LIGA PRVAKA: Utakmice koje nam pomažu da izguramo ostatak zime

Početak drugog dijela Lige prvaka jedan je od vjesnika proljeća. Ako ništa te nam utakmice pomažu da izguramo ostatak zime. A ako se po jutro dan poznaje eliminacijska faza Lige prvaka mogla bi biti prilično spektakularna.

Uglavnom, nema tu više igre mačke i miša kao u skupinama, koje svake sezone sve više gube smisao zbog razlika u kvaliteti među najvećim/najbogatijim klubovima Europe i onih iz donjeg doma europskog nogometa.

Možda nema više igre mačke i miša iako konačni rezultat utakmice između PSG-a i Barcelone ne govori tome u prilog. Isto je i sa utakmicom između Bayerna i Arsenala. Ta su dva sraza po mnogočemu slična.

Obje poražene momčadi već sezonu dvije lagano gube identitet. Govorimo, dakako, o profilu igre kakvu igraju.
Barcelona se bez Xavija nekako snašla u prvom trenutku, ali sad je izvjesno da ih je glad za trofejima i sve manji dotok igrača iz La Masije – koja svakako ne može u svakoj generaciji izbaciti momčad europskih prvaka – pogrešne, pametnjakovićke kupovine su ih koštale lutanja, a to lutanje ih je koštalo poraza od PSG-a, i to ne bilo kakvog, već uvjerljivog poraza.

Teško je nadomjestiti Xavija (a pri tome ste se lako odrekli Thiaga u tom sljepilu izazvanom nadmenošću zbog spektakularnih uspjeha), jednako je teško nadomjestiti Danija Alvesa, pogotovu kada se trener počne gubiti i igrački kvalitet ne zna nadomjestiti sustavnim rješenjima. Da se ne lažemo. Barca je i dalje sam europski vrh, ali ništa osim višestrukih kruna nije dovoljno za Barcelonu. Zato se upalio alarm. Messiju i Iniesti idu godine, trener je izgubio živce i možemo očekivati ozbiljne promjene na koncu sezone u katalanskom ponosu.

Arsenal. Ah, Arsenal, taj negdašnji dragulj, momčad koju smo svi uživali gledati već godinama nema snage da igra svoju igru. Wenger se pretvorio u kolekcionara novca, često je mijenjao samu srž momčadi i sada imamo situaciju u kojoj ćemo na koncu sezone vjerojatno pratiti odlazak posljednjeg Mohikanca stare škole, čovjeka s kojim smo identificirali klub. To je neminovno ukoliko Arsenal želi utrku za trofeje. Nema druge. U igri Arsenala odavno već nema strasti. Samo skup dječaka koji lijepo igraju nogomet.

Kao što Barca i Arsenal ponovno moraju pronaći ili izmisliti sami sebe, tako Bayern može komotno nastaviti dalje u istom tonu. Klupska politika je jača od svega. Generacije igrača se smjenjuju bezbolno, a isto tako se, praktički bezbolno, smjenjuju i treneri na klupi. Dobro, kad ti na klupu sjedaju redom Van Gaal, Heynckes, Guradiola i don Carlo Ancelotti onda možeš biti siguran da ti igra neće patiti. Osobno, i dalje smatram don Carla trenutno najboljim trenerom svijeta. Prije svega, igrači mu vjeruju, čak i najveće zvijezde, a danas pod kontrolom držati razmažene bogatune je prvi zadatak koji trener velikog kluba mora obaviti. Drugi je probuditi u igračima, koji iz sezone u sezonu osvajaju naslove, glad da to čine i dalje. Tek na trećem mjestu su taktičke zamisli. Sva tri zadatka don Carlo obavlja uspješno u kojem god klubu bio. A kada još na terenu imate vjerojatno najboljeg balansera protekle decenije Xabija Alonsa, malog – velikog kapetana poput Lhama, Neuera na golu, stopere koj igraju nogomet poput najboljih veznjaka, sjajne bekove i Barcin najveći grijeh, Thiaga Alcantaru, onda možete što hoćete. Pogotovu ako napade završavaju Douglas, Lewandovski i Robben. Rezultat bude razbijanje Arsenala u osmini finala Lige prvaka. Demonstracija moći.

Od početka sezone govorim, makar PSG kašljuca u prvenstvu, sada imaju kariku koja im je nedostajala. Pokazalo je to razbijanje Barce. Karika je Unay Emery. Barca i PSG posljednjih godina igraju toliko često između sebe da je to već postao suvremeni klasik. Ali na ovakvo što PSG je morao čekati godinama. A onda je došao namrgođeni Bask, čovjek koji jednostavno zna igrati kupove. Čovjek koji je dugo čekao da razbije Barcu, baš kao i PSG, trebao je samo pravo oružje, a vlasnici PSG su mu ga gurnuli u ruke. Naravno, nikada ne otpisujte Barcu. Dovoljno je da polude Messi, Suarez i Neymar i sve može otići k vragu, ali to i jeste osnovni Barcin problem – kada ne ide očekuju da će netko od ove trojice sve sam riješiti, a trebalo bi ih dovesti do toga da su uvijek sva trojica na visini zadatka, tada bi to išlo bez problema. Enrique je izgubio tu moć. Ne zna im osigurati leđa i to su zorno pokazali dečki iz PSG-a, ponajprije Veratti i Di Maria.

Borussia je izgubila utakmicu koju je, po svemu prikazanom, trebala dobiti. Mladost je breme momčadi iz Dortmunda. Užitak ih je gledati, ali upadaju u duge faze u kojima se ne znaju snaći pred protivničkim golom. Benfica je praktički iskoristila jednu jedinu šansu i sposobni su to očuvati. Osim ako dortmundska mašina ne postane učinkovita u davanju golova barem upola koliko su učinkoviti u stvaranju šansi.

Napoli. Taj blesavi južnjački biser. Kada im dobro krene kao da se uplaše. Nikako da se riješe kompleksa, a Maradona se jednom rodio. Malo koji igrač je sam dovoljan da cijeli klub prevaziđe luzerski mentalitet. A Napoliju da bi pobjeđivao momčadi poput Reala nedostaje upravo to.

(zurnal.info)