Opunomoćeni predstavnik predsjednika Rusije došao je u Banju Luku da najavi silne ivesticije u RS. Tačnije, došao je da podrži Dodika i SNSD. Samo mu oni mogu osigurati da, kao i ovaj put, dođe sa praznom torbom a da ode sa punom Opunomoćeni predstavnik predsjednika Rusije Georgij Poltavčenko izjavio je u Banjoj Luci da u dvodnevnu posjetu Republici Srpskoj (RS) nije došao da bi podržao vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) pred oktobarske izbore, nego da bi se dodatno unaprijedili politički i ekonomski odnosi koje njegova zemlja ima sa entitetskim vlastima. “Ja, naravno, ne želim da neko posumnja kako hoću da utičem na tok izbora“, rekao je Poltavčenko, uvjeren da će narod “znati da prepozna i izabere svoje predstavnike”.
BIĆE SVEGA, SAMO VI GLASAJTE
Bez obzira na ovakav diplomatski odgovor ruskog zvaničnika, više je nego jasno da je dvodnevni boravak političko-privredne delegacije iz Moske u RS bio u službi predzborne kampanje SNSD-a. Priče o milionima evra novih ruskih investicija, izgradnji kraka gasovoda kroz RS u okviru projekta “Južni tok”, o istraživanjima nalazišta sirove nafte, koju će Rusi okriti u Posavini, Semberiji, na Majevici i u okolini Banje Luke, tek su politički pamfleti u cilju glorifikovanja vladajućeg SNSD-a, koji je, eto, jedini sposoban da narodu obezbijedi svjetliju budućnost. I to ne bilo kakvu, već uz pomoć ruskih miliona, a uz to i zaštitu Rusije od bonskih ovlaštenja i nametnutih odluka visokog predstavnika koje, kako je poručio Milorad Dodik, zvaničnici RS ni u budućnosti neće primjenjivati. “Mi smo naše prijatelje upoznali o ranijim zloupotrebama bonskih ovlašenja i tražili razumjevanje u pogledu naših nepoštivanja tih ovlaštenja“, rekao je Dodik posle sastanka sa Poltavčenkom. Nejasno je zašto je to Dodik rekao Poltavčenku, koji je opunomoćenik ruskog predsjednika za regije u Rusiji i nema veze sa spoljnom politkom. Osim ako u međuvremenu, RS nije postala jedna od ruskih regija.
Čuli su se i hvalospjevi o Rafineriji nafte u Brodu, čije je većinski vlasnik prije par godina postala ruska kompanija “Njeftegazinkor”, u kojoj državna kompanija “Zarubežnjeft” ima udio vlasništva. „Investicije u Rafineriju nafte se nastavljaju u obimu koji je ranije najavio ‘Zarubežnjeft’ i to bi u idućoj godini trebalo bitno da poboljša obim proivodnje naftnih derivata u Rafineriji, poveća kapacitete do 4,2 miliona tona i zaposli dodatnih 500 radnika. Ruski partner u rehabilitacij i usavršavanje tehnologije u Rafineriji nafe u ovoj godini ulaže preko 100 miliona evra, a u idućoj godini isto toliko kako bi se taj proces završio“, rekao je Dodik.
INVESTICIJE RUSKE, PARE NARODNE
Sve priče o tome kako su Rusi spasili brodsku Rafineriju i od nje napravili uspješnu kompaniju pale su u vodu nakon što je revizorska kuća “Deloitte” utvrdila da je ovo preduzeće prošlu poslovnu godinu završilo sa oko stotinu miliona maraka gubitka. “Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak u iznosu od 99,480,604 konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153,804,120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju “Deloitta”. U izvještaju još stoji da dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM, među kojima je i dug prema budžetu RS od 133,5 miliona KM. Radi se o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno, što je krivično djelo i koje na naplatu dolaze 1. jula iduće godine, a trebalo bi da budu otplaćene u narednih pet godina. Kuriozitet je i to što, prema revizorskom izvještaju, Rafinerija svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, duguje oko 220 miliona maraka. Zapravo, Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je Rusi zadužili stotinama miliona maraka. Vlastrodršci su prvo tvrdili da je «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. Ispostavilo se da to nije istina, nego da je pomenute pare Vladi uplatila Rafinerija, koja se za istu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Budu li ruske kompanije na sličan način investirale, novac će i dalje biti izvlačen sa ovih prostora, a domaća preduzeća bit će vječiti gubitnici.
(zurnal.info)
Sredinom maja 2003. Carla del Ponte, tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala, zakoračila je u kabinet novoimenovanog srbijanskog premijera Zorana Živkovića (na toj funkciji Živković je naslijedio ubijenog Zorana Đinđića) i ponudila politički deal čija se šteta, kada govorimo o strateškim interesima BiH od tog perioda pa sve do danas – ne može ničim izmjeriti. Za ilustraciju ne treba ići dalje od gubitka tužbe koju je naša zemlja podnijela protiv Srbije i Crne Gore za počinjeni genocid. Pri tome, prije svega, treba uzeti u obzir brojne zaštićene dokumente Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) Jugoslavije koji zahvaljujući angažmanu Carle del Ponte i njenom dogovoru sa Beogradom nikada nisu ugledali svjetlo dana. Cijenimo kako je o pravnom guruu koji je zastupao bh. tužbu u Hagu, Sakibu Softiću, do sada napisano i rečeno previše.
