Liga prvaka: Romantični klub koji proizvodi duševna oboljenja kod svojih navijača

DAN 1.

JUVE I REAL

Siroti, siroti Gigi Buffon. Otići će u penziju a dlanove, koji su toliko puta branili i odbranili mrežu, neće položiti na ušati pokal namijenjen pobjedniku Lige prvaka.

Bilo je to veče, jedno od onih posebnih, kada oni najveći budu po tko zna koji put dirnuti prstom sudbine i cijelom svijetu pokažu koliki je privilegij biti svjedokom njihovog nogmetnog genija. Ronaldo je u nekoliko navrata, svega par fragmenata pred našim očima oslikao zbog čega je toliko poseban, zbog čega je jedan od najvećih u proteklih par decenija. Prvi gol, ono ubrzanje i lagani dodir lopte. U tih par koraka je pokazao po čemu je svo vrijeme poseban.

A onda one škarice. Opiranje fizičkim zakonima jer bio je u povratnom trku kada se vinuo u zrak. Lopta je završila u suprotnom kutu. Ovacije u Torinu. Protivničkom igraču. Malo je onih koji dožive takav privilegij. Ta reakcija Juventusove publike dovoljno opisuje to kakvu je utakmicu odigrao Ronaldo.

Tko zna, možda je sve moglo biti drugačije da Juve nije primio gol onako rano. Nisu dobili prigodu ni čestito se postaviti na terenu. Stvari su krenule po zlu. Bez Pjanića nisu imali uporišnu točku u igri, pogotovu prema naprijed. A trebalo je od samog početka ganjati rezultat. Protiv Reala. Jasno je da to ne može dobro završiti.

Trebao je to biti dvoboj između sustava i individualne kvalitete. Juventusov sustav se raštimao ranim vodstvom Reala. I stvar je bila gotova i prije nego je stvarno počela.
Na ovom istom mjestu sam prije par tjedana napisao – nikada ne otpisujte Juventus. Dobro, ne baš nikada, ne otpisujte ih izuzev ako izgube doma. Tri prema nula. Od Real Madrida.

SEVILLA I BAYERN

Malo, samo malo dodatne igračke kvalitete i Sevilla je mogla pobijediti velii Bayern. Ali pobjedila je tradicija. Genetski kod kluba. Iako je Sevilla još jednom pokazala da je sjajna momčad. Oni su sjajna momčad a Bayern je veliki klub. To je prevagnulo. Iako sam vjerovao da ih na Sanchez Pizjuanu Sevilla može dobiti unatoč stvarima koje rade u korist bavarske momčadi.

DAN 2.

OBN

Čir ću, ako ga ikada dobijem, vrlo vjerojatno dobiti zbog sportske redakcije OBN televizije. Malo je reći da sam bio potpuno šokiran izborom utakmice. A cijeli sam se dan pripremao gledati spektakl u najavi koji se imao odigrati u Liverpoolu.

Svaka čast Barceloni i Romi. Poštujem i to što je uzdanica Rome Edin Džeko. Ali odabrati jedan prilično predvidiv ogled nasuprot meča između dva europska kluba koja u ovom trenutku igraju najdinamičniji nogomet je, blago rečeno, potpuno promašeno. Naravno, svi kanali koji su prenosili sraz Liverpoola i Manchester Citija su bili zamračeni. Zbog toga sam se pretvorio u suvremenog ljubitelja nogometa, čovjeka orkuženog ekranima. Na TV – u je išla utakmica između Barcelone i Rome, a na zaslonu laptopa livestream utakmice s Anfielda. Blago me užasnula ta situacija ali barem imamo mogućnosti snaći se. Bio je to jedan od trenutaka kad mi je drago da ne živimo u uređenoj zemlji u kojoj bi bilo nemoguće pratiti ilegalni livestream Lige prvaka.

BARCELONA I ROMA

Roma je dobra, ali stvari su bile jasne i prije nego su otišli u Barcelonu na noge Messiju i društvu. Razlika u kvaliteti je, naprosto, prevelika. Di Francesco je zato uradio pametnu stvar. Iskoristio je tu utakmicu kao neku vrstu radionice. Bila je to hrabra odluka ali naredio je svojoj momčadi igranje na posjed, kombiniranje, pažljivo građenje igre. Znao je da protiv Barcelone može pokušati ziheraškim pristupom ali ni on mu ne bi donio puno drugačiji ishod jer struktura njegove momčadi ne dopušta bukerašku igru na kontre.

