Liga prvaka: Strašna kletva na klupi Liverpoola!

Nisam praznovjeran. Točnije veliki dio moje osobe nije praznovjeran. Navijač u meni jeste. Valjda su navijčai praznovjerni jer ljubav prema igri i klubu jeste sve izuzev mirne luke. Zato pogled često bježi prema nebesima, zato su sati prije utakmice ispunjeni uvijek istim ritualima. Pisao sam već na ovom mjestu kako se utakmice reprezentacije trudim uvijek gledati u istom društvu. Kad god moj prijatelj  Mili i ja nismo bili u mogućnosti, što je u posljednje vrijeme dosta često, zajedno gledati utakmicu - BiH ostvari nepovoljan rezultat. 

Eto vam rješenja misterija. Previše putujem što povlači da Mili i ja nismo na njegovom kauču s mezom i televizorom ispred sebe i zato je BiH imala toliko problema u posljednja dva kvalifikacijska ciklusa. 

Ispričavam se zbog toga, ali priroda mog posla je takva da moram veći dio vremena putovati i to je, jebiga, loše za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ali ja moram zaraditi za život. Obećavam da ću ubuduće biti obzirniji prema našim zajedničkim snovima i na uštrb vlastite egzistencije utakmice Bosne i Hercegovine pratit ću sjedeći na kauču u stanu u ulici koja je nekada nosila ime narodnog heroja Petra Drapšina a danas se zove po fra Franji Miličeviću što nema nikakve veze ni sa čim a ponajmanje s nogometom.  

U posljednje vrijeme Liverpoolove utakmice slušam iz kuhinje zato što sam skužio da Liverpool postiže pogotke isključivo kad odem u kuhinju natočiti čašu vode što povlači situaciju da sam leđima okrenut TV prijamniku. Zbog toga većinu Liverpoolovih utakmica u posljednje vrijeme slušam. To im je pomoglo 4 utakmice za redom, a onda sam utakmicu protiv Seville odlučio gledati zavaljen na kauč kako i priliči kauč selektoru. Odlučio sam prekinuti vradžbinu. A onda sam skužio da sve to možda i nije do mene. Više sile su više i snažnije od mojih praznovjernih rituala. 

ŠTO SE DOGAĐA SA IGRAČIMA?

Nema te nogometne teorije koja može objasniti sve to. Kao da odjednom pređu neku drugu dimeziju, kao da su opterećeni, teških nogu, izgubljeni u mračnim hodnicima kroz koje ih proganja namrgođeno lice Billa Shanklyija čije naslijeđe je očito prevelik teret za njihov talent i karakter. Zato se katkad pitam što bi se desilo Leu Messiju ili Cristianu Ronaldu da kojim slučajem dođu u Liverpool. Pogledajte, recimo, ne čini li se i vama kako aura Juergena Kloppa blijedi, kako tip koji je izgledao kao netko tko se rodio da sjedne na kultnu klupu na Anfield roadu postaje izgubljen kao da je neki vrač na njegovo ime bacio ozbiljan džu džu? A činilo se da je on taj novi prorok koji će skinuti sve kletve o koje se spotiče slavni engleski klub. 

To je ono što Liverpool treba, egzorcista a ne trenera, tako sve izgleda. Poslovično praznovjerni navijači vjeruju u to, a izgleda, sudeći po govoru tijela, u te kletve počinje vjerovati i njemački men machine, karizmatičnni, racionalni i radišni Juergen Klopp. Izgubio bi se tu i Leo Messi, uvjeren sam. 

 Liverpoolski duhovi poput heroina čovjeku pojedu samopouzdanje. 

Posljednji koji je djelovao kao mogući prorok, a da je bio tu prije Kloppa, bio je Luis Suarez, ali netko je bacio nevidljivu koru banane pod noge liverpoolskog dječaka koji je trebao biti čarobnjakov asistent i stvari su išle k vragu po tko zna koji put. Praznovjerni Južnoamerikanac morao je pobjeći iz opsjednutog nogometnog dvorca a da ni sebi ni nama nije dao šansu da vidimo je li on taj prorok, istjerivač duhova koji će započeti novu povijest koja neće okivati noge novim naraštajima momaka na čijim prsima će se zlatiti mitski feniks.  

