Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora

Razriješena je misterija oko naručivanja i plaćanja kampanje “Nije kasno za bolji život” u kojoj se promovira svijetlija nam energetska budućnost u Federaciji BiH. Nagađanja ko je platio, ko je naručio i kome treba priča da milijarde stoje vani, samo ih S BiH mora pokupiti, razriješio je sam ministar energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije Vahid Hećo. Priznao je, javno, kako postoje krugovi koji njemu sada plaćaju milione da jednog dana dobiju poslove vrijedne nekoliko milijardi.

Više od mjesec dana su građani Federacije BiH obavještavani kako će Hećo i Stranka za BiH zaposliti hiljade ljudi i donijeti milijarde stranih investicija u zemlju. Mi ne moramo ništa raditi, naše je samo da stavimo iksić pored imena Harisa Silajdžića i, ako nam nije mrsko, ispred Stranke za BiH.

Onda je Transparency International postavio pitanje: S obzirom na oprečne izjave iz kojih ponovo nije jasno iz kojeg izvora je finansirana kampanja, TI BiH smatra da ministar Hećo duguje građanima objašnjenje:

• ko je finansirao kampanju Elektroprivrede,

• koliko je utrošeno na nju, te

• koja je agencija, i na koji način, odabrana da kreira i sprovede kampanju?

Pošto su na reklamama bili potpisane Elektroprivrede BiH i HZ HB logično je bilo za pretpostaviti da su oni finanasirali makar dio kampanje. No, kažu da nisu. Nije ni Vlada Federacije, barem prema riječima premijera Mustafe Mujezinovića.

Hećo je pokušao da se brani šutnjom ali nije izdržao. Obzirom na sadržaj pismenog odgovora koji je poslao u TI BiH, bolje bi mu bilo da je istrajao u nastojanjima.

“... obavještavamo vas da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije pokrenulo navedenu kampanju na zahtjev menadžera pojedinih firmi koje su i finansirale kompletnu kampanju, a iz razloga što su našli interes u ovim projektima i očekuju da će i njima biti pružena prilika da dobiju poslove na istim, što bi bilo na korist ovom Ministarstvu, elektroprivredama i svim menadžerima uključenim u ovu kampanju, a sve za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Ujedno vas obavještavamo da ovo Minisitarstvo nije učestvovalo u raspisivanju javnog poziva za izbor najpovoljnije ponude za implementaciju navedene javne kampanje, niti je na bilo koji drugi način učestvovalo u ocjenjivanju i izboru najboljeg ponuđača, kao ni finansiranju iste.”

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora. Kampanju koja kaže ako Hećinoj stranci date glas biće para, posla..., ma svega. Oni se, dakle, nadaju da će postati “strateški partneri” Stranke za BiH i dobiti poslove od nekoliko milijardi, i ko zna šta sve još.

Ako i druga ministarstva krenu Hećinim putem, uskoro bi mogli imati firme koje podržavaju gradnju GAK-a nadajući se da će dobiti tendere za nabavku medicinske opreme ili trgovce automobilima koji finansiraju kampanju bezbjednosti u saobraćaju ne bi li lakše prodali svoje skupocjene automobile državnim institucijama i ministrima.

Al' to nije korupcije, zar ne.

Upravo toliko je bilo potrebno reprezentaciji BiH da postigne tri pogotka u meču protiv Luxembourga. Redom su mrežu pogađali Ibričić, Pjanić i Džeko. Najsjajniji trenutak je bio Pjanićev slobodnjak u stilu Juninhoa. Nitko se na stadionu nije ni pomakao, a lopta se zakoprcala u mreži nakon putanje u onom čudnom luku kakav je bio karakterističan za šut legendarnog Lyonovog Brazilca.

Ono što zabrinjava jeste da je tih 15 minuta bio jedini period istinski kvalitetne igre naše reprezentacije. Igralo se brzo, kratkim pasovima bez puno zadržavanja lopte i to je urodilo plodom. Nakon toga uslijedila igra kakvu gledamo od naše reprezentacije od kada je selektor Safet Sušić. Bila je to igra bez jasne ideje, igra bez sustava, balkansko bahaćenje nogometnom genijalnošću, koja redovito zaboravlja da jedino sustav može izroditi kvalitetnu igru iz koje se dolazi do čistih šansi, kojih, da budemo iskreni, nakon ta tri gola nije ni bilo.

Lijepo je da smo pobjedili, ali bojazan ostaje. Bojazan da Sušić ne zna upravljati brodom koji je, po kvaliteti, sigurno sposoban da se bori za pobjedu protiv bilo koje ekipe svijeta. Doduše, treba se rješiti luzerskih kompleksa.

BAHO

Baho ponovo jaše. Nesuvislo mlati praznu slamu. Po cijelu utakmicu izvikuje usiljene i isprazne „patriotske“ parole umjesto da prenosi utakmicu. Pada u euforiju i kad izborimo aut. Luxembourg je ipak najniža razina i padanje u euforiju nakon pobjede nad njima je, u najmanju ruku, ridikulozno. „Zamislite samo da pobjedimo Francusku!!! Zamislite!!!“ – dernja se Baho u mikrofon.

Evo, zamislio sam. I? Pa ništa. Kako ništa!? Nemam pojma, ali ništa. Život mi se nije promjenio. I dalje živim u luzerskom okruženju gdje pobjede možeš samo zamišljati. One su u pravilu rezervirane za one koji ništa ne zamišljaju već izađu na teren i pobjede.

LUXEMBOURG

Simpatična družina iz bankarske državice nije imala što tražiti na terenu nakon furioznih uvodnih 15 minuta uktakmice, koje je odigrala BH ekipa. Nema se o njima što posebno reći. Nakon svega, vjerojatno su sretni da su izgubili sa samo 3 razlike.

LULIĆ

Evo još jednog slučajnog dobitka. Srećom po nas Young Boysi su na početku europske sezone napravili par sjajnih rezultata, a mi smo dobili rješenje za lijevi bok. Doduše, dečko je ofenzivac i to se vidjelo u njegovim stalnim izlascima prema naprijed, ali kad se vrati Salihović bit će to podosta ofenzivan lijevi bok, ali tjelsno sposoban i da odradi sve defenzivne zadaće.

MUJDŽA

Položio. Definitivno. Konačno smo mirni što se tiče stražnjeg desnog boka. Jedino zabrinjava što nemamo adekvatnu alternaciju. Možda za takvo što treba spremati Jahića?

