Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače

„Ovako više ne može dalje“, navodno je konsenzualni stav javnosti, domaćih političkih subjekata i međunarodne zajednice, o stanju u BiH.

Kada toj premisi dodate onu drugu, da izlaz iz tunela ne smije biti očajnički skok u rupčagu kojoj ne vidimo dno i ne znamo kuda zapravo vodi (ali znamo da se onom što nas u nju gura ne smije vjerovati), onda je odgovor na aktuelno pitanje svih pitanja – „Za koga glasati“ - prilično jasan: Za sve koji nisu dio jedne od prethodne dvije opcije – ni dosadašnjeg ludila, ni potencijalnog kolektivnog suicida, kao načina bijega od njega. Treba i da crtam?

RAZBITI OGLEDALO!

Glavni problem u čitavoj priči o navodnom opštem nezadovoljstvu postojećim stanjem, kao generatoru očekivanih promjena, je što je ona više projekcija želja, dijela domaće javnosti, predvođene nevladinim organizacijama i „međunarodne zajednice“, nego precizno utvrđena činjenica. Samoobmana ili možda, čak i svjesna laž iz najboljih pobuda (u savremenom političkom marketingu već se odomaćio termin „spinovanje“ za vrćenje priče ili informacije, koja javnost treba da usmjeri prema interesima onog ko ju je plasirao).

Prije svega, naprosto, nije tačno da postoji društveni konsenzus oko toga. Živimo u duboko korumpiranom društvu, u kojem vlast već dva desetljeća razgrađuje sve moralne vrijednosti i od svojih podanika nastoji, po svojoj mjeri, stvoriti kriminogenu, amoralnu, sebičnu i bešćutnu svjetinu. Procesom obrnutom svemu normalnom, vlast, umjesto da bude odraz stanja u društvu, ako već ne projekcija bolje budućnosti koja bi usmjeravala masu, zapravo, čitavo vrijeme, stvara sliku, kojoj bi ona mogla biti odraz u ogledalu. (Pri čemu je koncept: što odvratnija slika, to vjerniji odraz).

Poput uvlačenja mase u sitnu pljačku i zločine tokom rata, kojem je cilj bio amnestiranje same sebe od odgovornosti za krupne pljačkaške zahvate i dosljedno destruiranje države i njene imovine, vlast je, u poratnom periodu, potkupljujući vlastito stanovništvo, zarad održanja u poziciji sa koje mogu nastaviti pljačku, od čitavih slojeva društva napravila prostitutke i sebične bijednike, čije je filozofija „Daj ti meni, a za ostale me boli kurac!“, koji stoje kao nepremostiva prepreka (bedem između „nas“ i „njih“) obračunu sa (su)krivcima za našu kolektivnu tragediju.

No, ne samo to...

I POSLIJE RADOVANA - RADOVAN

Upravo takvo okruženje, u kombinaciji sa posljedicama neprovedene denacifikacije, armatura je u betonskom bloku koji je kleronacionalistička politička mafija izlila oko naših nogu i koji nam ne dozvoljava da se pomjerimo.

To je onaj dio društva koji je, zahvaljujući njegovoj nikad preciznoj definisanosti (usljed paranoičnog straha NVO-a, nezavisnih novinara i intelektualaca, da ih se ne shvati kao propagandiste određenih političkih partija), obesmislio i sam pojam promjene. (Zlo)upotrebljavajući ga kao argumentaciju da zaustavi svaki napredak koji se ostvari i da društvo vrati unazad (jer nije svaka promjena promjena nabolje, što dobronamjerni zagovornici mijenjenja postojećeg stanja ili bržeg kretanja naprijed, redovno zaboravljaju naglasiti, a što ih, uz uporno odbijanje da precizno imenuju ko šta jeste a ko šta nije na političkoj sceni čini, u neku ruku, suodgovornim za stanja u kome se nalazimo).

U tom kontekstu, nezaobilazan je, naravno, primjer promjene koja je počistila reformatora zločinačke organizacije SDS, Dragana Čavića, da bi na njegovo i mjesto te organizacije dovela kloniranog Radovana Karadžića i SNSD (kao „veće katolike od Pape“).

No, sličnog je karaktera i svojevremeni obračun sa SDP-om, nakon kratkotrajne vlasti Alijanse, i dosljedno demoniziranje te partije, u kome se, na razočarenje onih koji su od SDP-a očekivali puno više, nakalemio klasični kleronacionalizam, iskoristivši povlačenje SDP-ovih razočaranih simpatizera za restauraciju trojnog nacionalističkog, po državu i društvo krajnje destruktivnog, obrasca vladanja (druga je priča što SDP, iz tog problema, nastoji izaći ne približavanjem svojim razočaranim simpatizerima i njima ideološki bliskim potencijalnim novim, nego makijavelističkim udvaranjem bolesnom kleronacionalističkom dijelu biračkog tijela i koketiranjem sa notornim društvenim štetočinama).

U SE, NA SE I PODA SE

Sa korupcijom srasli dio glasačke mase i nedenacifikovana gomila ovaca, koje čobani i psi čuvari im povremeno drogiraju bjesnilom (uzgred, pripadnici prve skupine su, najčešće i pripadnici druge ili se bar tako deklarišu), za promjenu su zainteresovani samo u situacijama kad su im ugroženi lični interesi. Kad vlasti ponestane para, pa se traži novi gazda, koji će pristajati da ih redovno isplaćuje ili kad se vlastodržci, pod pritiskom međunarodne zajednice, počnu odricati vlastitog klerofašističkog svjetonazora i zločinačke prakse.

Pritom, po (poremećenoj) logici stvari, promjena koja se zagovara u takvim situacijama je, zapravo – povratak na prethodno stanje i garancija status quo-a. (Eklatantan primjer je cinično predizborno pozivanje na promjene Reisa Cerića, iza koga se krije nastojanje za povratkom vlastitog političkog uticaja i stanja isprepletenosti religije i „nacionalne“ politike, čiju su pogubnost, u međuvremenu, shvatili Reisovi dujučerašnji partneri, pa sad on pokušava kreirati novog, spremnog za zajednički „povratak u budućnost“).

Nacifikovanu i korumpiranu (na privilegije naviklu) masu ne interesuje suštinska promjena društva i države, koja će omogućiti njihovu funkcionalnost i pravednost, ravnopravnost jedinki i kolektiviteta, bolji život za sve unutar složene zajednice, nego očuvanje vlastitih privilegija (na uštrb interesa drugih grupacija i zajednice u cjelini – sve do otvorene prijetnje, koja čitavu stvar razotkriva kao klasični reket, u kome žrtva nije vlast, kako se to pokušava predstaviti, nego neprivilegirani dio društva) i očuvanje trojne kleronacionalističke podjele države, uz politiku „a sad svi zajedno, pa ko koga zajebe“, koja garantuje trajnu nestabilnost države ali, s druge strane, stabilnost fašisoidnih torova u njoj.

Kako se iz ovih krugova, zapravo, regrutuju najvjerniji glasači (odnosno, najdosljedniji „poštovaoci“ demokratskih tekovina i građanskih obaveza), a kako su (potencijalni ili zagarantovani) apstinenti, po svemu sudeći, dobrim dijelom, fluidna, nestabilna, razočarenjima sklona, zahtjevna „masa pojedinaca“ (kojoj je teško udovoljiti „šupljom pričom“ a nije sklona ni prostituisanju – čime se završava ponuda većine ovdašnjih stranaka), to se gotovo kompletan stranački spektar počeo kretati oko ovih prvih (koji se ponašaju kao muhe iz jedne epizode EPP-a, koje, oblijećući oko govana komentarišu: „Nacionalističko ili tobože demokratsko – ja uvijek glasam za najveće“). I udovoljavati njihovim primitivnim, anticivilizacijskim i antiljudskim zahtjevima.

IMA NEKO KOME KAO NIJE JASNO?

Tako da se, od izvjesnog vremena, i pored sve većeg broja stranaka na sceni, politička ponuda građanima BiH sve više sužavala. Okrećući se onom dijelu glasača čiju su zahtjevi krajnje prosti i transparentni (redovna isplata reketa i crkavanje komšijine krave), a ponašanje im predvidivo. I svodeći pojam promjene na suštinski besmislenu zamjenu glumaca u istim ulogama odvratne „sapunice“ kojoj se ne nazire kraj.

Juče Tihić, danas Silajdžić, sutra Radončić? Ili dilema „Tadić ili Dodik“ (SDS i SRS ili SNSD)??? Lažne dileme i fiktivne promjene. Izmišljene samo zato da bi sve ostalo isto.

Potreba za istinskom promjenom, svo ovo vrijeme, ostaje nezadovoljena. Jer ne uspijeva sakupiti dovoljno glasova.

E, upravo se tu krije odgovornost apatičnog, apstinenciji sklonog dijela biračkog tijela. Koje ne shvata da ga je u beznađe, zapravo, dovelo vlastito pristajanje na red stvari koji mu se servira.

Da, zapravo, u pomenutoj(!) podjeli, zaista i nema šta izabrati, ali da je stvar u tome da se na takvu ponudu (i takvo sužavanje izbora) ne pristane (a bijeg u apstinenciju je samo varijanta pristanka, mada apstinenti, vjeruju da rade upravo suprotno), da se po svaku cijenu istraje na pronalasku alternative i da se (privremeno, bar – do boljih vremena) odjebe od cjepidlačenja i svojim glasom kreira nova realnost, ne nužno kao pobjednička opcija na izborima, nego kao signal političkim partijama i domaćoj i svjetskoj javnosti, da postoji društveni potencijal koji podrazumijeva potrebu širenja političke ponude, a ne njenog koncentrisanja duboko na desnici.

Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače (odnosno, naše nedemokratske tradicije). Koje u potpunosti dijeli odgovornost sa onima koji uporno glasaju a bolje bi bilo da to ne rade (jer nije bit u glasanju – to je samo sredstvo – bit je u pravilnom izboru). A, osim toga, je i izdaja svih onih koji se ne predaju i uporno pokušavaju glavom razvaliti zidove koje su izgradili oko nas.

Što bi rekao Johan: „Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje“.

(zurnal.info)

UN-ova Alijansa civilizacija dala je 98 od ukupno stotinu bodova projektu banjalučke inicijative Buniqa i pomogla da izaberu i pomognu stvaranju 20 mladih lidera iz cijele Bosne i Hercegovine. Uvjereni su da će mladi kojima oni pomažu uskoro zamijeniti podobne i nesposobne koji vladaju

Projekat prepoznavanja i “odgajanja” mladih lidera u Bosni i Hercegovini banjalučkog pokreta Buniqa izabran je među 12 najboljih u svijetu među više od 600 projekata Ujedinjenih naroda. Njegovi pokretači kažu da žele pomoći mladim liderima da dođu na najvažnije pozicije i promijene smjer u kojem država ide. Za Nelu Sladojević, diplomiranu muzičku pedagogicu iz Banje Luke, ulog je još veći: od uspjeha ovog projekta zavisi da li će otići ili ostati u BiH.
- Buniqa je moj posljednji pokušaj da mijenjam stvari u BiH. Ne mogu da živim u državi u kojoj nema buniqe, takve inicijative. Ne bih mogla živjeti svaki dan isto - na posao, kući - a većina o tome sanja. Ja tako ne bih mogla biti ni sretna, ni ispunjena ni zadovoljna – kaže Sladojević i dodaje da više ne može gledati mlade, svoje roditelje, babu, dedu koji su “navikli da im je loše”.

Svi su mladi na margini

 Inicijativa Buniqa je već pronašla svojih 20 lidera iz svih krajeva BiH. Nedavno su na glavnom trgu u Banjoj Luci sa kosom za travu “liječili” mlade od njihovih najvećih problema.
- Buniklinika je projekat bunikaša. Željeli smo svojim primjerom pokazati kako se mladi mogu aktivirati, željeli smo ih motivirati, umrežiti. Figura smrti je hodala ulicom i kosila bolesnike koji su predstavljali probleme mladih: pasivnost, nezainteresovanost, neinformisanost. Njih je ta smrt kosila baš zato što su takvi. Ali mi smo imali i kliniku gdje smo ih liječili upučujući ih na buniqa.info – kaže Anja Šolak, jedna od izabranih mogućih lidera budućnosti: Idemo krupnim koracima naprijed.

Internet stranica buniqa.info je namijenjena mladim ljudima gdje mogu pisati o svojim problemima i čitati tekstove svojih kolega. To je samo jedan dio projekta kojeg su UN-ova Alijansa civilizacija i Youth Solidarity Fond smatrali među najboljim u svijetu. Sladojević kaže da je sve počelo još prije četiri godine kada je agencija Spektar održala obuku za 25 mladih ljudi.
- Poslije toga smo zajedno uradili jedan projekat i nas 25 je željelo dalje raditi zajedno – objašnjava Sladojević i dodaje da su iskoristili već postojeću organizaciju Cerebru: Siniša Markić, nvo pionir i jedan od osnivača Buke je predložio da iskoristimo Cerebru da ne bismo trošili novac na registraciju.

Youth Solidarity Fond uglavnom “pune” skandinavske zemlje i otvoren je za omladinske organizacije iz cijelog svijeta. Ono što je zanimljivo, objašnjava Sladojević, je da taj fond nema jasnih kriterija kakav projekat treba da bude.
- To je prvi put da sam vidjela da donator nije jasno odredio šta želi da vidi. Dao je priliku da mladi sami predlože, svako u svojoj zemlji, problem koji treba riješiti – kaže Sladojević kojoj se isprva činilo da je projekat prekomplikovan a konkurencija prejaka te da nema šanse da budu izabrani.

Način na koji su prepoznali probleme mladih u BiH i prijedlozi za njihovo rješavanje oduševili su uposlenike UN-a koji su im dali 98 od mogućih sto bodova.
- Napisali smo projekat i napisali smo kako da mijenjamo stvari u BiH. Shvatili smo da ovoj zemlji trebaju promjene koje ne mogu doći sa političkog vrha, moraju doći od mladih ljudi i trebali bi doći iz svih dijelova BiH zajedno. Da ti mladi ljudi koji pokreču promjene budu ujedinjeni. To je bio naš način – objašnjava Sladojević projekat napisan da traje šest mjeseci: Najvažnija stvar u projektu je da se mladi u BiH osjećaju totalno nemoćno da bilo šta mijenjaju. Malo je programa za mlade iz svih dijelova BiH da učestvuju zajedno.

Bunikaši smatraju da novac za ovaj projekat nikada ne bi dobili od domaćih vlasti pa tako skoro da i ne postoji ništa što povezuje mlade u ovoj zemlji. Kažu da su se upravo zbog toga opredijelili za manje sredine.
- Željeli smo da uključimo u projekat mlade koji nemaju organizacija u svojim sredinama i ruralne sredine. Imamo mlade iz Zavidovića koji nemaju nijednu organizaciju, Gračanicu... Mjesta koja zaslužuju pažnju ali se mladima ne daje prilika – objašnjavaju iz Buniqe.

Nela Sladojević se baš u ovom dijelu razgovora nasmijala i prisjetila jednog od pitanja ljudi iz UN-a.
- U projektu je pisalo kako ćete doprijeti do marginalizovanih mladih? Svakome ko nije živio u BiH je teško shvatiti da su svi mladi marginalizovana grupa.

Prekipilo je

Što smo više vremena provodili sa mladim ljudima iz Buniqe njihova ogorčenost je postajala sve vidljivija. Objasnili su nam da su upravo zbog ogorčenosti i bijesa došli do naziva Buniqa iako je prvi radni naziv projekta bio Youth Can Do.
- Kada je projekt odobren onda smo razmišljali o novom nazivu. Bunika je biljka koju kad' pojedeš krećeš da se ponašaš neuobičajno. Imalo je podlogu, pokret mladih koji čine nešto neuobičajno za ovu sredinu – objasnila nam je Sladojević koja u ovoj riječi vidi još dvije: pobuna i pamet, nešto kao pobuna inteligencije.

A ta pobuna neće biti samo uopšteno pričanje o problemima, objašnjava Anja Šolak.
- Prekipilo nam je. Nekoga neće biti, ili nas ili sistema ali ovako više nećemo raditi. Ovakav sistem ne može više, sad je dosta, sada će te biti kao što mi kažemo.