“LOV” U MUTNOM
Dakle, tog majskog dana, prije sedam i pol godina, Del Ponte je postala saučesnik zvaničnog Beograda, u prikrivanju odgovornosti tamošnjeg režima u događajima na prostoru BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Ponuda je bila čvrsta, a garancije trajne - zaključak je koji se nameće nakon brojnih analiza i učinka haškog tužiteljstva bez obzira radilo se o mandatu Del Ponte, ili njenog nasljednika na toj poziciciji Serza Bramertza.
„Isporučite nam Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, činite sve da izgleda kao da tražite Ratka Mladića, a zauzvrat imate odriješene ruke u selekciji svih dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane, posebno onih koji na bilo koji način mogu potvrditi direktnu umiješanost Miloševićevog režima u agresiji na BiH“. Ovo je najvjerovatniji mogući tok i scenarij sastanka na kojem je Carla del Ponte uživala u društvu Živkovića, i Gorana Svilanovića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno predsjednika Nacionalnog vijeća za suradnju sa tribunalom. Jednom iznesena na stol, velikodušna ponuda glavne tužiteljice objeručke je prihvaćena. Postignuti usmeni dogovor po njenom povratku u Hag dobila je i svoju pismenu formu:
„ ..... spremna sam potvrditi svoje obećanje da će Ured tužitelja općenito podržati zahtjev SiCG za zaštitnim mjerama u vezi sa onim dokumentima ili dijelovima dokumenata zapisnika VSO iz vremena kada je predsjednik bio Zoran Lilić ( 1993. – 1997.), za koje Vlada smatra da su takve mjere potrebne“
Opravdanje, bolje reći izvrtanje činjenica koje je Del Ponte ponudila u svojoj knjizi „Lov“( 2008.), koja je izašla nakon što je ona otišla sa pozicije glavne tužiteljice tribunala, dodatno potvrđuje nečistu savjest Švicarkinje.
"Svilanović je odgovorio navodeći opet problem odbrane Srbije u tužbi pred Međunarodnim sudom pravde. Zatim me je opomenuo da ne podnosim ponovo zahtjev za obavezujući nalog za pristup arhivama, upozoravajući da Tužilaštvo nema mnogo izgleda za pobjedu i da podnošenje takvog zahtjeva ne bi 'pomoglo', želeći da kaže da bi Beograd mogao da sarađuje još manje” –pisala je Del Ponte.
MEMOARI JEDNOG ZLOČINCA
Sve što je kasnije stalo u „zaštićene dijelove dokumenata “ koje je Beograd u dogovoru sa Carlom Del Ponte držao daleko od Međunarodnog suda pravde (ICJ) u sebi krije i personificira, pokroviteljski, idiličan, odan i u svojoj srži potpuno koordiniran odnos Pala i Beograda zasnovan na konačnom uništenju BiH.
Ovdje dolazimo do suštine onoga što, prema dirigiranim izjavama iz Haga, dopire do nas u posljednjih nekoliko mjeseci, a slovi, navodno, kao „najvažniji dokazni materijal ikad pristigao u Tribunal“.
Riječ je o dnevnicima, ratnim bilješkama, meomoarima... Ratka Mladića. Odnosno, radi se o dijelu audio dokumentaciji čiji je autor i kolekcionar, opet, ovaj ratni zločinac. Kako bismo odmah razjasnili vezu između beogradskog dogovora Del Ponteove iz maja 2003. sa tamošnjim vlastima i Mladićevih audio-pisanih uradaka, treba naglasiti da je među „zaštićenim dijelovima dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane“ i jedno rješenje iz juna 1994., preciznije, ukaz tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Zorana Lilića, kojim se potvrđuje da je Ratko Mladić u tom momentu na dužnosti komandanta Glavnog štaba 30. kadrovskog centra GŠ VJ. Pored toga, ovim Lilićevim ukazom Mladić je vanredno promoviran u čin general - pukovnika jugoslovenske vojske. Kao što ovaj konkretan dokaz (odmah treba reći da postoji još na stotine sličnih, vjerovatno i puno važnijih dokumenata od ovog) o umiješanosti vojno-političkog vrha tadašnje Jugoslavije sa događajima u BiH – prije nekoliko godina nije mogao biti korišten kao dio dokaznog materijala u sudskom sporu, tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, tako ni Mladićevi dnevnici i audio zapisi koje Tužilastvo ocjenjuje „najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribuinal“ ne nude ništa više osim dobro osmišljene podvale Beograda servirane na stol glavnog tužitelja Serza Bramertza.
