Iz Rusije s ljubavlju: Šta su Šveđani bez Ibrahimovića?

IBRAHIMOVIĆ FREE 

Švedska? Otkud Švedska? To je jedno od glavnih pitanja ovih dana. Kako je, dođavola, momčad bez prave zvijezde, bez svjetske klase uspjela ući među 8 najboljih ekipa na Mundijalu u Rusiji? Svi znamo da Skandinavci znaju igrati nogomet, da uvijek, i kada nemaju vrhunske svjetske igrače, uspijevaju izvući maksimum iz kadra kojim raspolažu. Uvijek stvore sustav igre kojim sjajno maskiraju nedostatke i momčadskom igrom pružaju puno više nego što je to prosti zbroj njhovih igračkih kvaliteta. 

Ali ipak, to se ne čini dovoljnim za plasman u četvrtinu finala svjetskog nogometnog provenstva na koje su došli bez, još uvijek vrlo upotrebljivog, Zlatana Ibrahimovića, najboljeg igrača u švedskoj povijesti. A ja sam uvjeren da bi Šveđani sa Zlatanom djelovali puno lošije. Momčad bi koristila upravo njega za alibi igru onako kako je to Argentina radila s Messijem, na primjer. Ovako moraju igrati na način koji im najbolje leži, racionalno, do detalja isplanirano, koristeći tjelesnu snagu i spremu koja je uvijek vrhunska. Spremni su prilagoditi se suparniku, anulirati njegove prednosti, onemogućiti ga da uspostavi svoju igru, a u fazi napada su maksimalno konkretni i učinkoviti. Ne kompliciraju, igraju jednostavno i imaju visok stupanj koncentracije. 

Onaj gol kojim ih je Njemačka pobjedila bio je dar s neba za Elf, trenutak genijalnosti Tonija Kroosa a nipošto odraz Švedske nemoći niti je bio plod iznuđene ili bilo kakve druge greške. Upravo su tu Njemačku, još uvijek aktualnog svjetskog prvaka, Šveđani ostavili iza sebe u skupnoj, početnoj fazi Mundijala. 

No, da bismo shvatili kakva je momčad Švedska zapravo moramo se vratiti u ne tako daleku prošlost, u kvalifikacije za ovaj Mundijal. A činjenice govore da je Švedska iza sebe u skupini ostavila veliku Nizozemsku koja se nije uspjela kvalificirati za turnir u Rusiji. Nakon toga, ova ista Švedska je u dokvalifikacijama eliminirala veliku Italiju. U tim činjenicama, da smo na njih obraćali pažnju, mogli smo nazrijeti potencijal ove momčadi. Nismo to učinili zato što smo te situacije vidjeli više kao slabosti Nizozemske i Italije nego kao odraz kvaliteta i potencijala Švedske. Sad su nam valjda dokazali da su ozbiljni. Konačno. 

Jer i u osmini finala svjetskog prvenstva Šveđani su izbacili favoriziranu momčad Švicarske, koja na papiru jeste igrački daleko kvalitetnija ali opet su pokazali da jednostavno nisu momčad, oni su tek skup solidnih i odličnih europskih igrača koje ni sjajni Petković nije uspio posložiti u funcionalnu cjelinu. Djeluje njihova igra smisleno, postoji jasna ideja u njoj ali nešto im fali. Ponajprije, rekao bih, fali im vatre, strasti. Neće ni Englezima biti lako sa Švedskom makar Gordi Albion, nakon početne nezainteresiranosti britanske javnosti ponovno postaje paun koji se gordi i frajeriše po tabolidima. 

A Švedska je upravo takva momčad protiv koje se protivnička arogancija može istom tom protivniku obiti o glavu. Oni uživaju u svojoj ulozi outsidera. Pitajte nešto o tomu Nizozemce, Talijane i Njemce. 