A opet, s iste strane, iz istih tamnih hodnika svakih nekoliko godina u ekipu na terenu i pored njega kao da uđe nekakvo nadnaravno nadahnuće koje ih sve natjera da vjeruju da su čuda moguća i bajke istinite i na ovom izlizanom svijetu postoji magija samo su već stoljećima ljudi prestali vjerovati u nju pa su zato dečki u crvenom u tim posebnim danima poslati da nas podsjete na magijsku komponentu svijeta u kojem živimo i na čudesnu dimenziju naših života. 

ČINILO SE SJAJNIM

Bila je to jedna od onih utakmica kakve samo Liverpool može odigrati. Utakmica koja nije za one sa slabim srcem i za one koji ne mogu vjerovati da se i u Ligi prvaka mogu dogoditi utakmice s obratima poput onih koji se događaju samo u svijetu čuda, nadanja i mašte, onom svijetu u kojem se lopta kotrlja po betonskim igralištima iza škola. 

Liverpool ima katastrofalnu obranu. A manjak obrambene kvalitete nije nadomješten pametnom koncepcijom. Klopp je zadrt čovjek i ne odustaje od svojih ideja bez obzira koliko puta mu se iste obiju o glavu. Lovren i Klavan naprosto nisu Hummels i Subotić, a Kloppova koncepcija podrazumijeva visoki kvalitet centralnih stopera koji su u stanju biti maksimalno koncentrirani kada su pod pritiskom. Na žalost, stoperi, s iznimkom Joela Matipa, osim manjka kvaliteta imaju i manjak psihičke stabilnosti. Obzirom geggenpressing podrazumijeva određenu razinu ranjivosti i izloženosti zadnjeg reda to je neophodno jer nema tog napada koji može postići toliko golova koliko ih Liverpoolova obrana može primiti. Dodajte na tu centralnu obranu i lika poput Alberta Morena i već čovjek mora popiti pilulu protiv glavobolje. 

Za Liverpool sve se činilo sjajno u prvom poluvremenu ali nije bilo tako. Sjetite se da je Karius skinuo par mrtvaca andalužanskim napadačima u prvih 45 minuta. Svejedno stvari su štimale. 

Rico je primio tri pogotka i utakmica se praktički činila odlučenom. U to je mogao biti uvjeren svatko tko baš i ne prati Liverpool. Mi koji ga pratimo znamo da nema tog vodstva koji Redsi trenutno ne mogu prosuti ali čak sam i ja imao dojam da je Liverpool završio posao oko plasmana u naredni krug Lige prvaka. Zato što sam glupavo pomislio da sam prevario vradžbine pa mi nije padalo na pamet da utakmicu slušam u kuhinji leđima okrenut televizoru. To je to, Kloppov heavy metal dominira ovom zvučnom kulisom, tako sam mislio i to zato što se Sevilla nije činila kao momčad koja će naći rješenje za izlazak iz liverpoolovog presinga. A tu je ključ Kloppovih obrambenih ideja. Vraćanje lopte u posjed čim ju se izgubi, rađenje presing bloka daleko od svog gola, dapače, jako blizu protivničkih vrata. 

Ta ideja podrazumijeva da protivnik zapravo igra sam protiv sebe jer gubi lopte u opasnoj zoni. Dok je zona presinga bila visoko, igrači Seville čak i kad bi izašli iz nje činili su to daleko od Liverpoolovih vrata pa bi već bili bez potrebne eksplozivnosti za samu završnicu. Svejedno svaki put kad bi im uspjelo otresti engleski presing izgledali su opasno. Zato što je stoperski dvojac Redsa ranjiv kad se izađe direktno na njih u blizini njihovog gola, konfuzni su, nekoordinirani i djeluju kao da im se događa nešto što nisu očekivali. Kako rekoh, srećom je Karius bio tu. Obrana Redsa funkcionira kada je protivnik daleko daleko, zato je taj presing bitan ne samo kao napadačko oružje nego kao obrambena koncepcija koja prikriva manjak kvaliteta zadnje linije.  