Kada ovo govori, Šolak misli na 20 mladih ljudi izabranih na osnovu njihovih liderskih sposobnosti. Oni su izabrani na osnovu poziva u kojem su morali, između ostalog, da komentarišu izjave poznatih ljudi. Priznaju da je tada napravljena greška jer nije dozvoljena prijava mlađima od 18 godina ali je ona ubrzo ispravljena pokazujući mladima da “treba kršiti pravila”.
- Lidera ne možemo napraviti, on se rađa – objašnjava Sladojević: To su mladi koji imaju potencijal lidera ali nemaju vještine, načine i znanja kako da pokrenu stvari. Mi ih to učimo. Izabrali smo potencijalne lidere, ljudi koji su lideri u svojim lokalnim sredinama i koji mogu, nakon što se projekat završi, biti podrška mladim ljudima u svojoj sredini. Oni dalje sami djeluju ali mi ćemo im pomoći u svemu.

Nakon što su za njih održali prvi trening na Jahorini, Buniqa je mlade lidere upoznavala sa donosiocima odluka.
- Mislili smo da je mladima bitno da upoznaju te famozne političare o kojima svi pričaju a niko ih nije upoznao. Mimo svih obećanja i floskula koje smo od njih dobili, nama je bilo bitno da mladi mogu razgovarati sa njima, da im mogu postaviti neugodna pitanja i čak im se suprotstaviti ako treba – kaže Sladojević, više nego zadovoljna odnosom mladih prema političarima: Imali smo sastanaka i sa komisijom za mlade i bili smo vrlo ponosni na njih zbog pitanja koja su postavljali. Iako su inicijativa koja je tek nastala pokazalo se da su spremni da se izbore sa mnogo iskusnijim ljudima koji odlučuju o njihovim sudbinama.

Da bi održali bunikaše na okupu, aktivisti su napravili internet portal buniqa.info, svojevrsnu platformu za rad mladij ljudi, kako sami kažu.
- Pravimo mrežu mladih aktivista sa imenom i prezimenom što do sada nismo imali u BiH. Svi bunikaši pišu za portal. Trudimo se da pored ličnih priča ponudimo i priče o aktivizmu u drugim zemljama. Na portalu mladi mogu da pišu sve što ih se tiče i portal neće biti komercijalan. Mi ćemo ga održavati unutar organizacije na volonterskom nivou – objašnjava Sladojević.

Na volonterskoj osnovi je i napravljen cijeli ovaj projekat. Niko od njegovih pokretača ne prima platu, nemaju kancelariju niti bilo što slično.
- Nemamo stalno zaposlenih niti kancelariju. Nas ima 30-ak, svi su studenti ili imaju svoje poslove. S vremena na vrijeme radimo stvari iz ljubavi jer od ovoga nemamo zarade – kaže Sladojević koja radi od svoje kuće, na svom računaru i ne želi nikakvu pomoć vlasti: Od grada nećemo da tražimo kancelariju. Ne možemo plaćati režije i ne želimo da budemo pod utjecajem. Mi nismo članovi nikakvih savjeta. Platimo šta nam treba.

Kažu da do sada nisu dobili nikakvu ponudu za pomoć od bilo koga sa vlasti u BiH ali da još uvijek nije bilo ni pritisaka niti prijetnji. Sladojević smatra da još uvijek vlastima ne predstavljaju problem ali su imali jedan zanimljiv poziv.
- Kada smo slali pozive za prijave bunikaša zvao nas je neki čovjek sa Pala, iz SNSD-a i pitao koja je stranka ovo pokrenula?

Bunikaši nisu imali problem da mu odgovore ko je pokrenuo inicijativu. Predstavili su se imenom i prezimenom i svojim radom. Sladojević, prva predsjednica savjeta učenika u svojoj školi i kasnije studentske organizacije Akademija umjetnosti, kaže da su je uvijek zanimale i druge stvari “koje nisu samo obrazovanje i škola”.
- Dok sam rasla uvijek sam tražila načine da mijenjam stvari.

Ona objašnjava da su za promjene potrebni ljudi koji će ih pokrenuti i da bi ovi mladi ljudi, uz podršku Buniqe, “hitne pomoći za mlade”, mogli pokrenuti promjene sa dna prema vrhu.
- Mislim da bi se neke stvarne promjene desile, čak i ulazu vaše zgrade, vi morate imati lidera. Da biste pokrenuli kritičku masu, morate imati lidera sa vizijom. Oni u svojim sredinama moraju biti nosioci promjena – kaže Sladojević i dodaje da će ubuduće pratiti rad tijela za mlade iako će projekat zvanično uskoro završiti ali će oni bez obzira na to nastaviti raditi: Ono što smo napisali u projektu davno smo prevazišli i idemo dalje.

Uz svu frustraciju već ranije pomenutu, mladi i budući lideri ne srljaju i kažu da će se rezultati onoga što danas rade vidjeti kasnije.
- Potencijal Buniqe nije sad. Za 20 god će možda izgraditi neku kritičnu masu – kaže Šolak.

(zurnal.info)

Saradnik Žurnala analizira predizbornu atmosferu u Republici Srspkoj, kao i moguće rezultate općih izbora u BiH

Prostituisanje Borisa Tadića, predsjednika Srbije u Doboju na mitingu Saveza nezavisnih socijaldemokrata, garnirano ničim izazvanim procjenama IPSOS-a, iznesenim neposredno prije izbora (koje su odreda u funkciji SNSD-a), te prljava, gebelsovska kampanja nacionalsocijaldemokrata usmjerena protiv Mladena Ivanića i Dragana Čavića, svjedoči da je totalitarni, mafijaški režim Milorada Dodika u ozbiljnom strahu da bi sa vlasti mogao otići i demokratskim putem.

BORIS FRULAŠ I CECA PEVALJKA

Boris Tadić je instituciju predsjednika već odavno bagatelisao razvlačeći je po laktaškim kafanama, u kojima je sa Dodikom dogovarao udare na BiH, procjenjujući da je to najefikasniji način da se prikrije bjesomučna pljačka u RS i sunovrat države Srbije u svim aspektima njene spoljne politike. Sada je u Doboju, ugledajući se na pevaljku Cecu Ražnatović, krenuo sa nastupima na otvorenom, uz neviđene mjere obezbjeđenja, koje su izazvale potpuni kontraefekat od priželjkivanog. Sljedeći korak mu je, bez sumnje, skakutanje po stolovima u bircuzima, do kada će njegov i Dodikov Orkestar za sahrane već uveliko obaviti svoj prljavi posao – kremaciju svih mislećih u Srba.

Uz Dodika su i dežurni davaoci tuđe krvi major Vasilije i poručnik Grigorije (pukovnik Amfilohije je na službenom putu), ali teško da će spriječiti poraz njegovog štićenika Nebojše Radmanovića. Mladen Ivanić je pred pobjedom u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH i samo teška izborna krađa, (kojima je SNSD vičan), može onemogućiti taj događaj. Veliko paranje džempera kod Dodika izaziva strah, tjeskobu i paranoju, jer ga od statusa «gospodara BiH» svodi na poziciju preplašenog mišića, koji čeka kada će doći po njega omiljeni mu junaci sapunice «Ukinuti Tužilaštvo BiH». Slaba mu je utjeha, što je sasvim realna njegova pobjeda u trci za devastiranu, poniženu i zgaženu instituciju predsjednika RS, jer mu je jasno da je «čekanje zatvora» teže i od same robije. Bar on ima iskustva u tome. Ognjen Tadić, kandidat Koalicije «Zajedno za Srpsku» samo čudom može pobijediti, jer je dio esdesovaca učinio sve da mu skreše krila, kako bi sačuvali svoje jadne male pozicije genseka i njihovih evet efendija.

Čuda se dešavaju: sjetimo se izgradnje Piramida, Babilonske kule, pobjede Rajka Kuzmanovića u trci za predsjednika, objavljivanja sabranih nepismenih nedjela Milana Ljepojevića, Rajka Vasića u tangama..., pa zbog toga i Tadićev poraz nije baš sto posto siguran. Ali je sigurno da vladajuća oligarhija u sastavu SNSD - DNS (Demokratski narodni savez) - SP (Socijalistička partija) nakon trećeg oktobra neće imati natpolovičnu većinu u ovdašnjem parlamentu, niti kontrolni ucjenjivački paket u predstavničkom domu Skupštine BiH. Uprkos vašars0kim atrakcijama, oličenim u Borisu Frulašu i Ceci Pevaljki, masnim šatorima prepunim još masnijeg pečenja, toplog piva, oznojenih tjelesina i ustajalog urina, te plakatiranju kompletnog entiteta po principu «crveno je da ne može crnje», SNSD će osvojiti 31-32 mjesta u Narodnoj skupštini RS, što je pad za 9-10 mandata u odnosu na izbore održane 2006. godine. Socijalistička partija, na čijem čelu je presuđeni kriminalac Petar Đokić, prepoloviće se i implementirati jedan mandat, dok će DNS Marka Pavića jedini zabilježiti rast i osvojiti pet mjesta, umjesto dosadašnjih četiri. Pavić, poznat i kao Marko Polo (pola meni pola tebi), vrlo vješto je iskoristio udare opozicije po SNSD-u i zagrabio u neodlučno biračko tijelo, ne štedeći ni ića ni pića, a ni para.

U KORIST VLASTITE ŠTETE

Što se opozicije tiče, SDS je lidersku poziciju prepustio Mladenu Ivaniću i njegovom PDP-u. Mladen Bosić, (koji u kampanji ima katastrofalan nastup, neubjedljiv do mjere potpune dosade), nije iskoristio brojne propuste vlasti omeđene teškim kriminalom i bezočnom pljačkom i snažnije zatalasao biračko tijelo, tako da SDS neće polučiti značajno bolji rezultat negoli prije četiri ljeta. Ipak će nešto rasti, a bingo im je 18-20 poslanika. Bosićev poslovični bijeg od odgovornosti i sklonost poltronima doveli su ga u poziciju žrtve Dragana Ćuzulana, (generalnog sekretara SDS-a), i njegove tračerske/kvazisavjetničke grupe, koju krasi diletantizam, plitkoumnost i, nerijetko, imbecilizam, a direktna posledica takvog «rada» je neokupljanje opozicije pod jednim kišobranom. Bio je to i najžešći udarac Ognjenu Tadiću, koji teško da će preživjeti. Uz sve to, Ćuzulan & Baba Sere do te mjere su unakazili marketinški nastup SDS-a, da se stiče utisak da ova stranka i ne postoji (sva sreća da postoje Izborne hronike). Dalje, njihov predsjednički kandidat nema nikakvu kampanju, a čak ni njegov slogan, (Razuman izbor), nije utisnut u materijale stranke. Ognjen Tadić, što se tiče Ćuzulana & Baba Sera, kao da je pao sa Marsa. Kada se Ćuzulan & Baba Sere pomnože sa ratnim zločincem Nenadom Stevandićem, rezultat SDS-a u Banjaluci je nula, što Dodiku daje gotovo nedostižnu prednost. Sreća po ovu stranku je što su regionalni lideri (Bijeljina, Istočno Sarajevo...) odbili da implementiraju idiotluke iz centrale i što su, mimo vrha, napravili svoje nezavisne kampanje i pokrenuli stare mehanizme, te je SDS u poljednjih desetak dana značajno živnuo. Konačno je to uvidio i Bosić, zabranio Ćuzulanu da se petlja u kampanju u Hercegovini (gdje mu je baza), ali kasno se Mladen odluči za Razuman izbor.

12 ISPRAVNIH I ČETIRI POKVARENA KIŠOBRANA

Ćuzulanovo orgijanje sa Baba Serama najbolje je iskoristio Mladen Ivanić, čiji će PDP ostvariti najbolji rezultat do sada. Ivanićevi pikovi Branislav Borenović, Siniša Đorđević, Zoran Tešanović i Sretko Vučurević, vode nevjerovatno agresivnu kampanju koja je dala odlične efekte. Čak je i Ivanić napustio udobnu kožu političara koji «pazi na riječnik» i upustio se u otvoreni obračun bez milosti sa dodikovcima, što ga je i dovelo na prag pobjede. Takav nastup (nerijetko i rigidniji) Draganu Čaviću i njegovoj Demokratskoj pariji, izvan svake razumne sumnje, donose priželjkivani cenzus, što znači najmanje tri do četiri poslanika u NSRS, dok će Ivanić imati 10-11 mjesta. Radikali Milanka Mihajlice, (za kojeg je ostalo nepoznato da li se u promotivnim spotovima krsti ili soli), takođe će dobaciti do tri mandata, dok Narodna demokratska stranka Krste Jandrića uzima sigurno jedno poslaničko mjesto, a ukoliko uspiju da pređu cenzus i sva tri. Stranke, čije su centrale u Sarajevu, zauzeće osam pozicija, od čega će SDP BiH i SDA imati po tri mandata, a Stranka za BiH će pasti na dvije stolice.

Sem narečenih, u izbornoj trci učestvuje i Koalicija Naša stranka – Nova socijalistička partija Zdravko Krsmanović. Ta priča je toliko otužna, da se drhtavim prstima ukucava. Od silnog «intelektualnog» potencijala, Naša stranka je iskoristila fizičku snagu Bojana Bajića koji nosa kamenčine pred jednim snimateljem i jednim nosačem stativa i to naziva kampanjom. Miljevići i njemu slični miljevići izgledaju kao kulise, a sam Krsmanović, (koji je za samo šest mjeseci od nove nade političke scene dospio do dna političke deponije) nedodoljivo podsjeća na pajaca, kojeg treba još jednom naviti do kraja kampanje. Jadni koliko i oni su SNS-ovci Tome Nikolića; to malo stado bezveznjakovića, što je «Big» lideru iz Srbije priredilo nastupe pred 12 ispravnih i četiri pokvarena kišobrana (najlon kesa nije bilo u publikumu). U ovu grupu nebitnih spada i Savez za demokratsku srpsku Dragana Kalinića, koji je sebi dozvolio da na kraju političke karijere bude Dodikova krpa za brisanje cipela. Uprkos svemu izrečenom 3. oktobra izađite na izbore i tako ne dozvolite da vam drugi kreiraju budućnost.

Svjedočimo ekonomskom fenomenu: naši političari su se za samo četiri godine uspjeli pretvoriti u prave tajkune. Sve je moguće uz izdašnu zemlju i naivan narod. Provjerite sami

Kaži šta si imao, a šta za protekle četiri godine stekao i znat ću ko si. Mogao bi to u BiH biti brzi test za definiranje moralnog profila naših političara. Kuće, stanove, skupocjene automobile steći tek za trajanja samo jednog mandata ...?

Zavirite u imovinske kartone nekih od izbornih kandidata i procijenite sami.

 Aktuelni premijer Republike Srpske Milorad Dodik i u narednom bi mandatu htio biti u izvršnoj vlasti RS-a. Predsjednik SNSD-a kandidat je za predsjednika Republike Srpske. Prema podacima koje je dostavio Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH, prošle je godine najmanje zaradio od premijerske plate, "samo" 59.220 KM . Više mu je novca donijelo bavljenje poljoprivredom, oko 80. 000 KM a od iznajmljivanja kuće u Beogradu, Dodik je prijavio zarađenih 100.000 maraka. Posjeduje dva stana u Beogradu i stan u Laktašima ukupne vrijednosti 1,1 milion KM, porodičnu kuću u Laktašima vrijednu 300.000 KM, te kuću u Srbiji čija se vrijednost procjenjuje na nevjerovatnih 1,7 miliona KM.

