Finale Lige prvaka: Tradicija je očitala lekciju novome svijetu

Čak i pun beskućnika, okrutan, ogroman i prljav, Pariz je grad koji bih uvijek izabrao za život naspram Munchena. Stavimo na stranu Giorgia Morodera, zanemarimo i kultni krautrock sastav Amon Duul II, Munchen je grad koji ni po čemu nije, da iskoristim tu izrazito mi mrsku riječ, cool. Prva pop kulturna referenca koja mi pada na pamet kada kažete Munchen jeste Milli Vanilli. Bilo koga iz Munchena možete sprdati na taj račun do mile volje kao i s činjenicom da taj grad europski urbani rasisti, među koje katkad i sam spadam, smatraju duhovnom selendrom. Doduše, malo koji grad na svijetu se može u tom smislu uspoređivati s Parizom isto kao što se malo koji grad na svijetu može uspoređivati s Munchenom po uspješnosti lokalnog nogometnog kluba. Kada govorimo o nogometu Pariz će i nakon ovosezonskog finala Lige prvaka, u odnosu na Munchen, i dalje ostati europska nogometna provincija. Koliko će još sezona Parižani biti ismijavani zbog toga nije mi poznato. Pitanje je sezone, ovaj PSG će se sigurno okititi titulom prvaka Europe. U Lisabonu su samo propustili svoju prvu pravu prigodu. 

NAVIJAČKA RAVNODUŠNOST

Na neki način očekivano je i sasvim pošteno da Bayern svoju gotovo savršenu igru okruni europskom titulom. Klupski know - how se stječe godinama, kroz niz pobjedničkih i manje uspješnih sezona. Ono što se odmah vidjelo na terenu jeste upravo ta osnovna razlika, momčad iz Munchena zna kako se to radi. Svjesni su toga bili i igrači PSG – a i to je bila početna psihološka prednost na strani Bavaraca. PSG je čak djelovao bolje na terenu dobrim dijelom utakmice ali gotovo iritantna smirenost Bayernovih igrača stvorila je dojam da gledamo rutinere protiv jako talentirane ali neiskusne momčadi. Naravno, veze to nema s istinom ali to su oni dojmovi koje čovjek može steći na osnovu površnog gledanja utakmice. Moram biti potpuno iskren, unatoč visokom tempu, prigodama koje je PSG stvarao i promašivao, njihovoj potpunoj dominaciji u određenim razdobljima utakmice, niti jednog trenutka mi se nije učinilo da bi Bayern mogao biti poražen u ovoj utakmici. 

Teško mi se sjetiti utakmice u kojoj sam bio ovoliko navijački ravnodušan. Prema bavarskoj nogometnoj mašini nikada nisam gajio posebne simpatije što njima, naravno, pravi veliki problem i jako ih uznemirava, a pariški klub jednostavno nikada nisam doživljavao kao ozbiljan. PSG je tu, eto, više kako bi momčad iz Marseillea imala „ljutog“ rivala u glavnom gradu nego kao kandidat za etabliranje na europskom nogometnom vrhu. 

PSG je ovom utakmicom potvrdio da su postali europska nogometna krema. A od Bayerna su mogli naučiti i kako se ponašaju šampioni kada izađu na teren, kakav im je govor tijela i kako stječu psihološku prednost gardom koji vam govori da je pokal već njihov i da se jedino može dogoditi da im ga vi preotmete. 

Sve što je Bayernu bilo potrebno jesu dovoljno koncentrirani Coman, raspoloženi Alcantara i Neuer iz najboljih dana. Ovo je zaista i bio jedan od najboljih Neuerovih dana, Alcantara je svima u klubu pokazao kakvog igrača gube, a Coman je bio egzekutor čiji je nogometni i životni put raspletu situacije i cijeloj utakmici dao jednu dozu romantike. Sve je, dakle, bilo onako kako bi stvari složio neki redatelj koji igra na sigurno. Tradicija je odnijela pobjedu nad novom vrstom ponašanja. Stari svijet je očitao lekciju novom svijetu ali se i taj novi svijet pokazao kao izrazito dobar i pristojan učenik, spreman da bude dijelom najvećeg klupskog nogometnog spektakla. 

ZANIMLJIVIJA BUDUĆNOST

Iz svega gore navedenog razvidno je da nisam oduševljen finalnom utakmicom ovosezonske lige prvaka. Sve je izgledalo nekako previše rutinski i cijelu nam frtutmu razotkrila, pokazala ju u pravom svjetlu. Sezonu je bilo bitno privesti kraju pošto poto. Nije samo novac bio u pitanju, nego i održavanje privida normalnosti a pogotovu održavanje postojećeg poretka. Nova će sezona započeti, točnije već je započela, s istih startnih pozicija kao ranije. A i to je bio jedan od glavnih ciljeva kako bi bilo prekasno bilo što radikalno mijenjati kada se na jesen podvuče crta i kada se suočimo sa stvarnim posljedicama globalne pandemije. Nogomet kakav je postao dao je sebi još jednu sezonu fore. 

Vladari suvremenog nogometa, baš kao dobar dio svjetske populacije, nadaju se da ćemo za godinu dana nastaviti život tamo gdje smo stali sredinom ožujka 2020. godine. Neka tome i bude tako ali osobno se nadam da ćemo iz ove situacije izvući neke pouke bitne za puki opstanak čovječanstva. Time će se već početi mijenjati i postojeći poredak ali bez previše stresa i nasilja. Pa će jednog lijepog dana u nekoj nedokučivoj budućnosti biti uspostavljena istinska civilizacija. Još samo to nismo probali nikada u povijesti. 

Kako god okrenemo, makar se mnogi neće složiti s mojim ocjenama lisabonskog finala, čeka nas budućnost kudikamo zanimljivija od utakmice između Bayerna i PSG – a. 

(zurnal.info)