Vijeće Evrope kritiziralo je vlasti BiH zbog diskriminacije jer dvojici predstavnika Jevreja i Roma nije dozvoljeno biranje u Predsjedništvo BiH i Doma naroda.

Vijeće Evrope kritiziralo je vlasti BiH u izjavi objavljenoj nakon posjete predizborne promatračke misije toj zemlji, upozoravajući da se predstojeći izbori neće održati sukladno presudi Suda za ljudska prava koji je utvrdio diskriminaciju predstavnika manjinskih naroda te su zatražili izmjene spornih odredbi, objavili su iz ureda Vijeća Europe u BiH.

-Izaslanstvo je ozbiljno zabrinuto jer su, unatoč preporukama Parlamentarne skupštine VE jednako kao i kršenju pravomoćne presude Evropskog suda za ljudska prava, vlasti propustile promijeniti državni ustav, navodi se u izjavi promatračke delegacije Vijeća Evrope.

Dodaje se da će se zbog toga izbori za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH održati prema propisima koji nisu u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i dodatnim protokolima.

-Vijeće Evrope očekuje od vlasti da učine najveće napore nakon izbora kako bi se žurno riješio ovaj problem, navodi se u izjavi.

Sud za ljudska prava presudio je u korist dvojice predstavnika manjinskih naroda Jevreja i Roma da se njihovi predstavnici prema odredbama Ustava BiH ne mogu birati u Predsjedništvo BiH i Dom naroda nego samo predstavnici konstitutivnih naroda Hrvata, Srba i Bošnjaka. Sud u Strasbourgu takve je ustavne odredbe u decembru prošle godine ocijenio protivnim Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Delegacija Vijeća Evropa je tokom posjeta BiH zamjerilo vladajućim strankama zbog netransparentnog načina finansiranja, mogućih zloupotreba u procesu brojanja glasova.

Pozvali su političke stranke da se umjesto poruka o podjelama u izbornoj kampanji usmjere rješavanju korupcije i kriminala.

Iz Vijeća Evrope su najavili da će 30 njihovih promatrača nadzirati odvijanje izbora u BiH 3. oktobra ove godine, prenosi danas Hina.

(Fena)

S pancirnim prslukom i četom tjelohranitelja Fahrudin Radončić posjetio je potencijalne glasače u Varešu i Brezi, nazvao ih mačićima, pohvalio se porodičnim gelerima pa podigao pesnicu i obećao zatvor za mafiju i kretene

 - Mi nismo ljevica, mi nismo desnica, mi smo pesnica! I pobijedit ćemo – grmi sa bine krcate kinosale u Varešu predsjednik i osnivač Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudin Radončić. Frenetičan aplauz. Iako na predizbornim skupovima, kao uostalom i većina njegovih političkih protivnika, ponavlja mahom iste stvari, u Varešu to zvuči kao da je dobro proučio njegove stanovnike, jer ih svaka njegova rečenica ili konstatacija baca u euforiju. Na skup je stigao s četom tjelohranitelja i pancirnim prslukom, automobilima koji su sve vrijeme stajali upaljeni, a ispred sale u Brezi bili su prisutni i policajci u civilu. Prisutnima u sali najavljen kao „čovjek vizije čiji je poslovni put obilježen uspjehom“, u uvodnom dijelu svog govora pozdravio je Varešake riječima:

- Selam alejkum i dobar dan, zaboravljeni grade.

Publika, dirnuta emotivnim uvodom, uzvraća burnim aplauzom:

- Uvijek govorim jednu stvar – dok čovjek ne kaže jednu riječ on vlada njom, a kad kažete riječ ona vlada vama - kaže lider i malo relaksira stvar:

- A sada ne znam bih li vam rekao jednu veselu stvar ili da odmah pređemo na ozbiljne stvari?!

- Aj' veselu – čuje se iz publike!

- Dobro, onda ću vam ispričati jedan vic. Kupio predsjednik jedne nekada velike stranke svom unuku pet mačića za rođendan. Poslije tri dana dolazi unuk i kaže: „Dedo, dedo, tri mačića su iz SBB-a!“ Pita Tihić: „Kako znaš?“ „Pa“, kaže mali, „progledala, dedo, progledala“. I mi hoćemo da naš narod progleda! – šala iz rubrike SMS čitalaca u Dnevnom avazu je uspjela i posljednje riječi jedva se čuju od smijeha prisutnih.

- Čuj, i sad mi kao mačići, jel'? – dva mladića u jednom od posljednjih redova u nedoumici su da li ovo poređenje ipak sadrži i uvredljive elemente.

Nema koalicije s kretenima!

Vrijeme je ipak da se krene na ozbiljniji način propagande pa se prelazi na obećanja kako će Sarajevo početi vraćati Varešu sve ono što je Vareš dao za Sarajevo, nekada neomalterisanim kućama Albanije koja danas gradi po 100 km autoputa godišnje, odakle Radončić nosi novinarska iskustva od prije 20 godina. Nakon toga izvlači se teška artiljerija koja će se kasnije spomenuti i u Brezi:

- Moja žena izgubila je dva brata, od 19 i 21 godinu, moja sestra muža a sestrična hoda s 11 gelera. Ja sam svaki dan rata bio u Sarajevu, borio se. Niko od nas nije toliko stradao da bismo sad ovako živjeli. Ne dozvolite da postanemo Palestinci u vlastitoj državi! Naši invalidi moraju na reviziju svake dvije godine, kao da im je u međuvremenu mogla izrasti noga ili ruka.

Dio prisutnih dirnut je do suza ali ih razgaljuju obećanja kako će, ukoliko bude sjedio u Predsjedništvu BiH, Radončić ukinuti finansiranje političkih partija, tražiti „da se to ne može raditi ovako, da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva, te da će se sve ingerencije s tog tijela prenijeti na Vladu.“ Najavljuje se i konačni obračun s izdajnicima ali i poručuje kako koalicija neće biti:

- Pitaju nas s kim ćemo u koaliciju! Neću u koaliciju s onima koje Milorad Dodik grli po novinama kao kretene! Koji potpisuju Prud i izdaju vlastite zemlje! Neću! Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!

Okean bolje budućnosti

Ovom govoru prethodili su govori drugih članova SBB-a, kandidata na raznim nivoima, ali i muzičko zagrijavanje neposredno prije skupa. Iako je najavljen u 16 časova već u 15.30 sala je puna. Sa razglasa Ismeta Dervoz, svježa članica Saveza, pjeva Zemljo moja. Muzička lista izgledala je otprilike ovako:

• Zemljo moja – Ismeta Dervoz

• Sviraj nešto narodno – Halid Bešlić i Donna Ares

• Dvije ili tri pjesme H. Bešlića o plavom oku, navikama i sl.

• Mejra na tabutu – instrumentala

• Prođoh Bosnom kroz gradove – bend AS – live.

Društvo je mješovito, ima starijih i mlađih, uglavnom dotjeranih. Dobar dio njih kasnije će se preseliti u Brezu na drugi skup. Između redova provlači se krupniji muškarac i dijeli neke letke i papire s imenima kandidata iz Ze-do kantona:

- Uzmi ovo, nemojte da vam dajem i u Brezi - kaže djevojkama u redu iza.

- Koje je Breza? - pita, a stariji bračni par diže ruke. Uskoro se pušta himna BiH:

- Ustaj, ustaj - čuje se. Iste riječi čuju se i kasnije, kada lider izlazi na scenu. Nakon učenja Fatihe i odavanja počasti šehidima i stradalima u proteklom ratu, na scenu izlazi podmladak SBB-a. Najmlađa od njih, Alina Čabaravdić, nositeljica je liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Rođena je 1990. godine:

- Poštovani, Selam alejkum i dobar dan - počinje.

- Dobra ti sreća – odvraća stariji gospodin iz publike.

- Ja sam Alina Čabaravdić i rođena sam 1990. godine...

- Auuuuu – čuje se žamor iz publike, iz reda vremešnijih mještana. Dvojica od njih jedan drugom povjeravaju sumnju da je neko ko je rođen 1990., iz njihove perspektive, uopšte „i progled'o kako treba“.

- Skroz je dobra – komentarišu mladići iza.

Srećom, ona na sceni nema priliku čuti seksističke primjedbe. Izlaže ideje kako mlade izvesti iz beznađa:

- Ja sam mlada osoba kojoj je pružena velika odgovornost. Ukoliko bih dobila povjerenje, otvorena sam za sve vrste pomoći mladima. Na politički aktivizam najviše me ponukalo stanje u školstvu koje se plaća, niska primanja penzionera, nezaposlenost, loše stanje u ovoj državi. Korupciju u obrazovanju riješila bih smjenom svih ministara, jer kad bi oni radili kako treba stanje ni slučajno ne bi bilo kakvo jeste, kaže ova mlada studentica prve godine Fakulteta za kozmetologiju i estetiku u Banjoj Luci.

- Kosmologiju? – iščuđava se jedan od prisutnih nakon čitanja kratke Alinine biografije – šta je kosmologija?

Prisutnima se obratio i jedan od starijih članova Saveza, Adnan Bašić, rođen 1945. Dojmio se Varešaka govoreći o starim vremenima i Varešu kakav je nekad bio. Danas je, konstatuje, stanje katastrofalno ali nada postoji.

- Bilo je dobro a onda je došla oluja. Mnogi su mi govorili da šutim ali Bosna nije Sparta a ja nisam čovjek koji lakonski govori, pa moram nešto reći. Fahrudin Radončić je čovjek kojeg ljudi u Bosni uzmu u srce, to je tako - govori na oduševljenje prisutnih i metaforično dodaje:

- SBB, nekada mali talas, danas je okean koji je preplavio ne samo BiH nego i dijasporu.

I sam 100% ratni invalid, „graditelj i rudar koji se borio za ljudska prava“ i on upozorava na apsurd da RVI idu na stalne revizije „baš kao da mogu invalidu izrasti noge“.

Četvrt stoljeća kurvaluka

“Onaj ko vas nikad nije slagao i prvi put izlazi na izbore je SBBBiH Fahrudin Radončić”, najavljuje se u jednom trenutku s govornice. U sali odobravanje, klimanje glavama. Nakon govora predsjednika skup se završava i dobar dio pristalica odlazi u Brezu da prisustvuje okupljanju u 17.30. Sala ostaje poluprazna, a za Varešake je pripremljen nastup AS benda iz Vareša s pjesmom Prođoh Bosnom kroz gradove. Sada je slika u sali malo tužnija. Rascjepkane grupice, ni traga mladim i našminkanim SBB-ovcima. U mraku, u samom ćošku sale sjede tri žene i muškarac. Dok pokušavam otkriti jesu li simpatizeri, članovi ili uljezi, Fetić Elmira i Devadžija Refija potvrđuju mi kako do sada nisu glasale. Jedna jer nije imala za koga, a druga jer nije imala ličnu. Ove godine izlaze na izbore i glasaju, kažu, za SBB:

- Nisam nikako izlazila jedno tri, četiri godine. A sad, probat ćemo pa ćemo vidjeti. Nadamo se, u nadi je spas – nakon kraćeg razmišljanja složno dodaju:

- Ali ako nas i on iznevjeri, onda više nikada nećemo glasati.

