Divlji detektivi predstavljaju (1): Nicanor Parra, stogodišnjak i antipjesnik

NICANOR PARRA (1914-2018) bio je jedan od najvećih latinoameričkih (anti)pjesnika. Izrazito svestrana ličnost, renesansnog duha, usto i iznimno dugovječan, Parra je za života dospio biti fizičar, matematičar, učitelj plesa, kipar, video umjetnik i naravno - pjesnik, ili bolje rečeno antipjesnik. 

Ako je Neruda poradi svoje sentimentalnosti i verifikacijske suverenosti (visoki) modernist, tada je Parra zbog ironije, provokativnosti i zaigranosti, svakako bio i ostao postmodernist. Razlika u poetičkim opredjeljenjima ove dvojice latinoameričkih velikana pjesničke riječi praktički je demarkacijska linija razgraničenja dviju paradigmi modernog pjesništva. 

Nicanor Parra rođen je u Chillánu na jugu Čilea, gdje mu je otac bio nastavnik i muzičar sklon boemskom životu, tako da je briga za obitelj pala na majku, koja je cijeli život posvetila odgoju djece i pritom polučila sjajan rezultat, imajući u vidu da je Parrina sestra Violeta također postala renomirana umjetnica, jedna od najznačajnijih latinoameričkih folk pjevačica, dok je Nicanor, zahvaljujući svojoj marljivosti i dodijeljenim stipendijama najprije studirao strojarstvo na državnom Sveučilištu u Santiagu, da bi potom školovanje nastavio na prestižnim univerzitetima poput Sveučilišta Brown (SAD), gdje je studirao fiziku, odnosno britanskog Oxforda, na kojemu je studirao kozmologiju. 

Parra je poeziju počeo objavljivati još koncem 30-ih godina protekloga stoljeća, ali je pažnju javnosti počeo zaokupljati tek po objavljivanju kultne zbirke Pjesme i antipjesme, koja je objavljena 1954. Sâm termin i koncept „antipoezije“ nije, doduše, Parrin, budući da ga je peruanski pjesnik Enrique Bustamente Ballivan inaugurirao još 1926., a spominje ga 1931. i čileanski avangardist Vicente Huidobro, no Parra je bio prvi koji je pojam prisvojio kao poetički program, ako već ne i svojevrsnu pjesničku ideologiju, ne prestajući do kraja života testirati njene estetičke i konceptualne granice. 

Antipoezija u velikoj mjeri podrazumijeva intertekstualnost kao i ikonoklastično oponiranje postojećem pjesničkom kanonu ili pak „srednjoj struji“, kakva god bila i što god predstavljala, dok se u kontekstu nacionalne književne tradicije u Čileu zaista može doživljavati kao nešto revolucionarno. Ili kao što je cijenjeni čilenanski književni kritičar José Miguel Ibáñez Lanlois izjavio povodom izlaska Parrine antipoezije na latinoameričku književnu scenu: „S Parrom u poeziji najednom sve postaje moguće!“ Modernistička „ozbiljnost“ i „iznurenost“ uklanjaju se tako pred postmodernističkom intertekstualnošću, društvenim komentarom i gotovo ludičkom zaigranošću. Parrino najubojitije oružje jesu humor, svakodnevni, razgovorni jezik i možda i više od svega „antijunački“, gotovo niskomimetski gard njegovog pjesničkog subjekta, koji mu omogućuje da subvertira i najveće svetinje, imajući u vidu da sâm gotovo i ne može biti impostiran niže od mjesta na kojem se svojevoljno zatekao. 

Također, Parra u svoje poetsko pismo uvodi i pojmove iz znanosti, matematike i fizike, te na taj način posve depatetizira lirski tekst, što i nije toliko neobično, s obzirom na to da je na Parrino autorsko formiranje podjednako utjecala književnost koliko i znanost, a poglavito teorijske postavke engleskog fizičara, kvantnog mehaničara, nobelovca Paula Diraca (1902-1984), koji je još prije Drugog svjetskog rata izašao s teorijom „antimaterije“, zahvaljujući svojem pronalasku čestica takozvanog „antielektrona“ ili pozitrona. I kao što je antimaterija zrcalna suprotnost materije, tako je i antipoezija ortogonalni oponent „klasične“ poezije. No, nije riječ o estetičkim i diskurzivnim suprotnostima koje se međusobno isključuju, već o onima koje se, naprotiv, često i komplementarno nadopunjuju. O čemu, mogli bismo u šali reći, najbolje svjedoči činjenica da navodno nitko nikada nije čuo Parru da loše govori o nekom drugom pjesniku, premda je svojim radikaliziranim pristupom poeziji mnogima zapravo „dekonstruirao“ poetiku. 

