Nova, normalna Liga prvaka: Nogomet pokazuje kako će izgledati svijet nakon pandemije

Priča o novoj normalnosti bila mi je neprihvatljiva od prvih spominjanja te kovanice smišljene kako bismo najkraće opisali budućnost koja će uslijediti nakon što svijet prođe prvu istinski globalnu pandemijsku krizu. Naime, stanje u kojemu smo živjeli prije nego je širenje virusa krenulo ljuljati pozicije čovječanstva nikada nisam smatrao normalnim. Puno stvari na kojima je počivao predpandemijski svijet po mojemu je mišljenju bilo devijantno ako čovječanstvo ne promatramo isključivo kao skup pojedinaca, nego kao skupinu pojedinaca okupljenu oko minimuma zajedničkih vrijednosti. Pojavom novog virusa svijet bez minimalnog društvenog konsenzusa odjednom se ukazao u pravom svjetlu, sve što je pogrešno izašlo je na vidjelo. Čak i oni najgorljiviji zagovaratelji nepostojanja društva postali su svjesni kako su se našli u situaciji u kojoj je nepostojanje društvene solidarnosti najveća prijetnja opstanku ljudske vrste. Da su postojali odranije dogovoreni globalni mehanizmi reagiranja na globalne zdravstvene i ine krize sada bi nam bilo puno jasnije. Isto tako mogli bismo preciznije predvidjeti kada i kako ćemo moći nastaviti živjeti uobičajenim životom. 

RECESIJA

Naprosto, kakve god mjere ima jedna skupina ljudi njihova efikasnost može biti ugrožena izostankom mjera i neodgovornim ponašanjem druge skupine ljudi. Oduvijek mi je bilo jasno da smo neraskidivo povezani. Zato nepostojanje globalnog društvenog konsenzusa, koje je bilo pravilo u svim područjima ljudskog djelovanja, nikada nisam smatrao normalnim i prihvatljivim, nečim s čime bismo se trebali pomirit kao prirodnim stanjem stvari jer je ono sve samo ne prirodno. 

U takvoj situaciji čovječanstvo će nakon ove krize biti raslojenije nego ikada. Neki dijelovi svijeta proći će s manje štete jer su se bolje snašli ili su pak imali lokalna rješenja za zdravstvenu krizu. Drugi dijelovi svijeta u ekonomskom i svakom drugom smislu će završiti na koljenima i biti u potpunosti ovisni o drugima. Ljudi globaliziranog svijeta ponovno će se naći iza državnih granica i gledati jedni u druge kao da se vide po prvi put. Ne mogu čak ni zamisliti što će prigodom novog upoznavanja reći jedni drugima ali bit će tu puno predbacivanja, okrivljavanja i bijesa a jako malo empatije u bilo kojem obliku. I jedni i drugi stajat će usred najveće recesije u povijesti ali i tu svatko sa svojim specifičnim problemima. 

Recesija neće jednako udariti one koje su tijekom pandemije izgubili puno jer su previše i imali, i one koji su izgubili manje jer nikada i nisu imali puno, bez obzira je li tomu uzrok bila njihova skromnost ili su bili žrtve globalnih ekonomskih procesa. Ista će se stvar dogoditi odnosima u vrhunskom nogometu. Od ove sezone moglo bi doći do promjene u ne tako davno uspostavljenom poretku nogometne elite. Poredak je to zasnovan na platežnoj moći, a nogomet se sada nalazi u situaciji kada ni oni najbogatiji klubovi neće biti u stanju sistemske probleme riješiti rekordnim transfer odštetama. Mnogima će se početi obijati o glavu bahatost i razbacivanje novcem. Morat će zbog globalne recesije povesti računa o financijama i to će se instantno osjetiti na njihovim rezultatima, a izostanak rezultata u današnjem vrhunskom nogometu donosi ozbiljne gubitke i rupe u budžetu. 

SPAŠAVANJE KAPITALIZMA

Klubovi koji su se privatnim novcem naglo obogatili sada će istom brzinom početi siromašiti. Postat će žrtve pohlepe i sebičnosti. Neće biti u poziciji ucjenjivati siromašnije klubove. Teško će zadržavati skupo plaćene zvijezde. A upravo su oni bili ti koji su među nogometašima nametnuli pravilo da bogaćenje uvijek dolazi ispred lojalnosti. Svijet a s njim i nogomet došao je u situaciju u kojoj je svima jasno da se novcem ne može riješiti svaki ljudski problem. S obzirom da je dugo vremena osobni profit mnogima bio ispred stvaranja funkcionalnog sustava upravo će oni biti ti najovisniji o eventualnom stvaranju nekog novog solidarnog poretka. Pad sa zgrade je bolniji od pada koji uslijedi nakon spoticanja o nečiju nogu. Tako će sada doći vrijeme da ovi koji su s prijezirom gledali svijet s vrhova zgrada čekaju pomoć onih koji su sasvim bili zadovoljni time što su slobodni šetati pločnikom. 