- Kurvaluk – mrmlja u bradu čovjek iza.

Radi u Hrvatskoj i, iako je državljanin BiH, nikada ne izlazi na izbore, a BiH ne smatra svojom državom.

Jedan od onih koji su svaku predsjednikovu riječ upijali s oduševljenjem je i Avdo Musa. Vjeruje u Savez, glasat će za Radončića jer vjeruje u „ljude od prave branše, doktore, političare i biznismene“. Na prošlim izborima glasao je „za Silajdžića, a na onamo onim za Tihića. Mnogo su obećali, malo dali, i više im ne vjerujem. Omladina je napaćena i izvarana. A pogledaj ovo, ovaj Savez“, analizira:

- Pogledaj ti ovog predsjednika! Ovi svi što govore da je on lopov, lažu. On je digao kredit pa će vratit i više. Pogledaj ti njemu štampe, šta ti za marku dobiješ – fino, kvalitetno. Pa i da ništa ne valja, kakva je, možeš njoj sedam dana vatru odlagat!

Ostali su, kaže, imali svoju šansu, ali su je upropastili:

- I ovo što su nam čete ostavile ovi su prodali.

Malo kasnije, slična slika u Brezi. Malo veća sala, više ljudi, neka poznata lica. Opet euforija prilikom predsjednikovog ulaska. I opet sličan govor. Kritika još uvijek aktuelne vlasti jer „nam je uzela 15 godina“, i koja nakon par rečenica,“već 20 godina nije uradila ništa“, da bi već pri kraju govora bila „ona koja nas vara četvrt stoljeća“.

- Četvrt stoljeća - nekritički prihvata i šapuće zabrinuti pristalica, - Hej, četvrt stoljeća...

(zurnal.info)

Ovogodišnja predizborna kampanja je sve drugo samo ne dosadna. Ako uporedimo ove dosadašnje sa rezultatima izbora, mogli bismo se ponadati da je ovo znak kako će ipak biti nekih promjena. Niko se ne može kladiti da će krenuti nabolje jer iako je teško povjerovati da gore ne može, život u Bosni i Hercegovini nas razuvjeri. Pogled na predizbornu kampanju materijalni je dokaz te tvrdnje.

Predizborne priče o ugroženim nacijama, novim kilometrima autoputeva, zlatnim kašikama i mitskim narodima..., tehnički su evoluirale u video uratke koji slobodno levitiraju globalnom svjetskom mrežom. I prije zvanične predizborne kampanje na Youtube-u pojavili su se izmontirane verzije filmova na kojima istorijski ličnosti i filmski likovi personificiraju pojedine političare. Tako su, u ko zna kojem pokušaju, kadrovi iz filma Hitler: Konačan pad iskorišteni da se ocrne Milorad Dodik i njegova SNSD. Uradak je vrlo brzo skinut sa Youtube-a ali je činjenica da su “režiseri” ostvarili svoj naum. Cilj je ostvaren i bilo je samo pitanje ko je sljedeći.

Nije se dugo čekalo a na red je došao Sulejman Tihić. U video klipu “Tihic-parodija” iskorišteni su kadrovi iz Gospodara prstenova. Živopisni lik golum Smigl postao je predsjednik najveće bošnjačke stranke. Gledaoci su u titlovima mogli pročitati sve ono što se posljednjih godina piše po medijima u vlasništvu Fahrudina Radončića.

Po pravilu autori ovih video uradaka uvijek ostanu anonimni ali se njihov naručilac prepoznaje po kontekstu. Nad parodiranjem Sulejmana Tihića stameno stoji sjena utemeljitelja najtiražnije dnevne novine u Bošnjaka. Njegova sjena i riječnik koji potpisuju novinari Avaza mogu se prepoznati i u najnovijem video klipu Mafija za BiH.

Kultni film Francisa Ford Coppole poslužio je autoru da Stranku za BiH prikažu kao Cosa Nostru a njenog lidera Harisa Silajdžića kao kuma Don Vita Corleona kojeg je glumio Marlon Brando. Ne treba posebno napominjati da je scenarij urađen prema sadržaju tekstova novinara Avaza. Teško je govoriti da li iza svega stoji neko iz te medijske kuće, odnosno Radončićevog Saveza za bolju budućnost ili je to tek djelo nezadovoljnika koji je svjesno usvojio ne baš maštovitu terminologiju Avazovih novinara.

Očito da rat u virtualnom svijet ulazi u žestoku fazu sa nesagledivim posljedicama. Nakon svih ovih kreacija, vrlo se lako mogu očekivati novi video klipovi. Možda King Kong na vrhu Empire State Buildinga ili Snježana i sedam-osam patuljaka... U svakom slučaju, od ovih prepucavanja najmanje koristi imaju građani. Da su političari i njihovi kreativci uložili toliko energiju u pravljene klipova u kojima navode konkrente planove za poboljšanje života u BiH koliko se troše na ovim glupostima, čovjek bi i mogao povjerovati u kakve takve promjene. Ali narod kojim ima ovakve infantilne tipove na čelu stranaka itekako mora biti zabrinut za bolju budućnost.

(zurnal.info)

Udruženje građana "Zašto ne" saopćilo je da građani/ke Mrkonjić Grada najbolje osjete "rezultate" vlasti SNSD-a, optuživši ih da se od početka predizborne kampanje, konstantno razmeću "rezultatima" koje nisu postigli i navodno ispunjenim obećanjima od kojih se većina nikada nije realizovala.

-U najnovijem medijskom istupu, na predizbornoj tribini u Mrkonjić Gradu, Milorad Dodik, Nebojša Radmanović, Nikola Špirić i Igor Radojičić još jednom su pokazali nepoštovanje prema svojim potencijalnim biračima/cama iznoseći neistine o svojim "uspjesima" i ponavljajući obećanja koja su već data u prethodnom predizbornom periodu, ali od tada nisu realizovana, navode iz ovog udruženja.

Naglašavaju i da predstavnici SNSD-a u svojim govorima uzimaju ekskluzivne zasluge za buduće ukidanje viza, smanjivanje prisustva međunarodne zajednice, razvoj grada-domaćina skupa Mrkonjić Grada, izgradnju puteva, pokretanje Rafinerije, te očuvanje radnih mjesta u Republici Srpskoj, pri čemu, navode, ni jedna od ovih tvrdnji nema utemeljenost u činjenicama.

Podsjećaju da je SNSD, kroz svoju predizbornu platformu pred opće izbore 2006. godine, dao 75 obećanja, od čega je partija Milorada Dodika ispunila u potpunosti samo dva ili, u procentima, tek tri posto od onoga što su obećali.

Djelimično su ispunili 23 obećanja ili 31 posto, dok je potpuno neispunjenih ostalo 50 ili cijelih 66 posto, od čega je čak šest obećanja nije bilo uopće moguće ispuniti.

U saopćenju ovo udruženje nabrojalo je samo neke od rezultata SNSD-a u prethodnom mandatu: završetak mandata s manjim brojem zaposlenih od onog s početka mandata; usporavanje rasta, a zatim i pad BDP-a za 2,9 posto u prethodnoj godini; poklanjanje cjelokupne Naftne industrije RS ruskoj firmi nepoznate vlasničke strukture uz preuzete dugove i lihvarske kamate; strmoglavi pad stranih investicija uz fijasko decenije u vidu povlačenja ključnih stranih partnera - jednog iz neuspjele prodaje RiTE Gacko i drugog iz projekta izgradnje mreže autoputeva, koji za prethodne četiri godine nije uspio da “prebaci” ni šest km; 365 neprivatizovanih preduzeća, od čega njih 108 u stečaju; kao i korupcijske afere u najvišim nivoima vlasti, uključujući i dvije ključne institucije za obezbjeđivanje zakonite privatizacije i ulaganje u razvoj (Investiciono-razvojna banka RS, te Komisija za reviziju privatizacije u preduzećima i bankama RS).

- Ukoliko predstavnici SNSD-a žele da pokažu šta su radili u proteklom periodu, morat će bolje da se potrude. Hvaliti se "ukidanjem viza", dok EU navodi SNSD kao jednog od najvećih krivaca za odgađanje istog, ili recimo smanjenjem nezaposlenosti, kada statistike neumoljive govore suprotno, zaista je čin vrlo neodgovornog vođenja politike. Apelujemo na SNSD, kao i na sve ostale političke stranke, da svoje predizborne kampanje ne grade na obmanama i evidentnim neistinama. Predstavnici/e vlasti su dužni/e da građane/ke, koji su im na prošlim izborima ukazali povjerenje svojim glasovima i pred kojima su za odgovorni, o svom radu u proteklom periodu , informišu potpuno, konkretno i istinito, poručuju iz Udruženja građana "Zašto ne“.

(Fena)

Taman kada sam pomislio da sam očvrsnuo tokom svih ovih godina i da nema više ništa čime me ove naše vlasti mogu iznenaditi, desilo se famozno obezbjeđivanje skupštinske većine u Osmacima.

Tim Osmacima, koje dok ovo pišem zamišljam kao onaj gradić u filmu U Turn gdje zaglavi Sean Penn, godinama čvrstom rukom vlada Branislav Bošković. Jedina prijetnja njegovoj vladavini je Laza Vidaković, odbornik Naše stranke, čiji glas može prevagnuti u skupštinskom odlučivanju. Branislav nije mogao podnijeti paklenu neizvjesnost glasanja i odlučio se za konačni obračun. Pozvao je Lazu u kafanu i ponudio mu najprimamljiviju moguću ponudu – mjesto potpredsjednika! Kada je ovaj odbio čak i takav, skoro nezemaljski dar, Bošković je užasnuto pomislio da su propali planovi o skupštinskoj većini. Više nije imao kud – zgrabio je mrski odlučujući glas, strpao ga u automobil i odvezao do Drine. Tamo ga je predao maskiranim saradnicima koji su ga odvezli do Beograda i zatvorili u kuću u predgrađu.

Za to vrijeme, u Osmacima, Bošković je dovršavao svoj pakleni projekt osvajanja skupštinske većine. Čekao je odlučujuću sjednicu i sanjario: danas Osmaci, sutra Bijeljina, prekosutra Kalesija, pa Republika Srpska, normalno i Bosna i Hercegovina, a odatle je samo nebo granica Evropske unije.

