Kad Kauč selektor gleda Liverpool: To je ljubav koja uzrokuje ozbiljne srčane probleme

Interesantna stvar se dogodila među četiri para nakon čijih smo međusbnih susreta dobili prve sudionike četvrtine finala ovosezonske Lige prvaka. Recimo da u srazu između Valencie i Atalante nije bilo izrazitog favorita. Isto možemo reći i za sraz između Tottenhama i Leipziga. Ali malo tko je prije početka natjecanja davao šansu Atalanti i RB Leipzigu za prolazak i među šesnaest najboljih momčadi Europe. Bilo je zdrave logike u davanju male prednosti Tottenhamu i Valenciji. Ipak su to klubovi s daleko većom europskom tradicijom od momčadi iz Bergama i Leipziga. Ono, nije Valencia što je bila, Tottenham nije ni sjena momčadi koja je prošle sezone dogurala do finala Lige prvaka, ali londonski klub je ipak igrao to finale, a Valencia je treći najtrofejniji španjolski klub u povijesti. Tako da su šanse za njihov prolazak među osam najboljih u Europi bile barem podjednake kao i njihovim protivnicima. Jer veliku ulogu o ovakvim natjecanjima, pogotovu u izlučnim fazama, igra upravo taj psihološki moment, stav koji europski velikani imaju već pri izlasku na teren, svaki igrač tu zna da je njegov klub odigrao mnoštvo takvih utakmica, da su u takvim srazovima znali i proći u daljnju fazu natjecanja i, bez obzira što njihovi protivnici nemaju što izgubiti, ta sitna ali ipak prednost u psihološkom pristupu je na njihovoj strani. Sve ovo sam napisao ovako kako jesam zato što me zabavlja ali i kao podlogu pomalo neočekivanom raspletu među ovim parovima. Od favorita među ovih osam momčadi samo je PSG prošao dalje, ako možemo uopće reći da je za jedan steroidima napucan klub moguće da bude favorit u odnosu na veliku Borussiju Dortmund. 

ŠKART BOGATIH

Bilo kako bilo, gledali smo sjajan nogomet. Ove sezone, sad to već možemo mirne duše ustvrditi Leipzig i Atalanta, ponajprije, ono su što je prošle sezone bio Ajax. Momčadi pune mladih igrača koje igraju sjajan, poletan nogomet, što se kaže, za gol više. Razlika između ta dva kluba je ipak u osnovnom konceptu. 

Atalanta je momčad sastavljena većinom od „škarta“ velikih i bogatih poput Marija Pašalića, koji se od potpisivanja ugovora s londonskim Chelseajem potucao po pozajmicama od Moskve do, evo, Bergama. Baš poput njega i dobar dio njegovih suigrača je bio u sličnoj situaciji ili već spreman za otpis u prethodnim klubovima. Među otpisane spada definitivni junak ovog kola Josip Iličić čija je priča nalik onoj Rockyija Balboe. Momak nikada nije bio u prvom planu, mnogo se puta na njegovu pojavu odmahivalo rukom, zdravlje ga nije uvijek služilo i u 32. godini života postao je najstariji igrač kojemu je uspjelo na jednoj utakmici Lige prvaka postići 4 zgoditka. 

Nalik priči ove dvojice igrača je i povijest njihovog trenera, stručnjaka osporavanog, trenera za čije se ideje govorilo da su zastarjele i da je s njima u suvremenom nogometu nemoguće postići rezultat. Ali Gasperini je pokazao da nije do njega, problem je bio u umišljenim velikim klubovima poput Intera iz Milana, koji su izgubili identitet i u tom lutanju, naprosto, nisu imali vremena čekati da Gasperini implementira svoje ideje i počne s njima ostvarivati dobre pa i sjajne rezultate igrajući, pri tome, vrhunski nogomet pun tempa, duela i, ono što je najbitnije, pun golova. 