Kao što je, po mom skromnom i u stvarnom svijetu nebitnom mišljenju, prvi zadatak ljevice danas spašavanje kapitalizma a kako bi se izbjegao neki globalni vojni sukob tako bi i zadatak ovih skromnijih klubova trebao biti da pomognu posrnulim nogometnim korporacijama. Kapitalizam treba spašavati tako da ga se preusmjeri kako bi taj sustav radio za ljude umjesto ljudi za njega. Umjesto kapitalizma bogatih pojedinaca treba se vratiti kapitalističkom konceptu društava blagostanja. Umjesto klubova koji rezultate ostvaruju zahvaljujući pojedinačnim vještinama skupo plaćenih nogometnih heroja treba se vratiti momčadskom duhu i razvijanju sustava igre kako bi se stvarao pobjednički koncept. 

Od ovosezonskog četvrtfinala Lige prvaka teško da je moglo biti bolje najave nadolazećeg novog doba u vrhunskom nogometu. U ovim su utakmicama trijumfirale momčadi bogatih klubova koji su umjesto u skupe pojedince novac ulagali u razvijanje funkcionalnog sustava igre i održivog poslovanja. Da je u srazu s Paris Saint Germainom Atalanta uspjela izdržati do kraja trijumf momčadskog koncepta bio bi potpun. Zato je tu bitno naglasiti da je, bez obzira na izvrsnu predstavu Neymara, ključna stvar u preokretu i pobjedi PSG – a bila glad cijele momčadi za europskim trijumfom. Ovu pobjedu nije donijela Neymarova nogometna genijalnost nego želja cijele momčadi da u Ligi prvaka odu do samog kraja. 

STRAH OD PONIŽENJA

Manchester City je imao nesreću da od rane faze utakmice, s obzirom da je Lyon rano postigao pogodak, dobar dio utakmice igra onako kako je Guardiola sklon igrati isključivo ukoliko mora ganjati rezultat pred sami kraj meča. Bilo mu je teško toliko vremena kontrolirati instinktivnu želju igrača da što prije okrenu rezultat u svoju korist. Upravo to je išlo na ruku Rudiju Garciji koji je napadačke opcije pojednostavio do maksimuma trudeći se u kontrama stići u završnicu kroz svega par dubinskih vertikalnih dodavanja. 

Obično u kontrama momčadi s prvim ili drugim dodavanjima prebace težište na drugi kraj teren i tako dodatno rašire nepostavljenu obranu ali Garcia to nije radio, njegova momčad je u kontrama dodatno sužavala koridor kretanja lopte prema naprijed i zbog toga su igrači iz drugog plana u završnicama tih akcija bili potpuno neometani i praktički oči u oči s vratarom Cityija. U obrani je Lyon sjajnoj organizaciji pridodao i nadljudsku požrtvovnost igrača i kada podvučemo crtu možemo reći da je Lyon stečenu prednost branio bez puno stresa. 

Zvijezde u momčadi Pepa Guardiole su i potcijenile svoje kolege iz Lyona, to se vidjelo u govoru tijela i začuđenim pogledima kojima su pratili svaku uspješnu akciju protivnika. Pep u Manchesteru stvara sustav ali vidjet ćemo kako će klub bez pravih rješenja u nižim kategorijama, bez mogućnosti ostvarivanja rekordnih transfera, krpiti rupe u sustavu. Pep je i dalje njihov najveći forte i mogu se nadati da će njegova trenerska genijalnost i ovaj put pronaći pravo rješenje i ponovno im omogućiti još jedan pohod ka nogometnom krovu Europe. 

Lyon se nakon dugo godina vratio u sami europski vrh a iza toga stoje godine planiranja i sustavnog rada bez naglih injekcija adrenalina u vidu velikih kupovina. Sada ih takav pristup vodi do potencijalno najvećeg rezultata u povijesti jer tek sada možemo reći da će do kraja biti ravnopravan takmac bilo kome pa i Bayernu koji je pobjedom nad Barcelonom utjerao strah od poniženja svim nogometnim klubovima Europe. 

Atletico Madrid ne spada među klubove koji su svoj današnji status kupili novcem kojeg su bezglavo ulagali u kupovinu velikih zvijezda. Kormilo su dali u ruke Chola Simeonea koji je predanim radom stvorio jedan čudni koncept izrazito obrambenog nogometa protiv kojeg se ne bune ni ljudi koji preziru samu pomisao da se u nogometu uspjeh gradi na obrambenim postulatima. 