A on gleda u budućnost. Gradi sustav i identitet igre koji će uz pametnu izgradnju i popunu momčadi u narednim godinama dizati Romu na ljestvici talijanskog i europskog nogometa. Roma je dugoročan projekt. Ne bi inače posezali za dovođenjem Monchija iz Seville. Pošteno su odigrali koliko su mogli. Barca posljednjih godina nikada nije bila manje spektakularna ali, ako mene pitate, nikada nije djelovala moćnije. Otkada pratim nogomet nikada nisu imali boljeg vratara. Uvijek su imali sjajne vratare ali bili su to redom osebujni likovi skloni kiksevima. Nekad mi se činilo da bi i Gigi Buffon, kada bi stao na vrata Barcelone, odjednom postao Tomislav Piplica. Zubizareta je bio veliki ali nikada nije bio od onih koji vam ulijevaju puno povjerenje.

Uglavnom, Barca ima sjajnog, pouzdanog vratara u liku Mark Andre Ter Stegena. Obrana s Umtitijem i Piqueom se čini sjajno balansiranom. A cijeli defenzivni sustav kakav Barcelona danas koristi je smišljen upravo prema profilu igrača koji su na raspolaganju Ernestu Valverdeu. Ofanzivno je Barca postala kruta mašina. Ali mašina koja melje, upornošću i silom ako treba. A, kako rekosmo ranije, za povremenu lepršavost tu je Leo Messi. On je ujedno i ključ te novostečene čvrstine, oslonac, tvrda točka, onaj koji sve oko sebe učini boljima.

Faktički Barca je već u polufinalu. Isto kao i Real i Bayern. Nedostaje nam još jedan takmac. A njega ćemo dobiti u Engleskoj.

LIVERPOOL

Pobjeda od tri prema nula bila bi garant sigurnog prolaska u polufinale da je riječ o bilo kojem drugom klubu. Vjerujte mi, znam što pričam. Poznajem taj čudni osjećaj u dnu želudca, tu paniku koja se valja tijelom svakog navijača Liverpoola koji nikada ne vjeruje vlastitim očima sve dok sudac ne odsvira kraj i nekoga ne uštipne krvnički barem pet puta.

U nogometu poduzimanje rizika obično podrazumijeva bacanje svih raspoloživih snaga u napadačke akcije. I to je pravilo. Osim u slučaju Liverpoola. Klopp najviše riskira kada odluči igrati defenzivno. Zato navijači Liverpoola u prosjeku više sijede u 45 minuta nego navijači bilo kojeg drugog europskog kluba. No, Klopp se opet odlučio igrati živcima navijača samo kako bi vlastitu momčad osnažio mentalno i pod cijenu gubljenja velike prednosti dokazao i sebi i njima da su sposobni odigrati defenzivno čvrstu i uvjerljivu utakmicu. Ovaj put je ispalo dobro. No, kako rekoh, obzirom je u pitanju Liverpool, klub koji proizvodi dramu, stvari još nisu gotove.

Ljudi djeluju razočarano kad se Redsi povuku ali nemoguće je više od 45 minuta igrati jednakim intenzitetom. Pogotovu kada je to luđački intenzitet kakav je Liverpool igrao protiv Cityja u prvom poluvremenu.

Klopp je konačno shvatio da mora odustati od vlastite nogometne dogme te da mora imati i plan b, onaj koji aktivira ukoliko luđački presing ne slomije protivnika, onaj koji aktivira kad slomije protivnika i treba sačuvati momčad.

Shvatio je da njegova momčad mora naučiti igrati defenzivno u određenim razdobljima. Zato se vrlo napadački poigrao sa živcima svih nas kada je odlučio tu školu provesti i u četvrt finalu Lige prvaka.

I uspio je. Ovim je izazvao omanje duševne poremećaje kod navijača ali je dugoročno dobio jako puno. Nakon ove utakmice, nakon drugog poluvremena u kojemu su pustili City da igra praktički na jedan gol, Liverpool će biti momčad drugačijeg mentaliteta. S tim da se navijači još dugo neće riješiti osjećaja panike svaki put kada vide da je Klopp odlučio zatvoriti utakmicu. City je na koncu imao posjed lopte ali s njim nije napravio ništa konkretno. Klopp je nadmudrio Guardiolu i u ovom srazu dvije oprečne trenerske dogme.

Vjerovao sam da Liverpool to može ali dobiti City s tri čista gola prednosti je nešto što najavljuje velike stvari. Makar nikad nije kraj do posljednjeg sučevog zvižduka jer ipak je to stari dobri romantični Liverpool, klub koji najbolje od svega proizvodi dramu i duševna oboljenja navijača.

(zurnal.info)