Bošnjačko-muslimanskom samoponižavanju, nikad kraja. Što je veći stepen uvreda koji izlaze iz tjelesnih otvora primitivne seljačine, verbalnog zločinca, notornog pljačkaša, rasiste i rušioca države iz Laktaša, koji otvoreno prijeti i masovnim krvoprolićem ukoliko neko pokuša da na njemu vježba pravni postulat da su pred zakonom svi jednaki, to je veća fasciniranost i praktično neskriveno obožavanje bošnjačko-muslimanskog političko-vjersko-medijskog nacionalističkog establišmenta prama tom moralnom monstrumu. Patološka opsjednutost koja podsjeća na svojevremenu fasciniranost nekih evropskih i američkih političara i intelektualaca Hitlerom i Musolinijem i „funkcionalnošću“ zločinačkih društvenih sistema koje su ovi notorni ludaci izgradili.

BAJRAMSKA ČESTITKA DODIKU IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE

„Nekad se zbog feslije i u Mađarskoj treslo u gaćama“, „poentira“ svoje uvodničko veličanje Milorada Dodika i lamentitanje nad trenutnom političkom (ne)moći Bošnjaka, u - da bi ludilo bilo kompletno - bajramskom broju Preporoda, lista Islamske zajednice u BiH, stanoviti Muhamed Velić.

Proričući laktaškom čudovištu, i potencijalnom glavnooptuženom za ratne zločine na nekom budućem, specijalno za ovdašnje prostore nanovo formiranom, haškom sudu, preuzimanje apsolutne vlasti u BiH, na narednim izborima, Velić, u ime Islamske zajednice valjda, zaključuje „On će bukvalno sve pomesti kao željeznom metlom!“, dodajući: „I šta reći, nego – svaka čast; ljudi rade za svoju stvar i ide im to od ruke!“

„Estremni nacionalista jedva da je pri zdravoj pameti“, rekao bi Eric Arthur Blair. “Nacionalizam je neodvojiv od želje za moći“.

Bošnjačko-muslimanski nacionalistički ludaci, dakle, u načelu, ne vide ništa sporno u onome što Dodik i njegovi kerberi rade (za njih je to čestitanja vrijedan rad u nacionalnom interesu). Oni samo žale što oni nisu u toj poziciji. Da oni(!) jebu majku svima ostalima. Oni, naime, da još jednom parafraziram Blaira: „ne žele mijenjati vanjski svijet, nego žele osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njihovu korist“.

A šta znači to „u njihovu korist“, šta oni zazivaju i šta poštuju, o tome govori njihova fasciniranost „željeznom metlom“ koja mete sve ispred sebe i moći od koje se drugima „gaće tresu“.

Totalitarni ideološki okvir, obračun sa medijskim i svim drugim „izdajnicima“ i „plaćenicima“ i uspostava fašisoidnog nacionalnog monolita, kome je višepartijski sistem samo forma koja dodatno učvršćuje režim, po modelu koji je inaugurirao Milorad Dodik, to je san bošnjačko-muslimanskih nacionalista, pa i onih infiltriranih u vjersku zajednicu čiji religijski izvor, da bi bilo dodatno apsurdno, uopšte ne prihvata rasne i nacionalne podjele među ljudima.

Još jednom se potvrđuju riječi Fra Ive Markovića: „Nema demokracije u nacionalističkoj politici - to je po svojoj biti diktatura.“

PREPORODOVO BOGOHULJENJE

Pošto na ovim prostorima nikad ne završava na jednom i uvijek postoji gore od goreg, odnosno, pošto su „jedino svemir i ljudska glupost bezgranični“, uvodničar Preporoda je u svoj predbajramski lament nad zlehudom sudbinom Bošnjaka-muslimana, od kojih, eto, jebiga, nikad dobrih fašista, umiješao i Boga. I njegove, što kratkoročne, što dugoročne planove (od Prve petoljetke, nadalje). Pa i istoriju.

Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga! (???)

„U historiji koja je „magistra vitae“ – „učiteljica života“ zapravo uvijek se odvija Božanski plan. Neke nacije, neke rase,... u određenoj generaciji postaju istrošene i budu samljevene pod tim velikim historijskim točkom, kao žito koje ide na mljevenje a ne kao sjeme za ponovnu sjetvu. Božiji plan je neupitan i neumoljiv! Ako je neki narod dio tog plana onda je on na historijskoj pozornici subjekt dešavanja, ako je, pak, out i nije u tom planu, onda on postaje objekt historijskog izvršenja i mljevenja.“

Kako pisac ovih redova nije vjernik (evo, da olakšam odstrjel fanaticima), iskazano bogohuljenje me ne dira (nad time i pitanjem kakve budale im drže ders, bi trebali da se zabrinu muslimani) ali mi je vrijeđanje žrtava, amnestiranje zločinaca i propagiranje kombinacije primitivnog tumačenja religije, darvinističke teorije preslikane na ljudski rod i nacističke interpretacije Ničea, odvratno do bola.

I, kad smo već kod Ničea: ako Bog i nije mrtav, plašim se da bi, suočen sa ovolikom količinom gluposti, mogao izvršiti samoubistvo.

FAHRUDIN RADONČIĆ KAO DIO BOŽIJEG PLANA

Istini za volju, ova blasfemija je (bar se nadam) plod uvodničareve gluposti a ne namjere. Ono zbog čega je čitava konstrukcija izvedena je, međutim, i podjednako glupo i podjednako neprihvatljivo (a i podjednako blasfemično uvlačenje boga u unutarbošnjačke i unutarbosanske političke razmirice).