Prvi među najbogatijima

Dodikov privatni automobil košta 100.000 KM, a među "sitnije" prihode je u svom imovinskom kartonu upisao 505 KM vrijedne dionice u Banji Laktaši te 10.000 KM ušteđevine na računu Nove banke. Dddddoik je i kreditno zadužen pa će Pavlović banci, 1,7 miliona maraka vraćati narednih 20 godina. Prijavio je Dodik uredno i da je supruga Snježana na zajedničkom poljoprivrednom imanju prošle godine zaradila 45.000 KM, da ima poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i da vozi u Pežo 407 od 30.000 maraka. I Snježana ima dionica u Banji Laktaši koliko i Dodik a njena ukupna kreditna zaduženja iznose 100.000 KM. Sin Igor Dodik suvlasnik je firme Fruit eco, dake 2, 65 miliona KM. Vozi automobil koji košta 50.000 KM. Kćerka Milorada Dodika, Gorica Dodik Trišić, u prošloj je godini zaradila 21.000 KM . Između ostalog je vlasnica firme Trinity media and Consulting a napisala je da firma vrijedi 92. 874 KM.

Predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić kandidat je za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Radončić je u svoj imovinski karton upisao da je vlasnik Grupacije Avaz ali nije naveo ukupnu vrijednost kompanije. Prema okvirnim rocjenama riječ je o više stotina miliona maraka. Prema sudskom registru samo firma Avaz d.o.o. Sarajevo košta 13,9 miliona KM. Vlasnik je 22 posto kapitala Grafičko-izdavačke kuće OKO a najavljujući, zajedno sa kompanijom Robot iz Sarajeva gradnju poslovnog centra u Tuzli, Avaz-Robot centar , kazao je da će radovi koštati oko 50 miliona KM. Svojoj je sestri Raziji Fehratović prošle godine darovao 96 posto udjela u vlasništvu Dječije i omladinske štampe d.d. Sarajevo. U imovinskom kartonu koji je Radončić prijavio CIK-u piše da je tokom 2009. godine i u prvih sedam mjeseci 2010. zaradio 27.000 KM , što je u prosjeku 1.421 KM mjesečno. Ali je zato Radončić prošle godine samo od dividende zaradio pola miliona maraka. Vlasnik je kuće od 240 metara kvadratnih u okolini Sarajeva, vrijedne 350.000 KM. Radončićeva supruga Azra je u prošloj godini i tokom prvih sedam mjeseci 2010. godine zaradila plate u ukupnom iznosu od 25.000 KM. Vlasnica je i kuće čiju je vrijednost procijenila na 250.000 maraka. Azra Radončić, također je vlasnica 50.000 metara kvadratnih zemljišta, čija je cijena oko 200.000 maraka.

Predsjednik SDA Sulejman Tihić, kandidat za zakonodavnu vlastu BiH posjeduje kuću i poslovni prostor u Bosanskom Šamcu ukupne vrijednosti 300.000 KM. Vlasnik je i stana u Sarajevu a samo vrijednost ove nekretnine procjenjuje se na 106.000 maraka. Tihićeva supruga Jasminka navodno nema privatne imovine ali je zato njegov stariji sin Anvar 2004. godine postao vlasnik stana od 48 kvadrata u ulici Ejuba Ademovića. Stan je platio 76.000 KM. Dvije godine kasnije, kupio je još jedan stan od 106 kvadratnih metara u Alipašinoj ulici za 198.000 KM. U stanu trenutno žive Tihić i njegova supruga. Lider SDA također posjeduje 1.920 kvadratnih metara zemljišta u Bosanskom Šamcu. Njegova mjesečna primanja u Parlamentu BiH iznose 6.050 KM pa je dakle samo za plate i ostale naknade tokom prošle godine zaradio oko 72.000 maraka.

Lider Stranke za BiH, Haris Silajdžić, nakon aktuelnog mandata planira na mjestu bošnjačkog člana Predsjedništvu BiH provesti i naredne četiri godine. Ponovo je Silajdžićev imovinski karton "najskromniji" među kartonima ovogodišnjih izbornih kandidata. Od plate iz državnog Predsjedništva je prošle godine zaradio ukupno 70. 313 KM. Prema podacima Ministarstva finansija BiH, Silajdžićeva zarada od novebra 2006. do juna 2010. iznosi 200.380 KM. Mjesečno je, dakle zarađivao po 4.554 KM. Tokom čeverogodišnjeg perioda Silajdžićeva mjesečna primanja su se povećala sa 2.610 KM na sadašnjih 6.284 KM. Silajdžić tvrdi da nema dionica niti da je vlasnik luksunih roba a da pored plate u Predsjedništvu na raspolaganju ima samo službeni WV Passat. Silajdžić je vlasnik stana u Ulici Ferhadija a ove je godine u svoj imovinski karton upisao i stan od 181 metar kvadratnih, koji u ulici Rizaha Štetića koristi njegova sestra sa porodicom. Vrijednost stana procjenjuje se na oko 270.000 KM.

I Nebojša Radmanović iz SNSD-a bi da još četiri godine provede u Predsjedništvu BiH. U odnosu na podatke koje je Radmanović dostavio CIK-u uoći prošlih općih izbora 2006. godine, njegov se kućni budžet ulaskom u državno Predsjedništvo znatno uvećao. U prošloj je godini samo na ime plata Radmanoviću isplaćeno 78.764 KM. U imovinskom je kartonu prijavio strosoban stan u Banjoj Luci od 115 kvadrata, vrijedan 250.000 KM. Dvije garaže koje posjeduje koštaju ukupno 20.000 maraka a Radmanović je i vlasnik zemljišta sa vikendicom ukupne vrijednosti 50.000 maraka. Na bankovnom računu Radmanović ima 18.900 maraka. Njegova supruga Dijana vlasnica je stana od 100.000 KM u Crnoj Gori a na isti iznos je procijenila i vrijednost kuće koju posjeduje u BiH. Supružnici Radmanović su u karton CIK-a uredno naveli i koje umjetnine posjeduju ali nisu upisali njihovu vrijednost.

Zamjenik predjednika HDZ-a 1990 Martin Raguž, na ovogodišnjim se izborima odlučio na utrku za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Protekle četiri godine bio je zastupnik u Parlementu BiH. Ukupna primanja u protekle četiri godine, bar prema podacima koje je Raguž dostavio CIK-u, iznosila su 200.000 KM. U Parlamentu BiH je tokom 2009. godine mjesečno zarađivao 6.281 KM, dakle ukupno 75.376 maraka za cijelu godinu. Kandidat za hrvatskog člana državnog Predsjedništva je u imovinskom kartonu naveo i da posjeduje stan u Mostaru vrijedan 200.000 KM te automobil koji košta 35.000 maraka. Naveo je i kredit u Raifaisen i Unicreditbanci od 120.000 maraka koje mora vratiti do kraja ove godine. Supruga Martina Raguža, Marina izjavila je da posjeduje stan u Sarajevu vrijedan 80.000 KM, vikendicu u Hrvatskoj od 150.000 KM te 10.000 ušteđevine na bankovnom računu.

Aktuelni hrvatski član Predsjedništva BiH, SDP-ovac Željko Komšić, u svom je imovinskom kartonu prijavio prošlogodišnju zaradu od 62. 562 KM te još 4.740 KM kojih je primio kao naknadu za odlikovanje Zlatni ljiljan. Komšić posjeduje stan u Ulici Azize Šaćirbegović u Sarajevu vrijedan 70.000 maraka. Prema podacima Ministarstva finansija BiH, ukupna Komšićeva zarada u Predsjedništvu za protekle četiri godine iznosila je 193. 400 maraka. U svom imovinskom kartonu je naveo identične kreditne obaveze kao i prije četiri godine: u CBS banci kredit od 98. 571 KM koji treba otplatiti za deset godina, te u Volks banci zaduženje od 24.547 KM koje treba vratiti do 2016. godine. Komšić je imao još jedan kredit od 10. 623 marke u Turkish Ziraat Bank, ali je njegova otplata trebala biti okončana u augustu ove godine.

Kuće, stanovi i vikendice

Kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović je protekle četiri godine proveo u zastupničkoj klupi Parlamenta BiH. U rubrici imovinskog kartona o godišnjim primanjima, Izetbegović je naveo da su ukupna njegova mjesečna primanja u Parlamentu BiH tokom prošle godine 81.273 KM. Sa suprugom Sebijom je suvlasnik porodične kuće vrijedne 150.000 KM te stana od 100.000 maraka. Automobil koji vozi procijenio je na 20.000 KM a u podacima koje je dostavio CIK-u napisao je da kreditno zadužen za skoro 70.000 KM. Bakirova supruga je, također navela da je vlasnica samo polovine stana i porodične kuće a u stavci o godišnjim primanjima dostavila je podatak o 69.369 KM koje je na ime plata i honorara zaradila u protekloj godini. Automobil gospođe Izetbegović za 5.000 maraka je skuplji od suprugovog a njena kreditna zaduženja u Raifaisen banci iznose nešto više od 22.000 KM.

Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) kandidirao se za člana Predsjedništva BiH. Aktuelni je delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Ivaniću je u prošloj godini na ime plata isplaćeno 83.000 maraka a još 5.000 maraka je prošle godine zaradio od honorara. Vlasnik je stana u Banjoj Luci od 95 kvadrata, koji je procijenio na 140.000 maraka. Posjeduje vikendicu u Crnoj Gori vrijednu 40.000 maraka te automobil Mercedes 320 CDI za 10 hiljada maraka skuplji od njegove vikendice. Ivanić je prijavio i 61.000 KM ušteđevine na bankovnim računima ali i dva kredita u NLB banci, u ukupnoj visini od 60.000 KM. Ivanićeva supruga Gordana u Beogradu posjeduje stan od 45 kvadrata čija se vrijednost procjenjuje na oko 110.000 KM, ali je i ona kreditno zadužena za 90.000 KM. Kćerka Mladena Ivanića vlasnica je stana vrijednog 100.000 maraka. Prema podacima Parlamenta BiH Ivanić je u protekloj godini ukupno zaradio 102. 100 KM što ga čini drugim najplaćenijim parlamentarcem u BiH.

Borjana Krišto iz HDZ-a BiH, aktuelna je predsjednica Federacije a na ovogodišnjim općim izborima je njena stranka odlučila istaknuti za kandidatkinju za članicu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Krišto je u imovinskom kartonu dostavljenom CIK-u navela da je za plate i naknade na čelu Federacije tokom prošle godine zaradila ukupno 36.339 KM. Navela je u imovinskom kartonu vlasništvo nad porodičnom kućom i automobilom Toyota ali nije precizirala njihovu vrijednost. Zato je precizno navela da je kreditno zadužena u Unicredit banci za 60.000 KM. Borjanin suprug Branko Krišto je tokom prošle godine zaradio oko 52.000 maraka. Vlasnik je porodične kuće i Audija A 4 za koji, kao i supruga nije naveo koliko vrijede. Branko Krišto je također, u istoj banci kao i supruga, kreditno zadužen za 90.000 maraka.

 (Za tekst korišteni podaci Centra za istraživačko novinarstvo)

Magazin Žurnal je za svoje čitatelje napravio Top listu gafova političara koji su vladali posljednje četiri godine. Odlučili smo se za video formu, preglednije je i lakše, jer bi nam posao bio umnogome otežan ukoliko bi smo se zarovili u novinske arhive. A ni prostora za toliko gluposti ne bismo imali. Ukoliko ste zaboravili, nudimo vam kratak podsjetnik vulgarizma i primitivizma.

Naravno, vi listu nadopunjujte po vlastitom izboru.

1. DODIK: Aj, ne seri (0:16)

Krenimo od nedavnog ispada, šampiona svih gafova i prostakluka Milorada Dodilka na televiziji TV10.

Tada je Dodik, onako, instiktivno, u svom maniru u televizijske kamere izrekao “AJD NE SERI”. Razlog za takav postupak Dodika bio je komentar gledatelja koji se javio u program i koji se usudio uputiti kritiku da “Dodik ne zna ni šta je Isus ni šta je Bog, nego samo zna šta je milijarda”. Na tu vulgarnu gestu Dodika, blago rečeno zbunjeni i na smrt uplašeni voditelj je rekao “nije ni to problem”.

COMMENT:

-hhahahaahahaaahaaha, aje kralja dodik bog ti dao...(Milchenx3)

-"ajd ne seri" voditelj "nije ni to problem" buahahabuahahaha aj Boze sramote. 'Alo seljoberu, 'dje si ti rasto. Vidi mu spike :)))) Daj ljudi u RS, nadjite nesto bolje Bog vam pomog'o, sramotite se samo ovako... hahaha LOL (aj91473)

2. SADIK BAHTIĆ: Siledžija iz poslaničke klupe

Nastavljamo sa primitivizmom krajiškog siledžije i visokorangiranog kadra Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Sadika Bahtića. Naravno, radi se o slučaju kada je Bahtić grubo nasrnuo na novinara 60 minuta Avdu Avdića. Pretpostavljamo da ste ovaj video u više navrata gledali, ali smo morali još jednom podsjetiti kakvim kabadahijama i pitbullovima građani daju glasove.

COMMENT:

-ti si budala kao i ovih 95% politicara koji bi silom nesto da postignu. Tebi treba familiju iscvokati da vidimo kako bi onda ti reagovo (IbroSahin)

- Neka, neka - treba sve komunjare i lazove nogom u guzu pa preko praga. Nista i ne znaju nego samo lazu i pljuju na onom FTV a na 60 min pogotovo, gore nego da gledam Bijeljinu ili BG, fuujjjjj!(shandmd)

3. DODIK&TIHIĆ: Jebe mi se (0:16)

Još malo o Miletu Dodiku. Opet psovka, samo drugo mjesto i druga adresa. “Jebe mi se” glasio je Dodikov odgovor novinarki 60 minuta, Arijani Saračević- Helać kada ga je ona namjeravala pitati za komentar. Od Dodika smo, hajdemo to iskreno reći i navikli, ali kada vidimo barem malim dijelo hinjsko keslanje lidera SDA Sulejmana Tihića na Dodikovu psovku upućenu novinarki, onda to izgleda pomalo odvratno. I licemjerno.

COMMENT:

-Još se nasmijaše sva trojica -.- Fujj Tihiću isti si ko i ta gorila do tebe krkan od dodika. Sve trojicu vas treba na lomaču i zapalit.(krznojemrtvo22)

-a neka je sta se novinari postavljaju svakakva pitanja uvrijedujuca.Daju vam slobodu govora pa to zloupotrijebite.Dodik je najbolji politicar u BiH.On ima djela i ima svoje JA sto ostali politicari nemaju koji samo sute i kradu.Da Bogdo ima u Federaciji vakvih politicara mozda bi se nesto i izgradilo a ne jad i tuga.(ivanisssss)

4.TADIĆ: Bubanje torbom (1:46)

Da u skupštinskim klupama zna biti zanimljivo pokazuje i sljedeći video. Radi se o NS Republike Srpske i svađi koju je pokrenuo SDS-ovac Ognjen Tadić, kada je u žustrom govoru “uvrijedio” kadrove SNSD-a konstatacijom da “ ih nije bilo u ratu”. Ubrzo je Tadić napustio skupštinu, a predsjedavajući NS RS Igor Radojičić je od prisutnih SDS-ovaca tražio izvinjenje, koje nije dobio. Nakon toga situacija je bila napetija, a sve je moglo kulminirati “ bubanjem tobrbom”. Da ne duljimo, pogledajte video.

5.BRANKOVIĆ: Po zakonu (1:53)

Zakon jačega. Ne nije pjesma Hari Mata Harija. Ovaj video je punokrvni klasik. Nedžad Branković i njegov stan po zakonu.

COMMENT:

-hahah

legenda(samkom88)

-Lopov djecijeg osmjeha (DuvessaSa)

6.TAJO: Ne dam ostavku (0:28)

Još jedan detalj za bosanskohercegovačku historiju političkog beščašća. Samir Silajdžić zvani Tajo, odbio odstupiti sa pozicije premijera Kantona Sarajevo, iako je cijeli grad od njega to cijeli grad tražio zbog narušene sigurnosti u gradu. Silajdžić grubo i bahato u kamere izjavljuje “NE DAM OSTAVKU”. Na kraju je ipak podnio ostavku. Video je spot pjesme “Suti i trpi”, benda Dubioza Kolektiv.