DŽEKO

Opet sebičan. Teži kompliciranim rješenjima. Lagano postaje iritantan. Ekipa na ulici bi rekla da pametuje kad ne treba. S njim treba raditi. Natjerati ga da u reprezentaciji bude jednako svrhovit i jednostavan kao što je to već par godina u Wolfsburgu. Svaka čast za gol, ali ostalo je totalna kriza. Svaka ozbiljna ekipa kaznit će paralele koje redovito šalje cijelom širinom terena umjesto da doda loptu najbližem igraču i krene naprijed. Zna on to, ali iz nekog razloga se zajebava. I to samo u dresu reprezentacije.

FRANCUSKA

U utorak nas čekaju Francuzi još potreseni od mundijalskog kraha. Sad je vrijeme da ih se pobjedi prije nego Blanc, a sigurno hoće, posloži tu vrhunsku ekipu u učinkovit stroj. Ako su im Bjelorusi spakirali senzaciju na njihovom terenu zašto mi ne bismo mrtvo hladno izašli na teren i zakomplicirali im situaciju do kraja. Sad će tek gristi protiv nas, tako da nam pobjeda Bjelorusa i ne ide na ruku. Za nas će to, svakako, biti utakmica istine. Utakmica koja će nam odgovoriti na pitanje imamo li dovoljno zrelu ekipu da se plasiramo na neko veliko takmičenje. Bit će to istina i o Sušiću kao treneru. Ako uspije napraviti pozitivan rezultat protiv Francuza dobit će mir potreban da napravi korekcije i unaprijedi našu igru. Još da se rješi bljutave arogancije kupit će i svoje najžešće kritičare.

Čini se da smo boljku na bokovima rješili. Imamo genijalnog Pjanića, koji igra zrelije i od svojih iskusnijih kolega. Imamo racionalnog Rahimića, nadahnutog Ibričića, mangupa Misimovića, imamo i dvije gol mašine, srčanog kapetana i korektne alternacije za svaku poziciju. A prvih 15 minuta utakmice sa Luxembrougom je putokaz kako treba igrati svih 90 minuta svake utakmice protiv bilo koga, jer imamo ekipu koju se ne smije tjerati da se brani, naprosto nemamo igrače za defenzivan pristup. To je jedini dobar period naše igre u dosadašnjoj eri Safeta Sušića. I sada, čekamo našu nogometnu istinu, a ta se istina zove Francuska.

(zurnal.info)

U Izbornoj 2010 godini Unija za održivi povratak i integracije u BiH želi probuditi nadu i entuzijazam među izbjeglim i raseljenim licima, te ih uvjeriti da je njihova pregovaračka snaga relevantan i odlučujući factor u izbornom procesu. Ovim nastojimo upoznati javnost sa realizovanim/nerealizovanim obećanjima političkih partija u protekle četiri godine.

Također, želimo podsjetiti aktuelne sadašnje vlasti da su trebale raditi svoj posao na način na koji su se obavezali potpisivanjem Platforme IRL 2006 – 2010., a buduće izabranike upozoriti da je proces povratka najosjetljiviji segment u BH društvu i da još uvijek nije završen.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena 51,5%; Pozitivna ocjena: 48,2%

Kvalitet primjene Ustava BiH u odnosu na prava raseljenih lica i povratnika su predstavnici mjesnih zajednica ocjenili umjereno negativnona.Rezultate dajemo na osnovu tabelarnog pregleda i prikazanog grafikona.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena:51,2 %; Pozitivna ocjena:48,5 %

Poštovanje ljudskih prava raseljenih lica i povratnika umjereno negativno su ocjenile mjesne zajednice Rezultate dajemo na osnovu tabelarnog pregleda i prikazanog grafikona.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena: 60,4%; Pozitivna ocjena:39,3 %

Realizaciju procesa povratka prognanika i raseljenih lica predstavnici mjesnih zajednica ocijenili izrazito negativno.

(UZOPI BiH/zurnal.info)

Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH) sa zvaničnim početkom izborne kampanje pred opće izbore kreće s monitoringom tokom kojeg će se, uz pomoć agencije za praćenje i analizu medija, pratiti količina i tip oglašavnja političkih stranaka u elektronskim i štampanim medijima, te količina sredstava koje su partije utrošile na kampanju.

Monitoring predizborne kampanje uključit će uzorak od deset političkih partija: Stranka demokratske akcije (SDA), Stranka za BiH, Stranka za bolju budućnost (SBB), Socijaldemokratska partija BiH (SDP), Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ), Hrvatska demokratska zajednica 1990. (HDZ 1990), Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Srpska demokratska stranka (SDP), Partija demokratskog progresa RS (PDP RS) i Demokratska partija (DP).

Za ovih deset stranaka TIBiH će pratiti, i o tome redovno izvještavati javnost, koliko su i na koji način trošile sredstva za predizbornu kampanju, te na samom kraju uporediti ove podatke sa zvaničnim podacima koje su stranke dale Centralnoj izbornoj komisiji.

Tokom predizborne kampanje TIBiH će nastaviti i s redovnim praćenjem svih nepravilnosti i zloupotreba stranaka u svrhu predizborne promocije, s ciljem da glasačima pruži što više informacija, kako bi mogli držati stranke odgovornim za svoje postupke.

TIBiH, također, na dan početka predizborne kampanje još jednom apelira na stranke da se odgovornije i transparentnije ponašaju prema svojim glasačima i na taj način pokažu spremnost i volju za unapređenje oblasti finansiranja političkih partija, saopćeno je danas iz te nevladine organizacije.

(Fena)

Danas je počela još jedna predizborna kampanja. Nema sumnje, biće prljavija nego ijedna do sada.

U osvit bitke predsjednica Centralne izborne komisije BiH Irena Hadžiabdić upozorila je učesnike da će energično biti sankcioniran govor mržnje, koji bi mogao inicirati nasilje ili širenje mržnje. Također, kandidati su zamoljeni da se uzdrže od korištenja antidržavne i nacionalističke retorike i svih izjava koje dižu tenzije. U suprotnom, upozorila je, Komisija ima ovlaštenja da naplati novčanu kaznu do 10.000 KM, ukloni ime kandidata s liste ili poništi ovjeru političkog subjekta.
Ne vjerujem da će ovo zaustaviti ključne borce. Jer, ako im se uskrati antidržavna i nacionalistička retorika, šta im je drugo preostalo? Kako privući letargični puk? Pornografija, striptizete, turbo folk, besplatni iftari, steone junice, motokultivatori, thompsoni i merlini vrlo brzo će dosaditi. Što bi rekao jedan moj prijatelj – ne može se ni burek svaki dan jesti. Kako onda održati pažnju do kraja kampanje?

Ništa lakše nego vratiti se staroj, dobroj ratnoj prošlosti (čiji je zločin veći), nastaviti sa manipulacijom strahom (oni se hoće otcijepiti a mi im ne damo), pa svršiti sa predziđima, bogumilima i pansrpstvom.