„Nekvalitetna imena i lojalnost imenu ne mogu biti dio Božijeg plana koji se neumoljivo izvršava.“

Preporodov uvodničar je, naime, htio da svojim čitaocima pošalje poruku koju zajednički kreiraju Reis i Fahrudin Radončić, u pripremi najnovijeg „bošnjačkog sabora“ – da aktuelni lideri bošnjačkih nacionalnih stranaka nisu po volji Bogu. Kao ni oni koji su im lojalni. I da im, karadžićevski, zaprijeti nestankom (mljevenjem) ukoliko na „bošnjačkom saboru“ „koji treba da okupi relevantne i referentne ljude“ ne dođu sebi i postanu dio „božijeg plana“.

Plana, koji je, u interpretaciji Preporodovog tumača Božijih zamisli, neka vrsta međunarodnog fonda za podršku profašističkim pokretima i režimima.

Iz objavljenog uvodnika je, naime, očito da je trenutno Dodik taj koji je dio Plana. Božijeg. Odnosno - Alahovog. I da je neumoljivost s kojom on izvršava svoj plan, zapravo neumoljivost Alaha, koji melje i uništava „slabe“, „istrošene“ generacije i narode, a one na čijem čelu su fašisoidni totalitarni režimi, koji ne prezaju ni od zločina, čini „subjektima istorijskih dešavanja“.

Nije ovo ni prvo ni posljednje zamatanje fašizma ili dnevnopolitičkog mešetarenja u religijsku oblandu, ali to nimalo ne umanjuje nevjerovatnost čitavog slučaja. Sa interesovanjem treba čekati da vidimo šta je sljedeće čime će nas iznenaditi iz Islamske zajednice i njenog glasila. Štampanje muslimanima prilagođene verzije Majn kampfa (u prevodu Mahmuda Ahmedinedžada?)? Svečano obilježavanje godišnjice vehabijskog divljanja Sarajevom i premlaćivanja organizatora i gostiju Queer fastivala (na večeri ilahija i kasida, na kojoj bi najveći hit bila Latićeva verzija poznate narodne pjesme „Ubij, ubij, pedera!“?)? Ili put Reisa Cerića u Hag, kao svjedoka odbrane Radovana Karadžića, da mu i lično izrazi zahvalnost za sve što je uradio za Islam na ovim prostorima i da potvrdi da je „osumnjičeni“ za organizovanje najstravičnijih zločina tek terenski izvršilac Alahovih planova?

„Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane“, citirajmo, na kraju, još jednom, Fra Ivu Markovića.

Žalbena komisije Vijeća za štampu u BiH održala je u petak, 18. septembra, redovnu sjednicu, na kojoj je, između ostalog, razmotreno opće stanje u bosanskohercegovačkim štampanim medijima.

Na sjednici je konstatirana tendencija drastičnog pada profesionalnih standarda u printanim medijima i izražena zabrinutost zbog neargumentiranih, uvredljivih i huškačkih tekstova koji imaju negativne posljedice po građane i građanke u BiH.

Žalbena komisija Vijeća za štampu izražava zabrinutost eskalacijom uvreda, diskvalifikacija i netrpeljivosti koje pojedine redakcije printanih medija ispoljavaju ne samo prema kolegama iz drugih medija nego i prema neistomišljenicima, čime se osnovna funkcija medija stavlja u drugi plan, saopćeno je iz Vijeća za štampu u BiH.

(FENA)

On je također zatražio da proces ostane u sadašnjoj fazi sve dok žalbeno vijeće o tom pitanju ne donese odluku.

Tužilaštvo se usprotivilo da Karadžiću bude odobren zahtjev za odgađanjem početka suđenja, ali da mu bude odobren zahtjev da se žali na odluku sa statusne konferencije, javio je Tanjug.

Karadžić je ranije početkom mjeseca od suda zatražio da mu se početak suđenja odgodi za 10 mjeseci kako bi imao dovoljno vremena da se pripremi za proces, navodeći da je tužilaštvo pripremilo više od 938.000 stranica dokumentacije i da bi, samo za čitanje tog materijala, bilo potrebno 2.086 dana.

Predsjedavajući sudija O-Gon Kwon ocijenio je da bi suđenje trebalo da bude završeno u roku od dvije i po godine, dok, po njegovim riječima, "u najgorem scenariju taj period ne smije da bude duži od tri godine".

Karadžić se pred Haškim tribunalom brani sam, uz pomoć stručnog i pravnog tima za odbranu.

Optužnica Karadžića tereti za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995.

Karadžić je bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke (SDS), a na čelu RS-a je proveo period od maja 1992. do jula 1996.

Uhapšen je 21. jula 2008. godine u Beogradu, poslije više od 12 godina skrivanja pod lažnim imenom. Haškom tribunalu je izručen 30. jula prošle godine.

(FENA)

Postoji li razlika između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika?

Ratna zločinka Biljana Plavšić narednog će mjeseca izaći iz zatvora i ostatak svog zlikovačkog života po svemu sudeći provesti u statusu beogradske penzionerke. Baba-monstrum, autorica čuvene izjave o „muslimaninima kao genetski deformisanim osobama“ koju su četnici širom BiH izgovarali prije, tokom i nakon juriša na bošnjačke civile devedesetih godina prošlog stoljeća, tako će i zvanično preći prag muzeja novije nacional-srpske historije, tamo gdje su svoje mjesto zauvijek zauzeli i Srebrenica, i Prijedor, i Sarajevo, i Mladić, Karadžić, Milošević... Sramna odluka Haškog tribunala na čelu sa sudijom Patrickom Robinsonom da jedinu osuđenu ratnu zločinku sa Balkana nakon odležanih nepunih sedam godina zatvora pusti na slobodu s razlogom je izazvao ogorčenje porodica žrtava Plavšićkinih zločina ali i cjelokupnog pravdoljubivog svijeta koji se ne miri sa birokratskim odlukama Međunarodnog tribunala za ratne zločine.