OSTAVŠTINA IZA ORMARA
Petnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, petnaest godina i nešto više mjeseci od podizanja prve optužnice u Hagu protiv Ratka Mladića ( 25.07.1995) i isto toliko vremena uspješnog skrivanja Mladića - vlasti u Beogradu „uspjele“ su tokom jednog od svojih, rekli bismo stotinjak pretresa Mladićevog stana na Banovom Brdu u Beogradu, doći do „dragocjenog“ audio-pisanog arhiva. Štaviše, u „najdetaljnijem“ od svih pretresa, srbijanski istražitelji pronašli su sate razgovora i snimljnih sastanaka, nekoliko VHS kaseta, stotine ispisanih stranica ratnih bilješki... Ovaj put, i to treba posebno potcrtati, staračkim godinama pristisnuta Bosa Mladić, supruga glavnog junaka ove priče, nije imala dovoljno vremena, lucidnosti i brzine da „dragocjeni“ materijal na vrijeme sakrije od nepoželjnih gostiju. Prema nekom nepisanom pravilu, sve do posljednje akcije srbijanskog MUP-a, Bosi Mladić „skrivanje dokumentacije“ polazilo je za rukom! Mladićeva ratna i poratna ostavština pronađeno je iza ormara, istog onog u kojem je nekoliko mjeseci ranije pronađen arsenal naoružanja i municije dovoljan da opremi manju vojnu formaciju. Nismo daleko od istine ako na ovom mjestu pretpostavimo kako bi u jednom od narednih pretresa objekta na Banovom Brdu, Dačićeva policija (Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova Srbije) u istom ormaru mogla pronaći i samog Mladića.
Naravno, do ovakvog scenarija neće doći. Vjerovatnoća za takvo nešto jednaka je onoj da iz 18 sati snimljenih razgovora i sastanaka ovog krvnika, koje smo preslušali, ne možete saznati ili čuti kako je planirano etničko čiščenje, zločin ili genocid u BiH.
Kao što u svojoj audio kolekciji, niti jednu jedinu sekundu nije posvetio padu zaštićene UN-ove enklave Srebrenice i genocidu koji je potom uslijedio, Mladić isto radi i u svojim pisanim dokumentima. Ni jedne jedine riječi, ni jednog jedinog slova o streljanjima, ubistvima i pljački u periodu od 10.-17 jula 1995. Isti je „rukopis“ zločinca prije i nakon pada Žepe. Ovakva saznanja koja se sama po sebi nameću nakon preslušanog i pročitanog materijala ipak nisu zasmetala Haškom tribunalu da izađe sa paušalnom ocjenom kako se u dostavljenoj zbirci, cjelokupno gledano, radi o iznimno važnim dokazima. Ako Mladić o genocidu nije pisao, niti govorio kada je trebalo, činio je to „biranim“ riječima kasnije, tokom svoji šetnji sa balkanskim kasapinom Slobodanom Miloševićem.
KUPOVANJE VREMENA
Deset mjeseci nakon srebreničkog genocida, u razgovoru sa Slobodanom Miloševićem, vođenim 11. maja 1996. u Dobanovicma iznio „svoju istinu“ o Srebrenici.
Kao što se iz tog razgovora (koji možete pročitati u dodatku) ne vidi i ne nazire „nikakva“ Mladićeva odgovornost u vezi sa počinjenim genocidom u Srebrenici, tako se ni u jednom do dostupnih razgovora ne naslućuje njegova ili nečija druga upletenost u bilo kakvu vezu sa zločinima i etničkim čiščenjem pojedinih opština u BiH. I ne samo to. Glavni akteri čiji su razgovori objedinjeni u ovoj kolekciji, a spisak je podugačak od: Jovice Stanišića, Slobodana Miloševića, Momčila Perišića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, mahom svi do jednog zločinci od formata, nakon preslušanih snimaka djeluju, najblaže rečeno, kao mirotvorci koji su zalutali u jedan krvlju i zločinom ispisan istorijski period (vidjeti dodatke). Kroz te razgovore koji su, dakako, frizirani i pažljivo selektirani provlače se švalerski uspjesi srpskih oficira, vojnička disciplina i hijerahija, vlastita veličina, dogovori sa hrvatskom stranom i političko-vojnim vrhom bh. Hrvata o zajedničkom ratovanju protiv ARBiH...(dodatak). Ove nepobitne činjenice nisu smetale haškom tužiteljstvu da bez ikakve ozbiljnije procjene i analize izađe sa preliminirnom ocjenom kako je dostavljeni materijal iz Beograda među najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribunal. Dokazima za šta, pitanje je na koje odgovor treba ponuditi Serge Bramertz. Nije teško shvatiti da u ovim razgovorima osim plejade likova čija je životna priča završena (Slobodan Milošević), ili onih koji sjede po ćelijama tribunala i čekaju višegodišnje zatvorske kazne (Stanišić, Tolimir, Simatović, Perišić...), te obilja nezanimljivih tema, Haški tribunal nije dobio ništa. Jedini dobitnik i ovaj put jeste zvanični Beograd. Opet, cijena za ovu, uvjetno kazano vrstu suradnje koju pokazuju srbijanske vlasti spram Haga biće širom otvorena vrata zavničnog Bruxelessa ili Washingtona. Zauzvrat, Mladić je dobio još koju godinu da neometano uživa u svojoj starosti.
MILOŠEVIĆ-MLADIĆ, DOBANOVCI 11. 05. 1996.: Streljanja u Srebrenici Mladić: Prvo da vam kažem... prvo da vam kažem. Ma ja imam snimke, i ja trebam ... doduše ja nemam pristupa medijima ni na Pale, ni Beograd ni u Podgoricu. I bolje da je tako.
Milošević: I bolje. Sad je bolje.Poslije neće biti problema.
Mladić: Da vam kažem. Ja sam, bre, one civile spašavo. O kakvoj Vi deci i ženama govorite. Svako je došo, i muško, a kamoli žensko i malo i veliko tamo gde je bilo dogovoreno. To je prebačeno u Kladanj.
Milošević: Ovo do čega smo mi došli bilo je velikog streljanja civila u Srebrenici. Ne u Srebrenici…
Mladić: Koga?
