Liga prvaka: Nije fer i gotovo...

VUČICA

Eusebio Di Francesco. Upozoravao sam na tog čovjeka. Doveden je da Romu uvede u novu eru i svojim trenerskim radom stvori novu Romu, novi klupski identitet na terenu. Za takve zadatke biraju se sistematični i katkad dogmatski trenerski likovi. Di Francesco nije dogmatik. Ima ipak jedno pravilo – njegove ekipese trude igrati nogomet bez obzira na to protiv koga igraju. Zbog te je osobine nastradao u Barceloni u provj utakmici.

Roma je bila jedna od rijetkih ekipa koja je došla na Camp Nou i trudila se igrati svoju igru ne prilagođavajući se Barceloni. Nisu su se odlučili branii svim sredstvima, postigli su dva autogola i doživjeli uvjerljiv poraz nakon kojeg smo svi redom vjerovali da je Barcelona siguran putnik u polufinale. Nisam siguran ni da su igrači i trener Rome vjerovali u čudo. Ispostavilo se da možda nisu vjerovali u čudo ali su učinili sve ne bi li do čuda došlo. Tako su napravili jedan od najsenzacionalnijih preokreta u povijesti Lige prvaka.

Najbolji čovjek na terenu bio je Edin Džeko. Svakom novom utakmicom pokazuje koliko uživa u Romi. Čovjek je, naprosto, uspio u životu. pronašao je grad svojih snova i sada snove živi, privatno i na travnjaku pokazujući i konačno dokazujući da je jedan od najboljih europskih napadača u protekloj deceniji.

De Rossi koji je odigrao pravu kapetansku utakmicu uputio je u jednom trenutku jednu okomitu parabolu prema Barcinom šesnaestercu. Tamo ju je vrškom desne kopačke prihvatio Edin Džeko. Lopta se spustila pred njega a on ju je samo gurnuo pored Ter Stegena za vodstvo Rome od jedan prema nula. Bio je to sjajan gol. Dvije nogmetne legende pokazale su ono što najbolje rade tijekom cijele karijere. De Rossi šalje savršene dugačke lopte a Džeko se, unatoč tomu što je naizgled prekrupan i nezgrapan, sjajno snalazi noseći braniča na leđima i posprema loptu tamo gdje ova najviše voli biti – u mrežu.

Sve je tada bilo spremno za ludilo.

Di Francesco je sjajno presložio momčad. Postavio je visok presing. Odsjekao je protok lopte prema Messiju i Barca je djelovala jalovo. Onda je došao trenutak u kojem Pique nije imao drugu opciju nego srušiti Edina Džeku u vlastitom kaznenom prostoru. Sudija je pokazao na bijelu točku. Loptu je u ruke uzeo kapetan. Oči su mu kao i uvijek luđački sjajile. Ter Stegen je pročitao njegov šut ali ovaj je bio toliko precizan i snažan da Barcelonin golman nije imao nikakve šanse.

Barca je tu totalno pukla. Nisu znali što igrati. Momčad koja je poznata po tomu da uvijek ima rješenja našla se u za nju neobičnoj situaciji. Našli su se na potpuno nepoznatom terenu. Psihološki. A očito za to nisu imali rezervni plan.
Jedan od ključnih detalja zašto smo vidjeli drugačiji odnos snaga od onog na Camp Nou, a skoro nitko to nije uzeo u obzir u analizama utakmice s Olimpica, jeste puno vibrantnija, na rubu agresije energija Vučice. Sjetite se samo da je u Barceloni taj lik bio na tribinama. Radja Nainngolan je bio čovjek koji je u momčad Rome unio novu dozu energije i nekako vjerujem da bi i prva utakmica izgledala barem malo drugačije da je on bio na terenu. Nije odigrao ništa ključno ali on je bio ta dodatna doza adrenalina toliko prijeko potrebna kako momčad ne bi ni jednog trenutka zapala u malodušnost.

Zapamtite tog klinca. Cengiz Under se zove. On je poslao sjajan ubačaj iz kornera prema prvoj vratnici a tamo je, dijagonalno se krećući kroz obranu Barce, uletio Manolas i skrenuo tu resku, poluvisoku loptu u mrežu.