„Kontraofanziva, kao što to biva, bila je žestoka....“ U skladu sa ovim stihom iz jedne pročetničke pjesme Neleta Karajlića reagirao je Milorad Dodik koji nije gubio vrijeme pa je, valjda, deseti put u svojoj premijersko-političkoj karijeri posjetio Plavšićku u švedskom zatvoru i „uzeo joj muštuluk“ na odluku haških sudija. I taj dirljivi susret zločinke i sljedbenika njenih zločina u zatvorskoj kantini skandinavskog kazamata desio se samo dva dana nakon što je laktaški džilkoš po ko zna koji put uvrijedio žrtve zločina, ovoga puta onih 171. civila, žena i djece, sa tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala. Da se poslužimo haškom terminologijom - Dodik je u samo dva dana, u dva različita grada međusobno udaljena najmanje 2.000 kilometara, van svake razumne sumnje, dokazao da je fašista. Nažalost, to što je Dodik takav kakav jeste i to što je Haški tribunal pokazao poseban senzibilitet za zdravlje starijih osoba puštajući Babu-monstruma na slobodu, samo dokazuje u kakvom mulju mi, mi koje nije stigla „Plavšićkina biološko-zločinačka selekcija genetski deformisanih osoba“, živimo zadnjih dvadesetak godina. A živimo tako što se očigledno moramo pomiriti i sa fašizmom i sa javnim promocijama fašizma. Živimo tako što na sve manje prostora (medijskog pogotovo) stvari smijemo nazivati pravim imenom a i kada govorimo, pišemo, naglas razmišljamo, na tim rijetkim „slobodnim teritorijama“ riskiramo optužbe dežurnih moralista i režimskih sluga za širenje „govora mržnje i međunacionalne netrepeljivosti“...

Pitam se, naprosto, šta bi kao koruški Austrijanac, rekao gospodin Valentin Intzko kada bi mi odavde, „sa stranica Žurnala“, konstatirali da je njegov zemljak Adolf Hitler „heroj a ne zločinac“. Znam, jasno mi je, ova bi me jezička provokacija mogla skupo koštati iako je i mojim najzagriženijim neprijateljima poznato šta zaista mislim o Hitleru i njegovim stravičnim zločinima. Baš kao što je svakome jasno kakav zločin nad mrtvim čine oni koji danas, šezdesetak godina poslije, rehabilitiraju Hitlera, Hessa, Goebbelsa, Goeringa... Na sreću, osim suludih neonacista i eventualno Fatmira Alispahića zvanog „brdo šljake“, civilizirani svijet se nedvosmisleno izjasnio o Trećem Rajhu i u skladu s tim zakonski sankcionirao veličanje zločina i zločinaca.

A šta je sa Bosnom i Hercegovinom, šta su, dakle, nakon Dejtona ovdje uradili Inzko i svi njegovi prethodnici po pitanju veličanja i slavljenja zločina i zločinaca? Šta su zvanični Brisel, Washington, London, Pariz, Berlin, Moskva učinili da preko Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini zabrane ono što su odavno krivično sankcionirali u vlastitim zemljama? Ništa, ništa uradili nisu! Kako vidim to ih pitanje nešto i ne zanima jer u Bosni i Hercegovini vladaju neka druga pravila u odnosu na, s razlogom rigorozne, zakone u državama iz kojih dolaze Inzko i ostala diplomatska čeljad. A da je slučajno drugačije Dodik bi nakon posljednjih izjava o Kapiji i Markalama, a naročito nakon jubilarne posjete ratnoj zločinki u Švedskoj, na prvom graničnom prelazu bio uhapšen sa kompletnim osiguranjem. I procesuiran po zakonima Evropske unije. Ovako, nema nam druge nego da vjerujemo da Inzko makar privatno (mimo tv kamera koje ga očigledno i sve više plaše) misli kako nema suštinske razlike između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika.

 - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.

Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.

Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.

Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.

Jim Carroll: Daljine

(odlomak)

(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)

Gomilaju se sprudovi

jedni vrh drugih

kao što misli neba narastaju dok se podiže glava

u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih

lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja

pitao sam šta si htela da kažeš

stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,

napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka

gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”

na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima

ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”

paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala

slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,

dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase

to je ajkula!

a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,

kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe

i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala

“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao

“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme

dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”

i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška

mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća

dok nas taj miris vraća gde smo bili:

gde smo plesali kao deca velikih diplomata

mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima

i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao

a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz

reči, što umirahu u gustom falsetu magle

(...)

(zurnal.info)

To je u direktnoj suprotnosti sa zaključcima iz Deklaracije Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira od 31. oktobra 2007., komunikeima od 25. juna 2008. i od 30. juna 2009. te izjavom ambasadora zemalja članica Upravnog odobora od 12. septembra 2008., navodi se u saopćenju PIC-a.

Ambasadori su podsjetili na jasan stav Upravnog odobora Vijeća za implementaciju mira iz komunikea od 30. juna ove godine u vezi s mogućim jednostranim potezima ove vrste od entiteta.

U njemu se navodi da su "pokušaji da se ponište rezultati ranije dogovorenih reformi i oslabe postojeće institucije na državnom nivou pokazuju otvoreno nepoštivanje temeljnih principa Općeg okvirnog sporazuma za mir, neprihvatljivi i moraju prestati".