Milošević: Velikog streljanja civila u Srebrenici.
Mladić: Ne,ne!
Milošević: Ne u Srebrenici, na nekoj farmi tamo.
Mladić: Ne, ne, ne, ne nikakvi civili. Ako je bilo…
Milošević: Verujem da je to Ratko moro rešiti.
Mladić: Ne samo da Vam kažem. Jeste gledali šta govore ovi što su prebegli ovamo poslije 3 meseca, četiri. Poslije godinu prebegli Turci. Vi meni niste verovali da su se tukli između sebe - Turci. Jel verujete sad nakon što ono dete govori? Dvadeset mu godina, on kaže ubijao otac sina, sin oca. Između sebe se ubijali, to je pucao svak na svakog. To trag ima predsedniče od Srebrenice do prelaza do Tuzle, tačno se zna gde je ko pado. Imate gomile gde je dvesto pobijeno, gde je deset ubijeno izmedju sebe. Ko uletali u minska polja, on se probio tuda preko vojske. Ja sam potpiso ugovor sa njima gde da dođu. I ko je došao na check point bio je spašen.
MANOJLO MILOVANOVIĆ – RATKO MLADIĆ: Ponuda od Miloševića - Grčka ili Rusija Milovanović: I razgovarali smo dugo o vama, vi još se niste izjasnili šta hoćete, ja znam vaše namere, ovaj za ostanak, ovde, ali u vašem interesu vam garantuje bezbednost u Jugoslaviji, gde hoćete, hoćete li svojoj kući, hoćete li da ostanete u bilo kojem mestu u Jugoslaviji.
I on sada ide nekim sistemom dok sam ja živ Mladić neće biti isporučen, neće mu se ništa desiti, obezbeđenje, čija će to policija biti, kad već ne verujem u tvoju vojnu policiju.
Uglavnom da se general Mladić javi. I da dok sam ja u Srbiji Mladić će biti siguran. Međutim o tome bi bilo najbolje da s vama porazgovaram. I o tome kako vi odlučite ne smemo telefonom, nego moram otići kod njega da mu prenesemo.
Perišić kaže imaju dva mesta u Rusiji i jedno mesto u Grčkoj. Rekoh čoveče i znaš da ja, da ne bih otišo da general Mladić sada živi negdje gdje... e to je što ja mogu.
Međutim Milošević je imao jasnu predstavu... to je negdje u Jugoslaviji. E onda ne dolazi u obzir tamo vamo. Međutim Milošević je imao sasvim drugu koncepciju.
E to je šefe tako. Imat ćete sve što hoćete ako ne možete da izdržite s tim budalama ako vas proteraju, onda smo se dogovorili da ja zato moram danas pisati Biljani ona je pobegla u BL, svi koji su penzionisani generali i pukovnici i staviti na raspolaganje da se... tako da se izmaknemo ispod kandži.
MILOŠEVIĆ – MLADIĆ: Izbori u RS Milošević: Pozitivan rezultat je za mene kada kaže ovaj Frovik koji vodi KEBS, ovaj Amerikanac provedeni su fer i demokratski izbori, njemu je toliko stalo... Ja sam sa njim razgovarao 20 puta do sada.On je čovek dobar. To je mat u dva poteza. Treba da bude jedna predstava koja će da nam pokaže demokratičnost, zato ovo hvaljenje što sve kontraproduktivno što Karadžić meće svoje i tvoje slike zajedno, ja sam rekao Gveri.
Mladić: To je zloupotreba mene. Jeste, ja sam mu rekao...
Milošević: Idi bre u p.... materinu. I onda ovi kažu, jeste Karadžić i Mladić su kočnica Dejtona.
Mladić: Hoće li on ići na izbore?
Milošević: Neće , rekao mi je da neće, ali mu nemoj reći da sam ti reko. Zato sam ti reko. Nemoj molim te, ovo što je očigledno je u njegovu korist, ali nemoj mu reći da je u njegovu korist.
Mladić: A, ko će mu biti iz SDS?
Milošević: On predlaže dubl što bi se reklo - predsednika i potpredsednika. Plavšićku i Koljevića da budu kao tandem.
Mladić: Koga ćete vi? Hoćete li Krajišnika ili dubl?
Milošević: Ma koji bre Krajišnik, jesi ti lud.
Mladić: Koga ćete da ja znam ako nije tajna?
Milošević: Ja ne bih prihvatio dubl Plavšić - Koljević jer je Biljana glupača obična, jer će stalno da nam tura prst u nos, te Karadžić, ovo, ono... Drugo, ona
je SDS i dosta se je kompromitovala u tim teškim ratnim izjavama.
Mladić: Šta vi mislite o ovome Buhi?
Milošević: Mislim da je kreten. On je rigidan u p.... materinu.
Mladić: Što?
Milošević: Tako bre, on je isti ko i Krajišnik.
Mladić: Možda je više pod njegovim uticajem, nije on loš čovjek.
Milošević: Nije on loš, nego oni su svi ograničeni. Zaista su ograničeni.
Mladić: Ne bi bilo loše da vi nasamo sa njim popričate.
Milošević: On je otrovani nacionalista.
Mladić: Nije, nije, Aco je..
Milošević: Ne može to. Vidite da vam kažem, nema etnički čiste države na svetu.