COMMENT:

-suti i trpi ... pa do kad majku mu jebem...(TheMrBosnjo)

(zurnal.info)

Stručni tim je analizirao izgled osam lidera stranaka i kandidata za najveće funkcije u BiH na predstojećim opštim izborima

Tim u sastavu psihologinja Dženana Kalaš, modni dizajner Adnan Hajrulahović Haad, politički analitičar Zekerijah Smajić i PR stručnjak Krešimir Macan skenirali su i sačinili potpune profile Milorada Dodika, Harisa Silajdžića, Ognjena Tadića, Sulejmana Tihića, Željka Komšića, Fahrudina Radončića, Mladena Ivankovića i Dragana Čovića.

„Za prvi dojam o nekoj osobi posmatraču je potrebno 5 do 8 sekundi da u tom kratkom periodu“skenira“ cjelokupan izgled neke osobe. Koliko je uvjerljiva neka osoba ovisi o tome šta birači vide, a ne šta čuju. Veliki dio međuljudske komunikacije odvija se neverbalno, bez riječi, tek 7 posto poruka se prenosi riječima, 38 posto tonovima, a 55 posto govorom tijela. Neverbalni signali obično pokazuju potisnute i podsvjesne osjećaje o drugim ljudima i situacijama. Bez obzira na kulturološke razlike i tumačenja neverbalnih poruka, utjecaj tih poruka na birače odlučuje o tome kakav je prvi dojam o osobi, da li je osoba karzmatična, uvjerljiva , odlučna, kompetentna ili vjerodostojna“, kaže psihologinja Dženana Kalaš koja je ocjenjivala neverbalnu komunikaciju, dojam koji kandidati svojim neverbalnim porukama šalju biračima.

Adnan Hajrulahović Haad koji je ocjenjivao modni izričaj političara kaže kako „odijelo ne čini čovjeka, ali o njemu govori mnogo više nego sam čovjek o sebi može reći“.

„Generalni savjet i sugestija bh. političarima je da angažuju ljude iz struke i pokažu malo odgovornosti u kulturi odijevanja. Mi od njih očekujemo moderne osobe, sa stilom i stavom, spremne da nas predvode u utrci sa vremenom u kom živimo. Posmatrajući druge, sebi ravne u regionu i svijetu, i sami mogu zaključiti šta je to što nazivamo stilom i kako se to u javnosti treba izgledati da bi nas drugi smatrali modernim i modno osviještenim“, kaže Hajrulahović.

Politički analitičar Zekerijah Smajić kaže kako je kroki bh političara iz njegove vizure najbolje početi generalnim stavom da su i oni, ipak, ljudi te da je svaki čovjek, pa i političar, satkan od dobrih i loših niti.

Milorad Dodik (SNSD), kandidat za predsjednika RS: Racionalni lola i populista bez stila i frizure

Zekerijah Smajić

Svaka iole ozbiljnija naliza će dokazati da gospodin Dodik nimalo ne liči na „laktaškog vožda” kako ga godinama kite neki bh. mediji, već je mnogo bliži karakeru uzorno racionalnog populiste koji zna šta narod koji on predvodi, voli. Za razliku od mnogih bh. političara koji samo „predu”, Milorad Dodik je ”mačak koji lovi miševe”. Da je kojim slučajem rođen u Sarajevu, da nije toliko samoljubiv, vehementan i grub prema medijima i suparnicima, mogao bi biti odličan premijer cijele zemlje. Znam stotine ljudi svih nacionalosti koji bi za njega glasali. U tom slučaju BiH ne bi bila posljednja u svemu kao što je danas. Velika je šteta što je gospodin Dodik već isuviše zaglibio u provaliju samoljubivosti i idolopoklonstva.

Adnan Hajrulahović Haad

Teško je suditi o stilu jedne osobe a ostati u domenu kulturne riječi. Gospodin Dodik je osoba čiju markantnu pojavu ne zaboravljate lako. Ali osim toga, osoba koja nema izgrađen stil niti izraz u bilo kom smislu. Odijeva se vrlo površno, takav dojam i ostavlja na druge. Često mijenja raspoloženja, često i oscilira u odijevanju, što odaje nesigurnost. Moja sugestija je da potraži elokventnog frizera, a tek onda da se zabavi odijevanjem.

Krešimir Macan

Zna da ima stabilno biračko tijelo isključivo vezano za opstojnost RS i to mu dopušta „bahate“ i „proste“ ispade s vremena na vrijeme koje ga tada učine zvijezdom YouTubea, ali mu realno ne nanose previše štete među njegovim biračima. On im jednostavno osjeća bilo i radi ono što će oni sami odobriti. Dakle, populist koji apsolutno drži sve konce u svojim rukama. Nema problema nositi se s protivnicima, korpus je prilično jedinstven.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: “Opasan sam lola ja“.

Držanje tijela: Energija u gornjem dijelu tijela, “vidi koliki sam“, posjeduje energičnost.

Pokreti tijela: Pokreti glave odozgo ukazuju na omalovažavanje, zavaljivanje u stolicu ukazuju na neodmjerenost, “ja sam glavni“, ljulja se, naginje se i klati naprijed-nazad, ima ofanzivan stav.

Facijalna ekspresija: Lice bez topline, pokazuje emocije ljutnje, hladnoću, rijedak i asimetričan osmijeh ukazuje da je lažan, obraća se uzrak, ne uspostavlja kontakt očima.

Gestovi: Često okretanje i „šaranje“ pogledom ukazuje na nepovjerenje i potcjenjivanje. Često popravlja odjeću, ruke stavlja u džepove, što pokazuje nesigurnost, namjerni nemar i nepoštovanje.

Glas: Napadno glasan, ružeći i odsječan ton.

Haris Silajdžić (SBiH), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Egocentrik lijepog ponašanja koji voli više sebe nego stranku

Zekerijah Smajić

Prije 14 godina sam za najtiražniji belgijski dnevnik Le Soir na pitanje „ko bi od bh. političara mogao biti vođa svih naroda u narednih 20 godina” kao iz topa odgovorio „gospodin Haris Silajdžić”. Ni danas ne bi bio daleko od takog stava ako bi se „predsjednik” (kako ga zovu svi oni koji ga okružuju) uspio u što kraćem roku transformirati od notornog egocentrika u istinskog bosanskohercegovačkog filantropa. Njegova karizma, elokvencija, čvrst stav i radna energija su osobine kojima se malo ko od političara i izvan BiH može pohvaliti. Međutim, Silajdžić je i jedini bh. političar koji više od svih u BiH voli šta o njemu misle u inozemstvu nego kod kuće i jedini je predsjednik partije koji ne krije da mu je partija manje bitna od njega samog u visokoj politici.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Silajdžić djeluje kao osoba od stila. Uvijek je odjeven u odijela koja mu odgovaraju i linijom i mjerom. Razmjerno njegovom modnom izrazu posjeduje i manire lijepog ponašanja. Moj savjet je da potraži stilistu ili ga zamijeni ukoliko je već nekog angažirao. Teba unijeti malo svježine u svoj vizuelni identitet i pokazati nam i u toj sferi da ide ukorak sa vremenom.

Krešimir Macan

Možda najkontroverzniji, ali opet najiskusniji – u svemu, od politike do medija, zna otvarati prostor kada se protivnici najmanje nadaju i kad svi kažu da više izlaza nema. Ne oprašta greške protivnicima, a medije zna iskoristiti najbolje u svoju korist. Dobro razumije da izbore dobivaju emocije, ne činjenice – ne opterećuje se svojom prošlošću.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da kaže “budite sretni što me imate“.

Držanje tijela: Profilirano držanje koje prilagođava situacijama, od ofanzivnog do defanzivnog. Energija u gornjem dijelu tijela, kao da se pokazuje, djeluje samouvjereno.

Pokreti tijela: Usaglašeni sa držanjem tijela, promišljeni, pokazuju napetost i nestrpljivost.

Facijalna ekspresija: Nema spontanih reakcija na licu, i izraze prilagođava situacijama, pokazuje emocije prezira i gađenja, zatvoren, gleda preko ljudi, nedostaje topline i empatije za takvo lice.

Gestovi: Uvježbani i primjereni izrazu lica, usmjereni na misli, usklađeni.

Glas: Etabliran i govornički.

Fahrudin Radončić (SBBiH), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Bosanski Kerum sa znanjem o strukiranim odijelima

Zekerijah Smajić

Da živi na Zapadu, ovaj medijski magnat i novoformirani političar bio bi glavni favorit na izbornim listama. I njemu samome je to dobro poznato jer je godinama njegovao prijateljske odnose s američkim ambasodorima u našoj zemlji. Zato ne čude njegovi apetiti prema državnoj vlasti, jer državu s pravom posmatra kao preduzeće. Imajući u vidu da je dokazao da se od medija i u ovako siromašnoj zemlji može dobro živjeti, te da je svoje prekrasne poslovne građevine umio geometrijski mudro rasporediti po Sarajevu i dobro ih unovčiti, gospodin Radončić bi mogao biti dobar tehnokrata na državnom nivou. Sam je sebi, međutim, potkresao krila onoga časa kada je odličnu polaznu političku platformu preobratio u mašineriju za javni odstrel svojih suparnika.

Adnan Hajrulahović Haad

Sigurnost kojom zrači gospodin Radončić u svojim odjevnim kombinacijama ne srećemo baš svaki dan u bh. politici. Jako dobro mu pristaju strukirana odjela, i uopšteno klasična moda ali morao bi povesti malo više računa o trendu i bojama svojih modnih kombinacija.

Krešimir Macan

 Bosanski Kerum. Shvatio je da može bolje od politika koje su mu se nudile ili koje je servisirao i sada nudi sebe i svoju formulu uspješnosti. Ako je uspio za sebe, zašto ne bih i za nas – logika je svih političkih poduzetnika koja u zemljama poput BiH može naći na plodno tlo. Ključno za njegove eventualan uspjeh na izborima, uz financije, bit će poštovanje nekakvih osnovnih pravila kampanja, jer novac sam po sebi nije jamac uspjeha na izborima.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da govori“otkrio sam Ameriku“.

Držanje tijela: Ukočeno, kao da želi da pokaže osvajački stav.

Pokreti tijela: Često popravlja odjeću, dodiruje se, često uzima čašu, namješta se u stolici i previše se vrti, što ukazuje na nervozu, nesigurnost i potrebu da dominira.

Facijalna ekspresija: Ne gleda u sagovornika, ima vještački osmijeh koji odmah prestaje, ukočena mimika, hladna i neuvjerljiva.

Gestovi: Često se dodiruje, pokušava rukama pokazati smirenost nakratko, geste nisu usaglašene sa onim šta govori.

Glas: Dosadan.

 Željko Komšić (SDP), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Uvjerljiv, ali ne i odlučan miljenik teta, nana i sirotinje

 Zekerijah Smajić

Ovog političara otkad je na političkoj sceni najviše vole pravednici, sirotinja, tete, strine, dede i nane. Mlađi vole robusnije, ekscentrike, galamdžije i retoričare - pa makar im oni i lagali. Ovaj političar bi zato bio mnogo veća zvijezda u razboritoj Švajcarskoj, u politički još indolentnijem Luksemburgu ili u demokratski potpuno osviješćenoj Skandinaviji. Veliki hendikep gospodina Komšića je i genetska karizma njegovog političkog predsjednika, čija autoritarnost sama po sebi određuje upotrebnu vrijednsot mnogo mlađeg i nesporno talentiranog gospodina Komšića. Uprkos svemu, ovaj političar će zadugo imati stabilnu izbornu bazu.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Komšić je osoba novih generacija, ima svoj osobni izraz i u komunikaciji i u odjevanju. Stoji iza svake svoje odjevne kombinacije, bila ona ležerna i sportska ili klasična i otmjena. U oba pravca odaje ležernost. Ima hrabrosti za ekspermentisanje i čvrsto stoji i brani svoj stav. Nadam se da neće biti podveden pod kolateralnu štetu stila i modnog izraza bh. političara.

Krešimir Macan

Dobro osjeća kada se otvori prilika i kada je treba iskoristiti – Bugojno, Kosovo, Oluja. Stvara dojam otvorenosti, iako će mu većina prigovoriti, ali to bi mogla biti općenita karakteristika političara u BiH, ali i šire, da se aktivnije javno uključuju tek u predizborno vrijeme. Pisanjem bloga htio pokazati da je moderan, drugačiji.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Njegova pojava govori: “Ma, mi smo raja iz Saraj'va“.

Držanje tijela: Prirodno, opušteno.

Pokreti tijela: Usaglašeni, ali ne i liderski.

Facijalna ekspresija: Otvoreno lice, pokazuje toplinu, otvorenost, rijedak ali iskren osmijeh, dozu rezigniranosti.

Gestovi: Otvorenih ruku, prima i poziva, spreman na saradnju i komunikaciju, usaglašenih gestova.

Glas: Uvjerljiv ali ne i odlučan.

Ognjen Tadić (SDS), kandidat za predsjednika RS: Monoton mladi političar bez posebnog pečata u odijevanju

Zekerijah Smajić

Ovom mladom, oštoumnom i talentiranom banjalučkom političaru rodom iz Sarajeva, igrom sudbine je do sada pripadala uloga negativca koji stalno kritikuje sve pa i samoga sebe. Ako bi uspio svoje sadašnje populističke monologe ponovo vratiti na nivo gradskog kultiviranog dijaloga, gospodin Tadić bi mogao biti politički izbor mnogima iz mlade i srednje generacije u cijeloj BiH. To nije nemoguće, jer ni Bosna i Hercegovina nije moguća kao zemlje sretnih i prosperitetnih građana sve dok neki Haris, Fahrudin, Bakir ili neki ini s bošnjačkim imenom ne bude bio prihvatljiv većini Srba i Hrvata širom zemlje, a isto tako i Ognjen, Milorad ili Dragan među Bošnjacima.

Adnan Hajrulahović Haad

Osoba koja često mijenja način odijevanja, poigrava se bojama, ali nema neki određeni osobni pečat, barem u odijevanju.

Krešimir Macan

Mlađa generacija koja se još uvijek probija u politiku BiH. S novinarskim iskustvom i pravničkom praksom može biti neugodan sugovornik i uvjerljiv izlagač – kada dođe do medijskog prostora. S obzirom na odnose snaga u RS, još spada u demokratski folklor.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Uvježban izgled „štrebera“ :“evo mene „

Držanje tijela: Ukočen gornji dio tijela, neudobno držanje, nema energičnosti.

Pokreti tijela: Prečesto se okreće ramenima, kao da se prikazuje, često se premješta s noge na nogu, što ukazuje na nervozu i nesigurnost.

Facijalna ekspresija: Ima“zamrznute“ emocije, hladan. Previše „šara“ pogledom, dok govori što je neuvjerljivo, preozbiljan izraz, bez topline i dopadljivosti.

Gestovi: Dizanje ruku i kažiprsta u smislu prijetnji.

Glas: Monoton, neuvjerljiv, pravi pauze, provjerava utisak.

Dragan Čović (HDZ BiH), kandidat za Predstavnički dom Parlamenta BiH: Bosanski Sir Oliver, uvjerljivi kicoš koji se zna provući

Zekerijah Smajić

Upornost, istrajnost, racionalnost i mentalna stabilnost gospodina Čovića su osobine koje bi trebale biti temelj svakog modernog političara koji gazi na duge staze. On će sigurno zadugo po profesiji biti političar. Njegova najveća mana je on sam, jer (kao i većina egoističnih političara) do sada nije bio u stanju osobnu upornost, istrajnost, racionalnost i stabilnost vlastitog uma podijeliti sa onima koji ne misle isto. Među vođama bh. Hrvata gospodin Čović je ipak, jedini koji ima i stil i stas i kultutu modernog evropskog političara.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Čović, ruku na srce, elegantno iznese svoje odjevne kombinacije. Iako mislim da je preklasičan i monoton u izboru svoje odjeće, ipak, ono što odijeva dobro mu pristaje. Imam utisak da gospodin uživa ispred objektiva i kamera, što je dobro jer se bavi takvim „biznisom“ ali nije dobro da danima pozira u identičnim odjevnim kombinacijama.