Nije očekivao da će odlučujući glas prevariti svoje otmičare, preskočiti terasu, domoći se Bosne i Hercegovine, Kalesije, Bijeljine i Osmaka, ući u Opštinsku salu i u posljednji čas svojoj koaliciji obezbijediti skupštinsku većinu. Branislav Bošković nijemo je posmatrao kako mu se ruše snovi, skupštinska sala vrtila se oko njega, vrtlog je zahvatao Osmake, Bijeljinu, Kalesiju i tako dalje...

...

Zvuči kao skeč, ali nije. Kao što znate, sve napisano je čista istina iako sam pokušao, vjerovatno nepotrebno, da je smjestim u atmosferu trash filmova. Nisam sam. Svoju bolesnu ambiciju Bošković je stavio u skučene okvire Osmaka pa smo, sudeći i po forumskim komentarima, skloni da je tretiramo s podsmijehom. Također, zato što nam je smiješna njegova žudnja, prema načelniku osjećamo skoro sažaljenje.

Naravno, nema mjesta ni smijehu niti sažaljenju. Bošković nipošto nije usamljen slučaj. Političari na vlasti, naročito u ovom predizbornom periodu, osjećaju istu žudnju. Da bi je nahranili, spremni su na sve, kao i načelnik Osmaka. Samo, njihovi okviri su nešto širi, pa im je za ostvarenje planova potreban komplikovaniji scenarij od Boškovićevog – recimo kupovina medija, manipulacija Fatom Orlović, prijetnje referendumom, spotovi nije kasno za bolji život...

Scenariji jesu komplikovaniji, ali su čak i prljaviji od Otmice u Osmacima.

...

Da bismo se malo opustili nakon ovako napetog akcionog scenarija, pripremili smo vam mali kviz.

U prvom planu priložene fotografije vidite deset skoro identičnih likova. Pronađite uljeza!

(zurnal.info)

Nijedno sportsko takmičenje u svijetu ne može se porediti sa nogometnom Ligom Prvaka. Ni po kvalitetu, atraktivnosti, gledanosti, biznisu... ni po čemu. Nova sezona upravo počinje!

FAVORITI

Ništa novo. Možda još koji klub u krugu kandidata za sami vrh. Ali, ne dalje od Španije,Njemačke i Italije. Eventualno,Njemačka sa Bayernom. U najužem krugu kandidata za novi trofej su Barcelona, Real, Inter, Milan, Manchester United i Chelsea. Teško da se pored ovih gigant- klubova neko može ugurati među četiri najbolja kluba.

SPECIAL ONE

Sve oči su uprte u njega. Inter je prošle sezone odveo do kraja. Portugalac Jose Mourinho preuzeo je novi izazov. Vratiti u evropskim okvirima posrnuli Real Madrid tamo gdje mu je i mjesto. Na vrh. Ušao je u krug samo tri trenera koji su sa dva različita kluba osvajali naslov prvaka Evrope. Ovaj put želi otići još dalje.

Liga prvaka je takmičenje svih takmičenja. Ne samo najvažnije nego i najveće u nogometnom svijetu. Zato želim postati prvi trener kojem će to uspjeti za kormilom tri različita kluba – kaže 37-godišnjak,vlasnik trofeja sa Interom i Portom.

NOVI KOLAČI

Svake sezone u grupnu fazu Lige Prvaka dođu novi kolači. Ovaj put će čari igranja grupne faze osjetiti šest klubova. To su Tottenham, Twente, Bursaspor,Hapoel Tel Aviv,Braga i Žilina.

RECESIJA

Kad bi se lagali, onda bi rekli da je i Evropsku nogometnu federaciju zahvatila recesija. I ove sezone, klubovi će za svaku pobjedu zarađivati po 800.000 eura dok bod vrijedi 400.000 eura. Za 100.000 eura povećana je zagarantovana zarada pa će svaki od 32 kluba,taman i ako izgubi svih šest susreta, sigurno zaraditi najmanje 7,200.000. Sitnica!

GRUPA SMRTI

Nijedna grupa nije ni približno atraktivna kao što je grupa G. Osim Auxerrea koji je autsajder, tu su još Real Madrid,Milan i Ajax! Tri giganta koja u svojim klupskim vitrinama imaju čak 20 naslova evropskog prvaka. Real je na tronu bio devet puta, Milan sedam a Ajax četiri. Real sa redizajniranom ekipom i novim trenerom, Milan sa Ibrahimovićem i Robinhom u napadu ili Ajax sa paklenim Luisom Suarezom?!

NAŠI U LIGI PRVAKA

Svake godine nas je sve manje i manje. Posljednjih nekoliko sezona, jedinu konstantu igranja u Ligi Prvaka imaju Miralem Pjanić i Saša Papac. Nakon nekoliko prilično neuspješnih sezona, posljednju je Lyon napravio najveći uspjeh, plasiravši se u polufinale. Zato će Francuzi ove sezone, ako i nisu do sada, biti najozbiljnije shvaćeni. Imaju prilično tešku grupu, Schalke, Benfica i Hapoel Tel Aviv. Glasgow Rangers našeg Saše Papca je u grupi C, zajedno sa Manchester Unitedom, Bursasporom i Valencijom. Ako bude prema prognozama, Škoti bi se sa Špancima trebali boriti za drugo mjesto u grupi. Uz Papca i Pjanića, grupnu fazu Lige Prvaka igrat će i Admir Vladavić. Nakon što je ovog ljeta Red Bull Salzburg zamjenio svojim starim jatom, Žilinom, već sutra ga očekuje veliki susret sa Chelseaom. Slovaci će teško do druge faze. Nalaze se u grupi F sa Marseillom i moskovskim Spartakom.

(zurnal.info)

U BiH još 2.550 porodica živi u kolektivnom smještaju. Pred izbore, vlast ih se ponovo sjetila pa ih posjećuje uz pratnju kamera. Činjenica je ipak da nisu ispunili nijedno obećanje dato ovim nesretnim ljudima pred oktobarske izbore 2006.

U izbjegličkom naselju u bivšoj kasarni Slaviša Vajner Čiča u Lukavici još uvijek živi 21 porodica. Iako je od rata prošlo 15 godina,a a javnosti itekako poznato u kakvim uslovima ovi ljudi žive, čini se da će i sljedeću zimu dočekati na istom mjestu. U blizini se pravi zgrada za smještaj ovih porodica, ali prije kraja godine neće biti završena. Zbog toga se stanari već pribojavaju kako će izgledati zima koja stiže, a neki tvrde kako smještaj ipak neće dobiti baš svi. Trenutno ove porodice žive u dvije zgrade. Prva od njih, koja se vidi sa ulice, u toliko je lošem stanju da je teško povjerovati da u njoj neko živi. Zbog toga potpuno nestvarno djeluje kada se na vratima iza gomile korova i polupanih stakala pojavi petogodišnji dječak. Zoran se rodio u obližnjoj kasindolskoj bolnici i za drugi dom osim bivše kasarne ne zna. Njegov otac je u kasarni već 15 godina a majka šest. Tu su i počeli zajednički život. Jedino dijete u ovoj zgradi, mali Zoran željan je društva. Vrijeme provodi dovlačeći konzerve i stare metalne olupine s majkom:

- Tražim limenke, bolje nego da kradem – kaže zrelo.

- Komšiji koji odlazi niz put dobaciju:

- Bolje i ti radi, nemoj tražit po selu!

Smrad koji se širi zgradom po vrućini dopire od prave deponije koja se nalazi ispod stepenica. Dva mala psa rove po smeću. Na zvižduk izlijeću iz smeća i trče Zoranu:

- A moraš doći da vidiš kako mi se maca omacila. Jedno je mače rodila. Hoćeš li mi opet doći? I paket da mi doneseš.

Na pitanje šta bi volio da bude u paketu kaže:

- Riže mi donesi. I kroma – misli na makarone.

- Ma kakve riže, bolan, dovde mi je riže – majka pravi pokret rukom ispod vrata.

U unutrašnjosti zgrade prava deponija.

Jedan od stanara koji ne želi reći svoje ime objašnjava:

- Ovo ovdje nam je kupatilo – pokazuje na prostoriju koja asocira na sve samo ne na higijenu.

Razvaljena drvena vrata ne skrivaju posivjele čučavce. Po podovima plastična crijeva, veliki, nekad bijeli umivaonici, i razbijena ogledala. Baš iz te prostorije Zoranova majka donosi vodu u plastičnu banjicu kako bi dječaka okupala u prostoriji u kojoj žive. Iako ima zdravstvenih problema, a socijalni radnici i ljekari su upoznati s tim, niko se nije potrudio Zorana izvesti iz kolektivnog centra.

Naš vodič ne želi razgovarati jer kaže da od novinara nema baš neke koristi. Više pomoći očekuju od vlasti. Nekoliko dana prije naše posjete u Čiču je dolazio i Siniša Dodik iz SNSD-a. Slutim da ga naš sagovornik, u centru već 15 godina, simpatiše:

- Naći će se već neko za koga ću glasati – sjedi na stepenicama ispred kasarne.

Prekrstio je noge pa su u prvom planu uništene cipele, s odlijepljenim đonom koji se jedva drži uz gornji dio - đon, rupa, pa cipela:

- Ima tu izbora, da znaš.

Rašo i Elena

Od ove zgrade se pravom šikarom prolazi do susjedne. U njoj živi sedam porodica. Djece je dvoje – trogodišnji Rašo i njegova sestra Elena, koja je šesti razred osnovne škole Sveti Sava u Lukavici. Žive s majkom i bakom, zahvaljući čijoj penziji i preživljavaju. U kući uredno i skormno. U ćošku lutke i polomljeni autić:

- Sa'će Farma – kaže im Zoran.

- Ama, počela ti je Farma, ja gledala sinoć – smije se Elena.

U blizini je travnjak sa polomljenom klupom i zgarištem neke stare paljevine. Kažu da im je to dječije igralište.

Većina ovih ljudi u centar Čiča došla je još prije deset i više godina. Za boravak u ovim zgradama plaćaju režije, a u neposrednoj blizini gradi se zgrada u kojoj će neki od njih dobiti stan:

- Pa da konačno živimo ko ljudi a ne ko životinje, kako Bog zapovijeda. A Bog nas je stvorio, Bog nas i rastvara – nabraja Zoranova majka.

O posjeti stranačkih kadrova prije nekoliko dana svjedoče i poderani leci ispred. Obećali su svašta, pa se stanari nadaju da će to i ispuniti: - Vlada je dobra, vlada nam pomaže – kaže jedan od stanara na pitanje je li ljut na vlast koja ga nikada nije izbavila iz kasarne:

-Ali dosta je više i vas novinara – zalupio je vrata. U kasarni je već 15 godina.