Stoga su ambasadori zemalja članica Upravnog odbora PIC-a izrazili punu podršku visokom predstavniku da poduzme mjere koje smatra neophodnim da održi kontinuitet poslovanja Elektroprijenosa u skladu sa zakonom i na taj način osigura neometano pružanje javnih usluga tog preduzeća za dobrobit svih građana BiH.

Ambasadori očekuju od vlasti Republike Srpske i njihovih predstavnika da djeluju u okviru uspostavljenih institucija i zakona BiH, u ovom slučaju Elektroprijenosa BiH, kao i da djeluju u dobroj namjeri i u duhu kompromisa kako bi poboljšali funkcionalnost tog preduzeća koje pruža javne usluge.

Neispunjavanje tih očekivanja smatrat će se jasnim pokušajem slabljenja bitne državne institucije i značajnim nazatkom u procesu evropskih integracija, navodi se u saopćenju.

(FENA)

Vidite gospodo. Zakon je takav! Kako nalaže zakon, ali ja kao jedan paćenik kao jedna sirotinja ne bi mog’o to da uradim zato što je zakon izuzetno...IZUZETNO je zakon...povlašćen u vezi zakona. Da nastavimo? Može!

Pre nego to uradimo, moram da istaknem da bi autor ove izjave (pripiti Beograđanin) mogao da tuži dolepotpisanog jer sam za potrebe ovog članka iskoristio njegovu autorsku izjavu, besmislenu, ali ipak učinio sam to bez njegove saglasnosti, a zarad sticanja pravne imovinske koristi.

Rizikujem da me sud razapne zbog „povrede njegovih moralnih prava“. Jedini spas mi je činjenica da je izjava toliko besmislena da je onoga koji ju je tog dana prelomio preko jezika verovatno toliko sram da mu ne pada na pamet da se zbog iste razvlači po sudu i to od najnižih pa sve do Vrhovnog.

Neki sa tim nemaju problema. U svesnom stanju izreći niz besmislica, među kojima se izdvajaju izlivi ljubavi prema Mirjani Marković i mržnje prema Zoranu Đinđiću, a onda se ganjati po sudu sa komitetom pravnika za ljudska prava (YUCOM) koji su izdali knjigu „Aleksandar Tijanić – Slučaj jednog službenika“, a koja sadrži upravo izrečene besmislice može samo Aleksandar Tijanić, nekad leva ruža Mirjane Marković, a danas medijski protočni bojler Demokratske stranke i njenog lidera Borisa Tadića. Ganjao se i, nakon odluka Okružnog suda koji je našao da su u YUCOM-u samo koristili pravo citiranja, satisfakciju je dobio na Vrhovnom sudu koji je tu presudu preinačio i podebljao autorski pečat preko izgovorenoga.

BESKIČMENJACI U TOGAMA

Sada sam došao na vrlo sklizak teren. Ako pređem liniju koju već dobrano gazim i kažem da su sudije u Vrhovnom sudu zloupotrebile Zakon o autorskom pravu, da su lako potkupljivi i beskičmenjaci u togama, a da Tijanić nije ništa više od vetropira koji savršeno zna kako vetrovi duvaju što mu pomaže da se lakše uvuče u nečiju pozadinu, e onda će oganj nebeski pogoditi potpisnika ovih redova i ostaviti mu pismo – pozivnicu za razračunavanje na sudu jer sve šta sam rekao (napisao) je samo fikcija i laž sa ciljem sticanja prave imovinske koristi, dok se drugačije ne dokaže.

Nije novinarima u Srbiji lako. Mnogi od njih još nisu ni apsolvirali pitanje autorskih prava. Mnogi se i pitaju šta to zapravo znači? E, pa Vrhovni sud i Tijanić su se potrudili da im maksimalno suze tu dimenziju. Za ostatak se pobrinuo Mlađan Dinkić, uz malu pomoć prijatelja koji su prostor za manevar novinarima dodatno suzili u okviru usvojenih izmena i dopuna Zakona o informisanju. Osećanje zbunjenosti lagano prerasta u klaustrofobiju. Otvaramo stranice Zakona i vidimo sledeće novitete:

(Zakonom je predviđeno da javno glasilo može osnovati domaće pravno lice i obaveza upisa u Registar javnih glasila. U slučaju izdavanja glasila koje nije upisano u Registar, nadležni javni tužilac dužan je da odmah pokrene postupak za privredni prestup, a nadležni sud u roku od 12 sati da obustavi privremeno izdavanje glasila.

Ukoliko ne poštuje zabranu i izdaje glasilo koje nije upisano u Registar, osnivač javnog glasila može biti kažnjen sa milion do 20 miliona dinara, a odgovorno lice sa 200.000 do dva miliona dinara. Predviđena je i zabrana izdavanja glasila. Prijavu za upis u registar štampanih dnevnih javnih glasila osnivači su dužni na podnesu u roku od 30 dana od stupanja zakona na snagu, a osnivači drugih glasila za 90 dana.

Izmenama Zakona predviđene su i rigorozne kazne za kršenje pretpostavke nevinosti i objavljivanje informacija koje mogu ugroziti razvoj maloletnika i ukoliko je maloletnik učinjen prepoznatljivim u informaciji koja može da povredi njegovo pravo ili interes. Visina kazni vezana je za tiraž i prihod od oglasa u broju u kome je prekršaj napravljen, a ako je objavljana na naslovnoj strani ili u infomativnoj emisiji za taj sedmodnevni prihod.

