Alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, u rad je pušteno fijakersko stajalište

Prije nepunih godinu dana ministar prostornog uređenja Abid Jusić presjekao je vrpcu svečano puštajući u rad novo fijakersko stajalište na Vrelu Bosne. Na fotografiji snimljenoj drugog septembra 2009, ispred uparađenog fijakeriste i još sređenijeg konja, vidimo ga sa ministrom saobraćaja Mihajlom Krmpotićem i direktorom KJU "Vrelo Bosne" Osmanom Delićem, te predstavnicima JKP Vodovod i kanalizacija. Nasmijani i zvaničnici, ali i fijakersiti. Konji uhranjeni i čisti.

Godinu dana kasnije, alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila koji redovno, bez ometanja policajaca, krše znak zabrane i voze se cijelom njenom dužinom. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, spa oaze mira i zelenila, kako aleji u prigodnim govorima vole tepati domaći turistički djelatnici ili zvaničnici ilidžanske opštine, prije godinu dana, dakle, u rad je pušteno fijakersko stajalište. Za ovo stajalište Ministarstvo prostornog uređenja izdvojilo je skoro 400.000 KM. Pa iako je tada delegacija iz ministarstva ustvrdila da će se izgradnjom stajališta i pripadajućih kolektora “neutralisati neugodni mirisi i druge štetne posljedice”, “mirisi” su danas neugodniji nego ikad. S tom konstatacijom slažu se i sami fijakeristi. Godinu dana nakon otvaranja stajališta na njima više nema novih uniformi koje su prošlog septembra dobili od nadležnih:

- Ma kakva uniforma, dali mi jednu bijelu košulju da mogu uz konja nosit' – kažu nam, okupljeni na klupi čekajući rijetke mušterije:

- Čuj, oni osmislili i dali nama da mi s konjima radimo u bijelim košuljama. Dali su nam po dvije košulje i po dva para bijelih čarapa. Uz to, po jedne pantalone i cipele. To se isprlja ili ishaba i nema drugih - komentariše najstariji među njima. Drugi ga ispravljaju, dodajući kako su uz navedeno, dobili i po jednu bijelu kapu:

- Svejedno, ne mogu meni jedne čarape i košulja biti orlova vijeka, pobogu! - i dalje je ljut.

I sami su svjesni da od velikog projekta nije ostalo mnogo:

- Ti danas od ove mokraće ovdje prići ne možeš. Smrad je žestok. Nama koji smo stalno s konjima smeta, a kamoli gostu. Nisu ni hidrant postavili, iako su rekli, pa donosim vode u kanti da ga malo operem.

Kako bi barem malo ublažili problem dogovorili su se pa iz svog džepa izdvajaju po 20 KM mjesečno i plaćaju čistača aleje. Nadležni, KJU Vrelo Bosne, taj posao odrađuju veoma rijetko ili površno:

- Samo pospe vodom okolo i satjera ovaj izmet u rupe i cijevi. Al' nek se broji da je mokro!

Osim što je za izgradnju potrošeno 400.000 KM, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša dobilo je i sedam hiljada iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu za izradu običnih plakata, što je u budžetu iskomplikovano i nazvano “izgradnjom infrastrukture u okviru Spomenika prirode Vrelo Bosne, za realizaciju ugovora o izradi infopanoa za fijakersko stajalište Vrelo Bosne”.

Svilene gaće i plastične kese

Nije rijetkost ni da se zbog loše ceste i velikog broja rupa, a bježeći od automobila, konji povrijede:

- Moj konj je u štali, invalid je ostao, jer je ovdje nogu povrijedio. Na fijakeru ti možeš feder zavarit, al' haj' konju nogu zavari!

• Drugi dodaje kako bi “za mercedes lakše feder naš'o” nego što ga nalazi za pokvareni fijaker.

Objašnjavaju i kako je na početnom stajalištu aleje postavljen klizavi kamen, potpuno neodgovarajuća podloga konjskim kopitima. Konji se, kažu, kližu i povrjeđuju. Osim toga, veliki problem predstavljaju im i automobili u aleji. Nije se teško uvjeriti da se zabrana saobraćanja kroz aleju krši svakih nekoliko minuta. Iako je znak zabrane jasno istaknut prilikom svake posjete uočili smo automobile koji sviraju pješacima, fijakerima i biciklistima. Policajca nigdje:

- Bude belaja, oni pritisnu gas, konj se uplaši, mene su neki dan namjerno retrovizorom zakačili. Ovoga ovdje su pljunuli, al hajd se ti tuci s drogerašima – pokazuju fijakeristu koji stoji po strani:

- Ama, kad bi barem policija ovdje došla pa da malo nasjetuje ove ljude, ove besavjesne vozače... a i policiji bi se isplatilo - strpljiv je i praktičan, iako povrijeđen. A kako su sami fijakeri kvalitetno sređeni, govori i podatak da je pola godine nakon farbanja boja počekla da se guli. Gume koje su dobili su popucale pa su fijakeristi na svoju ruku vraćali stare gume. Kvalitet je, kažu, “bio nula”.

Poražavajuća je činjenica da se u opštinski budžet svakog mjeseca slije po nekoliko hiljada KM od poreza koji plaćaju ovi ljudi. Trenutno je registrovan 31 fijaker, a oni kojima je ovo osnovna djelatnost mjesečno plaćaju 160 KM poreza. Penzioneri, kako kažu, ili oni kojima je riječ o dopunskoj djelatnosti plaćaju 30 KM. No taj novac, očito je, ulaže se u neke druge projekte ili džepove. Iako se već godinama govori kako će se napraviti kolektori za skupljanje konjskog izmeta, jedina opcija koju su ponudili fijakeristima bila je da na konjske stražnjice navuku plastične kese:

- A para su uložili ko da su svilene gaće a ne plastične kese! - rezignirani su fijakeristi:

- Ali ne bi to išlo jer bi se konji toga prepali. Nisu to bečki konji pa da su trenirani za takve stvari. Pošto nisu navikli, potrgali bi i zube, kočiju bi polomili... ne bi to išlo, konj se mora odmalena odgajat za to.

Dok razgovaramo, fijakeristi sjede na klupi početku aleje. Ne žele se fotografisati, tek jedan od njih u šali kaže:

- Daj mi sto maraka pa me slikaj.

Prazni fijakeri ispred. Četveročlana porodica prilazi prvom od njih, ostali čežnjivo gledaju:

- Pitaš koliko imamo posla. Pogledaj, pola jedan je, pola dana prošlo, a mi ostali još ni seftu nismo napravili...