Nemar političkih partija

Baš negdje u ovo vrijeme prije četiri godine političke partije u BiH potpisale su Platformu izbjeglica, raseljenih lica i povratnika 2006-2010. Pred tadašnje izbore potpisnici su obećali da će, između ostalog, vratiti izbjeglice kućama i okončati “decenijsku agoniju”. U međuvremenu, “decenijska agonija” pretvorena je u petnaestogodišnju. Prema rezultatima analize ankete o ostvarenju Platforme izbjgelica, raseljenih lica i povratnika za izbore 2010. Unije za održivi povratak BiH, rezultati stranaka na vlasti u njenom ostvarenju su LOŠI. Nijedan pojedinačni zahtjev nije ispunjen u zadovoljavajućoj mjeri a većina nije ispunjena ni djelimično.

Potpisnici Platforme su: SDA, GDS, BPS, HSS, NHI, SPRS, Partija udruženih penzionera RS, PDPRS, Narodna stranka Radom za boljitak, Zavičajni socijaldemokrati, HDU, HDZBiH, SBiH, BOSS, LDS, A-SDA.

Ovim partijama Unija je uputila anketne materijale i zahtjev za dostavljenje podataka o rezultatima postignutim u protekle četiri godine. Neke od njih, nimalo se ne stideći svojih neostvarenih obećanja, nisu se udostojile čak ni odgovoriti na pitanja Unije. Tako Stranka za BiH, LDS, BOSS i A-SDA nisu dostavile nikakve odgovore na zahtjeve Unije.

Poražavajuća je činjenica da na ovaj zahtjev nije odgovorila Stranka za BiH, čiji je potpredsjednik Safet Halilović trenutni ministar upravo za pitanja raseljenih i izbjeglih lica.

“Još jednom koristimo priliku da javno pozovemo političke partije potpisnice Platforme na njihovu obavezu da daju odgovore za ono što su radile u protekle četiri godine. Poznato je da je najveći procenat glasačkog tijela iz redova izbjeglica, raseljenih lica i povratnika”, pozvali su iz Unije ali odgovora nije bilo.

U Analizi Unije navodi se kako se može zaključiti da “stranke nisu ispunile svoja predizborna obećanja kako u vezi svakog pojedinačnog zahtjeva, tako i Platforme u cjelini.”

Neispunjena obećanja vlasti

Prema anketi provedenoj u mjesnim zajednicama za potrebe Analize, zaključuje se da nijedna preuzeta obaveza nije ispunjena:

1. Realizacija ANEX-a IV, VI, VII

2. Zaustavljanje korupcije i kriminala u oblasti rekonstrukcije i obnove

Da su stranke održale obećanje o smanjenju kriminala u oblasti rekonstrukcije i obnove stambenih objekata prognanika smatra samo 6 (2%) mjesnih zajednica, dok 143 (48%) mjesne zajednice smatraju da obećanja nisu održana.

3. Obnova 40.000 stambenih jedinica za povratnike – beskućnike i izvršavanje obeštećenja za uništenu imovinu

4. Zapošljavanje 100.000 izbjeglica, raseljenih lica i povratnika

5. Implementacija Ustavnih amandmana o konstitutivnosti naroda

6. Donošenje jedinstvenih Zakona socijalne i zdravstvene zaštite na nivou BiH

7. Uvođenje Ministarstva za dijasporu BiH i promjena Zakona o državljanstvu

8. Dovršenje reforme obrazovnog sistema u BiH

9. Izmjena izbornog Zakona uvođenjem izborne jedinice za dijasporu

Činjenice:

U BiH još 2550 porodica živi u kolektivnom smještaju.

Zaposleno je samo 1 posto povratnika.

47.000 je nezbrinutih porodica.

2.700 domaćinstava još uvijek je bez električne energije.l

{slimbox images/Galerije/lukavica/1.JPG,images/Galerije/lukavica/1.JPG;images/Galerije/lukavica/2.JPG,images/Galerije/lukavica/2.JPG;images/Galerije/lukavica/3.JPG,images/Galerije/lukavica/3.JPG;images/Galerije/lukavica/4.JPG,images/Galerije/lukavica/4.JPG;images/Galerije/lukavica/5.JPG,images/Galerije/lukavica/5.JPG;images/Galerije/lukavica/6.JPG,images/Galerije/lukavica/6.JPG;images/Galerije/lukavica/7.JPG,images/Galerije/lukavica/7.JPG;images/Galerije/lukavica/8.JPG,images/Galerije/lukavica/8.JPG;images/Galerije/lukavica/9.JPG,images/Galerije/lukavica/9.JPG;images/Galerije/lukavica/10.JPG,images/Galerije/lukavica/10.JPG;images/Galerije/lukavica/11.JPG,images/Galerije/lukavica/11.JPG;images/Galerije/lukavica/12.JPG,images/Galerije/lukavica/12.JPG;images/Galerije/lukavica/13.JPG,images/Galerije/lukavica/13.JPG;images/Galerije/lukavica/14.JPG,images/Galerije/lukavica/14.JPG;images/Galerije/lukavica/15.JPG,images/Galerije/lukavica/15.JPG;images/Galerije/lukavica/16.JPG,images/Galerije/lukavica/16.JPG;images/Galerije/lukavica/17.JPG,images/Galerije/lukavica/17.JPG;images/Galerije/lukavica/18.JPG,images/Galerije/lukavica/18.JPG;images/Galerije/lukavica/19.JPG,images/Galerije/lukavica/19.JPG;images/Galerije/lukavica/20.JPG,images/Galerije/lukavica/20.JPG;images/Galerije/lukavica/21.JPG,images/Galerije/lukavica/21.JPG;images/Galerije/lukavica/22.JPG,images/Galerije/lukavica/22.JPG;images/Galerije/lukavica/23.JPG,images/Galerije/lukavica/23.JPG;images/Galerije/lukavica/24.JPG,images/Galerije/lukavica/24.JPG;images/Galerije/lukavica/25.JPG,images/Galerije/lukavica/25.JPG;images/Galerije/lukavica/26.JPG,images/Galerije/lukavica/26.JPG;images/Galerije/lukavica/27.JPG,images/Galerije/lukavica/27.JPG;images/Galerije/lukavica/28.JPG,images/Galerije/lukavica/28.JPG;images/Galerije/lukavica/29.JPG,images/Galerije/lukavica/29.JPG;images/Galerije/lukavica/30.JPG,images/Galerije/lukavica/30.JPG;images/Galerije/lukavica/31.JPG,images/Galerije/lukavica/31.JPG;images/Galerije/lukavica/32.JPG,images/Galerije/lukavica/32.JPG;images/Galerije/lukavica/33.JPG,images/Galerije/lukavica/33.JPG;images/Galerije/lukavica/34.JPG,images/Galerije/lukavica/34.JPG;images/Galerije/lukavica/35.JPG,images/Galerije/lukavica/35.JPG;images/Galerije/lukavica/36.JPG,images/Galerije/lukavica/36.JPG;images/Galerije/lukavica/37.JPG,images/Galerije/lukavica/37.JPG;images/Galerije/lukavica/39.JPG,images/Galerije/lukavica/39.JPG;images/Galerije/lukavica/38.JPG,images/Galerije/lukavica/38.JPG;images/Galerije/lukavica/39.JPG,images/Galerije/lukavica/39.JPG;images/Galerije/lukavica/40.JPG,images/Galerije/lukavica/40.JPG;images/Galerije/lukavica/41.JPG,images/Galerije/lukavica/41.JPG;images/Galerije/lukavica/42.JPG,images/Galerije/lukavica/42.JPG;images/Galerije/lukavica/43.JPG,images/Galerije/lukavica/43.JPG}

Kada politička partija zatraži pomoć privrednici moraju biti spremni da je pruže ili da trpe posljedice.

Luku Mitrakovića iz Srpca u Republici Srpskoj (RS) skupo je koštala odluka da odbije zahtjeve lokalnog vodstva Srpske demokratske stranke (SDS). Prije 10 godina zatražili su od njega da donira novac i privoli svoje uposlenike da glasaju za kandidate ove stranke.

Stranačka većina SDS-a svojim uticajem u tadašnjoj Skupštini opštine dovela je do bankrota Agroslaviju, firmu koju je Mitraković osnovao 1991. godine. Agroslavija se u početku bavila uzgojem stoke, da bi 1998. godine registrovala djelatnost eksploatacije pijeska i šljunka. Pedesetak radnika je ostalo bez posla, a Mitraković se već devet godina spori na sudu, isčekujući finansijsku i moralnu satisfakciju.

Ovaj slučaj svjedoči koliko je teško pojedincima da se odupru političarima gladnih donacija i glasova, te kako policija i sudovi ne pružaju dovoljnu zaštitu protiv ove, gotovo legalizovane, prakse iznuđivanja.

Zbog straha od odmazde privrednici uglavnom o ovome ne žele javno govoriti. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva razgovarali su sa direktorima sedam firmi iz Viteza, Novog Travnika, Banja Luke i Sarajeva uz obećanje da će njihov identitet biti zaštićen. Svi se manje više slažu u jednom – možete reći ne zahtjevima političkih partija, ali bi vam to moglo otežati poslovanje u budućnosti. Oni koji prihvate pravila stranaka mogu računati na zaštitu, kao i pomoć u dobijanju javnih poslova.

Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International BiH kaže da političke partije često traže od privrednika razne usluge, no oni sami nerado o tome govore.

"Razlog zašto ne žele razgovarati je što privrednici vide štetu u svom budućem poslovanju. Znači, ako ja sad to prijavim, mogu zatvoriti firmu jer neću dobiti drugog posla," kaže Đikić. "Narod priča o tome. Otiđite u bilo koju kafanu i čućete, ovaj uzeo ovoliko, ovaj drugi ovoliko, ali na kraju to su sve špekulacije."

Najsvježija prijava za stranački pritisak na preduzeće dolazi iz Trebinja. Slavko Vučurević, predsjednik Opštinskog odbora Partije demokratskog progresa (PDP) Trebinje je 24. augusta podnio prijavu protiv Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Vučurević u prijavi navodi da su članovi SNSD-a sazivali radnike Hidroelektrana na Trebišnjici i pritome im prijetili otkazom ukoliko ne obezbijede 10 do 50 glasova za njihovog kandidata. Prijavu je podnio Javnom tužilaštvu Trebinje, Centru službe bezbjednosti Trebinje i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Marko Mitrović, direktor Hidroelektrana i funkcioner SNSD-a u Trebinju, je u razgovoru sa novinarom CIN- rekao da su optužbe na račun SNSD-a čista predizborna kampanja te da su netačne.

"SNSD-u ne treba pritisak na glasače da glasaju za nas na izborima. Prema tome, tvrdim da to nije tačno ili ja o tom nemam saznanja a mislim da bi trebao znati šta se dešava." – dodao je Mitrović.