Tako formirana kazna može biti 25-100 odsto zbira vrednosti ukupno prodatog tiraža isporučenog na dan objavljivanja informacije i vrednosti prodatog oglasnog prostora u tom broju, a u slučaju elektronskog glasila 25-100 odsto oglasnog prostora za dan u okviru kojeg je objavljena informacija. Odgovorno lice u osnivaču i odgovorni urednik mogu biti kažnjeni sa 200.000 do dva miliona dinara.

Zakonom je predviđena i uslovna kazna uz obavezu objavljivanja presude ukoliko je delo prvi put učinjeno. Kazne za neke prekršaje povećane su sa sadašnjih 30.000-200.000 na milion do 10 miliona za glasilo, odnosno 100.000 do milion dinara za odgovornog urednika.

Predviđene su i rigorozne kazne za distributere koji prekinu distribucije iz neekonomskih razloga. Takođe, zakonom je zabranjen prenos prava nad javnim glasilom. Prvobitno predviđena odredba o obaveznom osnivačkom kapitalu od 50.000 evra izbačena je vladinim amandmanima.

Predlagač je odustao i od odredbe koja je predviđala obustavljanje izdavanja novina i novčanu kaznu ukoliko se to ne učini za osnivača javnog glasila kome je račun u blokadi duže od 90 dana u prethodnih godinu dana.)

Ovo su Nove odredbe kojima se nameću oštre kazne za prekršaje novinara. Ti prekršaji uključuju neobjavljivanje spiska urednika, opisivanje nekoga kao kriminalca ako nije izrečena zakonska presuda ili narušavanje prava maloletnika. Medijske organizacije koje se ogreše o zakon mogu da se suoče sa milionskim kaznama u evrima.

NEPOJMLJIVA SREĆA ZBOG ZAKONA

Kako to zapravo izgleda u praksi? Svega dan nakon usvajanja zakona, redakciju e-novina iznenadio je poziv Dušana Čukića, urednika na RTS-u u ranim danima Miloševićeve vlasti. Možemo slobodno reći čoveka koji je bio preteča ratno-huškačkoj mašineriji, a o kome je kolega i drug Bojan Tončić pisao u Danasu, a sve to ponovo podelio sa čitaocima e-novina u tekstu „Milanovićevi krvavi kvadrati“. Sledi detalj razgovora:

- Ja sam Dušan Čukić! Vi ste autor teksta objavljenog pod naslovom ’Milanovićevi krvavi kvadrati’?

- Da, ja sam, pa?

- U tom tekstu Vi pominjete mene, da sam dobio neki kredit. Ja sam taj kredit isplatio! Vi ste preneli tekst iz jednih novina na koji ja nisam hteo da reagujem. Koliko imate godina i otkad ste novinar?!

- Nadam se da je taj tekst kod Vas izazvao najmanje toliko duševnih patnji koliko ste ih Vi meni izazvali svojim Dnevnicima!

- A šta sam ja to učinio? Znate li da je donet ovaj zakon i ja sam srećan zbog toga?! Vi ste nepristojni i nemoralni, napisali ste neistinu! Nećete više moći tako!

Slučaj drugi. Nekadašnji šef beogradskog DB-a Milan Radonjić, jedan od optuženih za ubistvo četvorice funkcionera Srpskog pokreta obnove na Ibarskoj magistrali, iako osuđen na šest meseci zatvora, i to zbog nezakonitog hapšenja kolege Vladimira Nikolića 1999. godine odnedavno je na slobodi, odnosno u zatvoru nije ni bio jer je nastupila zastara. Ogorčen zbog toga, al i zbog činjenice da nije odgovarao za zločin na Ibarskoj predsednik SPO, troprsti Vuk Drašković rekao je Blicu da postoje dokazi koji terete Radonjića i radnika DB Stevana Bastu za ubistvo urednika i vlasnika Dnevnog telegrafa i Evropljanina Slavka Ćuruvije, četvorostrukog ubistva na Ibarskoj magistrali i atentat na njega izvršen u Budvi.

Zora Dobričanin - Nikodinović, advokatkinja koja zastupa Milana Radonjića, najavila je da će tužiti Blic koji je preneo Draškovićevu izjavu, zbog „kršenja Zakona o informisanju“.

Izmene za koje niko još ne zna ko ih je konkretno nabacao na papir lagano hvataju za gušu novinare po Srbiji. Ideja da se uredi medijski prostor u nekom drugom vremenu, sa nekom drugom vlasti i zbog nekih drugih razloga bila bi podržana i od samih novinara, u to ne treba sumnjati. Smeća poput Kurira, Pravde, Press-a, i mnogih drugih na medijskoj sceni Srbije ne zaslužuje ništa drugo do gašenja.

MINISTARSKA SUJETA

Cena koja će se u Srbiji platiti ne bi li zadovoljili sujetu jednog ministra je prevelika, koliko god nas uveravali u suprotno. Navodno će se Ministarstvo pravde brinuti da ne bude sve tako crno, a u Republičkom javnom tužilaštvu kažu da je Evropska konvencija o ljudskim pravima iznad svakog zakona u Srbiji, kao i da Tužilaštvo prepustiti sudu da oceni da li su teze nižih javnih tužilaštava zasnovane na zakonu i u skladu sa odredbama Evropske konvencije.

Ako se podsetimo presude koju je Vrhovni sud doneo u slučaju Aleksandra Tijanića i YUCOM-a onda možemo spokojno leći. Kakva država, takav sud. Dakle, žali bože.