Ko je odgovoran za fijakere

Uređenjem fijakerskog stajališta riješen je značajan ekološki problem zagađivanja izvorišta rijeke Bosne usljed zaustavljanja fijakerskog saobraćaja na improviziranom stajalištu, koji je imao za posljedicu infiltraciju fekalnih sadržaja u zemljište i slijevanje u otvoreni vodotok. Također je riješeno pitanje njegovog estetskog izgleda, kao i neutralizacije neugodnih mirisa i drugih štetnih posljedica, rečeno je prilikom otvaranja stajališta- rečeno je prilikom otvaranja stajališta.

Rečeno je tada i:

- Pravilno korištenje i održavanje propisano je i Protokolom od strane čelnika Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša KS, KJU Vrelo Bosne, KJKP „Park“ Sarajevo, KJKP „Rad“ Sarajevo, te KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo.
Spomenutim dokumentom, među ostalim, regulisana su pitanja obaveza, troškova i održavanja ovog važnog ekološkog objekta od strane nadležnih kantonalnih institucija. Tako će KJU „Vrelu Bosne“, kao upravitelju, pripasti poslovi praćenja saobraćaja i poštivanje propisanih obaveza, kao i održavanje higijene „Velike aleje“, dok će KJKP „Park“ Sarajevo brinuti za održavanje i uređenje zelenih površina. Značajna uloga Protokolom je propisana i KJKP „Vodovod i kanalizacija“ u domenu prečišćavanja otpadnih voda. Ministarstvo saobraćaja KS je također donijelo Pravilnik o fijakerskom prevozu, kojim su utvrđeni način i uvjeti prevoza izletnika zaprežnim vozilom, te propisano obavezno nošenje uniformi. Poštovanje ovih, kao i ostalih obaveza je u nadležnosti nadzornika prirode KJU Vrelo Bosne, koji će u slučaju nepropisnog korištenja fijakerskog sadržaja, ali i drugih problema sačinjavati službene zabilješke i dostavljati ih nadležnoj inspekciji na sankcionisanje.

(zurnal.info)

Vlasti Bosne i Hercegovine izabrane na općim izborima u oktobru 2006. godine u mandatnom periodu od 2007. do 2010. imale su na raspolaganju 24 milijarde i 718 miliona KM koliko su iznosili usvojeni budžeti i rebalansi budžeta institucija BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i svih 10 kantona u FBiH za period od 2007. do 2010. godine, saopćila je danas Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI).

Prema ovoj analizi, od ovog iznosa za funkcioniranje osnovnih funkcija države, kao što su parlamenti, vlade, ministarstva, vladine agencije, pravosudni sistem, odbrana, policija i sigurnost u protekle četiri godine izdvojeno je 7,66 milijardi KM, od čega su čak 2,04 milijarde KM planirane u 2010. godini.

Tokom protekle četiri godine, troškovi odbrane i pravosudnih institucija nisu značajno promijenjeni u odnosu na troškove generalnih javnih službi i policije, koji su snažno povećani tokom 2007., 2008. i 2010. godine.

Na osnovu usvojenih budžeta u mandatnom periodu može se vidjeti da su izdvajanja za ključne socio-ekonomske politike kao što su zapošljavanje, poboljšanje položaja mladih, reforma javne uprave, evropske integracije i strana ulaganja i dalje na izuzetno niskom nivou i da pored dodatnih prihoda vlasti u protekle četiri godine nisu ostvarile značajniji iskorak o pitanju njihovog finansiranja u odnosu na stanje u 2006. godini.

(Fena)

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom

Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu. 

“Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”

— San Francisco

“Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”

— Sunday Times (London)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Kako se približava početak zvanične kampanje, međustranački sukobi su sve češći i češći, ne manjka međusobnog optuživanja, uvreda, pozivanja na patriotizam, i svega onoga od čega birači ne mogu živjeti u naredne četiri godine nakon što odaberu.

Partija demokratskog progresa (PDP) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) nastavili su i u nedjelju međusobne optužbe u kojima ne manjka ni uvreda.

Iz PDP-a je saopćeno da je lider SNSD-a Milorad Dodik potpisao Prudski sporazum kojim se formiraju četiri teritorijalne jedinice u BiH, te pozivaju SNSD da odgovori na pitanje u kojoj teritorijalnoj jedinici se nalaze Banja Luka, Trebinje i Zvornik.

“Svaki glas za SNSD je direktan glas za ukidanje RS-a“, navodi PDP i moli narod RS-a da se „probudi i realno sagleda stvarnost“.

Iz ove stranke zamjeraju aktulenoj vlasti koju vodi SNSD da nije ispunila obećanja, nema obećanih autoputeva, termoelektrana, aerodoroma, što je bombastično najavljivano u posljednje četiri godine.

U odgovoru iz SNSD-a generalni sekretar te stranke Rajko Vasić u pisanoj izjavi optužuje PDP da je na scenu RS-a i BiH „uveo političku ‘prostituciju”, jer se pokazao kao stranka koja će, radi vlastitih pozicija i za korist ilegalnih međunarodnih faktora učiniti sve da bude na vlasti sa bilo kim“.

To je, tvrdi Vasić, osnovna razlika između SNSD-a i PDP-a, te dodaje da je „oktobarski izborni glas za PDP glas za političko prostituisanje“.

Predsjednik PDP-a Mladen Ivanić bi, dodaje Vasić, umjesto što „optužuje SNSD za bombardovanje Srbije“, trebalo da svojoj stranci i javnosti RS-a objasni šta je, kako navodi, radio i za šta je pripreman šest mjeseci u Engleskoj, tokom 1998. godine i da javno kaže „da li mu je tamo nacrtana Partija demokratskog progresa“.

Žestoko je i među dvije najjače hrvatske stranke: HDZBiH i HDZ 1990. Ured za informiranje HDZ-a BiH oglasio se priopćenjem u kojemu optužuje HDZ 1990 za otvaranje prljave kampanje lijepljenjem jambo plakata na kojemu su u obliku stripa iskazani uvredljivi sadržaji prema vodstvu HDZ-a BiH.

U priopćenju stoji kako je HDZ 1990 plakatom u forrmi stripa koji nosi naziv „Dragi Hrvati“ na najbrutalniji način, u Mostaru, u subotu navečer, 21. kolovoza 2010. godine, otvorio prljavu kampanju.

