Bilo bi lijepo da u budućnost krenemo svjesni svojih nedostataka i da to bude početak bolje nogometne budućnosti za našu reprezentaciju. Dno koje smo dotaknuli ove jeseni uopće ne vidim kao lošu stvar.

Po tko zna koji put na ovom istom mjestu moramo ustvrditi: ono što smo vidjeli na terenu savršen je preslik našeg društveno političkog konteksta. Letargija kao posljedica raspada i raspad kao posljedica letargije.

Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Borussia Monchengladbach je bila jedan od najvećih klubova u Europi. I drago mi je što su se vratili jer upravo su oni klub koji je među prvima igrao nogomet kojeg danas smatramo uobičajenim. Koliko je veliki klub Gladbach bio, možda najbolje ilustrira jedna scena iz legendarnog engleskog sitcoma „Mućke“

Čini mi se da svjedočimo još jednom segmentu amerikanizacije jednog tradicionalnog europskog sporta. Klubovi će postati franšize, neće više biti vezani uz lokalnu zajednicu već će gledati isključivo financijski interes

U okolnostima kakve jesu, Bayern i ove sezone ostaje najveći favorit za osvajanje Lige prvaka. Oni funkcioniraju kao da je sve uobičajeno i tako će to i ostati. Pitanje je koliko brzo će se druge velike momčadi prilagoditi novonastalim uvjetima kako bi mogli parirati Bavarcima.

Sve je oko naše momčadi takvo da se čini da to ne mogu spasiti ni dva Bajevića uz pomoć Haliilhodžića i Osima.

Bilo bi dobro da Bajević odradi Ligu nacija do kraja jer očito je čovjek s dovoljno hrabrosti da igra odlučujuće utakmice i radi smjenu generacija. A nakon toga valjda će nekad starost smekšati i Vahida Halilhodžića

Sigurno je da nećemo gledati spektakularne predstave naše momčadi ali konačno možemo biti mirni sa saznanjem da se nećemo niti sramotiti protiv koje god momčadi budemo igrali. A Bajević s Musom i Čustovićem, kojima je prepustio veliki dio posla, možda već protiv Poljske upišu prvu pobjedu

Sve što je Bayernu bilo potrebno za pobjedu jesu dovoljno koncentrirani Coman, raspoloženi Alcantara i Neuer iz najboljih dana.

PSG je do finala ovosezonske Lige prvaka došao madridskim receptom. Točnije, receptom Zinedinea Zidanea. Tuchel je uvidio da je sve što on tu može napraviti jeste da pokuša stvoriti momčadski duh a da će tada kvaliteta njegovih igrača postati presudan faktor

Svijet, a s njim i nogomet, došao je u situaciju u kojoj je svima jasno da se novcem ne može riješiti svaki ljudski problem

O velikim stvarima djeca sanjaju daleko od očiju publike i mogli bismo reći da se utakmice kakve pratimo u posljednje vrijeme na praznim stadionima one koje se zapravo igraju u izvornom nogometnom ambijentu.

Naravno da godina u kojoj Liverpool konačno ponovno postaje prvakom Engleske nije mogla biti normalna. Nekako vjerujem da bi, da nije bilo COVD – 19 virusa, meteor pogodio Anfield ili bi klaviri počeli padati s neba jer se svemir buni zbog nesnosne buke koju čovječanstvo stvara. Nešto bi se suludo dogodilo ali godina u kojoj su prezreni ustali nije mogla biti normalna

Bolićeva i Medunjaninova ispovijed u najmanju je ruku licemjerna, a njihova šutnja u vrijeme kada su mogli učiniti nešto i podignuti glas značajnija je od naknadne pameti i taktiziranja nakon završenih bitaka. Izdali su svojom šutnjom ne samo navijače nego i kolege koji troše zglobove po oranicama bosanskohercegovačkih terena i kojima se uvjeti rada ne mijenjaju već godinama

Igra je postala toliko obožavana jer je bila slamka spasa, rijetki izlaz, mogućnost da se čovjek izdigne iznad položaja koji mu je nametnut rođenjem. Na terenu su svi bili jednaki a šljakeri iz rudnika i tvornica konačno su dobili prigodu da vide da su sposobni barem u nečemu pobijediti i nadvisiti bogomdane dečke iz javnih škola.

Imam tog jednog prijatelja kojeg jako volim i poštujem i koji ima dva ugrađena stenta i za kojeg se uvijek pomalo bojim kada Liverpool mora napraviti barem malo čudo kako bi ostvario snove većinom nerealiziranih i nikad domaštanih nogometnih zvijezda

Frank Lampard je neka vrsta odgajatelja u vrtiću. Njegov najveći problem jeste što grupa igrača koju vodi nije sposobna održati kompaktnost tijekom cijele utakmice. Lako se raspadaju. Previše razmišljaju o greškama koje učine i to ih košta vremena u kojemu djeluju kao momčad koja je zrela da primi onoliko golova koliko im je protivnik sposoban utrpati. Recimo da je to dio odrastanja

Mourinho je u svojoj omiljenoj poziciji, u ulozi outsidera i nemojte ga prerano otpisivati. On zna što radi i trenutačno je najveći adut londonskog kluba u uzvratu. I ja sam se uhvatio za glavu kada je izvodio Delle Alija. Ali istina stoji: Spursi su od tog trenutka postali bolja momčad na terenu

Ako si dopustimo da se do kraja naviknemo na bijedu teško da će naša skora budućnost biti svjetlija od turobne sadašnjosti u kojoj se lopta jedva kotrlja blatnjavim kaljužama naših stadiona