S druge strane Leipzig je pomno, gotovo laboratorijski isplanirana momčad. Svi su ti dječaci dovedeni u klub s unaprijed jasno zacrtanim planom za svakog od njih. Oni su stvarani za sustav u kojemu igraju a sustav je smišljen za njih. Nagelsmann je, baš kao i njegova momčad u odnosu na Atalantu, gotovo sušta suprotnost Gasperiniju. On je produkt njemačkog sustava, trener koji mora biti toliko pun znanja da može uspostaviti autoritet nad igračima koji su jedva malo mlađi od njega a bilo je u Hoffenheimu igrača koji su bili i godinicu ili barem par mjeseci stariji. Oba su kluba tu gdje jesu na radost ljubitelja nogometa, jer to njihove su utakmice san svakog istinskog ljubitelja nogometa. To je nogomet nakon kojega ni protivničkim navijačima ne bude teško nakon poraza ili remija. Barem mogu reći da su izgubili od sjajnih momčadi koje, pokazali su to i RB i Atalanta, mogu pobijediti doslovno svakog protivnika pa i protivnika na čijoj klupi sjedi, primjerice, sada već stari taktički lisac Jose Mourinho. 

KAD JE JOSE BIO AVANGARDA

Nekada je i Jose bio avangarda, bio je mlad i postizao je velike rezultate i sigurno da mu nije baš skroz krivo što je bio uvjerljivo nadigran i poražen od nekog tamo klinca iz selendre kakva je Leipzig u odnosu na London. Veliki je to umišljenko ali negdje se u sebi sigurno i nasmiješio i pustio vlastitoj umišljenosti da njegovom velikom egu da smirenje u obliku rečenice: ovaj mali baš podsjeća na mene od prije petnaestak godina, ja sam ga na neki način i stvorio jer sam otvorio put u seniorski nogomet trenerima koji su u godinama da jedva da su postali zreli za igranje među seniorima. Naravno, zamjenica ja u Joseovoj glavi sigurno počinje velikim slovom J. 

PSG je uspio eliminirati Borussiju u dvomeču u kojemu su konačno djelovali kao klub koji se postavlja, razmišlja i igra dovoljno zrelo da se plasira među osam najboljih klubova Europe. Konačno je Tuchelu uspjelo od „bogomdanih“ i skupo plaćenih zvijezda i zvjezdica napraviti momčad koja djeluju upravo tako – kao momčad. 

Kada vidite Neymara, Cavanija i Mbappea kako s radošću igraju jedan za drugog onda prolazak Paris Saint Germaina u četvrt finale Lige prvaka teško da se može dovesti u pitanje makar na drugoj strani terena bila i momčad nogometno potentna poput dortmundske. Borussiji ove sezone ne uspijeva ono što je Nagelsmann u velikoj mjeri uspio s Leipzigom a to je od mladića s kojima raspolaže stvoriti momčad koja ima konstantnost u igri i čije oscilacije u igri ne odudaraju kao nebo i zemlja iz utakmice u utakmicu. Nadam se da to neće Lucienu Favreu doći glave te da će i nastaviti voditi Borussiju i naredne sezone kada njegovi igrači budu cijelu jednu sezonu iskusniji i kada svi skupa, na čelu s njim, budu izvlačili nogometne pouke iz ovosezonskih poraza. Siguran sam da će Borussija koja nauči svoje lekcije biti jedan od klubova koji će nas oduševljavati predstavama i u domaćim i u europskim utakmicama. 

A SADA, LIVERPOOL...

Uvertira svim utakmicama ovog tjedna bila je priča o korona virusu koji je cijeli svijet doveo u nešto nalik opsadnog stanju, panici koja poprima oblike histerije a čije je uzroke, među ostalima, objasnio i čovjek crven u duši onoliko koliko su dresovi kluba kojeg vodi. 

Juergen Klopp je bio hit na društvenim mrežama u danima pred uzvrat s Atleticom iz Madrida. Lekcija koju je očitao novinarima proteklog tjedna bila je takva da su njegov sjajni govor na svojim profilima dijelili čak i ljudi za koje znam da nogomet preziru čak i više od pokvarenog i isključivo profitom vođenog novinarstva. 

To koliki sam navijač Liverpoola nikada nisam krio i zato sam se nadao da će malo svoje pameti Klopp posvetiti i taktičkoj postavci protiv Atletica. Jer i to je iznimno društveno odgovorno s obzirom koliko su nam negativnih šokova proteklih sezona priuštili momci u crvenom. Klub je to kojeg s navijačima povezuje ona beskrajno strastvena ljubav koja može rezultirati ozbiljnim srčanim problemima. Imam tog jednog prijatelja kojeg jako volim i poštujem i koji ima dva ugrađena stenta i za kojeg se uvijek pomalo bojim kada Liverpool mora napraviti barem malo čudo kako bi ostvario snove većinom nerealiziranih i nikad domaštanih nogometnih zvijezda. Klopp i njegovi puleni znali su nam proteklih godina pored negativnih šokova prirediti i prava nogometna čuda koja isto tako mogu biti prijetnja za zdravlje našeg kardiovaskularnog sustava. 