Mladić: Nema, sad smo takvi kakvi jesmo. Karadžić je idiot, on je ceo život radio sa ludacima i on uopšte ne zna raditi sa normalnim ljudima. On laže kad na kašiku zine. Ja to nikada nisam otvoreno ovako pred vama reko.
Milošević: Znam da laže.
Mladić: Prema tome, to je jedan monstrum čovek. Mene je muka naterala pa sam rekao jednom javno u Skupštini: „Ja sam čitav život radio sa normalnim, pregledanim ljudima“. On je radio samo sa ludacima. On bi mene ispeko na ražnju prije nego Alija
Izetbegović.
Milošević: Naravno. Meni neki dan kaže Karadzić: “Znate g. predsedniče mi smo uvek govorili jedino ste vi političar, a mi smo ostali amateri”. Reko: “Niste vi amateri, vi ste obični džukci koji nikada ništa nisu verovali. To je suština stvari.”
MLADIĆ–PERIŠIĆ (03.12. 1996.): Pero Čolić - rušenje
Mladić: Pozdrav.
Perišić: E, zdravo. Kako si ljudino?
Mladić: Pa, dobro sam. Uhvatili onog Čolića sa Buturovićem i ostalim šoferima.
Perišić: Je li ga voza?
Mladić: Vodaju se, j... ga. E, moj...
Perišić: Zabluda ima mnogo moj prijatelju. Ovako, ako možeš uradi nešto, hrabri ako možeš.
Mladić: Ama on, /Čolić/ ide sa šoferima, sa šoferima treba ići u autopark, a ne u…
Perišić: Ma znam ali šta ćeš, siromah sad je upao u nezgodnu situaciju…
Mladić: U auto-transportno preduzeće treba da rade šoferi, a ne...
Perišić: Ti si ga gurnuo u to.
Mladić: Nisam.
Perišić: Ma k.... nisi.
Mladić: U auto-transportno preduzeće...
Perišić: Pa što si predao da on to radi?
Mladić: Pa ko će drugi, kontinuitet Baćo.
Perišić: E pa, je li ti mogao reći neću?
Mladić: Ja ne mogu na slabim da ostanem, već na najjačim.
Perišić: Jebi ga znaš da je tako, makar ga moralno podrži.
Mladić: Pa ja sam ga moralno podržo. I reko da uradi šta treba, on radi obrnuto. J... ga, neka radi onda, ako ne znaju uzbrdo onda neka idu nizbrdo!
Perišić: Ma znam prijatelju, ali onda mu trebaš uticati.
Mladić: Molim?
Perišić: Pa utiči onda, j... ga.
Mladić: Pa ja sam običan čovek šta ću ja sada, jebi ga.
Perišić: Ajde onda obični čovječe, halo... želim ti prijatno. Budi što je moguće bolje.
MLADIĆ – MANOJLO MILOVANOVIĆ, (novembar 1996.): Planske aktivnosti
Mladić: Zdravo.
Milovanović: Zdravo šefe, kako si?
Mladić: Pa, evo gura se... ide. Izdržava se, tako. Šta ima?
Milovanović: Pa evo ja radim planske aktivnosti, na dvije pozicije informisati se, okupiti sve, pojasniti sve i baviti se obukom.
Mladić: Tako, tako, obukom i profesijom. Reci mi ovaj, kako je bilo kod predsednice?
Milovanović: Pa, uglavnom ste načuli. Ja nisam zadovoljan ali ja sam samo još jednom potvrdio moje procene još i ranije i tako...
Mladić: Isti scenario?
Milovanović: Da.
Mladić: Ovo, ovaj informiši ljude, ne trebamo mi da se upuštamo u njihove tračeve i medijske budalaštine.
Milovanović: Odlično.
Mladić: Nek oni lupaju sta hoće, narod zna i vojska zna šta je ko uradio.
Milovanović: Jasno.
DRUGI RAZGOVOR
MLADIĆ - NEIDENTIFIKOVANI OFICIR VRS
Mladić: Ej, đe si junače sta ima?
NN: Nema ništa, evo radimo po planu.
Mladić: Radite samo po planu, je li sve u redu?
NN: Hoće li ovo da se razreši i to?
Mladić: Pa razrešiće se, ovaj bila je jedna grupa sa predsednicom, 4 generala. Ja očekujem da ona dođe, pa ako dođe, dođe - to je njen problem, predsednik može i da dođe i da ne dođe. Ovaj, trebalo bi da dođe među svoju vojsku. Ona je razumno biće, samo njome manipuliše onaj čupavac i ostali. Nije ona, onaj čupavi radi verovatno po nalogu svojih mentora.
TREĆI RAZGOVOR
MLADIĆ – NN OFICIR VRS
NN: Halo?
Mladić: Ej, Dragi
NN: Ej!
Mladić: Šta ima novo?
NN: Ma ništa ovi majmuni još nisu uspostavili ovaj sistem veza…
Mladić: Da, da, dobro. Ne treba praviti nikakve varijante. Sinoć smo razgovarali, ti prenesi Radovanu, sinoć smo razgovarali sa predsednicom kod mene i kod grupe starešina generala. Ona je naučila dobro pesmicu u svom bunkeru, glede bilo kakvih rešenja za status i vojske i naroda! Pa očekujem da dođe načelnik štaba, general Milovanović, koji je bio na kolegiju sa njom prethodni dan, pa ćemo videti kako da rešimo ovaj problem što je moguće mirnije i bolje. Drugo, prenesi Radovanu – sutra ovi naši iz MUP-a imaju krsnu slavu, neka oni slave mada su je pogazili i ne treba da ide Radovan i ostali, a vaše kolege neki mogu da idu da vide tamo jer su to ista naša deca. E tako.