“Budući je forma oglasa koji je postavljen na oglasnu povšinu (jambo) izrazito uvredljivog sadžaja prema vodstvu HDZBiH, temeljem činjenice da je plaćeno oglašavanje, prema Izbornom zakonu BiH, zabranjeno, HDZ BiH će podnijeti priziv Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, a protiv vlasnika oglasnog postora kaznenu prijavu”, navodi se u priopćenju u kojemu se dodaje kako postavljanjem plakata uvrijedljivog sadržaja, HDZ1990 i njihov koalicijski patner HSP BiH još jedanput potvrđuju kako nemaju izbornog programa, te da se njihova izborna strategija isključivo temelji na prljavoj kampanji, što se očituje i u provođenju lažiranih anketa i “istraživanja javnog mnijenja”koje plasiraju kroz kupljene medije.

“HDZ BiH želi podsjetiti cjelokupnu javnost kao su HDZ 1990 i HSP BiH nositelji i predvodnici prljave kampanje za opće izbore 3. listopada. Njihov je cilj najbrutalnija manipuacija biračima. Stoga HDZ BiH poziva javnost da ne nasjeda na prljavu kampanju i predizborne trikove ove dvije stranke te da takvo ponašanje odučno kazni na izborima.

Dokaze o narudžbi, tiskanju i distibuciji plakata uvrdljivog sadržaja od strane HDZ 1990, HDZBiH će proslijediti Centralnoj izbornoj komisiji BiH”, navodi se u priopćenju.

(Razglasaj.ba/FENA)

Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje djelovati antikorupciono

Svaki drugi ispitanik od onih koji su bili u situaciji da daju novac, dao je mito ljekaru, uglavnom prilikom operacija ili porođaja  – poražavajući su podaci do kojih je nakon višemjesečnog istraživanja došla trebinjsko Udruženje građana Stop Mobbing. Ovi rezultati  stavljaju zdravstvo odmah iza carine, policije i pravosuđa kao oblasti društvenog života u kojima je korupcija najrasprostranjenija. Anketa je pokazala kako su građani veoma dobro svjesni okruženja u kojem žive i „uobičajenih načina ponašanja“, kaže Anica Ramić, menadžerica projekta:- Korupcija je postala uobičajeno ponašanje u BiH. Naši podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na nju prinuđeni i nemaju drugog izbora, kao što je slučaj s podmićivanjem zdravstvenih radnika.

Ovo istraživanje pokazalo je da su građani itekako spremni da učestvuju u davanju mita iako su svjesni da je riječ o krivičnom djelu. Najviše se podmićivalo kada je riječ o operacijama i porođajima, a građani znaju da je korupcija itekako prisutna ali i štetna. Zašto je onda podržavaju?

- Osoba koja se nalazi u stanju potrebe za zdravstvenom uslugom katkad nije u situaciji da bira da li će platiti za operaciju kojoj treba da bude podvrgnuta, uput za liječenje u zdravstvnoj ustanovi višeg ranga ili kakvu sličnu uslugu od koje u krajnjem slučaju može zavisiti trajanje i kvalitet njenog života – kaže Anica Ramić.

Društvo je naviklo na korupciju

Zanimljivo je kako građani, iako svjesni da učestvuju u krivičnom djelu, ne smatraju to vlastitim problemom i odgovornošću. Imajući u vidu „malu“ korupciju u kojoj učestvuju i koja im donosi korist, oni su ipak svjesni postojanja „velike“ korupcije o kojoj imaju samo posredna znanja. Na korupciju u zdravstvu u BiH toliko smo navikli i toliko je ukorijenjena da je postala sasvim uobičajena, ali što je i gore – tolerisana:

- Relativizacija opasnosti koju korupcija predstavlja za društvo u cjelini predstavlja znak da se društvo barem djelimično naviklo na pojavu korupcije da je spremno da je, barem u izvjesnoj mjeri, toleriše. Ipak, većina ispitanika još uvijek je smatra zlom protiv kojeg se treba boriti.

Trebinjci, pokazuje anketa, što se može preslikati i na ostatak države, pod mitom ne smatraju činjenje protuusluga ili nenovčano darivanje . Dok se u javnosti  davanje mita uglavnom dovodi u vezu sa davanjem gotovine ili ostvarivanjem novčane dobiti, mnogi drugi postupci koji podrazumijevaju recipročne obaveze davanja usluga, poklona ili ustupaka, a koji predstavljaju sastavni dio tradicionalnog morala – izuzimaju se. U Udruženju kažu kako poistovjećivanje značajnog dijela korupcijske prakse s obavezama koje proističu iz normi tradicionalnog morala predstavlja psihološku podlogu ne samo za tolerisanje već i opravdanje ove pojave.

Kao vlastiti doprinos u pokušaju smanjenja korupcije, udruženje Stop Mobbing će u Trebinju uspostaviti telefon za prijavu slučajeva korupcije u Domu zdravlja, Opštoj bolnici Trebinje i provesti kampanju za informisanje građana. Sarađivat će i sa trebinjskom policijom, Transparency Internationalom i zdravstvenim institucijama. Provođenjem javne informativne kampanje „Građani  prevrnite list“, održavanjem radioemisija, javnim tribinama, distribucijom brošura i plakata informisalo bi se namjanje 100.000 građana:

-  A 25. avgusta organizujemo javnu tribinu u Trebinju „Zajedno protiv korupcije u zdravstvu“. Cilj je informisanje građana o nivou korumpiranosti iz podataka dobijenih anketom, mogućnost prijavljivanja korupcije putem telefona, te jačanje svijesti građana da je plaćanje zdravstvenih usluga mimo pravila kriminalan čin. Time želimo uticati na svijest građana da prijave ovakve slučajeve, što oni ne rade zbog straha.

Ljekari u politici

Na ovaj okrugli sto u Trebinju pozvani su i predstavnici političkih strana. U vrijeme nastanka ovog teksta u udruženju Stop Mobbing nisu imali povratnih informacija koliko će se stranaka pozivu odazvati. A zainteresovanih bi, barem u Trebinju ako ne i šire, trebali biti podosta, s obzirom da se na važnim stranačkim pozicijama nalazi i veliki broj ljekara. Upravo trebinjski psihijatar Dragan Sorajić i načelnik Trebinja, urolog Dobrosav Ćuk vode trebinjski SNSD. Poslanik SDS-a je i Slobodan Prtilo, hirurg iz Trebinja a ginekolog Slavko Boljanović vodi hercegovačke Radikale. 