Večer na Anfieldu je počela sjajno. Momčad za koju se proteklih par tjedana na momente činilo da je naglo izgubila motivaciju i strast izgledala je kao zvijer koja je ravno iz kaveza krenula u nekakav osvetnički pohod. Klopp je, bilo je to jasno od prve minute utakmice, uspio smisliti taktička rješenja koja bi poništila Simeoneovu taktiku čiji je jedini cilj bio onemogućiti osnovne taktičke zamisli protivnika. 

Odmah smo mogli vidjeti i da će Cholov debatni klub, na kojeg katkad njegova momčad podsjeća s obzirom na to da dobar svog vremena posvećuju raspravi s djeliteljima pravde i suparnicima, ne prezajući, pri tome, ni od sitnih fizičkih zadjevica kao ni od raznoraznih glumačkih metoda, biti na visini zadatka. U tom taktičkom segmentu kojim se Simeone koristi Atletico nije podbacio ni ovaj put. Blokirao je Cholo ponovno Liverpoolove bokove koji su ove sezone najjače oružje tima s obala rijeke Mersey. Ali ovaj put Klopp je bio spreman na to pa je težište svojih napada preusmjerio više u sredinu terena i to tako da su njegovi ubojiti bekovi ulazili na, hajdemo ih tako nazvati, polubočne pozicije. Osim toga, ključna za zastrašujuću dominaciju Liverpoola u ovoj utakmici bila je i činjenica da su linije bile fleksibilne, svaki igrač ponaosob izrazito pokretljiv s jasnim planom mijenjanja pozicija. Atletico je bio samljeven. 

Atletico je ostvario potpuno nezasluženu pobjedu jer, kako to obično i biva u tužnim noćima na Anfiledu, katkad za svoju pobjedu na tom kultnom stadionu ne budeš nimalo zaslužan ti sam. Stvar je tu jednostavna, ponekad možeš računati na to da će Liverpool pobijediti samog sebe. Klopp je smislio kako pobijediti Atletico ali je pogriješio na početku sezone i to kardinalno i sreća da zaliha bodova koju su stvorili u prvenstvu izgleda nenadoknadivom s obzirom na to koliko sama pojava Adriana na vratima Liverpoola cijelu obranu čini prestrašenom i nestabilnom.

 Gotovo jednako kao pojava Dejana Lovrena na poziciji stopera. Za loše rezultate u proteklih par utakmica gotovo je izravno kriv Dejan Lovren a za katastrofu protiv Atletica izravno je odgovoran Adrian, jer kad na drugoj strani terena imaš vratara koji kompletnu momčad drži iznad vode onda bih i ja da sam, recimo, na mjestu Van Dijka bio prestravljen kad bih samo i pomislio usporediti čovjeka koji mi čuva leđa s onim koji čuva leđa, recimo, Stefanu Saviću. E, pa Savić, Cholo i ostali iz madridskog kluba na pobjedi imaju doslovno zahvaliti nebesima u ljudskom obličju. 

BLENTAVA IGRA RIJEČIMA

Blentava je to igra riječima, jer kao ovaj se preziva Oblak pa kao ovi trebaju zahvaliti nebesima. Glupo se šalim jer još mi ne ide u glavu da netko izgubi utakmicu u kojoj ostvari apsolutnu dominaciju u svim segmentima igre osim u postignutim golovima, koji se na koncu jedini i broje. Ne ide mi u glavu zato što mi ne ide u glavu da se Klopp nije osigurao toliko da ima barem približno dostojnu zamjenu za Alissona Beckera. A znao je da će jurišati na više frontova. I znao je s obzirom na iskustva s nesretnim Kariusom koliko to može koštati njegovu momčad u ključnim trenucima sezone. Na poziciji stopera se osigurao ali avaj, Gomez i Matip su se ozlijedili istovremeno. A ne lezi vraže isto se baš sada dogodilo i Alissonu Beckeru. 

