Latentni, a često i otvoreni pritisak oglašivača, konstantni pritisak od svake vlasti i finansijska kriza koja je uzdrmala Bosnu i Hercegovinu početkom ove godine, ozbiljno ugrožavaju i ono malo nezavisnosti ovdašnjih medija.

Novinari, a posebno urednici i direktori odavno znaju da ako o nekom biznismenu ne pišu i ne govore ono što bi on volio da pročita i čuje, više se neće oglašavati kod njih. Ako se tekstovi i prilozi ne dopadnu iole bitnijem političaru, bez obzira na sve njegove političke i finansijske afere, on je u startu spreman da optuži novinare da su tendenciozni i da rade za njegovog protivnika.

NAJVIŠE PTPC-u

Tračak nade da razumijevanja za medijske probleme ipak ima, pojavio se u namjeri Vlade Republike Srpske da u godini krize pomogne u njihovom poslovanju i očuvanju broja zaposlenih. Rukovođena ustaljenom praksom većine evropskih zemalja, da finansiraju medije bez obzira na njihovu vlasničku strukturu, kako bi se smanjio uticaj političkih partija i krupnog kapitala na slobodno i nepristrasno izvještavanje, Vlada u Banjaluci obezbijedila je pet miliona maraka za podršku ovoj branši. Djelovalo je toliko ozbiljno, da ni zavlačenje ruke u džep zdravstvenog fonda kroz rebalans budžeta da bi se namaklo pet miliona, nije pomutilo radost medijskih poslenika zbog najave finansijske injekcije.

Prvobitno je donesena Odluka o isplati pet miliona maraka na ime pomoći za 68 medijskih kuća. Prema toj Odluci, najveći iznos (600.000 KM) dodijeljen je JP Radio-televiziji RS, najmoćnijoj propagandnoj mašini lidera SNSD-a i premijera Milorada Dodika, koja ga je u stopu pratila tokom izborne kampanje za parlamentarne izbore 2006. godine. Sa po 400.000 potpomognut je rad dvije privatne regionalne TV kuće- banjalučke Alternativne televizije i TV BN iz Bijeljine, koje su u posljednje dvije godine bili najoštriji medijski kritičari poteza Vlade.. Takođe privatne, lokalne TV stanice, TV Istočno Sarajevo i TV Kanal 3 dobile su po 150 hiljada maraka pomoći, a televizija Vikom iz Gradiške, čuvena po “Vikom orkestru” sastavljenom od miljenica direktora Vinka Perića, 80.000 KM. Manje privatne TV stanice TV Arena Bijeljina, Televizija OSM Istočno Sarajevo, Obiteljska televizija Valentino, Balkan televizija, Herceg televizija, Televizija Džungla i Televizija Slobomir dobile su po 45.000 KM, a javne lokalne -Televizija Prijedor 100.000 i Televizija Rudo 50.000 KM.

ZABORAVLJENI BRATUNAC

Za 15 TV stanica ukupno je dodijeljeno 2.245.000 KM pomoći. Već tu je Vlada napravila nekoliko gafova. Uslijedili su prigovori i žalbe, jer su u Ministarstvu za saobraćaj i veze, koje je vodilo tehnički dio posla oko pripreme spiskova i provjere registra i aplikacija napravili niz previda. Misleći da se u slučajevima TV i radio stanica Balkan i OSM radi o istim kućama, odnosno vlasnicima, vlada nije posebno odredila iznose sredstavava. Sa spiska dobitnika pomoći izostavljene su i radio stanice Bratunac, Ljubić i Info centar sa Sokoca.

Naknadnom Odlukom o o izmjenama i dopunama Odluke o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj, Vlada je „ispravila“ učinjene greške i TV stanici OSM iz Istočnog Sarajeva umanjila ranije dodijeljeni iznos za 16.494,80 KM, koliko je dobio OSM radio. Prema ovoj izmjeni, sredstva su umanjena i Balkan televiziji, pa joj je novom odlukom Vlada dodijelila 28.505,20 KM, a istoimenom radiju Balkan 16.494,80 KM.

U prvoj odluci Vlade „zaboravljeni“ Radio Bratunac novom odlukom dobio je 37.113,30 KM. Interesantno je da ova radio stanica svoj program emituje u okviru programa Radija Republike Srpske, i da, kao i sve ostale lokalne stanice koje su izgubile vlastitu dozvolu za rad jer nisu ispunjavale uslove koje propisuje CRA, emituje 4 sata programa dnevno. Uz to, Vlada RS je u decembru 2007. godine radio Bratuncu dodijelila pomoć u iznosu od 60.000 KM, bez posebnog obrazloženja. Navodno, namjera je bila da se pospješi propagandni uticaj ovog medija na području Bratunca i Srebrenice, a sve s ciljem da se umanji uticaj “probošnjačkih” medija. Kako je to neko zamislio da izvede sa četiri sata lošeg programa, kojeg je između ostalog “stvarao” i direktorov sin i njegova doskorašnja djevojka, pitanje je za posebno razmatranje. Uz to gotovo je nevjerovatno da se na čelu radija do skora nalazio čovjek kojeg je za direktora postavio lokalni SDS, pa je ovo posebna kuriozitet. Saga o njegovoj smjeni s te pozicije i uloga još uvijek aktuelnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića u svemu tome, priča je za sebe.

Posljednji novac iz tranše od pet miliona KM dobili su Radio Ljubić i JP „Info centar“ sa Sokoca, a na pozamašnom računu ostalo je još neraspoređenih 7.886,70 KM.

Priznajući prethodne „greške“, Vlada RS priznala je i da je greškom sa sajta na kojem se nalazio popis medija u RS „kopirala“ i „Obiteljsku televiziju Valentino“, za koju je naknadno ustanovljeno da nije registrovana na teritoriji RS, već u Distriktu Brčko. Tako je „Valentino“ ostao bez 45.000 KM koje su mu se smiješile iz ranije odluke o dodjeli pomoći medijima.

NAŠ REPORTER

Dodjela pomoći printanim medijima nije išla ništa lakše. Tako se pokazalo da ni gotove pare nije lako podijeliti. Najveće iznose dobili su netom privatizovani „Glas Srpske“ i „Nezavisne novine“ Željka Kopanje, po 300.000 KM. Listu „Fokus“, novini koju je od Kopanje kupio kontroverzni biznismen iz Laktaša Milorad Janjetović , inače prvi komšija Milorada Dodika u Mrčevcima i vlasnik kompanije „Tamaris“ koja godinama već uređuje zelene površine Banjaluke, pripalo je „tek“ 270.000. Ovo „tek“ je zato što i najlošijim poznavaocima banjalučkih medija u oči pada mala razlika od 30.000 maraka. Bez obzira na neupitnu, bespogovornu, i dugogodišnju podršku„Glasa“ i „Nezavisnih“ vladajućem SNSD-u, malotiražni podlistak koji je nakon promjene vlasnika konvertirao od bulevarske novine u nešto jaču, tamnije-žutu varijantu, ni po čemu se ne može mjeriti sa ove dvije novine. Po tiražu, ugledu u branši, broju zaposlenih, tradiciji...

Očito je da je namjera Vlade RS, ili bolje rečeno premijera-finansijera, bila da dodatno ojača „Fokus“ i pripremi ga za izbornu utakmicu koja se primiče. Po svemu sudeći namijenjena mu je uloga biltena Vlade i SNSD-a, na šta upućuje prostor zakupljen u novini za nagradnu igru „Najsrećniji fiskalni račun“ kojom Ministarstvo finansija kani privoljeti građane da redovno uzimaju fiskalne račune i time od propasti spasi posrnuli proces fiskalizacije u RS. Nije rečeno da dio tog novca neće biti preusmjeren u oživljavanje lokalne televizije Bel kanal, koju je u stečaju kupio Janjetović, a koja bi po nekim informacijama trebalo da nastavi ssa radom u novembru, nakon što joj istekne tromjesečna zabrana, tačnije ukidanje frekvencije od strane Regulatorne agencije za komunikacije (CRA).

POMOĆ PREKO GRANICE

Desert uvijek ide na kraju. Kriterijima koje je Vlada propisala za dodjelu pomoći medijima, uslov je bio da se printani mediji štampaju na teritoriji RS, ali to nije spriječilo dodjelu pomoći „Pressu“ i beogradskim „Večernjim novostima“, po 175.000 KM, a „Euro Blicu“ 100.000, koje u sebi sadrže tek podlistak za Republiku Srpsku. Tako je Vlada 450.000 maraka svojih poreskih obveznika usmjerila za pomoć medijima koji su iz druge države. Makar se radilo i o majčici Srbiji, sasvim dovoljan razlog protiv ovakve odluke je činjenica da je švicarski medijski magnat, vlasnik Blica koji je čak nedavno kupio ugledni beogradski „Nin“ , objavio podatke o uspješnom poslovanju u godini recesije, da iza Pressa i Večernjih odavno stoje srbijanski tajkuni.

Iako uvrštena u kategoriju pisanih medija, Srpska novinska agencija SRNA nije loše prošla u ovoj podjeli, jer 200.000 pomoći uz stalnu mjesečnu tranšu koju Vlada izdvaja za njen rad, više je nego sigurna garancija da će i dalje revnosno cenzurisati sve političke protivnike SNSD-a i Milorada Dodika lično. Tako je Vlada RS za devet printanih medija podijelila ukupno 1.771.494 KM.

LAŽNE VRIJEDNOSTI

Radio stanicama u RS, od kojih je većinu u Bog zaboravio, a kamoli nekadašnji rijetki slušaoci, prema prvoj odluci Vlada je dodijelila ukupno 983.502 KM. Ovom spisku, naknadno su pridodate još četiri radio stanice, o čemu je već bilo riječi.

U Odluci Vlade o pomoći medijima navedeno je da su svi koji su dobili novac, dužni da u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke, zadrže postojeći broj radnika. Nije rečeno smiju li jedne otpustiti, a zaposliti druge, u te detalje se Vlada nije upuštala. Tek je ovlaš priprijećeno da će svaka tri mjeseca analizirati izvršenje odluke, a u slučaju nepridržavanja “preduzeti potrebne mjere”. Koje, nije navedeno.

Zanimljivo je i to da je saopštavanje ove odluke tempirano tako da je predsjednik Vlade Milorad Dodik istog dana, tačnije večeri, u udarnim terminima nastupio na dvije TV stanice, gostujući uživo na BN TV, i u snimljenom intervjuu na ATV-u. S obzirom da je najgrlatiji glasnogovornik SNSD-a, Rajko Vasić, ova dva medija svrstao u “dobro utvrđenu rovovsku liniju” protiv SNSD-a i Dodika, zajedno sa “mrskim” FTV-om i ostatkom medijskih neprijatelja, mnogi su u tome vidjeli trijumf vožda iz Laktaša.

Dodik, bez čijeg odobrenja nije dodijeljen ni jedan značajniji iznos, dijeleći nekom kapom, nekom šakom, a nekom sa tri prsta, ponovo je dokazao da je politička moć i dalje reper za sravnjivanje svih računa i uspostavu svih kriterija. Tako je još jednom, najbolja praksa evropskih zemalja prema kojoj država sufinansiranjem pomaže nezavisnost medija, štiteći ih od uticaja finansijskih i političkih moćnika, još jednom izvrgnuta ruglu. Ni prvi ni zadnji put u Bosni i hercegovini, zemlji apsurda, čiji se politički lideri kunu u oprediljenost ka evropskim vrijednostima. Pokazalo se, po ko zna koji put, lažno.

Šestom pobjedom u kvalifikacijama nogometaši BiH osigurali su drugo mjesto u grupi i plasman u baraž, te ostvarili najveći uspjeh u historiji bh. reprezentativnog nogometa.
Susret je protekao u potpunoj dominaciji bh. igrača, koji su od prve minute diktirali tempo i stvarali prilike. Reprezentacija BiH prvi put je ozbiljno zaprijetila u 16. minuti preko Ibiševića, koji nakon centaršuta Ibričića nije uspio da sa dva metra pošalje loptu u gol.
Nogometaši BiH u vodstvo su došli u 30. minuti. Misimović je ubacio s lijeve strane u peterac Estonije, gdje je najviše skočio Džeko koji je udarcem glavom zatresao mrežu.
I u nastavku susreta nogometaši BiH stvarali su prilike, a do drugog gola došli su u 64. minuti. Asistent je ponovo bio Misimović, a gol je postigao Ibišević koji je pobjegao svom čuvaru, prošao golmana i sa desetak metara zatresao mrežu.
Do kraja susreta Džeko je imao još jednu priliku za gol, ali je šutirao nekoliko centimetara pored stative.
Za reprezentaciju BiH u Tallinnu su nastupili: Hasagić (od 90. Begović), Spahić, Muratović (od 85. Berberović), Rahimić, Jahić, Misimović, Džeko, Nadarević, Ibišević, Salihović, Ibričić.
U posljednjem kolu reprezentacija BiH 14. oktobra u Zenici dočekuje Španiju, koja je osigurala plasman na SP.
Susreti baraža na rasporedu su 14. i 18. novembra

U Banjoj Luci se danas više priča o majstorskim potezima devetnaestogodišnjeg Nemanje Bilbije i igrama njegovih mladih saigrača u Borcu nego o krizi, politici i izjavama Milorada Dodika zajedno. Ovaj grad je jednostavno poludio za nogometom nakon što je njihova ekipa osvojila 22 boda sa impresivnih sedam pobjeda i po jednim porazom i neriješenom utakmicom.

Banjalučki stadion od oko 10.000 mjesta postao je tijesan svima koji žele vidjeti najmlađu premijerligašku ekipu kako kući poražene šalje iskusne ekipe Širokog Brijega, Zrinjskog i Željezničara.
Klub je postavio jasne i ambiciozne petogodišnje planove: ulazak u pretkola evropskih takmičenja svake godine i grupna faza Lige šampiona za pet godina, kaže sportski direktor Muhamed Ibrahimbegović, igračka legenda Borca.

Sve je veći i interes igrača i navijača za državnu reprezentaciju pa je prema njihovim riječima pravo veselje kada neko dobije poziv. U sportskoj prodavnici na stadionu ove godine se sve više prodaju i dresovi naših reprezentativaca.

Trud će nadomjestiti nedostatak novca

Umjesto kupovine igrača sa zvučnim imenima i jednogodišnjih ambicija, u Borcu su odlučili raditi drugačije.
- Mi sad pravimo priču Borac, to je projekat od četiri-pet godina. Za toliko smo zacrtali da ćemo ući u Ligu šampiona a želimo svake godine u Evropu – kaže Ibrahimbegović.
Njegove su planove, prije početka sezone, skeptici ismijavali: Svi su mislili da sa ovako mladom ekipom nećemo imati dva boda. Mi smo znali da hoćemo – kaže Ibrahimbegović ali priznaje da su igrači i njih iznenadili pa su sa svakom novom pobjedom rasli i apetiti.

Igračima je za 12 osvojenih bodova isplaćeno po pet hiljada maraka, a za dodatnih deset će dobiti po još tri.
Furiozan start lige sa samo četiri primljena gola zaustavljen je na gostovanju Rudaru u Prijedoru.
- Moralo se jednom izgubiti. Vreme je. Treba jednom da se dogodi i sad je... sad je najvažnije vratiti se – tješi bivši trener Borca Ilija Mikić svog bivšeg igrača Ibrahimbegovića.

Za Velimira Stojnića, trenera Borca i selektora kadetske reprezentacije naše zemlje, poraz nije iznenađenje jer su se igrači umorili nakon šest utakmica u 20 dana. Više ga je, kaže, iznenadio dosadašnji tempo Borčevog igranja.
- Ovo do sada je bilo nenormalno, to ne može ni Manchester United – kaže Stojnić.

Najveću cijenu čestih i napornih utakmica platio je vjerovatno najbolji igrač ovog kluba Bilbija. Zbog umora je završio u bolnici gdje mu je otkriven povišen šećer pa je morao propustiti poziv u državni tim. Ponude ovom devetnaestogodišnjaku uveliko stižu i priznaje da već razmišlja da naplati uloženi trud trinaestogodišnjeg treniranja.
- Put nije bio lagan – kaže Bilbija koji je u Borcu od svoje šeste godine, kada ga je na trening prvi put doveo otac Milorad, također igrač Borca - osvajač Kupa Maršala Tita 1988. godine - pobjeda protiv Zvezde.
- Osam mjeseci nisam nigdje izašao navečer – objašnjava Bilbija kojem je izlaz, kao i svim ostalim igračima, do 23 sata.

Prije većine utakmica igrači idu u strogi karantin pa je vremena za opuštanje jako malo. Pravila kažu da igrači na dan utakmice ne mogu izlaziti na piće, niti se baviti bilo čim što se direktno ne tiče utakmice, pa im je između ostalog zabranjen i seks.
- Nema seksa na dan utakmice. Odemo dan ranije pa se odmorimo – smješka se i objašnjava Bilbija.
Njihov trening, koji na prvi pogled više podsjeća na trening juniora nego prvog tima, osmišljen je poput ostalih klubova sa velikim budžetom. Prvi radni dan nakon odigranog kola trener Stojnić je igrače pustio da se “ispušu” i odigraju kako žele na polovini terena. Svaka se greška plaća sklekovima.
- Pustim ih da sami odrede kako će igrati. Posmatram ih i vidim ko je nervozan, neraspoložen i ko ne igra timski pa o tome kasnije razgovaramo – objašnjava Stojnić.

Način rada ovog trenera i jedinstvena prilika za mlade igrače privukla je i Tonija Markića da se iz Zagreba vrati u BiH i zaigra za Borac. Fudbal je počeo trenirati još u prvom razredu osnovne škole, a iz Ljubuškog je sa 12 otišao u Neretvu iz Metkovića, a potom i u splitski Hajduk. Uprkos neuporedivo boljim uslovima u Zagrebu, ovaj reprezentativac U-17 i U-19 selekcija, zadovoljniji je u Banjoj Luci.
- Ne možemo se požaliti. Nema grupica u klubu među igračima, svi smo jedinstveni – kaže on i dodaje da mu godi pažnja koju dobija zbog svojih igara.
- Djevojke to još ne primjećuju, ali se nadam da uskoro hoće.

Reprezentacija je svetinja

Daleko teže od zadržavanja prvog mjesta na tabeli bit će zadržavanje ovih mladih i talentovanih igrača. Primamljive ponude već stižu i teško im se oduprijeti.
- Ponudama se ne može odoliti, to je tako – kaže Ibrahimbegović i objašnjava kako mlade igrače pokušavaju vezati povoljnim ugovorom još u mlađim selekcijama.
Ugledajući se na bogate strane klubove Borac želi ponuditi stipendijske ugovore djeci od 14 i 15 godina a njihovi skauti i prijatelji prate mlade igrače u cijeloj regiji, a posebno u Krajini.
Budžet od oko milion i po maraka ovom klubu ne dopušta kupovanje izgrađenih igrača pa su sebi postavili cilj da u budućnosti žive od prodaje mladih igrača. Posao je unosan, a para dobra pa to srdačno preporučuju i ostalim klubovima.
- Na mladim igračima možeš samo zaraditi, izgubiti nikako. Ovo je recept za domaću ligu, neka prepišu. Neka gledaju Vengera i šta oni rade. Mi njih kopiramo iako su oni skuplji. To je recept za sve. A ovi što kupe dva-tri skupa igrača traju godinu i raspadnu se. Ovdje ljudi preživljavaju i ulaganje u fudbal je van svake pameti. Moramo proizvoditi svoje igrače – kaže Ibrahimbegović i ponosno ističe da imaju sjajnu generaciju '94. i '95. godišta od kojih će za tri godine imati sjajne igrače.

Vizija Banjalučana isplatila se i za državni tim, pa je Borac jedan od bh. klubova koji je dao najviše reprezentativaca. Poziv selektora željno očekuju svi igrači i, kako kaže Ibrahimbegović, nastane pravo veselje kada ga dobiju.
- Motiv svakog igrača je da bude reprezentativac. Tako će najlakše naći klub. Karijera im je jako kratka, ako se ne obezbijedi da može da pređe u drugu fazu života, onda je taj igrač propao, postat će socijalni slučaj, nije se to jednom desilo. Cilj im je da preko reprezentacije dođu do nečega. Treba paziti da neko ne ode prije reda – objašnjava Stojnić.

Za Bilbiju poziv u reprezentaciju znači utakmice na evropskom nivou i više je od igre:
- Poziv u reprezentaciju je san svakog igrača ovdje. Sigurno je da se svi tome nadaju – kaže Bilbija.

Sedamnaestogodišnji Srđan Grahovac, centralni vezni igrač i dijete Borca, dobio je poziv od Partizana ali nije bio spreman da napusti klub. Jedan poziv u reprezentaciju je propustio ali odlučno tvrdi da sljedeći neće.
- Bio sam pozivan u U-19 reprezentaciju ali se u tom trenutku nisam mogao odazvati. Nadam se da ću u narednom ciklusu dobiti poziv selektora i da ću nastupiti – kaže Grahovac.

Sa druge strane, nezadovoljni su odnosom Nogometnog saveza prema klubu i igračima.
- Savez bi trebao imati više razumijevanja prema nama. Naš trener je otišao sa reprezentacijom kadeta u Vels, a nisu nam htjeli odgoditi utakmicu, pa smo morali igrati bez trenera. Bili smo jako ljuti. Imam osjećaj da je savez zbog njih napravljen – kaže Ibrahimbegović.
Uspjeh je i rezultat potpune promjene filozofije rada kluba. Iako su uslovi skromni, Stojnić je zadovoljan jer, kako kaže, nemaju boljih.
- Snalazimo se, nema ništa od kukanja. Bilo bi iluzorno pričati kako bi trebalo, moramo se prilagoditi. Doći će uslovi, novi stadion i tako dalje...

Bez obzira na poraz u posljednjem odigranom kolu, svi u Borcu sebe na kraju sezone vide na samo jednoj poziciji - prvoj.

Ćiro, Inzko i Dodik na tribinama

Utakmice Borca ove sezone gledali su svi ministri iz entitetske vlade, premijer Dodik te selektor Miroslav Ćiro Blažević i visoki predstavnik Valentin Inzko. Ibrahimbegović kaže kako ih je doveo smišljeno zbog poboljšanja imidža kluba.
- Lobiranjem smo ih doveli. Kao što u Real dolaze kraljevi da gledaju tako i mi imamo svoje kraljeve. Kod nas se samo tako ne zovu.
On otvoreno priznaje da nisu samo dobre igre kluba privukle visoke zvanice.
- Naša je sreća, sad ću ja vama reći otvoreno, da je Željko Kopanja u Upravnom odboru. On je poludio za Borcem. Ja sam sa njim veliki prijatelj i on nas je povukao sve gore. Više se brine o Borcu nego o svoje dvije novine – kaže Ibrahimbegović.
Za njega je samo pitanje vremena kada će reprezentacija BiH doći u Banju Luku da odigra barem prijateljsku utakmicu. Svi u klubu, kaže, o tome već razmišljaju, a sa Ćirom su o tome ozbiljno razgovarali.

U sportskoj prodavnici NAAI ispod tribine stadiona sve više se prodaju dresovi reprezentacije, kaže Milan Komlenac, zaposlen u prodavnici. Ipak, najviše se prodaju dresovi Borca. Navijači za 38 maraka mogu dobiti dres i šorc, a zanimljivo je da se ovdje mogu kupiti i dresovi Sarajeva, Željezničara, Čelika i drugih bh. klubova.

Tajna uspjeha: Ambicioznost i kreativnost

- Osnovna je smisao za igru talenat, to su igrači koji traže igru, žele da se nadigravaju, sa njima nije problem napraviti igru, problem je samo napraviti formaciju i dati im slobodu da ispolje kreativnost. Ne smiju ući u šablon. Takav igrač onda daje 60 posto. U tome je filozofija naše igre – objašnjava trener Stojnić i dodaje da su godine njegovih igrača njihova najveća prednost: Mladi su. Ovi igrači imaju motiv. U tim su godinama, od 17 do 21 godine. Sa njima je lakše raditi kada imaju motiv. Potrebno ih je samo pravilno usmjeriti.
Stojnić pod ovim podrazumijeva vaspitanje i odgoj igrača u čemu učestvuje i klupski psiholog. Svojim igračima zabranio je bilo kakvo reagovanje na sudačke odluke i trudi se pripremiti ih na grubu i nesportsku igru uglavnom iskusnijih protivničkih igrača.
- Fudbal je grub sport, razumijemo mi sve cake i prljavštine. Na to se treba pripremiti, protivnik se služi svim sredstvima.

 Trošne tribine i luksuzne zgrade Vlade

Stadion banjalučkog Borca nalazi se odmah iza basnoslovnih zgrada Vlade Republike Srpske i po izgledu im je potpuna suprotnost. Sa dvije tribine, od kojih je samo jedna natrkivena i ima stolice, ovaj stadin ne ispunjava uslove za igranje evropskih utakmica i nikako se ne uklapa u evropske ambicije ovog kluba. Premijer Dodik je još prošle godine najavio izgradnju novog stadiona na drugoj lokaciji, kako bi na mjestu gdje je gradski stadion danas napravio zgradu Parlamenta. U Borcu kažu da imaju čvrsta obećanja da će novi stadion biti završen najkasnije za pet godina te da će imati 30.000 sjedećih mjesta i sedam pomoćnih natkrivenih terena po uzoru na fudbalske centre u Njemačkoj.

{slimbox images/Reportaze/Borac/1.jpg,images/Reportaze/Borac/1.jpg;images/Reportaze/Borac/2.jpg,images/Reportaze/Borac/2.jpg;images/Reportaze/Borac/3.jpg,images/Reportaze/Borac/3.jpg;images/Reportaze/Borac/4.jpg,images/Reportaze/Borac/4.jpg;images/Reportaze/Borac/5.jpg,images/Reportaze/Borac/5.jpg;images/Reportaze/Borac/6.jpg,images/Reportaze/Borac/6.jpg;images/Reportaze/Borac/7.jpg,images/Reportaze/Borac/7.jpg;images/Reportaze/Borac/8.jpg,images/Reportaze/Borac/8.jpg}

(zurnal.info)

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je - priča kaže da je to bilo u Holandiji - odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

U sličnoj situaciji našao se čovjek o kojem mi je u Budvi pričao Petar Luković. Taj je, doduše, živio u Los Angelesu. U posjetu mu je dolazila velika grupa zemljaka, a on je smatrao kako ljude ne možeš domaćinski dočekati ako ne okreneš prase. U prodavnicama nisu prodavali prasad za ražanj, ali se on dosjetio pa prase kupio u prodavnici kućnih ljubimaca. Problem je nastao kada je prase pokušao zaklati na balkonu svoje zgrade.

Naši Holanđani došli su do drugog rješenja. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija.

***

NASA je jučer bombardovala mjesec. U trenutku kada pišem ovaj text ne znam kako će bombardovanje proći, hoće li što poći krivo. Mjesec, kažu, bombarduju zato jer ispod njegove površine pokušavaju pronaći vodu. Nada se ulaže u to da bi u sjenkama kratera, blizu južnog pola, na mjesima koja sunčeva svjetlost nikada nije dotakla, moglo biti vode. Bude li tako, ljudi će tu podići bazu na Mjesecu.

***

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Vi tekst o tome možete pronaći na sjajnom sajtu h-alter. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti, da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Voda je srebro ovog milenijuma, a bombardovanje mjeseca nastavak nikada prekinute kolonizatorske prakse. Zvanični razlog bombardovanja mjeseca je, dakako, naučni. Nismo mi, tamo gore, u potrazi za novim resursima i zaradom, nego za znanjem. Tu smo priču već čuli… Kada su Englezi slali ekspedicije u crnu Afriku, i oni su to činili radi sticanja novih znanja, koja su kasnije predstavljana znatiželjnoj i uzbuđenoj londonskoj naučnoj zajednici. K tome, valjalo je od propasti spasiti duše divljaka koji nisu znali za našeg Boga. Profit je došao usput, kao kolateralna korist naučnog istraživanja i hrišćanskog humanizma.

Dok se sprema bombardovanje Mjeseca, mislim samo na jedno: na to koliko bi ljudi koje znam i danas bilo u svojim zavičajima, gdje se slobodno peče rakija i neušivena jagnjad, da su Amerikanci, sve tražeći vodu, koju godinu ranije bombardovali Miloševića i Karadžića.

Ma kako nevjerovatno to zvučalo, čini se kako ćemo na kraju osjećati nostalgiju za vremenom kada su Amerikanci bombardovali samo na Zemlji.

(zurnal.info)

"Kineska vlada vjeruje da može očuvati sigurnost zemlje, živote naroda i sigurnost dobara", navodi se u saopćenju glasnogovornika ministarstva vanjskih poslova Maa Zhaoxua.

Glasnogovornik je reagirao na poziv Abu Yahie al-Libiya, koji se smatra trećom ličnošću Al-Qaide nakon Ossame bin Ladena i Aymana al-Zawahirija, a koji je u četvrtak objavio američki centar za nadzor islamističkih internet stranica.

U svojoj poruci, al-Libiya poziva islamiste pokrajine Xinjiang da se ozbiljno pripreme za sveti rat. U toj devetominutnoj poruci, on govori o stanju Ujgura u pokrajini Xinjiang, tvrdeći da tamo vlada diskriminatorska politika.

Kineski glasnogovornik, u svom saopćenju od subote navodi da "Xinjiang uživa politiku vjerskih sloboda i garantuje jednakost svim manjinama".

(FENA)

Za lidera SNSD-a nisu prihvatljivi ni, kako kaže, pokušaji da se „otete entitetske nadležnosti, zakoni i reforme koje je uveo visoki predstavnik 'uguraju' u Ustav“.

Dodik tvrdi da ni predstavnici EU na jučerašnjem „butmirskom sastanku“ nisu rekli da je promjena Ustava uvjet za zatvaranje OHR-a, ali da su pomenuli nešto novo, a to je da su minimalne ustavne korekcije uvjet za prihvatanje kandidatskog statusa BiH.

Mišljenja je da i taj sastanak treba posmatrati kao pokušaj prvenstveno EU, uz asistenciju SAD-a, da se deblokiraju neka pitanja koja oni smatraju kao važna za evropske i NATO integracije BiH, te kazao da nije bilo nikakvih pritisaka ili ucjena.

Dodik smatra da to što će do narednog sastanka 20. oktobra ostati ekspertski timovi da pomognu u razgovorima govori da unutar BiH nema dijaloga.

(FENA)

"Mi smo došli ispred vojne baze Butmir da protestujemo zbog stanja u kojem se BiH nalazi. Nikakve incidente nismo došli praviti, nego samo karikaturama političkih glavešina i transparentima da iskažemo negodovanje zbog te farske koja se događa. Mi od mini Daytona kako ga zovu ne očekujemo ništa, pa smo naš revolt protiv toga iskazujemo na ovaj način", kazao je za magazin Žurnal Šemsudin Maljević iz Udruženja Akcije građana, nakon današnjeg privođenja devet aktivista ovog udruženja koji su protestvovali ispred vojne baze Butmir od strane Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, uz opravdanje kako su "organizatori prekršli odredbe Zakona o javnom okupljanju zbog toga što pet dana ranije nisu obavjestili policijsku upravu".

Maljević je istakao da je Udruženje Akcija građana imala pismeni dogovor sa nekim akterima "Butmirskog procesa", ali da to sada sve pada u vodu.

"Mi ćemo izaći u javnost sa dogovorom koji smo sklopili sa nekim političarima koji se nalaze u vojnoj bazi Butmir. Oni su rekli da je to u redu i ništa nije bilo sporno. Javili smo se i CJB Istočno Sarajevo dan prije, i vidite kako se završilo." On dodaje da su sljedeći koraci pravne prirode, budući da su protestanti prekršili Zakon o javnom okupljanju.

"Čekat ćemo da se situacija smiri, pa ćemo u javnost izaći sa konkretnim stavovima", zaključuje on.

(zurnal.info)

Direktorica DEI-a Nevenka Savić i njeni saradnici održali su krajem septembra u Briselu sastanke s predstavnicima EK, koji su prezentirali preliminarne nalaze izvještaja o napretku BiH u ovoj godini.

- Predstavnici Direkcije su zamoljeni da o ovim preliminarnim nalazima ne istupaju javno sve dok izvještaj službeno ne bude objavljen - rečeno je Feni u DEI-u.

Ističu kako će EK o glavnim porukama i ocjenama u izvještaju o napretku BiH obavijestiti predstavnike vlasti u BiH nakon što izvještaj bude objavljen sredinom oktobra.

U ovogodišnjem izvještaju o napretku za BiH, a prema nacrtu strateškog dokumenta koji su objavili mediji, EK će pozvati BiH da bez odgađanja izvrši promjene Ustava.

Navodi se da je ova reforma nužna kako bi se omogućilo efikasno funkcioniranje državnih institucija te kako bi EK mogla preporučiti status kandidata za BiH.

Najavljeno je i da bi ton ovogodišnjeg izvještaja o napretku BiH trebalo bi da bude manje pesimističan nego u prošloj godini.

(FENA)

Kako je navedeno u obrazloženju nagrade koju dodjeljuje norveški Nobelov komitet, Obami je nagrada dodjeljena “za izuzetan trud u jačanju međunarodne diplomatije i uspostavljanje saradnje među ljudima”.

Nagrada će biti uručena u Oslu 10 decembra, a novčani dio nagrade iznosi 1,4 miliona dolara.

(Fena/Žurnal)

Los Angeles Galaxy, klub Davida Beckhama  spreman je da ga ponovo pusti na pozajmicu u Milan kako bi se izborio za mjesto u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo.

„Beckham je vrhunski nogometaš  i ponosan sam na tio što radi sa nacionalnim timom. Ako David ne bude igrao u Evropi u januaru, neće ići na SP sa Engleskom. Zato ćemo biti počastvovani da ponovo uradimo isto što i prošle godine i pomgnemo Davidu da ostvari san“ izjavio je Tim Leiweke, izvršni direktor Galaxyja.

Beckham je bio kritikovan od strane nekih navijača i igrača Galaxyja zbog prošlosezonskog odlaska u Milan, ali  Leiweke ne dijeli to mišljenje.

“Da nas danas pitate da li bismo ponovo napravili dogovor sa Beckhamom, naravno da bismo. David je doveo našu ligu u centar pažnje, što joj je i bilo potrebno, a naučio nas je i nogometu”.

David Beckham je 1991. godine, kao 16-godišnjak, došao u Manchester United. Sa 'Crvenim đavolima' je šest puta trijumfovao u Premijer ligi, osvojio je dva FA kupa i jednu Ligu šampiona (1999).

Zbog loših odnosa sa menadžerom Alexom Fergusonom, Beckham napušta Old Traford 2003. godine i prelazi u Real za sumu od 35 miliona eura. U Madridu je proveo četiri godine, bio je član čuvenih 'Galaktikosa', ali je uzeo samo jedan veliki trofej – Primeru 2007. godine.

U januaru 2007. godine dogovoreno je da David pređe u Los Angeles Galaxy, sa kojim je pet mjeseci nakon  potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 128 miliona eura. U Milanu je već na pozajmici proveo šrvih šest mjeseci prošle godine.

(Fena)

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.

 Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.

Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.

Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.

Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način  da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.

Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.

(preneseno sa portala H-Alter.org)

Iz perspektive Evropske unije, BiH je završila na dnu balkanske ljestvice, zajedno sa Kosovom. Sve ostale zemlje regije, od Hrvatske do Albanije već su nas prestigle.

Zvanično i nezvanično, balkanske zemlje u Briselu rangiraju se po tome koliko su se približile ulasku u EU. Hrvatska i Makedonija odavno su postale i službeni kandidati za prijem u EU pri čemu je Hrvatska nadomak punopravnog članstva.

Albanija i Crna Gora su već predale zahtjeve za članstvo, zahtjev Srbije je već napisan, dok Kosovo i BiH ostaju crne rupe Evrope.

Iako smo skloni da sebe vidimo kao centar svijeta pa čekamo da nas bez urađene “domaće zadaće” sama EU ubaci preko reda u punopravno članstvo “jer EU nema izbora”, u sjedištu EU i ne dijele naš optimizam.

-Ako BiH ne želi u EU niko se neće baš naročito zabrinuti zbog toga. Za velike članice EU, BiH je jednostavno suviše malo i ne previše bitno tržište da bi predstavljalo ekonomski strateški interes, kaže u nezvaničnom razgovoru za Žurnal, evropski zvaničnik u Briselu.

Puno obećanja, malo promjena

Na riječima, bh. političari podjednako su glasni u iskazivanju svog opredjeljenja za ulazak BiH u EU kao i njihove kolege iz bližeg i daljeg okruženja. Jedina je razlika što u ostalim zemljama iza tog verbalnog opredjeljenja stoje i opipljivi rezultati dok u BiH toga nema.

Temeljni uslovi za ulazak u EU i nisu nepremostivi, jer se od buduće članice očekuje da pokaže da dijeli temeljne “zajedničke vrijednosti” sa zemljama članicama. U ekonomskoj sferi da ima dovoljno snažnu ekonomiju, koja omogućava da se u unutrašnjem tržištu EU od 500 miliona stanovnika može nositi ravnopravno sa konkurencijom i da ima usklađeno zakonodavstvo i i administrativnu praksu sa zakonodavstvom i praksom EU.

Iza fraze “zajedničke vrijednosti” kriju se puno opipljiviji kriteriji. Prije svega opredjeljenost za mir, solidarnost, demokratiju i poštovanje ljudskih prava. Đavo leži u detaljima, pa tako BiH, zahvaljući prije svega političarima, teško da se može svrstati u red zemalja koje dijele temeljne evropske vrijednosti.

Dok je za Evropljanje mir svetinja, u BiH smo svjedoci poslednjih mjeseci da politički lideri manje ili više otvoreno najavljuju i moguće “sukobe”, ukoliko ne bude po njihovom. Za političare je to samo prigodna retorika za već početu predizbornu kampanju za opšte izbore u oktobru iduće godine, ali njihovi birači to shvataju ozbiljno i prve žrtve već padaju.

Međusobna solidarnost kao jedan od temelja EU, u zemlji gdje caruje mentalitet “nek komšiji crkne krava”, a najveću radost pričinjava vijest da je “onim drugim” u drugom kantonu ili entitetu ipak malo gore nego “nama“ i nije na nekoj cijeni.

Barem se na demokratiju se ne možemo požaliti. Izbori su nam slobodni i fer i narod demokratski za svoje političke predstavnike uporno bira političare koji im umjesto viših plata, penzija, novih radnih mjesta, škola, bolnica, nude “zaštitu vitalnih nacionalnih interesa”, što opet više govori o građanima a manje o političarima.

Evropa na riječima, Balkan na djelu 

Iako je BiH jedina zemlja u Evropi gdje je sastavni dio Ustava i Evropska konvencija u ljudskim pravima, što nas barem na papiru, čini gotovo po savršenom državom, stvarni život i nema previše veze sa onim što piše na papiru.

Ko ne vjeruje, može jednostavno provjeriti kako izgleda biti manjima u BiH koja se nesretnim slučajem zadesila na “tuđoj” teritoriji, i to u slučajevima kada se radi o pripadnicima konstitutivnih naroda. Položaj onih “pravih” manjima, poput Roma i ostalih još je gori. Da stanje ljudskih prava nije samo jedna od formalnosti za priključenje EU mogu potvrditi i Slovaci, koji su se zbog odnosa prema Romima u Slovačkoj svojevremeno našli na tapetu EU.

Koliko je BiH ekonomija u stanju da se nosi sa konkurencijom iz EU, čak i kad bi nekim čudom EU odlučila da nas od sutra ujutro primi u punopravno članstvo, “onako”, posebna je priča.

Domaća proizvođači i izvoznici godinama su prepušteni sami sebi bez bilo kakve sistemske podrške i strategije i od uvozne konkurencije gube bitku i u vlastitom dvorištu dok na izlazak na strana tržišta jednostavno nisu dovoljno konkurentni.

Da sve bude gore, kada se vlast i odluči da navodno nešto uradi u korist domaćih proizvođača, tada poseže za najglupljim mogućim potezom, uvođenjem carina. Na ovaj način aktuelna vlast je pokušala da riješi problem višegodišnjeg vanjskotrgovinskog deficita BiH u trgovini sa susjednim državama Hrvatskom i Srbijom, iako je riječ o kršenju međunardonog sporazumma CEFTA, koji je BiH potpisala i ratifikovala.

Iako direktno ovakav potez nema veze sa EU, u Briselu su vrlo pažljivo pratili šta se dešava i izvukli jedini mogući zaključak, ekonomija BiH još nije spremna. Ako nije u stanju da se nosi sa konkurencijom iz ostalih balkanskih država onda pogotovu nema šanse protiv konkurenata iz EU, gdje čak ni formalno ne bi postojala zaštita domaćih proizvođača.

Jedina svijetla tačka su makroekonomski pokazetelji za BiH, pa je ocjena koja se može čuti u Briselu “da BiH tu uopšte ne stoji loše, s obzirom na globalnu ekonomsku krizu”.

BiH na pola puta

Kada se radi o ispunjavanju ekonomskih kriterija za članstvo u EU i provođenju ekonomskih reformi, sagovornici Žurnala u Evropskoj komisiji procjenjuju da je “BiH uradila polovicu posla”. Jedino što ne žele, čak ni nezvanično, je prognozirati koliko će vremena trebati BiH da završi drugu polovicu posla.

Poučeni dosadašnjim iskustvom, svjesni su da u BiH i najjednostavnije reforme mogu trajati godinama ali isto tako kada se nad glavom aktuelne vlasti pojavi batina, problemi se znaju riješiti i preko noći.

Suština čitave priče o reformama na kojima insistira EU je da su one prije svega potrebne građanima ove zemlje zbog njih samih, kako bi konačno bili u prilici da žive dostojanstveno i sigurno. Dok to ne shvatimo, može nam se lako desiti da nas i Kosovo pretekne.

(zurnal.info)

Njemačka književnica Herta Müller dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopćila je u četvrtak Švedska akademija. 

Ova književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije, rođena je 1953. godine u obitelji poljoprivrednika. Nakon što je završila studij germanistike i romanske literature, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju.

Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika.

Herta Müller je poznata kao visokoprofilirana književnica i esejistkinja koja u svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji, i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla.

U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista. 

Portretirala je fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982.

Herta Müller je dobitnica brojnih priznanja iz područja književnosti i literature, od kojih je Nobelovo priznanje kruna njezinoga rada, prenijele su agencije.

(Fena)

Čim je Branimir Štulić objavio da sprema sabrana djela od 16 knjiga, ponovo je pozvao vraga na svoj prag. Iz Bosne ga zovu novinari Dnevnog Avaza, iz Srbije pokušavaju uvući u reality show, u Hrvatskoj mu nude milione da nastupi u zagrebačkoj Areni...

Osvježenu medijsku pompu prati prigodna rasprodaja nostalgije, jer njegova najjača ritam sekcija Leiner & Hrnjak najavljuje spektakularan povratak. Tridesetu obljetnicu singlice A šta da radim/Balkan proslaviće velikim koncertom u beogradskom Domu omladine. Štulićevo mjesto ovaj put neće zauzeti bronzana bista (koju Leiner na internetu prodaje za 12 hiljada eura), mikrofon će uzeti Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.

Štulić ostaje dosljedan, kao i uvijek do sada uostalom, odbija milione i čuva čist obraz. Što i očekujemo od fantoma slobode, mada sumnjam da je njemu više stalo do tuđih očekivanja.

Žurnal objavljuje neke od najzanimljivijih izjava koje je davao tokom karijere. Tek toliko da se podsjetimo s kim imamo posla...

 Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.

( Polet, 1980.)

Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?

( Arkzin, 1993.)

Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.

(Ćao, 1990.)

Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.

( Arkzin, 1993.)

Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)

Beatlesi: Kod mene sve počinje sa Beatlesima, de facto. Ali, sjećam se i Pola Enke, kojeg sam pjevao u Skoplju 1959. godine. "O Dajana, volim te, skini gaće molim te, da vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu."

( Vreme, 1998.)

Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?

( Vreme, 1998.)

Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.

(Večernje novosti, 2009.)

Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.

( Vreme, 1998.)

Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.

(Rock Express, 1999.)

Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.

( Vreme, 1998.)

Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?

( Ćao, 1991.)

Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.

( Vreme zabave, 1994.)

Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(Večernje novosti, 2009.)

Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.

(Večernji list, 2002.)

Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.

( Ilustrovana politika, 1991.)

Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.

( Dragan Todorović 1993.)

Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.

(Ćao, 1990.)

Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.

( Vreme, 1998.)

Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.

(Ćao, 1990.)

Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.

(Ćao, 1990.)

Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

(Rock Express, 1999.)

Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.

( Dragan Todorović 1993.)

Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?

(Feral Tribune, 1993.)

Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.

(Polet, 1980.)

Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?

(Pop Rock, 1991.)

Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.

(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.

( NON, 1990.)

Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!

( Vreme zabave, 1994.)

Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.

( Vreme, 1998.)

Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...

( Dragan Todorović 1993.)

Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

(Polet, 1980.)

Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.

( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)

Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.

( Polet, 1980.)

Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.

(Novi list, 2005.)

Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

( Vreme, 1998.)

Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"

(Nin, 1991.)

Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.

(Vreme, 1998.)

Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.

(Ćao, 1990.)

Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.

(Vreme, 1998.)

Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.

(Večernje novosti, 2009.)

Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.

Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.

( Dragan Todorović 1993.)

Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.

(Ćao, 1990.)

Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.

( Vreme, 1998.)

Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.

(Rock Express, 1999.)

Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.

(Novosti, 2005.)

Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

( NON, 1990.)

Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.

(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...

( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)

(zurnal.info)