Liga prvaka: Težak rad, dječija radost & Cholo Simeone

REAL

Srećom ne radim u tiskanim medijima. Sigurno bi me netko od kolega natjerao da pojedem stranicu na kojoj bi bio otisnut moj prošlotjedni tekst u kojem sam oklevetao Cristiana Ronalda i kompletnu momčad Reala kao nekarakterne plačljive zvjezdice.

No, i dalje stojim pri tome. Momčad takve kvalitete ne bi smjela sebi dopuštati emotivna pražnjenja nakon pobjeda u derbijima do te mjere da ih porazi potpuni autsajder, koji je nakon devedeset minuta u Njemačkoj bio na pragu čuda. Ali čudo se nije dogodilo. U igračima Reala, koji su protekli tjedan s lica brisali pljuvačku koja je po njima prštala sa strane svih svjetskih medija, probudio se inat, želja da dokažu da su bolji, da su dobri onoliko koliko to govore iznosi koje je Real iskrcao za njih.

Inat se posebno probudio u najboljem igraču Reala, Cristianu Ronaldu. Eto, tako se još jednom istinitom pokazala ona stara izreka koja kaže da boj bije srce u junaka. Tek kad su srcem, strastveno u šli u utakmicu, kad su oni bili ti koji više žele pobjedu igrači Reala su pobjedu i ostvarili. Bez toga jednostavno ne ide i to bi morali shvatiti jednom zauvijek. Nitko neće, kako to vole reći treneri starog kova, skinuti gaće pred njima samo zato što su oni Real Madrid. Čak štoviše. Zato moraju biti uvijek maksimalno motivirani. Tada su sposobni za svakojake domete. Uostalom zato su i dovedeni u taj klub. Tu se ne priznaje ništa osim najviših dometa.

Ali, ja i dalje stojim pri tvrdnji da Real mora na remont i da više ne može ovisiti o Ronaldu, koliko god ovaj bio dobar. Za borbu s Barcelonom na duge staze treba im momčad a ne samo skupina vrhunskih igrača.

CITY

Pellegrini je ipak malo veći trenerski mačak od Blanca. Laurent Blanc je faktički pobijedio sam sebe odlučivši u utakmicu ući sa tri igrača u zadnjoj liniji, pogotovo jer su dva igrača u zadnjoj liniji zapravo bočni igrači tako da Silva nije imao valjanog sekundanta. I tu je bio ključ Citiyjeve dominacije.

Blanc je željom da zgusne sredinu terena učinio sam sebi medvjeđu uslugu, jer jednostavno nema igrače za igrati takvo što. City je ipak kroz godine malo bolje selektirao momčad i stvorio ekipu s više balansa od PSG – a.  Svejedno ovaj dvomeč možemo nazvati sudarom podjednakih momčadi u kojem je bitku dobio iskusniji trener s malo većim izborom igrača. PSG je još uvijek u stvaranju, valja spremiti ekipu za postzlatanovsku eru.

Za njih ima vremena, a ova momčad Citiyja, ovakva kakva jeste pjeva labuđu pjev u ligi prvaka jer naredne godine dolazi reformator, Pep Guardiola koji će zasigurno potpuno drugačije složiti City. I ne bih imao ništa protiv da City ode do kraja. Drag mi je Pellegrini, ali volio bih to zbog Yaye Tourea, jedinog čovjeka koji čini da City odaje odjam ozbiljnog kluba a ne samo skupe bogataške igračke. Taj div, sigurno najbolji afrički igrač protekle decenije nije uvijek bio cijenjen koliko zaslužuje, a znao je unijeti dušu i tamo gdje je nikada nije bilo. Kada Guardiola dođe, zbog starih neraščišćenih računa Yaya će otići. Vjerujem da će tek tada navijači Cityija shvatiti kakvu su privliegiju imali što je taj dečko bio dio njihovog kluba.

BAYERN

Učinilo se na momente da Benfica to može. Čak su i poveli. Ali razlika u kvaliteti je ipak prevelika. Na koncu se sve pretvorilo u rutinski prolazak Bayerna. Čak i Guardiola zna da niej vrijeme za raspianje talentom, da nije vrijeme za spektakl, njegovom egu, a i trenerskom životopisu sjajno bi došla titula prvaka Europe s Bayernom. Sada kada više nema Barcelone na putu taj mu se zadatak vjerojanto čini puno lakšim. Ali Benfica je pokazala da je Bayern ranjiv.

Momčad s većom kvalitetom sigurno bi to bolje iskoristila. Već dugih 26 godina Benfica nije vidjela finale Kupa prvaka. Nogomet se umnogome promjenio od tada i vjerujem da su svjesni toga i da sigurno žale što nisu imali još maleni tračak snage da probaju proći u polufinale i pokažu svijetu da su veći nego igračke arapskih šeika.

ATLETICO

To je to. Više ne možemo govoriti kako je Atletico iznenadio bilo koga. Sada su već godinama kontinuirano u vrhu europskog i španjolskog nogometa i stali su uz bok najvećima, onima koji svake godine u sezonu ulaze s oznakom favorita. I ovaj put Simeone je imao jednostavan recept. Jednostavan na papiru, dakako. Svi u utakmice s Barcelonom ulaze s namjerom da im ne daju disati, da im ne daju igrati onako kako žele, ali jedino Atletico to može učiniti onako kvalitetno kako su učinili na Calderonu u četvrt završnici Lige prvaka.

U ovom srazu Atletico je bio autsajder i drago mi je da je barem jedna B momčad prošla u polufinale. Iako, kako rekoh, o njima više ne možemo govoriti tako. I tako će biti dok je Chola Simeonea i njegovih boraca koji igraju sa strašću ljudi kojima život ovisi o pobjedi, a pobjedi se raduju kao djeca koja istinski uživaju u igri koju igraju. Znam, teško je spojiti to dvoje, težak rad i dječju radost, ali Cholo je uspio upravo u tome i moje srce je uz njega i njegovu bandu koja još uvijek djeluje kao ekipa obješenjaka iz Sherwoodske šume koja pljačka bogate kako bi darovala siromašne. U svakoj utakmici koju pobijede oni pobjeđuju sebe i vlastita ograničenja.

Nema ništa životnije od toga jer... Jer Cholo Simeone, jebiga.

(zurnal.info)