Prošle je godine, pišući za ProPublicu, osvojila najprestižniju američku novinarsku nagradu The Pulitzer Prize za istraživačko novinarstvo, postavši prva novinarka istraživačkog on line medija kojoj je to pošlo za rukom. Nagrađena priča pod nazivom "Deadly Choices at Memorial“ (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) govori o dramatičnim događajima u jednoj od bolnica u New Orleansu nakon uragana Katrina, kad se jedna od ljekarki odlučila na "ubojstva iz milosrđa" ubrizgavši nepokretnim pacijentima smrtonosne doze morfija i sedativa.

Sheri Fink je medicinski doktorat o temi Neuroscience (hemijski procesi u mozgu, prim.prev) odbranila na prestižnom američkom Stanford univerzitetu. Kao humanitarna radnica posjetila je mnoga krizna žarišta u svijetu a o medicinskim i naučnim temama izvještavala je sa svih kontinenata sem Antarktika. Trenutno piše knjigu o ljekarima u katastrofama nastalim nakon uragana Katrina. Voljela bi, kaže, ponovo posjetiti prijatelje na Balkanu i uživati u bosanskoj kulturi, kafi i kuhinji.

Za Žurnal govori o srebreničkoj ratnoj bolnici, razlozima zbog kojih je bijeli mantil zamijenila za istraživačko novinarstvo, o tome uzimaju li američki doktori mito, o autocenzuri u pojednim američkim medijima...

Da li ste zadovoljni uspjehom svoje knjige War Hospital: A True Story of Surgery and Survival (Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju) objavljene 2003, u Sjedninjenim Državama i svijetu? Koliki je, prema Vašem mišljenju, imala međunarodni utjecaj na podizanje svijesti o tragediji u Srebrenici?

- Knjiga kazuje priču o ratu i genocidu u Srebrenici između 1992. i 1995. kroz oči ljekara, medicinskih sestara, pacijenata i humanitarnih radnika. Piscu je često teško znati kakav je utjecaj njegovog djela. Neki čitatelji mi govore da ih je knjiga duboko dirnula, promijenivši im život na neki način. Nedavno sam imala interview sa japanskom humanitarnom radnicom, nakon zemljotresa u toj zemlji. Pročitala je japansko izdanje Ratne bolnice i sama je napisala knjigu o Srebrenici. Moja namjera, pišući knjigu, svakako je bila da podignem svijest o tim dešavanjima.

Zna li, prema Vašem mišljenju, prosječan Amerikanac išta o nedavnim ratovima na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini i o genocidu u Srebrenici?

- Čak i tokom rata i genocida, kada su u medijima o tome govorilo gotovo svakodnevno tokom tri godine, bilo je nevjerovatno vidjeti koliko malo Amerikanaca se činilo da zna gdje je Bosna i kakva je pozadina tamošnjih dešavanja. Sjećam se da sam telefonirala bosanskim prijateljima preko operatera za koje mi se često činilo da nikad nisu čuli za novu državu, Bosnu i Hercegovinu.

“Mislite Boston?” (grad u SAD-u, prim.prev), čula sam bar jednom. Rekla bih da sad postoji generalna svijest o onome što se događalo, možda čak i u većoj mjeri nego tokom rata, pretpostavljam zbog velikog broja Amerikanaca koji su od tada radili u Bosni ili je posjećivali te zbog broja izbjeglica sa Balkana koji su se nastanili u Sjedinjenim Državama.Takođe mislim da su mnogi naknadno saznali više o genocidu u Srebrenici i o nekim suđenjima za ratne zločine te da im je bilo žao što nisu obraćali više pažnje na vijesti o događajima u vrijeme kad su se dešavali.

Da li Vas je iskustvo stečeno tokom pisanja ove knjige promijenilo kao osobu i medicinskog radinka? Ako jeste, na koji način?

- War Hospital je potpuno promijenila moj život. Prvobitna ideja bila je da provedem godinu dana, po završetku studija medicine, radeći na knjizi i da se potom vratim ljekarskom radu i specijalizaciji. Umjesto toga, trebalo mi je pet godina da napišem knjigu a u međuvremenu sam se počela da se bavim humanitarnim radom i sve više se posvećujem pisanju i novinarstvu. Ostala sam novinarka i nisam se vratila medicinskoj praksi.

