Dika Stojanović jeste glupo izašao s crte. Potpuno bespotrebno. Ali to je jedna od onih grešaka koje vratari naprave kako bi nam omogućili da svjedočimo geniju. Dogodilo se to na beogradskoj Marakani. El Diego je igrao prvu sezonu na europskom tlu. Igrao se Kup pobjednika kupova 1982. godine. Nakon što je Maradona lobom završio akciju Barcelone ustao je cijeli stadion. Publika je aplaudirala. Ali aplaudirao je i Dika Stojanović. Povijest ga je i upamtila po tome što je aplaudirao protivniku koji ga je savladao. Bila je to topla dobrodošlica istinskih nogometnih zaljubljenika velikom i neponovljivom Diegu Armandu Maradoni.
VEĆI OD SVIH
Njegov put je poznat manje - više svima. Čak i oni koje nogomet nikako ne interesira znaju tko je El Diego, znaju njegov životni put, uspon ka zvijezdama, priznavanje genija i onda njegov pad u blato što je javnost koja ga je uzdignula u neslućene visine dočekala čak s većom radošću nego bilo koji njegov uspjeh. Njegova gotovo hamletovska životna priča govori o svima nama, o ljudskom rodu i zlobi kojom se hrane naše sitne taštine i kukavičluci. Zato je Diego veći od svih koji su igrali nogomet. Ne samo zbog onoga što je postigao na terenu. On je veliki zato što je na svojim plećima iznio ono nepodnošljivo i ispričao nam još jednu veliku priču o usponu i padu s velikih visina. A sve zbog potrebe malih ljudi da svode božanstva na svoju mjeru i upisuju u njih vlastite osobine.
Minuta šutnje kojom su počele ovotjedne utakmice Lige prvaka bitnija je od svega što je odigrano nakon nje. Njegov lik na semaforima mogao je samo posramiti aktere nogometnom teatra kojeg smo primorani pratiti u ovo nesretno doba virusne pandemije. Diego je igrao za ljude, za narod. Pitam se da li bi ikada pristao, zbog nekih tamo TV prava, igrati pred praznim tribinama? On je htio donositi radost i vidjeti je na licima ljudi. Maradona je uljepšao moje i djetinjstva mnogih danas odraslih ljudi. Zbog te radosti vijest o njegovoj smrti mi je natjerala suze na lice. Na ruševinama starog svijeta niknut će novi ali Diego će zauvijek ostati simbol vremena u kojem je svijet mogao otići u drugom pravcu ali izabrali smo mogućnost radost baciti u blato samo zato što je pokazao ljudske slabosti.
ARISTOKRATSKO BLATO
Za mene će uvijek ostati najveći. Ponavljam – ne samo zbog toga što je pružao na terenu nego zato što je i blato nosio više gospodski nego neki aristokrati odijela. Između ostalog, znao je otkuda potiče, blato i prašina u koju je bacan isti su kao u Villi Fiorito iz koje potekao i odakle je onako musav i poderan krenuo osvojiti svijet koji će zauvijek ostati njegov. I ako mu mnogi odreknu vladavinu svijetom, barem je vladao našim srcima a, ako mene pitate, naš svijet stanuje baš tamo.
(zurnal.info)