A onda Klopp u poluvremenu čini nešto što mu nije običaj. Duboko uvjeren u u svoju kontranapadačku koncepciju prepustio je Sevilli veći dio terena. Kao da je smetnuo s uma kakvu sumanutu obrambenu liniju ima. Lopta je u drugom poluvremenu bila sve bliže Liverpoolovim vratima. Redsi su se povukli i tako uništili sami sebe. Umjesto da visookim presingom prikriva mane zadnje linije Klopp je jadničke iz svoje obrane gurnuo u izlog kao ogledni primjer kako obrana ne smije izgledati. A ona ne smije imati lica Dejana Lovrena i Ragnara Klavana, a bogami ni Alberta Morena. Dopustiti da se lopta kreće neposredno ispred njih i dopustiti da budu direktno izloženi napadima je neka vrst nogometnog samoubojstva. Vidio sam već nakon par minuta drugog poluvremena da to ne može izaći na dobro ali sam se i dalje nadao da su tri gola ipak prevelika prednost i da makar neka kontra hitrih liverpoolskih napadača mora upaliti.

No, za gledati taj film u ulozi zadnjeg veznog trebate, recimo, Xabi Alonsa. Nije Wijnaldum loša opcija ali ni to čak nije problematična točka ili barem nije ona najproblematičnija. Problematična točka je onaj pomenuti čarobnjakov pomoćnik, mjesto koje je prije nekoliko godina okupirao jedan od najvećih u velikoj povijesti LIverpoola – Steven Gerard. 

Trebate vođu, a osim toga trebate tipa koji može dobiti tjelesno zahtjevne duele u fazi obrane i onda ispaljivati precizne lopte u prostor koje bi Salah i Mane u ludom trku kupili na svom putu ka cilju nogometne igre. Umjesto takvog tipa Klopp a i mi svi gledali smo vjerojatno najgoru izvedbu centralnog veznog igrača u povijesti. 

PROMJENA DIOPTRIJE

Jordan Henderson je daleko od igrača kakav je trebao postati. Više nije čak ni svoja blijeda kopija. To je čovjek preko kojeg se slomila utakmica u drugom poluvremenu. Možda bi Kloppove kontraške ideje urodile plodom da Henderson nije doslovno svaku drugu loptu predao protivniku. Čovjek je imao uspješnost dodavanja od nešto malo preko 50 posto, a, pazite, govorimo o centralnom veznom igraču. Osim toga broj duela koje je Henderson okrenuo u svoju korist na utakmici protiv Seville bio je čista kao suza nula, ili brojevima 0. Za nepovjerovati ali je tomu tako. 

Gledajući drugo poluvrijeme na Sanchez Pizjuanu pomislio sam da Klopp treba promjenu dioptrije a da Buvač treba početi nositi naočale. Prekasno su uveli Emrea Cana, prekasno. Kičma je već bila slomljena, Liverpoolova igra je doživjela krah a tomu je izravni krivac Jordan Henderson, dečko kojeg se smatralo nasljednikom velikog Gerarda, dečko koji oko ruke nosi kapetansku vrpcu i to ne samo u Liverpoolu. Doduše, u reprezentaciji je izgubio kapetansku ulogu jer je Southgate očito shvatio da je momak izgubio samopouzdanje a takav tip ne može biti vođa na terenu. Kapetan spuštenih ramena najčešće znači momčad spuštenih gaća. 