Vaša priča pod nazivom The Deadly Choices at Memorial (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) osvojila je jednu od najprestižnijih novinarskih nagrada u svijetu, Pulitzerovu nagradu. Govori o tragičnim „ubistvima iz milosrđa“ u bolnici Memorial u New Orleansu nakon uragana Katrina. Može li se povući ikakva paralela između teškoća s kojima su se ljekari susretali i odluka koje su morali donositi usred tragedija u New Orleansu i Srebrenici?

- Bez imalo sumnje, ljekari u Srebrenici su bili u daleko težoj situaciji. Bili su u klopci tri godine, ne tri dana i umjesto prijetnji od poplava i općeg haosa, trpjeli su opasnost od metaka i bombi koje su ih zasipale. U tom smislu je zaista malo mjesta za poređenje. Postoje, međutim, paralele u smislu da su i jedni i drugi zbog nedostatka struje, tekuće vode i zaliha ostali bez mnogih instrumenata neophodnih u modernoj medicini. Takođe su se i jedni i drugi našli u situaciji da imaju mnogo pacijenata kojima je istovremeno bila potrebna pomoć a nisu imali dovoljno uobičajenih resursa da im svima žurno pomognu. Kako bilo, ne sjećam se da sam ikad čula priče o doktorima i medicinskim sestrama koji su namjerno požurivali smrt svojih pacijenata tokom rata u Bosni. Ako se to dešavalo, voljela bih znati više o tome.

Šta Vas motivira da pišete priče o medicinarima u ekstremno kriznim situacijama?

- Ponovo, “kriva” je Bosna! Sve je počelo konferencijom o temi Medicina, rat i mir organiziranom od strane Asocijacije studenata medicine u BiH ((Bosnia-Herzegovina Medical Student Association BoHeMSA) u Sarajevu 1997. Tad sam pomislila koliko su osobne, profesionalne i etičke nedaće, s kojima se medicinari susreću u kriznim situacijama, teško savladive i koliko više pažnje zaslužuju u zemljama poput moje, koje u to vrijeme nisu iskusile rat tokom jedne generacije.

Prema mnogim istraživanjima javnog mnijenja, brojni pacijeni u BiH i regionu primorani su podmićivati medicinske radnike kako bi dobili imali bolju, kvalitetniju njegu. Ima li, prema Vašim saznanjima, korupcije u odnosu ljekar-pacijent ili kakvog drugog vida korupcije u zdravstvu u SAD-u? Ako takvi slučajevi postoje, kako se rješavaju?

- Plaće ljekara i drugog medicinskog osoblja generalno su mnogo veće u Sjedinjenim Državama nego u Bosni, tako da direktno mito, da ga tako nazovem, nije uobičajeno. Međutim postoje drugi primjeri potencijalno koruptivnih utjecaja i pobuda kao i ogromna nejednakost u brizi prema pacijenatima. Najočitiji problem je to što mnogi Amerikanci nemaju zdravstveno osiguranje već liječenje plaćaju direktno iz džepa. Ljudi na bolje plaćenim pozicijama obično imaju zdravstveno osiguranje koje pokriva većinu troškova. Neki od “top” doktora ne prihvaćaju zdravstvena osiguranja već naplaćuju velike honorare za svoj rad, što znači da njihovi pacijenti mogu biti samo oni relativno bogati.

Takođe, u zdravstvenom sistemu kakav je naš, baziranom prvenstveno na plaćanju po učinku, rijetke su inicijative za ekonomičnijom ili preventivnom zdravstvenom zaštitom, pa pacijenti mogu biti izloženi pretragama i tretmanima koji im zapravo nisu neophodni.