Još je jedan trebinjski ljekar u visokoj politici - doktor Vasko Kovač na čelu je trebinjskog odbora  Stranke za demokratsku Srpsku. Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje uopšte govoriti, a kamoli djelovati antikorupciono, barem kada je riječ o zdravstvu.

U SDS-u se u vezi sa pitanjima u oblasti zdravstva akcenat namjerava staviti na rješavanje problema u vezi s listama čekanja, kontrolu i nadzor javnih nabavki i formiranje internih kontrola.

U Stranci za BiH se u vezi sa zdravstvom u izbornoj i ekonomskoj platform spominje tek “zdravstveni turizam”. O borbi protiv korupcije u zdravstvu nema ni riječi.

SDP u okviru zdravstvene politike ima izrađen program u kojem se detektuje pet najvažnijih oblasti u zdravstvu kojima treba reforma, ali i nude rješenja. Pet je segmenata – esencijalne liste, uspostavljanje osnovnog paketa zdravstvene zaštit, odabir ljekara, proširenje usluga porodične medicine, uspostavljanje tijela koje će voditi računa o kvalitetu usluga u zdravstvu. U Politici pravde SDP-a BiH za izbore 2010. navodi se kako je BiH najkorumpiranija zemlja regiona, te konstatuje da korupcija smanjuje učinke javnih službi, zdravstva i obrazovanja.

U SDA, opet, kada je riječ o sektoru zdravstva, iako su svjesni problema, akcenat namjeravaju staviti na “rješavanje problema s knjižicama”, kaže za Žurnal Salmir Kaplan, PR stranke:-          Korupcija u zdravstvu je problem svugdje u svijetu, pa i kod nas, problem koji treba riješiti. Ipak, mi ćemo akcenat staviti na rješavanju problema liječenja pacijenata iz jednog kantona u drugom.

U SNSD-u se generalno zalažu za iskorjenjivanje korupcije, navodeći kako to zahtijeva mnogo vremena i teških odluka. O kakvim se odlukama radi teško je reći jer većina ljekara, članova SNSD-a koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi za razgovor. Jedan od njih, fočanski  ljekar i dekan Medicinskog fakulteta u Foči, Veljko Marić, odbio je razgovor:

- Odakle ste? – pitala je sekretarica.

- Profesore, iz Sarajeva…  Halo, profesor ne dava izjave – saopšti sekretarica i spusti slušalicu.

Strankama čini se ne znače mnogo istraživanja prema kojima je polovina ispitanika imala doticaja s korupcijom u zdravstvu. Podaci CCI-a, još iz prošlogodišnjeg istraživanja govore kako većina ispitanika, njih 77 posto, smatra da je korupcija u zdravstvu najprisutnija u bolnicama, gdje se za obavljanje operacije u prosjeku daje 700 KM.

U Ulcinju će graditi most preko kanala Port Milena. Kanal je crnogorski vladar Nikola nazvao po suprugi. Ostavljamo po strani to što je most besmisleno skup i besmisleno hi-tech, savršeno neuklopljen u ambijent, smješten u okruženje divlje gradnje... Umjesto racionalne javne rasprave o tome da li opština koja je zatrpana smećem i u kojoj svakodnevno nestaju struja i voda treba provincijsku kopiju londonskog Tower Bridgea, javnost je dobila priliku da prati polemiku o imenu budućeg mosta.

MOSTOVI POVEZUJU LJUDE

Najprije je upućen zahtjev da most ime dobije po kralju Nikoli. To je, dakako, legitiman zahtjev. Začkoljica je u tome što Kralj Nikola nije tek vladar koji je krstio kanal Port Milena, nego i onaj koji je osvojio Ulcinj i pripojio ga Crnoj Gori. Zahtjev da most dobije ime po njemu propraćen je konstatacijom da bi Albanci, koji čine većinu u Ulcinju (nešto ispod 80 odsto) i čiji politički predstavnici upravljaju opštinom, time potvrdili svoju lojalnost Crnoj Gori. U podtekstu zahtjeva stoji ovo: ukoliko Albanci odbiju da most nazovu po imenu čovjeka koji je Ulcinj pripojio Crnoj Gori, to bi imalo značiti da je za njih kralj Nikola okupator, i da se oni nikada, uistinu, nisu pomirili sa činjenicom da žive u Crnoj Gori (može i ovako: da ne žive u Albaniji). Krenimo dalje, zašto se tu zaustaviti sa paranojom (ili zdravom logikom, kako bi rekao paranoik): ako žale zbog toga što ne žive u Albaniji, nije li jasno da će jednoga dana doista i poduzeti akciju da Ulcinj pripoje Albaniji?

Legitimna demokratska retorika iskorištena je da bi se u pitanje dovela privrženost albanskog stanovništva Ulcinja državi Crnoj Gori. U biti, to je priča iz standardnog desničarskog repertoara: manjine su uvijek sumnjive, a njihovu lojalnost i patriotizam neprekidno treba stavljati na provjeru.

Onda je reagovao politički predstavnik Albanaca. Učinio je mudro: sa gnušanjem je odbio igru “potvrdi svoje domoljublje”. Potom je saopštio da će o imenu mosta, “kao i uvijek u demokratiji”, odlučiti većina u Ulcinju. To je legitiman demokratski način da se kaže sljedeće: pošto su Albanci većina u Ulcinju, i pošto će Albanci odlučivati o tome, most se neće zvati po kralju Nikoli. Većina, dakle, u ovom slučaju ne znači građanska, nego etnička većina: demokratska retorika ovdje cinično maskira poruku da će odluke u Ulcinju donositi etnička većina.

Muslimani iz New Yorka planiraju izgradnju velikog islamskog centra i džamije na Manhattanu, na dva bloka (par stotina metara) od Ground Zero, mjesta na kojem su srušene kule Svjetskog trgovinskog centra. Veliki dio američke javnosti smatra da islamski centar treba podići na drugom mjestu, jer njegova izgradnja na predviđenoj lokaciji vrijeđa porodice poginulih.