Slučaj iz Srpca

Jedan privrednik je ipak otvoreno progovorio o slučaju iznuđivanja. Luka Mitraković tvrdi da ga je u aprilu 2000. godine posjetio Miloš Milenčić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Srbac i član lokalnog rukovodstva SDS-a tražeći 10.000 KM za štampanje plakata. Te godine su se održavali Opštii izbori na kojim je Milenčić bio kandidat za Narodnu skupštinu RS.

"Osim toga tražio je da izlobiram svoje radnike da daju svoj glas za SDS", kaže Mitraković. "Ja sam to normalno odbio. Odmah mi je rekao da ću za tim dobro da zažalim."

Šest mjeseci kasnije, 6. oktobra 2000. godine, put koji je Mitraković koristio za transport pijeska blokirala su dva traktora. Policija mu je rekla da se strpi, i da će blokada biti uklonjena. Pet dana kasnije, Skupština opštine Srbac razmatrala je rad preduzeća Agroslavija, nakon čega je, načelnik opštine zatražio od Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove da se realiziraju zaključci Skupštine i postavi ograničenje nosivosti na put koji je koristilo ovo preduzeće.

Agroslaviji je nakon toga zabranjeno da deponuje šljunak, a na lokalnom putu Razboj-Bajinci je postavljen znak zabrane prolaza teretnih vozila nosivosti 8 tona. Mitrakovićevi kamioni su imali nosivost od 10 tona, zbog čega su policijske patrole kaznile Mitrakovića i Agroslaviju najmanje 12 puta zbog vožnje po ovoj saobraćajnici.

Potom je Opštinski sud za prekšaje Srbac u junu 2001. godine, osam dana nakon što je vodoprivredni inspektor podnio prijavu, kaznio Agroslaviju zbog vršenja eksploatacije pijeska iz rijeke Save bez prethodno pribavljene saglasnosti.

Međutim, Agroslavija je imala svu potrebnu dokumentaciju za rad, prije svega Rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz maja te godine kojim se daje saglasnost za eksploataciju vodnog materijala. Također je imala i saglasnost Kapetanije pristaništa Brčko za eksploataciju-bagerovanje riječnog nanosa korita Save.

Ljubomir Marić, tada član Opštinskog odbora SDS-a, rekao je novinaru CIN-a da je glavni pritisak dolazio od Milenčića i Dragoljuba Kasagića, tekođe jednog od lokalnih lidera SDS-a. Kaže da mu je Milenčić nakon jednog stranačkog sastanka u Opštini predložio da i on preko političkih veza Agroslaviji zabrani prolazak kamiona.

Marić kaže da mu je tom prilikom odgovorio da nije niti zakonito ni izvodljivo nekome zabraniti korištenje javnog puta.

Milenčić, koji 2000. godine nije izabran u Narodnu skupštinu RS, ovo je demantovao. Odbio je razgovarati o slučaju.

Nakon zabrane prometa teretnih vozila nosivosti iznad 8 tona, Mitraković je počeo pijesak prevoziti zaobilaznim putem, što je značilo i znatno veće troškove. Momo Perić, predsjednik Mjesne zajednice Dolina Donja kroz koju je prolazio taj put, kaže da je Kasagić od njega zatražio da postavi barikade i spriječi prolaz kamiona, što je on odbio.

Ni Kasagić nije želio komentarisati ovaj slučaj.

Posljednji pokušaj za spas preduzeća

Nakon svega Mitraković je organizovao peticiju za podršku Agroslaviji koju je potpisalo 237 ljudi. Također je poslao i dopise na adrese petnaestak nadležnih institucija i nevladinih organizacija, ali bez većeg uspjeha.

Agroslavija nije mogla ispoštovati svoje obaveze ni prema klijentima, niti plaćati mjesečnu ratu od 7.100 KM za kredit od 250.000 KM koji je 1998. godine dobila od USAID-a, kako bi pokrenula eksploataciju šljunka. Za ovaj kredit Mitraković je založio imovinu pod hipoteku. Tokom dvije godine uspješnog rada firma je uspjela vratiti gotovo polovinu kredita. Osim ovog Mitraković je podigao još nekoliko kredita kod različitih banaka.

On je planirao da proširi svoju djelatnost, nabavi nekoliko kamiona i zaposli stotinjak novih radnika. Kasnije je morao odustati i prihvatiti činjenicu da neće uspjeti oživjeti svoj biznis.

Traženje pravde pred sudom

Agroslavija je u julu 2001. godine, zbog opstrukcija rada preduzeća, podigla tužbu za nadoknadu štete protiv Opštine Srbac na Opštinskom sudu u Srpcu. Predmet je prvo odbijen zbog nenadležnosti, a zatim i odbačen kao neosnovan. Međutim, nakon niza žalbi, rješenje slučaja danas je u rukama sudija Privrednog odjeljenja Osnovnog suda u Banjaluci.

Opštinske vlasti Srpca, su u junu 2005. godine pozvale Mitrakovića na sjednicu komisije kako bi razgovarali o nagodbi. U to vrijemeje u opštini vladala SNSD.

Mitraković prepričava kako je izgledao sastanak između predstavnika Agroslavije i petočlane opštinske komisije. "Smatrali smo da smo došli do rješenja a onda smo čuli od načelnika Kojića da će se svim sredstvima boriti, iako je rekao da je postojala pogreška njegovih prethodnika, da Agroslavija ne dobije nikakvu odštetu."

Mirko Kojić, načelnik Opštine Srbac i član SNSD-a, je novinaru CIN-a kazao da ne želi komentarisati ovaj slučaj, te da sve radi za dobrobit Opštine.

Mitraković kaže da ne misli da će skoro dobiti odštetu i da bi moglo proći još pet do šest godina prije nego što ovaj slučaj dobije epilog.

Još nekoliko primjera uticaja stranaka na firme

Pred Sudom BiH je prije tri godine vođen postupak protiv Mladena Ivanića i još četvorice čelnika Partije demokratskog progresa (PDP) pod optužbom da su od februara do maja 2002. godine od direktora šumskih gazdinstva tražili da pribave najmanje po 10.000 KM za financiranje partije.

Mirko Rokvić, tada direktor Šumskog gazdinstva Klekovača-Potoci je, svjedočeći pred Sudom, tada izjavio da je njemu i drugim direktorima jedan od čelnika PDP-a rekao da ih je "PDP postavio na mjesta direktora i jedino ih PDP može smijeniti ukoliko ne budu poslušni, a ako budu poslušni bit će maksimalno zaštićeni od strane PDP-a."

Sud BiH ih je junu 2008. godine oslobodio optužbe sa obrazloženjem da nema dokaza da je novac uistinu dat.

Prošle godine je, osim PDP-a, i Socijaldemokratska partija (SDP) povezana sa reketriranjem privrednika. Radi se o slučaju kada su čelni ljudi ove stranke osumnjičeni za pokušaj reketiratiranja Nihada Imamovića, direktora ASA Holdinga iz Sarajeva. Imamović je to prijavio Federalnoj upravi policije početkom jula 2009. godine. Policija je dostavila izvještaj Tužilaštvu BiH krajem prošle godine protiv više osoba iz ove stranke.

Imamović je rekao da mu je Sead Hasibović, direktor građevinskog preduzeća Butmir iz Sarajeva rekao da se sastao sa Zlatkom Lagumdžijom, predsjednikom SDP-a, Marinom Ivaniševićem, predsjedavajućim Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Damirom Hadžićem, načelnikom opštiine Novi Grad i Dževadom Bećirevićem, načelnikom opštine Centar i da su oni zatražili 2,2 miliona KM u zamjenu za promjenu regulacionog plana Alipašin Most. To je bio uslov da ASA Holding nastavi započetu izgradnju poslovno-stambenog centra u sarajevskom naselju Otoka.

Prema Imamoviću, Hasibović je rekao da Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, tom prilikom nije došao na sastanak.

Novinar CIN-a je kontaktirao Hadžića sa zahtjevom za razgovor, na što on nije pristao, dok je Lagumdžija bio nedostupan za komentar.

Tužilac koji vodi ovaj slučaj, Dubravko Čampara je rekao za CIN da se istraga vodi protiv Hadžića, Lagumdžije i Hasibovića, te da su ova trojica i saslušani kao osumnjičeni u ovom slučaju.

SDP je u aprilu ove godine saopštio da je Zlatko Lagumdžija u izjavi datoj Tužilaštvu BiH kazao da su svi navodi iz Imamovićeve prijave lažni i netačni.

U ranijim saopštenjima u vezi sa ovim slučajem SDP je optužio Imamovića za nelegalnu gradnju 20.000 kvadratnih metara, te da on kroz montiranu aferu pokušava izbjeći vlastitu odgovornost za to.

Od podnošenja policijskog izvještaja prošlo je više od osam mjeseci, Tužilaštvo još uvijek nije podiglo opužnicu protiv čelnika SDP-a i vlasnika firme Butmir, niti odbacilo prijavu.

(CIN)

Zanimljivo je mjesto koje je SBB izabrao za jedan od svojih predizbornih skupova. Vrlo simbolično. Sala „Muzeja za ranjenike“ u Jablanici bila je poprište nadahnutih, pompoznih govorancija Fahrudina Radončića i njegovih prikolica. Pompozne govore i bombaške poze vjerojatno je inspirirao partizanski ambijent u kojem se skup održao. Parole su prštale zrakom.

„Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!“

„Mladi su rješenje svih problema!“

I tako dalje bla-bla, truć-truć.

Elem, vratimo se na mjesto održavanja skupa. Fahro je izborom istog vjerovatno htio poručiti da kreće u borbu za ranjenike. A onaj tko je ranjen, u ovom slučaju, je narod. Fahro bi trebao biti JBT, a Mirvad Kurić vjerojatno nekakav brkati puškomitraljezac.

Postoji stara istina koja kaže da poduzetnici ulaze u politiku onda kad im se poslovno carstvo počinje rušiti, a sve kako bi se zaštitili od mogućih posljedica propasti u trenutku kad im moć/novac ishlapi te kako bi izbjegli odgovornost za razne malverzacije.

Uzmite za primjer Željka Keruma, splitskog gradonačelnika. Čim je došao na vlast isti tren je objavljeno da prodaje dio trgovačke kompanije, koja je u kreditima do grla. Zatim je uslijedila vijest da se razvodi što ima značiti da će ga bivša olakšati za dobar dio imovine. Njemu je, znači, politika trebala kao odstupnica, osiguranje da neće tresnuti o tvrdi splitski kamen sa svoje skorojevićke visine. Morao je iskoristiti posljednje trenutke svoje pune ekonomske moći kako bi došao na vlast i time amortizirao eventualne nagle gubitke te izbjegao potencijalne sudske procese. Ovako je došao na poziciju u kojoj se može izvaditi iz problema udarajući provizije i idući na ruku svojim poslovnim partnerima.