A vidim da su se pojedinci preko Drine veoma zainteresovali da iskustva prenesu. Igru koju su pripremili u Srbiji, a po kojoj su „čisti“ ostali Miloševićevi SPS-ovci, ali i radikali, oni ortodoksni ali i umiveniji, Miloševićevo Udruženje novinara Srbije, Koštuničin DSS, i brojni drugi opskurni likovi bila je samo dobro osmišljena predstava za birače čiji se ishod unapred znao. Uostalom koji još političar ne mašta da pod svoje zavede kritičare i da im s vremena na vreme ne odrapi neku milionsku kaznu, pa ako treba platiće i iz resursa stranke kako bi diskreditovali drugu stranu.

Oko toga postoji apsolutni konsenzus, pa nemojte se čuditi da se slično desi i u BiH. Zakon je takav da bi ga svaki političar poželeti mogao, bio on Srbin, Bošnjak, Hrvat..., jer IZUZETNO je zakon... povlašćen u vezi zakona.

Zanimljivu ulogu je odigrao i OEBS, odnosno OSCE misija u Srbiji. Prvobitno apsolutno nikome nisu dati na uvid predložene izmene i dopune Zakona. Nakon sitnijih ispravki usvojenim amandmanima, OEBS se nije izričito stavio na stranu protiv usvajanja, što su iskoristili i u NUNS-u i LDP-u da kažu da je jedna toliko značajna institucija ipak dala podršku. I nakon usvajanja bilo je nemoguće čuti jasan odgovor iz OEBS-a da li su stali iza izmena. Zanimljivo je da su odmah po usvajanju zakona najavili da će organizovati kurseve za sudije Trgovinskog suda, koji sada preuzima nadležnost o medijima, barem u onoj regulativnoj sferi, a koji su se do sada sa medijima susretali samo uz jutarnju kafu.

Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.

POLITIKA PERVERZIJE

Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.

To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.

Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.

LAŽ KAO ISTINA

Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.

UNIŠTAVANJE DOKAZA

Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.

Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.

Španski sudija Ismael Moreno izdao je međunarodne naloge za hapšenje Johana Lepriča, Antona Titjunga i Josiasa Kumpfa. Prema optužnici na 18 strana Kumpf sada živi u Austriji a druga dvojica se još uvijek nalaze u SAD-u.

Moreno je naveo da su trojica osumnjičenih bili članovi nacističke SS garde Totenkopf i da su služili u logorima ili u Mauthauzenu u Austriji pod nacističkom okupacijom ili u Zahzenhauzenu u Njemačkoj, prenosi u petak Beta.

Titjung (85) je rođen na teritoriji današnje Hrvatske, sada živi u američkoj državi Wisconsin. Leprič (85), koji je rođen u Rumuniji živi u Ditrojtu u državi Michigen.

Kumpf (84) je rođen na teritoriji današnje Srbije, i živio je u Rasinu, u državi Wisconsin, prije nego što je deportovan u Austriju.

Sva trojica su se naselila u SAD poslije Drugog svjetskog rata i stekla američko državljanstvom ali im je ono oduzeto posljednjih godina kada su američke vlasti zaključile da su prikrili svoju nacističku prošlost, prenosi agencija AP.

Moreno je izdao optužnicu u skladu s španskim poštovanjem principa univerzalne nadležnosti koja dozvoljava da se posebno teški zločini kao što je genocid, tortura ili terorizam, procesuiraju u Španiji iako su počinjeni na drugoj teritoriji.

Moreno istražuje ovaj slučaj od jula prošle godine na zahtjev porodica Španaca koji su deportovani u nacističke logore.

Četvrti osumnjičeni koji je naveden u prvobitnoj istrazi John Demjanjuk deportovan je iz SAD u Njemačku u maju da mu se tamo sudi i nije naveden o ovoj optužnici.

Portparol austrijskog minstarstva vanjskih poslova Katarina Svoboda rekla je da Austrija još nije zvanično obavještena o ovoj optužnici.

(FENA)

- Mislim da je moguće da se NATO i Rusija odluče na novi početak, kazao je Rasmussen u svom govoru u Bruxellesu, javio je AFP.

On je dao tri konkretna prijedloga da se to postigne. Prvi se sastoji u " hitnom razmatranju jačanja saradnje NATO-Rusija u svim domenima", od zajedničkog interesa.

Rasmussen je naveo borbu protiv terorizma, širenje oružja za masovno uništenje i stabilizacija Afganistana.

Da bi se uspostavilo povjerenje, Rasmussen želi "ponovno uspostavljanje uspješne saradnje Vijeće NATO-Rusija, konsultativni organ između Atlantskog saveza i Moskve", kako bi se "bez predrasuda" pokrenula sva pitanja.

On je također predložio u petak Rusiji da ponovo zajednički razmotre "nove izazove sigurnosti 21. stoljeća".

(FENA)

Kako je izjavio direktor Zavoda za zdravstveno osiguranje HBŽ-a Ivan Krstanović, realno naplativa dugovanja iznose oko 10 milijuna maraka, dok se realno nenaplativi dio potraživanja po osnovu neuplaćenog doprinosa za zdravstveno osiguranje radnika, odnosi na poduzeća i tvrtke koji više ne postoje ili su prestale s radom, a nikada nisu izmirili obaveze prema Zavodu.

Kada je riječ o primjeni nove zakonske regulative u FBiH, Krstanović naglašava da obveznici uplate doprinosa od početka ove godine ne mogu isplatiti plaće radnika ako na njih nisu uplatili doprinose za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje.

Krstanović naglašava da porast prihoda po osnovu uplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje u HBŽ-u u razdoblju siječanj-lipanj iznosi oko pet posto, ali da je ta ustanova u istom razdoblju po ovom osnovu, izgubila prihod između 800.000 i 900.000 maraka jer privatni sektor doprinose plaća na minimalnu osnovicu plaća, a javni, odnosno državni, na stvarnu osnovicu.

