KAUČ SELEKTOR: U Hamšikov go su se umiješala božanstva i dala mu nešto nadnaravno

KRATKI REZOVI: KEMIJA

Švicarci su, barem meni, veliko razočaranje. Ispada, eto, da razvikane momčadi pune zvijezda u nastajanju iz nekog razloga ne funkcioniraju. Kod Belgije smo problem detektirali u nedostatku vođe na terenu i lošoj taktičkoj pripremi utakmica, kod Austrijanaca je problem bio podcjenjivanje protivnika, a kod Švicarske, čini mi se, problem leži u kemiji momčadi.

Poimenice, Švicarci su momčad koja ulijeva poštovanje. Njihov izbornik Vladimir Petković ima solidnu međunarodnu reputaciju i rekao bih da nije ni od njega, jer vidi se da Švicarci imaju plan igre, da su s trenerske strane stvari odrađene kako spada, osim u jednom segmentu. Momčad nema kemiju.

Možda nakon Eura iscuri neka priča iz svlačionice koja će nam objasniti što se dogadilo s tom jako solidnom momčadi koja frca talentom. Djeluju malodušno kao da odrađuju posao i jedva čekaju otići doma. Moguće da je svlačionica klanovski podijeljena. Stephan Lichsteiner ne izgleda kao čovjek kojeg ostatak momčadi smatra liderom, a imao je i jednu nepromišljenu izjavu. Novinarima se, naime, požalio da se navijači teško mogu identificirati s ovom momčadi obzirom u njoj igra veliki broj stranaca. Možda je u tome ključ, a možda su neki igrači međusobno posvađani, vrag bi ga znao što je u pitanju, ali takve stvari znaju razoriti kemiju momčadi i onda imaš skup talenata, koji čak i prati trenerove zamisli, ali nema tu magije, nema energije, vibracija, one nadnaravne, neobjašnjive stvari koja je prijeko potrebna da igra jedne momčadi bude pobjednička.

To su sve nagađanja, ali kada pogledate lice Vladimira Petkovića prvo što pomislite je da taj čovjek ima problema koji nisu vezani za teren a koje on ne uspijeva rješiti. Ottmar Hitzfield se puno bolje nosio s tim, jer vjerujem da taj problem koji pokušavamo detektirati nije od jučer, a to mogu reći mirne duše jer je pod Ottmarom Hitzfieldom Švicarska igrala sjajan nogomet na Mundijalu u Brazilu. Otada su prošle dvije godine. Igrači imaju puno više iskustva i očekivao sam da Švicarska stvarnu vrijednost pokaže već na ovom Euru. No, u prijateljskoj utakmici protiv Bosne i Hercegovine moglo se vidjeti da nešto ne štima kod Švicaraca. Ali, eto, oni jedva izvuku remi s Rumunjskom o kojoj smo sve rekli nakon utakmice s Francuskom. Jedina je razlika što su Rumuni ovu utakmicu odigrali kudikamo hrabrije, ali Švicarci su nekako uspjeli iščupati bod. I vjerojatno će proći dalje i, tko zna, možda kemija proradi ako shvate da je pred njima šansa da naprave nešto ozbiljno u reprezentativnoj karijeri i nadiđu osobne probleme i razmirice, ako ovih uopće ima, jelte.

Žao mi je hrabrih Albanaca. Plan nije uspio, a tako im je malo falilo. Koncentracija je popustila pred sami kraj utakmice. Francuska je još jednom, u trenucima kad ih je već počeo hvatati očaj, uspjela pobijediti. Deschampes je povukao hrabar potez ostavivši Pogbu i Griezmana na klupi. Htio je malo razdrmati momčad, ali opet nešto nije štimalo. Opet se činilo da momčad Francuske ima nekih nenogometnih problema, baš kao i Švicarska. Opet je jedina konstanta u njihovoj igri bio sjajni veznjak West Hama Dimitri Payet. I kad je već netko morao postići drugi pogodak za neopravdano uvjerljivu pobjedu Francuske onda ima neke nebeske pravde u tome što je to bio baš Payet. Definitivno je postao srce ove francuske reprezentacije. I ponovno je zabio sjajan pogodak koji potvrđuje njegovu klasu. No, Francuska ne impresionira, djeluju raštimano, obrana im je porozna, ostatak ekipe, s izuzetkom Payeta, bezvoljan, napad im je bez potvrđene klase. Ali domaćini su turnira. I svi dobro znamo da su katkad šampioni izrastali upravo iz muka sličnih ovima koje Francuska prolazi na otvaranju ovog Eura.

PRIČA DANA: HAMŠIK

Kada su igrali protiv nas u kvalifikacijama za Mudnijal u Brazilu, okarakterizirao sam momčad Slovačke kao skupinu drvosječa. To mišljenje nisam promijenio do danas. Slično mi djeluje i Poljska momčad. No, Poljaci imaju kudikamo više klase. Slovaci imaju samo Mareka Hamšika.