Cijena od 10.000 maraka za to zadovoljstvo – prava sitnica. Sve ostalo ići će preko naših leđa.

(zurnal.info)

Političari u Bosni i Hercegovini problem romske populacije namjeravaju riješiti tako što će se praviti da Romi ne postoje. Kao što ne postoje u njihovim planovima, projektima, pa čak ni u predizobornim obećanjima

Političari lažu! U Bosni i Hercegovini to je već aksiom. Kao što je i fakat da kradu. Bosanskohercegovačko društvo bazirano je na ova dva principa već dvadeset godina. Niko pouzdano ne zna kako ali sistem funkcioniše. Političari lažu i kradu, narod šuti i trpi. Problem nastaju ako se nešto poremeti u toj bizarnoj ravnoteži. Šta se dešava ako vas političari u BiH prestanu, recimo, lagati? Tu onda nešto nije kako treba. Ili ste zaboravljeni ili, jednostavno, ne postojite.

To se upravo dešava Romima u Bosni i Hercegovini. Roma nema ni u predizbornim lažima.

BIT ĆE PROBLEMA

Najnovije istraživanje UG “Budi moj prijatelj” i UR “Euro Rom” pokazalo je da čak 87 posto Roma koji poseduju važeće dokumente žele glasati na Opštimim izborima 3. oktobra.

Prema njihovim rečima glasat će za one opcije koje im ponude najbrže rešavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresovani za izbore.

Ključno pitanje u celoj ovoj predizbornoj ujdurmi, a vezana za Rome, jeste da li postoji zloupotreba u svrhu dobijanja romskih glasova? Ako znamo da su u politici sva sredstva dozvoljena i uzmemo u obzir da ova garnitura političkih subjekata ima iskustva u “uzimanju” romskih glasova, realno je za očekivati da se ponovi scenario od prethodnih izbora.

Muradif Biberović, romski aktivista iz Živinica svedoči o načinu koji političari vešto koriste kako bi “odneli” što veći broj glasova.

-Postoji zloupotreba, ali indirektna. Političari svoju “kampanju” provode preko Roma koji su jako uticajni u svojim naseljima. Njima se nešto obeća, da im se neki novac, a oni odrade ostatak posla-kaže Biberović.

Ti Romi su uticajni, ali na jedan drugačiji način. Oni uživaju strahopoštovanje i “njihova volja” se mora poštovati. Pod lažnim obećanjima njihovih sunarodnika, ali i iz straha, Romi godinama poklanjaju glasove na izborima, a za uzvrat dobiju šikaniranje, diskriminaciju, a ponekad nešto brašna i ulja.

-Ne znam kako, ali ti Romi imaju jake veze u policiji, opštini, a neki su i članovi stranaka. Dođu u naselje, zaprete da niko neće dobiti socijalnu pomoć i da neće moći ostvariti dodatna prava, dobiju brojeve koje će zaokružiti na listiću i posao je završen-govori Muradif.

U razgovoru sa Muradifom, saznali smo da je već bilo poseta nekih političara romskim naseljima. Pojedini Romi se javno hvale “partijskom knjižicom” a i krenuli su u kampanju po romskim naseljima obećavajući “bolju budućnost”.

-Rekao bih ja vama koji je političar u pitanju i ko radi za njega, ali bojim se da ću imati problem zbog toga-kaže Muradif.

Dakle, nisu samo političari krivi, krivi su i sami Romi. Za “šačicu dolara” godinama trguju sa glasovima svojih sunarodnika čiji se život godinama ne menja, jer i dalje žive u bedi i čekaju da se nešto desi.

Zapravo, ovo je preslikan sistem državne politike BiH. Jedna šačica odabranih ljudi uživa u životu, dok drugi nemaju šta da jedu.

NAKON TREĆEG DOLAZI ČETVRTI OKTOBAR

Dok većina građana u BiH vjeruje da nakon trećeg oktobra dolazi bolji život, Muradif očekuje četvrti oktobar, a potom jesen, zimu...

-Sve dok se stvari ovako razvijaju, teško da će Romi ugledati bolji život. Mi ne postojimo, nikoga ne zanimamo. Dođu možda neki ljudi, potapšu te po ramenu, a znamo šta to ovde znači. Mora da se nešto promeni, odmah-govori Muradif.

Ideja o osnivanju političke stranke Roma je ovde stara ideja. Postojala je nekad, ali je bila vođena na pogrešan način. Bio je to dobar pokušaj i znak pozitivne inicijative, no to nije bilo održivo.

S druge strane, ono što je možda manje poznato, postoji jedan broj visoko obrazovanih Roma koji su članovi većinskih stranaka, ali “mimikrija” je učinila svoje. Oni su sve, samo nisu Romi. Imaju dobar posao, ali nemju identitet. Izgubljeni su, a možda se samo prave ludi. Što bi sada oni učinili nešto za svoj narod, ako je njima dobro.

-Ima inžinjera, profesora... Znam neke u Lukavcu koji su članovi recimo stranke SDA ili SDP, ali nemaju oni nikakvu moć. Oni tamo predstavljaju interese stranke, a nikako interese Roma. Ono što je najgore, vremenom ti ljudi zaborave da su Romi-kazao nam je Muradif.

Romi su sami, na cedilu, nevidljivi, čak i nepoželjni. U programima stranaka ne postoje, a od ono malo obrazovanih Roma koji mogu nešto učiniti odbačeni. Oni Romi koji se “zalažu” za njih su “ovlašteni stranački aparati” koji rade na štetu svojih sunarodnika.

Da budemo ironični do kraja: političke stranke u BiH imaju rješenja za probleme Roma u Bosni i Hercegovini. Za njih Romi jednostavno ne postoje. Dakle, nema Roma nema ni romskih problema. Samo se moramo upitati, ako ova vlast nastavi ovako rješavati probleme društva i ako danas nema Roma, ko će sutra faliti: penzioneri, bolesni, djeca...?

PODMAZIVANJE IZBORA: Litar ulja - jedan glas

U.G. „Budi moj prijatelj“ iz Sarajeva, zajedno sa U.R. „Euro Rom“ iz Tuzle je od 27. augusta pokrenulo kampanju obilaska romskih zajednica, te su od tada obišli romske zajednice u Zavidovićima, Kozarskoj Dubici, Prijedoru, Novom Sarajevu i Visokom.

Tokom obilaska zajednica romska populacija je informirana da niti jedna politička partija u BiH, registrovana za izbore, nema u svojim programima i/ili platformama niti jedan segment koji se tiče romske problematike u BiH, iako su te iste partije u protekle četiri godine usvojile Akcione planove za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja, te su time prepoznale romsku populaciju kao ugroženu prema navedenim oblastima.