Krešimir Macan

 „Kicoš“ koji se može mangupski provući kroz sva neispunjena obećanja, optužbe za kriminal i korupciju. Neka vrsta bosanskog „sir Olivera“. Iskusan i uvjerljiv u javnom nastupu gdje lukavo nameće teme koje su njemu bitne, usputno odgovarajući na škakljiva pitanja. Postoji nekakva strategija u djelovanju, iako joj cilj za birače nije jasan – jedini jasan cilj je osobno održavanje u politici. Zato ga i osobna prošlost previše ne zanima.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Zavodnika: “neodoljiv sam“.

Držanje tijela: Uspravno držanje „ja sam ok“, blaga energičnost.

Pokreti tijela: Često oslanjanje na govornicu, ukazuje na neki oblik nesigurnosti, pokret glavom uljevo kao da ublažava ono što govori.

Facijalna ekspresija: Podizanje obrva i izraz očiju sa porukama ironije i zavođenja, kao i krivljenje usana udesno, pojačavaju neuvjerljivost.

Gestovi: Česte geste rukama koje trebaju potvrditi ono što govori su neusaglašene sa ostalim verbalnim i neverbalnim porukama.

Glas: Mijenja tonove, pravi pauze, uvjerljiv.

Sulejman Tihić (SDA), Predsjednik SDA, bivši član Predsjedništva BiH: Starinski političar kojem treba dobar stilista

Zekerijah Smajić

U uzavrelom bosanskom loncu, gospodin Tihić se nezasluženo krčka kao žrtveno pile vlastite naravi. Da živi u zemlji reda, tolerancije i kompromisa, ovaj političar bi bio bijela figura na političkoj šahovskoj tabli. U ovakvoj zemlji ima dvije opcije: da ostane isti i traje najviše još jedan mandat ili da se mijenja u korist politike, ali da izgubi genetski kod. Imajući u vidu da su političari bića koja mogu biti spremna na svaku varijantu vlastitiga ‘ja’, za naredne četiri godine se i u Tihićevoj glavi mogu desiti svakakve promjene. Najviše će zavisiti od njega samoga, jer je njegovo biračko tijelo već duže vrijeme svrstano u dva tabora: postoje oni koji ga poštuju ovakvog i oni koji ga žele bitno drugačijeg.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Tihić je osoba koja se uvijek potrudi da izgleda svečano i poslovno. Ima nešto svoje u držanju i odijevanju. Moja sugestija bila bi da angažuje stilistu ukoliko ga već nema i da pod hitno malko revizira svoj ormar i pokaže nam da postoji i izvan okvira kravate.

Krešimir Macan

Stara škola politike, mudro vodi stranku prema svojem cilju, ali mu nedostaje osobne karizme kojom bi se jače nametnuo među Bošnjacima, ali i pripadnicima drugih naroda u BiH. Otvoren za suradnju i stvara koalicijski potencijal ozbiljnim pristupom politici. No taj preziheraških pristup je možda doveo do toga da SDA ne nudi javnosti dovoljno profilirane lidere koji bi se istoj mogli nametnuti kao prirodni vođe.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da govori: “Izdrž'o je Mujo i gore“.

Držanje tijela: Skrušeno, nenametljivo.

Pokreti tijela: Propinje se u stolici, namješta se, pokazuje neugodu.

Facijalna ekspresija: Otvoreno i lice sa tužnim pogledom, kontaktira očima, otvoreno pokazuje umor, neodlučnost, strpljenje i empatiju.

Gestovi: Usporene i neusklađene, koristi ruke da potvrdi šta govori, kao da se pravda.

Glas: Monoton, sporo govori, djeluje defanzivno.

Gestovi: Često se dodiruje, pokušava rukama pokazati smirenost nakratko, geste nisu usaglašene sa onim šta govori.

Glas: Dosadan.

Mladen Ivanković Lijanović (Radom za boljitak), kandidat za premijera BiH: Preležerni politički matematičar sa hrabrosti da se samokandiduje za premijera

Zekerijah Smajić

Dobri menadžeri su rijetko imali velike uspjehe u politici. Menadžeri su naučeni da je 2+2 uvijek 4, a u politici se zbir ova dva broja prilagođava dnevnim potrebama. Malo je pravih menadžera koji se mogu navići na takvu akrobatiku. Ali, gospodin Ivanković Lijanović izgleda sjajno poznaje svoje mogućnosti jer se i nije kandidirao za parlamentarno gudačko društvo, već za neuporedivo pragmatičniju fotelju državnog premijera. I po tome je jedini i jedinstven. Niko se osim njega nije samopredložio za najvažniju funkciju u zemlji. Osobno poštujem toliku odvažnost i volio bih kada bi napokon kormilo naše zemlje zapalo u ruke nekoga za koga su i politika i matematika egzaktne nauke.

Adnan Hajrulahović Haad

Stičem dojam da gospodin Mladen nikako ne uživa u formalnom i klasičnom odijevanju. Taj kompromis je osjetan kao nedostatak u modnom izrazu. Mislim da bi mnogo jači dojam ostavio i bio svoj na svom u polo majici koju je prije par godina u bh. politiku uveo njegov stranački kolega.

Krešimir Macan

Poznati po „kupovini“ glasova, ne vode brigu previše o tome što pričaju jer ih nitko niti ne proziva zbog neispunjavanja predizbornih obećanja (jedino ako isplata zakasni kao što je na proteklim izborima bio slučaj). Sukladno politici se i obraćaju biračima, pomalo autistično i to najčešće pred same izbore.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Nehajan i preležeran,“ma ja sam vaš“.

Držanje tijela: Kad je u odijelu, onda se zavali nazad-defanzivno, a kad je ležerno obučen, to je nehajno nemarno, nepripremljeno.

Pokreti tijela: Oslanjanje, premještanje s noge na nogu, dosta nesigurnosti.

Facijalna ekspresija: Pogled luta, gore, okolo, rijetko uspostavlja kontakt očima, diže obrve, pokazuje neuvjerljivost i nepripremljenost.

Gestovi: Kao da ne zna šta bi s rukama, malo na stomaku, malo na leđima, ponekad maše rukom i kažiprstom, gestovi su neusaglašeni sa ostalim neverbalnim i verbalnim porukama.

Glas: Neuvjerljiv.

(zurnal.info/novi pogledi)

Brojna istraživanja pokazuju da su građani BiH svjesni kako stvari idu u lošem smjeru, nepovjerenje u stranke je iznad 50 odsto, 70 odsto ih je nezadovoljno radom Vijeća ministara… a opet godinama izlaze na izbore i glasaju za iste ljude. Kako to tumačite?

- U politologiji, posebno u onom dijelu koji se odnosi na “teorije igara”, postoji jedna figura koja se zove “dilema zatvorenika”. Preko te “dileme zatvorenika” sa jednim kolegom iz SAD-a sam analizirao ta vrjednosna opredjeljenja. Mi smo pošli od pitanja… Evidentno je nezadovoljstvo, pa čak i intraetničko. Kada na primjer govorimo o Bošnjacima, nije to samo nezadovoljstvo koje generira Milorad Dodik ili hrvatski blok, nego najprije rukovodstvo unutar bošnjačkog korpusa. Bijes ljudi je usmjeren, ako to mogu reći u ovoj etno-političkoj konstrukciji, prema svojim. Pa, ipak u tajnosti glasačke kabine ljudi zaokružuju upravo one o kojima su govorili najgore u ovim anketama i istraživanjima koji su prethodili izborima. Došli smo do poražavajućeg otkrića da je taj ambijent nesigurnosti i straha glavni uzrok zašto se ljudi na kraju odlučuju da glasaju za, da tako kažem, svoju nacionalnu opciju. Sljedeći obrazac unutar te “dileme zatvorenika” ide upravo ovako: imamo tri igrača, nazovimo ih A, B i C. Sada, kako rezonuje prosječan glasač: da kad najbolji ishod izbora i prema mišljenju A, B i C igrača bi bio potpuna promjena političkog establišmenta. Kada govorimo o promjeni, tendencije su više usmjerene ka lijevoj opciji, ljudi su zainteresirani za egzistencijalna pitanja, bolje plaćen posao, i tako dalje. Međutim, kada glasač A glasa, on nije siguran da će to isto uraditi i glasač B i C. Ako tome dodamo poslovičnu politiku medija i diskurs koji oni šire, koji se uglavnom temelji na “sijanju” nepovjerenja i prikazivanju crne slike naše stvarnosti, onda ćemo imati više razumijevanja zašto se ljudi na taj način opredjeljuju da glasaju za svoju nacionalnu stranku. Budući da A nije siguran hoće li B i C glasati onako kako on bude glasao, recimo u smislu totalne promjene, odlučuje se za drugu opciju, a to je status quo. Mi imamo taj status quo od Daytonskog sporazuma. Imaju i druge opcije. Ako najgora opcija, iz percepcije glasača koji je u etnopolitičkom kafezu bi bilo da grupa A glasa za promjene, a da B i C to ne učine i da u etničkom smislu ostanu monolitni, jaki i jedinstveni. Evo, čujemo na sve tri strane pozive za nacionalnim jedinstvom. Najgora opcija bila bi, u tom slučaju, da ovi u A pređu na jednu vrstu liberalne demokratije, dok bi drugi ostali čvrsto ukopani u svojim etničkim rovovima. Ima još jedna opcija, naravno, najbolje bi bilo kada bi A ostao etnički jedinstven, a da B i C koji su krivi za rat i koji su počeli ovo sve kazne svoje političke elite. Naravno, taj ishod neće doći. Da sumiram, riječ je o jednom izvanpolitičkom utemeljenju političke opcije. Riječ je o strahu, općoj nesigurnosti čemu doprinose i mediji, tako da unatoč otvorenim kritikama vladajućeg establišmenta mi ipak zaokružujemo etničke opcije.

Kazali ste da mediji prenošenjem crne slike doprinose tom stanju. S druge strane, kad ne bila prenesena stvarna, crna slika, onda bi ispalo da vlast radi kako treba. Dobijemo li tako neku vrstu zatvorenog kruga?

- Da. Naravno, posao medija jeste kritička refleksija stvarnosti, i to je temeljna zadaća medija. Međutim, mislim da neki mediji svojim neprofesionalizmom doprinose ovom procesu etmičke mobilizacije u kojem smo mi već duže vremena. Čak i najliberalniji mediji u našoj zemlji su fokusirani na to da mi svaki dan moramo znati šta je Milorad Dodik rekao, šta Dodik misli. Toliku relevanciju davati jednom antidemokrati, jednom autoritarnom čovjeku ne samo da je pogubno po ova pitanja etničke mobilizacije, već mislim da na mala vrata, kao poželjan oblik uvodi jednu praksu u političkom ophođenju. Recimo, ona bahatost. Sutra ćemo imati “male Dodike” na svim stranama, jer očito se vidi da se jedan takav vid ponašanja isplati. Mislim da nismo postigli nešto posebno ako od medija pravimo reality show Milorada dodika.

Na koncu, Dodik nema nikakve nadležnosti na teritoriji Federacije BiH, a federalni mediji koji to nekada i u nazivu imaju svaki dan u najudarnijim emisijama govori šta on radi…

- Naravno. Onda to više neće biti kritika, što je glavna zadaća medija, nego neka vrsta žute štampe, po mom sudu. Mislim da na taj način novinarstvo doprinosi jednom površnom diskursu, jednom opasnom generaliziranju i pojednostavljivanju stvari, jer Dodik je posljedica, a ne uzrok. Pa, evo i mi pričamo o Dodiku…

Kažete “imaćemo male Dodike”. Imamo priliku posljednjih mjeseci vidjeti istupe predstavnika nekih od, recimo lijevih stranaka, koji su se počeli ponašati na isti način, koristili “zapaljivu retoriku”, bili bahati u istupima… Da li ih mi već imamo?

- Medijski problem je drugi segment. Drugi vrlo važan segment je izborni zakon koji odgovara ustavno-pravnoj arhitektonici naše zemlje. Mi imamo izborni zakon koji u potpunosti slijedi etnički obrazac, i kada govorimo o ovim izborima koji su nacionalni, opšti izbori, svaka poštena analiza će pokazati da mi u stvari nemammo nacionalne izbore, već ono što ja nazivam intraetničkim izborima. To ćemo sada vidjeti. Glavne izborne borbe nećete imati između elite koja pretendira da predstavlja na primjer bošnjački blok, kontra eliti koja bi pretendirala da predstavlja srpski blok. Ne, nego unutar srpskog bloka imate višek ompetitivnih elita. Evo ga opet Dodik, i Dodikov blok naspram ovih koje čine SDS, Čavić i ostali. Znači, imamo intraetničke izbore gdje se kompetetivne elite unutar jednog etnosa bore za mandat predstavljanja tog etnosa u naredne četiri godine. Upravo zahvaljujući našem izbornom zakonu koji ni na koji način n e nagrađuje, ne potiče prekoetničko glasanje. Onda nije čudno da, na primjer, jedan SDP na kraju vidi da se retorika koja podrazumijeva prekoetničnost ne isplati, neće dobiti glasove. Onda i oni postaju zaštitnici bošnjačkih interesa, bošnjačke istorije, oni to mogu bolje uraditi, i tako dalje.

Kad ste spomenuli SDP, baš u toj stranci imamo Željka Komšića koji se pojavio kao svojevrstan incident kada su za njega glasali i Bošnjaci i Hrvati što je pokazalo da u BiH može doći do situacije da ljudi ne glasaju isključivo etnički. To što su za Komšića glasali pripadnici drugog naroda predstavnici drugih stranaka dočekali su “na nož”. Da li su tako i otvoreno kazali kako im je u interesu upravo situacija koju ste opisali?

- To se najbolje vidi u sporazumu koji je rukovodstvo HDZ-a sklopilo sa Dodikom. Dakle, nije dobar Željko Komšić za kojeg su glasali Bošnjaci, ali će im biti dobra Borjana Krišto za koju će glasati Srbi. To je potpuno arbitrarnoi i samo govori o jednom apsurdu do kojeg dolazimo u političkom životu ako čvrsto slijedimo etnopolitičke principe.

Može li se BiH u skorijoj budućnosti dogoditi još neki “Komšić”?

- Unutar ovakvog, opet ponavljam, izbornog zakona koji ni na koji način ne potiče prekoetničko glasanje, teško. Da se razumijemo, bilo koji političar da mora računati na glasove pripadnika drugih naroda, imao bi drugačiju retoriku. Ako računate samo na glasove pripadnika svog naroda, onda će pobijediti ona elita koja će imati vatreniju retoriku, koja će više uspjeti da uplaši građane.

Hoće li onda, kako ste prije više od godinu dana najavili, izbori 2010. biti ravni etničkom popisu?

- Svaki naši izbori unutar ovakvih okolnosti neka su vrsta etničkog cenzusa jer su intraetnički. Postoji niz mehanizama o kojima bi mogli razmišljati, ali ne možemo govoriti o nacionalnim izborima ako nemamo jedinstvenu nacionalnu izbornu bazu. Mi faktički imamo entitetsko-kantonalne izbore i kroz proces delegiranja “odozdo” formiramo neku vrstu vlasti. Komšić se može desiti samo zbog izbornog zakona koji se odnosi na Federaciju gdje građani mogu glasati za jednog od dva kandidata iz različitih naroda. Taj princip bi se morao proširiti na nacionalnom nivou, i uvesti preferencijalno glasanje pa da građani glasaju redom. Tako smo imali u SR BiH, ili ako se sjetimo izbora člana Predsjedništva Jugoslavije. Možemo imati ponuđena sva tri predstavnika, pa da se građanima omogući da glasaju za tri kandidata za koje oni misle da će najbolje reflektirati interese BiH kao cjeline. Postoji niz mehanizama u savremenoj političkoj teoriji, ali je potrebna volja da se prevaziđe ovaj uski etnički ustav.

Tračak nade dala je presuda iz Strasbourga u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nakon koje je naloženo da BiH mora izmijeniti Ustav i omogućiti izbor ostalima u najviša tijela države, ali političari su to jednostavno odignorisali, a danas je niko ni ne spominje. Kad nam se to nepriznavanje može “obiti od glavu”?