Naime, obrambeni nogomet kakav igra Atletico djeluje više napadački nego pasivni napadački nogomet kakav igraju neke momčadi. Atleticov obrambeni koncept, recimo, djeluje opasnije po protivnički gol od smarajuće tiki take na kakvoj je Pep Guardiola inzistirao u Barceloni i od koje je odavno odustao. Ali takav je nogomet poražen u srazu s jednim konceptom koji već dulje vrijeme mnogi vide kao budućnost nogometa, ako ne u tradicijom bremenitoj Europi a ono barem u ostatku svijeta, ponajprije u SAD – u. 

RB Leipzig možda je najbolji nogometni primjer kako bi trebao izgledati taj novi kapitalizam o kojemu sam govorio. Radi se o bogatom klubu s neiscrpnim novčanim resursima ali klubu koji se ne ponaša kao bahati skorojevići koji su u nogomet ušli s novcem iz arapskih pustinja ili zarađenim u sumnjivoj istočnoeuropskoj privrednoj tranziciji. Prvo su dovedeni ljudi koji su osmislili samoodrživ sustav a tek se onda krenulo ulagati ogromne novce u ljudske resurse ali i tu ponajprije u menadžment koji će taj sustav učiniti konkurentnim na travnjaku. Praktički 15 godina nakon nastanka takvog kluba Leipzig se nalazi u polufinalu Lige prvaka. I savršen je primjer koji bi se mogao koristiti u izgradnji drugačijeg, samoodrživog svijeta u kojemu ljudi neće biti potrošni resursi izjednačeni s kamenim ugljem, već svijeta u kojemu će ljudi biti korisnici kapitalizma, sustava koji će im omogućiti kvalitetan, zdrav i ugodan život.  

DVA LICA KAPITALIZMA

Očekivao sam da se u atmosferi školskih igrališta bolje snađu momčadi s manje ega u svlačionici, ali sa ipak u takvo što vjerovao s određenom zadrškom i pomalo me ipak iznenadio gotovo potpuni trijumf sustava nauštrb individualizma. Dva lica kapitalizma, ako ćemo dozvoliti sebi da nogomet promatramo kao preslik društva, sukobila su se ponajviše u susretima podjednako bogatih klubova s različitim konceptima. 

Bayern je rezultatski ponizio Barcelonu, klub koji je do prje nekoliko godina važio, prije svega, za vrhunsku organizaciju. Otkada su počeli gubiti identitet oslanjajući se na Messija, uz povremena sekundiranja Suareza ili nekog drugog igrača, bilo je jasno da je pitanje dana kada će im to doći na naplatu i to s kamatama. Barca je dopustila da pojedinac postane veći od kluba pa ih je ponizio europski velikan u kojemu nijedna zvijezda nije imala šansu postati većom od kluba samog. Svaka bi se zvjezdica morala uklopiti u Bayernovu filozofiju ili bi morala ekspresno krenuti ka izlazniIm vratima. Bayern je sada najveći favorit da uzme ušati pokal a Barcelona u stuaciji u kojoj mora izmisliti samu sebe jer došlo je vrijeme da se nedostatci sustava ne mogu ispraviti kupovinom. Za njih bi moralo biti posebno bolno što su u Bayernu briljirali igrači koje su nadmeni BArcini rukovodioci ponizili u zadnjih par godina. Coutinho je postigao dva gola, a ključna figura Bayerna je bio mladi Davies kojeg je, zamislite samo to, Bartomeu s prijezirom odbio dovesti jer je dečko Kanađanin a tko je ikada vidio da Kanađanin igra nogomet. Nisu pomogle gotovo plačne molbe Hriste Stoičkova i njegovo uvjeravanje da je taj dečko čudo neviđeno. Klub u kojemu je riječ bahatog Bartomeua ispred one Hriste Stoičkova bolje od 8 prema 2 nije ni zaslužio jer je upravo taj uredski dvoboj najbolji slika današnje Barcelone.

Šanse da jedan klub po prvi put u povijesti osvoji Ligu prvaka sada su 75%. Ali, kakav god konačni ishod natjecanja da bude, završnica ove Lige prvaka je pokazala da samo kao društvo možemo  pobijediti globalne izazove, a pojedinci jedino mogu postati njihove žrtve. Bez društvenog konsenzusa, bez jasne ideje kuda i kako svi zajedno putujemo dovodimo se u opasnost da svi skupa nestanemo i kao jedinke i kao vrsta. Na nama je izbor hoćemo li zakoračiti u novu još luđu nenormalnost ili ćemo krenuti put normalnosti. Ako to dosegnemo uživat ćemo je po prvi put u povijesti. Pa sad vi recite da se kroz nogomet ne mogu tumačiti sve pojave vezane uz čovječanstvo. 

(zurnal.info)