Također, Romi su upoznati sa dosadašnjom praksom političkih partija da za litar ulja i kilogram brašna kupuju romske glasove, te su informirani da sve takve slučajeve prijavljuju organizacijama koje se bave pravima Roma, a udruženja Roma su se obavezala da će takve slučajeve fotografirati i fotografije dostaviti medijima.

Iako političke partije još uvijek nisu ništa konkretno ponudili romskoj populaciji, istraživanja u zajednicama pokazuju da čak 87 posto Roma koji posjeduju važeće dokumente želi glasati na Općim izborima 3. oktobra. Prema njihovim riječima glasati će za one opcije koje im ponude najbrže rješavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresirani za izbore.

(zurnal.info)

Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.

(CIN)

(60minuta/zurnal.info)

U napisima „Večernjih novosti“ i „Pressa“ reč je o flagrantnom kršenju uzusa profesije i nekakvih elementarnih standarda ljudskosti, što duže vreme Rome stavlja van zakona, u skupinu poželjnu za odstrel. A poremećenoj i vaspitno zapuštenoj mladunčadi ludog naroda ne treba puno da se maše štangle, noža, ili čega god

Prošlo je nedelju dana i niko se nije oglasio povodom rasističkih napisa „Večernjih novosti“ i „Pressa“ koji su, izveštavajući o napadu na vozača autobusa 32E GSP- a 25. avgusta u 15.30 u Bulevaru despota Stefana istakli da je napadač bio romske nacionalnosti. „Bahati mladić romske nacionalnosti juče u centru grada pretukao vozača i putnika u autobusu GSP“ nadnaslov je u „Novostima“ od četvrtka 26. abgusta, a „Press“ nije propustio da ustvrdi kako su „dva muškarca romske nacionalnosti uletela u autobus“.

Brutalni napad dogodio se nakon što je vozač „opela“, kažu očevici, iako nije imao prednost, 'uleteo' ispred autobusa.

Tu se nastavlja svojevrsna filmska storija, dok su dva nasilnika pokušavala i na kraju uspela da otvore vrata autobusa i nasrnu na vozača, putnici su zapomagali i tražili da im on otvori vrata, ne bi li pobegli iz čitave drame, što je i učinio. Ustao je da ga brani osamdesetogodišnji Dragiša Okanović koji je, kao i vozač, dobio batine koje nisu za potcenjivanje. Obojica su završila na Vojnomedicinskoj akademiji.

U ova dva napisa tiražnih beogradskih dnevnika suština je u sintagmi „romska nacionalnost“, odnosno flagrantnom kršenju uzusa profesije i nekakvih elementarnih standarda ljudskosti, što duže vreme Rome stavlja van zakona, u skupinu poželjnu za odstrel. A poremećenoj i vaspitno zapuštenoj mladunčadi ludog naroda ne treba puno da se maše štangle, noža, ili čega god.

Evo dokaza za rasizam, nadnaslov u „Novostima“ smo videli, tu su „bahati mladići romske nacionalnosti“, a u antrflileu u kojem se podseća na četiri poslednja napada na vozače GSP-a stoji: „mladić M. S“ („bez povoda napao vozača na liniji 35 u Višnjičkoj ulici); 14. april, na okretnici linije 29 (...)vozača su napala dva mladića jer nije hteo da otvori vrata van stanice; 8. jun, nepoznati sugrađanin (...) nasrnuo na vozača na liniji 59 i naneo mu lakše povrede;12. avgust, vozač(...)povređen kada ga je ciglom gađao putnik koji nije želeo da plati kartu“.

Šta treba da učine Romi pa da im se u srbijanskoj štampi tepa, kakvu god bedastoću učinili, da budu, eto, „dva mladića“, „nepoznati sugrađani“, „putnici koji neće da plate kartu“, da ne budu „obesni mladići romske nacionalnosti“.

„Novinar mora da bude svestan opasnosti od diskriminacije koju mogu da šire mediji i učiniće sve da izbegne diskriminaciju zasnovanu, između ostalog, na rasi, polu, starosti, seksualnom opredeljenju, jeziku, veri, političkom i drugom mišljenju, nacionalnom ili društvenom poreklu“, podučava Kodeks novinara Srbije. A u uputstvu za upotrebu, naglašavaju dva najveća strukovna udruženja, „etnička pripadnost žrtve takođe se pominje samo ukoliko je taj podatak presudan za ono što je žrtva doživela, ukoliko je, na primer, pripadnik 'skinhedsa' ubio ili napao pripadnika romske nacionalnosti, mediji su dužni da objave i podatak o ideološkoj pripadnosti osumnjičenog, i podatak o nacionalnoj pripadnosti žrtve, budući da je to u neposrednoj vezi s krivičnim delom“. Nije baš spretno sročeno, ali je, za onog ko ima savesti, dovoljno. Preciznije, nepotrebno.

Da ne zaboravimo, sezona lova na Rome po ulicama, parkovima, haustorima, stadionima, poodavno je otvorena, kao žrtve rasizma stradali desetogodišnji Dragan Jovanović (linčovan 1997.), usred Beograda, u Beogradskoj ulici, čiji je greh bio to što je izašao iz kuće da kupi koka - kolu, i vrhunski glumac Dragan Maksimović (umro od posledica predbijanja 2000.) čiji je greh bio to što je ličio na Roma. Ubice Dragana Jovanovića već su na slobodi (ako u zatvoru nisu još nekog ubili), ubice Dragana Maksimovića nisu pronađene, a njegov je tragični kraj života u 52. godini, kako je gradskim vlastima pisao reditelj Goran Marković, „zataškan“.

Sve se danas, nekako, uklapa u mentalni sklop čitalaca „Večernjih novosti“ i tiskovina slične provenijencije; zaključak je jednostavan: „Evo šta rade po Beogradu, a ovi iz Evropske unije napadaju Sarkozija što 'oće da ih protera, a mi 'oćemo u Evropsku uniju“.

Koliko li bi taj bašibozluk bio srećan da je Brisa Tatona ubio Rom. Kad smo već kod tog zločina, nije objavljeno da ga je ubio obesni mladić srpske nacionalnosti.

Još nešto nije objavljeno iz poslednjeg slučaja sa linije 32E, to koje su nacionalnosti bili nebahati mirni građani sa uredno plaćenim kartama koji su iz autobusa pobegli glavom bez obzira. Tu su, ipak, „Novosti“ u pravu, bilo bi to ozbiljno ugrožavanje privatnosti.

(preneseno sa e-novine.com)

Sadašnjim vlastima trebalo bi 275 godina da iskorijene nezaposlenost, zaključak je najnovijeg istraživanja Agencija za lokalne razvojne inicijative ALDI iz Goražda.