- Kao prvo, ja sam kao građanin u jednoj velikoj moralnoj dilemi. Oduvijek sam smatrao da su građani BiH višestruko diskriminirani, posebno oni koje nazivaju ostali. Međutim, sada, nakon Strasbourgske presude to je postala pozitivna pravna činjenica. Za mene je moralno upitno uopće izaći na glasanje, i imam ozbiljne lične dileme da li ću izaći na izbore. Izlaskom na izbore nakon ove presude otvoreno podržavamo jedan užasan diskriminatorski, ugnjetavalački poredak, antisemitski ako hoćete, antiromski poredak… Faktički, diskriminacija postaje motorna snaga čitave političke zajednice. Da li želim u tome učestvovati? Mislim da svako sebi treba postaviti pitanje da li želimo u tome učestvovati. Slušam izjave predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, i za mene je sramno ignorirati tu presudu. Za mene je to neshvatljivo, skandalozno, i to šalje poruku da se u nama ne vidi neka ozbiljna država, ozbiljna zajednica. Za ostatak Evrope svaki građanin ima univerzalno i bezuslovno pravio da bira i da bude biran, ali eto, to se ne odnosi na vas. Vi ćete to pravo prihvatiti u, matematički izraženo, jednoj trećini tog prava kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda što je također jedan paradoks s kojim mi živimo. Opet, moralna dilema koju kao građanin imam, i ako odlučim da ne izađem na izbore, to ne može biti podvedeno pod klasični obrazac: to je apstinencija, time glasamo za iste, ali kako god glasali, otvoreno glasamo za jedan diskriminatorni poredak. Bez obzira ko pobijedi, on će morati igrati tu diskriminatornu igru, i on će ubirati plodove toga što je dobar dio stanovništva spriječen da ima aktivno i pasivno biračko pravo.

Zaista se očekivalo da će se nakon odluke uz Strasbourgu nešto promijeniti, da če se izbori odgoditi ili bilo šta što bi ispravilo nepravdu prema velikom dijelu građana BiH…

- Ne bih imao toliko problema da su lokalni izbori, jer su oni drugačije postavljeni i bliži evropskim standardima. Za mene u ovom trenutnku itzaći na nacionalne izbore je nešto moralno sumnjivo. Sada, moj eventualni neizlazak na izbore ne bi bio apstinencija nego ozbiljna politička poruka. Kada nas 80 posto ne bi izašli na izbore zbog ovog razloga, poslali bismo itekako političku poruku.

Sada se vraćamo na onaj strah s početka razgovora: ovi drugi će ipak izaći. Lično imam sličnu dilemu, ali bojim se da ću kao manje zlo ipak prihvatiti izlazak na ovakve izbore, jer smatram da ipak samo izborima možemo promijeniti trenutno stanje, ili bar pokušati…

- To je taj zatvoreni krug koji nam postavljaju Ustav i izborni zakon. Jednostavno, mi ne možemo iz njega izaći bez nekog radikalnog reza – potpune promjene domaćeg zakonodavstva u skladu sa onim na šta smo obavezani: usaglašavanje Ustava sa 15 konvencija o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama. To se ovako papagajski ponavlja, ali to je zaista ključ problema. Da mi imamo ustavno-pavnu arhitektoniku u skladu sa svim, onda nam se ne bi mogli desiti ni rasističke izjave koje čujemo, niti bi se moglo desiti da nekoga na temelju spola, vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja unaprijed isključimo iz izborne utrke.

Čini li vam se da su nakon ovoliko godina ljudi u BiH na neki način naviknuti na diskriminaciju, da nekoga diskriminiraju i budu diskriminirani?

- Problem je što smo mi užasno depolitizirani. Paradoksalno može zvučati, čućemo na sve strane da je previše politike. Moja teza je da je politike premalo. Etnopolitički poredak sam po sebi počiva na nepolitičkom. Počiva na strahu, ili nečemu na šta mi kao pojedinci nikako nismo mogli uticati. Nismo mogli uticati da se rodimo kao pripadnici ovog ili onog naroda, a to vam je ključna odrednica, referenca i relevancija za politički život. Možemo biti socijaldemokrati ili liberali, ali u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, mi možemo jedino biti relevantni kao predstavnici ovog ili onog tamo naroda i ostalih, ako ćemo se igrati kao ovi što kažu: evo sad ćemo staviti još jednu stolicu u Predsjedništvo. A, time se taj problem ne rješava ni na koji način. Mislim da smo užasno depolitizirani kao narod, još ne znamo politički promišljati što opet dovodim u vezu sa našom političkom kulturom. Na žalost, mi se hrvemo sa dugotrajnim naslijeđem autoritarnih , u stvari nikada nismo ni imali iskustvo liberalne demokratije ili demokratije općenito i to je jedan proces koji će nažalost potrajati.

Spomenuli ste naslijeđe autoritarnih režima. Ipak, kad su u pitanju izlasci na izbore, proteste ili korištenje bilo kojeg legalnong instrumenta demokratije, evidentno je da su mladi koji te režima uopšte ne pamte najneaktivniji. Penzioneri na primjer najredovnije izlaze na izbore, protestuju… Mladih ima malo, ili su pasivni učesnici, organizuju se po FaceBook grupama, forumima, ali konkretno ne djeluju niti javno iskazuju mišljenje. Kako to komentirate i objašnjavate?

- Naši mladi ne pamte autoritarne poretke, ali su kao i mladi u okruženju izloženi jednoj konzumerističkoj kulturi, jednoj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”., dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. U jednom divljem konzumerističkom okruženju u kojem živimo, jednom nepreglednom pluralizmu vrijednosti. Ako tome još dodamo razne tehnologije koje pojačavaju otuđenje, FaceBook daje lažnu sliku da se mi družimo…

Hiljadu prijatelja…

- Upravo, ja ne mogu zamisliti čovjeka koji bi imao hiljadu prijatelja, taj čovjek bi bio neka vrsta medija. Mislim da se to otuđenje kroz tu virtuelnost i konzumerizam samo povećava. Evo, reći ću to otvoreno: mislim da nam trebaju ideologije. Trebaju nam koherentni pogledi na svijet. I u Zapadnoj Evropi vidimo pad ljevice. Poslije 1989. smo ušli u takozvano postideološko doba, a to pokazuju svi ozbiljni mislioci. Bit tog doba je u stvari da smo izručeni natrag nekim silama koje upravljaju izvan nas. Sve će vam riješiti “nepredvidiva sila slobodnog tržišta”. Evo, vidimo kako nam rješava. Ili, dovoljno je kako kaže Fukoyama, “imati mehanizme parlamentarne demokratije”. Negdje se desio, ako živimo u demokratskoj kulturi, prelom, prekid, odnosno odbacivanje demokratije kao jednog egalističkog i emancipatorskog ideala na temelju kojega svjestan građanin svaki put iznova opaža nove prakse diskriminacije i ugnjetavanja, javno ih iznosi, da bi demokratija danas, pogotovo nakon 1989., značila nešto što se može nazvati proceduralizam. Jednostavno, da imamo nekakve izbore po kojima i onaj nijazov može biti demokrata. Autor Farid Zakarija govoreći o toj pojavi, takozvane “iliberalne demokratije”, kada snage koje imaju autoritarne potencijale koristeći se demokratskim procedurama zauzmu vlast. Kao što je slučaj i kod nas. Mi ne možemo reći da sui stranke koje su utemeljene na etnonacionalnom programu demokratske. One su eksluzivne po prirodi stvari. Ali one kroz jednu demokratsku proceduru, i to uz monitoring stranih predstavnika, naprosto stječu taj demokratski legitimitet. U svemu tome glupo mi zvuče parole “Glasaj, uzmi stvari u svoje ruke”. Ne možemo uzeti stvari u svoje ruke kad smo već unaprijed preuzeti! Neko je nas uzeo u svoje ruke, i naprosto smo zakonskom procedurom usmjereni. Ako plaćam porez, kao što su Amerikanci rekli kad su se borili za svoju slovodu: No taxation, no representation-ne možeš me oporezovati ako nemam svoje predstavništvo. Ovdje nas oporezivaju, ali mi kao građani sa JMBG nismo predstavljeni, ali smo predstavljeni kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Tako imamo situaciju da Jevreji i Romi plaćaju porez, ali se ne mogu kandodovati za funkciju sa koje mogu uticati na trošenje poreskog novca?

- Da, i to je upravo ta anomalija.

Da li se može desiti da rezultati izbora koji će se provesti po diskriminatorskim odredbama budu nepriznati?

- Ja bih volio, i usrdno se nadam da će se nakon izbora pokrenuti neka vrsta građanskog revolta protiv takvih izbora. Oni su svakako nelegalni, ali ponavljam da su poslije presude u Strasbourgu i zvanično nelegalni. Mislim da na žalost od toga neće biti ništa, i da su i ovi kao i svi prethodni izbori neka vrsta intraetničkih pretumbavanja na političkoj sceni.

Kažete da političari koriste demokratske metode da bi dolazili na vlast i nedemokratski vladali. Mogu li se ovi izbori koji su diskriminatorski iskoristiti da bi se dovele snage koje to mogu promijeniti pa da nam izbori 2014. ne budu takvi?

- Put za to je promjena Ustava i promjena izbornog zakona. Razmišljajući zdravim razumom, kako smo mi multietnička zemlja, jedinu perspektivu bi mogle da imaju multietničke stranke. Ne stranke koje, kao što to recimo rade SDA ili SNSD gdje imate pripadnike drugih naroda koji su po zanimanju ono što su po rođenju, vještački pripisuju multietničnost. Ali ništa ne možemo bez adekvatnog izbornog zakona koji bi to poticao, i tek tada ćemo imati politički spektar u pravom smislu riječi. Danas je smiješno pričati da mi imamo desnicu, ljevicu ili centar, mi to nemamo i mi smo u tom smislu izvan politike. Jedini fokus političkog djelovanja je famozna zaštita vitalnih nacionalnih interesa koji kao gravitaciono polje privlači sve političke stranke koje se utrkuju da budu što bliže tom fokusu.

Uz sve nabrojano, većina političara se krije iza zaštite vjerskih sloboda, a vjera je iz domena privatnog gurnuta duboko u javnu sferu. Koliko je to u zemlji kakva je BiH još uvijek izraženo?

- Mislim da se značaj vjerskih institucija u BiH, što je dobro, ipak smanjuje, mada on i dalje ima svoju ulogu u etničkom mobiliziranju. Smanjuje se prosto što se pluralizira ta intraetnička politička slika. Sada imamo više međusobno suprotstavljenih političkih elita unutar jednog etničkog bloka koji se pozivaju na vjeru, koji će štititi vjerske interese, što opet vjerska rukovodstva stavlja pred jedan nezahvalan zadatak i samo prirodom stvari ih istiskuje.

Lakše im je povući, tu i tamo podržati određene stranke i opcije, i čekati da vide ko će pobijediti?

- Naravno, kao i svaka intersna zajednica kojoj je u interesu vlastiti prosperitet radije će kalkulirati i prikloniti se onome ko će pobijediti. Raduje me što se to dešava, međutim to i dalje ne mijenja jednu poraznu sliku etničke podijeljenosti u kojoj vjerska zajednica kao faktički jedina kulturološka diferentia specifica ima ulogu, vrlo je važna. Ne možemo govoriti o sintaktičkoj različitosti jezika, upitno je da možemo govoriti o potpuno odjelitim književnostima, istorijama i tako dalje, ali možemo govoriti o različitim vjerskim svjetonazorima. To je jedan dragocjen kapital za etnopolitiku, odnosno dragocjen kapital za vjerske zajednice koji one ulažu, investiraju u etnopolitički konstriranu BiH.

Kad je Sarajevo u pitanju, jedni tvrde da se radi o bastionu multikulturalizma u BiH, dok ga drugi gledaju kao bošnjačku prijestolnicu. Kako vi gledate na Sarajevo?

- Sarajevo postaje bošnjački grad. Naprosto, u ovakvom okruženju ono je, da tako kažem, okrenuto ka tome da postane bošnjačka prijestolnica što je po mom sudu povratak u ono što bi Radomir Konstatinović nazvao palankom. Jedna vrsta palanačke svijesti, da i mi imamo svoj glavni grad sa svojim institucijama. Mislim da Sarajevo ima još uvijek elemenata multietničnosti, ali u jednom dugoročnom smislu ono se provincijalizira, evo dovoljno je raditi malo u visokom obrazovanju pa da se vidi kako ta provincijalizacija utiče. Ne što bi ljudi htjeli, ili što je to neko planirao, već naprosto se bojim da etnopolitičko ustrojstvo zemlje čiji je najvažniji segment teritorijalizacija ide u tom smjeru. Bojim se da za generaciju ili dvije zaista Sarajevo može biti Teheran, kao što nekome Banja Luka može biti, šta ja znam… Moskva…

Dok se mi u BiH bavimo teritorijalizacijom i “međama”, Srbija i Hrvatska u posljednje vrijeme postaju sagovornici Evrope i vode glavnu riječ u regiji, Evropa se nama ne obraća već sa predstavnicima Srbije i Hrvatske priča o BiH i mi ostajemo u pozadini. U kom smjeru taj trend ide i šta će biti ako oni prije BiH uđu u EU?

- To će se svakako desiti. Hrvatska definitivno ulazi, a čini mi se da, kako sada stvari stoje, kvalitetnu demokratizaciju u Bih možemo očekivati tek nakon kvalitetne demokratizacije Srbije. Naprosto, stvari po mom mišljenju idu u tom smjeru. BiH unatoč Ustavu i međunarodnom sporazumu nije suverena država u pravom smislu te riječi. Kako ćemo otkriti ko je suveren u jednoj zemlji? Vrlo jednostavno - Carl Schmitt ima jedno vrlo jednostavno pitanje koje vam daje odgovor ko je suveren u jednoj zemlji. On kaže: Ko ima pravo u jednoj zemlji proglasiti vanredno stanje, taj je suveren. Evo nagradno pitanje: Ko u BiH ima pravo da proglasi vanredno stanje na čitavom teritoriju? Ako sad imamo u vidu misiju koju je OHR dobio u skladu sa Daytonskim sporazumom, budući da je dobio zadaću “state building”, upravo OHR suveren ove zemlje dok ne svori uslove da autohtone političke snage to budu. Mislim da je trenutno OHR nevoljki suveren, da je njima glavno da dokažu da ni na koji način ne učestvuju u tome iako jedini imaju suverene ovlasti. S druge strane, mislim da etnopolitičkim elitama opdgovara ta jedna vrsta iščašene pozicije koja im je idealna u smislu da ne moraju biti odgovorni za ono šta rade u toku te četiri godine. Niti je ko dao ostavku, kad pritisnemo nekog političara onda on kaže “ja bih to uradio, ali ne daju srbi i Hrvati…”, ili “ne da OHR”, jednostavno, odsustvo suverena znači i odsustvo odgovornosti, i to je raj za neodgovorne političare.

Mislite li da se u takvom okruženju stranke najmanje bave svojom političkom zadaćom, a više se ponašaju kao masonske lože i bave se biznisom, imenovanjima direktora javnih preduzeća kako iz pozadine tako i javno?

- Upravo tako, i pri tome kao što sam već rekao, nemaju nikakve odgovornosti. Štite nacionalne interese, interesi su nešto vrlo apstraktno, a kljulna pitanja ne spominju. Ko je suveren? Pa dovoljno je vidjeti samo zakone koje je OHR nametnuo, pa da damo odgovor na to pitanje. U tom jednom vakuumu ni OHR ni etnopolitičke elite neće preuzeti odgovornost, i naravno da nas niko nigdje neće zvati ni da razgovaramo, ni da pregovaramo., jer nemaju subjekta s kojim će voditi razgovor. Dakle, ovo je neka postdržava, ne znam kako da je definišem, moramo izmisliti neki novi termin.

Mnoga istraživanja kažu da se poslije ovih izbora neće mnogo toga promijeniti. Kako vi vidite BiH nakon 3. oktobra?