Barack Obama je najprije saopštio da muslimani imaju pravo izgraditi tu džamiju, a sutradan dodao da neće komentarisati da li je ta gradnja mudar potez. Sarah Palin je potom Obamu pitala: naravno da znamo da oni to imaju pravo učiniti, ali mi odgovorite: da li oni to trebaju učiniti? (Ovdje čovjek dolazi u iskušenje da, i Obami i Palinici postavi pitanje: naravno da znamo da nemate pravo napasti Iran, ali da li to trebate učiniti?) Komentatori, dok još govore o džamiji, ne o Iranu, konstatuju kako čovjek ne treba učiniti sve ono što ima pravo učiniti. Čuju se glasovi koji tvrde da će budući islamski centar biti spomenik ubijanju Amerikanaca u ime islamskog Boga. Liberalni branitelji izgradnje džamije kažu kako se Ustav mora poštovati, a Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Oni kažu da napad 11. septembra nije izveo islam, nego teroristi. Njihovi oponenti odgovaraju da napad, naravno, nije izveo islam, ali da napad jeste izveden u ime islama. Dio komentatora ističe odsustvo reciprociteta: probajte izgraditi crkvu u Saudijskoj Arabiji, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Muslimani za sebe traže prava koja ne namjeravaju dati drugima, kažu oni.

I u ulcinjskom i u njujorškom slučaju u zraku visi isto pitanje: što oni (Albanci, muslimani) uistinu misle? Koje su njihove istinske namjere? Ali kome je do istine, taj će je morati potražiti van demokratskog okruženja. Američki građani, koji su i muslimani, i crnogorski građani, koji su još i Albanci, imaju obavezu da poštuju zakone Amerike i Crne Gore koji važe za sve građane, ali nipošto nemaju obavezu da bilo kome odgovaraju na pitanja o njihovim “istinskim namjerama”. Stvar je jednostavna: procedura je sama istina demokratije.

NAŠA UNIVERZALNA ISTINA JE DA NEMA ISTINE!

Odnos prema istini određuje naše djelovanje. Ukoliko smatramo da znamo što je istina (recimo: “naš Bog je istina”), onda smo dužni i djelovati shodno zahtjevima te istine. Od političkog islama se, međutim, očekuje da odustane od političke artikulacije svoje istine, da političko polje prepusti istini demokratije – u suprotnom, neko će izreći f* word: fundamentalizam. Istovremeno, ako je političko hrišćanstvo igdje snažno i sveprisutno, onda je to u Americi.

Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicu koja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida ideju univerzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pa brani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, ona nudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu, i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogu mirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču još nismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkoj praznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukida univerzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina, koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagom demokratskih armija, ima biti proširena na čitavi svijet, glasi: istina je da nema Istine.

Pogledajmo što o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnom raspletu.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, naročito nas zanima ovdje. On glasi: “Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperija pravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom.” Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauka i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (‘formalne slobode’i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisiti o istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskog društva ne može ukinuti a da se ne zapadne u totalitarni teror - tek kasnije država može ograničiti njegove pogubne posljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zato demokratija neprestano laže.

U totalitarnoj Crnoj Gori, kakava je bila komunistička, država će braniti i garantovati istinu da je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime te istine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu Crnu Goru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, o imenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo, čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimno razlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, nego osvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjeha njene demokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skup vještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobični interregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitog haosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan od unutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propast demokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakše od propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratiju nikada nisu vjerovali.

A kad smo već kod istinskih namjera... Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinske namjere američke Vlade? Nije li jasno da podrška izgradnji džamije u blizini Ground Zero treba poslužiti kao znak američke istinske privrženosti idealu slobode, u ime koje i vode rat sa muslimanima u Iraku i Avganistanu? Nije li takva demokratska legitimacija korisna za Vladu koja sutra namjerava napasti još jednu islamsku zemlju – Iran? Nije li poruka, prije svega islamskom svijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza da mislimo ozbiljno kada kažemo “američke i demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemo ono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nije tek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nas da dovršimo svoja osvajanja.

Ako džamija u blizini Ground Zero bude podignuta, američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana i drugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcistički uživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga, umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebaju zahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije nu blizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik, jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posve je druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da ni sami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.

Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija na Ground Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotika i crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padale po glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija neće biti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorena u spomenik američkoj slobodi i demokratiji.

EUTANAZIJA TOLERANTNOG UMA

Izgradnja islamskog centra na mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalni kapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se to čini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija, bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno i cinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratske javne rasprave. Graditelji islamskog centra interreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnu islamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojoj će islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivoj prirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev je legitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskim namjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljno misli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinsku dozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.

Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoće džamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”, promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnu toleranciju i privrženost građanskim slobodama, jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratija u praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku, argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nije nikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologiju proširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vaša ideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat. Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora nego dozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer, pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, nego na demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američki su muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom za gradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom, konstatujmo očigledan problem: granice američke demokratije su granice američke kulture.

Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju u ispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga, zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra. Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širiti njegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boga nekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj koga vrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštiti da su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižu u najboljim namjerama nekoga vrijeđa?

Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatori koji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis” i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islam sa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjake neće traumirati, islamsko Drugo koje će svojom pokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratije pomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kao što znamo, najlakše i najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo. Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije... “koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znali da su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”. Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana (“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam nešto vrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjeg svog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovom željom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijem ostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga. Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“ali oni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje mi nismo željeli da to učine!)”, i ljubavi tu je kraj. Tu počinje mržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji on organizuje svoj užitak.

Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.

Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi, nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušati Foucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iako učinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi prema bližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojim postojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga – ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda ne postoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđen našom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanje i uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, pa je otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditi kao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnije integriše u našu zajednicu.

I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, ne vodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i ne tiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvaliteta zapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvar je jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju treba graditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnji islamskog centra a koji dospiju u američke medije, služe tek kao argumenti u unutarameričkoj debati.

Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga, nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvar vjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti, nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo se o tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničena sloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini Ground Zero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničena primjena vjerskih sloboda.

Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijama tolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih “antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer: “ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvobitni uzrok, ili je beskonačan?”, antinomija nastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata za obje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikatura Muhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque) došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i o

drugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti, moguće je imati dva suprotstavljena stava, oba potkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnju džamije, vrlo liberalna Anti Defamation League - protiv.

Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko ne bude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadni skepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. A što ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakva politika slijedi nakon njegove eutanazije?

(zurnal.info)

“Vladajuća koalicija ne samo da nije učinila nista da unaprijedi zakonski okvir kada je u pitanju finasiranje političkih partija, već je potpuno suprotno svim demokratskim standardima na potpuno netransparentan način izmjenila zakonski okvir poslije raspisivanja izbora. Ovako nesto karakteristično je za totalitarne režime, jer se praktično pravila igre mijenjaju za vrijeme utakmice”, kazao je u intervjuu za portal Razglasaj.ba izvršni direktor “Transparency Internationala” u BiH, Srđan Blagovčanin.

