Zbog bijede domaćeg nogometa: Postali smo navijači velikih evropskih klubova, potrošači slabe kupovne moći

U ponedjeljak, 16.12. bit će održan ždrijeb koji će odrediti suparnike između 16 najboljih europskih klubova ove sezone. Sudionici naredne faze Lige prvaka su manje-više očekivani. Ako među tim klubovima uopće možemo tražiti uljeze onda pažnju ljubitelja nogometa možemo usmjeriti tek u pravcu Leipziga. 

UZBUĐENJE IZ SALZBURGA

Klub koji je dio široke franšizne mreže koja donosi potpuno novi poslovni model u konzervativni nogometni svijet ušunjao se među 16 najboljih u Ligi prvaka u jednom sasvim logičnom i očekivanom razvojnom koraku. Tako da čak ni ime močadi iz Leipziga nije neko iznenađenje među starosjediocima prve eliminacijske faze Lige prvaka. Julian Nagelsmann je ključni čovjek za daljnji razvojni put RB Leipziga, na klupu tog kluba je doveden kako upravo kako bi ga ustoličio i učinio konstantom u europskoj nogometnoj eliti. U narednim će sezonama Lige prvaka svakako biti zanimljivo pratiti kako napreduje i poslovni i sportski model ovog kluba. Jasan sustav i filozofija igre, vrhunski mladi stručnjak čije su ideje među najuzbudljivijima u suvremenom nogometu i određen profil igrača koji se ciljano dovodi kako bi služio zacrtanom sustavu igre. 

A laboratorijski uvjeti za odgoj tih igrača stvoreni su također na visokoj razini jer je i RB Slazburg klub koji je dio iste priče a sudionik je Lige prvaka. Upravo je klub iz Salzburga, po meni, bio najuzbudljivija momčad u skupnoj fazi Lige prvaka. Oni, za razliku od Leipziga nisu uspjeli proći skupinu ali način na koji su igrali oduševio je i stručnjake i laike među ljubiteljima nogometa. Sustav igre izbacio je u zvjezdanu igračku orbitu napadača Erlinga Haalanda. Nagelsmann je već otkrio da Leipzig ima namjeru uskoro prebaciti ovog mladića na višu razinu u RB nogometnoj hijerarhiji za što će se ipak morati potući s drugim europskim velikanima koji su pikirali norveškog napadača. Juergen Klopp im je već ispred nosa uzeo čovjeka koji je u Salzburgovoj bajci na prvi pogled igrao sporednu ulogu.

Japanac Minamino bit će savršena nadogradnja Liverpoolovoj momčadi. Njegove karakteristike i statistika govore da će sigurno postati čovjek koji će dostojno odmijeniti Firminha kada ovaj zatreba predah. Nagelsmann se zato nada da će privoliti Haalanda na dolazak u Njemačku kako bi dobio gotovog igrača odgojenog u sustavu, igrača kojemu neće trebati prilagodba te će njegovu momčad učiniti još ubojitijom i spremnijom za proboj među najbolje klubove Europe. Istinski je zanimljivo pratiti razvoj RB projekta koji je potpuno drugačiji od arapskih i ruskih oligarskih projekata koji se zasnivaju na bjesomučnoj kupovini gotove igračke robe kako bi se došlo do instant uspjeha. Pogotovu jer nam klubovi iz tog sustava pružaju istinski nogometni užitak tako da su mnogi već prestali njurgati protiv načina na koji je imperij Red Bulla nagazio tradiciju klubova koje je preuzimao jednog po jednog. 

Pored Salzburga, među manjim europskim klubovima koji su pružali dostojan otpor velikanima i pokazali da se pametnim pristupom i postupnim razvojem može dosegnuti visoka razina jeste i praška Slavija. Unatoč bljeskovima momčadi s nogometnog ruba Europe prvi eliminacijski krug Lige prvaka iz godine u godinu sve više počinje nalikovati realiziranoj ideji o europskoj superligi tako da, barem mene, skupna faza Lige prvaka sve više podsjeća na nekakav kvalifikacijski ciklus u kojemu elita dopušta onima manje bogatima da se proba izboriti za svoje mjesto u nogometnim oblacima od šuškavih novčanica koje život znače. Ako mi ne vjerujete pogledajte spisak 16 najboljih europskih klubova. Među njima nema niti jednog izvan tzv. liga petice. 