Sve veću pažnju privlači način na koji farmaceutske kompanije nude lijekove doktorima, uključujući poklone, putovanja i novac. Zbog nekih od skorašnjih sudskih parnica, farmaceutske kompanije bile su primorane objaviti podatke o tim uplatam. Novinari su također odigrali ulogu u ukazivanju na ove probleme. U izvjestiteljskom projektu pod nazivom Dollars for Docs (u slobodnom prijevodu; Pare za ljekare, op.aut) moje kolege postavile su internetski “programčić” koji omogućuje ljudima da jednostavno ukucaju ime vlastitog ljekara i otkriju prima li on ili ona novac na navedeni način.

Novinar ste istraživač u ProPublica-i, neovisnoj i neprofitnoj medijskoj organizaciji koja se bavi istraživačkim novinarstvom od javnog interesa. S kakvim se izazovima danas susreće novinar-istraživač u SAD-u?

- Sa svim uobičajenim izazovima koji se javljaju kada se bavite slučajevima zloupotrebe vlasti i narušavanja povjerenja javnosti, za koje bi nekima bilo draže da ostanu skriveni. U nekim slučajevima teško je doći do državne evidencije. U našoj zemlji veliki procenat istraživačkog novinarstva radili su novinari u printanim medijima. Najveći problem je to što je komercijalni model printanih medija doživio kolaps u SAD-u, velikim dijelom zbog pojave Interneta. To znači da printani mediji dobijaju mnogo manje novca od reklama što rezultira otpuštanjem hiljada novinara i urednika, gašenjem nekih novina i manjkom novca raspoloživog za istraživačko novinarstvo, što je proces koji može trajati dugo i zahtijeva mnoge resurse. Svi tražimo nove modele a ProPublica je jedan od takvih primjera, neprofitna organizacija bazirana na web-u i financirana donacijama, koja je počela s objavljivanjem tekstova 2008. godine.

Koliko utjecaja, prema Vašem mišljenju, političke partije i poslovne grupacije imaju na medijsku scenu u SAD-u? Da li su novinari u Vašoj zemlji u situaciji da u potpunosti upražnjavaju slobodu govora, bez ikakve cenzure ili autocenzure? Ovo su svakodnevni problemi za mnoge neovisne novinare-istraživače u BiH i regionu.

- Sloboda govora je fundamentalna vrijednost Amerike. Američki su mediji, prethodnih dekada, ozbiljno shvatili težnju za objektivnošću i nastojanje da budu slobodni od utjecaja i pristrasnosti. Možete pročitati etičke kodove velikih medijskih organizacija kako biste stekli osjećaj o kakvim je vrijednostima riječ. Novinar može lako da bude otpušten ako prihvati bilo kakvu uslugu od političkih partija ili business grupacija. Naravno, većina naših medija dugo opstaje zahvaljujući dolarima od reklama pa su neki su posmatrači sugerirali da to ima značajnog utjecaja na način izvještavanja, čak iako su odjeli za reklamiranje prilično izolirani od odjela za izvještavanje. Neki novinari čak ne idu ni na glasanje, kako ne bi izgledalo da su pristrasni na bilo koji način. Ipak, u našoj se zemlji u sve većoj mjeri vraćamo pomalo “partizanskim” medijima. Nedvojbeno postoji više zamućivanja mišljenja i vijesti u nekim medijskim kućama, posebno na kablovskoj televiziji. Način na koji političke partije, interesne grupacije i drugi pokušavaju da utječu na medije obično je kroz odnose s javnošću, što uključuje saopćenja za javnost, navođenja na određene teme i selektivan pristup određenim zvaničnicima. Otvorena cenzura se ne bi tolerisala premda mislim da se u određenim medijskim kućama ponekad sprovodi “autocenzura” iz različitih razloga, na primjer zbog toga što ne žele izgubiti nekog ko je vrijedan izvor informacija. Ako smo iskreni prema sebi kao novinari, uvijek odlučujemo o čemu izvještavamo i šta izostavljamo, sukladno našim osobnim vrijednostima i pristrasnostima. Ali u biti mislim da uživamo mnogo veću slobodu govora i izražavanja u odnosu na situaciju koju opisujete u Bosni.