Blagovčanin za portal Razglasaj.ba govori o netransparentnom finansiranju političkih kampanja te činjenci da “striktnija pravila o finasijskom poslovanju važe za trafiku nego za političku partiju”.

“Sadržaj izmjena je takođe problematičan jer je praktično derogiran postojeći zakonski okvir, na način da se podigne minimum dozvoljenih donacija od strane fizičkih i pravnih lica sa dosadašnjih osam prosječnih plata tokom jedne godine na petneaest. Dok su donacije iz inostranstva potpuno zabranjene, iako je praksa u većini evropskih zemalja suprotna tome, kao i mišljenje Venecijanske komisije. Jasno je da se ovim izmjenama nastojala opozicija dovesti u neravnopravan položaj, jer je upravo ona bila najveći korisnik sredstava iz inostranstva”, kazao je Blagovčanin dodavši kako milijarde maraka svake godine nestaju iz budžeta na svim nivoima vlasti i slijevaju se u džepove političkih elita i njima bliskih tajkuna.

Blagovčanin u intervjuu govori i o tužbama koje je TI pokrenuo protiv Nezavisnih novina i Glasa srpske te prijetnjama i napadima na TI zbog kojih su bili prinuđeni zatvoriti ured u Banja Luci. On tvrdi kako se prema svim procjenama ni nakon ovih izbora neće desiti veće promjene, te predviđa da će ubrzavanjem integracija zemalja regiona pritisak na nosioce vlasti u BiH rasti, tako da će se stvari morati odvijati u pozitivnom pravcu, uz pitanje. koliko vremena kojeg smo već previše izgubili će nam za sve to trebati.

(zurnal.info/razglasaj.ba)

Skupina organizacija civilnog društva iz BiH, uz koordinaciju Udruženja građana "Zašto ne“, danas je uputila javni poziv političkim subjektima koji učestvuju na predstojećim općim izborima da obznane svoje kandidate za izvršnu vlast u predstojećem mandatu.

To se prije svega odnosi na premijere na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou, ali i na ministre u svim resorima za koje pojedine stranke misle da imaju kvalitetne kandidate.

Kako je saopćeno, strankama je dat rok do 10. septembra da dostave tražene podatke.

Rezultati javnog poziva će biti objavljeni putem sredstava javnog informiranja i putem direktnog kontakta organizacija potpisnica s potencijalnim glasačima.

Ova inicijativa organizacija civilnog društva, a koju je potpisalo 28 organizacija iz BiH i dijaspore, predstavlja jednu od zajedničkih inicijativa civilnog društva u okviru predstojećih izbora kojom se želi uticati na stvaranje ozbiljnijeg političkog ambijenta i natjerati buduće predstavnike vlasti da građanima omoguće više informacija nego što je to ranije bio slučaj.

Cilj kampanje pod nazivom "Otkrijte nam premijere!" jest da se potencijalni glasači upozore na važnost ovih informacija i upoznaju o tome koje partije ozbiljno planiraju obnašanje vlasti, a koje za cilj imaju samo podjelu fotelja i pozicioniranje na dobro plaćene funkcije.

Činjenica da je u ovu inicijativu uključen ovoliki broj organizacija govori da civilno društvo ima namjeru da ovome pristupi ozbiljno i dovede do toga da rezultati javnog poziva utiču na mišljenje velikog broja glasača na predstojećim izborima.

-Na ovaj način želimo jasno da stavimo do znanja svim strankama, a posebno budućim nosiocima vlasti, da civilno društvo u BiH neće više dozvoliti da građani/ke ove države na izbore idu bez imalo znanja o tome ko će upravljati njihovim životima poslije, kaže predsjednik UG "Zašto ne" iz Sarajeva Darko Brkan.

Pojašnjava da su se za ovu inicijativu odlučili vođeni primjerima iz prethodnog mandata vlasti u BiH, kada je bilo nekoliko smjena i ostavki nosilaca izvršne vlasti kako zbog lošeg funkcioniranja koalicija, tako i zbog velikog pritiska javnosti zbog lošeg rada nosilaca izvršnih funkcija.

-Dok u ozbiljnim zemljama premijeri vode kampanje za parlamentarne izbore, u BiH su do sada izgleda samo vodili društvo u propast nakon izbora. To više ne smije biti slučaj, upozorio je Brkan, saopćeno je.

(Fena)

Ibrahim je rudar iz Banovića. Nije baš upućen u ekonomiju. Zna kopati ugalj i slušati nadređene. Kad su mu nadređeni prošle godine rekli će dobiti otkaz ako tuži rudnik zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora, Ibro je slegnuo ramenina. Neki drugi Ibrini komorati nisu postupili po naređenju. Tužili su rudnik i dobili po 30 hiljada maraka. Keša. Onda je Ibro postao nezadovoljan, pa mu je u posjetu, prije dva-tri mjeseca, došao ministar. I onda je ministar pred svim rudarima kazao da su oni rudari koji su za svoje pare tužili rudnike-državni izdajnici, da će dobiti otkaze i da im se ni deseto koljeno neće zaposliti u rudniku. Ibri je bilo malo lakše, ali mu je, opet, bilo žao njegovih zarađenih para.

Da bi smirio nezadovoljstvo, ministar je sa svojim saradnicima, Muneverom Čergićem, direktorom RMU Banovići, te Rešadom Husagićem, direktorom Rudnika Kreka, odlučio „pomoći“ Ibri i komoratima. Pozvali su ih jednog dana na razgovor i ponudili da im isplate po 10 hiljada duga po kolektivnom ugovoru. Rudari bi, zauzvrat, pismeno izjavili da se odriču svih svojih prava. E, sad, pošto rudnik nema para, svakom je rudaru predloženo da u nekoj komercijalnoj banci uzmu kredit u iznosu od 10 hiljada maraka. Svaki rudar bi od toga dobio 7.900 KM, dok bi ostatak pripao banci po osnovu kamata. Mjesečna rata kredita iznosila bi 119 maraka. Taj novac, rudarima bi, svaki mjesec, uz plaću, prebacivao rudnik. Pod uslovom da ima dovoljno novca.

Konsultovan je i sindikat koji nije pravio probleme i ubrzo su ministrovi ljudi dobili zeleno svjetlo da još jednom prevare rudare. Rudarima nije preostalo ništa drugo nego da stave svoj potpise.

