Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Damir Šodan i Mehmed Begić predstavljaju poeziju velikog čileanskog pjesnika Raúla Zurite

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim

Divlji detektivi Megmed Begić i Damir Šodan predstavljaju intervju sa Raúlom Zuritom. U narednom nastavku pripremili su pjesme ovog velikog čileanskog pjesnika

Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života

Po rođenju smo dobili imena. Proglasili su nas državljanima ove ili one države. Gurnuli nam jezike u usta i mozak. Rekli nam tko su nam neprijatelji a tko saveznici. Onda su nam rekli i što je u okviru svega toga normalno. I onda mi sad živimo kao normalni a neki drugi su nenormalni. Po rođenju obično

Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim.

Naredni put kad šaljete klince u rat ili na groblja, dobro razmislite... Možda će država za koju to činite završiti tek kao hotel s pogledom na Veliko ratno ostrvo. Imat će recepciju na kojoj radi neka djevojčica koja vam je mogla biti i majka i cura i sestra i najbolja prijateljica. Možda vaša država danas i nije drugo nego recepcija koju obezbjeđuje neki smoreni rmpalija s natpisom security na rukavu

Na današnji dan, 27. januara 1945. godine, vojnici Crvene armije oslobodili su Auschwitz, najveći koncentracioni logor nacističke Njemačke. Ništa više nije bilo isto, kaže Steiner, kad se saznalo da čovjek može čitati Goethea ili Rilkea navečer, da može slušati Bacha i Schuberta, i ići ujutro na posao u Auschwitz.

Bilo je to u onoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, prije nego što smo pretvoreni u tajkunsko igralište. Sjećate se? Prije 57 godina, prije ovog smoga demokratije koji nas je oslobodio jednoumlja i totalitarizma i usput odlučio da nas oslobodi ama baš svih ovozemaljskih radosti

On kaže: “Pišem. Ništa mi drugo nije preostalo. Inače sve zaboravljam. Prije rata, bio je u Sarajevu jedan hirurg, dementan, otišao u penziju, ali svaki put kad bi u bolnici imali neki komplikovan slučaj zvali bi njega, jer on je sve već zaboravio, osim svog posla u kojem je i dalje bio besprijekoran. E tako sam i ja zaboravio sve osim svog pjesničkog znanja, i još samo tu sam hirurški precizan.”

Izdavačka kuća Buybook objavila je izbor pjesama Mehmeda Begića "Nesvrstane pjesme". Pročitajte pogovor Semezdina Mehmedinovića i četiri pjesme iz knjige

Na zidu vagona je bio naslikan rub prozora Plavoga voza, vidjela se lijeva ruka putnika s kubanskom cigarom između prstiju, i skupim prstenom na domalom prstu, a desna njegova ruka je bila ispružena dole, prema grozdu zgrčenih dlanova nekih nevidljivih ljudi što bi da se rukuju s Maršalom, kojeg sam istog trenutka prepoznao, bez obzira što se na slici vide samo njegove ruke. I lijepo sam osjetio kako se moje tijelo, odozdo, od stopala puni strahom.

Od petka 10. januara na Žurnalu čitajte “Male životopise” našeg novog kolumniste Semezdina Mehmedinovića!

Šofer šapuće: “Sjedite naprijed, migranti će na kraj autobusa. Smrde. Ne kupaju se.” Idem na kraj autobusa. Ima mjesta.

Htjedoh samo reći kako nema ničega osim neba posutog lišćem i jedne klupe na koju ću sjesti i čekati vlastiti povratak

U zoru, kada su se rastale, dok je sa koferima u rukama stajala na trgu kojim je prolazio prvi tramvaj, i dalje je mislima bila u toj bogataškoj kući, pred kaminom. Vidjela je sebe kako na hrpu drva spušta kutiju sa šibicama koju je čuvala u džepu jakne. Moje šibice za vaše stvari, rekla je tiše no što pada snijeg.