Protivnici su Liverpoolu zagorčali život u prethodnim utakmicama jer su konstantno ciljali Dejana Lovrena dugim loptama nakon kojih bi se ovaj potpuno suludo ušeprtljio što je cijelu obranu izbacivalo iz balansa i razbijalo je poput obrane nekakvog osnovnoškolskog tima. Lovrena nije bilo u domaćoj utakmici protiv Atletica ali zato je Atletico na svojoj strani imao Adriana. Greška poput one kakvu je on napravio zna i najbolje momčadi, kakva ova Liverpoolova i jeste, dovesti u situaciju da od gotovog naprave veresiju. Adrian je pogriješio ali Redsi su i dalje imali gol prednosti da su nastavili gaziti kao do tada sigurno bi još koji pogodak završio u mreži Jana Oblaka. Ali onda se sjetiš onog finala protiv drugog madridskog kluba i počneš se gubiti u vlastitom strahu. Kao da si, ispričavam se na ratnoj metaforici, na frontu ali iz nekog razloga moraš više paziti na leđa nego na protivnika pred tobom. Jer je ovaj iza tebe, koji ti treba čuvati leđa, pio cijeli dan a piće ga zna prenijeti pa često krene nasumično pucati pa moraš voditi računa da te slučajno budala ne rani ili ubije. 

Samo je jedan segment u kojem je Atletico svaki dan bolja momčad od Liverpoola a to je psihološka stabilnost kojoj doprinosi to što oni bez obzira u kakvoj su situaciji uvijek igraju iz pozicije inferiorne momčadi i spremni su iskoristiti i najmanju pruženu šansu a kamoli neće onakvu kakvu im je pružio Adrian koji je, nakon što je dodao loptu protivniku u opasnoj zoni, desetak sekundi stajao razmišljajući da li da izađe prema protivniku ili da se vrati prema golu. Zbog te neodlučnosti nije bio bliže crti na vlastitim vratima pa nije mogao braniti šut koji bi čak i on obranio da je bio bliže svom golu. E, sad, ja sam još uvijek uvjeren iako to nitko nije komentirao nakon utakmice da je drugom Atleticovom golu prethodila neobjašnjivo puštena prednost nakon mogućeg prekršaja na Wijnaldumu. 

Prekršaj se, ja bih ga sudio ali nisam sudac pa moguće da je ovo samo procjena koju donosi gorčina koju osjećam, dogodio na 17ak metara od Oblakovih vrata i sudac s osjećajem za igru tada ne pušta prednost iako je lopta ostala u posjedu oštećene momčadi jer, ako se ne varam, slobodan udarac iz takvih pozicija računa se, rekli bi doajeni sportskog novinarstva, kao pola gola. Liverpool ne samo da je ostao uskraćen za šansu nego je pao i žrtvom kontranapada u kojemu se loše postavio nitko drugi do kapetan Liverpoola koji je, slično svom vrataru, bio neodlučan u situaciji kada je trebao prići protivniku o onemogućiti mu da postigne gol nakon jedinog mogućeg udarca iz one situacije. Taj jedan jedini mogući od svih udaraca na svijetu Llorenteu je omogućio nitko drugi do Jordan Henderson pa i James Milner, zamjenik kapetana koji je kasnio s uklizavanjem. 

O neodlučnosti Virgila Van Dijka u toj situaciji ne treba puno govoriti jer on je bio tako grozno postavljen da u ovoj situaciji nije vrijedan niti spomena. Osim ako ga nećemo kriviti a mogli bismo zato što je išao pokrivati krilnu poziciju protivnika umjesto da je išao prema čovjeku s loptom. Dakle, čak i ako je bio prekršaj obrana Liverpoola trebala je na onu kontru puno bolje reagirati, ali što da radiš kad moraš čuvati leđa pa se i u povlačenju osvrćeš iza sebe umjesto da gledaš kuda je to krenuo protivnik s loptom u nogama. 

Pobijediti ih se može na više načina ali Atletico je kreiran kao momčad koja pobjeđuje na jedan jedini način. Onaj jedini drugi način da oni pobjede jeste da igraju protiv Liverpoola koji pobijedi samog sebe. I to je mogla biti cijela priča o ovoj utakmici. 

(zurnal.info)