Protiv Wallesa je Hamšik bio isključen iz igre. Vjerovao sam da je to bila neuspjela lukavština slovačkog izbornika.  Da su Slovaci ostvarili bolji rezultat u prvoj utakmici tu bismo lukavštinu smatrali uspjelom. Ali to se nije dogodilo pa je slovački izbornik sve konce igre vratio tamo gdje i pripadaju – u noge Mareka Hamšika. I to mu se isplatilo. Slovačka je razbila neuvjerljive Ruse, najlošiju Rusku momčad koju sam ikada vidio. A sjećanje mi seže do vremena Sovjetskog saveza, prvi ruski tim koji sam upamtio, jer igrali su sjano taj Euro, onaj iz 1988. godine predvođen Protasovom, Bjelaevom i velikim Rinatom Dasajevom. Kap je to vremena u vječnosti, ali bilo je to prije 28 godina, i veliki, jedan od najvećih vratara u povijesti, Rinat Dasajev u finalu je primio jedan od najljepših golova u povijesti, onaj čudni volej Marca Van Bastena odsjeo je u njegovoj mreži da mu učini veliku nepravdu jer ga se većina ljudi sjeća kao tipa koji je primio taj gol dok su njegove velike i važne odbrane uglavnom pale u zaborav.

Rusi su na Euro došli s jednom mediokritetskom momčadi u kojoj se brukaju i sada već legendarni Ignjaševič i Bjerezucki kao i nasljednik Dasajeva, Akinfejev. Tko zna kakva bi kazna bila za ove momke da im kući još uvijek vlada sovjetska komunistička partija, ali za slavni ruski nogomet možda bi bilo bolje da ova momčad uopće nije došla na prvenstvo, jer tko zna koliko će vremena trebati njihovom reprezentativnom nogometu da se oporavi od ove bruke. A čeka ih kroz samo dvije godine svjetsko prvenstvo u domovini. Možda bi s Alanom Džagojevom, Žirkovom i Keržakovom ova ekipa bila nešto drugačija, a možda ni s njima u momčadi ne bi pronašli lijek za Mareka Hamšika za kojeg svi unisono tvrde da je pružio najbolju individualnu predstavu na prvenstvu do sada.

Slovaci su vjerojatno poslali Ruse kući, jer ovakva Rusija teško da se može nadati nečemu protiv Wallesa. Pardon, doma ih je poslao Marek Hamšik sa svojih deset pomoćnika, makar je i Martin Škrtel odigrao rijetko dobru partiju kakvu nije pružio već par godina. Dobar je bio i onaj koji kleca kad kreće u dribling, Vladimir Weiss.

Asistencija za Weissa je bila pravo malo remek djelo kakvo obično pripisujemo Andresu Iniesti, a gol koji je postigao je bio i više od remek djela, ako takvo što uopće može postojati.

Modrić je zabio sjajan pogodak, sjane su golove postigli i Bale i Dier i Payet, ali gol Mareka Hamšika sadržao je sve što su sadržali golovi prije pobrojanih i još nešto više, imao je  u sebi nečeg nadnaravnog, u njega su se umiješala ne samo nogometna već i božanstva koja štite sve druge oblike umjetnosti.  

Svi znamo kako izgledaju zubi Mareka Hamšika. Njegove psihopatske proslave golova zbog kakvih bi Maradona ravno s terena bio odveden na doping kontrolu nisu nešto što čovjek želi gledati svaki dan, ali ako ćemo to morati činiti nakon ovakvih pogodaka onda, osobno, nemam ništa protiv.

NA MARGINI: Slaven Bilić

Navijački neredi u Francuskoj traju i dalje. Englezi ne mogu sažvakati ono što su im Rusi priuštili pa pokušavaju uzvratiti. No, triviju dana priuštio nam je Slaven Bilić. Čovjek je procvao nakon preseljenja na otok. On kuži tu nogometnu i medijsku kulturu, bio je tamo i kao igrač, i sada se nastoji na svaki mogući način uklopiti i postati njezin sastavni dio, želi biti nogometni mudrac i zabavljač, cool, opušten tip. Slavena Bilića je kao stručnog komentatora tijekom Eura uposlila engleska TV kuća ITV. A Bilić se trudi odraditi svoj posao i još svemu dati dodatnu notu zabave. Kada je doktor Dimitri Payet postigao svoj drugi pogodak na Euru Bilić se popeo na komentatorski stol, kleknuo je i naklonio se Payetovom majstorstvu.

Slika je izgledala prilično forsirano, ali Slaven vrlo dobro zna kako pridobiti Engleze sklone svakoj vrsti cirkusa koja bi ih mogla zabaviti kroz medije. Njegovo klečanje je zapravo sjajan PR. Otočki mediji su takvi da će se par dana sigurno baviti i West Hamovim menadžerom. A vjerujem da će se i Dimitri Payet lijepo nasmijati kada vidi koliko ga šef obožava.

(zurnal.info)