(FENA)

On smatra da je situacija u BiH dobra, te da nije onakva kakvom se prikazuje. Priča se o raspadu BiH, istakao je Silajdžić, jer to odgovara onima koji žele stvoriti atmosferu, kako bismo mi prihvatili bilo šta. Oni koji su pokušali oružjem nisu uspjeli, a neće uspjeti ni mikrofonima, dodao je naglasivši da nekom odgovara da stvara takvu atmosferu.

Imamo političkih problema, ali to nije tako, bio je izričit Silajdžić. Složio se da u posljednje vrijeme ima alarmantnih izjava, koje su kako je kazao rezultat toga da ljudi žele da budu u medijima, da se čuju, a najlakše je ako je sve crno, žuto, alarmantno, kataklizmično, onda to se i prenosi.

Pojasnio je to primjerom da ako kaže nešto dobro, poput da su u zadnjih šest mjeseci naše firme u Libiji potpisale 500 miliona dolara poslova, onda se to i ne čuje, ali da ako kaže nešto crno, što ne valja, onda će svi prenijeti.

U nastvaku je dodao da bi za sve nas bilo dobro da se posvetimo privredi. Izrazio je žaljenje što BiH nije iskoristila priliku s planiranim energetskim projektom, dodajući da treba raditi na projektima i investicijama, ukoliko se želi da mladi ostaju u zemlji i da rade, te da se privuku u BiH i oni koji su već otišli.

Kako je kazao, pozvao je i sanske privrednike da pripremaju projekte, jer će biti nekih konferencija u ovoj i narednoj godini, gdje potencijalni ulagači dolaze, ali nema projekata. Znam da to košta i da treba puno znanja, ali to moramo raditi ako želimo investicije i razvoj bh. privrede, istakao je Silajdžić.

Prema njegovim riječima, danas se u svijetu investira u poljoprivredu i energetiku, a BiH ima i jedno i drugo, stoga se postavlja pitanje samo kako ćemo se organizirati i koliko ćemo ozbiljno misliti.

(FENA)

Pokušali smo od političara u Republici Srpskoj saznati da li i oni misle kako su masakr na tuzlanskoj Kapiji i na sarajevskim Markalam inscenirani. Malo ko od njih je želio ili smio reći šta misli. Uglavnom su ponavljali: “Bez komentara...” 

Prilikom regrutovanja novih članova SNSD-a u Bijeljini predsjednik ove stranke i premijer Republike Srpske Milorad Dodik ispalio je u pravcu tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala projektile laži koji su ranili i zgrozili čitav normalan svijet. Šef SNSD-a izjavio je da je zločin na tuzlanskoj „Kapiji“ insceniran. Kao i zločin na sarajevskoj pijaci Markale. Milorad Dodik tako je na najbolniji način povrijedio porodice i prijatelje ubijenih.

Milorad Dodik je političar kojem prijeti tužba za opsežan privredni kriminal. Spas vidi u narednim izborima, preuzimanju apsolutne vlasti i izgonu inostranih tužitelja iz Bosne i Hercegovine. Predizbornu kampanju otpočeo je po uzoru na Radovana Karadžića s početka devedesetih – prijetnjama otcjepljenjem, pričom o stvaranju srpske države u Bosni i Hercegovini, izazivanjem nacionalne mržnje i netrpeljivosti.

JEDNOUMLJE

Možda Dodik, kao i onomad Karadžić, takvom retorikom može dobiti izbore u manjem bh entitetu, no sigurno je da nikada neće imati toliko moći da prisili inostrane tužioce da napuste pozicije u tužilaštvu Bosne i Hercegovine. I da spriječi eventualno podizanje optužnice.

Gnusna laž koju je izgovorio premijer Republike Srpske izazvala je zgražavanje i osudu među pojedinim političarima u tom entitetu. Nije bilo ni za očekivati da će opzicija u RS-u mahom ustati da napadne premijera zato što je “malo vrijeđao Bošnjake”. Nije bilo za očekivati jer opzicija u Republici Srpskoj po pravilu djeli mišljenje s pozicijom kada su u pitanju Bošnjaci i razni drugi nesrbi. Također, nije dobro se ni naguravati sa svemoćnim premijerom. PDP-ejci Mladena Ivanića na službenim su putevima diljem Srpske i svijeta, i vjerovatno se nikad neće ni vratiti s njih kada je u pitanju komentar na premijerovo vrijeđanje žrtava ratnih zločina. Kao ni putnik Mladen Bosić, koji putuje isključenog mobitela, da li iz nekog sujevjerja ili straha da bi izjavom o ratnim zločinima na “kapiji” i Markalama mogao bataliti rejting u nevakat.

REMAKE

Jedan od rijetkih koji je retoriku Milorada Dodika izjednačio s izjavama političara odgovornih za krvoproliće i rat od '92. do '95. je Zdravko Krsmanović.

-Ovakve izjave slične su onima s početka devedesetih i, iskreno, bojim se da ne dovedu do onoga što se tada desilo. Izjave koje vode mržnji i produbljivanju neslaganja među ljudima jedino su što ne treba ovim ljudima. Takvo nešto moramo ostaviti u stranu, zaboraviti i raditi na boloj budućnosti svih nas - rekao je za Žurnal potpredsjednik Socijalističke Partije i načelnik Foče Zdravko Krsmanović.

Bivši premijer RS-a i predsjednik Demokratske stranke Dragan Čavić izbjegao je kazati svoje mišljenje “slučajevima” “Kapija” i Markale zato što nema informaciju o tome!? Predsjednik DS je “kao nešto načuo da je negdje neko istraživao, UN valjda”. Također je “nešto čuo da je na Markalama aktivirana eksplozivna naprava te da se nije radilo o granati. Ali, bez valjanih dokaza nije moguće bilo što tvrditi”. No, nije propustio priliku naglasiti da su izjave Milorada Dodika uglavnom neargumentovane provokacije.

