Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Marko Tomaš poklanja pet novih pjesama iz ciklusa Naše vrijeme

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Što se pisanja u karantinu tiče, priznajem da mi tema epidemije nije privlačna. Možda zbog toga što je neprijatelj nevidljiv, a tekst traži sliku. Ali je istina da dok pišem o svemu drugome, svejedno ne mogu prestati misliti o ovome što nam se upravo događa. Zbog toga lako odustanem od pisanja i okrenem se čitanju.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Granice se zatvaraju. Milomir je ostao u Sarajevu. I premda ne spadam u religiozne, svejedno pomišljam da ne može biti slučajno to da se Strašni baš sada vratio.

Putovanje s knjigama preko američkog kontinenta

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Damir Šodan i Mehmed Begić predstavljaju poeziju velikog čileanskog pjesnika Raúla Zurite

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim

Divlji detektivi Megmed Begić i Damir Šodan predstavljaju intervju sa Raúlom Zuritom. U narednom nastavku pripremili su pjesme ovog velikog čileanskog pjesnika

Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života

Po rođenju smo dobili imena. Proglasili su nas državljanima ove ili one države. Gurnuli nam jezike u usta i mozak. Rekli nam tko su nam neprijatelji a tko saveznici. Onda su nam rekli i što je u okviru svega toga normalno. I onda mi sad živimo kao normalni a neki drugi su nenormalni. Po rođenju obično

Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim.

Naredni put kad šaljete klince u rat ili na groblja, dobro razmislite... Možda će država za koju to činite završiti tek kao hotel s pogledom na Veliko ratno ostrvo. Imat će recepciju na kojoj radi neka djevojčica koja vam je mogla biti i majka i cura i sestra i najbolja prijateljica. Možda vaša država danas i nije drugo nego recepcija koju obezbjeđuje neki smoreni rmpalija s natpisom security na rukavu