Doduše, Parra je paralelno s antipoezijom nastavio pisati i poeziju, krećući se tako poetički stalno od margine do kanonskog središta, rušeći usput „kao slon u staklarskoj radnji“ puno toga za sobom i oko sebe, nerijetko se referirajući na svoj pjesnički stil kao na „teatralni govor“ (parlamentos dramaticos), u kojemu se intertekstualno naslanjao na najrazličitije izvore, sve od Knjige postanka do Dantea i Shakespearea. Parrin glas unutar čileanske književnosti postaje znakovito intrigantan u vrijeme Pinochetova režima (1973-90), kada dvosmislenost njegovih pjesničkih poruka postaje politički problematična, da bi od 90-ih nadalje počeo i s „autopoetizacijom“ epizoda iz vlastitog života uvodeći lik vlastite majke, Clare Sandoval, formalno neobrazovane žene ali uzora i izvora raznih životnih znanja, poput kakvog istočnjačkog gurua koji obiluje uvidima kakve ne podastire nikakav univerzitet. Pritom, Parra je i dalje ostao krajnje skeptičan prema svim zasadama političkog ustroja kao takvog, pa tako u jednom relativno recentnom stihu programatski obznanjuje: „Ni Muhamed ni Bush: // Hamlet!“ 

U svojim najskorijim inkarnacijama Parrine antipjesme transformiraju se u vizualne artefactos ili aftefakte koji, kako je duhovito primijetio jedan kritičar, „kao da predstavljaju haikue za MTV generaciju“. Parrini artefakti, naime, miješaju slike i riječi ne bi li kreirali efektne (poetske) slogane uvelike inspirirane „zaraznim svijetom reklama“, kako zaključuje Parrina američka prevoditeljica, Liz Werner. 

No, nisu svi uvijek podržavali Parru, naprotiv, jer često je s desne strane političkog i kulturnog spektra znao biti vrijeđan i omalovažavan kao utjelovljenje „nečastivog“ pobunjeničkog duha, tako da su njegove Pjesme i antipjesme još 50-ih u katoličkom tisku „dočekane na nož“, što je razvidno iz riječi stanovitog oca Salvattiere koji je napisao da je Parrina poezija „isuviše prljava da bi bila nemoralna; jer u kanti za smeće nema ništa nemoralno...“ S druge strane, bard američke književne kritike, Harold Bloom, autor čuvenog Zapadnog kanona, smatra da je Nicanor Parra za svoj originalni doprinos svjetskoj književnosti još davnih dana trebao dobiti Nobelovu nagradu, za koju je uzgred bio četiri puta nominiran. 

Bilo kako bilo, Nicanor Parra ostaje u žestokoj konkurenciji jedan od najvažnijih i najprovokativnijih bardova latinoameričke poezije 20. stoljeća, a ovdje ga donosimo u domaćem „antiprijevodu“, s naglaskom na „anti“, imajući u vidu da je Parra tijekom svoje književne karijere mnogo puta istaknuo da poeziju nije moguće prevoditi, već eventualno tek možda „prepjevavati“ iz jednog u drugi jezik, rekreirajući tako izvorno djelo u takozvanom ciljnom jeziku. 

ANTIPJESME

ili

kako izgledati bolje i osjećati se sjajno 

 

 

 

Razmjene

 

 

Mijenjam djevojku od 30 godina 

za dvije stare dame od 15 

 

mijenjam tortu sa vjenčanja 

za par električnih štaka 

 

mijenjam mačku oboljelu od meningitisa 

za gravuru iz XVIII. stoljeća 

 

mijenjam vulkan u permanentnoj erupciji 

za slabo rabljeni helikopter 

 

mijenjam mačku za zeca 

 

mijenjam lijevu cipelu za desnu 

Čuvaj se evanđelja sadašnjice 

 

 

Čuvaj se evanđelja sadašnjice 

onaj koji govori ne zna 

kineski mudrac šuti 

više od 3 drmanja čine stranicu

2 paralelne linije što se uvijek ukrste 

čine savršeni brak 

rijeku koja teče uzvodno 

i nikad ne stiže do sretnog svršetka

sve je dopušteno 

apsolutna sloboda kretanja 

koja podrazumijeva ostanak u kavezu

2 + 2 nisu četiri;

bili su 4;

danas se, u vezi s tim, ništa više ne zna

Što starac postiže vježbanjem 

 

 

što postiže razgovarajući na telefon 

što postiže trčanjem za slavom, reci mi 

što postiže gledajući se u ogledalo 

 

Ništa

svaki put samo dublje tone u blato 

 

Već je tri ili četiri sata ujutro 

zašto ne pokušava zaspati 

nema šanse, on nastavlja s tjelovježbama 

nastavlja sa svojim dugim međunarodnim razgovorima 

nastavlja slušati Bacha 

Beethovena

Čajkovskog

nastavlja s dugim gledanjem u ogledalo 

nastavlja s opsesijom neprestanog disanja 

 

žalosno - bolje bi mu bilo da ugasi svjetlo 

 

Smiješan si starac kaže mu mater 

isti si kao tvoj otac 

ni on također nije htio umrijeti 

neka ti Bog dâ snage za vožnju automobila 

naka ti Bog dâ snage za razgovor telefonom 

neka ti Bog dâ snage za disanje 

neka ti Bog dâ snage da sahraniš majku 

 

Zaspao si, ti smiješni starče!

ali ne, stara olupina ne namjerava poći na počinak

Nemojmo miješati plač i san 

Zagovornik vlastite stvari 

 

 

dolazi na grob označen znakom X

na Metropolskom groblju 

s malim buketom crvenih karanfila

krajnje svečano dotiče obod šešira 

i u odsutnosti vaze odlaže svoj prilog 

u skromnu konzervu breskvina kompota 

koju je zaplijenio sa susjednog groba 

Supersonična smrt 

 

 

zuji velikom brzinom 

u pravcu staračkog doma 

bez da obraća imalo pažnje na mene 

kao da sam mladac rumenih usana 

a dobro zna da sam njen zaručnik 

koji se ne bavi ničim, osim zijevanjem 

 

migoljiva smrti - ravnodušna smrti 

ti si kraljica flerta

(U narednom nastavku objavljujemo još pjesama Nicanora Parre)

(zurnal.info)