Liga prvaka: Vrijeme je da se Real riješi Ronalda

Real može pobjediti svakoga. Može osvojiti ama baš svaki mogući trofej. Ali Real može izgubiti od bilo koga i završiti sezonu bez ijedne kante koju bi stavio u svoje trofejne vitrine.

Razlog tomu je jednostavan. Real Madrid nije momčad. To je konglomerat sastavljen od nekolicine velikih nogometnih firmi koji nitko ne kontrolira. Cristiano Ronaldo je firma za sebe. On uvijek djeluje kao da igra neke svoje utakmice i kao da ga ne interesira što ostatak momčadi pokušava napraviti.

Real je takav da Toni Kroos igra na jedva 60 posto svojih mogućnosti. Gareth Bale nije ni na tom nivou. A svemu je kriva jednostavno loše selekcionirana momčad koju možda mogu držati na uzdama Ancelotti ili treneri poput njega ali trener početnik poput Zidanea to ne može. Njegova igračka karizma nije dovoljna da bi ga igrači slijedili.

A Ronaldo, bez obzira na sve svoje rekorde, nikada neće imati takvu karizmu, jer originalni Galacticosi su bili barem kakva takva momčad, bili su homogeni, velike igračke karizme koje su ozbiljno shvatale svoj posao, a ovo danas je gomila momaka kupljenih prema procjeni koliko će se njihovih dresova prodavati u fan shopu, a da nisu od ranije izgradile karizmu i karakter, čast izuzecima poput Modrića i Ramosa i Navasa.

Čak i instant momčadi poput PSG – a i Manchester Citija imaju veći momčadski momentum od Reala i to je ključ realovog posrtaja protiv Wolfsburga. Kada ne ide, Realove zvijezdice postaju lako frustrirane i da Zidane ima ikakvu kontrolu nad njima sam bi šutnuo Marcela iz igre nakon onoliko grešaka i glupavog ponašanja kojim je sramotio slavno ime kluba za kojeg igra.

Možda sam u krivu ali vrijeme je da se Real riješi Ronalda i izgubi cijelo malo bogatstvo od komercijalnih aktivnosti, ali Real bi sa Kroosom, Baleom i ostatkom momčadi na maksimumu bio daleko konkurentnija momčad nego to danas jeste. Ovako svi čekaju da Ronaldo riješi svaku utakmicu jer se on i ponaša kao da to može i želi, a ipak nije supermen i ima i on svojih loših dana i ima i pravo na njih ali tek onda kada se počne ponašati kao zreo momčadski igrač.

Palac dolje za Real. Nadam se da će Wolfsburg smoći snage i izbaciti ih iz natjecanja, jer su Arnold, Draxler i dečki pokazali Ronaldu kako se igra za momčad. Recept je bio jednostavan. Možemo ga nazvati Bielsinim, ili u ovom slučaju malo više Simeoneovim. Skoro duplo manje pasova je odigrala momčad Wolfsburga od ekipe Reala, ali ti su pasovi bili svrsishodniji, efikasniji, okomitiji, razložniji za razliku od realovog besmislenog pimplanja. Wolfsburg je imao jasnu idjeu kako mora igrati da bi pobjedili Real i to im je srećom uspjelo i baš su svi igrači tome dali svoj doprinos.

Ne pamtim kada sam vidio bezopasniji Real Madrid. Vrijeme je za bijele maramice, ali ne za Zizoua nego za dobar dio ufuranih dečkića s travnjaka.

BITKA U TERMOPILSKOM KLANCU

Njih tri stotine protiv najveće i najmoćnije vojske koju je svijet ikada vidio. Tako je djelovao Atletico Madrid protiv Barcelone. Leonida je stajao pored aut linije i rukovodio bitkom. A Barca je uistinu najmoćnija nogometna armija koju sam vidio za svog života.

Diego Simeone je i radio ono što je Leonida radio sa Spartancima. Navodio je igru Barcelone tamo gdje on želi. A tu bi njegovi igrači stvarali uske neprohodne prolaze i odbijali napade najmoćnije loptačke armade. A kad bi se dokopali lopte uslijedilo bi brzo širenje i pokušaj da se otvori prazan prostor. Klasična igra na kontre rekli bismo.

I Atletico to može izdržati čak i protiv Barce ali samo ukoliko ima svih 11 igrača na raspolaganju zato vjerujem da je Simeone udario seriju klempi Fernandu Torresu, iskusnom, prekaljenom Torresu koji si ne bi smio dopuštati onako glupave startove. Ovako je prilično oštetio svoju momčad jer sam uvjeren da bi Atletico izvukao barem nulu iz one utakmice samo da su bili kompletni. A možda bi smogli snage i da potpuno otvorenu Barcu kazne još kojim golom.

Simeone je doista fascinantan, ali nije samo način na koji motivira i taktički sprema momčad ono što fascinira. Zadivljujuća je i činjenica da uvijek ima pola momčadi sastavljene od poluanonimnih igrača ali onakvih kakvi mogu odgovoriti njegovim zahtjevima. Guardiola je definitivno trenerska avangarda današnjeg nogometa, najbolji predstavnik onoga što je kao postulate postavio veliki Cruyff.

Ancelotti je mag za sebe, izvan dvije osnovne suvremene nogometne škole, jedini tip koji na razini na kojoj radi može od materijala kojeg zatekne izvući najbolje bez da se razbacuje silnim milijunima i radi potpune rekonstrukcije momčadi. A onda imamo Diega Simeonea, koji je pored Juergena Kloppa, najbolji učenik Marcela Bielse, tipa koji je postavio jedan drugačji aksiom suvremenog nogometa od onog koji je zagovarao Cruyff.

Bielsa, doduše, traži malo više lepršavosti od Simeonea i tu je Kloppov gegenpressing i nogomet kakav igra većina njemačkih momčadi bliži učiteljevim zamislima nego snažna ratoborna igra kakvu zagovara Simeone, ali smije li se itko usuditi i reći da Simeone ne spada među 5 najvećih trenera današnjice? Na njegovim maksimama jaše i Leicester starog, mudrog Ranierija, a kada jedan nogometni mudrac usvaja ideje puno mlađeg kolege to ipak nešto znači pogotovo kad i taj mali Leicester s jendom anonimnom momčadi prijeti osvojiti najjaču ligu na svijetu. Znači i da još nije gotovo i da je Barca daleko od polufinala.

Imamo, dakle, Cruyffovu i Bielsinu školu. Obje jednako ofenzivne i uzbudljive za gledanje. Cruyffova je zasnovana na posjedu, kontroli lopte, a Bielsina na prividnoj defenzivnosti i okomitosti i efikasnosti kod posjeda lopte i brzom dolasku pred protivnički gol. A imamo i treću kategoriju, dakako. Ancelottija i još par talijanskih trenera koji su prilagodljivi. Sarri, Conte, Allegri su na tragu don Carla. Takav je i Mourinho i još nekolicina trenera, ali suvremeni nogomet, ono najbolje od njega, zasnovan je na prve dvije pomenute škole. I lijepo je kada se sudaraju. Užitak je garantiran. Zar niste uživali gledajući Wolfsburg i Benficu jednako kao i sudar Parisa i Citija?

(zurnal.info)