Kada je trebao vođu, kada je trebao čovjeka koji će određivati ritam utakmice, diktirati tempo vlastite i remetiti tempo protivničke momčadi Klopp je ostao bez kapetana. Henderson kao da je zalutao u onim začaranim hodnicima i prepao se lica i glasa Billa Shanklyija koji putuju kroz vrijeme samo da bi progonili očito nedovoljno hrabre bogate dječake u crvenom dresu. Ne sjećam se ni da su momci, koji su nogomet morali igrati pod fizičkom prisilom jer nam je falio čovjek, svaku drugu loptu dodavali pogrešno. A to je uspjelo kapetanu Liverpoola i donedavnom kapetanu engleske reprezentativne momčadi. 

Često sam sklon lirski opisivati magične poteze i izvedbe nogometnih genijalaca, ali treba katkad svjetlo riječi baciti i na one najgore odigrane partije nekih pojedinaca jer i takvi odlučuju utakmice. A Henderson je izravni krivac za proćerdanih tri prema nula. I tomu je kriva Kloppova odluka da igru i kontre gradi iz svoje polovice u drugom poluvremenu. Predao je i svog kapetana na pladnju. A i njega je u prvom poluvremenu dobro maskirao onaj visoki presing kakav su Redsi igrali, presing koji je bio učinkovit u oba smjera. 

Uvjeren sam - da se utakmica igrala još koji minut Liverpool bi je izgubio. 

Bila je to još jedna mitska utakmica kluba s Anfielda. Velikodušno su omogućili i Sevilli da odigra utakmicu koju će upisati u svoju povijest, u klupske almanahe. To je Liverpool. Momčad koja može razbiti apsolutno svakog protivnika i onda pobjediti samu sebe makar igračima i treneru Seville treba odati priznanje za to što su vjerovali, skupili glave, promijenili par stvari u igri pa su i znali uzeti ponuđeno. 

Prva stvar koju Redsi, moj Liverpool, moraju shvatiti jeste to da ih se više nitko ne boji, a kamoli ozbiljna momčad poput Seville. Toj momčadi nedostaje autoriteta. Klopp je ipak pored terena. Redsi imaju odličnu momčad ali fali im figura poput Gerarda ili Suareza, netko istinski velik, netko tko djeluje nesalomljiv, pogotovu kada vodi sa tri prema nula. 

SPEKTAKL I CIRKUS

Vidjeli smo ono što volimo vidjeti. Spektakl i cirkus u isto vrijeme. Vidjeli smo dramu, preokret, emocije koje se kreću od euforije do očaja i obratno, ovisno koju ste momčad podržavali. Vijdeli smo i ozbiljne nogometne koncepcije. Makar i na rubu živaca mogli smo uživati. Ukleti crveni brod priuštio nam je još jednu nogometnu bajku. I koliko god me ta utakmica koštala živaca volio bih da je svaka poput nje. Ta drama, ta životnost, ta priča to je ono za čim žudimo kao navijači. To je ono što bi Liga prvaka trebala biti. 

DRUGI

Drugi derbi kola, nakon drame u Sevilli, odigrao se u Torinu i nije ispunio moja očekivanja. Juventus je htio osvetu ali je ipak igrao oprezno pomalo se plašeći još jedne nogometne lekcije. Klopp bi od Valverdea mogao učiti kako se slaže obrana iako Valverde, da budemo iskreni, ima puno veći obrambeni kvalitet na raspolaganju. No, čemu služe prelazni rokovi? Kloppu da kupuje krilne igrače dok mu obrana izgleda zapitana zašto lopta dođavola nije kocka pa da barem stane tako kockasto glupa prije nego uđe u mređu iza leđa vratara koji ih proklinje po sto puta po jednoj odigranoj utakmici.  

Osim derbija valja izdvojiti još jednu demonstraciju moći PSG – a te Baselovu pobjedu nad Manchester Unitedom. Basel jeste dobra momčad ali pobjedom protiv Uniteda potpisali su najveće iznenađenje kola. Bez obzira na to, bez obzira na sve druge utakmice, ni plasmani nisu bitni, ja se plašim, plašim se duhova, ja ću narednih dana u košmarima vidjeti Jordana Hendersona kako dodaje loptu...  

(zurnal.info)