RATKO MLADIĆ - RADMILA MILENTIJEVIĆ, ministrica za informisanje u Vladi Srbije: Koga će narod na rukama nositi
Mladić: I ovo isto što je ovaj došao Mitropolit, svi oni hoće sada da im ja dam ovlašćenja kao i onaj neki što mi se javio, izigrava nekog velikog advokata u Americi. Svi oni trebaju moj potpis. Kao on bi mene branio. Rekoh:” Jesi ti advokat?” Kaže: “Jesam”. Došao je sa onim predsednikom advokatske komore iz Beograda i kaže: “Generale znate mi hoćemo da vas zastupamo na Haškom tribunalu”. Rekoh: “Zastupajte”. Ama, kaže:” Treba nam potpis”. Rekoh: ”Vama treba moje ovlašćenje da bi skupljali pare po Americi i Vas ne nteresuje Ratko Mladić. Ni moja ni Karadžićeva sudbina. Ako si ti toliki advokat, što ste dozvolili da se pokrene Haški tribunal protiv nas. Vaša nauka i diplome možete spaliti. Jer ja taj sud niti ću priznati”.
I sad ovi majmuni ovde rade tako, dogovaraju se sa Miloševićem i on sa njima. Ovamo i jedni i drugi preda mnom glume da su onaj protiv onoga, ovaj protiv ovoga, faktički da izvinete, prde u istu tikvu, jer samo su bitni oni, a ne narod. Ja to znam i rekao sam otvoreno neka se razračunaju ili slože, jer kad bude trebalo pomest će ih metla neće se znati im trag. A neka on samo, on meni ne može ništa on može samo sebi nešto. Oni znaju, i on i Amerika, da im ne odgovara moja orijentacija na narodnu kartu. Ja sam mogao da se dogovorim u Americi više nego oni svi jer Amerika je meni nudila, Holbruk je meni nudio: ”Generale šta ti hoćeš to će biti realizovano!” Ali da se prihvatim političke uloge. Neću ja to da prihvatim taj tron, da čistim jer su oni to zaprljali ovim obrazom. Shvatate li?
Ja sam razgovarao sa generalom Klarkom prvi, i otvorio taj američki kanal i meni je Klark
došao kao specijalni izaslanik predsednika Klintona i rekao mi: ”Predsednik Klinton će uraditi generale šta vi želite. Ali samo pod uslovom da se vi prihvatite da budete srpski lider”. Ne, neću ja to, srpski narod bira svoga lidera neću da se namećem pod dikatatom Amerike. Jer neću da sebe podredim nikome. A ovi su to pružali na sebe i sada prvo ide pravilo da mene oblate, i sada će mene se rešiti i faktički će se rešiti svog obraza. Obojica i Karadžić…
Milentijević: Njegova numera je odsvirana.
Mladić: E tako je. Milošević je na to igro i ako uspe da sroza Karadžića i kroz to i Mladića
Milentijević: Ja vam kažem…
Mladić: Zato što su beda što su prodali taj narod ja sam rekao i Miloševiću: ”Dođi!” Ne smiju da dođu. Bili smo kod njega u uredu. Ja sam rekao: ”Idemo na Kalemegdan. Ti izaberi ulicu koju hoćeš uz pratnju. A ja ću bez pratnje drugom ulicom pa ćemo videti ko će da dođe bezbedno!” Kažem: ”Mene će narod na rukama doneti, a tebe će sabiti u prvu kanalizacionu cev i tako sve vas, vi ste marginalci. Samo što si se ti oslonio na 100.000. milicionera i pustio si ih da pljačkaju tamo i mislite da ćete preko pljačke zauzdati narod kao konja i upravljati njime. Ne!” Narod je došao sebi, i budite uvereni da narod, jer nije on osnovao vlast i državu da bi ga ona pljačkala maltretirala. U Americi je nesto drugo, Amerika pljačka svet...
EKSKLUZIVNO: Mladićeva dobrodošlica Jadranku Prliću i delegaciji HVO – a i političkog rukovodstva HR HB
Ja želim ovde da kažem nekoliko reči, čini mi se da mi moramo da znamo ko smo, moramo da znamo gdje smo i kako ćemo. Mislim da je dobro prvo ovako sastanak vidim i drago mi je što su sve strane. Prava je šteta što je bilo toliko uzroka, krvi. Šta je bilo bilo je. Prošlost ne možemo izbrisati. Možemo to zanemariti. Zbog ovoga što je pred nama. Ja se slažem da se pokušao definirati neprijatelj. Ja se slažem da su nam zajednički neprijatelji bitni da nešto ovdje odlučimo na ovom nivou ili na nekom drugom susretu. Mi možemo ratovati kao što samo i danas ali trebamo se zapitati kad će... na ovaj dan. Ja ne bih želio da budem neiskren, ne vidim da su još uvijek prošle opasnosti. Ja polazim kao vojnik od objektivnih okolnosti, ja imam određene ili naša politika, ovaj... za broj naših vojnika, stanovnika i zarobljenika na prostorima sjeverne od linije koju...