(zurnal.info)

Sheri Fink je prošle godine osvojila najprestižniju američku novinarsku nagradu The Pulitzer Prize za istraživačko novinarstvo, postavši prva novinarka istraživačkog on line medija kojoj je to pošlo za rukom. Nagrađena priča pod nazivom "Deadly Choices at Memorial“ (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) govori o dramatičnim događajima u jednoj od bolnica u New Orleansu nakon uragana Katrina, kad se jedna od ljekarki odlučila na "ubojstva iz milosrđa" ubrizgavši nepokretnim pacijentima smrtonosne doze morfija i sedativa.

Žurnal ekskluzivno objavljuje odlomak iz knjige War Hospital: A True Story Of Surgery and Survival, a intervju s autoricom objavićemo u utorak.

DIO PRVI

BRATSTVO I JEDINSTVO

1.

NEMOJ ČINITI ŠTETU

 Ruke medicinske sestre lepršaju oko pacijenta, a doktor stoji i bulji. Stišće desnu šaku oko bijele krpe kojom je brisao ruke, gnječi je, onda otvara prst po prst. Stišće. Onda otvara.

Tehničar naget nad pacijentom ispravlja se, brišući gole ruke o svoj bijeli mantil. Onaj drugi se prigiba da bi makazama razrezao pacijentove farmerice.

Ljetno sunce razlijeva se kroz veliki, drvetom obrubljeni prozor i obasjava pacijentovu desnu nogu. Koljeno izgleda normalno. Ali otečena, pomodrjela koža ispod njega vodi do stopala mumificiranog trakama okrvavljene, iscijepane plahte. Medicinski tehničar počinje odmotavati improvizirani zavoj.

Obučen u bijeli ogrtač, okruglog lica i smeđih zulufa, s papirnom kapom na glavi, trideset dvogodišnji doktor Ejub Alić odmaknuo se od stola. Čovjek koji snima operaciju kamerom priključenom na automobilski akumulator počinje naraciju. Sedamnaesti je juli 1992. godine u 2.50 popodne. Bolnica u Srebrenici, Bosna, zatvorena tokom prva tri mjeseca rata, ponovo je otvorena prije pet dana. A od Ejuba, pedijatra naviknutog na liječenje upaljenih dječijih grla, zatraženo je da amputira nogu ovog mladog čovjeka. On posmatra kako sestra uklanja posljednju traku tkanine, otkrivajući cijeli prokletnički dokaz povrede očima i nozdrvama prisutnih. Eksplozija mine otkinula je dno stopala ostavivši dvije klapne kože da zijevaju oko mjesta gdje bi trebala biti pacijentova peta. Za vrijeme koje je bilo potrebno njegovoj familiji da ga dopremi ovdje, da organizira kola i konja i doveze ga kroz desetak kilometara planinskog teritorija djelomice kontroliranog od neprijatelja, bakterije su proždrle ostatke stopala ostavivši snop pocrnjelih ligamenata.

Nema monitora za praćenje rada srca, ali to Ejubu nije ni potrebno da bi znao da srce njegovog pacijenta – ne više od dječaka, zapravo, dvadesetogodišnjaka, koji leži na stolu još uvijek u farmericama i bež majici – kuca ubrzano. Gubitak krvi, groznica, sirovi strah. Dobro definirani mišići svjedoče o tri mjeseca koja je proveo nosajući pušku i municiju po brdovitom, šumovitom, neko bi rekao i zaostalom, pograničnom području Istočne Bosne. Kad je rat buknuo, u predvečerje bosanske nezavisnosti od Jugoslavije, i kad su srpski nacionalisti hitro preuzeli kontrolu nad dvije trećine teritorija Republike, ovaj mladi Musliman zgrabio je lovačku pušku i borio se da zaštiti svoju familiju u selu istočno od Srebrenice. Za sada je uspio da spasi stanovnike sela od sudbine koja je zadesila hiljade Muslimana diljem Bosne – deportacije, zatvaranja u koncentracione logore, pogubljenja, masakra.

Mladićevo bljedilo odaje dojam slabosti. Skupio je lijevu ruku oko grudi, kao zagrlivši se, na ruci mu velik, čeličnoplavi sat koji otkucava vrijeme. Neko mu je vezao mali peškirić preko očiju, ne bi li ga poštedio pogleda na ono što slijedi.