Poznat je i slučaj porodice Lijanović, kojoj je politika i zastupnički imunitet trebao kako bi izbjegli suđenja za malverzacije oko uvoza mesa i tko zna čega sve ne. Ako još uvijek vladate svojim RAM-om prisjetit ćete se da je listom nakon izbora na kojima je Lijanović ušao u parlament krenula priča o uspjehu a la Lijanović.

Takvima poput Keruma i Lijanovića politika je naprosto potrebna kako bi zaštitili vlastito bogatstvo.

SLOBODA ZA EKONOMIJU

Ovaj dio Radončićeve parole može se prevesti na slijedeći način: „Moje muljanje i malverzacije zaposlit će 100 – 200 ljudi. Nećete me valjda suditi zato što zapošljavam ljude. Pustite me da SLOBODNO, tu i tamo, okrenem neku ilegalnu paru.“

BITKA ZA RANJENIKE

Ova simbolička, Radončićeva „Bitka za ranjenike“ zapravo je bitka za njegov ranjeni poslovni imperij. Da li je to istina saznat ćemo najkasnije do nove godine.

(zurnal.info)

Sinoć je u Istanbulu završeno 16. Svjetsko prvenstvo za košarkaše. Četvrti put su do zlatne medalje došli košarkaši SAD-a. Oni su u finalu savladali domaćina Tursku rezultatom 81:64. Saradnik Žurnala Dario Mehmedović bio je jedan od rijetkih bosanskohercegovčkih novinara koji je izvještavao sa ovog takmičenja. Nakon što je sinoć završena finalna utakmica, nakon što se okitio srebrnom medaljom i odgovorio na bezbroj pitanja novinara iz svih dijelova svijeta, legendardni Bogdan Boša Tanjević je našao vremena i za čitaoce Žurnala

Nakon što ste odgovorili na engleskom, turskom, talijanskom, da vas čujemo malo i na našem jeziku. Recite, onako iskreno, koliko ste se nadali da se finalna utakmica sa Amerikancima može otvoriti u vašu korist ?

-Samo smo u drugom poluvremenu igrali čovjeka. Stavio sam ovog mog Kerem Gonluma koji je moj najveći difensore, che portato un po giu...

Prešli ste na talijanski jezik a da toga niste ni svjesni.

-Ah... (smijeh) dakle, ovaj Kerem Gonlum je Duranta stavio pod kontrolu. Napravio nam je previše čudesa u prvom poluvremenu. Da smo više igrali čovjeka... zona nije bila loša ali on je našao dobre šuteve i pogodio sve. To nam je malo sasjeklo noge. I drugo, kao što sam rekao i mojoj braći Italijanima, mi smo polufinalnu utakmicu igrali kasno, nije bilo spavanja do tri, četiri, pet sati ujutru... to su adrenalini koji rade. Bili smo nedovoljno oporavljeni da bi mogli bolje da igramo odbranu. A Boga mi i da pogodimo u napadu nešto više. To je bila mala prednost tima koji je ranije igrao utakmicu polufinala. Mi smo do finala imali prednost jer smo uvijek imali isti ritam utakmica.

Znači da ste limitirali Duranta na nekih 20-tak koševa...

-Ne, moji su igrači sami vrlo brzo odlučili da pređu na zonu i igrali smo je dosta dobro, ovu duboku, agresivnu. Ali, on je takav talenat da je to čudo neviđeno. Ja svaki put kažem „pa neće valjda i ova... i ova upadne“, jebem ti, sve ti jebem... (smijeh). A mi opet imamo problem penala, najslabija smo reprezentacija u slobodnim bacanjima. Ti poeni nam fale na kraju jer onda bi mnogo lakše bilo igrati. Ne pobjegnu oni toliko velikom razlikom, nemaju oni toliko sigurnost, mogu da šutiraju i nogom na koš jer vode 12, 14 ili 16 razlike. Kad je stiskavac, kad smo blizu, kad im malo pušemo za vrat onda je to drugačija situacija, drugačije izvođenje šuta i svega ostalog.

Gdje se nalazi ova srebrna medalja u vašoj karijeri ?

-Na topu Boga mi. Sa evropskim zlatom (Italija '99), sa Bosninim prvenstvom ('79), to su tri najznačajnije medalje.

Ima li nešto neobično što možete podjeliti s nama, da ste učinili ovih dana sa selekcijom?

-Danas sam uradio nešto što sam uradio na Evropskom prvenstvu. Recimo, zabranio sam trening. Uvijek ih ubijam treningom između dvije utakmice i onda sam danas na dan finala rekao – nema treninga, što sam uradio u Parizu i kao što sam uradio 1974. godine sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije. Veliki napori između utakmica od prvog dana ka zadnjem, treninzi kao da su van šampionata. Onda zadnji dan kažem „ja ću vas probuditi“ pa ih ne probudim, ali zato tražim maksimum živosti. Ja sam nostalgičar po prirodi, od moje osme godine melankoličar i normalno da živim od uspomena i time se hranim.

Ali, ipak gledate prema naprijed. Najavili ste da bi reprezentaciju Turske mogli voditi i u kvalifikacijama za Olimpijske Igre.

-Ako bude zdravlja, ako budem u barem ovakoj kondiciji a sad baš i nisam u nekoj velikoj kondiciji zbog ove kemoterapije koja je jako jaka... tri velika lijeka koja ti napadaju sve, ne samo ono loše nego i zdravo u tebi... ali sam svejedno imao snage da uradim odlične treninge. Moji su me asistenti spasili jer su radili prvih 15 -20 dana bez mene i doveli smo ekipu na jedan određeni nivo poslije kojeg sam ja nastavio. Igrači su pokazali jednu ekstra nježnost prema meni jer nisam trebao ni da viknem, da napravimo fantastičan trening. To sam im i rekao nakon treninga, ovo je još jedna cigla u slaganju našeg rezultata.

Možete li kratko, generalno, ocijeniti Svjetsko prvenstvo? Mnogi su prije početka sumnjali u njegovu kvalitetu.

-Ma meni je ovo super prvenstvo. Imaš mnogo onih koji kisele grožđe, koji nisu tu, ne treniraju ekipu ili ne igraju pa onda se to kaže da kisele grožđe. Vidiš ova mlada lica Amerike, pa ne znam da li bi još bolje igrale one zvijezde. Jer, ovi su poderali srce, igraju fantastičnu odbranu sa fantastičnim ritmom, kontranapadima... Drugo, Litvanci su promjenili ekipu 70 posto, doveli nova lica i igrali super basket. Srbija – to ti je kao juniorski tim koji je pojačan sa tri seniora. To što oni igraju je fantastično. Gledaj šta je zanimljivo, prve četiri reprezentacije su one koje su na vrijeme podmladile svoje timove. Argentina i Španija žive još na staroj slavi ali igračima prolazi vrijeme. Tek kad dođeš na ovako veliko takmičenje vidiš da to što oni imaju nije dovoljno.

(zurnal.info)

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida

Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.

Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.

U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.

MIJENJANJE STRANCA

Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache

trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?

Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa  srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.

Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.

Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.

Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.

Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao

život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.

S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.

OGROMNI ŽOHAR

U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?

Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje

s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.

Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.

MOĆ UOBRAŽENJA

Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.

Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.

Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.

Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.

Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.

Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.

Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.

Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.

SNAGA UOBRAŽENJA

Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.

Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.

Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.

To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.

Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.

Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.

Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.

PITANJE EUROPE

Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.

Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.

Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.

Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.

Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.

Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.

Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.

Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.

SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI

Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.

Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.

Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.

Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.

Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.

Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.

(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)

U ovoj predizbornoj kampanji postoji velika mogućnost da prilikom narudžbe hrane iz fast food objekata uz narudžbu dobijete letak nekog političkog protagoniste.

Tako je u našu redakciju uz naručenu hranu iz sarajevskog objekta brze prehrane Mutvak, kao gratis prilog došao letak Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića, tačnije poslat nam je do perverzije (u photoshopu) uglađeni član ove stranke Harun Bećirović. U predizbornim kampanjama navikli smo na sve i svašta, na otrcane i glupave slogane, laži, vesela ali i sumnjiva lica sa plakata...ali zaista nismo ni slutili da ćemo uz naručenu hranu dobivati letke koji će nam kvariti apetit. Uz malo više sreće, možda nam sljedeći put bon appetit poželi i sam šef partije Fahrudin Radončić. Preko letka, naravno.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Banksy je bez svake sumnje najoriginalniji grafiter na svijetu. Svojim se stilom odvojio od ostalih “švrljača” po zidovima, remetilaca pristojnog ponašanja i poštovanja tuđe imovine, pa ga se osim običnog grafitera često zove i art teroristom. “Kvaka” je da još niko nije uspio da otkrije njegov identitet pa je svaka informacija o njemu dragocjena. Nećete saznati njegovo pravo ime ni u ovom filmu. Za radoznalost je sasvim dovoljno reći da se Banksy pojavljuje u njemu. I da, on je režiser filma Exit Trough the Gift Shop.

O čemu se radi: Thierry Guetta je Francuz koji živi prilično jednostavnim životom trgovca odjećom u Los Angelesu. Zbog nekog teško objašnjivog kuršlusa u glavi još od smrti svoje majke, Guetta “snima” svaki trenutak svog života, arhivira kasete i nikada ih poslije toga ne gleda. Sasvim slučajno “upada” u paralelni svijet uličnih umjetnika i kamerom bilježi kako su nastala neka od njihovih najboljih djela, sve do tajanstvenog Banksyja. Na sasvim bezazlenu opasku da bi i sam trebao postati ulični umjetnik, Guetta prodaje sve što ima i ulaže u najambiciozniju izložbu ikada u Los Angelesu. Bez iskustva, razvijenog vlastitog stila i ijedne održane izložbe, Guetta postaje američka umjetnička senzacija i u isto vrijeme odraz ljudske gluposti.

Obrati pažnju: Sa dvoslojnom pričom dokumentarca o dokumentarcu, Exit Through the Gift Shop je u odnosu na ostale dokumentarce isto što i ulična umjetnost u odnosu na Mona Lisu: art terorizam. Jeannette Catsoulis iz The New York Timesa smatra da se radi o novom podžanru koga je nazvala prankumentary. O filmu već postoji bezbroj kontroverzi pa čak i teorija zavjere. Jedna od njih kaže da je apsurd vrtoglavog Guettinog uspjeha ustvari Banksyjeva podvala i da on stoji iza cijele stvari.

Premotati: Ako vas film ne zarazi na prvu, radije prekinite gledanje umjesto ubrzavanja dijelova ove jedinstvene priče.

Ponoviti: Sumnjamo da će se film prikazivati u našim kinima pa je gotovo jedini način da ga odgledate snimanje sa interneta (nelegalno naravno, ali sumnjamo da bi se zbog toga Banksy i ekipa ljutili). Dijeljenje sa prijateljima se podrazumijeva pa je svaka od tih razmjena prilika da se film još jednom cijeli pregleda u društvu.

