Liga prvaka: Vratili su nogomet u posjed navijača i sanjara

1

Katkad nemam ništa protiv da zamišljam da sam iz neke zemlje u kojoj nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Uživam kad ne razumijem komentatora utakmice jer priča na meni potpuno nepoznatom jeziku. Nemam ništa protiv toga da kao gosta komentatora u studiju vidim Jarija Litmanena vjerojatno jedinu istinski veliku nogometnu veličinu u dalekoj sjevernoj zemlji u kojoj me zapalo gledati uzvratne polufinalne utakmice Lige prvaka.

Ne bunim se što je Bayern ispao iz Lige prvaka makar bio bolja momčad od Atletica i makar to pokazao na terenu. Nogomet je ipak skup više faktora. Jedan od bitnih faktora za uspjeh zna biti i sreća. Nekad je bitno da imate sjajnog vratara poput Jana Oblaka, čovjeka, koji vas kao i Thibaut Curtois par godina ranije, napola mrtve i nogometno pretučene dovuče do finala Lige prvaka.  Kad u četiri utakmice eliminirate dvije momčadi, koje su slovile kao izraziti favoriti za osvajanje lige prvaka, onda unatoč svemu nitko nema pravo da kritizira vaš uspjeh makar Cholu svi skupa toleriramo neke stvari zbog kojih bi druge trenere razapinjali na svaki medijski stub. Bilo kako bilo Bayern je vani a Atletico se potpuno etablirao kao jedan od najvećih europskih klubova.

2

Svi govore o briljantnoj Modrićevoj predstavi protiv Citija u Madridu. Iskreno, kakav je City bio i gorepomenuti Jari Litmanen sve u odijelu bi ih razmontirao. Real i City su odigrali dvije sramotno loše utakmice. Gotovo su neusporedivi sa dvostrukim srazom Bayerna i Atletica koji su nam pružili želju, strast, htijenje, dramu, nadanja, paniku, sustavno napadanje, inovativnu taktiku, stihiju, hvatanja za vratove itd. Uzevši to u obzir nema mi druge nego i dalje navijati da Atletico ode do kraja po prvi put u povijesti i učini ovu nogometnu sezonu još malo luđom nego ona već jeste i sama od sebe.

3

Glupost i zloba su usko povezani. Uvjerio sam se u to milijun puta ali moram priznati da me svaki put rastuži ta ljudska osobina. Tikvani su, jebiga, najčešća sorta ljudi. A vremena nisu nimalo jednostavna ni laka za podnositi. I hiphop četnici i punkeri sviraju narodnjake. Rijetki su oni koji se ne mijenjaju i još uvijek vole razmišljati o nemogućim stvarima poput druga Kebre. Svi mi volimo razmišljati o nemogućem. O ostvarivanju istog. A čuda su jako rijetka, a opet se događaju dovoljno često, taman toliko često da nam sačuvaju vjeru i ubrizgaju novu injekciju nade. I nije red, nije vrijeme da se govori o Atleticu, čak mi i Liverpoolov prolazak u finale Europa lige ne znači toliko koliko činjenica da je mali Leicester City postao prvakom najbogatije, najbolje, najatraktivnije nogometne lige na svijetu.

Ta skupina, gotovo banda obješenjaka predvođena finim gospodinom kojeg nikada nisu dovoljno cijenili, uspjela je nemoguće. I učinili su to sa stilom. Nisu se sapleli u ušeprtljili kad im se ukazala velika prigoda. Odigrali su to u stilu velikih momčadi i otišli su do kraja. Svi do jednog odbačeni, ljudi s nevjerojatnim životnim i nogometnim biografijama, vratili su nogomet barem na trenutak na njegovo mjesto, u srca onih iskrenih navijača i nogometnih sanjara diljem svijeta. I to će nas sve održati na životu još dugo, do nekog novog čuda.
Iskreno, liga prvaka je nebitna, sve je nebitno, čak i europsko prvenstvo.

Činjenica da je Leicester prvak Engleske je najveća nogometna vijest ove godine i jedino je može skinuti s trona čudni rasplet okolnosti u kojem bi, recimo, Iceland predvođen jednim finim nogometnim znalcem, gospodinom kojeg je čak i ibrahimovć znao slušati bez prigovora, Larsom Lagerbackom, postao europski prvak.

(zurnal.info)