- Poslije ovih definitivno neće. Ja vidim BiH onako kako je propisano našim Ustavom, kao zemlju koja je usklađena sa evropskim konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama, zemlju koja pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU i približavanja Srbije što se može očekivati, je usvojila evropske vrijednosti pa makar s tim nedostatkom pravog politilkog subjektiviteta i suvereniteta, kao dijelom šire zajednice. Možda na žalost, ali imajući u vidu naše susjedstvo i njegova djelovanja, ova zemlja čini mi se da može funkcionirati jedino u okviru širih saveza gdje može imati i konstruktivnu ulogu.

Radili ste test fašizma, i od 14 bodova građani BiH “osvojili” su 13,5. Političari se mogu promijeniti bar u teoriji, ali šta s narodom? Može li se ikako promijeniti način razmišljanja ljudi u BiH?

- Onog trenutka kad političari vide da se isplati neka druga vrsta priče, oni će je promijeniti. Kada uspostavimo pravila igre po kojima će biti važno šta o meni kao pripadniku jednog naroda misle pripadnici drugih naroda, i ako ih ja mogu pridobiti za moj politički program koji ne može biti etnonacionalistički, onda će se promijeniti i tržište, kreiraće se nove potrebe kod ljudi i nove sfere interesa, i postaćemo, nadam se, jedna dosadna zemlja kao Island u kojoj se ništa neće događati.

(60minuta/zurnal.info)

Eto, izgleda je i bosanskohercegovačkom SDP-u potpuno zatajio vitalni organ zvani mozak. Naime, u utorak, 28.09.2010. i oni su, baš kao i SBiH nekoliko dana ranije, blokirali mostarski trg Musala.

Oni, koji deklarativno žele državu za čovjeka tom su istom čovjeku blokirali promet usred Grada. Toliko o uljuđenosti SDP-a BiH. Očito su skontali da narod pada isključivo na bikijade pa su si i oni dali truda napraviti jednu usred Mostara. Orile su se pištaljke i uzvikivale socijalističke parole kao da se, ne daj bože, narod sprema put Sutjeske u odlučni, teški boj.

Još jedna stvar govori o potpuno promašenom marketingu SDP-a. Radi se o izboru lokacije. Pitam se zbog čega je stranka, koja se deklarira kao multietnička, organizirala predizborni skup na Musali? Zašto se skup nije održao na Španjolskom trgu, koji, kako kome, spaja, odnosno razdvaja Mostar? Nekako mi se čini, da se SDP samim izborom lokacije nacionalno opredjelio. Siguran sam da oni ne misle tako i da ih sad pitate o tome, vjerojatno bi se zbunili i rekli kako oni nisu razmišljali o tome na taj način. A političarima bi pamet, ako je imaju, trebala služiti upravo da kuže te tanane niti. Reći ćete da sam zlobnik, ali ostaje činjenica da su u SDP-u, sve sami marketinški, a samim tim i politički, tikvani.

Da imaju imalo smisla za politički marketing, za predizborni skup bi izabrali Španjolski trg iz dva jednostavna i već navedena razloga. Kao prvo, opravdali bi europejstvo i uljuđenost, koje inače forsiraju, time što ne bi blokirali gradski promet. I drugo, pokazali bi svoju multietničnost na djelu time što su stali između dva, nacionalno opredjeljena Mostara, jer east i west coast, u Mostaru, su vrlo jasno opredjeljeni i zna se koja je čija strana. A izgleda i SDP zna, koja je njihova strana. Ljudi iz SDP-a su, naprosto, zastranili.

Činjenica stoji da je većina naših stranaka, što se političkog marketinga tiče, totalno blentava, a to što se u red blentavih, sve više, svrstava i SDP, govori koliko se, iz godine u godinu, politička kultura ove zemlje srozava i koliko glad za vlašću pomuti razum i onima, koji bi trebali biti posljednja linija odbrane zdravog razuma. Ali, politika je jebežljiva kurva i kad te povuče u sebe zlatnjikavom vaginom obraslom kaemčićima, e onda, adio pamet, danas gremo na izlet u tri krasna kurca zajedno sa BH socijaldemokracijom.

(zurnal.info)

Privreda u Republici Srpskoj nalazi se u najvećoj krizi od postojanja entiteta. Najveći privredni kombinati grcaju u dugovima, a u teškoćama je čak i Slobodan Stanković kojem je Dodik obezbijedio 700 miliona budžetskog novca

Izborni slogan Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa lokalnih izbora održanih 2008. godine “Moja kuća Srpska” evoulirao je u ovogodišnji “Srpska zauvijek”. Milorad Dodik i njegovi stranački kamaradi u poslednje dvije godine svojski su se potrudili da iz “ kuće srpske” počiste stotine miliona maraka narodnih para i prebace ih u svoje srpske džepove. Posle velikog četvorogodišnjeg pospremanja, u kojem je vladajuća garniture raznosila i šapom i kapom, od naroda se traži da im povjeri novi četvorogodišnji mandat u kojem će Republiku Srpsku imati samo za sebe i dodatno je osiromašiti.

Penzioner po radničkoj glavi

U Republici Srpskoj trenutno je zaposleno 245 hiljada radnika, za koje se plaćaju dažbine državi, dok je broj penzionera narastao na 227 hiljada. Jednog penzionera po jednom radniku teško bi izdržala i Švajcarska, pa će situacija uskoro biti neizdrživa. Samo prije 16 mjeseci slika je bila značajno drugačija- u RS je bilo 302 hiljade zaposlenih, a 192 umirovljenika. Prosta računica govori da je u tom period bez posla ostalo 57 hiljada ljudi. Uz to, Vlada RS je velikom broju penzionera, koji su imali posebne dodatke zbog učesća u ratu, ukinula povlastice, umanjujući im značajan dio mjesečnih primanja. Trend povećanja broja penzionera i smanjenja zaposlenih nastaviće se, što je ravno katastrofi, posebno s ozbirom na činjenicu da je u RS trenutno oko 200 hiljada ljudi bez posla. Sve ukazuje na to da će penzije u postojećem iznosu moći da se isplaćuju do kraja godine, a da se na proljeće može očekivati socijalni bunt. Da slijedi kolaps, dalo se naslutiti u ovoj i prošloj godini, jer se sve to vrijeme Fond PIO RS zaduživao kod komercijalnih banaka i Vlade da bi redovno isplaćivao penzije. Vlada je, zarad očuvanja socijalnog mira, skinula desetine miliona maraka sa tzv. escro i prebacila ih Fondu PIO, koji je tonuo u dubiozu iz koje nema šanse da se izvuče.

Čak i Stanković grca u dugovima

I privredni trendovi govore da se katastrofa neumitno približava. Nekadašnji banjalučki privredni giganti, poput “Incela”, Jelšingrada” i “Čajeveca” odavno su ruinirani, a Pivara je očajnom stanju. Fabrika duvana je pred likvidacijom jer je dužna million i 300 hiljada maraka više nego što je vrijednost njene imovine, a otpuštanje radnika iz ovog preduzeća počeće ove sedmice. Banjalučka “Fruktona” valjda je jedina od firmi na svijetu koja je proizvodila “pepsi”, a zatvorena je, dok su njeni radnici završili na ulici. Svijetlog i optimističnog primjera nigdje, čak ni među firmama bliskim vlasti. Preduzeće glavnog Dodikovog neimara Slobodana Stankovića “Integral inžinjering”, koja je po raznim osnovama i za razne poslove dobila oko 700 miliona maraka budžetskih para, već sedam mjeseci ne isplaćuje plate svojim radnicima. Bez posla su ostali i radnici banjalučke Robne kuće “Boske” i NIŠP “Oslobođenje”, koji su za bagatelu prodati srbijanskom tajkunu Miroslavu Miškoviću. Na SNSD-ovom horizontu “kuće srpske” nema završenog autoput Banjaluka-Gradiška, iako se zbog njegovog svečanog predizbornog “otvaranja” u zeleno ofarbala zemlja pored puta, a od obećane dionice puta Banjaluka-Doboj nema ni traga.

Vladika Grigorije ostao bez posla

Na jugu, još tužnije. U trebinjskom “Novoteksu” bez posla je ostalo 800 radnika, sve zbog zakulisnih radnji SNSD-a, koji na tom slučaju gradi predizbornu kampanju i podmeće opoziciji u Trebinju. “Novoteks” je prezadužen, baš kao i tamošnja Industrija alata Trebinje (IAT) u kojoj od nekadašnjh dvije hiljade radnika, radi tek njih 800. IAT sada umjesto alata proizvodi kekse, a njegov većinski vlasnik, Dodikov prijatelj, Rodoljub Drašković, državi niti plaća doprinose niti izmiruje dugove za isporučenu struju, koji su narasli na tri miliona maraka. U gabuli je i firma “Popove polje”, čiji je vlasnik eparhija Zahumsko-hercegovačka, odnosno vladika Grigorije. Bez posla je i “Metalac” i njegovih 150 radnika, kao i 200 radnika trebinjskog “Autoprevoza”. I u ostalim hercegovačkim mjestima nije ništa bolje- u Gacku je propao projekat izgradnje termoelektrana sa ČEZ-om, bilećka “Kovnica” je pred stečajem, a prevoj Čemerno, za čiju revitalizaciju je firmi Slobodana Stankovića unaprijed isplaćeno 750 miliona maraka, čemeran je kao i prije početka radova.

Propast Istočnog Sarajeva

Nekadašnji fočanski gigant “Maglić” je na koljenima, a ništa bolje ne stoje firme na području Istočnog Sarajeva- “Energoinvest” u Lukavici, UNIS na Sokocu, “Famos” i Novorez na Palama. Na ulici su ostali i radnici Fabrike obuće u Knežini kod Sokoca, kao i radnici Fabrike za preradu krompira i kožare na Sokocu. Vlada RS je uložila šest miliona maraka u “Novu Romaniju” na Sokocu, što su bačene pare, jer preduzeće nije stalo na noge, isto kao rogatički TPR (Tvornica prečistača Rogatica), u koji je iz budžeta upumpano tri miliona KM. Javno preduzeće “Šume Srpske”, čija je direkcija na Sokocu, grca u gubicima teškim desetine miliona maraka, a sve dublje tone i zvornički “Birač”, iz koje su litvanski vlasnici izvukli milione maraka. Osim što su uništili “Birač”, Litvancima se prašta i to što ne uplaćuju dažbine državi i ne izmiruju dug za struju Elektro Bijeljini, koji je porastao na više miliona maraka.

Opljačkane Željeznice

Hvalospjevi vlastodržaca o Rafineriji u Brodu, kao pokretaču cjelokupnog privrednog razvitka RS, još su jedna od prevara aktuelnog režima. Činjenica je da su gubici Rafinerije mnogo veći nego u vrijeme kada je bila u državnom vlasništvu, a cijela priča o uspješnoj privatizaciji svela se na sledeće – Rafinerija je kupila sama sebe i uz to se zadužila kod ruskih vlasnika. Rafinerija bi do kraja sledeće godine trebalo da izmiri 130 miliona maraka obaveza prema budžetu RS, što je praktično nemoguće, pa će i taj novac biti izgubljen. Pred kolapsom su i Željeznice RS, opljačkane i devastirane prethodnih godina, bez ikakve šanse za oporavak. Nijedna od radionica ovog predzuceha već mjesecima ne radi, jer nemaju dijelova, a firma preživljava samo zahvaljujući velikim kreditima koje podiže. SNSD-ova vlast je u Željeznice, Elektroprivredu i Pošte Srpske pozapošljavala nove radnike, isključivo za članskom knjižicom te stranke, ali oni na posao mogu da računaju do izbora, jer im posle 3. oktobra slijede otkazi.

Puste ledine

Možda neki još vjeruju da su Srbi nebeski narod, ali se se u nebo neće vinuti sa trebinjskog, sokolačkog i bijeljinskog aerodroma, jer su na mjestima gdje su, po Dodikovom obećanju, trebali da niknu, ostale puste ledine. Zbog svega rečenog ovakva “kuća srpska” ne treba nikome, pogotovo ne zauvijek.

(zurnal.info)

Iz Njujorka u Ilijaš za govornicu sletio je predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić. Na skupu je poručeno da naša djeca nikada neće biti hamali, izražena je bol zbog neizgrađenog autoputa, a ispred sale sviralo je kolo dok je efendija iz obližnje džamije politički obrazovao djecu

Ispred ulaza u kinosalu u Ilijašu špalir djece sa zastavama BiH. Djevojčica od desetak godina stoji naslonjena na zid, maše zastavom i otvara usta na Sto posto ljubav, volim svaki milimetar tvoga tijela, 100 posto ljubav, rođena si da bi bila moja cijela. Dječije uparađena, na njoj crni plišani kompletić i bijela košulja sa kragnom izbačenom preko. Neodoljivo podsjeća na male pionire sa fotografija od prije 30 godina, na kojima su roditelji baš tako sređivali djecu za doček druga Tita. Ona čeka doktora Harisa Silajdžića, predsjednika Stranke za BiH. Prilazim organizatorima i pitam ko su djeca na ulazu. Djevojka u narodnoj nošnji ljubazno objašnjava kako je riječ o djeci koja simbolišu mladost, budućnost... Dobro, ali ko su ta djeca, insistiram, ko ih je doveo, čiji su?

- A ko ste vi pa da to pitate? - počinje gubiti živce. Nakon predstavljanja, kaže mi:

Gospođo, to su dobrovoljci. Nasumično su odabrani iz sale.

Kasnije, na izlasku iz sale, pritrče mi dva dječaka, dajući mi neki papir. Mrak je, pa ne vidim dobro šta je:

- Šta vam je ovo – pitam?

- Ma ne znam ni ja, teto, dao mi efendija iz ove džamije – pokazuje na džamiju pored.

Na malom smeđem papiru odštampana i zaokružena imena dvojice kandidata iz Stranke za BiH. Majku dječaka pitam smeta li joj što je efendija dijelio letke dječacima:

- Ama on ne zna ni čitati, ne zna on šta je to, vjerujte.

Na pitanje da li ipak smatra neumjesnim da vjerski službenik ili neko drugi daje njenom djetetu letke s političkom sadržinom, kaže:

- Pa i njegov dedo je član ove stranke!

Sva Harisova djeca

Mali dobrovoljci su u prvom dijelu skupa više puta prodefilovali salom mašući zastava, blistajući na svaki pomen “naše dobre i drage djece” s govornice. Raspoloženje u sali dostiže maksimum kada govornik, jedan od kandidata iz Opštine Ilijaš sa bine euforično poručuje:

- Imam jednu želju. Gledam našu djecu kako trču, igraju se, vesela i bezbrižna, trču tako. Imam želju da naša djeca budu lijepa i pametna, da govore više stranih jezika, imam želju da naša djeca budu Haris Silajdžić!

Istu želju imaju i neki prisutni koji aplauzom ispraćaju govornika, koji još dodaje:

- Naša djeca nikada neće biti hamali!

O odgoju djece u Ilijašu svjedočio je i hadžija Sedik Dervišević, opštinski član stranke. Govoreći o kandidatkinji Dženiti Kulo, kandidatkinji za Federalni parlament, naglasio je:

- Dženita vodi našu školu ovdje, I mogu vam reći da se tu radi da se odgoje zdravi i mladi ljudi. Tu nit' se pije, nit' se puši, nema ni alkohola ni prostitucije! - poručuje baš kao da je u ostalim školama prostitucija i droga poželjna i svakodnevna stvar koju odgojni kadar svim silama propagira.

Umoran od kola

Nakon što je muški hor El Fatih “začinio veče lijepom kasidom” a motivisani organizator izjavio da, “da bi do meda došao, mora te pčela ujesti” te poručio kako će “Haris poput rijeke doteći do cilja”, skup je nastavljen. Između ostalih, govorili su Safet Halilović, Besim Mehmedić i Azra Hadžiahmetović, ali se na licima publike jasno mogla čitati dosada. Atraktivna članica stranke u minisuknji prolazi salom, a jedan od gostiju pokušava je zaustaviti. Sikće za njom, šapuće, doziva, ali ništa...

- Pa dobro, šta hoćete da je pitate – ne mogu izdržati.

- Ama hoću da je pitam da nas slika, vidi ove omladine, a ja sam član MZ Ilijaš Stari, Hajrudin Memić.

