Ničeg smiješnog nema u tome što postoje ljudi koji žive tako teško, tako potpuno pakleno, da je za njih ebola – najmanji problem

Koje su to vrijednosti koje dobri ljudi prime u bogomoljama, pa prenesu u džungle i štale u koje su se pretvorili naši gradovi i države? Kako to da se od sve te silne mudrosti i dobrote kojoj ih uče u bogomoljama ništa, ali baš ništa, ne prelije u društvo u kojem žive između misa i džuma?

Da bismo vam prevrtljivo ljeto učinili bar podnošljivijim, obezbijedili smo vam malo dobre lektire - odlomak iz neobjavljenog rukopisa Andreja Nikolaidisa...

Dešavaju nam se užasne stvari. Zaslužujemo užasne stvari. Tačka. Što god da se ljudskoj vrsti na koncu desi, može biti tužno, no ne i nepravedno

Nema ovdje više nikakve gadosti, podlosti, čak ni mahnitosti koja bi nas iznenadila. Kao da nam je ludilo postalo zavičaj. Pa nas, čim napravimo korak u racionalnost, spopadne nostalgija

Mi smo genetski jači, bolji, ljepši i pametniji. Sjetite se koliko je Muslimana bilo među deset najboljih đaka, studenata, vojnika. Malo

To da novac pokreće svijet je već dovoljno loše. To da ga pokreće vjera u stvari koje ne postoje – to je, oprostite, apsolutno zastrašujuće

Gavrilo Princip danas funkcioniše kao logotip za Prvi svjetski rat. Takvu sudbinu niko ne zaslužuje

Ne bih imao ništa protiv da svi budu zgroženi bosanskim anti-fudbalom, da bosanski igrači golove daju frljokama, iz polušansi, iz teške defanzive - može i guzicom, ako treba.

Dobro je ono što ne uspijevamo do kraja razumjeti - kako, otkud, zašto? Zlo smo, računam, do sada ipak razumjeli. Zlo, moguće, ipak jeste jednostavno. Dobro je ono što nam neprekidno izmiče, otud i jedino o čemu vrijedi misliti

Savršeni zločin je onaj koji i nije prepoznat kao zločin, onaj koji je legalizovan, onaj koji je sastavni dio društva, tradicije, civilizacije i politike, onaj na kojem, napokon, počiva svaka država

Nastala je čitava nova klasa onih koji su ekstremno umjereni, klasa demokratskih fundamentalista, demokratska ideološka policija koja patrolira prostorom javnog života, sriče napamet naučene šlajfne jevanđelja po slobodi i ljudskim pravima, upire prstom i traži sankcije

Fabriku posmatrač doživljava kao šiljast, taman horizont, kao nesnosnu buku, vrevu, kolone radnika... Gotovo nikada kao pojedinačne sudbine.

Jeste: Titova se Jugoslavija zvala radničkom zemljom – ali radnici su u njoj bili gubitnici, baš kao u svakoj drugoj zemlji svakog od svjetova i vremena

Treba nam nomadizam koji će biti inačica kafi bez kofeina, seksu bez seksa i coca-coli bez šećera – nomadizam bez nomada, mobilnost u statičnosti, život analogan nomadskom u digitalnoj verziji

A ja mislim ovako: ako neće biti penzije, nego ćete nas iz kancelarija, skladišta i gradilišta nositi na groblje, koji će nam kurac i narod, i država, i zastava, i nacionalna kultura, i parlament, i vlada i demokratija

Milošević je potrajao još devet godina nakon uvođenja sankcija, a tajkuni koji su izronili iz sankcija traju do danas, i u Crnoj Gori i u Srbiji

Internet postaje bojno polje na kojem vodimo stare, formalno završene ratove. Kao što na porno sajtovima možemo imati najopasniji seks bez opasnosti od AIDS-a, tako na internet forumima možemo etnički čistiti zemlje, rušiti gradove i veličati ratne zločince, bez opasnosti da im se pridružimo u zatvoru

Od laži se gradi poredak u svijetu, veli Kafka. Tako je, učitelju, tako i nikako drugačije, a tome još dodajmo: belaj je ime poretku u svijetu. Vladati svijetom znači kontrolisati belaj