Mali životopisi: Sa-ra-je-vo

 

 

 

Tek smo izišli iz Konjica. Na nasipu uz cestu u susret nam stiže stotinu muškaraca s istim bijelim maskama na licu. Sunce u zalasku izdužuje sjene. Šute i koračaju. Vozim sporije, a tek kad im se sasvim približim, iza nasipa ugledam mezarje. Vraćaju se sa dženaze.

 

*

Uvijek kad vozim pored table na kojoj piše Salakovac, sjetim se male kurdske djevojčice. 

Nekada prošle godine u ovo vrijeme, nakon što je autobus izišao iz Mostara, u Salakovcu se zaustavio da pokupi grupu putnika. Ušli su i rasporedili se tamo gdje je bilo praznih mjesta u autobusu. Do mene je sjela djevojčica. Prethodnu noć sam ostao budan do jutra, bio sam neispavan i nije mi bilo do razgovora. Na djevojčicu sam obratio pažnju tek kad sam shvatio da je ona dio grupe migranata. Kurdi iz Iraka. A otkrio sam to kad se jedan od njih požalio da mu je kondukter naplatio više nego što je trebalo. Taj džin, s olovkom iza lijevog uha i blokom iz kojeg trga karte, šetao je po autobusu i zagledao putnike, da bude siguran da su svi platili. I počeo je glasno da negoduje što mu se prigovara da je naplatio više nego što karta košta. Putnik je ostao pri svome. Onda je kondukter, srdito blokom karata šamarao rub naslona jednog sjedišta i glasno, tako da cijeli autobus čuje, rekao: “Možemo zvati policiju, pa neka policija utvrdi ko je ovdje u pravu!” Ovo prozivanje čuvara javnoga reda i mira bilo je očigledna prijetnja, i cijela rasprava se tu završila. Vrlo mučan osjećaj, tim prije što su se putnici u autobusu oštro podijelili na domaće, koji su bili na strani konduktera, i na migrante bez zaštite. Tada sam obratio pažnju na djevojčicu, koja mi je prstima izbrojala svojih šest godina. Ima dvije duge pletenice boje kestena, jednu preko druge na zatiljku. Ona govori nekom mješavinom talijanskog, bosanskoga i urdu jezika. Ali smo se sasvim solidno razumijevali. A kad smo već ušli u ulicu s visokim zgradama, uspravila se i pitala kako se zove ovo mjesto?

 “Sarajevo,” kažem. 

I ona je raširenih očiju kroz prozor autobusa gledala grad u promicanju i ponovila: 

“Sa-ra-je-vo.”

 

*

U subotnjem Guardianu, Francis Ford Coppola kaže da želi snimiti film o budućnosti koji bi se zvao Megalopolis. “Imam 81 godinu i nadam se da mi je ostalo dovoljno vremena da ga snimim. Želio bih djeci ponuditi viziju svijeta koja je lijepa, koja je pozitivna, raj na Zemlji, zato što ja zaista vjerujem da će tako i biti.”

Možda je to rješenje. Umjetnici, a Coppola je samo jedan od njih, budućnost svijeta su vidjeli kao apokalipsu, to je bila slika ratova, nasilja i uništenja. Cijelo zadnje stoljeće realnost je slijedila njihovu zadanu sliku, oponašala je ono što su ljudskoj imaginaciji ponudili književnost, art i film. Možda je to rješenje. Možda je vrijeme da se budućnost opisuje rajskim slikama, da bi se ljepota o kojoj Coppola govori i dogodila.

 

*

Svratio sam do restorana uz rijeku, namjera je bila da kupim pastrmku. Ali restoran ne radi u zimskome danu. Stojim ispred zaključane kapije, kroz ogradu gledam dva kamena bazena u kojim pastrmke slobodno plivaju. Žmirkam na srebrni sjaj živih tijela u vodi. Zanimljivo je kako u vlastitoj pojavi ne vidim prijetnju, a mačka kad se propne nad akvarijumom, strepim što će se desiti s ribom. 

 

*

Radni stol mi je poklonio Kaplan. A stol je od metala, malo ukošen, kakav za crtanje koriste arhitekti. Namjestio sam ga uz prozor. Iz dana u dan gledam krošnju visokog čempresa i kameni zid staroga grada na brdu. Kad sklopim oči i dalje vidim čempres i kameni zid ali sada kao negativ fotografije. U jednom drugom jeziku to se zove after image, a mi bismo rekli naknadna slika.  

Sjedim za radnim stolom i ono što kroz prozor vidim mene umiruje, kao da je u pitanju nešto što je organski dio mene. To je valjda zbog toga što kad gledamo vanjski svijet, on nama postane vidljiv u ogledalu našega unutarnjeg svijeta. 

“Za mene vanjski svijet je unutarnja stvarnost,” kaže Fernando Pessoa.

 

*

Zahladilo je, iz stana izlazimo samo kad moramo. Kupili smo kalorifer koji nam je ugrijao duše i večer proveli sjećajući se hladnih dana iz prošlosti.

Evo jedan iz kasnog februara 1996. godine. 

U Centralnom Parku gledao sam kočiju koja mi je stizala u susret. U kočiji nasmijani par ljubavnika; možda su se trebali vjenčati tog dana, ili su upravo bili vjenčani. Stajao sam sa strane i čekao da prođu. Jedan je šetač dozivao svog dalmatinera, pas je oslobođen trčao u svim smjerovima, a iza njega su u zraku ostajali pramenovi daha. Iz suprotnog smjera prema meni je stupala grupa mornara u svečanim zimskim uniformama, s dvostrukim nizom zlatnih dugmadi na tamnoplavim zimskim kaputima. I kočija i mornari kao da su upravo stizali iz daleke prošlosti, iz ruske novele. A onda se desilo nešto tragično: konj je posrnuo pod teretom kočije i pao na smrzlo tlo. Mladić i djevojka, nakon što su sišli s kočije, stajali su sa strane prilično ustrašeni. I kočijaš se bespomoćno osvrtao oko sebe. Dok su gledali umiruću životinju, mladić i djevojka bili su zagrljeni, u nagonskoj potrebe da se zaštite od studeni. Mnogo je godina prošlo. Ponekad mislim o tom paru iz Centralnog Parka. Gdje su oni sada? U šta se njihov život pretvorio?

 

*

Evo nas je Citroen Picasso dovezao u daleku prošlost. 

Daorson, ruševina ilirskog grada na rubu ambisa. Kamen na vjetru. Taloženje vremena. Usitnjeni kamen pod cipelom. Znaci skorašnjeg prisustva ljudi; kako samo brzo hrđaju limeni zatvarači ožujskog piva. Divlji vjetar na ovoj visini govori starogrčki. S ruba ruševine gledam nadole, a na samome dnu ambisa bijele se kamenovi Radimlje.

U povratku, spuštajući se u grad, kroz prozor auta ugledam džamiju u Ošanjićima. Dva tamna čempresa uz nju, kao dvije uspravne sjene bijele munare. 

 

*

“Ne postoji više nijedno mjesto gdje bih mogao pobjeći,” kažem.

“Morat ćeš u sebe. A to znači u tekst,” kaže ona.

 

(zurnal.info)