Mi nemamo ni jednu jedinicu našu koja radi na vašoj ili našoj strani ili koja je ovakva ili onakva, u ovom trenutku smo svi tu. Moramo odmah imati u vidu da je bilo veliki broj zemalaja u svijetu makar na strani... naročito islamski partneri... i ne samo na području bivše Jugoslavije.
Mi moramo da vidimo kako i na koji način da izgradimo povjerenje.
Mi se moramo odmah imati u vidu da je veliki dio, makar....i mislim da vi osjećate da ....Mi moramo danas da radimo, da razgovaramo...? A kako i na kojoj kad ga nema. Meni je teško ovako da pozitivno razgovaram i dogovaram sa generalom i gospodom, jer ja ovo prvi put vidim....ovaj mi ne možemo da prihvatimo ovakvu neozbiljnost.....jer to unosi zabunu, mogu da shvatim i razumem šta se desilo,ali ....
Prema tome mislim da se sada hrvatska politika jasno definisati i odrediti prema onome sto je vama jasno i gospodine Predsedniče. Ja se slažem i prihvatam vašu tezu da je... ne moramo se danas dogovoriti, mi moramo da kažemo stop, to danas nije išlo da im stavimo prijedlog i da vidimo šta je sporno i kako mislimo da se može rješavati. Ako mislimo da nam nije bilo do rata ili da možemo ratom, onda ćemo ratovati. Imate jedan od dva kolosijeka kojim možemo da idemo. Jedan je neki od programa a drugi je rat. Ono što me ispunjava da je po deklaraciji je da se i hrvatska strane, dakle gospodinu Tuđmanu ovaj skup, da možemo... raditi zajedno. Ne možemo mi pomagati hrvatsku vojsku u Varešu, Kiseljaku i Žepču da ginu moji i vaši ljudi zajedno, svaki dan, dok ja u Trebinju trpim udare po Trebinju i po ljudima od hrvatske vojske. Mi moramo ići odmah, ako ne onda mi nemamo šta. Onda ja mogu ići odmah. Nemam šta da razgovaram sa generalom Norcem.
Tukli smo se, ja znam šta je bilo, znam ja njegove aktivnosti, jer nisam htio sve visoke komandante, bilo je ajde pusti sve visoke komandante da prođu... prema tome bilo je tako kako je, ja neću, mislim. U policiji je možda moguće tako razgovarati, ali u vojsci nije moguće. Jer ne može ni on ...oni su izgubljeni ukoliko im mi ne pružimo odgovarajuću pomoć. Ima drugi prostor, zato mislim pitanje hrvatske vojske i njenog angažovanja, odnosa prema našem narodu i to treba da se eliminiše. Ako treba ja predlažem da se napravi sasatanak jedan kvalitetan gdje će biti i predstavnici BiH i Hrvatske, i Tuđman i ostali i da definišemo kako... jer krajnja je situacija da vidimo ko je neprijatelj stvarni, kako sa njim i ono što kaže predsednik Prlić, pa ćemo onda videti. Ja imam zahteva od vaših komandanta, i predstavnika, potužilo se, ljudi se žale, a ja ne mogu da dozvolim da još neko strada. Nije on kriv sto se zaneo nekom politikom koja mu je obećavala. Pa bih ja predložio ovaj te dve osnovne stavri pored onoga sto sam rekao ko smo, sta smo, kud ćemo kako ćemo sta možemo. Ne možemo nas dvojica da govorimo o nekim budućim odnosima iz ....sabora Hrvatske...i ja sam po tim događajima ponajstariji ovdje pa da kažem. Ne možemo mi imati od Knina saradničke odnose a da se ide na neko selo ili sta ja znam da se planira ovi ili ono. Zato ja mislim da treba više općih okvira tih hrvatsko-srpskih odnosa, slažem se s vama, prvi put, da bez kompleksnog rješenja hrvatsko-srpskog pitanja nema mira na kompletnom Balkanu i ne samo to. I štaviše mislim da se trebaju uključiti i muslimaske vlasti ne vlasti BiH, ali ja mislim da ti trterba da se otvore mogućnosti za konstruktivne prijedloge nekih evropskih zemalja u prvom redu ove četiri koje ste procijenili i stavise ...veoma je bitno da evropske zemlje shvate da kršćanska Evrope shvati da ne možemo da dozvolimo ono što su nam i prreci prije nekoliko vjekova nisu dozvoljavali, smo vodili kršćanske ratove, ko to nije shvatio u Evropi, a mislim da je i hrvatska strana shvatila kolika je bila opsanost od one turske enklave zapadno. Sta nas još može koštati, ja mislim da nam neće ići na ruku ako budemo jedni na druge udarali, jer će to pogodovati muslimanima. Oni nisu za podcjenjivnaje. Ne iz razloga sto ih malo ima, sto se ogu naoružati ne iz razloga sto ih mogu podrzati već po meni iz razloga što oni su takav kalibar da je njima draže poginuti sa tom idejom nego živjeti bez. Ja bih zato da se udare prvo političke dimenzije i okviri. Znači treba prvo gledati političke dimenzije iza onog sto je bilo, znači ako smo i neprijatelji bili može tu neki i mali mirovni ugovor da se napravi, ne mora danas moze i kasnije na nekom političkom nivou i to da bude mislim ne možemo mi tako, znam ne možemo da idemo van politike, jer niko ne govori o sebi. Meni interesuje