Prije tri godine eskalirali su građanski protesti na ulicama bosanskohercegovačkih gradova. Tada smo se u kratkom komentaru pitali "šta nam se to dešava". To pitanje je ostalo otvoreno do danas

Nismo znali slušati profesora. Nikada ništa nismo naučili. Tko ne sluša razum, robovat će gluposti. Tko unakazi ljepotu, živjet će u ruglu

Preminuo je Predrag Matvejević, veliki pisac, neohumanistički tribun, pjesnik među ruševinama

Hoće li hrvatskim mladićima biti lakše zato što neće ići u armiju „tamnice naroda“, nego Majke Hrvatske? Hoće li im biti lakše jer na njih neće urlati niži oficirski kadar iz Leskovca, nego onaj iz Dalmatinske zagore?

Vrijednosti koje se promoviraju kroz zvanične politike u BiH uspjele su odgojiti skupinu samoproklamiranih neonacista koji su se spremni organizirati kako bi napadali one točke za koje im se čini da se njima kreću balije, Jugoslaveni, Srbi, pederi

Takav mrak se u Bosni i Hercegovini najčešće pojavljuje kada se rješavaju nacionalna pitanja, kada ljudi pomisle da će nestanak neke druge nacije, rase ili vrste učiniti da život ostalih, u svim svojim vidovima, postane bolji

Znam, grube su prve verzije crteža zimskih noći u Španiji. Na njima sam tek počeo da radim. Njihovim sjenama želim definisati ono što bih da gledam

Završite rat! Predugo smo vaši taoci. Naša mladost je žrtva vašeg primirja, naša budućnost to postaje.

Dvije obavezne pjesme za praznike preporučuje vam Marko Tomaš

Nakon nastupa na dodjeli Nobelove nagrade Bobu Dylanu, Patti Smith je napisala esej u kojem je objasnila koliko joj znači Dylanov rad

Naši su ljudi navikli na malo i u svom srcu čuvaju mjesto za svakoga. Nije Trump za njih učinio ništa, niti će, naprotiv: šta god bude, biće na njihovu štetu, ali bilo je dovoljno da zaprijeti zabranom ulaska u zemlju i deportacijom muslimanima, pa da u njima probudi topla sjećanja na slavne dane Keraterma, Omarske i Trnopolja , pa da ga prihvate kao najrođenijeg

Svaka je njegova riječ bila tako postavljena da nam se učini da je obučena u odijelo koje joj pristaje kao saliveno, toliko gospodstveno. I tako njegove beskrajno zgodne, u odijela obučene riječi kažu da učenje ne smije prestati

U dalekom svijetu na drugoj strani globusa, onkraj ispraznosti ovdašnje dnevne politike, okružen vulkanima, te florom i faunom s kojom se valja obračunavati mačetama, živi, piše i bira vlastitu stvarnost pjesnik Mehmed Meša Begić

Šta bi se desilo da sutra ovaj naš zajednički b/h/s/cg jezik dobije recimo zvaničan naziv apsurdistanski? Da li bi jezik kojim svi mi govorimo i prilično se dobro razumemo – iščezao? Da li bismo govorili bolje ili lošije? Da li bismo bili nepismeniji na apsurdistanskom nego što smo bili na srpskom ili bosanskom? Ništa se ne bi promenilo, osim što bi naš jezik dobio nešto adekvatnije ime, u skladu sa situacijom u kojoj smo se zaglibili zahvaljujući, između ostalih, i našim vrlim jezikoslovcima

Je li moguće spremiti se ovako za odlazak, za drugu stranu, tamo gdje ulica na koju smo zakoračili gubi svoju formu, za crnu zemlju i ništa osim nje? Je li stvarno moguće riješiti se svega i sa svim se pozdraviti? Je li moguće otići ovako lako? To su neka od pitanja koja mi je nametnulo prvo slušanje albuma You Want it Darker

Uzalud razigranost Pariza i dekadencija Hamburga i Beča koji po svaku cijenu pokušava ostati pitom, ali zabavu vrlo lako nađu oni koji je žele. Uzalud to sve, pjesmu je dobila Banja Luka

Dylana sam, osim zbog njegovih pjesama zavolio i zato što je bio veliko mrgodno gunđalo, namćorast tip. Znao je nešto više od drugih. Zna i danas

Iznova se plete zamršeni mit od kojega Dylan bježi čitavog života. Nobelovu nagradu, ubijeđen sam, doživjeće jednako teško kao i breme “glasnogovornika generacije” koje mu je nametnuto šezdesetih godina prošloga vijeka

Kada govorimo o umjetnosti, govorimo o pomjeranju granica. Kada pristanemo na granice, odustajemo od slobode. A kad odustanemo od slobode… Nismo je ni zaslužili