KAUČ SELEKTOR: Muhamed Bešić je volante, rudar s loptom

SITNI SATI
U suvremenom svijetu termini sportskih događanja se prilagođavaju europskim konzumentima. Novac je božanstvo. Tako to ide. Zato jedva da se sjećam kad sam bdio cijelu noć kako bih pogledao neki sportski događaj. Čekanje do stinih sati kako bih pogledao utakmicu vratilo me u djetinjstvo, u vrijeme kad sam se u ta doba krmeljav budio kako bih gledao mečeve Mikea Tysona.

ZADNJI VEZNI
Španolci i Portugalci zadnje vezne igrače nazivaju volante. U prijevodu ta riječ znači – rudar. Često su podcjenjeni u odnosu na druge pozicije. Njihova zadaća nije glamurozna. Oni moraju rudariti, kopati, gristi, trčati bez stanke, prekidati protivničke napade. Dio terena koji pokrivaju je dinamo, mašinsko postrojenje, strojarnica. Dugi niz djetinjih i tinejdžerskih godina ni sam nisam primjećivao ove vrijedne igrače. Divio sam se krilnim napadačima, strijelcima, kreativnim playmakerima, golmanima pa čak i štoperima.

Zadnji vezni, taj rudar, bio mi je, kao i svakom klincu koji zapravo slabo razumije zakonitosti igre, zadnja rupa na svirali. No, onda sam počeo primijećivati tko je zapravo najbitniji u momčadi, preko koga prođe svaka lopta u svakoj fazi igre i tko joj je uvijek najbliži. Par godina nakon te prosvjetljujuće spoznaje imao sam priliku uživo gledati reprezentativnu momčad Brazila. Bila je to ekipa sastavljena od megazvijezda, napad je predvodio Ronaldo, Robinho je bio u usponu, Kaka, Ze Roberto i Juninho su im bili iza leđa, u igru je ušao i Adriano, na golu je stajao Dida, na desnom beku je špartao neuništivi Cafu. Nisam mogao vjerovati da ih sve vidim pred sobom.

I svaka čast svim pobrojanima, ali kad je igra krenula svima je na stadionu postalo jasno tko je tu, zapravo, glavna karika. Taj se čovjek zvao Emerson, neugledni, nikad previše hvaljeni rudar određivao je pravce brazilskih napada a istovremeno on sam je bio bedem prije odbrambene linije, čovjek koji je krao lopte vješto poput džeparoša. Kad je trebalo udariti, napraviti prekid, činio je i to. Djelovao je tromo ali je nekim čudom uvijek bio blizu lopte. 

Sve ovo govorim kako bismo shvatili koliko je bitno to što smo konačno, nakon Elvira Rahimića, na toj poziciji dobili jednog vrijednog igrača. Količina energije kojom raspolaže Muhamed Bešić ravna je onoj Emersonovoj. Dečko je uvijek na lopti. Sjajno čita igru. Kad treba raditi prekid on to i napravi. Uklizava, trči, diše protivniku za vratom, a zna i iznijeti loptu, proći protivnika, pravovremeno dodati i, što je neobično za mladog igrača, zna i stati na loptu. Muhamed Bešić nije pao s neba tek tako. Dobro je da ga je stručni stožer ipak na vrijeme regrutirao. Već u ove dvije utakmice dečko je postao jedna od najbitnijih karika naše momčadi i glavni razlog što smo uopće bili u mogućnosti promjeniti formaciju i način igre.    

PRVI PUT
Prvi put smo uspjeli pobijediti momčad Meksika, jednu od najuglednijih svjetskih reprezentacija. Ono što nas ima najviše radovati u toj pobjedi, kao i u prethodnom meču koji smo igrali s Obalom Bjelokosti, jeste pristup naših reprezentativaca koji su u ove prijateljske mečeve ušli kao da se radi o nekim puno bitnijim utakmicama. Osim toga, igrači djeluju svježe, samopuzdano i motivirano.

Očito je da se nisu pretrenirali na pripremama. Ono što su sigurno radili jeste taktika. A ona je urodila time da reprezentativna momčad u ove dvije utakmice djeluje ozbiljnije nego ikad. Nisu tako djelovali ni tijekom najboljih kvalifikacijskih utakmica. Momčad je kompaktna, sve linije se kreću zajedno u obje faze igre. Akcije kojima dolazimo do šansi djeluju smisleno, ali vidi se i osobni, improvzacijski, doprinos pojedinaca. No, i dalje je nužno raditi na prekidima u fazi odbrane. To, uostalom, govori i izbornik Sušić.

Treba odati priznanje i momčadi Meksika koja je utakmici pristupila jednako ozbiljno kao i naša momčad. Bitno je pobjediti svaku utakmicu. Pobjeđivanje je, u velikoj mjeri, stvar navike. Lijepo je i da se momčad i navijači navikavaju na pobjede.    

(zurnal.info)