Današnje utopijske zajednice imaju sve osobine turističkog rizorta. Niti jedna od njih nema ambiciju biti sjeme budućeg boljeg svijeta. One su od svijeta otrgnute, skrivene, zaštićene. One svijetu ne daju prići, niti u svijet žele

Kod nas postoji izreka: što je džabe, i Bogu je drago. Mi i inače imamo jako teološko opravdanje za svaku nepodopštinu koju činimo. Mi ne samo da koljemo u ime Boga, nego u ime Boga besplatno ždreremo i ločemo. Imamo čak i teološko opravdanje za korupciju: Bog je prvo sebi bradu napravio.

Nakon “European Son” naučiš da je tolerancija izazov, “drugačije” prestaje biti opasnost, naprotiv, ima draž novog iskustva

Seksualna i rodna emancipacija koju nam kao dar koji se uručuje urođenicima donosi finansijski kapitalizam sa pratećom liberalnom demokratijom, već je bila upisana u sami temelj komunizma, još od milenarističkih pokreta, preko seljačkih ustanaka, pa do Ruske revolucije

Klub CBGB je zatvoren prije tačno sedam godina. Sefke Records vas podsjeća na neke pjesme koje su svirane na njegovoj pozornici

Ako ovako izgleda najbolji od svih mogućih svjetova, svijet u kojem je okončala istorija, svijet napredne nauke koja iz dana u dan diže kvalitet života, svijet u kojem je iz dana u dan sve više slobode i ljudskih prava - a kako onda izgleda najgori od svih mogućih svjetova

Politika počinje sa neslaganjem. Tamo gdje se sve rješava prećutnim konsenzusom i gdje svi klimaju glavama dok drugi govore, nema politike

Uvredljivo je kada nam identitet nameću drugi. Posebno je gadljivo kada se radi o Tokiću, Alispahiću, Izetbegoviću, Ceriću, Lagumdžiji (uz pomoć Saffa), Zukorliću i sličnim za koje sam mislio da su zauvijek izgubili kredibilitet da bilo kome na kugli zemaljskoj objašnjavaju bilo šta o bilo čemu

Na svijetu već ima dovoljno ljevičara koji se vole naduvati, napiti piva, obući majicu sa Čeovim portretom, otići na tribinu i vikati sloboda! jednakost! pravda! Njihova brojnost garantuje neuspjeh. A kako bi bilo da se malo sjedi kući i čita, da se uči, uči i samo uči?

Biti čovjek znači biti vođen nečim većim od sebe samog, nečim što prevazilazi granice našeg tijela. Kada bi granice našeg tijela zaista bile granice našeg bića, o ljudskoj se sudbini ne bi imalo što misliti ili pisati: jedva da bi imalo smisla plakati nad njom

Volio bih znati koliko njih je izgubilo posao i propilo se. Koliko njih je reklo sebi „E, budalo!“, lupilo se šakom o čelo i postalo nacionalista. Koliko njih su postali teoretičari svoje novootkrivene nacionalne stvari, a koliko njih ostalo vjerno marksizmu

Vašim mukama je kraj: pićete kafu u lokalima u kojima vas niko ne zna, ručaćete sami, večeraćete sami, sami ćete se napiti za šankom, nikada u životu nikada nikome ne morate platiti piće, ako padne kakav seks, to izbacite iz kuće i nikada više ne vidite… Uopšte ne znam kako smo do sada živjeli bez ovoga!

Nikada oni neće reći: dosta je. Nikada oni neće stati. Proces okupacije i ekonomske eksploatacije javnog prostora će, jasno, završiti tako što javnoga prostora više neće biti

Bili smo podstanari u kući koju su mrzili njeni vlasnici. Svaki dan su govorili da su u svom gradu, odakle su prognani tokom rata, ostavili mnogo ljepšu. Nama su iznajmili prizemlje koje su smatrali najružnijim dijelom rugobe

Naš primjer pokazuje kako se puna kontrola populacije može ostvariti i putem nezaposlenosti, nacionalnih i vjerskih podjela koje još uvijek, uprkos svemu, ljude homogenizuju daleko brže i snažnije od bilo koje lijeve ideje

Bez nacionalizacije, koja bi poništila posljedice tranzicione pljačke i privatizacije zajedničkih dobara, može biti pravne države, ali o pravednoj državi nema ni govora. Kao što je jasno da o nacionalizaciji neće biti ni govora: može li neko makar zamisliti da EU podrži balkansku vladu koja bi sprovela nacionalizaciju

Lijepo Benjamin kaže da ne postoji nijedan dokument civilizacije koji u isto vrijeme nije i dokument barbarstva. Stoga listu koju je započeo Dawkins treba nastaviti, pa primijetiti kako čitav islam u čitavoj svojoj istoriji ima manje gasnih komora i konc-logora nego Njemačka, sa sve nobelovcima

I za rastu i za Crnogorca, život je čekanje. Rasta život provodi u čekanju da se vrati u Zion, dakle u obećanu zemlju Etiopiju. Crnogorac, pak, život provodi čekajući da se vrati u Beograd

Postplažna depresija nastaje usljed iznevjerenih očekivanja od godišnjeg odmora, od rasprsle nade da će sve biti mnogo bolje samo zato što smo, i to na kratko, otputovali na neko drugo mjesto