LUKSEMBURŠKA TEŽINA I DOSADA: Nema opravdanja za katastrofalnu igru

Dan nakon što je svijet napustio najutjecajniji i najbitniji lik u njegovoj povijesti bilo je čudno gledati nogomet. Pogotovo ako imate tu nesreću da gledate utakmicu koja se po svemu kosila s Cruyffovim nogometnim postulatima. Sporo, bezidejno, dosadno, bez imalo žara, htijenja, ikakve strasti. I to je ono što nas treba brinuti pogotovu ako uzmemo u obzir da je Baždarević na teren poslao postavu sastavljenu redom od igrača koji bi se igrom i zalaganjem tek trebali nametnuti izborniku.

NEMA OPRAVDANJA

Dakle, to što je na terenu bila nominalno druga postava naše nacionalne selekcije nije nikakvo opravdanje za katastrofalnu igru, jer dopustiti amaterskoj družini iz Luksemburga da ti bude ravnopravan suparnik se ne smije događati. Očekivao sam puno više želje, htijenja od igrača koji su dobili jedinstvneu prigodu da započnu jedan susret naše izabrane vrste. A čak je i to izostalo.

Baš kao što nismo bili u prigodi vidjeti neka nova, eksperimentalna taktička rješenja za što su utakmice protiv slabih suparnika poput Luksemburga kao stvorene. No, možemo ovo posmatrati i kao običnu trening utakmicu koju smo na koncu i dobili na kvalitet, nakon što su u igru ušli igrači bez kojih očito naša reprezentacija spada u donji dom europskog nogometa.

Lijepo je od Baždarevića i što je dao prigodu igračima iz domaće lige i upravo su oni bili ti koji su na utakmici pokazali najviše želje za dokazivanjem što j ei logično jer svaki nastup za državnu vrstu povećava mogućnost bijega iz kaljuže i bijede bosanskohercegovačkog ligaškog nogometa.

Naravno, što se želje i htijenja tiče Edin Višća je uvijek iznimka. Dečko jednostavno ne zna igrati drugačije nego punim srcem. A nama je, naviknutim na svakojake nedaće, i to dovoljno za radost. Šteta da je Višća prosječan, tehnički limitiran igrač, ali barem svoje nedostatke pokušava nadomjestiti zalaganjem.

Jednostavno, ne mogu biti zadovoljan utakmicom u kojoj je Luksmeburg na trenutke djelovao kao ozbiljniji i opasniji takmac. No, možda to bude i nauk našim igračima. Ako ćemo se držati one da u svakom zlu tražimo i nešto dobro.

DUH JOHANNA CRUYFFA

Paralelno s ovom niželigaškom utakmicom u Amsterdamu su prijateljski ogled igrale Nizozemska i Francuska. Dakako, nad utakmicom je lebdio duh Johanna Cruyffa, a igrači na terenu su svojom igrom na trenutke evocirali ono najbolje što je nam je Cruyff ostavio u naslijeđe.

Pogotovo to važi za reprezentaciju Francuske koja je, čini se, u Dimitryiju Payetu konačno dobila figuru koja na igru Francuske može imati barem dio utjecaja koji je imao veliki ZiZou. Nizozemski izbornički trojac na teren je poslao momčad u nastajanju pa su se Francuzi i zbog toga mogli razmahati.

Svakako, ono što se događalo na travnjaku buduće Johann Cruyff arene, bio je neki potpuno drugačji sport od onoga što smo gledali na utakmici naše reprezentacije. Ali i tu smo imali barem jedan trenutak istinske radosti. Trenutak za kojeg imamo zahvaliti najboljem luksemburškom igraču u povijesti, Guyu Hellersu, liku koji je Miralema Pjanića preporučio ljudima iz svog bivšeg kluba Metza.

Tko zna da li bi svijet ikada čuo za magične slobodnjake Miralema Pjanića da Hellers nije na luksemburškim terenima primijetio klinca za kojeg se odmah vidjelo da nema nikakve veze s tom nogometno opskurnom državicom i zato ga je čim prije valjalo poslati na neku respektabilnnu nogometnu akademiju.

Zanimljivo je da Pjanić ima običaj realizirati slobodnjake za reprezentaciju upravo kad se igra protiv njegove druge domovine, Luksmeburga. Svoj drugi pogodak za reprezentaciju Pjanić je dao upravo Luksemburgu nakon što je izveo slobodnjak s 25 metara. Šteta da taj dečko u reprezentaciji često djeluje deprimirano, on jeste pomalo staromodan igrač ali ima ono nešto što može i danas raditi razliku i, obzirom da Džeki lagano prolazi rok trajanja, možda je vrijeme da Baždarević počne razmišljati da igru reprezentacije gradi upravo oko kvaliteta Miralema Pjanića.

Sve u svemu, bila je to teška i dosadnjikava utakmica. Meša Baždarević i dalje traži način na koji bismo trebali igrati i dosada je možda rezultat upravo tih nastojanja. Nadajmo se da će se to promijeniti u narednim utakmicama i da ćemo do kvalifkacija imati još par igrača na koje možemo računati i da ćemo početi igrati igru koju bismo mogli svrstati pod isti nazivnik s onom kakvu igra Francuska.

(zurnal.info)