KOMŠILUK I SUSJEDSTVO

Mi se teško možemo uspoređivati s bilo kojom nogometnom sredinom iz Europe ali, recimo, da su nam oni s kojima se uopće smijemo usuditi uspoređivati u neposrednom susjedstvu. Utoliko je možda interesantno napraviti kratak osvrt na nastup Dinama iz Zagreba i Crvene Zvezde u ovogodišnjoj Ligi prvaka. Bosanskohercegovački klubovi su miljama ispod razine ovih klubova ali, kao i u drugim stvarima, bližih od njih nemamo pa bi nam oni možda mogli poslužiti kao razvojni model i eventualno pokazati put za neku daleku budućnost u kojoj će neki BH klub dobaciti do skupine nekog od europskih natjecanja. 

Dinamo je nakon prva dva kola ovosezonske Lige prvaka bio jedno od najprijatnijih iznenađenja ovog natjecanja. Imponirao je način na koji je zagrebačka momčad dominirala u utakmicama protiv momčadi koje su važile za izrazite favorite. Atalanta je pometena, Šahtar je bio na konopcima i nakon dvije utakmice Dinamo je na kontu imao 4 boda i veliku šansu da se domogne narednog kruga Lige prvaka. Nenad Bjelica je izvrsno prilagođavao igru svoje momčadi, Dinamo je djelovao kompaktno i u utakmice ulazio bez kompleksa koji su ih ranije znali koštati ozbiljnih Euro sramoćenja. A onda je, nekako baš balkanski, sve dobro pokvareno u svega nekoliko minuta odlučujućih utakmica. 

Već nakon Atalantinog buđenja protiv Cityija s nekim sam prijateljima komentirao kako će na koncu upravo momčad iz Bergama biti ta koja će s klubom iz Manchestera otići dalje. Dinamo je te večeri u sudačkoj nadoknadi prosuo bodove protiv Šahtara. U nečemu što je nalikovalo paralizi zagrebačka je momčad u svega tri minute prosula vodstvo od dva gola. Ali i dalje se Dinamo sokolio činjenicom da je talijansku momčad na domaćem terenu doslovno samljeo što je svima davalo nadu da se europsko proljeće može dosegnuti utakmicom u Milanu gdje je momčad iz Bergama igrala svoje domaće utakmice. No, tu je po prvi put svoje ljudske slabosti pokazao inače racionalni i sjajni strateg kluba iz Zagreba. 

Nenad Bjelica je odlučio Gasperiniju dva puta prodati istu foru što je rezultiralo vjerojatno najgorim izdanjem njegove momčadi, porazom i slabim nadama da se proljeće u Europi može osigurati pobjedom protiv Manchester Cityija. Naletio je na potpuno drugačiju Atalantu od one s početka sezone. I naša kavanska predviđanja da će upravo Gasperinijeva momčad proći dalje odjednom su postala realnost. A Dinamova priča može i propuštena velika šansa može se opisati starim usklikom jugoslavenskih sportskih komentatora: kakav danak neiskustvu! Šteta za ovu sezonu ali nakon svega Dinamova se budućnost čini prilično svijetlom. Bitno je da Bjelica nauči nešto iz svojih grešaka, a da ga pri tome Dinamo uspije zadržati. To je vjerojatno jedini garant da ćemo i ubuduće gledati pravi kompetitivni Dinamo. 

Crvena Zvezda je imala bitno drugačiju priču od Dinamove. Nakon solidnog utiska koji su u Ligi prvaka ostavili prošle sezone kad su uspjeli, što se kaže bez koske, pobijediti i budućeg europskog prvaka, ove su sezone ambicije beograđana, opet tipično balkanski, nerealno narasle. I Zvezdi je kao  Dinamu jedini garant uspjeha bio trener Milojević, pragmatični nogometni stručnjak koji je europskim protivnicima do ove sezone uspijevao suprotstaviti čvrstu i sjajno organiziranu obrambenu momčad čije su napadačke ambicije uglavnom ovisile od učinka sjajnog Marka Marina. No, izgleda da se magija potrošila jer je Zvezda djelovala psihološki nestabilno, često se činilo da su glavom izvan utakmica koje igraju kao da su nerealne ambicije uvukle strah među igrače beogradskog kluba. Milojević nije uspijevao popraviti taj segment i Zvezda nije bila ni nalik onoj momčadi iz prošle sezone, momčadi koja se do zadnjeg bori da barem sačuva ponos i pruži dostojan otpor superiornim suparnicima. Konačni bilans primljenih i postignutih pogodaka zorno pokazuje da je Zvezda ove sezone bila momčad na kojoj su drugi bildali učinak. Momčad s Marakane postigla je svega tri pogotka i sva tri u jednoj utakmici, pobjedi koja je onim nerealnim ambicijama dala vjetar u leđa tako da poraz protiv Bayerna iz prvog kola više nije djelovao kao ozbiljno upozorenje. Zvezda je NA koncu u 6 utakmica primila ravno 20 golova a postigla spomenuta tri. S više od tri primljena gola po utakmici ovaj učinak možemo smatrati priličnom blamažom. 