Sestra se naginje nad nogu i brije je, golih ruku i ozbiljna izraza, ignorišući zadah truleži. Pramen tamne kose pobjegao joj je ispod plave platnene kape i sklupčao se oko mladeža na lijevom obrazu. Kad je završila, Ejub ponavlja isto, povlačeći brijačem od poplavljelog članka ka ružičastom, zdravom bedru odlažući neminovan trenutak kada će skalpel dodirnuti kožu. Ni on, kao ni bilo ko drugi od šačice doktora koji su se u posljednjih par dana uspjeli probiti sa susjednih ostrva "slobodne" bosanske teritorije u grad Srebrenicu, nema nikakva hirurškog iskustva. Ejub se ne sjeća da je ijedna operacija obavljena u ovoj maloj, Spartanskoj bolnici, gdje su prije rata žene dolazile da se porode. Ne, Ejub nije kirurg, nikad nije želio biti kirurg. Iako je imao talenta za precizan ručni rad – bavio se rezbarenjem drveta – njegovi kratki, bucmasti prsti otežavaju mu čak i obavljanje nekih neoperativnih medicinskih zahvata. Ali sada ima ratno iskustvo, jer je radio kao jedini doktor u obližnjem muslimanskom selu koje je bilo izolirano za vrijeme prva tri mjeseca rata. Ovdje, nema nikoga bolje kvalificiranog od njega, i ako ne pokuša nešto uraditi ovaj mladić će zasigurno umrijeti.

Ejub umoči britvu u posudu punu hidrogen peroksida. Korišten u proizvodnji raketa i torpeda, papira, kemikalija, i akumulatora za vozila, ovdje u operacionoj sali služi kao sterilizator. Neki su mještani našli sanduk ovog tečnog blaga u napuštenoj tvornici akumulatora gore poviše uz cestu. Neki drugi su ga razrijedili s vodom pročišćenom u pedeset-litarskim kazanima korištenim, za boljih vremena, za destilaciju šljivovice. Rat je prepun ovih malih, apsurdnih ironija. Tropostotni rastvor uništava bakterije ne oštećujući ljudsko tkivo. Bez njega, Ejub bi bio u uvjetima kao u američkom građanskom ratu. Jedan od tri pacijenta – amputirca umirao bi od infekcije ili prevelikog gubitka krvi. Tehnika sterilizacije, koju je, radi sprječavanja infekcije, 1865. godine uveo Joseph Lister, katapultirala je stopu preživljavanja i postala jedan od dva najveća kirurška pomaka tog stoljeća. Ejub je nazvao hidrogen peroksid "Bosninim najvećim ratnim herojem". Male šale kao ova pomagale su mu da ustraje.

Ovog časa, Ejub se ne smješi. Mogućnost da sterilizira instrumente i primijeni antiseptik vraća ga samo jednom nogom u devetnaesto stoljeće. Drugo veliko otkriće tog stoljeća – totalna anestezija – nije nešto što Ejub može ponuditi svojim pacijentima. Sve što ima su dvije šprice dragocjenog lokalnog anestetika pronađenog u napuštenoj gradskoj stomatološkoj poliklinici. U srebrenoj su zdjeli pred njim. Ejub zna kako da upotrijebi anestetik da bi obamrla koža, ali ne i kako da spriječi bol u dubljim strukturama, kao što su kosti. Kad pomisli da je ranjeno stopalo spojeno sa svjesnim ljudskim bićem, pita se ne bi li bilo bolje, u nekom kosmičkom smislu, ne operirati. Ne tako davno, susrevši se sa prvom svojom amputacijom, osjećao se tako nemoćnim da se molio Bogu za pacijenta koji se pati da umre prije nego što počne operirati. A Ejub – bez obzira što je uhvaćen u nešto što pojedini zovu "religijskim ratom" – čak ni ne vjeruje u Boga.

Da se odupre paraliziranosti, Ejub odvrati misli sa pacijenta ka njegovoj rani. Nagoni se da sjedne pokraj nisko postavljenih nosila i prihvati instrumente: kliješta nalik forcepsu u jednu ruku, za hvatanje kože, a skalpel u drugu. Držeći sječivo kao da je olovka urezuje polukrug u natekloj, potamnjeloj koži donjeg dijela noge. To je bila prva pogreška.