Vlasti Bosne i Hercegovine su u posljednje tri godine, za politike zapošljavanja iz svojih budžeta izdvojile 367 miliona KM, što predstavlja svega 1,5 procenata ukupnih budžetskih sredstava u mandatnom periodu, navodi se u ovom izvještaju.

Vlasti se mogu pravdati da su u toku svog mandata povećale dio budžeta za zapošljavanje ali se za četiri godine radi o svega 26 miliona maraka dok su u istom periodu povećali budžete za skoro dvije milijarde maraka.

Najsramotniji je odnos državnih institucija prema zapošljavanju pa su za četiri godine izdvojili svega 12 miliona maraka što je tek 0,24 posto novca potrošenog u budžetu.

Vlada Milorada Dodika sa 138 miliona maraka za zapošljavanje uradila je više za nezaposlene od Federalne Vlade ali je to i dalje tek 2,3 posto od novca kojeg je Republika Srpska potrošila u posljednje tri godine. U Federaciji je još gore. Tek 1,7 posto novca iz budžeta ide za podsticaje zapošljavanja i to je skromnih 120 miliona za četiri godine kada se procenti pretvore u konvertibilne marke. Tome treba dodati i 96 miliona kojih je deset kantona izdvojilo za zapošljavanje od 2007. godine.

Za sav ovaj novac broj nezaposlenih u posljednje četiri godine se smanjio tek za 7441 osobu. Računica kaže da je za svako radno mjesto u prosjeku izdvojeno oko 50.000 maraka. Na ovaj način vlastima bi do potpunog iskorjenja nezaposlenosti trebalo 275 godina i dvije i po milijarde maraka. U predizbornom mjesecu 511.783 osobe u BiH traže posao.

- Generalni zaključak o efektima budžetske potrošnje u oblasti zapošljavanja u protekle četiri godine jeste da su vlasti Bosne i Hercegovine značajno zanemarile pitanje zapošljavanja te da u proteklom mandatu nisu ostvarili nikakav značajan efekat na poboljšanje ukupnog stanja u oblasti zapošljavanja – zaključak je članova ALDI-ja.

(zurnal.info)

Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH) osuđuje sve češće zloupotrebe javnih sredstava u svrhu predizborne stranačke promocije te apeluje na političke stranke da se odgovornije odnose prema novcu poreznih obveznika, čije interese bi trebalo da zastupaju.

Podstaknut nedavnom kampanjom Elektroprivrede BiH i Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH, pod sloganom ''Nije kasno za bolji život'', za koju je na prvi pogled jasno da je iskorištena u predizborne svrhe, TIBiH je uputio Elektroprivredi zahtjev za informacije o javnom pozivu za izbor najpovoljnije ponude za provođenje kampanje te kriterija ocjenjivanja ponude, izboru najboljeg ponuđaca i cijeni ugovorenih usluga.

Elektroprivreda je odgovorila da ovo preduzeće nije učestvovalo u organizovanju kampanje, pa je samim tim nije ni finansiralo, s napomenom da se ove informacije mogu dobiti u resornom ministarstvu.

TIBiH se odmah obratio nadležnom ministarstvu, tražeći iste informacije, međutim, iz ministarstva nije stigao nikakav odgovor, iako je zakonski rok za dostavljanje informacija istekao.

Činjenica da Elektroprivreda, pod čijim imenom se provodi kampanja, nije upoznata u vezi s informacijama o kampanji, te izjava premijera FBiH Mustafe Mujezinovića da kampanja nije finansirana iz budžeta FBiH, kao i da Vlada nije dala saglasnost, upućuju na jasan zaključak da su u ovom slučaju zloupotrijebljena javna sredstva u svrhu promocije Stranke za BiH, čiji član je ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo, saopćeno je iz TIBiH.

Finansiranje predizbornih kampanja iz državnog budžeta nije samo prisutno u FBiH.

Ponovnim emitovanjem filma ''Ponosni na Srpsku'' Vlade Republike Srpske, u kojem se promovišu dostignuća Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) pred sam početak predizborne kampanje, postalo je i više nego jasno da je osnovna svrha filma veličanje lika Milorada Dodika koji je kandidat za predsjednika RS-a.

Novac za ovaj film, za čije emitovanje su zakupljeni udarni termini na gotovo svim TV stanicama u RS-u, izdvojen je od novca poreznih obveznika.

Neodgovornost prema javnim sredstvima pokazala je i Stranka demokratske akcije (SDA), plaćanjem radnika putem Uslužne zadruge Peskara, koja ne samo što nije registrovana, već prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, pojedine osobe koje su navedene kao radnici nikada nisu ni poslovale sa SDA, a veliki dio navedenih sredstava nije ni došao do krajnjih korisnika.

TIBiH poziva građane da uzmu u obzir navedene slučajeve u trenutku kada budu davali svoj glas strankama na izborima te da donesu glasačku odluku na osnovu stepena odgovornosti koji su stranke pokazale u proteklom periodu.

(Fena)

Nove BAO/SAO inicijative isključuju rat kao način rješavanja “otvorenih pitanja”. Njihovi autori pozivaju se na “evropske prakse, standarde” i, da, “priče”. Ali ta je priča, upadljivo, nastavak priče devedesetih – one o krvi i tlu

 Republika Srpska prijeti otcjepljenjem. Na to smo svi navikli, ali ne treba napraviti grešku: to što Dodik prijeti nezavisnošću svoje privatne države u državi, nipošto ne znači da ne misli ozbiljno. Stvar odlično objašnjava čuvena replika Groucho Marxa, koju voli da citira Žižek: “On izgleda kao idiot i govori kao idiot, ali ne dopustite da vas to zavara. On zaista jeste idiot”. Ili ovako: znate onu priču o dječaku koji je imao običaj da ničim izazvan viče “vuk!” i plaši seljane? Pa se, kada je vuk doista ušao u selo naviklo na lažne uzbune, niko nije ni osvrnuo na dječakovo upozorenje?

SANDŽAČKA INICIJATIVA

Javnosti je predstavljen i bošnjački odgovor na Republiku Srpsku. Politički pokret koji predvodi vjerski poglavar (savršen recept za katastrofu) išće autonomiju Sandžaka. Neko je rekao i: nezavisnost. Plan podrazumijeva da se, bude li se Dodik usudio proglasiti nezavisnost svog feuda, oformi država koju bi činili dijelovi današnje Srbije i Crne Gore. Mnogo smo puta od bošnjačkih vjerskih i političkih glavaša čuli da je posljednji rat “opametio Bošnjake”. Ono što su im Srbi učinili vratilo je Bošnjake njima samima, njihovoj tradiciji i vjeri, rečeno je. Takođe, učinilo ih je opreznijima i mudrijima pred iskušenjima koja bi istorija, kao kakva poplava, mogla nanijeti u njihovu avliju. Sudeći po sandžačkoj inicijativi, pod “ponašati se mudro” mislilo se na “ponašati se kao Srbi”. Kao što su Srbi devedesetih tražili razne SAO, mudriji i istorijski zreliji Bošnjaci sada traže BAO.