Ekipa: Thierry Guetta, Banksy, Shepard Fairey, Invader, André

Režiser: Banksy

Producenti: Holly Cushing, Jaimie D'Cruz, James Gay-Rees

Studio: Paranoid Pictures

Trajanje: 87 minuta

(zurnal.info)

Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu

Nekakva je starica - a nečuvena se surovost o kojoj vam pričam desila u Engleskoj, gdje ekscesivna učtivost, lokanje čaja u pet i bizarni razgovori o vremenu tvore tek masku koja krije mnoga mračna, hladna srca - pomazila mačku, pogledala lijevo-desno, tek da se uvjeri da je niko ne posmatra, potom životinju bacila u kantu za smeće. Zločin bi ostao neotkriven, time i nekažnjen, da Engleska nije civilizovana i tehnološki razvijena zemlja. A razvijene zemlje nadziru svoje građane, jer znaju da se građanima ne može vjerovati: razvijene države, poput Boga, vide svaki postupak svojih povjerenja nedostojnih građana za koje će ipak imati milosti – jer država, kao i Bog, voli svoje ljude.

DOBRI SUSJEDI

Kamere su snimile ženin zločin. Neki je dobri čovjek koji ljubi istinu snimak postavio na Internet. Nesvikli na surovost, voljni, zapravo, da svaku surovost principijelno osude, civilizovani su ljudi širom svijeta burno izrazili svoju zaprepaštenost i ogorčenje. Žene su se odrekli prijatelji (Kako smo mogli biti bliski sa monstrumom? Gdje su nam oči bile? Ali ko je mogao znati, tako je dobro krila svoj pravu prirodu... Pa i Ted Bundy bio je drag čovjek i dobar susjed). Uskoro su na njenu adresu stigle i prve prijetnje smrću. Žena se javno ispričala za svoj postupak. Ne znam što me je obuzelo, rekla je.

Mačka je preživjela.

Potom se u Bugojnu desio zločin zbog kojeg smo zaboravili na ženu - baciteljicu mačke: djevojčica, odjevena kao likovi iz Shyamalanovog The Village, u rijeku je bacila tek rođene kučiće. Njen pothvat snimio je brat. Ponosni na svoje djelo, željni da svijet sazna za njih, mladi su srodnici snimak sami postavili na Internet.

Eh, nevina vremena kada su oni željni slave snimali kućne porno filmove... Kada objaviš kućni porno film, mnogi će te ljudi poželjeti – kada, kao mladi Bugojanci, objaviš snuff sa životinjama, mnogi će te ljudi poželjeti ubiti.

Bugojanci mladi, ali ne i naivni: svaki publicitet dobar je, znali su. Bacila je pse niz rijeku (kao što se dosjeti Senad Avdić) i ušla u celebrity svijet.

Isprva, identitet kučeubiteljice nije bio poznat. Michael Bay je ponudio nagradu od 50 000 dolara onome ko ga obavijesti o imenu i prezimenu nečovječne djevojčice. On je snimio Transformers (i još nekoliko filmova koje treba okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti) pa nije krio identitet, nego se hrabro potpisao.

Neki od stanovnika Bugojna istakli su: kod nas se kučići bacaju u rijeku. Kod nas se, ruku na srce, u rijeku bacaju i ljudi – i živi i mrtvi. Budući da djevojčica nije učinila ništa što ne čine i drugi ljudi, smatrali su da ona ne zaslužuje osudu. Njihovo nam rezonovanje pomaže da uočimo svu bijedu aktivnog moralisanja koje je postalo manir naše civilizacije. Svijet je krvava mašina koja radi na smrt. Nju, tuđu smrt, dišemo, pijemo i jedemo. Ona je, tuđa smrt, ono što nas održava u životu.

Moralizatorstvo je posebna vrsta moralnog sljepila. Ono što moralizator ne vidi je sljedeće: ako ima nešto što je moralno neprihvatljivo, onda je to moralizovanje. Ljudsko se ponašanje sastoji od niza gadosti. One gadosti koje su većini ljudi zajedničke moralno su prihvatljive, institucionalizovane i smatraju se »normalnim ponašanjem«, dok su gadosti koje mi ne radimo ponašanje koje moralno osuđujemo kod drugih ljudi. Ako smo, pak, mi među onima koji činimo manjinske gadosti, a drugi nas osuđuju zbog toga, vodimo borbu da i naše gadosti budu prihvaćene kao normalne. Bez brige: ako ne uspijemo mi, uspjeće naši potomci. Tradicija je moćna stvar. Ne treba potcijeniti snagu argumenta koji glasi: ovu je gadost činio i moj otac, i njegov otac, i otac prije njega. Na koncu, naše će gadosti trijumfovati i doživjeti zasluženo priznanje.

Jer je tako, nije teško zamisliti čovjeka koji sjedi za svojim kompjuterom i zgražava se nad snimcima bacanja mačke u kantu i kučića u rijeku, dok mu je stomak pun još nesvarenih dijelova životinje koju je poždrao. Taj je čovjek upravo ručao veliki odrezak. Govedo čiji je komad pojeo utukli su džinovskim maljem, a zatim raskomadali njegovo/njeno tijelo, pa krvave komade poslali na stolove dobrih ljudi širom svijeta.

VELIKI ODRESCI

TV programi puni su emisija koje prikazuju pripremu hrane: veseli kuvari defiluju ekranima. Nedostaje, međutim, snimak koji bi prikazao put odreska od, kako bi se reklo, livade do kuhinjskog stola. Nedostaju kadrovi vlažnih, toplih telećih očiju koje vire iz hladnih metalnih boksova u fabrikama mesa, nedostaje tužno mukanje krava koje pokretna traka nosi u pogon za klanje. Nedostaje prikaz surovosti koja je nužna da bismo, siti, mogli kontemplirati o milosrđu. Nedostaje prikaz materijalne baze za našu duhovnu nadgradnju.

Kao što će nam biti prikazan lijepo servirani odrezak a ne krava koju odrezuju na komade, tako ćemo vidjeti i sve prednosti slobodnog tržišta i demokratije, ali nam neće biti dozvoljeno da zavirimo u krvoprolića koja su potrebna da bi oni bili održani, niti u vojni kompleks na kojem počiva naša civilizacija koja je iznad svega posvećena miru i toleranciji. Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama.

I šta onda čovjek može, nego da mrzi tog parazita u sebi, taj virus koji nosi i razmnožava, od kojega nema bijega: ni u moral, koji, i kada im se suprotstavlja, služi nagonima i želji, niti u kulturu, koja nikada ne uspijeva umaći prirodi.

Ponekad, zar ne, čovjek je pravo pseto. Ponekad, zar ne, dođe vam da čovjeka zadavite. Kao mačku.

(zurnal.info)

Zakleo sam se majkom da u ovom predizbornom dnevniku neću citirati političare, i njihove kampanje, ali sada sam jako blizu trenutka u kojem ću prekršiti zakletvu. Ono malo vremena što provedem kući pokušavam kao svaki odgovoran građanin potrošiti i na praćenje predizbornih TV-nastupa različitih strankaroša ne bih li i ja skont'o za koga da glasam. Naravno da niko normalan ne očekuje da će od tih morona čuti nešto što će nas natjerati da odlučimo ili eventualno promijenimo mišljenje o tome da li ćemo glasati ili za koga ćemo glasati. Mislim da takav program ljudi gledaju iz prostog razloga što je to najbolji mogući nadreality šou koji se može naći u programskim šemama. Nema veće Farme od ove u kojoj učestvuju takvi hajvani. I ove godine ja pratim emisije, ali nekako paušalno, nekako nema onog žara kao prethodnih izbornih godina. Nekoliko je razloga koji su kreirali takvu dosadnu atmosferu u emisijama u kojima se nadrkavaju političari, stručno nazvane tv debate.

Prvo - ove godine u svakoj emisiji postoji i prokleti predstavnik nevladinog sektora koji sav taj dugo očekivani međupartijski sukob i iskonski TV-nacionalizam sputava i ne dozvoljava nama gledaocima da osjetimo sve draži, nama glasačima omiljene sado-naci zabave.

Drugo - čini mi se da i ova ekipa koja sebe zove „političari“ više nisu u fazonu. Znaju i oni da te , šatro svadje i prepucavanja, već izgledaju potpuno lažirano i inscenirano jer svaka budala vidi da će poslije emisije, pravo iz studija, zajedno razguliti u bife u kojem će se razgovori nastaviti uz vinjak u mnogo opuštenijoj i prijatnijoj atmosferi, jer oni su, na kraju krajeva, samo raja s posla.

Na kraju bih, dok još ima vremena za zabavu koju nam predizborni reality TV može pružiti, apelirao na sve predstavnike vlasti i opozicije da se ponašaju na sljedeći način:

Predstavnike vlasti molim da što više i što je moguće glasnije obrazlažu svoje planove, šta i kako uraditi da ova država što prije krene u prosperitet ka evropskim integracijama, kako oni to vole reći.

Predstavnike opozicije molim da šute ako je moguće čitavu emisiju jer je to najbolja šansa da dobiju izbore. Najbolja investicija bi im bila da možda sami zakupe medijski prostor i poklone ga predstavnicima vlasti.

Glasačima bih poručio da ostanu uz naš program i obavezno glasaju jer upravo na glasačkim mjestima dobijate nabolje ponude:

GLASAŠ ZA JEDNE – DOBIJEŠ PET- ŠEST NAJMANJE!!!

(zurnal.info)

„Danas na veliki srpski praznik ovaj grad poklanjamo srpskom narodu. I napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru.“ Tako je govorio zlikovac Ratko Mladić 11. jula 1995. godine u Srebrenici. „Srebrenica je Republika Srpska i ostaće tako.“, konstatirao je Milorad Dodik na istom mjestu 15 godina kasnije. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, tačnije samo nekoliko mjeseci uoči prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini, ratni zločinac Slobodan Milošević je u beogradskom predgrađu Dobanovci ugostio bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske i glavnog operativca u srebreničkom genocidu.

MI SMO POBEDILI U dugom razgovoru tokom kojeg je balkanski kasapin generalu-monstrumu pojašnjavao vlastitu historijsku veličinu sipajući teške, nerijetko čak i utemeljene uvrede na račun zločinačkog paljanskog rukovodstva (detaljnije u „60 minuta“), Milošević je izgovorio i slijedeći citat: „ Izbori nisu za nas važni po tome da li će da pobedi Janko ili Marko, jer bilo da pobedi Janko ili Marko niko od njih neće da radi na štetu Republike Srpske u korist Turaka. Niko, da jebem ko bi to bio? A ja hoću da uspeju izbori jer boli me kurac hoće li Marko ili Janko... Niti ja cenim više ove pojedince koji viču da su za mene ili protiv mene. Sve je to ova naša bagra, to je donji plan. Izbori nisu stvar ko će da pobedi, nego su izbori za mene prelomna tačka legitimizacije Republike Srpske. Mi smo pobedili onog trenutka kad se završe izbori i međunarodna zajednica kaže izbori su bili legalni“.

