Melanholija ljevice

Vodič kroz bankarsko poslovanje: Kupite heliodrom svom najdražem bogatašu

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako se sjećate, nekada su ljudi pare koje zarade nosili u SDK – Službu društvenog knjigovodstva. Dio tog novca uzimala je država i od toga gradila ceste, vrtiće, škole i bolnice. Sada pare nosimo u strane banke, da njihovi vlasnici mogu graditi heliodrome i bazene. Što je puno bolje.To se zove privatizacija i liberalizacija finansijskog sektora

Na index.hr čitamo kako banke u Hrvatskoj uzimaju 7 posto kamate kada pare vama daju oni, dok je kamata 0 posto kada pare vi date njima. 

U Crnoj Gori, koja je regionalni lider u super-mega-giga-liberalnom kapitalizmu, stanje je još gore. 

KAKO OTETI NOVAC

Još u septembru 2017. godine Radoje je Žugić, guverner Centralne banke Crne Gore, saopštio kako su depoziti u bankama u julu te godine iznosili cijele 3 milijarde eura. Što znači da građani imaju para. Što, opet, znači da im nešto tog novca treba uzeti. Kako? 

Lako, kako se novac već otima. Štednju treba oporezovati, zaključio je guverner. Osim toga, treba uvesti negativne kamatne stope na štednju: dakle, da banci, kada joj date pare da ih vrti i na njima zarađuje, za to još i platite. To se ne radi zato da bi se građanima uzelo a dalo bankarima, kako bi oni teoriji zavjere skloni mogli pomisliti, nego, pogađate, zbog višeg dobra: u ovom slučaju zbog dobra ekonomije i države. Time što će plaćati penale zbog toga što su neku crkavicu uspjeli uštedjeti, država građane prisiljava da novac ulože u biznis i tako ubrzaju privredu i njen permanentni rast. 

Guverner Žugić i ekonomski analitičari složili su se, i do danas su u slozi, da je 3 milijarde eura na štednim računima rezultat povjerenja građana u banke.

Ja, pak, mislim kako je to rezultat nepovjerenja građana u policiju. Jer je manje-više svakome jasno da će mu pare, bude li ih držao u slamarici, neko opljačkati. Još je jasno i to da su šanse da će policija lopove uhvatiti i pare vlasniku vratiti jednake hrvackoj kamati na štednju – nula, dakle. 

Što je dokaz da su šuplje, o šuplje fraze, o fraze o tome kako strani ulagači od ovdašnjih vlada zahtijevaju mir, stabilnost i pravnu sigurnost. Ja, jašta. Banke su strane, a od toga što građani svoj novac ne mogu čuvati ni mirno ni stabilno ni sigurno u svojoj kući, one imaju direktnu korist. Ovdašnje su vlade posvećene uklanjaju biznis barijera pred stranim ulagačima. Kad bi se građani usudili da pare drže u dnevnoj sobi, u fioci, bila bi to ozbiljna biznis barijera za ovdašnje banke.    

KAKO SE SVE TO ZOVE

Sve opisano zove se odgovorno bankarsko poslovanje.

Ako se sjećate, nekada su ljudi pare koje zarade nosili u SDK – Službu društvenog knjigovodstva. Dio tog novca uzimala je država i od toga gradila ceste, vrtiće, škole i bolnice. Sada pare nosimo u strane banke, da njihovi vlasnici mogu graditi heliodrome i bazene. Što je puno bolje.

To se zove privatizacija i liberalizacija finansijskog sektora. 

Još 1971. Nixon je ukinuo zlatnu podlogu dolara. Od tog trenutka finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i stvarno. U bliskoj budućnosti, kada bude ukinut štampani i kovani, biće dovršen proces dematerijalizacije novca. On, novac, neće više biti ništa fizičko, biće uklonjen iz stvarnosti, postaće čista mogućnost.

Nego učen bi, ako već nije, o tome mogao napisati knjigu – „Zapadna metafizika i duh kapitalizma“.

Gore opisano se još zove i modernizacija finansijskog sektora.

ZAKON PONUDE I POTRAŽNJE

Ako ja posjedujem livadu za koju išćem 10 000 eura a vi se složite da ta livada toliko vrijedi i kupite je za taj iznos, to je tržišna, dakle stvarna cijena te livade. To se, je li tako, tako je, zove slobodno tržište.  

To je jasno, no logika na kojoj počiva „to“, dodao bih, očito ima limite. Ako se vi i ja složimo da smo besmrtni, pa vi, iz zabave, pucate u moje čelo, to ne znači da smo stvarno besmrtni. Nego znači da ćemo i vi i ja biti, takoreći, uklonjeni sa tržišta ljudi i ideja: ja ću na groblje, vi u zatvor.   

Znam, reći ćete: aporije nisu logički dokazi, nego tek distorzije principa koji zbog toga ne prestaje biti važeći. Budući da je Aristotel smatrao da jesu, moraću se složiti sa njim.

Američki državni sekretar Mike Pompeo nedavno je boravio u službenoj posjeti Crnoj Gori. Koja je tom prilikom kupila 67 američkih oklopnih vozila za 36 miliona dolara. Ne sumnjam da je to tržišna, dakle stvarna vrijednost tih vozila. Samo bih dodao ovo. Da je Crna Gora Americi pokušala prodati ista ta vozila, njihova tržišna vrijednost bila bi, gle čuda, eto opet te cifre, ravna kamati koju hrvacke banke (ne)isplaćuju na štednju – okrugla nula. Jebemmumiša: hajde ti to razumij. Jedna te ista stvar, u trgovini između ista dva partnera, vrijedi 36 miliona kada je Amerika prodaje, a nulu ako je Americi pokušate prodati. Znam: naravno, riječ je o tome da Amerika oklopna vozila proizvodi i ima, pa joj ne trebaju, dok ih Crna Gora nema, a složila se da joj trebaju. Ono što kupcu nije potrebno i kupac ne želi ne može imati istu cijenu kao ono što kupcu treba i kupac žarko želi.

No ipak mislim kako na tržišnu cijenu američkih vozila utiče i to što prodavac može narediti hapšenje ili drugu vrstu uništenja kupca – što ne treba tumačiti kao nezakonit, još manje kao neprincipijelan pritisak, nego kao doprinos snaženju demokratije, antikorupcijskoj borbi i boljem funkcionisanju pravne države. Generalno: ono što prodaje onaj ko posjeduje atomsku bombu ima višu tržišnu, dakle stvarnu vrijednost od one koju ta ista stvar dostiže kada je prodaje neko ko atomsku bombu nema.     

To se, čini mi se, zove zakon ponude i potražnje.

 (zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis