Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.

Škotlanđane Jesus and Mary Chain i Irce My Bloody Valentine, povezuje shoegaze, zvuk mračne atmosfere koji prave teške, fuzirane gitare. Mnogi bandovi su se ugledali na njih, ali nikada nisu uspjeli doseći taj nivo kvaltete.

U grupu bandova koji su shoegaze uzeli kao osnovno poimanje svoje svirke i sveukupnog života svakako spadaju Spacemen 3, Loop, Ride, Slowdive i Galaxie 500, a na američkom kontinentu se rađaju istinski shoegaze bandovi poput The Vandellas, Autolux i A Place To Bury Strangers. Zadnji band se najviše približio JAMC iz njihovog ranog perioda, ali su uspjeli sve odsvirati na sebi svojstven način.

Band A Place To Bury Strangers osnovan je 2003. godine u New Yorku od strane Olivera Ackermanna (gitara/vokal), Jono Mofoa (bass) i Jaya Spacea (bubanj).

Ovaj tročlani band dolazi nam iz Brooklyna i oni su se uglavnom kretali unutar lokalne muzičke scene. Već na samom početku djelovanja su se samoproglasili kao najbučniji band New Yorka što uz već pomenute The Vandellas svakako i jesu.

Muzika banda se temelji na teškoj garaž - tvorničkoj atmosferi, a u to ćete se moći uvjeriti ukoliko poslušate numeru „Ego Death“ sa konstantnim strugajućim i parajućim zvukom fuzziranih gitara.

Kako i sam Ackermann tvrdi, on se najviše pronalazi u muzici ’50 i ’60 godina i ženskim bandovima kao što su Shangri – Las i The Crystals tvrdeći da je svoj muzički ukus najviše formirao slušajući navedene bandove i kupujući ploče po razno raznim buvljacima i garažnim prodajama. On bez ikakvog skrivanja tvrdi sa mu najdraža pjesme “Sueisfine” od MBV i “My Little Underground” od JAMC što već potvrđuje njihovo opredjeljenje za čisti i beskompromisni shoegaze.

Njihovi čvrsti nastupi nisu mogli dugo ostati ne primjećeni pa su 2006. godine snimili tri EP

izdanja pod nazivima Red/Blue/Green koji su prodavani od strane samog banda, a iste godine uočio ih je Jon Whitneya vlasnika izdavačke kuće „Killer Pimp“ koji im nudi da remasterizuje njihove već snimljene numere i da ih kao takve objavi. Nakon određenog premišljanja koliko dobrog će im to donijeti složili su se sa vlasnikom izdavačke kuće i album je u augustu 2007. objavljen pod nazivom „A Place To Bury Strangers„ i veoma brzo je rasprodan. Nakon toga album na vinilu, u dva navrata zbog velike potražnje, objavljuje izdavača kuća Importent Records.

Poslije objave svog debut albuma otvaraju im se velike mogućnosti za intezivne koncertne aktivnosti pa 2007. godine kreću na turneju sa bandom Black Rebel Motorcycle Club da bi u 2008. godini odsvirali i par koncerata sa Nine Inch Nails na njihovoj USA turneji.

Na novom albumu pod nazivom „Exploding Head„ nalazi se 10 numera čistog noir rock-a sa dosta primjesa surf rock-a i sa, naravno, fuzziranim gitarama.

Album otvara pjesma „It is Nothing“ koja je klasična MBV pjesma sa zavijajućim gitarskim zvukom i nježnim i na momente nestvarno toplim Ackermannovim glasom. Njegov glas u potpunosti pravi savršeni balans između buke koju APTBS proizvode i onoga što obični slušalac može da prihvati. Muzika je izuzetno pulsirajuća i stvara osjećaj unutrašnje sile. “In your Heart” je svakako hit pjesma ovoga albuma i ako je sigurno da ni jedna pjesma sa ovog albuma neće završiti na nekoj od komercijalnih top lista.

Kompletan album se kreće u jednom istančanom i može se reći predvidivom smjeru. Sve pjesme su isprepletene fuziranim i distorziranim gitarskim zvukom kao i poprilično mekanom vokalu koji ne umanjuje snagu pjesama. To se naročito može vidjeti na pjesmi “Everything Always Goes Wrong” kao i na posljednjoj “I Live My Life To Stand In the Shadow of Your Heart”. Pjesme na momenat zvuče kao nedovršeni ili sirovi materijal ali sa puno harmonije. Preovladava brutalan spoj teških i škripućih gitara sa pokretačkom snagom bas linije i zvukom bubnja koji se konstantno nalazi udaljen od pokretačke snage banda – fuzirane gitare. Takav zvuk bubnja daje dodatnu nijansu teškoj i mračnoj atmosferi albuma “Exploding Head„ koji u potpunosti opravdava sami naziv albuma.

Albumi:

* A Place to Bury Strangers, 2007 (CD/LP)

* Exploding Head, 2009

EP:

* Red, 2006

* Blue, 2006

* Green, 2006

* Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour (To Fix the Gash in Your Head), 2008

Singlovi:

* I Know I'll See You, 2008 (7")

Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom među ‘najjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filma – gluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.

O čemu se radi: “Inglorious Bastards” jedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.

Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.

Premotati: Eventualne reklame pred film

Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.

Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...

Redatelj: Quentin Tarantino

Scenarij: Quentin Tarantino

Studio: Universal Pictures, Weinstein Company

Trajanje: 153''

(zurnal.info)

Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek

Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu.

Beogradski mali pijac

Uočio sam da je danas do pjesme samo neradnicima, probisvjetima i još gorim od takvih. Sjetite se Ratka Mladića kako mumla na kvaziruske romanse i stihovane prizore iz ratarske svakodnevnice. Teško je zaboraviti Dodika kako ispod šatre zabavlja glasače coverom hita Ne (x 5) dooolaazi ili onaj pornografski klip snimljen u njegovoj laktaškoj Rupi u zidu u kojem cijepa košulju uz lascivan turbo folk. Pamtimo i neuspješan nastup Dragana Davidovića na četničkom oproštaju. Njegovo atonalno brundanje mrzovoljno je prekinuo čak i tamošnji vojvoda. Slavko Jovičić Slavuj također ne može da se suzdrži od pjesme. Toliko mu je lijepo da na svoj blog smješta fotografije sa brojnih nastupa. Roditeljska pažnja za djecu, ali i sve osobe nervoznog želudca preporučuje se zbog fotografije na kojoj, blizu orgazmičkog vrhunca derta, spušta balav poljubac na obraz usplahirene Nede Ukraden. Inače, ako to nekog zaista može zanimati, Slavujeva omiljena pjesma je (na blogu je sam priznao, bez ikakve prisile, nije bio prisluškivan, niti ucjenjivan) : Beogradski mali pijac potopila Sava, mog dragana, eto tako, zabolela glava.

Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini.

Iz grla nam slaba pjesma

Nekada nije bilo tako. Nekada je i pošten svijet znao zapjevati. Eto, recimo, sjećam se kako su moji roditelji sa svojim društvom obavezno pjevali za stolom, dok sam ja drijemao ispod njega. Nije to bio pojedinačan incident, neki posvećeni ritual tajnog pjevačkog društva, svi su pjevali, rodbina, kumovi, komšiluk... Čim nabodu prvu sudžuku na čačkalicu odmah neko počne prigodne stihove. Svako od njih imao je svoju omiljenu pjesmu, koja im je slikovito opisivala dotadašnji život, pa je pjesmom pogođeni predvodio dok su ga ostali podržavali s punim razumijevanjem. Pjevali su svuda i u svakoj prilici, često su im se pridruživali i slučajni gosti, prolaznici, pa i milicijske patrole. Pjevali su ko sretni.

Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek?

Najgore je što mi se čini da stvari u skorije vrijeme neće na bolje, što ne mogu utješiti prijatelja. Sve mi govori da će se melodija u moj život vratiti kada i harmonija u društvo.

Dakle, u ponedeljak.

(Prigodne ilustracije uz ovaj tekst omogućio nam je Slavko Jovičić Slavuj, pa mu se ovom prilikom i zahvaljujemo.)

Poznati hrvatski glumac Vanja Drach umro je danas u 77. godini, nakon kratke i teške bolesti u zagrebačkoj Klinici za plućne bolnice Jordanovac.

Vanja Drach rođen je u Bošnjacima pokraj Vinkovaca 1932.

Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1956. Nakon završenog studija dvije godine glumi u Dramskom Kazalištu "Gavella", a potom prelazi u Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu.

Od 1975. kao slobodni umjetnik najviše nastupa u "Teatru u gostima", a povremeno u Teatru ITD te na Dubrovačkom ljetnom festivalu i Splitskom ljetu. Nakon pet godina vratio se u HNK.
Glumački talent potvrdio je u antičkim dramama, Shakespeareovim tragedijama i komedijama, Moliereovim komedijama te interpretacijama likova Miroslava Krleže.
Uz brojne značajne kazališne uloge Vanja Drach je odigrao više od dvadesetak uloga u igranim filmovima različitih žanrova (H-8, Careovo novo ruho, Godišnje doba, Za sreću je potrebno troje...) i televizijskim dramama i serijama (Kapelski kresovi, Nepokoreni grad, Gruntovčani, Lud, zbunjen, normalan...).

Desetljećima je surađivao i u dramskom programu Hrvatskog radija.

Dobitnik je nagrade "Tito Strozzi" (1994.) te nagrade "Vladimir Nazor" 2005. za životno djelo.

Pobjedom u Yerevanu reprezentacija BiH se učvrstila na drugom mjestu u grupi i došla na korak do plasmana u baraž.

Nogometaši BiH rutinski su došli do pobjede, a mogli su zabilježiti i ubjedljiviji trijumf s obzirom na veliki broj prilika, posebno u prvom poluvremenu.

BiH je došla u vodstvo u 6. minuti golom Ibričića, koji je iskoristio ubacivanje Vladavića i udarcem glavom pogodio gol.

Dvije minute kasnije Džeko je imao priliku, ali je šutirao direktno u golmana Kasparova, dok je u 15. minuti pogodio stativu.

U 30. minuti Ibričić je snažno šutirao s ivice šesnaesterca, ali se i ovoga puta istakao golman domaće ekipe.

Veliku priliku BiH je imala i u 33. minuti, kada je sudija Braamhaar dosudio penal nakon što je u šesnaestercu Armenije oboren Ibišević. No, Džeko je s bijele tačke poslao loptu preko gola.

U finišu poluvremena Armenija je preuzela inicijativu i napravila nekoliko prilika, ali nije bilo promjene rezultata.

U drugom poluvremenu, nakon ulaska Pjanića i Muslimovića, reprezentacija BiH je ponovo preuzela igru što joj se 'isplatilo' u 73. minuti. Džeko je izašao sam pred golmana Kasparova i nesebično uposlio usamljenog Muslimovića, kome nije bilo teško da sa dva metra postigne gol za konačnih 2:0.

Za reprezentaciju BiH u ovom meču nastupili su: Supić, Jahić, Nadarević, Spahić, Vladavić Rahimić, Salihović, Muratović (od 64. Pjanić), Ibričić (od 86. Bajramović), Ibišević (68. Muslimović) i Džeko.

U narednom kolu reprezentacija BiH 9. septembra u Zenici dočekuje Tursku.

(FENA)

Steven Green (24) iz Midlanda, Teksas, osuđen je za silovanje i ubojstvo 14-godišnje iračke djevojčice Abir Kasim al-Đanabi, te ubojstvo još tri člana njezine obitelj u selu Mahmudija, kod Bagdada 13. marta 2006. godine.

"Civilna porota u Kentucky nije mogla donijeti jednoglasnu odluku o smrtnoj kazni, pa je Green pošteđen smrtne kazne i automatski osuđen na doživotni zatvor", navodi se.

Četiri vojnika, koji su bili suučesnici prvooptuženom Greenu, služe kazne zatvora u rasponu od 27 mjeseci od 110 godina.

"Ono što je učinio optuženi je užasavajuće i neoprostivo", rekao je okružni sudac Thomas Russell kod izricanja kazne, potvrdivši da će Green provesti život iza rešetaka, bez prava na traženje oprosta.

(FENA)

Manifestacija promovira sve vrste dizajna: od grafičkog oblikovanja do produkt dizajna, od arhitekture do urbanističkog planiranja.

Organizirane su brojne izložbe, predavanja, radionice i okrugli stolovi na kojima će se obratiti pažnja na stanje umjetnosti u "Green" dizajnu te na probleme s kojima se

susreću produkt dizajneri, grafički dizajneri, arhitekte i projektanti u 21. vijeku.

Cilj manifestacije je poticanje novih razmišljanja na internacionalnoj razini kao suradnji koja će omogućiti više svraishodnih i "Green" dizajn rješenja te istaknuti značaj ove vrste dizajnerskog koncepta u budućnosti.

Manifestacija će trajati do 11. septembra, a organizatori su Udruženje NAUK (Asocijacija bh. naučnika u Nizozemskoj) i Udruženje likovnih umjetnika BiH zajedno s Ambasadom Nizozemske u BiH.

Ovaj događaj je velika prilika za ujedinjavanje snaga akademskog kluba BiH u Nizozemskoj i njihovih klega u BiH, smatraju organizatori.

(FENA)

Presuda je donesena na osnovu tužbe podnesene zbog Medojevićeva teksta objavljenog u Vijestima u kome je izrazio sumnju u pouzdanost novog partnera crnogorske vlade, javila je TV Vijesti u petak uvečer.

Medojević je, podsjeća se, u tekstu napisao kako postoji veliki rizik da kompanija MNSS s nepoznatim vlasnicima iz Holandije deponuje gotovinu od kriminalnih aktivnosti koje se samo formalno koriste za pokrivanje garancije.

Medojević je kazao i da je banka koja daje garanciju sigurna da Vlada nikada neće platiti tu garanciju.

Tekst je u dnevniku Vijesti objavljen 17. februara ove godine pod naslovom “Pranje novca umjesto specijalnih čelika”.

Kompanija MNSS je u tužbenom zahtjevu tražila obeštećenje od tuženih od 10 miliona eura, prenio je Tanjug.

(FENA)

Nezvanično se saznaje da je na brodu bila grupa od pedesetak bugarskih turista, prenosi B92.

Za sada se ne zna uzrok nesreće.

(FENA)

Tokom anketiranja o ovoj temi došlo se do podataka da muškarci (72,1 posto), više nego žene (68,5 posto), imaju povjerenja u druge ljude.

Međutim, nepovjerenje prema drugim ljudima preovladava bez obzira da li žive na selu ili u gradu.

Kada je u pitanju starosna dob, najveće nepovjerenje prema drugim ljudima je kod ispitanika starijih od 60 godina (72,6 posto) i ispitanika starosti između 30 i 44 godine (71,7 posto).

I obrazovanje utiče u velikoj mjeri na stepen povjerenja među stanovnicima RS-a, a s porastom obrazovanja opada procenat građana koji nemaju povjerenja u druge ljude.

Agencija “Prime communications” sprovela je ovo istraživanje stavova građana RS-a u 38 općina, u periodu od 30.maja do 7.juna ove godine za vlastite potrebe u okviru projekta „RS danas“.

Ukupno je anketirano 1.000 ispitanika tehnikom usmenog intervjua, na osnovu unaprijed pripremljenog upitnika.

Populacija reprezentovana istraživanjem je definisana kao opća populacija RS-a starija od 18 godina. Primjenjen je višeetapni stratifikovani slučajni uzorak ( moguća greška +/- 3 posto ).

(FENA)

Bocan-Harčenko je karijerni diplomat i ranije je bio na dužnosti specijalnog predstavnika ruskog MVP-a za Balkan i sudjelovao u radu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koji je pratio primjenu Dejtonskog sporazuma, podsjetila je agencija RIA Novosti.

Novoimenovani ambasador Rusije u BiH u Ministarstvu je bio i šef Odsjeka za zemlje bivše Jugoslavije a potom i zamjenik direktora u odjeljenjima za Evropu. Bio je također dugogodišnji ruski predstavnik u Kontakt-grupi i, uz diplomate SAD-a i Evropske unije, predstavnik u posredničkoj „trojki“ za rješavanje pitanja statusa Kosova.

Također je bio član ruske delegacije na mirovnim pregovorima u Daytonu i Mirovnoj konferenciji o BiH u Parizu, i učestvovao na brojnim međunarodnim forumima u okviru Kontakt-grupe i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju.

(FENA)

"Ostatak svog života posvetit ću tome da niti jedan drugi Australac ne bude izložen takvom kršenju vlastitih prava u pravnom postupku kao što sam to bio ja", kazao je Vasiljković, te dodao: "Hvala bogu da još uvijek postoje pošteni suci a njihova me jednoglasna odluka oslobodila", prenosi agencija dpa.

Australski savezni sud usvojio je u srijedu žalbu "kapetana Dragana", na odluku o izručenju Hrvatskoj, te do petka odgodio njegovo puštanje iz pritvora kako bi omogućio Hrvatskoj da razmotri hoće li se žaliti na tu odluku australskom visokom sudu.

Prema hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Hrvatska je putem hrvatskog veleposlanstva u Australiji državnom tužiteljstvu dostavila sve materijale potrebne za žalbu protiv odluke o puštanju Dragana Vasiljkovića.

Kako u petak piše australski list Herald Sun, "savezni sud do trenutka odluke o puštanju Vasiljkovića iz pritvora nije primio nikakvu obavijest o hrvatskoj žalbi".

Suci su u srijedu zaključili da Vasiljković utemeljeno vjeruje da bi u Hrvatskoj mogao biti kažnjen ili zatvoren zbog svoje nacionalnosti ili političkog mišljenja.

Suci Geoffrey Flick, Neil McKerracher i Annabelle Bennett usvojili su njegovu žalbu rekavši da je Vasiljković pokazao da je utemeljeno vjerovanje da bi on mogao biti kažnjen ili zatvoren "zbog svoje nacionalnosti ili političkog mišljenja".

Osim toga, sudsko vijeće Saveznog suda presudilo je u Vasiljkovićevu korist zaključivši kako postoji "bitna ili realna šansa za pristranost" na njegovu štetu pred hrvatskim pravosuđem ako bude izručen Hrvatskoj.

"Bez obzira na to koliko bi mogli biti ozbiljni navodi zemlje koja traži njegovo izručenje, svaka osoba čije izručenje se traži ima pravo na pažljivu primjenu zakona prema činjenicama", piše Associated Press.

"Kapetan Dragan" uhićen je u Sydneyju kao australski državljanin Daniel Snedden 20. siječnja 2006. na temelju međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Hrvatska i od tada se nalazi u pritvoru. Dragan Vasiljković rođen je u Beogradu, a kao dijete se s roditeljima preselio u Australiju, odakle se 1991. vratio u Srbiju, kao paravojni zapovjednik. Ima dvojno srbijansko i australsko državljanstvo.

Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku tereti Vasiljkovića da je kao zapovjednik postrojbe za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojba, odnosno kao zapovjednik nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojba "Alfa", postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija.

Osumnjičen je da je u lipnju i srpnju 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te u veljači 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i ubijao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Tereti ga se i da je kao zapovjednik postrojba za posebne namjene u srpnju 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske postrojbe JNA, izradio plan napada i zauzimanja glinske policijske postaje, prigradskog naselja Jukinca, te sela Gornjeg i Donjeg Viduševca.

Australski savezni sud u veljači je odbio Vasiljkovićevu žalbu na prvostupanjsku odluku područnog suda Novoga Južnog Walesa iz 2007. koji je utvrdio da je podoban za izručenje. Sudac Dennis Cowdroy tada je odbio žalbu utvrdivši kako nema zapreka njegovu izručenju.

Međunarodni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) smatra da je "kapetan Dragan" bio jedan od sudionika "zajedničkog kriminalnog pothvata", ali ICTY protiv njega nije podigao optužnicu.

(FENA)

Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima

Nisam gledao film Obični ljudi – niti ću ga gledati. Ovako glasi prva rečenica teksta Kapo iz Omarske Pavla Levija, osim naziva filma. U Levijevom tekstu riječ je o uratku Srđana Dragojevića Sveti Georgije ubiva aždahu (dio ovog filma je sniman u konclogoru Omarska), koji možete pročitati na e-novine.com. Film Obični ljudi Vladimira Perišića je ovogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva u konkurenciji regionalnog dugometražnog igranog filma, a nagradu mu je dodijelio ugledni međunarodni žiri na čelu sa proslavljenom glumicom Mirjanom Karanović. Tako bi nekako glasila rečenica iz agencijske vijesti.

KO NAS TO, BRE, ZAVADI?

O ovom filmu se pričalo još dok je trajao SFF. Sve što sam čuo o njemu, od ljudi u čiji ukus i um imam povjerenja više nego u filmsku kritičarku iz Oslobođenja, jeste to da nisam ni dobio želju da ga pogledam. Ili da ga pogledam i definitivno se uvjerim kako milo lice bradate Srbije, Boris Tadić, sa slatkorječivom demagogijom, pruža filmsku ruku pomirenja tzv. zaraćenim stranama.

Zatim su, kako je to normalno u demokratskom svijetu, uslijedile i negativne kritike ovog filma, da bi došle i reakcije na negativnu kritiku, te da bi se napravila sasvim lažna dilema oko toga da li je na pomolu novo viđenje ratne i postratne stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče filma. To je kritičar E-novina Vladan Petković suptilno i originalno nazvao: „novi tokovi“, i u istoimenom tekstu ustvrdio kako je odzvonilo previše jasnim, konkretnim filmovima tipa Ničija zemlja, Lepa sela, Snijeg, donekle Buick Riviera, i, posebno Grbavica, jer ti filmovi, po njemu, nisu mogli nanovo sagraditi famozne mostove među ljudima, jer su neobjektivni, manipulativni, ili optužuju drugu stranu, u ovom slučaju srpsku, ako izuzmemo Lepa sela lepo gore. U Običnim ljudima se pojavljuju samo dva nadimka, takođe gledalac ne zna ni vrijeme ni mjesto radnje, kada skupinu mladih bezimenih vojnika negdje odvedu, i oni izvrše neke masovne likvidacije nekih takođe bezimenih zatvorenika.

Film Lepa sela lepo gore spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina. Cinizam se odnosi na činjenicu da je sniman na zgarištima nesrpskih (ergo bošnjačkih) sela u okolini Višegrada, kojim su tada gospodarili braća Milan i Sredoje Lukić, poznati, između ostalog, po performansu za koji im je bilo potrebno stotinjak staraca, žena i djece Bošnjaka, i jedna kuća. Ostatak priče je poznat. Njen najbolji svjedok je, tada djevojka, Zehra Turjačanin, koja je gledala kako gore ljudska tijela. O zločinima braće iz Višegrada i o filmu koji je snimljen u njihovoj zoni genocida ne bi bilo dovoljno pola internetskog beskraja. Isto tako neko bi trebao Zehri sada objasniti, kako ona, zapravo, nije žrtva, već da su joj kosa, uši, i ostali dijelovi tijela izgorjeli zbog umjetničkog performansa, koji se desio da bi nastala književnost estetskog utopizma (urbano rečeno: ko nas to, bre, zavadi?) i, sada, novi tokovi filmske umjetnosti oličeni u pobjedničkom filmu Obični ljudi. Ako je i od umjetnika, previše je brate, previše.

Dovoljno se sjetiti etičkog autizma filmova Bure baruta, Rane, Do koske i sličnih urbano-gangsterskih sranja iz srpske produkcije u devedesetim. U knjizi Povijest jednog Nijemca Sebastian Hafner kaže kako se njemačka književnost u periodu od deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a i poslije, bavila poezijom o potocima, travama, lišću i svekolikoj idili prirode. Njemačka umjetnost tada nije imala nikakvog dodira sa stvarnošću. A njemačka stvarnost je bila sve samo ne idilična, sa stalnim previranjima, haosom, iz kojeg će Hitler, istrijebivši ljevičarski politički blok i građansku inteligenciju, mirno doći na vlast.

IZ KUĆE NAŠIH PREDAKA

Moram priznati da znam šta su radili mali, fini, smjerni, skrušeni, dobrohotni, za vrijeme mira tihi, nevidljivi porodični, i obični ljudi tokom posljednjih ratova na prostoru bivše zajedničke države. Oni su, obični ljudi, počinili množinu sistematskih zločina i gadosti od 1991. – 1999. Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima. Tako da mi se gade mali i obični ljudi. Spavači koji se bude jednom u životu da bi izvršili svoju zločinačku funkciju. Kao što mi se i gadi film sa istim nazivom. I kao što mi se gadi ono što je rekao režiser filma: da se radi o time&space laboratorijskom istraživanju zla. Film i režiser dolaze iz Srbije, koja se neće denacifikovati u desetinama narednih godina, a možda i nikad (žarko se nadam da sam u krivu). Samim tim ni stvari sa ove strane Drine neće biti nimalo bliže katarzi, i ponovnoj izgradnji povjerenja i suživota među ljudima. I baš ovakav film će još snažnije zakucati nejasne, nivelisane istine o ratu u BiH, davajući alibi svim gadovima, u njihovom uvjerenje, kako je fizičko tamanjenje Drugog bilo sasvim normalno, poželjno, ljudski obično, kao kad se đonom gnječe mravi.

Gurajući milione neriješenih ljudskih tragedija i neosvijetljenih sudbina iz prošlog rata pod tepih estetske prevlasti nad etičkom sadržinom umjetničkog djela (na planu dnevne politike to je stalna relativizacija zločina, poricanje genocida, zavjet šutnje itd.), stvaraju se uslovi za nove ratove, zločine i genocide. Dokaz u prilog tome jesu stvari koje komunisti nisu riješili nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji, jer su za sve koristili metod čvrste ruke. A takav metod nikad ništa ne riješava, već akumulira reakciju, koja čeka svoj trenutak. To smo najbolje osjetili na svojoj koži. Sve te povampirene bradonje i ljude u crnom koji nisu izašli iz mitova i legendi, nego iz kuće prvog komšije, prijatelja, pobratima, 1992. u Bosni i Hercegovini. Iz kuće običnih ljudi. Sa licima koja nisu bezimena.

„Želimo poručiti da su se studenti okupili zato što su za demilitarizaciju BiH, smatramo da sredstva koja idu za vojsku treba usmjeriti na obrazovanje, kulturu i nauku. BiH kao jedna od zemalja koja želi da bude dio modernog svijeta treba da shvati da se u modernom svijetu ratovi ne vode oružjem, puškama i pištoljima, nego da je u upotrebi jedno sasvim novo oružje, a to je znanje“, rekao je on.

Grebenar ističe da u našoj zemlji treba „napraviti jednu armiju znanja, mladih i novih ljudi koji će kroz kvalitetno znanje biti najbolji promoter BiH“.

To što se na Trgu Krajine okupio tako mali broj studenata on je komentirao riječima da su studenti pozvani na ovo okupljanje, ali i da će broj onih koji se odazovu pokazati koliki je interes za ovu ideju, od koje studenti neće odustati.

Tvrdi i da današnje aktivnosti nemaju veze ni s jednom političkom partijom bez obzira na činjenicu da se zalažu za demilitarizaciju BiH, što zagovara i SNSD i premijer RS-a Milorad Dodik.

Nakon javnog skupa, studenti su organizirali šetnju od Trga Krajine do univerzitetskog grada i performans na platou ispred Filozofskog fakulteta u univerzitetskom gradu, u sklopu kojeg su studenti u bijelim majicama nosili knjige umjeste pušaka.

Predstavnici Studentskog parlamenta Univerziteta u Banjoj Luci navode da je današnje okupljanje samo početak, a da su dobili pisma podrške i od kolega iz Istočnog Sarajeva i Sveučilišta u Mostaru te će zajedno napraviti još nekoliko skupova i pozvati ne samo studente nego i sve građane BiH da podrže njihovu ideju.

Podršku im je dala i Unija studenata Republike Srpske uz stav da je „dobro što studenti žele na miran i civilizovan način da iskažu protivljenje vojsci, oružju i nasilju, i da ukažu na to da je u BiH mnogo potrebnija vojska mladih, obrazovanih i kulturnih intelektualaca.

Ističu i da je BiH isuviše siromašna zemlja da bi finansirala vojsku i da sredstva koja se sada izdvajaju za vojsku treba da budu ulagana u obrazovanje, nauku i kulturu.

Podsjećanja radi, u kasarni "Kozara" u Banjoj Luci jučer je započela vježba "Združeni napor 2009.", koju organizuju Američka komanda za Evropu (US EUCOM) i Ministarstvo odbrane i Oružanih snaga BiH.

Osim ovih svojevrsnih protesta i predsjednik nevladine organizacije iz Banje Luke, Srpski narodni pokret "Izbor je naš" Dane Čanković, najavio je da će taj pokret 10. septembra u tom gradu organizirati performans pod nazivom "Bušenje NATO-a", a tokom kojeg će biti prikupljani i potpisi građana za inicijativu kojom će se tražiti referendum o izjašnjavanju srpskog naroda o ulasku BiH u NATO.

Performans će biti izveden tako što će, kazao je Čanković, članovi ovog pokreta dijeliti građanima balone s natpisom NATO, koji će zatim simbolično biti probušeni, kao i majice na kojima će pisati "Srbija i Rusija sa zajedničkim JA".

(FENA)

"Prioritetni zahtjevi su osiguranje posla, isplata neisplaćenih plaća i dugovanja prema radnicima "Pretisa" i pitanje odgovornosti ljudi koji su ovu firmu doveli u tešku situaciju, a to su prije svega bivši direktor i Nadzorni odbor Pretisa", kazao je novinarima predsjednik Štrajkačkog odbora Ibrahim Hrvat.

Dodao  je da su u dva navrata bili kod federalnog premijera Mustafe Mujezinovića kojem su iznijeli zahtjeve da se imenuje menadžment "Pretisa", smijeni Nadzorni odbor, da se uradi reprogram kredita i da se dozvoli prodaja neperspektivnih nekretnina u "Pretisu", vrijednih oko devet miliona KM, te da se ubrza rad Finansijske policije.

"Premijer je u posljednjim razgovorima predložio radnicima "Pretisa" da idu u fabriku i da rade jer se jedino tako mogu nadati da zarade svoju plaću. Međutim, radnici "Pretisa" su dosad zaradili osam plaća koje im nisu isplaćene i više nijedan dan nećemo raditi džaba ", kazao je Hrvat.

Radnici "Pretisa", po njegovim riječima, namjeravaju ostati ispred zgrade Vlade do 15 sati i u slučaju da im se danas niko ne obrati iz Vlade i odredi prema radnicima, najavljuju moguću blokadu svih ulaza u krug "Pretisa" u ponedjeljak.

(FENA)

Zapravo je šteta, nesaglediva šteta, što u ovoj zemlji nema više državnih zvaničnika koji se, poput Marjanca, ne plaše da ovdašnje vjerske lidere sa njihovih nebeskih visina spuste tamo gdje im je i mjesto - na zemlju

Već se o tome pisalo, samo na drugom mjestu. Ono da je svakom ozbiljnom bošnjačkom šovinisti „fatmirovskog“ tipa najdraža novina ugašeni splitski Feral Tribune, a predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić njihov omiljen političar. Rado viđeni i spominjani gost tog sve agresivnijeg „talibanskog kruga“ broji svoje zadnje mjesece na Pantovčaku i, kako mu se bliži kraj mandata, sve češće upada u nepotrebne afere koje nisu ni političke, ni strateške, već isključivo ekonomsko-moralne prirode. O čemu se radi čitamo čak i u Mesiću tradicionalno naklonjenim medijima koji neće, ne mogu, ne žele prešutjeti činjenicu da hrvatski predsjednik u zadnje vrijeme sve češće na svojim, nerijetko nebitnim, putovanjima unutar Hrvatske umjesto automobila koristi helikoptere Hrvatske vojske! Pa onda hrvatske kolege egzaktno (u kunama dakako) dokazuju koliko je hrvatske porezne obveznike koštalo predsjednikovo zračno putovanje iz Zagreba na, štajaznam, otvaranje sajma u Varaždinu ili pecanje sa prijateljima u uvalama oko otoka Hvara. Iskreno mi je žao što Mesićev rejting među Hrvatima nezaustavljivo pada nakon medijskih napisa o njegovim „helokopterskim lupinzima“. A posebno mi je krivo što će od Mesićeve strasti za visinima profitirati najradikalniji politički establišment kod naših susjeda. Ali tako je to u životu. Kako ono kažu: Ko visoko leti...

LET IZNAD KUKAVIČIJEG GNIJEZDA

Osim Mesića, od političara na Balkanu redovno leti još samo Milorad Dodik. Ali njemu taj „let iznad kukavičijeg gnijezda“ ne ugrožava rejting u sluđenoj javnosti Republike Srpske jer, za razliku od hrvatskog predsjednika, laktaški vožd pod svojom komandom ima i takve medijske profesionalce koji neće, ne mogu, ne žele objaviti niti jednog krivog slova o „Velikom vođi“. Kultni lik iz stripa Alan Ford, Grunf se zove, imao je običaj reći: „Ko leti leti, ko ne leti ne leti.“A u RS Dodik ima da leti...

Priznajem da nisam ni znao da čovjek uopće postoji ali je upravo na „problematici leta“ zaslužio da mu se ime upamti. Zove se Živko Marjanac, zamjenik je ministra odbrane Bosne i Hercegovine. Drugi lik iz priče je dobro znani Mustafa Cerić, političar na službi u Rijasetu Islamske zajednice BiH, osoba koja je ovih mubarek ramazanskih dana odlučila poštedjeti vozača svog luksuznog mercedesa pa je Oružanim snagama BiH uputila zahtjev za helikopterskim letom na relaciji Sarajevo-Fazlagića Kula kod Gacka, entitet Republika Srpska, država BiH. Imao je političar Cerić genijalan plan: spustiti se vojnim helikopterom u povratnički džemat i tako (direktno s neba poslan) održati predavanje tamošnjim Bošnjacima koji još uvijek i unatoč „SDA-SZBiH-IZ političkoj strategiji“ vjeruju da je moguće živjeti i biti musliman u RS. Nakon što bi Cerić odletio za Sarajevo džematlije bi mjesecima poslije prepričavale kako je „nebeski reis“ sletio u njihovu čamotinju. Bez dileme, bio bi to dobar marketinški potez vjerskog poglavara uvijek gladnog javne promocije.

REIS LETI U NEBO

Na svu sreću, u Ministarstvu odbrane BiH ima i ozbiljnog svijeta poput (kako ono rekosmo?), a da, Živka Marjanca. Čovjek je fino, činovnički precizno, objasnio Rijasetu da „Ministarstvo nije u stanju ispunjavati zahtjeve civila i da se resursi OSBiH mogu koristiti samo u hitnim slučajevima“. Baš zato što je na Cerićev zahtjev odgovorio na jedini ispravan, zakonski utemeljen način i što nije dozvolio da se Oružane snage BiH pretvore u privatnu escort službu raspojasanog vjerskog poglavara, Marjanca ćemo, normalno, proglasiti „islamofobom“.„Islamofobom“ kojem ništa nije sveto, pa čak ni Cerićev lukavo zamišljeni promotivni let iz njegove sarajevske rezidencije do bošnjačkih povratnika tamo daleko, u dubini neprijateljske teritorije. Al' šalu na stranu. Zapravo je šteta, nesaglediva šteta što u ovoj zemlji nema više državnih zvaničnika koji se poput Marjanca ne plaše da ovdašnje vjerske lidere sa njihovih nebeskih visina spuste tamo gdje im je i mjesto-na zemlju, naravno. Pa da tu ostanu sve dok ne skinu vjersku „uniformu“ i poput Mesića i Dodika na demokratskim izborima osiguraju svoju helikoptersku kartu.

Nije teško shvatiti zašto se lingvistima poput Marcela toliko sviđao romski jezik. Jan Yoors također je bio opčinjen tim jezikom i tim životom. U dobi od dvanaest godina napustio je svoj dobrostojeći dom u Antwerpenu i uz roditeljski blagoslov putovao sa skupinom Lovara, nomadskih Cigana. Yoors je s njima, uz povremene prekide, ostao šest godina; kada je 1940. došlo vrijeme za rastanak, bio je očajan:

Više se neću izražavati na divljem, arhaičnom romanes, neprikladnom za isprazan razgovor. Više neću koristiti snažne, poetične, plastične opise i domišljate parabole Roma ili uživati u nesputanoj snazi i bogatstvu njihova jezika. Stara nam je Bidšika jednom ispričala legendu kako je pun mjesec bio privučen na zemlju golom snagom, težinom i čarobnom moći romskog jezika. I gotovo se činilo da bi to mogla biti istina.

Nadala sam se kako će mi se za vrijeme mog boravka u obitelji pružiti prilika da naučim nešto romskog jezika. No kao gost Dukinih bila sam sputana strogim romskim pravilima ponašanja. Svaki put kad bih ustala ili pokušala uraditi nešto korisno, bilo mi je zapovijeđeno – Beš! – Sjedni! U tom sam pogledu, kao i u ostalima, bila počasni muškarac; jela sam s dečkima, primjerice, prije žena i djece. I tako sam, dok su žene radile, sjedila i gledala, crtala i pisala u svoju bilježnicu. Čitanje nije dolazilo u obzir. Duke je čitanje iskreno zabrinjavalo. – So keres? – Što radiš?, bila je uobičajena reakcija na knjigu u rukama. Jednako tako često bi me pitali – Ćhindilan? – Je li ti dosadno? – kao da je svaka tišina ili mirnoća bila znak slabosti ili depresije. Poput većine nomadskih ili nekoć nomadskih naroda, Cigani nisu bili čitatelji. Čak ni pismeni Romi (posvuda manjina) nisu čitatelji.

Lili nije bila bori i stoga se nije bavila pranjem; bila je zadužena za održavanje svih vrčeva i desetak praznih boca od sokova do vrha punih svježe vode za piće, te za prženje i mljevenje kave. Često bi sjela kraj mene na stepenicu od trijema obavijena oblakom mirisa kave, držeći na krilu limeni poslužavnik pun crnih zrnaca. A tu je bio i mjedeni mlinac bez kojeg ju se rijetko moglo vidjeti; bio je to tek nešto dulji mlinac za papar u kojem se uz puno truda stvarala žlica po žlica smeđeg praha. Djeca su sjedila naokolo i jela svoj kruh s pekmezom od smokava, još bunovna od sna i tišine, a ja sam pitala za riječi: moj "posao". Srećom, moji pokušaji učenja romskog jezika postali su obiteljski pothvat i zabava.

Dugo sam vremena nakon svakog pitanja, a katkad i nakon svake riječi što bi mi tko uputio, morala upitati – So? – Što?, i nadati se dobrom objašnjenju. So je imao dovoljno neodređeno značenje pa sam na njega dobivala širok raspon odgovora, a svi su, izgleda, bili veoma smiješni. Cijela bi obitelj, od malenog Spiunija do starog Sherifa, prasnula u grčevit smijeh od kojeg bi im i suze počele curiti. No dobro raspoloženje značilo je nastavak moje poduke uz manje opreza s njihove strane.

Pružanje krivih informacija radoznalim gadžama ima dugu tradiciju. Za Cigane to je ozbiljan kodeks samoočuvanja koji ne dopušta obznanjivanje njihovih običaja, pa čak i pojedinih riječi strancima. To je također i od davnina izvor zabave. Jedan od najstarijih glosara, što ga je za trajanja Windsorskog sajma 1776. od engleskih Cigana prikupio jedan trgovac starinama imenom Jacob Bryant, navodi riječ ming u značenju "otac". (Minge je britanski sleng preuzeo iz romskoga, u kojem ima isti izgovor i značenje, žensko spolovilo.)

Katkad su me Duke pogrešno informirali sasvim slučajno. Često bi me uputili na albanske riječi. Iako su bili bilingvalni, sami često nisu znali razlikovati ta dva jezika; jednostavno su tako pričali. To su me članovi obitelji pokušavali podučiti (ili se čak zbližiti sa mnom) barem mi je otkrivalo nešto o njima samima.

Lili je bila zaigrana, zamišljajući sve to samo kao dječju igru, te kako ću ja svaki čas početi brbljati na romskom i čavrljati s ostalim odraslima. Okay! bila je jedina engleska riječ za koju sam je uspjela zainteresirati; inače bi samo proizvodila tihi grgljajući zvuk i snažno odmahivala glavom – gesta što je svim Albancima (kao i Bugarima) značila suprotno od onog što bi vi mislili, da.

Poput mnogih sramežljivih ljudi, Artani, najmlađi sin, sam bi sebi zagorčavao razgovore tako što bi pričao brzo i povjerljivo sebi u pazuh, pa je uvijek morao sve ponavljati. Činilo se kako ne može shvatiti da ih uza sve moje iskustvo i poznavanje svijeta – Zar nisam doputovala čak iz Amerike? – nisam mogla njih razumjeti. On bi, kao i mnogi drugi, kad bih naučila jedan izraz odmah krenuo naprijed, pretpostavljajući kako sam odjednom svladala cijeli jezik. Rješenje O Babe bilo je teške riječi prevesti na albanski; bila sam gadži, njegova mu je logika govorila, pa sam zasigurno i govorila jezik gadža. Tatoya, Jetina prekrasna, rumena sestra, koristila se tehnikom koja je bila nježna baš kao i crte njezina lica; umjesto da govori ona bi riječi oblikovala usnama. A Kako, njihov promukao stari ujak koji je zajedno sa Sherifom posjećivao naše dvorište, pokušao je prenijeti značenje riječi tako što je glasno vikao.

Shkelgim, mladi bratić, pokušao je sa mnom govoriti na romskom s nečim što je on zamišljao kao američki naglasak. To znam jer mi je sam to rekao. Sama to nikad ne bih pogodila, pa čak ni uz znakovito izbacivanje zdjelice i glađenje kose u Elvisovu stilu. Nicu je bio sjajan izvođač; i zaista, pridružio bi nam se samo kada nas je bilo puno, i upravo je on bio glavni izvor prostih viceva. Nikad se nije dugo zadržavao, te nakon što bi na najbolji mogući način iskoristio nekoliko štosova, promrdao bi ramenima, zavrtio kukovima i zatresao trbuh poput turske trbušne plesačice prije no što bi klisnuo van.

Takva Nicuova zafrkancija bila je slatka i po svom tipu vrlo rijetka: nema mnogo Cigana koji bi riskirali kompromitirati svoj macho imidž, pa makar u šali.

Jeta ga je pokušala ukoriti. Zvala ga je bengalo ili vražji, ali to bi rekla sjajeći se od užitka kakvo nam pružaju samo oni koji nas znaju nasmijati. Nije uspijevala biti stroga prema svom najstarijem sinu kojeg je obožavala samo malčice više od ostalih, kako je i javno priznavala sa svojstvenom joj iskrenošću. (A posjedovao je divan šarm; jeftin, dječački šarm, za razliku od ćudljive, suptilnije privlačnosti srednjeg sina Nuzija ili nježnog, izmučenog Artanija.) Jetino lice u sekundi je moglo promijeniti izraz iz stravične vještice u baku medvjedicu, jedan za kontrolu a drugi za utjehu svoje unučadi. U svakom slučaju, nitko, čak ni ja, nije mogao krivo protumačiti što njezino lice govori.

Romski jezik ima mali osnovni vokabular, ograničenje koje potiče govornika na domišljatost. Tako, primjerice, kažu uši za škrge; potres je jednostavno opisan, I phuv khelđas, Zemlja je zaplesala. Kao i u turskom, postoji samo jedan glagol piav za pušiti i piti (dvije nerazdvojne zanimacije); čorro znači i siromašan, ubog i loš. Nema riječi za opasnost ili mir (makar neki govornici romskoga koriste strážno i mirnimos, nove posuđenice iz slavenskih jezika).

Donald Kenrick, britanski lingvist i proučavatelj Cigana, ulovio se u koštac s prevođenjem Romea i Julije na romski jezik za Pralipe, romsku kazališnu skupinu iz Skoplja. U Londonu mi je pokazao neka od svojih rješenja za scenu na balkonu.

Romeo: Ali tiho, kakvo svjetlo sviće kroz onaj prozor?

To je istok, a Julija je sunce!

Ograni, sjajna zvijezdo, i umori zavidnu lunu

koja je već bolesna i blijeda od tuge

što si ti, njezina sluškinja, od nje mnogo ljepša.

Ne budi joj sluškinja kad je zavidna,

njezina djevičanska odora je bolesna i zelena,

i nose je samo lude. Odbaci je.

(prijevod Mate Marasa, Školska knjiga, Zagreb, 2003.)

Romeo: Ač! Savo dud si andi kaja filjastra?

O oriento si thaj Juliet si o kham.

Usti lačho kham kai mudarel o čhomut,

nasvalo thaj parno si o čhomut thaj na mangel ke tu – leski

kanduni – si po-lačhi lestar.

Lesko uribe si zeleno thaj nasvalo

sade o dinile uraven- pes andre, čhude le.

To smo preveli ovako:

Romeo: Oh! kakvo je to svjetlo na tom prozoru?

To je istok, a Julija je sunce.

Podigni se dobro sunce i ubij mjesec

Bolestan i bijel je mjesec koji te ne želi

I sluškinja je ljepša od njega.

(Donald nije mogao naći riječ za "zavidan", pa u romskoj verziji ni mjesec ni sluškinja neće biti zavidni.)

Njezina odjeća je zelena i bolesna

Samo se budale tako oblače, baci je.

Stvari su se zakomplicirale. Nešto dalje u Romeovu govoru naišli smo na:

Previše sam smion. Ona to ne govori meni.

Dvije od najljepših zvijezda na cijelom nebu,

imajući nekog posla, preklinju njezine oči

da trepere u njihovim sferama dok se ne vrate.

Kenrick je za to smislio:

Na tromav. Na kerel mange duma.

Dui lačhe čerhaia ando boldipen

si len buti averthane – mangen lake jakha

te dudaren ando lengo than

džikaj aven palpale.

To smo ponovno preveli:

Ne usuđujem se. Ona ne govori meni.

Dvije dobre zvijezde na nebu

One imaju posla negdje drugdje – one žele njezine oči

Da svijetle umjesto njih

Dok se one ne vrate.

Po svemu sudeći, ova je produkcija doživjela velik uspjeh i posljednje što sam čula, Pralipe je s njom pošao na turneju po Njemačkoj.

Svi se jezici obogaćuju i osnažuju posuđivanjem riječi iz drugih jezika, ali ni u jednom to nije tako izraženo kao u romskom. To je stoga što njegovi govornici vrlo često prelaze granice, i stoga što se uobičajeni jezik još nije točno utvrdio pismom. Veliko bogatstvo osobito "domaćinskih" riječi – koje su većinom indijskog podrijetlo i odnose se na dom i ognjište – zadržalo se u upotrebi stoljećima, i upravo je ono zajedničko govornicima brojnih narječja romskoga (ima ih oko šezdeset samo u Europi), njihova nominalno zajedničkog jezika. Još je prisutniji duh tog jezika ili ono za što se čini izuzetno prikladnim izraziti, hiperboličnost, društvenost, karakteristična izražajnost u opisu najsnažnijih osjećaja. Živopisna upotreba od najveće je važnosti i originalne su usporedbe osobito cijenjene. Priča nikad nije toliko važna koliko samo pripovijedanje; odlični su pripovjedači vrlo poštovani članovi zajednice, najčešće specijalizirani za priče o duhovima, bajke, beskrajne viceve ili zagonetke.

Uz jednostavan dodatak drevnog indijskog sufiksa pen poput -stvo ili -nost, mogu se stvarati apstraktne imenice, kao što je romipen, romstvo, ili se pak takve riječi mogu posuditi iz drugih jezika. No govornicima romskoga takve dubokoumne riječi širokog značenja nisu pretjerano potrebne. Bez tih uopćavanja, jezik teče poput dobre pjesme, bogat detaljima, stvarnim slikama i svježom, maštovitom uporabom jednostavnih riječi. Tako za "volim te" imate (kao i u španjolskom) "želim te", ali isto tako često i "jedem te" ili čak "jedem tvoje oči". "Želim jesti tvoje lice" (ili "želim jesti tvoja usta"; riječ za oboje "lice" i "usta" je muj) zahtjev je za poljupcem.

Naglašeno aspiriran, promuklogrleni narodni jezik neobično je izražajan, osobito kad ga izgovara stari, duboki i duhanom obojeni glas. Iako se stvara novi "politički" jezik, romski je općenito socijalan, odnosno njegova je svrha izraziti društvenost prije nego razmijeniti misli (koje su ionako već vjerojatno iznesene).