Desetljeće i po poslije, Slobodan Milošević je pod zemljom, Ratko Mladić na sigurnom, Republika Srpska paradržavna činjenica u Bosni i Hercegovini, a Milorad Dodik u nacionalsocijalstičkom predizbornom zanosu pod sloganom „Srpska zauvijek“. Analizirajući Miloševićeve poruke iz Dobanovaca u kojim se ovaj, nažalost, nikad presuđeni zločinac pod pritiskom Sjedinjenim Američkih Država i nekih evropskih vlada direktno distancira od ratnozločinačkog paljanskog rukovodstva predvođenog karadžićima, krajišnicima i buhama, postaje jasnije zbog čega je bilo moguće da samo dvije godine kasnije, 1998. dakle, lokalni političar iz Laktaša, čija je minorna stranka u tom trenutku imala svega dva od ukupno 83 zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, postane predsjednik Vlade ovog bh. entiteta. Ako me sjećanje ne vara, tadašnja „Koalicija Sloga“ sa Dodikom, Biljanom Plavšić i Živkom Radišićem, izbore je dobila uz slogan „ A sada mudro“, a upravo je o mudrosti „srpskog rukovodstva u Bosni“ u maju 1996. zločinac Milošević u Dobanovcima govorio „generalu kojeg Srbija nikad neće izručiti Hagu“...

MARŠ NA DRINU

Koliko god se trudio distancirati od rata i ratnih zločina počinjenih u ime stvaranja „srpske države preko Drine“, Dodik „duboko u sebi“ zna da nikad nije odmakao dalje od političara kojem je jedan zločinački režim namijenio ulogu „Radovana posle Radovana u bosanskom dejtonskom miru“. I to ne dokazuje samo Dodikova kriminalna politička karijera, njegovi kontinuirani divljački nasrtaji na žrtve genocida, rušilački pohodi na institucije Bosne i Hercegovine, pa čak ni poruke balkanskog kasapina iz Dobanovaca koje je Milošević izgovorio u prislušni uređaj instaliran u džepu odbjeglog ratnog zločinca sa činom generala. „Dodik je najveći srpski političar u ovom trenutku“, poručio je nedavno kreator zla iz devedesetih akademik Dobrica Ćosić. Njegov kolega po fašizmu Matija Bećković u Nezavisnim novinama građevinara Željka Kopanje galami: „ U Srbiji se dive Srbima van Srbije. Naročito onima u Republici Srpskoj. Tamo stoje borna kola na raskrsnicama i stoluje međunarodni predstavnik. Što oni više traže od Dodika, on im manje daje. Što hoće oni, Dodik neće. I neka neće!... Pitao sam se još u detinjstvu kakav je problem preći preko jedne plemenite reke kao što je Drina. Ali ispalo je da većeg problema gotovo u Evropi nema. Drina je postala metafizička granica među svetovima. Povlače se granice koje nemaju nikakvog drugog smisla ni opravdanja sem da podele braću, isti jezik i veru...“ Na ove je poruke sin (inače trenutno zaposlen na funkciji predsjednika Republike Srbije) Bećkovićevog kolege akademika Ljubomira Tadića reagirao hitro i konkretno, pa se sa kolegom Dodikom u samo nekoliko dana, u jeku predizborne kampanje za bh. izbore, na rijeci Drini „uprkos metafizici“ susreo dva-tri puta. I ko nakon svega navedenog može imati ikakvih dilema o podršci koju Dodik uživa u Beogradu? Ta podrška je trajna kao i genocid na kojem je je nastala Republika Srpska. Utemeljena k'o presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu iz koje se čita da je Republika Srpska klala, a Srbija podršku dala...

(zurnal.info)

 Seks? Hvala na pitanju, da Bog da i vama crkla krava

Dok je za ostatak svijeta seks čin između dvoje i/ili više ljudi, kod mene kao i kod svake dojilje nema činova - klimaks nastaje brzo i jednostavno. Kad spustim šake i usne na nešto slatko. Na 200 grama Dorine. MMMMM.

Šta ima bolje od toga? Puna su mi usta a nemam potrebe da povratim. Niti moram glumiti da i ja uživam. Plus, i to mislim veliki plus, nema dlaka. To ja zovem oralno zadovoljstvo.

A POZA 69? Obavezno, čak sa varijacijama. U posljednje vrijeme je izvodim najčešće u kuhinji.

Naime, često me muž zatekne kod frižidera, ima lak san prokletnik, i onda krene da me čupa. Ja naravno ne dam položaj tako lako, jer kažu da je smisao tantričkog seksa u izazivanju. I u svom tom tantranju, kriška ti, kriška mi, često glavom zaorem po pločicama jer se nogama čuvam za ladicu hladnjaka. Tad moram dići glavu da je sačuvam a kad sam je već digla moram nešto staviti u usta, pa kad mi već ne da da namažem paštete onda daj šta daš.... Prilično sramotno zar ne? Ali to nije najgore.

SIKI I MIKI U AKCIJI Najgore mi je što moje sise imaju više provoda nego ja. Koliko god ovo čudno zvučalo. Prvo i prvo mnogo češće izlaze van nego ja. Dojim u kući, u autu, na aleji, u restoranu, ma gdje god medena kmekne. Mozak mi je na vrijeme ispran, tako da vjerujem ako ona ne doji kad god otvori usta umrijet će od gladi. A kako su Siki i Miki stalno vani (dala sam im imena, pobogu moram nekako da se nosim sa ovom situacijom!) tako i izazivaju interes. Neki dan sjedim u autu i čekam da medena završi užinu, te kratim vrijeme pričajući sa sestrom koja stoji pred vratima automobila. Kad prilazi neki muškarac sa sve kesama u rukama, naoko normalan. Potapša mrtav hladan sestru po ramenu, pomače je i ugura glavu pored nje u moje auto. I krenu da mi se obraća. Medena naravno prekida dojenje da sasluša gospodina kao i svako fino vaspitano dijete te dojka pardon Siki zjapnu full monty. Pogled na sisu i moje crvenilo ga uopšte nisu poremetili. Srećom, baš bi mi bilo neprijatno da smo ga nečim uznemirile.

KOCKA JE BAĆENA Ostatak tijela, tako-tako, kao i ovo vrijeme. Kilavo. Poza na leđima nije baš najpovoljnija jer mi pritišće Sikija i Mikija, a to nije nešto čemu se radujem jer mi je ruku na srce svaka erotska zona u i oko dojki umrla za vjeki vjekova u ova četiri mjeseca.

Poza ja gore također nije baš poželjna. Ako bih se zanijela mogli bi završiti i kod doktora. Odmah zamislim naslov u novinama Sarajka opalila muža sisom, završili u Hitnoj. Doktori kažu Čudo! udar predmetom od 2 kilograma obično je smrtonosan!

Nema spasa ni ako me okrene na bok. Odmah zaspem.

Doggy style prezirem iz obzira prema našem mačku Franciju.

Stojeći možda? Ne dolazi u obzir, s nogu je najlakše navući prehladu.

Tako da su nam opcije sužene. Svedene na kocku takoreć. Veličine Dorine od 200 grama. MMMMMM.

(zurnal.info)

Zajebano vrijeme , ništa dobro da se desi
Dobio si otkaz sutra hljeba nećeš jesti
Počni da se brineš neke odluke donesi
Bolan gdje si , bolan gdje si
Da l' će rođak iz daleka kesu da odriješi
Dok je u dijaspori na drugoj adresi
bolan Lesi , ostani gdje jesi!

Vlada uvijek isto svira,
narod uvijek isto bira,
ovdje nikad' neće biti mira,
u džepu pola marke sija , RECESIJA!
recesija , recesija , recesija , RE CE SIJA!

Mi bi da radimo , a posla nemamo,
ovo nam se ne sviđa.
Mi bi da kupimo , al' čime to da platimo,
stigla je recesija!

Vrijeme brzo prolazi ti zaglavljen u trenu,
s ove mrtvačke tačke stvari nikako da krenu.
Ne radiš baš ništa , a nadaš se svemu.
Sam si izrežir'o ovu filmsku scenu!
Borite se vi i dalje svak' za svoju vjeru ,
nije bitno imate li šta u frižideru.
Masovna hipnoza danas prešla svaku mjeru.
Ruke peru , oni ruke peru.

(zurnal.info)

Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.

I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu te   odgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?

...

Jedan od samouvjerenih kandidata za predsjednika je i Bakir Izetbegović. On je nedavno sa svojom suprugom organizirao iftar za ratne vojne invalide, ali ne u svojoj kući, jer čak i njegove nekretnine (što javne, što tajne, što na ženi, što na svastici) nemaju toliki smještajni kapacitet, nego u Olimpijskoj dvorani Zetra. U tako intimnoj atmosferi bračni par Izetbegović ćaskao je sa gostima, a javnosti je preneseno da su ratnim vojnim invalidima prenijeli zahvalnost za sve što su do sada učinili za Bosnu i Hercegovinu. Usput, preko zalogaja, Bakir je ničim izazvan obećao da će borci ponovo imati svog člana Predsjedništva. Pošto se bacio u toliki trošak, pretpostavljamo da je mislio na sebe, ali teško nam je dokučiti razloge za tu zabludu.

Kao što svi pouzdano znamo, Bakir Izetbegović nikada nije bio borac. (Možda je nabavio playstation sa ratnim igrama, ali to nas vodi na trusni teren pretpostavki pa da se vratimo činjenicama.) Njegovo obećanje bilo bi sasvim razumljivo da ga je dao na skupu sinova bivših predsjednika, druženju nekadašnjih šefova kabineta ili na simpoziju Šajinih prijatelja i saradnika u Ustikolini.

Ovako ostaje nejasno šta je mislio reći? Misteriju dodatno pojačava podatak da se u Predsjedništvu već nalazi bivši borac koji je, ako se ne varam, čak i dobitnik Zlatnog ljiljana.

... 

Jasno je da ne možemo rasvijetliti Izetbegovićevu iftarsku izjavu, ali ona nam može pomoći da pronađemo djelimičan odgovor na pitanje iz drugog pasusa ovog teksta - Koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost? Ne radi se o samouvjerenosti, nego o nedostatku obraza.

Kao ilustraciju teksta prilažemo fotografiju koju smo snimili na Grbavici. Identitet autora intervencija na plakatu nam je nepoznat.

(zurnal.info)