Prema Sporazumu o poravnanju, Rudnik je radnicima trebao svaki mjesec doznačavati na njihove tekuće zaostale obaveze u 84, a najduže u 120 jednakih rata, da se iz tih sredstava plaća mjesečna rata banci. Međutim, prema mišljenju uglednog ekonomiste, profesora Kadrije Hodžića, ukoliko Rudnik padne u nelikvidnost, prema Sporazumu, biti će obustaviljeno plaćanje na najduže 6 mjeseci, a obaveza tada pada na zaposlenike, jer “Banka nije predvidjela mogućnost pauze u izmirivanju obaveza, nego se naprotiv obezbjedila se administrativnom zabranom i mjenicom dužnika.”

Pored toga, svaki zaposlenik je, dakle, klasično zadužen kod banke i prema ugovoru o kreditu obaveza je na njemu da izmiruje svoje obaveze, a banka ima instrumente obezbjeđenja, mjenicu i administrativnu zabranu. Prema Sporazumu Društvo se obavezalo da će mjesečni iznos rate uplaćivati na tekući račun svakog radnika. Ukoliko to ne uradi, uposlenik je dužan izmiriti svoju obavezu.

-Ovim klasičnim kreditnim odnosom između banke i zaposlenika je stvoren kreditni odnos kojim se svakako opterećuje kreditna sposobnost zaposlenika i u Centralnom registru se vodi kao obaveza-smatra profesor Hodžić.

Uspostavljanjem ovakvog kreditnog odnosa između banke i zaposlenika, RMU Banovići kao da ne postoji u lancu izmirenja obaveza prema zaposlenicima.

Hodžić smatra da kamatna stopa nije visoka, ali je ona tržišna zaposlenici su ponovo na gubitku za nekih 20 posto: Neobično je da je banka dekurzivno obračuna kamate, a naplatu vrši anticipativno. Ako se prostom računicom pomnoži mjesečna rata od 119,05 sa 84 mjeseca dobijamo 10 000, a svaki radnik je dobio 7. 950 KM.

Banka u ovom slučaju nije trebala praviti ustupak zaposlenima nego je poslodavac trebao podići kredit, pa tu mjesečnu ratu plaćati za radnike, odnosno isplaćivati im na račun u banci i dati svoje instrumente obezbjeđenja. Da je to urađeno zaposleni ne bi imali zaduženja i ne bi se u Centralni registra kredita vodili kao dužnici.

Slobodan prevod ove stručne analize bi glasio: rudari su ponovo namagarčeni.

(zurnal.info)

Projekat „Prvi nam je put“ – „Mladi posmatraju izbore 2010“ koji je podržan od strane CCI-a (Centar Civilnih Inicijativa), se sprovodi u 9 opština (Gradiška, Čelinac, Ključ, Sanski Most, Bužim, Bosanski Petrovac, Bihać, Banja Luka, Velika Kladuša) u kojima će se u narednom periodu takođe održati info štandovi sa ciljem uključivanja i animiranja što većeg broja mladih da učestvuju u društvenim, ekonomskim i političkim procesima u zajednici i društvu kroz građanski angažman, samoorganizovanje, umrežavanje i zagovaranje, te zalaganje za odgovornu i otvorenu vlast koja će raditi u njihovom interesu i interesu svih građana.

Da bi NAŠ GLAS vrijedio mnogo više pozivamo sve mlade da izađu na predstojeće izbore i daju svoj doprinos pozitivnim društvenim promjenama.

(zurnal.info/DON)

Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?

"U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske", odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: "Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku."

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik - pitajte ga - zaokružio c): "jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske".

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

"U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata", odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka "Slobodne Dalmacije" pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. "Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac."

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko "čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve", ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog "ali": samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu "istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima". Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi - da je danas 1941. - Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih "zloupotreba u propagandističke svrhe": zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću "montirani proces", neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je "Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske".

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, "obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima" - oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane "nevine žrtve". One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

(zurnal.info/nezavisne.com)

Prema podacima koje je prikupio monitoring tim nevladine organizacije ALDI BiH, na svakih 685,70 konvertibilnih maraka, koliko građani Bosne i Hercegovine izdvajaju za plate zaposlenih u opštinama, ministarstvima, parlamentima..., i kojekakvim javnim službama, za projekte mladih potroši se SAMO JEDNA KONVERTIBILNA MARKA! A, ako se nastavi trend ponižavanja mladih, kakav je primjećen u 2010. godini, onda će se budućnost ove zemlje morati zadovoljiti sa CIJELIH 42 FENINGA.

MASOVNI IZLAZ

Ili, da pojednostavimo do kraja: vlasti u BiH su ove godine izdvojile za mlade toliko para koliko najplaćeniji igrač Real Madrida Cristiano Ronaldo zaradi za dvadeset dana, igr'o ne igr'o. Znači, skoro milion mladih Bosanaca i Hercegovaca ovim vlastim vrijede koliko i lijeva kopačka potugalskog napadača.

Ako ovo nije podatak koji bi trebao natjerati mlade u Bosni i Hercegovini da masovno izađu na izbore i otjeraju sve one koji trenutno imaju vlast, onda vladajuća koalicija nema zbog čega da brine.

Ima tih poređenja koliko god treba. Naprimjer, Milorad Dodik, zaposlen kao premijer Republike Srpske na neodređeno, ove je godine dao poslušnim medijima deset miliona ili PET PUTA VIŠE PARA NEGO ŠTO ĆE (možda!) DOBITI SVI MLADI U BOSNI I HERCEGOVINI! Dodikov koalicioni partner, federalni ministar energije i rudarstva Vahid Hećo je preko svog ministarstva i poslušnika u elektroprivrdama (EP BiH i EP HB) podijelio odabranim medijima i vlasnicima billboarda skoro polovinu godišnjeg budžeta za projekte mladih. I sve to uz kretensku poruku: Nije kasno za bolji život... Koliko če tek potrošiti kada saznaju za grunfovski slogan: Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega. (Uf, sada su saznali!?)

MANJE NE MOŽE

Predstavnici ALDI-a, koji su radili na ovom istraživanju, izražavaju razočarenje i konstatuju da su domaće vlasti u protekle četiri godine potpuno zanemarile probleme mladih ljudi u BiH smanjujući izdvajanja za mlade sa 5,2 miliona KM u 2006. na svega 2,2 miliona KM u 2010. godini, što predstavlja smanjenje od 58 posto, dok su plate zaposlenih u državnoj administraciji za isti period porasle za 47 procenata.