Inspirisani inicijativom za BAO, od koje su se politički predstAvnici Bošnjaka u Crnoj Gori hitro i nedvosmisleno ogradili, javili su se politički lideri crnogorskih Srba, koji (ponovo) traže SAO. Goran Danilović, jedan od lidera NOVE, nacionalne stranke crnogorskih Srba, političke grupacije koja je odbila glasati za parlamentarnu deklaraciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici, a potom više puta pozvala crnogorske Bošnjake da glasaju za njih i pomognu im da Crnu Goru urede kao državu pravde i istine, saopštio je da razmišlja o srpskoj autonomiji u Crnoj Gori. Dodao je kako je to “evropska priča”. Jeste, kao što su “evropska priča” i koncentracioni logori i genocid – sve su to stare, kroz istoriju više puta ponovljene evropske priče. Pa kada sandžački vjersko-politički lider prijeti da bi mogla gorjeti čitava Srbija, to mu dođe kao balkanska fusnota u njegovoj evropskoj priči. SAO-promoter, pak, naglašava kako je “lovac zeca otjerao u šumu”, pa najavljuje kako bi iz šume, ako se ostvari njegova ideja, pred lovca mogao iskočiti – vuk. Uskraćeni smo, međutim, za odgovor: šta onda biva? Lovac ubije vuka ili vuk zakolje lovca? Ili lovac pobjegne, pa lovištem zavladaju vukovi? Kako bilo, ova evropska priča, koja počinje nevino kao epizoda Duška Dugouška, ima mračan kraj: sve se svodi na preživljavanje u divljini, dakle na varijaciju emisija sa Discovery Chanella i Animal Planeta.

Doista, znaju biti surove te evropske priče. Na pamet mi padaju dvije. Prva govori o djevojčici sa šibicama, koja sanja o stvarima koje ne može imati, onda umre od hladnoće. Druga govori o o frulašu iz Hamelina, koji svira melodiju kojoj pacovi ne mogu odoljeti, pa ga slijede sve dok se ne podave u rijeci.

KRVAVI REMAKE

Nove BAO/SAO inicijative isključuju rat kao način rješavanja “otvorenih pitanja”. Njihovi autori pozivaju se na “evropske prakse, standarde” i, da, “priče”. Ali ta je priča, upadljivo, nastavak priče devedesetih – one o krvi i tlu, s tim što se to sada, u duhu vremena konsultacija, aplikacija i evaluacija zove “kulturno-religijski identitet i prekogranične autonomije”. Nije govno, nego se pas posrao, kaže poslovica: sve je to nastavak devedesetih drugim sredstvima.

Jer šta je sve to nego remake našeg filma devedesetih? S tim što je onaj prvi bio ratni spektakl, sa mnogo eksplozija, paljevina i krvi, dok je ovaj drugi nalik na Trierov Dogville – glumci se kreću praznom pozornicom, umjesto scena akcije gledamo njihove izvještačene, očito teškom mukom i pogrešno naučene evropejske replike, ali svi znamo o čemu se radi i čemu to vodi, svi čekamo kad će neko na pozornicu dovući tenk, pa da se čitava stvar izvuče iz Dogma umjetničarenja i vrati na poznati nam, Bulajić/Krvavac teritorij. Završi li čitava stvar bez pucnjave, a hoće, to neće biti zahvaljujući, nego uprkos našoj mudrosti. Ali: neka te ništa ne brine... Ako išta znamo o sebi, onda je to da će idioti među nama preživjeti sva iskušenja razuma i iskustva te spremni dočekati svoj trenutak. Ako išta znamo o filmu, onda je to da svako The End na kraju odjavne špice serijala, bilo da je riječ o Batmanu, Indiana Jonesu, Aliensima ili nama, znači samo jedno: To Be Continued...

(zurnal.info)

Kvantitativni podaci govore o ozbiljnim iskoracima u politici stipendiranja u BiH u proteklom periodu, ali je politika stipendiranja generalno još neefikasna, netransparentna i zastarjela, s obzirom na stanje u zemlji i veliku nezaposlenost, koju dijelom generira i obrazovni sistem.

Ovo je zaključak iz finalne analize "Stipendiranje u BiH - politike i perspektive", koja je rezultat istraživanja Centara civilnih inicijativa (CCI) u periodu 2008. - 2010. godine.

Kako je danas na konferenciji za novinare u Sarajevu pojasnio voditelj ove kampanje Zoran Adžaip, fokus je bio na podacima državnih institucija (općine, kantoni, entiteti i Distrikt Brčko), isključivo o stipendijama dijeljenim putem javnih konkursa.

Ostale stipendije, naprimjer pojedinih političkih stranaka, boračkih i drugih udruženja, nisu uzimane u razmatranje, kao i subvencije koje pojedine institucije daju za smještaj i ishranu studenata.

Cilj CCI-a, kazao je Adžaip, bio je da se pokuša doprinijeti uvećanju sredstava za stipendiranje i podizanje kvalitete i transparentnosti politika stipendiranja.

Prema podacima koje je prezentirao projekt menadžer CCI-a Adis Arapović, kvantitativni pokazatelji govore o ozbiljnim iskoracima, odnosno o povećanju iznosa datog za stipendiranje s 10 miliona KM u 2008. na 22 miliona KM u prošloj školskoj godini, a zabilježeno je i značajno povećanje broja stipendiranih studenata.

Međutim, politike stipendiranja još su neefikasne i netransparentne.

Jedan od primjera koji je naveo Arapović jeste i lažiranje potvrda o socijalnom statusu. Bilo je slučajeva kada su ove potvrde dobijala djeca poslovnih ljudi ili zvaničnika da bi dobijali stipendiju koja prosječno iznosi oko 100 KM!

Konkursne procedure su neefiksne i predugo traju, a u nekim slučajevima informacije o konkursima se kriju od potencijalnih aplikanata.

Arapović je istaknuo da prosječna stipendija od 100 KM nije dovoljna ni za elementarne troškove studiranja, a izostanak koordinacije između institucija dovodi do pojave višestrukih korisnika, jer svaka općina, kanton, ministarstvo vode "svoju" obrazovnu politiku, a na državnom nivou nema ministarstva obrazovanja niti institucije zadužene za politiku stipendiranja.