Roma je dosanjala san. I ne samo to. Gotovo su rutinski priveli utakmicu kraju a Barcu ostavili u potpunom šoku. Vjerujem da ni dva dana nakon utakmice igrači i treneri Barcelone ne znaju što ih je snašlo. A snašlo ih to što je jedna momčad potpuno razobličila njihove mane i manjak napadačkih planova. Kažnjeno je njihovo oslanjanje na individualni kvalitet u fazi napada i, ludo je to reći, nedostatak jasnog sustava u tom segmentu igre.

Sustav je taj koji u trenucima, kad individualna kvaliteta zakaže, kontrolira utakmice. Momčadska igra tada nadoknađuje izostanak individualnog doprinosa. A toga kod Barcelone nije bilo. Ne u utakmici protiv Rome Di Francesco je pobjedio, porazio, ponizio u trenerskom smislu Ernesta Valverdea. Ova je utakmica bila kazna Barceloni za odustajanje od paradigme koja ih je izdignula među najbolje klubove svijeta. Ova utakmica je naznaka onoga što Roma planira postati – pametno vođen, sustavan klub koji može parirati svakom takmacu u Europi. Zato je na klupi Di Francesco. Zato u uredima glavnu riječ vodi Monchi. A neki konkretan rezultat došao je, evo, prije nego se, vjerujem, itko od njih tomu nadao.

Nemojte više podcjenjivati talijansku ligu i talijanske klubove misleći kako više nisu dovoljno dobri da se nose s najvećima u Europi. Talijani opet imaju novu generaciju avangardnih trenera. Jedan od njih je na klupi Rome. On je krivac što se ni ove sezone mokri san ljudi iz UEFA – e neće ostvariti. Ni ove sezone neće biti ništa od finala između Barce i Reala. A umalo da Španjolska ostane bez ijednog predstavnika u polufinalu Lige prvaka, ali da se to ne dogodi pobrinuo se čovjek u crnom koji je zavio u crno Juventus i navijače Stare dame i sve nas neutralne posmatrače koji smo malčice naginjali ka Juventusu i priželjkivali još jedno čudo ravno onomu iz Rima.

STARA DAMA I KRALJ

To je čudo pripremio još jedan predvodnik nove talijanske avangarde, Massimiliano Allegri. Koristio je ranije oproban recept s Mandžukićem na lijevom boku. A on i Alex Sandro skupa čine dvojni blok u obje faze igre jer su sposobni 90 minuta pokrivati teren cijelom duljinom. Tako u fazi obrane Juventus u Mandžukiću dobija dodatnog čovjeka a u fazi napada čovjeka viška i dodatnu opciju dobijaju u Alexu Sandru. Sjajno se nadopunjavaju i pomažući jedan drugom ne potroše se u suludoj trci duž terena.

A zašto je Mandžukić bio bitan baš na lijevoj strani napada u ovoj utakmici? Čovjek je zvijer, mašina. To kao prvo. Umorio bi i dvojicu Carvajala a ne jednog. No, ključna njegova prednost u tom duelu jeste visina. Uopće nije slučajno što je Mandžukić dao dva gola baš udarcima glavom jer njegov skok je branio za glavu niži Dani Carvajal. Nije imao nikakve šanse. Tako se, recimo, trenerski pravilno koriste tjelesne prednosti igrača. To je samo jedan sitni, mali segment koji vam govori na što sve treneri trebaju obratiti pažnju u pripremi utakmice.

Bio sam u krivu. Ipak nikada ne otpisujte Juventus. Pa ni kada igra protiv Reala. Ni kada je u zaostatku cijela tri gola. Nisu se bili spremni predati ni na Santiago Bernabeuu i time su pomalo šokirali Real koji je očekivao da će manje više rutinski obraniti prednost iz prve utakmice. A obranili su prednost tek u sudijskoj nadoknadi uz pomoć Michaela Olivera i njegove pištaljke.

To je velika Realova sramota. OK, Buffon ih je izluđivao, lopta nikako nije htjela u gol. Imali su oni svoje šanse ali Juve je bio taj koji je krenuo stvarati čudo i sreća je na neki način bila samo posljedica njihove hrabrosti i pametno postavljene igre. Ali uzalud je bio sav taj trud.

