Euro: Raspjevanu Italiju lako je voljeti

Wembley će još barem jednom čuti „Fratelli d'Italia“.
Prvi dojam odaje da je Španjolska u ovoj utakmici bila puno bolja ali, rekao bih, taj je dojam jako varljiv. Španjolci su opet dominirali sredinom terena, posjedom lopte ali im je po običaju nedostajalo konkretnosti u završnici.

Sasvim očekivano Italija se protiv tog laganog davljenja dodavanjima branila bolje nego prethodni španjolski protivnici na ovom europskom prvenstvu. Koncentrirano su izlazili u igru čovjek na čovjeka kada bi netko od Španjolaca išao primiti loptu između talijanskih obrambenih linija. I, generalno, nije tu bilo puno manevarskog prostora jer su i Španjolci bili prilično oprezni da ih Italija ne ugrozi iz neke brze tranzicije.

Rekao bih, paradoksalno, i jedni i drugi su igrali ono što su htjeli i kako su mislili da trebaju igrati ovu utakmicu s obzirom na protivnika. Postojao je period od približno pet minuta kada su i jedni i drugi probali igrati „klopovski“, bacanjem osvojene lopte daleko u polovicu protivnika, prepuštanje posjeda i pritiskanje zadnje linije.

PO NOGAMA I U TIJELO

Jedno od obilježja prvog poluvremena jeste mnoštvo sitnih ali konstantnih prekršaja koje su prvenstveno pravili Španjolci, ponajprije Sergio Busquets koji je žuti karton zaslužio puno ranije nego što ga je dobio. Rekao bih da se kod sudca svo to vrijeme provlačio na autoritet.

Ako biste sada pogledali utakmicu obraćajući pažnju samo na taj segment postalo bi vam jasno zašto je Maradona tvrdio da Španjolci, za razliku od Talijana, ne znaju igrat obranu. Sve te sitne prekršaje Španjolci rade udarajući protivnika po nogama, Talijani to ne rade, oni idu u tijelo. Jedni, dakle, žele zaustaviti protivnika, a drugi pak oduzeti loptu.

Već se u prvom poluvremenu vidjelo da je Dani Olmo najraspoloženiji španjolski igrač. Kod Italije je Chiesa patio na boku protiv Albe. Utakmica se počela raspetljavati kada su i jedan i drugi prekomandirani u sredinu. Chiesa je nakon jednom brzog talijanskog otvaranja koje je započeo Gigi Donnarumma postigao prelijep pogodak. Tu se učinilo da će uslijediti klasično talijansko gašenje utakmice ali ovo nije ona Italija kakvu smo poznavali.

Ne znam je li to bila Mancinijeva odluka ili je dječake povuklo vodstvo tek Italija je poslije postignutog pogotka krenula igrati visoki presing. Za to vrijeme u središtu španjolske igre udomaćio se Dani Olmo za kojeg Italija nije nalazila rješenja ni kada je ordinirao po boku. Izluđivao ih je konstantnim driblinzima i nakon jedne vrteške gurnuo je loptu Morati koji ju je pospremio u mrežu. Olmo je bio uvjerljivo najbolji španjolski igrač na ovoj utakmici ali Španjolcima definitivno fali više konkretnosti u napadu i obrana koja će naučiti braniti brzu tranziciju.

Thiago nije donio Španjolskoj ono što joj je trebalo za pobjedu. Bolje reći da joj je oduzeo protočnost lopte i tako joj najbolji segment igre prilično pokvario ali svejedno je Španjolska nastavila opsadu talijanskog gola. Na žalost po njih bez uspjeha.

Penale su bolje izvodili Talijani i to je bilo to. Ako mene pitate zasluženo su prošli, pokazali su više strasti i, ne manje bitno, više konstantnosti tijekom cijelog turnira. Španjolska je imala previše oscilacija u igri ne samo u različitim utakmicama već i tijekom svake utakmice pojedinačno.

IGRAČ ILI NAVIJAČ

Tako da to nije momčad za tron prvaka Europe. Ali zato jeste razigrana i raspjevana Italija. Italija koju je lako voljeti s onom dvojicom senatora u obrani, malim velikim Barellom u sredini, fakinima Chiesom i Insigneom u napadu i nepogrešivim, samozatajnim Jorginhom.

Uostalom, kome ne bi bila simpatična ekipa čijeg igrača zaštitarka zamijeni za od sreće poludjelog navijača koji želi utrčati na teren. A upravo se to dogodilo Leonardu Bonucciju nakon što je ispred navijača slavio prolazak u finale europskog prvenstva.

(zurnal.info)