Na nekim nivoima, kao u Kantonu Sarajevu, po izbijanju ekonomske krize štedjelo se na obrazovanju i stipendijama umjesto na administraciji. Arapović je kao najbolje kantone istaknuo Zeničko-dobojski i Tuzlanski, a kao najgori slučaj Srednjobosanski, gdje se nikakva sredstva ne daju za stipendije. U ovom kantonu su određena sredstva predviđena za subvencioniranje troškova studentima koji studiraju u Sarajevu i Mostaru, ali ta sredstva nisu uplaćena i njihovo školovanje je dovedeno u pitanje.

Ipak je na nivou Federacije došlo do preokreta u proteklom periodu, jer je 2007. Republika Srpska izdvajala više za stipendije nego institucije u Federaciji, a sada je ta situacija obrnuta.

Kada su u pitanju općine, najbolje rezultate prema istraživanju CCI-a imaju Velika Kladuša, Tešanj, Gradiška, Mrkonjić-Grad, Čapljina, Laktaši, Ugljevik, Novi Grad Sarajevo...

Najgore općine koje ne izdvajaju nijednu KM za stipendije su Visoko, Fojnica, Breza i Ravno.

Arapović je ukazao i na neusklađenost politike stipendiranja s tržištem rada je je apelirao na vlasti da obrate pažnju na stipendiranje deficitarnih kadrova. Ovako se svim strukama pristupa linearno, stipendirani studenti nemaju garanciju radnih mjesta po završetku studija, a država da će nešto od njih dobiti zauzvrat.

Pozitivan primjer je Banja Luka, koja u svojoj politici stipendiranja primarno podržava deficitarne kadrove.

(Fena)

Vladajuće stranke u RS-u potpuno su ispunile 12 posto predizbornih obećanja datih 2006.godine, djelimično 58 posto, a nisu ispunile 30 posto onoga što su obećavali građanima, pokazalo je istraživanje koje je uradio Centar za humanu politiku, uz podršku CCI-a.

"Rezultati istraživanja o ispunjavanju predizbornih obećaja iz 2006. godine, kao i rezultati o uspješnosti vlasti i ostvarivanju ciljeva iz građanske platforme, pokazuju da je vladajuća struktura u RS-u bila uglavnom neuspješna u ovom mandatu”, kazao je Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku na pres-konferenciji u Banjoj Luci.

Ova nevladina organizacija provela je i istraživanje o ispunjavanju predizbornih obećanja vladajućih stranaka na državnom nivou u periodu od 2007. do sredine 2010., koje je pokazalo da je stranka s najboljim uspjehom, ali sa svega 11 posto ispunjenih obećanja, SNSD, dok HDZ 1990 nije ispunio nijedno predizborno obećanje, kazao je Dejanović.

Više detalja kada je u pitanju državni nivo iznijet će sutra na pres-konferenciji u Sarajevu.

O pitanju RS-a, Dejanović ističe da, kada bi se ispunjavanje obećanja ocjenjivalo od jedan do pet, onda bi za ispunjavanje svojih obećanja u ovom mandatu vladajuće stranke u RS-u dobile ocjenu 2,22.

U poređenju s prethodnim mandatnim periodom, vladajuća struktura u RS-u ima nešto bolje rezultate u ispunjavanju svojih obećanja.

Ovim istraživanjem identifikovano je 40 predizbornih obećanja vladajućih stranaka na nivou RS-a. Gotovo polovina obećanja imala su ekonomska obilježja, a obećanja s političkim i socijalnim obilježjima bilo je približno isto. Analiza programske bliskosti vladajućih stranaka u RS-u pokazala je da je 63 posto obećanja identično, 25 posto vrlo blisko, 12 posto blisko i da nema različitih ili suprotstavljenih obećanja.

“Ovakva programska bliskost predizbornih obećanja vladajućih stranaka u RS-u smanjuje ili isključuje rizik od postizborne nestabilnosti i obezbjeđuje optimalne uslove za ispunjavanje obećanja”, dodao je Dejanović.

Naglašava da je uspješnost vladajuće strukture u RS-u u ovom mandatu posmatrana kroz rezultate ili napredak u 18 reprezentativnih oblasti.

“Izuzetan napredak nije ostvaren ni u jednoj posmatranoj oblasti, a veći napredak ostvaren je u 17 posto posmatranih oblasti. Polovičan napredak ostvaren je 17 posto posmatranih oblasti, a manji i simboličan napredak ostvaren je u 28 posto posmatranih oblasti. Napretka nije bilo u 38 posto posmatranih oblasti”, naglasio je Dejanović.

Također, vladajuće stranke iz RS-a nisu ostvarile u potpunosti nijedan cilj iz građanske platforme, koju je 2006. potpisalo pola miliona građana.

Djelimično je ostvareno 17 posto ciljeva, a nije ostvareno 83 posto ciljeva iz građanske platforme.

Manjim dijelom su ostvareni ciljevi o dostojanstvenom standardu života na selu i zemlji jednakih mogućnosti za mlade.

Da je entitetska vladajuća struktura u potpunosti ispunila svoja predizborna obećanja iz 2006.RS bi imala jeftiniju, efikasniju i depolitizovanu javnu administraciju i policiju, porušeno nekoliko stotina bespravno izgrađenih objekata, naplaćen nenaplaćeni budžetski dug od milijardu KM, oduzetu opljačkanu imovinu vrijednu više od dvije milijarde KM, poništeno više od 100 ugovora o privatizaciji, obnovljenu proizvodnju u većini velikih privrednih sistema, prepolovljen broj nezaposlenih, izgrađeno više od 100 km autoputeva, zdravstvenu zaštitu za sve građane, reformiran penzioni sistem i minimalne penzije od 240 KM, naknadu za socijalno ugrožene od 100 KM i eliminirano ekstremno siromaštvo.

(Fena)

Kantonalni odbor SDA Sarajevo je preko Uslužne zadruge Peskara do 2008. godine upošljavao studente za pomoćne poslove, iako je ova firma još 2005. izgubila registraciju.

Stranka demokratske akcije (SDA) je isplaćivala plate kuririma, vozačima, kafe kuharicama, studentima preko Uslužne zadruge Peskara, tri godine nakon što je Općinski sud u Sarajevu poništio registraciju ove firme. Revizori Centralne izborne komisije (CIK) su utvrdili da je ova stranka platila sve račune Peskare u 2008. godini, no nisu bili ovlašteni da provjere da li je novac došao do povremenih uposlenika stranke. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) su pronašli da u pojedinim slučajevima postoje neslaganje između iznosa koje je SDA uplatila Peskari i izjava ljudi kojima je ona trebala dati novac.

Revizori CIK-a su ove godine dodatno prekontrolisali poslovne knjige Kantonalnog odbora SDA Sarajevo za 2008. godinu i pronašli da je Peskara te godine ovoj stranci dostavila 13 računa u ukupnom iznosu 57.321 KM, koje je SDA i platila.