CRNA TOČKA

Penali su dugo godina bili engleska crna točka. To je na neki način sprječavalo englesko nogometno otriježnjenje. Na svaki bi turnir došli s puno optimizima, vjerujući da je došlo vrijeme da se nogomet vrati kući, a onda bi u osmini ili četvrtini finala završili putovanje puni gorčine jer, eto, nisu imali sreće. Bili su spremni ali su nogometni bogovi bili protiv njih. A, znate kako je, penali su lutrija, nikako nisu pokazatelj vašeg objektivnog dosega. Vi ste i dalje oni koji su se trebali popeti na tron samo niste imali sreće. Uvijek ti penali, sudbina, nesreća. Kako to obično biva u nogometu sve se to pretvorilo u sujeverje pa se počelo govoriti o engleskom penal prokletstvu, kletvi poput one Belle Gutmana ili Moacira Barbose. 

Trebali su tako engleski dres navući neki momci koje su iz domovine ispratili bez imalo pompe i euforije da bi tom tzv. prokletstvu došao kraj. Bez imperativa i očekivanja nacije na plećima, rasterećeni, spremni da zajedno sa svojim izbornikom potpuno promjene „four – four – fuckin two“ engleski nogometni kod, ti su se momci, bez tabloidne zvijezde s kapetanskom trakom oko ruke, bez puno problema našli u osmini finala prvenstva u Rusiji. A tamo ih je čekao sasvim adekvatan protivnik, momčad koja nikako da ostvari svoj puni potencijal, ali momčad koja ako ima svoje veče može poniziti, doslovno zgaziti svakog protivnika. Ali nije ovo bio Mundijal za Kolumbiju. Ništa im nije išlo na ruku još od utakmice s Japanom. Samo su nas jednom uspjeli razdrmati i pokazati nam koliko mogu, onda kad su razbili Poljsku i to je to. Dogodila se i nesretna ozljeda Jamesa Rodrigueza a to ni veće momčadi od Kolumbije ne mogu nadomjestiti. 

Mlada engleska momčad je bila spremna na sve, tako su ušli u utakmicu s Kolumbijom. Digli su i razinu agresivnosti u igri. Bili su spremni preuzeti na sebe ulogu onih koji kontroliraju stvari i to im je, manje više, dobro išlo od ruke. Ali onda je sve počelo ličiti na poznatu englesku priču. I to u sami smiraj utakmice. Jedan od vođa, jedan od najiskusnijih u engleskoj momčadi, Jordan Henderson nije ispratio svog igrača nakon kornera, a i pitanje je kako je došlo do toga da on uopće čuva Jerryija Minu. Mina je skočio, sam kao duh i od trave zakucao loptu pod prečku. 

Samo sam pomislio: evo je, standardna Engleska!

Pokušavali su momci s tri lava na prsima u produžecima učiniti nešto sve kako bi izbjegli suočavanje s crnom poviješću bijele točke. Ali bilo im je suđeno da oni budu ti koji će skinuti tu vradžbinu. Sudbina je htjela da ih dovede pred engleski zid – biti ili ne biti. A taj je zid jedna sasvim mala bijela točka unutar šesnaest metara. I sve je išlo dobro. No, što je utakmica Engleske bez drame. 

Za prvi čin drame bio je kriv Jordan Henderson jer nije ispratio Minu. Isti je igrač zakuhao paklenu zapršku svim Englezima koji su pratili utakmicu i tijekom izvođenja penala. Kad je Henderson traljavo izveo penal opet sam pomislio: evo je, standardna Engleska!

li ne, uspjeli su ovaj put. Skinuli su to prokletstvo, taj juju. Momci na koje nitko nije računao. Momci predvođeni hladnokrvnim Harryijem Kaneom su uspjeli. I treba još jednom reći: Engleska je dobra, nije nikakvo čudo da su prošli među osam, ali čudo je da su prošli nakon penala, da nisu još jednom psihološki pokleknuli. I sad mogu samo zamisliti euforiju koja je zahvatila Otok. Srećom po engleski nogomet ovi dečki na terenu ne izgledaju kao oni koji će podleći toj atmosferi.