Pacijent, koljena propetog na presavijenoj deki, ćuti, ne pomakavši se. Ejub zuri u nogu dok radi, lica bezizražajnog, produbljujući rez, gudeći po mesu skalpelom kao da svira violinu. Cijeli njegov svijet sveo se na ovu nogu, na nogu i na posao koji treba da obavi, kao da je komad drveta koji treba dotjerati u željeni oblik.

Nije imao pomagača koji bi mu rastvarao tkivo onako kako bi želio, niti da bi tražio krvne sudove i, plešući balet skupa s njegovim prstima, vezivao ih u tišini. Umjesto asistenta, imao je još jednog pedijatra koji je bio još manje vičan operacijama, nedavno imenovanog direktora bolnice, Dr. Avdu Hasanovića. Doktor baburasta nosa sjeo je na stolac preko puta Ejuba, uzeo preostali od jedina dva srebrenička skalpela i bocka pacijentov list, dok se sestra muči da drži nogu nepomičnom.

Dvojica doktora rade odvojeno, pokušavajući završiti operaciju što je moguće prije i tako minimizirati bol i gubitak krvi koji bi mogao dovesti do šoka i smrti. Pacijent je već puno iskrvario i, pošto nemaju zaliha krvi ni struje koja bi pokretala frižidere za čuvanje produkata za transfuziju, ne mogu mu dati transfuziju.

Pacijent jauknu – samo jedanput. Jedva da se trznuo ili krvario, i Ejub je previdjeo šta to znači: rezao je mrtvo tkivo. Dijelovi eksplodirane mine presjekli su pacijentove krvne sudove, ostavljajući donji dio noge bez vitalne opskrbe krvlju. Ako bi doktori na ovom mjestu uradili amputaciju, gangrena i infekcija bi se popeli naviše i na kraju ubile mladića.

Ejub prepipa nogu.

"Malo više gore" – reče i pokaza na jednu tačku. Pogleda drugog doktora, koji potvrdno klimne glavom.

Počevši na tom mjestu, Ejub povuče nožem naniže, rastvarajući kožu kao što je maločas sestra rasparala nogavicu. Meso skliznu na jednu i drugu stranu dok je rezao.

Nakon malo pipkanja i bockanja, drugi doktor prihvati se posla i poče rezati naviše. Sestra je jedva uspijevala održati korak s njim, odvezujući i ponovo vezujući gumeni kateter koji je služio da zaustavi cirkulaciju, sve više i više, natapajući antiseptikom, ubrizgavajući anestetik, dok joj je pramen ukovrdžane kose gotovo dodirivao pacijentovu nabubrelu kožu, a goli prsti flertovali sa oštricom skalpela.

Sada je rez na koži produžen do nove, visočije tačke. Dvojica doktora nastaviše rezati prema kosti. Svaki potez skalpela odvlačio ih je dalje od obamrle kože i tanjušnih kapilara, prema većim nervima i arterijama. Glasno "Ooooh" ote se pacijentu.

Doktori nastaviše još prilježnije. Ejubov skalpel primače se prednjoj tibijalnoj arteriji. Njen je promjer približno četvrtinu inča (oko 8mm op.p.) i ispunjena je krvlju potisnutom svakim otkucajem srca na približno 120mm na živinoj skali ili oko kilograma po četvornom inču. Obično, kirurg bi odvojio žilu, lagano je podižući iz okolnog tkiva i vezao je na dva mjesta otopivim, na strunu nalik kirurškim koncem. Tek onda bi je presjekao.

Ali Ejub, žureći, ima malo konca i malo iskustva. On zasiječe arteriju. Doktori se uspetljaše da zaustave krvarenje gumenim povezom, stežući ga čvršće oko pacijentove noge, u nadi da će vanjski pritisak savladati unutarnji pritisak krvi u žili, dajući dovoljno vremena krvi da se zgruša. Da pojača pritisak, Ejub čvrsto stegnu butinu rukama.