PRODAJ KRAVU, KUPI PUŠKU

I, naravno, povodom negiranja ratnih zločina od strane Dodika, na svom blogu pisao je Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikove stranke. Ono što slijedi misli su jedne političke činjenice u Bosni i Hercegovini koju je, kao i njegovog šefa, donio nesretan i zao vakat.

“Prodaj kravu, kupi pušku. Da se ne sjećamo Srbije do Vladivostoka. Tim su manipulisali Srbima i mamili ih u rat, nudeći im Državu Dinastije Karadžić. Knjige su objavljene, već, o miniranju Starog mosta u Mostaru, sa stručnim dokazima da on nije srušen tenkovskom granatom i da je to samo snimano radi potreba montaže. Objavljeno je mnogo savjeta raznih dobronamjernih brižnika u kojima se kaže da treba inscenirati kakav veliki zločin nad muslimanima kako bi nato-snage mogle dejstvovati po položajima Srba. Izlaze na vidjelo podaci da su dvije velike armije u ratu u BiH znale da će civili stradati u Ahmićima, i istog dana u Trusini. Slučajno Hrvati i muslimani. Oni izmanipulisani šahovnicom na Drini i žrtvom mira za BiH. Sada je, najednom, problem što se iznosi sumnja u istinitost svih „činjenica“ i brojki Srebrenice, u „istinitost“ Tuzlanske kapije i Markala. Današnji narodi u BiH treba da otresu glavom i da se osvijeste. Sve što su njihovi vlasnici radili u ratu u BiH, bila je gola manipulacija”, napisao je na svom blogu napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske Rajko Vasić.

Treba vam kredit? Nekoliko miliona maraka, bez kamata, sa rokom otplate od devet godina, pri čemu sa vraćanjem kredita počinjete tek nakon četiri godine? Dobiti ovakav kredit u bilo kojoj banci je čista naučna fantastika, ali snovi postaju stvarnost ako se obratite Vladi Republike Srpske.

Nakon što je Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu prodata ruskom strateškom partneru, među dugovima koje je novi vlasnik trebao izmiriti našlo se i 7,4 miliona maraka starih obaveza prema opštini Bosanski Brod.

Novi ruski vlasnici su izgleda jako emotivno vezani za vlastiti novac, pa im se nikako ne odvaja od njega. U pomoć je priskočila Vlada RS.

Umjesto Rafinerije, koja je već postala privatna kompanija sa kojom Vlada RS vlasnički nema više ništa, dug od 7,4 miliona maraka prošle godine je platila Vlada RS. Novac je uzet sa posebnog računa na kome se nalaze pare dobijene prodajom Telekoma Srpske i te iste Rafinerije.

Kako je utvrdila Glavna služba za reviziju javnog sektora RS u svom izvještaju za 2008. godinu, Vlada RS je nakon plaćanja obaveza rafinerije prema opštini Bosanski Brod, čitavu transkaciju kroz papire provela kao kredit rafineriji.

Možda ovo i ne bi bilo toliko sporno, da uslovi pod kojim je 7,4 miliona maraka pozajmljeno rafineriji u ruskom vlasništvu nisu jednostavno fantastični, naravno za Rafineriju i njene vlasnike.

Rok za vraćanje kredita je čitavih devet godina, pri čemu su prve četiri godine grace period, tj, rafinerija sa vraćenjem duga Vladi RS počinje tek od 1. jula 2011. godine, a i onda će dug vraćati u 60 mjesečnih rata.

Da sve bude zanimljivije, u situaciji kada poslovne banke u BiH svojim klijentim nemilice podižu kamate na kredite i na 10 posto gopdišnje, Vlada RS privatnoj kompaniji galantno pozajmljuje više od sedam miliona maraka – bez kamata.

O ovakvoj pozajmici bilo koja državna ili privatna firma u BiH može samo sanjati.

U čitavoj priči razloga za zadovoljstvo imaju samo novi vlasnici rafinerije nafte u Bosanskom Brodu jer su za sebe napravili odličan posao. Praktično su istim parama ispunili dvije obaveze, jer je Vlada RS dio novca dobijenog prodajom svog vlasničkog udjela u rafineriji, na ovaj način ponovo vratila kupcima koji su njime sa vrata sebi skinuli još jedan dug, koji su inače trebali platiti iz vlastitog džepa, svježim novcem.

Jedini koji su u ovoj neubičajenoj i nelogičnoj poslovnoj kombinaciji Vlade RS na gubitku su građani RS. U situaciji kada domaće kompanije otpuštaju radnike jer čak ni započete poslove ne mogu završiti zbog nedostatka povoljnih kredita, Vlada RS doslovno poklanja pare firmi, čiji se vlasnici, barem zvanično, kupaju u novcu.

Čak i da je taj novac ukožen u banku i oročen, što takođe nije najsretnije rješenje, porezni obveznici i budžet Republike Srpske prošli bi puno bolje. Uz šest posto godišnje kamate, koliko dobijau javna preduzeća iz FBiH koja svoje viškove novca drže oročene u poslovnim bankama, za devet godina na uloženih 7,4 miliona, na kamatama bi se zaradilo dva miliona maraka.

Ovako, budžet RS ostaje uskraćen za prihod od kamate, a nakon devet godina ako ovaj kredit i bude otplaćen, realno će ovih 7,4 miliona maraka vrijediti manje nego danas.

(zurnal.info)