Gigi Buffon je dobio crveni karton. Jedan sudijski mamlaz osramotio je time nogometnu ikonu. Takvo što se u nogometu ne bi smjelo događati. Isto tako ukoliko svirate penal u 93. minuti utakmice on bi morao biti vidljiv iz svemira. Dvojbeni jedanaesterci se ne sviraju u četvrt finalu lige prvaka u 93. minuti. To se, naprosto, ne radi. Jedan čovjek čiji je posao takav da je najbolje obavljen onda kada je onaj koji ga obavlja nevidljiv ne bi smio biti presudni faktor u ovakvim utakmicama. Pa shvatate li vi da je lik uništio nešto što je prijetilo postati jedna od najvećih nogometnih bajki?

Neki ljudi se trude ispisati bajke, učiniti nam njima život ljepšim i podnošljivijim jer nam daju nadu i vjeru. A onda postoje i ti ljudi koji za takve suptilnosti nemaju nikakvog osjećaja. Zlikovci su to zbog kojih živimo beznađe pa pomislimo kako se ne vrijedi truditi jer dovoljno je da vas neki činovnik saplete svojom nespretnošću i nedostatkom osjećaja i sve što ste napravili pada u vodu. Nije fer i gotovo. A moglo je biti drugačije.

Real nikako nije simpatičan klub. Mnogi ga vole. Svi ga poštuju ali nitko ne simpatizira Real. Nakon ovakvih događaja šanse da se to promjeni postaju nikakve. Realu to ne treba. Nije Oliver samo uništio Juventusov trud nego je napravio štetu i Realu. Armija onih koji ne vole Real nakon utakmice protiv Juventusa će biti bitno veća. A oni nisu krivi za to. Kriv je sudija. Obrni - okreni Oliver je bezosjećajna štetočina. UEFA i Real će postati još više omraženi. Juventus je teško oštećen i uzdrman. A čak postaje izlišno pisati analize onako sjajne utakmice. Sve to zbog Michaela Olivera.

BLITZKRIEG KLOPP

Ovaj put je Guardiola odlučio presingom uzdrmati Liverpool. On je bio taj koji se spremao provesti blitzkrieg na terenu. Uspio je u svom naumu a na ruku mu je išla i odluka Juergena Kloppa da nastavi igrati onako kako je igrao drugo povluvrijeme prvog ogleda. To je značilo čupanje živaca navijačima Liverpoola. Bilo je to stresno poluvrijeme za naivjače Liverpoola.

Cityiju je poništen čist gol ali to možemo gledati kao kompenzaciju zbog toga što su prvi gol postigli nakon očitog faula na Van Diijku. I tu se priča o sucima u ovoj utakmici završava. Klopp je znao nijedn amomčad na svijetu ne može igrati onako sumanutim ritmom kao što je City igrao u prvih pola sata utakmice. Odlučio je ispred vrtara postaviti zid i napucavati lopte prema Salahu. Liverpool je svaki napad počinjao izbijanjem lopte na protivničku polovicu. Nadao se Klopp možda nekim oduzimanjem lopte u toj fazi izvesti polukontru i zabiti gol ali ipak smo svi morali čekati pad tjelesne moći kod Cityija da bi Liverpool počeo igrati koliko im treba da ugroze protivnika koji se tada već plašio kazne. A kazna je stigla. I možemo sada pričati o sudijskim pogreškama ali ako netko prođe s ukupnih 5 prema 1 onda to postaje besmisleno. Jasno je da je prolazak zaslužen.

RUTINA

Praktički jedini rutinski prolaz. Jedina izvjesna utakmica odigrana je u Minhenu. Bayern je bez posebnog stresa obranio prednost iz prve utakmice. Heynckes nije avangarda, tako svi pričaju ali ja se pitam ipak da li će potpuna jednostavnost i ljepota jednostavnosti ikada prestati biti avangardom? Jednostavnost u izvedbi Heynckesovog Bayerna je vrijedna divljenja. Šteta za Sevillu. Igraju sjajan nogomet ali Bayern nije dopustio iznenađenja kakva su se obila o glavu Barceloni a umalo i Realu.

Lijepo je vidjeti da su sva četiri kluba u polufinalu Lige prvaka iz različitih nacionalnih liga. Odavno polufinale Lige prvaka nije bilo toliko europsko kao što će biti ove sezone. Teško je reći ako to govori i o kakvom novom trendu tek, kako rekoh, lijepo je to vidjeti.

(zurnal.info)