Pacijent jauknu.

Drugi doktor nalegnu lijevim dlanom na pacijentovo koljeno, ne bi li ga fiksirao, s forcepsom koji mu se ostade klatiti među prstima. Desnom rukom nastavi rezati skalpelom. Oštrica zareza kroz gustu mrežu nervnih završetaka u membrani oko kosti, periosteumu.

Pacijent vrisnu.

Ejub pritisnu jako kožu prstima da zatvori prerezanu arteriju. Za trenutak pokuša blokirati emocije nastojeći se usredotočiti, ali mu mentalna blokada popusti ostavljajući mozak bespomoćno izložen užasu. Ipak, posegnu za "žagom", pilom u obliku slova "P" napravljenom za rezanje metala, ne kostiju. Čovjek s kamerom prestade snimati operaciju. Uskoro, najgore je prošlo, i mladi pacijent nekako ostade živ. Operacija je gotova, i sve što Ejub sada želi je cigareta.

Doktor zguli gumene rukavice, svuče mantil i smaknu plavu kapu. Izađe iz operacijske sale niz mračan hodnik, gurnu drvena vrata, uđe u dvorište i napusti bolnicu sa stražnje strane. Spusti se niz strm prilazni put i okrenu lijevo na glavnu ulicu.

Brda su se nadvila nad njega, bacajući večernje sjenke na cestu. Nastavi uzbrdo, pored starih kuća koje su nekad imale krovove od crvenog crijepa. Na nekim fasadama rasuti tragovi šrapnela; druge su uništene, sagorjelih pročelja, otkrivajući ogoljen betonski skelet. Opekom zidani dimnjaci urezuju u nebu iskrzane obrise. Beskrovne ruševine liče na otvorene kućice za lutke. Znao je ljude koji su živjeli u tim kućama, mogao im je prozivati imena dok se penjao uzbrdo – Begić, Delić, Fazlić...

Dijete okolnih planina, malo na jug od Srebrenice, Ejub nikad nije volio živjeti u dolini. Još prvi put kad je stigao u Srebrenicu prije šest godina da radi kao ljekar, šest godina prije rata, osjećao se kao u klopci.

Sad ljudi siju po brdima mine umjesto kukuruza, pšenice, zobi i sjemena duhana. Ubacuju ekspolozivom napunjene čahure u minobacačke cijevi i puštaju ih da lete. Svaki projektil koji zviždeći doleti sa ovih brda, rastačući se u komadiće vrelog metala, opominje ga na sopstvenu ranjivost. I njegovo tijelo moglo bi biti izbušeno poput švicarskog sira. A ko bi onda zbrinuo njegove rane?

Ejub, nominalno Musliman, volio je svoje susjede Srbe, a i oni su voljeli njega. On ima svoj način racionalnog objašnjenja zbog čega su se ljudi koji vole jedni druge počeli tući. Rat je kao i bračna razmirica. Ponekad se posvađaš sa ženom, i shvatiš, negdje na pola puta, kako nisi bio u pravu, ali je prekasno da se vratiš na početak i to priznaš. I nastaviš se svađati. U ratu, ima trenutaka kad poželiš da nije bilo svađe i da se sve može vratiti na početak, ali ne može, jer je već pala krv i, gotovo prema zakonu prirode, traje dalje i dalje i moraš nastaviti da se braniš. Tako on u ovom svemu nalazi neki smisao, ako se uopšte može naći neki smisao.

Dođe do narandžaste zgrade u kojoj je stanovao i uđe u haustor sa zapadne strane. Legao je da spava u bračni krevet. I kao svake noći za ova tri mjeseca koliko traju borbe, bez obzira gdje spavao i koliko dugo, sanjao je ženu i sina koje je poslao na sigurno.

Probudio se obuzet strahom od smrti, siguran da će biti ubijen prije nego ih ponovo vidi. Možda su snovi mjesto, pomislio je, gdje se razvijaju fortografije iz operacione sale, gdje se gomilaju grozomorne slike zahvata koje je obavio. Ležao je u postelji i molio se da mu stigne zamjena.

(Prijevod: Ivica Dronjić)