A za govornicom Ibrahimović Nermin pokušava pridobiti publiku. Priča o tome kako se mora pravdati ženi kada navečer dođe kući sa skupa Stranke na kojem je igrao kolo:

- Kad na kraju skupa povedem kolo pa me svi pitaju odakle mi snaga a onda dođem kući ženi da se pravdam od čega sam ja to umoran!

Mnogo je na skupu bilo obrazovnih poruka, alegorija i metafora. Tako je i Seid Fazlić pričao priču o učenjaku koji je učenike poslao u svijet da traže znanje, ali im je prije toga održao lekciju s teglom:

- Uzeo je jednu posudu veličine tegle i ubacio krupno kamenje. Kad su učenici rekli da je posuda puna stavio je manje kamenje...

Nastavio je poznatu priču o kamenju veličine zrna graška, pa pijesku i vodi... a u sali koncentracija popušta. Na kraju kaže:

- Stranka za BiH je prepoznala to krupno kamenje i želi ih postaviti na svoje mjesto. Dakle, mora se tegla jako dobro protresti. Sam Haris ne može sam. Harisa za člana Predsjedništva a zna se za koga ćete ostalo glasati.

Završava omiljenom opaskom reisa Mustafe Cerića:

- Pametnom je i išaret dosta.

Bol zbog autoputa

Najavljen kao NAŠ, kao čovjek kojem je država iznad interesa stranke, za govornicu izlazi dr. Haris Silajdžić:

- Hadžija Sidik me obradovao lijepim primejrima, ali ja neću večeras moći popiti kafu u Ilijašu jer ja zapalim uz kafu a on ne da da se puši. Ali je rekao nešto drugo što me još uvijek boli. To je – autoput! Ne prođe dan da se toga ne sjetim i da me to ne boli. Mogli smo još 1997. započeti autoput, danas bismo ga sigurno imali da nije bilo ljudi koji nisu razumjeli ili nisu znali, ili su imali neke druge ambicije. I svaki dan me boli činjenica da to nismo započeli – govori.

Nakon toga prelazi na tvrdnje kako je znanje najvažniji kapital i način razvoja zemlje, povremeno se vraćajući na primjer autoputa. Pritom je najvažnije, čini se, znanje uližiti u punjenje budžeta:

- Da bi se prelilo u nešto što se zove zdravstvo i školstvo mora se puniti budžet. Diže se frka kad se prazni budžet, svi se pitaju gdje su pare. A kada se puni onda nikog nije briga. Kad smo mi govorili o energetskim projektima nije bilo zainteresovanih, al' kad nema za penzije svi pitaju gdje su pare! Nema zato što se nije punilo, da se punilo bilo bi. A kako se puni? Pa tako što ćemo dovesti investitore pa će biti investicija koje pune budžet. Dakle, mora se puniti budžet.

Doktor Silajdžić zatim prelazi na dio govora o tome kako BiH mora imati centre za primijenjena istraživanja. Primjer Silikonske doline, Medvedeva i Obame, i tvrdnje kako BiH niko nema pravo reći da je mala ekonomija ili je na repu svijeta izazivaju dosta nerazumijevanja u publici:

- Mi možemo mnogo jer imamo iskustva koji mnogi nemaju i imamo komparativne prednosti. Evo primjera Zenice – najveća željezara u regionu!

Zatim slijedi aprilski paket:

- Svi su nas ubjeđivali, stranci pa i domaći, kako je to dobro po nas, kako se to mora... I znate šta se dogodilo? Mi smo to, naravno, odbili, i bili najgori. A danas sve strane institucije i sva demokratska tijela, Evropska unija, Evropska komisija, Evropski parlament, Venecijanska komisija, Vijeće Evrope, Američki kongres, Senat... svi kažu ono što smi mi rekli prije četiri godine: u pravu ste bili, entitetsko glasanje je problem i to vas koči i to treba izbaciti ili promijeniti. Sad, ne daj Bože da smo mi to prihvatili: šta bi ti ljudi mislili o nama?

Žena iza kojoj očito nije stalo do stava Venecijanske komisije ili Američkog kongresa ustaje i kaže prijateljici:

- Ja ovo više slušat' ne mogu, krsta me uštakla.

Odlazi, ne čuvši kako “smo otišli u UN i rekli da želimo biti članovi Vijeća sigurnosti. Gotovo jednoglasno su nas primili i to je ono što svijet misli o nama, a pustite vi ove profesionalne narikače kojima ništa ne valja. Zahvalio sam im se svima što su bili uz nas kad je trebalo ovu zemlju podizati, ipak su mnogi učestvovali.”

Sto posto gladna

Na kraju govora poručuje prisutnima da moraju biti “emisari Stranke za BiH” animirajući rodbinu i prijatelje da glasaju za njih. Pitam starijeg čovjeka iz publike hoće li biti emisar:

- Naravno, Emirati su uvijek bili naši prijatelji, zašto ne bismo pomogli i mi njima!

Dok se guraju da izađu iz sale, četiri djevojke koje su cijelo vrijeme otpuhivale i kolutale očima pitam hoće li glasati i zašto su tu. Dvije su maloljetne, jedna od punoljetnih će glasati za SDP, druga neće ni glasati. Došle du “da ubiju vrijeme” a nijedna od njih nikada nije čula riječ emisar.

- Ma dere ih Fahro sve, ne mogu mu ništa – komentarišu dva mladića.

Na izlasku iz sale dobijam odgovor na pitanje koje me muči cijelo vrijeme skupa – zašto, i pored očigledne dosade, neki od ovih ljudi sjede u sali? Stranka im je pripremila prikladnu zakusku, uz mnoštvo kolača a ispred sale uvježbani orkestar svira veselo kolo. Hrabriji već plešu a ostali u grupama stoje okolo. Već je deset navečer i dosta je hladno ali cijele porodice prisustvuju skupu. Roditelji i dvoje djece, beba u kolicima i malo stariji dječak nedaleko su od mene. Žena u dugačkom mantilu drži dva tanjira, jedan prepun kolača, drugi voća. Teškom mukom s vremena na vrijeme utrpa djetetu komad boema u usta, u međuvremenu pocupkujući u ritmu kola.

Muzika je sve glasnija, kolo se razvilo. Iza velikog zvučnika, iz kojeg trešte nevjerovatni muzički zapleti, kao da je sama na svijetu, neometana bukom, sagela se žena u bijeloj šamiji. Pogrbljena, mršava, u ruci drži plastični tanjir s kolačima i trpa kao da nikad nije jela. Ispod nogu joj plastična kesa u koju je nakupila nekakvog voća sa stolova u sali. Sto posto je bila strašno gladna.

(zurnal.info)

Cilj ACIPS-ove inicijative jeste anazila koliko se zapravo političari tokom predizborne kampanje bave stvarnim probelmima i potrebama građana. Ili bolje rečeno koliko se bave retorikom i ispraznom pričom. Predsjednik ACIPS-a Sanel Huskić ovu predizbornu kampanju okarakterisaso je kao “izrazito prljavom”.Teme analize su bila goruća pitanja za građane Bosne i Hercegovine, od nezaposlenosti, obrazovanja, solijalno-zdravstvene politike, korupcije..Cijela analiza je bazirana na nadgledanju nekoliko elektronskih i štampanih medija ( BHT, FTV, RTRS, NTV Hayat, BN, KISS TV, Dnevni avaz, Oslobođenje, Dnevni list, Večernji list, Nezavisne novine, Glas Srpske, kao i tri informativna portala sarajevo-x, bljesak, i bl-live).

-Sve stranke koje su nadgledane, s izuzetkom SDP-a i Narodne stranke radom za boljitak, imale su izuzetno napradačke i agresivne kampanje prema svojim oponentima- kazao je Huskić.

Najrelevantniju kampanju ima Narodna stranka radom za boljitak, dok SNSD ima najnerelevantniju i najnekonkretniju kampanju, dok je najkonkretniji SDP.

-Kada je u pitanju SNSD, njihova kampanja se bazira na tome da četiri čovjeka putuju Republikom Srpskom i uglavnom se bave temama tipa ne međunarodnoj zajednici i zaštitom vitalnih nacionalnih interesa- objašnjava Huskić.

Monitoringom su također obuhvaćeni i predsjednički kandidati, od kojih je najrelevantniju kampanju imao Mladen Ivanić sa 50 posto relevantnih izjava, dok je najgoru kampanju imao Nebojša Radmanović sa 1 posto relevantnih izjava, iako je imao najviše medijskih nastupa, više od 230 izjava u različitim medijima. Tijekom nadgledanja uočeni su trendovi da se u RS-u vrlo malo ili nimalo priča o EU integracijama. U medijskim istupima vodeći je SNSD kao i SDS i PDP nisu posvetili pažnju EU intregracijama. Zanimljivo je i to da stranke u RS-u uopšte ne pričaju o korupciji, jer izgleda korupcije u tom entitetu ne postoji. Što se tiče stranaka u Federaciji BiH najviše su pažnje posvetile Ustavnim reformama, a prednjače SDA i HDZ.

Kada je u pitanju mediji tu prednjači SNSD koji je i najzastupljeniji u medijima kako u Republici Srpskoj tako i u Federaciji BiH.

- Mediji iz RS, sa izuzetkom televizije BN najviše su prostora dali SNSD-u u odnosu na ostale stranke u tom entitetu. Treba dodati i to da je primjećena pojačana aktivnost stranaka na internetu- za kraja je kazala Ena Omeragić, koordinatorica ACIPS-a.

(zurnal.info)

“Ovaj put podaci govore da je Stranka demokratske akcije (SDA) utrošila najviše sredstava, dok su u prve dvije sedmice to bili Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Stranka za BiH. Naime, SDA je samo za sedam dana utrošila više od 250 hiljada KM, i tako ukupnim troškovima kampanje od gotovo 350 hiljada KM „prestigla“ SNSD, koji je utrošio oko 270 hiljada, SBiH i Stranku za bolju budućnost, koje su obje utrošile po oko 250 hiljada KM”, navodi TIBiH.

Naglim porastom oglašavanja podignuta je, navode, i dnevna potrošnja stranaka za oglašavanje u elektronskim i štampanim medijima, koja sada ukupno iznosi gotovo 80.000 KM, ili dnevno oko 100 prosječnih mjesečnih plaća u BiH.

S obzirom na to da je primjetan nagli porast broja oglasa kako se kampanja bliži kraju, TIBiH očekuje da će naročito u zadnjoj sedmici kampanje ovi iznosi biti višestruko veći.

Za procjenu utrošenog novca korištene su prosječne tržišne cijene zakupa medijskog prostora i usluga pripreme promotivnih materijala.

U ovo istraživanje uključeni su samo najzastupljeniji elektronski i štampani mediji u BiH, dok usljed nedostatka resursa i kapaciteta, nisu pokrivene radiostanice niti vanjsko oglašavanje, pa stoga ovi podaci predstavljaju samo mali dio ukupno utrošenog novca.

Također, TIBiH navodi da nije bio u mogućnosti pratiti troškove oglašavanja stranaka na Internetu, odnosno na sve popularnijim portalima, gdje je primjetno sve agresivnije oglašavanje stranaka.

U posljednjoj sedmici kampanje očekuje se i veliki broj stranačkih skupova, gdje za nastupe estradnih zvijezda stranke izdvajaju i više od 100.000 eura, a iz razloga što je praktično nemoguće doći do podataka koliko stranke izdvajaju za organizaciju ovih događaja, ovo također nije uključeno u procijenjene troškove.

Zbog svega ovoga TIBiH smatra da će ukupni troškovi kampanje biti nekoliko puta veći od procijenjenih troškova oglašavanja u medjima.

TIBiH će i nakon završetka kampanje izvijestiti javnost o troškovima oglašavanja stranaka te nastaviti pratiti sve eventualne nepravilnosti u finansiranju kampanja.

Također, ponovo apeliraju na političke stranke da građanima daju uvid u količinu utrošenih sredstava, a što je još važnije izvore od kojih ta sredstva dolaze.

(Fena)

U Bosni i Hercegovini korupcija je podignuta na nivo kulta. Korupcija je mjera svega. S njom sve počinje i sve završava. Ko nije korumpiran, ili ne živi u Bosni i Hercegovini, ili je mrtav. Korumpiranost je mjera vrijednosti i uspjeha. Ona je predmet obožavanja. Ima svoja božanstva, svoj kler, sljedbenike i hramove... Za sada to je samo jedan hram, a sutra možda već i čitav kompleks svetilišta.

Jedini spomenik korupciji, na čitavoj planeti, podignut je u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu. I to ne bilo kakav spomenik. Nego monumentalno, falusoidno zdanje, visoko tačno 145 metara. Svojevrsni bosanski Stonehenge, neka vrsta totema potentnosti - simbola “najpotentnije stranke u Bošnjaka”, ma šta to značilo.

Korupcija odnedavno ima i svog direktnog političkog predstavnika u liku i djelu Fahrudina Radončića, kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. I nema samo predstavnika, nego čitav politički pokret - savez. Sa definisanim ciljem da korupcija, kao društveni model i princip življenja, kroz instituciju izbornog procesa dobije i svoj formalni legitimitet. Nakon izbora 3. oktobra ove godine korupcija izlazi iz faze relativiteta u fazu realiteta.

Izborom Radončićevog Saveza za bolju budućnost BiH na bilo koji nivo vlasti, Bosanci i Hercegovci legaliziraju korupciju kao politički sistem. Glasajući za SBB BiH birači priznaju da se korumpiranost isplati. Uvažavaju i usvajaju princip - korumpiran sam, dakle postojim.

Ne, nije ovo nikakvo oportunističko naklapanje. Ovo je činjenica koju priznaje i sam glavni akter ove priče, Fahrudin Radončić.

Sam je pričao kako je prije rata bio novinar, tačnije, on kaže: uspješan novinar. Ponosno ističe kako je bio i pripadnik Armije R BiH, zapravo ađutant Sefera Halilovića... Sve u svemu, tipična životna priča jednog Bošnjaka u Sarajevu. Njegova prikrivena ambicija je bila da jednog dana ima svoju novinu i vjerovatno je sanjao da kao “uspješan novinar” zaradi svoj prvi milion. Taj san mu se nikada nije ostvario jer je u njegov život jednoga dana ušao Dedo Alija i u koferu donio desetine miliona maraka, s jasnim ciljem da mu ovaj napravi novinu za Bošnjake. Bio je to projekat Alije i njegove SDA da naprave svoju novinu i vrlo brzo, desetine miliona maraka počnu da se multipliciraju, geometrijskom progresijom. Kako Radončić i sam priznaje: Alija mu je dao NEŠTO mnogo važnije od miliona maraka keša. Dao mu je MOĆ - sveti gral korupcije. Otvorio mu je neograničeni prostor za korupciju - Alija i njegova SDA donosile su Radončiću poslove i uticaj, a on je njima pravio novinu koja će kreirati male, poslušne, korupcijom inficirane Bošnjake. U eri Alije I. niko nije mogao poslovati na njegovoj teritoriji a da nije platio krvarinu Radončiću. U mreži korupcije Radončić je dobio ulogu pauka. Stajao bi u središtu i proždirao žrtve koje bi kadrovi SDA navodili u klopku. Što je ovih dana i priznao direktni Alijin nasljednik, Bakir Izetbegović. Pred milionskim auditorijem je otvoreno kazao kako je njegova SDA podržavala (čitaj: korumpirala) Radončićev medijski projekat.

Očito je sistem korupcije funkcionisao dok pauk nije postao pretežak i mreža nije počela da popušta. Preciznije, sve je štimalo dok se mali korumpirani medijski tajkun nije pretvorio u prekrasnog, uspješnog biznismena i graditelja tornjeva, politički osviještenog zaštitnika potlačenih i prevarenih, u neprikosnovenog borca protiv mafije...

Pinokio korupcije prerastao je Džepeta i njegovog krvnog nasljednika, pa sada nameće sebe kao mjeru vrijednosti: biti uspješan znači biti Fahro Radončić, biti borac protiv mafije znači biti Fahro Radončić, imati toranj znači biti Fahro Radončić, zaboraviti kako si stekao prvih sto miliona znači biti Fahro Radončić. Za sve ostalo ćemo se dogovoriti.

(zurnal.info)