Bilo bi zanimljivo zamoliti Hodžića da nas prosvijetli i jasno nam kaže što je to što novinari plaćenici žele uništiti, a što je započeto te proklete 1992. godine

Izdavačka kuća Nomad objavila je zbirku priča Almira Imširevića "Najljepši od svih svjetova". Autor je za čitaoce Žurnala izabrao priču "Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci"

Kad smo se nas dvoje prvi put poljubili, u aprilu 1981. godine, na Zemlji je bilo 4,5 milijardi ljudi. A u trenu našeg jutrošnjeg poljupca, u aprilu ove 2020. godine, na Zemlji je 7,8 milijardi. Između dva naša poljupca broj ljudi se skoro udvostručio.

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.

Kada nas otključaju i kada konačno izađemo u otvoreni prostor, šta ćemo raditi sa iznova stečenom slobodom

Nema se tu što puno pametovati. Imamo biti sretni što smo preživjeli pandemiju. Kada je preživimo. Život ionako nitko neće preživjeti ali bitno je da ekonomija preživi svaki pojedinačni život. I to tako jeste i drugačije i ne može niti bi valjalo, ali ipak brinem.

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Dakle, oktobar je 1992. godine. Ovdje gdje je sada galerija s misterioznim bijelim platnima na zidu, prije dvadeset i osam godina bila je prazna soba s jednim stolom. I kad sam se pojavio, za tim stolom na kojem je bila šahovska ploča s poredanim figurama, sjedio je Grof

Čekam vijest o pojavi mahnitih mesija među uplašenim ljudima. To što su vlastodršci pomahnitali nije nikakvo čudo. Gotovo strastveno isprobavaju represivne mehanizme, zakonite i one izvan zakona. Vanredna stanja stavljaju i zakone pod znak pitanja

Tako i ja, nakon silnih vijesti o pandemiji, zaboravljam da su na brdu bašte, salata i mladi luk. Zaboravljam na proljeće. A to se ne smije.

Darko Cvijetić pripremio je za Žurnal tri nove pjesme iz ciklusa "Pusta Bosna"

Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Svaki put kad se ovih dana spomene “social distancing”, ili “pravljenja razmaka”, pomislim na Affana Ramića koji je jednom ušao u kafić i naručio dva viskija

Igra je postala toliko obožavana jer je bila slamka spasa, rijetki izlaz, mogućnost da se čovjek izdigne iznad položaja koji mu je nametnut rođenjem. Na terenu su svi bili jednaki a šljakeri iz rudnika i tvornica konačno su dobili prigodu da vide da su sposobni barem u nečemu pobijediti i nadvisiti bogomdane dečke iz javnih škola.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

U vremenima iskušenja i izolacije prijaće nam nove pjesme Mehmeda Begića

Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Marko Tomaš poklanja pet novih pjesama iz ciklusa Naše vrijeme