MOŽEMO LI IŠTA NAUČITI

Nenad Bjelica je od Dinama stvorio europski konkurentnu momčad tako što više nije dopuštao nesrazmjer između načina igre u domaćem prvenstvu i Euro natjecanjima. Činjenica da je Dinamo superioran u domaćem natjecanju gdje je dominirao napadačkom igrom pristupom jasno pokazujući nadmoćan igrački kvalitet a da u europskim natjecanjima dolazi u drugačiji kontekst u kojemu se uglavnom mora braniti bila je uzrokom ranijih sramotnih nastupa u Euro natjecanjima. 

Bjelica je u oba okruženja odlučio igrati na manje-više isti način. I to je ključna stvar koja je stabilizirala njegovu momčad i otvorila joj put ka i više nego solidnim europskim izdanjima. Od Dinama je stvorio organiziranu momčad u kojoj svaki igrač svoje kvalitete stavlja u službu sustava vjerujući strategu da će dati okvir od svakog pojedinca izvući maksimum i učiniti ih boljim igračima. Bjelica je uspio. Napredak svakog pojedinog igrača Dinama je jasno vidljiv a s tim je Dinamo napredovao i kao momčad. A Milojević, koliko god gunđav i pragmatičan ipak nije uspio u potpunosti odoljeti nametnutoj potrebi da Zvezda u domaćem natjecanju mora pobjeđivati lepršavom igrom i superiorno. Zbog toga mu je momčad ove sezone pukla psihički. Igrači se nisu snašli u tom ping pongu u kojemu su u dva različita konteksta morali imati potpuno drugačiji pristup. Zato na momente nisu djelovali kao organizirana momčad već kao na brzinu skupljena družina solidnih igrača kojima nije baš uvijek potpuno jasno na koji način trebaju pokrivati jedan drugog pa su počesto bili spuštenog garda pokazujući svoje slabe točke. Sve se to da ispraviti i mora se priznati da je uspjeh dvije godine za redom biti među europskom nogometnom elitom. Način na koji su ispali iz Europe ostavio je sigurno gorak okus u ustima navijača kluba s Marakane i valjda je svima jasno da je za konstante uspjehe i dobra izdanja u ovdašnjim nogometnim sredinama jako bitni nadići nadmeni mentalitet sklon polijetanju prije nego nam izrastu čvrsta krila. 

Mogu li BH klubovi išta naučiti iz iskustva naših susjeda i mogu li naši klubovi uopće išta naučiti s obzirom da je sve očitije kako naš nogomet sve više zaostaje i za najbližim susjedima s kojima smo  donekle dijelili iste polazišne točke i uvjete. To još jednom pokazuje u kojoj je mjeri nogomet odraz opće društvene klime. Zaostajanje na svim poljima dakako podrazumijeva i zaostajanje u sportu. I po tome ispada da smo od strane onih koji upravljaju polugama društva osuđeni na stalnu duboku tugu i letargiju u kojoj ni nogomet ne donosi puno radosti. Zato živimo u kontekstu u kojemu sve više bježimo u nešto što nikako nije naša stvarnost i gledamo europski nogomet kao što se gleda holivudski film, kao nešto nestvarno. Ne sudjelujemo u priči kao natjecatelji pa nije ni čudo da se diljem BH pojavljuje sve više organiziranih navijača najboljih europskih klubova bivajući dijelom cijele priče kao puki potrošači i to oni slabe kupovne moći koje čak ni kao potrošače nitko ne uzima za ozbiljno. A ako si dopustimo da se do kraja naviknemo na bijedu teško da će naša skora budućnost biti svjetlija od turobne sadašnjosti u kojoj se lopta jedva kotrlja blatnjavim kaljužama naših stadiona. 

(zurnal.info)