Za politike koje su usmjerene na poboljšanje položaja mladih, vlasti u BiH su izdvojile minimalna sredstva u odnosu na ukupnu budžetsku potrošnju, pa tako su ta izdvajanja u planovima budžeta za 2010. godinu najmanja u posljednjih 5 godina.

SVE ZA PLATE

Posmatrajući četverogodišni rad trenutnih vlasti kroz budžete (2007 – 2010) predstavnici ALDI-a konstatuju su u ovom periodu vlasti izdvojile za mlade svega 14 miliona, dok su za isti ovaj period troškovi rada javne administracije iznosili 9,6 milijardi KM.

Kreiranjem Građanske platforme 2006. godine, imajući u vidu loš položaj mladih ljudi u BiH, organizacije civilnog društva su zahtijevale od parlamenata i vlada na nivou države i entiteta da do kraja 2010. godine osiguraju afirmativne politike u oblasti poboljšanja položaja mladih. Iako su se vlasti 2006. godine, svojim potpisivanjem Građanske platforme obavezale da će se zalagati za poboljšanje položaja mladih, tadašnja izdvajanja za mlade koja su iznosila 0,1 posto ukupnih budžetskih sredstava, četiri godine kasnije, su prepolovljena i iznose svega 0,05 posto ukupnih budžetskih sredstava za 2010. godinu.

Kada se malo bolje razmisli, mladima bi bolje bilo da ove vlasti nisu potpisale nikakvu deklaraciju. To zaključuju i u ALDI-u: Smanjenje izdvajanja za mlade u 2010. godini u odnosu na 2006. godinu jasno ukazuje da domaće vlasti nisu ozbiljno shvatile socijalne i ekonomske probleme sa kojima se suočavaju mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, te su u protekle četiri godine njihove probleme stavili u drugi plan vodeći prvenstveno brigu kako zaposlenim u državnim institucijama povećati plate i naknade.

Ko zna, ukoliko i u narednih četiri godine ova garnitura ostane u svojim foteljama, mladi će morati izdvajati od džeparca kako bi popunili budžetske rupe, tako da vlasti koje imaju ovakvu omladinu za svoju budućnost ne treba da brinu!

(ZURNAL.INFO)

Laboratorijski nalazi uzoraka vode povodom incidentnog zagađenja rijeke Bosne na području Zenice koji je danas objavila Agencija za vodno područje Save potvrdili su sumnje stručnjaka i lokalnog stanovništva da su incidentno zagađenje rijeke Bosne izazvale ispuštene otpadne vode iz odlagališta šljake kompanije ArcelorMittal Zenica. “Primjetno je da su registrirane vrlo visoka vrijednosti pH, električne provodljivosti TDS (ukupne rastvorene supstance) i suspendovane materije. Utvrđene vrijednosti kontroliranih parametara kvalitete karakteristične su upravo za otpadne vode iz taložnih bazena sa šljakom”, navodi se u analizi. Rezultati obavljenih hemijskih analiza dokazali su da su otpadne vode iz pogona odlagališta šljake AMZ 15. i 16. augusta uzrokovali incidentno zagađenje rijeke Bosne na lokalitetu Banlozi, koje se nastavlja. “Preporučuje se vodnoj inspekciji da zabrani ispuštanje ovakvih otpadnih voda u vodotok, odnosno da naloži ArcelorMittal Zenica da izvrši potreban predtretman tih otpadnih voda prije njihovog ispuštanja u rijeku Bosnu”, stoji u dopisu Agencije za vodno područje sliva Save. Podsjećamo, iz AMZ Zenica sinoć su demantovali da je tehnološki proces koji se izvodi u ovoj kompaniji uzrok novog onečišćenja rijeke Bosne.
(Fena)

Prvi svjedok optužbe poslije tronedjeljne ljetnje pauze na suđenju Radovanu Karadžiću, britanski potpukovnik Richard Mol, viši vojni posmatrač UN-a u Sarajevu rekao je u utorak da je Vojska Republike Srpske u jesen 1992. nasumično granatirala Sarajevo.Tadašnji predsjednik RS-a Radovan Karadžić optužen je za "terorisanje" civila u Sarajevu tokom kampanje artiljerijskih i snajperskih napada 1992-95. Britanski potpukovnik Mol bio je viši vojni posmatrač UN-a u Sarajevu od septembra do kraja decembra 1992. Mol je posvedočio da "nijedan dan nije prošao bez granatiranja grada" i da je "nasumično grantiranje" s položaja VRS "učinilo cijelo Sarajevo opasnim mjestom za život".
Prema tadašnjim procjenama vojnih posmatrača UN-a, u Sarajevu je svakog dana ginulo petnaestak civila od artiljerijske i snajperske vatre, precizirao je svjedok.
- Zaključio sam da je politika okruženja Sarajeva koju su provodili Srbi da zapravo grad izlažu pritisku kako bi ostvarili svoje ciljeve na drugim mjestima, naznačio je svjedok.
Svjedok je potvrdio da je u samom Sarajevu bilo legitimnih vojnih ciljeva, ali je naglasio da VRS njih nije napadala koncentrisanom vatrom, što bi bio vojnički odgovor, već neselektivnim granatiranjem raspršenim po cijelom gradu.
- Kretanje po gradu, stoga, nije bilo slobodno, a stanovništvo je bilo izloženo "ogromnom strahu" dok je pokušavalo da živi svakodnevni život, kazao je Mol.
Predsjedavajući sudija O-Gon Kwon rekao je, na početku današnjeg zasedanja, da će pretresno vijeće do kraja nedjelje odlučiti o Karadžićevom zahtjevu za pauzu od tri nedjelje, kako bi mogao da presluša snimke razgovora komandanta VRS Ratka Mladića, zaplijenjene tokom pretresa Mladićevog stana u Beogradu, februara ove godine.
Bez obzira kakva će odluka sudija biti, vijeće će, prema riječima sudije Kwona, saslušati trojicu svjedoka koja će optužba izvesti do kraja augusta, zato što se Mladićeve trake ne odnose na teme njihovih svjedočenja, prenose agencije.
(Fena)

Izjava predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikole Špirića da će u slučaju da Opća skupština UN-a potvrdi nezavisnost Kosova i Republika Srpska po istom osnovu izvršiti secesiju je vrlo glupa, prokomentirao je u izjavi za Fenu Špirićeve stavove član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
"To je jedna vrlo glupa izjava i opasna, ali po Republiku Srpsku u koju se toliko zaklinju", kazao je Komšić.
(Fena)