Jučer se vraćam s mora, gledam "šarene marketinške zidove srama", i kontam kako nikad u životu nisam bio nesigurniji po pitanju izbora stranke za koju mislim da bi mogla pokrenuti makar malu promjenu. Iako sam i do sada glasao po principu - izaberi najbolje od najgoreg- ali ove godine mi je čak i to opravdanje otanjilo. Čini mi se da i ja polako upadam u matricu "svi su isti". Dok se tako vozim dolinom Neretve nadolaze mi sjećanja na ove famozne prve parlamentarne izbore koji su nam na kraju i jebali majku. Te 1990-e sjedimo za ručkom stari, stara, mali burazer i mali ja. Na radiju se slušaju rezultati izbora. Napeta situacija. Stari sve nervozniji kako stižu rezultati jer nacionalisti ubjedljivo šiju Markovića koji je bio njegov izbor. Ja po običaju meljam po tanjiru i u trenutku kada pokušam da se požalim kako ne mogu više da jedem dobijem ekspresnu šljagu u kojoj sam usput osjetio i sav bijes zbog pobjede nacionalista. Tako sam po prvi put zamrzio jebeni nacionalizam ( Hvala stari !!! ).

Za naš narod najbolje bi bilo kada bi samo jedna partija mogla doći na vlast svake četiri godine pa da onda, brate, bude jasno jesu li ili nisu nešto uradili ili jesu li ili koliko su pokrali. Ovako, svake godine isto. Gomila nekih partija podijeli fotelje i svi se prave mahniti. Niko nije kriv, natežu se, nama ne daju ovi a njima ne daju oni i idemo dalje još pola dekade.

Danas, dvadeset godina kasnije, iste i slične budale se još uvijek smiješe sa plakata, ja ih gledam i opet kao da mi ona šljaga iz devedesete klizne niz glavu. Džaba je, koliko god bio zbunjen i neodlučan, ne mogu apstinirati ni od ovih izbora. Naći ću ja nekoga za koga mislim da nije isti i ako uđe u vlast pratiću ga šta radi i ima da ga jašem jer sam mu dao svoj glas.

(zurnal.info)