Šef Službe za reviziju CIK-a Hasida Gušić kaže da je ova institucija u izvještaju o reviziji financijskih izvještaja SDA za 2008. godinu iznijela primjedbu da ova stranka nije obrazložila troškove u poslovnom odnosu sa Peskarom, iako je to morala učiniti s obzirom na plaćeni iznos.

Prema riječima Gušić, Kantonalni odbor SDA Sarajevo je koristio usluge Peskare od 2005. do 2008. godine. CIN je utvrdio da je u 2005. godini Peskari uplaćeno ukupno 67.990,65 KM. Podaci za 2006. i 2007. godinu nisu jasno evidentirani u financijskim izvještajima SDA.

Gušić kaže da revizori CIK-a nisu provjeravali da li je novac stigao do korisnika, jer za to nemaju ovlasti.

Iako u stranci kažu da u njihovom poslovnom odnosu sa Peskarom nema ništa sporno, generalni sekretar SDA Amir Zukić nije dozvolio novinaru CIN-a uvid u račune o njihovom prometu sa zadrugom. CIN je ipak uspio doći do dijela dokumentacije iz 2008. godine.

Na jednoj od uputa Peskare za rad od 28. augusta 2008. godine, stoji da studenti Edvin Hodo, Aida Šaban i Amir Telebećirević za 200 sati rada za ovu stranku trebaju naplatiti po 1.000 KM, a Azra Mrnđić 1.050 KM. Račun je poslan isti dan, a SDA je Peskari uplatila navedeni iznos.

Novinari CIN-a su razgovarali sa Hodom i Šabanom, dok su ostali bili nedostupni. Hodo je kazao da nikada nije dobio novac od SDA, niti je radio za njih.

"Veze nemam, vjerujte. Nikada nisam radio za njih. Otkud ja, pojma nemam", kaže Hodo. U centralnoj evidenciji Agencije za identifikacione dokumente BiH postoji samo jedna osoba sa ovim imenom i prezimenom.

S druge strane Šaban je, kako kaže, radila za SDA, ali se nije mogla sjetiti kada i koliko je novca dobila. Iako je račun bio izdat prije dvije godine, kazala je da je za SDA radila prije 10 godina, a kasnije se ispravila i kazala, možda prije pet godina. Dodala je i to da je u više navrata dobijala manje sume novca ali da se ne sjeća koliko.

Porezna uprava Federacije BiH je u prvoj polovini ove godine obavila inspekciju zadruge Peskara, nakon čega je 20. jula poslala obavijest Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u kojoj je navedeno da postoji sumnja u utaju poreza i davanje lažnih poreskih prijava. Inspektor Željko Radulović kaže da očekuju da im Tužilaštvo Kantona Sarajevo odobri nastavak istrage.

Šef regionalnog istražnog odjela Poreske uprave u Sarajevu Fuad Milić izjavio je za CIN da nisu istraživali njihovo poslovanje sa SDA, nego sa pojedinim preduzećima u Sarajevskom kantonu, te da su u jednom predmetu utvrdili da postoje fiktivni spiskovi ljudi za isplate.

Radili preko Peskare, pare podizali u MOS-u

Uvidom u dokumentaciju o osnivanju zadruge, CIN je otkrio da je Kantonalni sud u Sarajevu 19. januara 2005. godine donio rješenje o prestanku rada ove zadruge. To su potvrdili i revizori CIK-a.

Unatoč tome Peskara je tokom 2005. pa sve do kraja 2008. godine nastavila da ispostavlja račune stranci za povremene poslove studenata, za rad vozača, kafe kuharica, kurira ali i račune za kurseve engleskog jezika, otkup knjiga i usluge slikanja.

Šef registra privrednih subjekata u Sarajevu Asaf Daupović kaže da preduzeće čini krivično djelo ako posluje, a nema registraciju.

Sud je poništio registraciju Peskare jer je ova zadruga zakasnila sa podnošenjem nove prijave za registraciju u skladu sa Općim zakonom o zadrugama.

U SDA kažu da nisu mogli znati da je Peskara izgubila registraciju, jer im je ona dostavljala ovjerene fakture, a oni su ih uredno plaćali.

Zadruga Peskara je prijavljena na adresi u Halilovićima bb u Sarajevu, no novinari CIN-a je nakon višednevne potrage tamo nisu pronašli.

Uposlenik u finansijama Kantonalnog odbora SDA Sarajevo Suad Deljković kazao je da kancelarije Peskare nisu bile u Halilovićima nego da su ljude za naplatu honorara i podizanje faktura slali u prostorije MOS-a, koji se nalazi u sarajevskom naselju Malta. MOS je također uslužna zadruga, a njen direktor Enver Zornić nije želio komentarisati informaciju koju smo dobili u Kantonalnom odboru SDA. Kazao je da on nije povezan sa Peskarom.

Peskaru su uz polog od po 100 KM u februaru 2001. godine osnovali Mufid Frlj, Azra Bajramović i Aziz Šehović.

Frlj je kazao da on ne zna ništa o poslovanju firme, a da je njegov osnivački ulog od 100 KM platio direktor zadruge Muharem Zornić.

Direktor Peskare Zornić, kojeg je novinar CIN-a pronašao na privatnoj adresi u Sarajevu, nije želio razgovarati o poslovanju zadruge.

Prema Zukiću, SDA je odabrala Peskaru jer su smatrali da se radi o dobroj firmi. Međutim, Deljković kaže da je Peskara izabrana jer je Zornić prije rata bio predsjednik omladine SDA.

"To je nastavak rada, da se da podrška toj firmi", kaže Deljković.

Niko ne provjerava troškove stranaka

Stranke su dužne da svake godine CIK-u dostave finansijske izvještaje. Prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka, CIK je ovlaštena da obavi reviziju prihoda stranaka ali ne i njihovih troškova. Zakonom nije propisano na šta stranke mogu trošiti novac.

"Stranka može trošiti na šta hoće, a to je većinom budžetski novac. Mi ne kontrolišemo troškove i to je naš najveći nedostatak", kaže Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK-a.

Transparency International BiH je u ovogodišnjoj analizi pod nazivom Finansiranje političkih partija u BiH naveo da su finansijski izvještaji stranaka nedovoljno jasni i da CIK na osnovu njih ne može ući u detalje transakcija niti provjeravati da li se sredstva namjenski troše, budući da sama nije ovlaštena da provjerava bankovne račune stranaka.

Međutim generalni revizor Ureda za reviziju BiH Milenko Šego kaže da je upravo cilj revizije da se javnosti obznani kako se troše javna sredstva.

(CIN)

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano”. Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren.”

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu”. A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima”, u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista” i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

(zurnal.info)