IZ RUSIJE S LJUBAVLJU: Nogomet je, na žalost Japanaca, mangupska igra

SIROTI OCHOA

Baš mi je bilo žao meksičkog vratara nakon utakmice s Brazilom. Branio je čudesno i to ide na dušu njegovih reprezentativnih kolega jer nikada nije dobro kada vratar ima puno posla koliko god ga sjajno obavio. Ochoa nije elegantan vratar i s onom frizurom i kričavo narančastim dresom više djeluje kao klokan s poremećajem pažnje nego pravilno školovan vratar, ali to ga svrstava među među neke osebujne latinoameričke vratare poput blesavog Renea Iguite ili Ochoinog prethodnika na vratima Meksika, onog jednako malenog i skakutavog Camposa.

Nadao sam se vidjeti Meksiko nalik onome koji smo gledali protiv Njemačke u njihovoj premijernnoj utakmici na Mundijalu, ali izgleda je Njemačka ovog ljeta bila baš loša ili Meksiko to nije znao ni mogao ponoviti, prije svega, u defanzivnoj fazi igre. Elem, zaključio sam da je Meksiko bio na svom maksimumu, a Njemci izgubljeni već u toj prvoj utakmici.

Meksiko, naprosto, nema ozbiljnih napadačkih opcija ukoliko momčad pokušava planski graditi napad. Svi njihovi napadači su profil za kontrašku igru. Bilo ih je gotovo jadno i sramotno gledati pred kraj utakmice kako visokim ubačajima sa strane pokušavaju ugroziti izrazito visoku obranu Brazila. Tu se potpuno razgolitila njihova najveća slabost i nedostatak. A s takvim manama nemaš što dalje tražiti od najboljih 16 na Mundijalu.

PREDATORSKI BRAZIL

Brazil je, naprosto, prejak za momčadi koje nisu na svom maksimumu. Mislim da od 1994. nisam vidio ovako ozbiljan i čvrst Brazil. To nisu pojmovi koji se obično vežu uz njihovu igru ali Tite je stvari posložio izrazito „europski“. Brazil je, prije svega, sjajno posložen u obrani, imaju odličan dvostruki blok, brane se organizirano, a po ovome što smo do sada od njih vidjeli, djeluju kao momčad koja ofanzivno na raspolaganju ima još tri četiri dodatne brzine koje nam do sada nisu pokazali. Djeluju neumoljivo, predatorski, puste protivnika da se ispuše i da mu oni osjete bilo, a onda po potrebi prebacuju u brzinu više i dok se snađete već ste u rezultatskom minusu. Do sada su jedini u potpunosti opravdali epitet favorita za osvajanje naslova.

Ozlijeđen ti je Marcelo a ti kao zamjenu imaš Felipea Luisa. Vadiš vani Williana i mijenjaš ga Firminhom. Tko može protiv tih i takvih opcija koje stoje Titeu na raspolaganju, pogotovu kad vidiš kako se Gabriel Jesus disciplinirano vraća u obranu i radi nogometne poslove koje bi rijetki na njegovom mjestu pristali raditi. To je današnji Brazil. Ozbiljan u namjeri da se iskupi za sramotu od prije 4 godine. Čini se da im je jako stalo do toga, da su spremni žrtvovati sve kako bi povratili nogometni ponos i pitanje je može li im itko u toj namjeri stati na put.

Moramo se dotaknuti i glumačkih predstava koje nam na svakoj utakmici izvodi najbolji brazilski igrač, Neymar. Onoliko valjanje i kukanje stvarno ne priliči jednom tipu koji pretendira postati istinski šampion. Cijeli ga svijet ismijava i pljuje zbog toga ali kao da ne mari. To neće doprinjeti njegovom ugledu i koliko god dobro igrao njegova kuknjava i valjanje po travnjaku bit će razlog zbog kojeg bi mogao postati omražen kod većine ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu. A možda bi trebao poslušati velikog Erica Cantonu kada mu poručuje da ako te netko okrzne po lijevoj nozi nije u redu da padneš na travu i držiš se za desni obraz.

ČISTAČI

Japan. Imali su sve i sve su to prokockali. Malo je nedostajalo da budu kreatori još jedne situacije i ovo prvenstvo učine stvarnim grobljem favorita. A nije ni da nisu igrali lijepo. No, i njima baš kao i Meksiku nedostaje prave napadačke klase. Teško postižu pogotke, a Belgiji su uvaljali čak dva. I to nisu uspjeli sačuvati. Nogomet je, na žalost Japanaca, mangupska igra. Treba znati biti i prgav i ponekad nefer, učiniti sve za pobjedu, pogotovu kad imaš prednost od dva gola. Kao da sam u tome vidio razloge za smjenu Vahida Halilhodžića, kao da ih je Vaha pokušao naučiti nečemu nesvojstvenom njihovoj kulturi koju oni prenose i na nogomet. Momčad koja iza sebe ostavi svlačionicu čistom kao da nitko od njezine izgradnje nije boravio u njoj jednostavno nema što tražiti u borbi za preživljavanje, što eliminacijske runde svjetskog prvenstva svakako jesu. Treba imati malo krvoločnosti i spremnosti na sve kako bi se prošlo dalje, treba biti mangup, imati nešto uličarsko u sebi, a to Japanci nemaju i u toj crti njihovog karaktera vidim razlog zbog kojeg su od gotovog napravili veresiju.

DO POSLJEDNJE SEKUNDE

Belgijanci su bili na konopcima i obzirom na kvalitet kojim raspolažu bila bi prvorazredna senzacija da su ih izbacili šampioni fair playa. No, nisu, što bi se kod nas reklo, Belgijanci pobrkali ćeifa bez obzira na rezultatski minus. Vjerovali su da oni to mogu okrenuti protiv onako mlakog i pomalo neodlučnog protivnika. I to se pokazalo točnim. A zašto mnogi potenciraju Belgiju kao jednog od glavnih favorita Mundijala pokazali su nam u akciji koja je rezultirala pobjedničkim golom. Bila je to možda i najljepša akcija, pored one urugvajske za prvi Cavanijev gol protiv Portugala, koju smo vidjeli na prvenstvu. Bilo je to ono što Belgijanci najviše vole. Protivnik je imao korner, Courtois je uhvatio loptu i bacio je u polje, a onda je sve ostalo trajalo jedva nešto malo preko desetak sekundi. Čak 5 igrača Belgije izašlo je na tri japanska braniča. Lukaku je omađijao obranu lažnim kretnjama i još propustio loptu koja je došla do Chadlija koji je mirno poantirao za 3 prema 2. Igrala se posljednja minuta utakmice, zadnje njezine sekunde i to je bila belgijska poruka Brazilu, a i svima nama. Poručili su nam da su ovaj put ozbiljno unutra i da su neumoljivi i spremni uzeti sve što im se pruži.

(zurnal.info)