strategija, na taj način rešimo stvari. Mi ne možemo da budemo uvijek neki privjesak Evrope uvijek , ni mi ni vi. I ne može Evrpa da zanemaruje nas i naše zelje, da uvazava muslimanima zelje a nama da ne uvažava. Mi moramo neke stvari promijeniti u evropskim i svjetskim okvirima, u političkim razmišljanjima našim, da imamo mi osnove, da ne bude sad Roso izdajnik u hrvatskom narodu zato što je sjeo sa Mladićem da razgovara ili Karadžić i Mladić izdajnici u srpskom narodu zato što razgovaraju sa Bobanom . Moramo se prijeteljski odrediti, da se ide mirnim putem da razriješi uz uvazavnaj i jedne i druge pa i treće strane, A isto tako moram da kažem što se tiče te muslimanske države. Ona će biti jedan balon koji će se naduvavati i nema svrhe ono što ne završimo sad nećemo nikad. A ne možemo da se ispravimo ovdje sad , jer inače smo pokazali ono sto smo ljudima za tri godine....eto tako ja zelim da budem iskren, sto se tiče odgovornosti mi ćemo stati na to za rješevaanje mirnim putem. Isto tako moramo da vidimo da znam, sta i kako dokle jer vi znate sta su...Hvala vam
(zurnal.info)
Sumnjao sam da Swansi nakon 28 godina mogu napraviti album koji bi bio moćan kao snimci s početka karijere. Prevario sam se
Teško je za očekivati da band koji počeo sa radom 1982. godine može nakon 28 godina snimiti album koji bi bio na nivou snimaka sa početka karijere. Uz takvu sumnju preslušao sam novi album grupe Swans pod nazivom My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky, snimljen nakon što je idejni vođa i guru banda Michael Gira početkom 2010. godine reaktivirao ovaj legendarni njujorški band nakon 14 godina mrtvila.
Sve labuđe neuroze
Prvi put se pojavljuju u javnosti sa svojim EP-em na kojem su već tada pokazali da su band koji odstupa od klasičnog rock izražaja. Nastaju u periodu kada je noise zvuk bio glavna odrednica njujorške underground scene, zajedno sa Sonic Youth i Lydijom Lunch. Band je često pravio stanke zbog unutrašnjih previranja, ali Gira nije mirovao, snimao je razne projekte sa Jarboem koja je uz njega bila konstanta Swansa. Veliki je uticaj same Jarboe na rad Swansa. Kada se Gira prepustio akustičnom-noise projektu pod nazivom Angels Of Light ona se vratila noiseu. U tom periodu je sarađivala sa Blixe Bargeldom iz Einsturzende Neubauten, Justinom Broderickom iz Napalm Death i Jimom Thirlwellom aka Foetusom. Tokom saradnje sa Neurosisom je izdala fantastičan album pod nazivom ''Neurosis & Jarboe''(2003).
Swansi svoj kultni status postižu uz pomoć prva dva dugosvirajuća albuma Filth (1983) i Cop (1984) gdje prezentuju ekstremno tešku i nasilnu muziku. Postaju inspiracija mnogim bandovima među kojima je i sarajevski band SCH iz perioda sa početka '90 kao i Laibachu u pojedinim segmentima svog djelovanja. Potom snimaju albume Greed (1986), Holy Money (1986), Children of God (1987) i The Burning World (1989). Svi ovi albumi se odlično nastavljaju na prva dva koji su bili osnova za daljni rad.
Nakon albuma Children of God, Gir i Jarboe uskaču u još jedan projekat pod nazivom Skin (evropski naziv) odnosno World of Skin (američki naziv banda). Sa Skinom objavljuju dva fantastična albuma pod nazivom Blood, Women, Roses (1987) i Shame, Humility, Revenge (1988).
Nakon toga ulaze u malo mirniju fazu koristeći uglavnom akustične gitare, objavljuju albume The Burning World (1989), White Light From The Mouth of Infinity (1991), Love of Life (1992), The Great Annhilator (1996), Die Tur Ist Zu, Soundtrack for the Blind (1996)...
Danas srž grupe predstavljaju Michael Gira (gitara i vokal), Norman Westberg (gitara) Christoph Hahn (gitara, učestvovao i u projektu Angels Of Light), Phil Puleo (udaraljke), Chris Pravdica (bas) i Thor Harris (udaraljke i raznorazna buka). Zanimljivi omot albuma je radila Beatrice Pediconi.
Povratak u prošlost
Prije albuma My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky hiperproduktivni Gira snima i svoj solo album pod nazivom I Am Not Insane i DVD sa dva live nastupa. Međutim ništa ga ne spriječava da nas počasti i fantastičnim albumom u režiji Swansa na kojem se nalazi 8 numera koje su posložene ovim redom:
No Words/No Thoughts je prva numera sa albuma koja odmah stvara sliku onogo što ćemo moći čuti na novom albumu grupe Swans. Gira ponovo stvara muzičku sliku sa početka karijere. Teški zvuk bubnjeva pojačava atmosferičnost pjesme, fuzirano nabrijani efekti kotrljaju se kao lavina i dostižu vrhunac pred sam kraj.
Reeling The Liars In je balada sa akustičnom atmosferom i sa prekrasnim zvukom gitara. To je pjesma koja najviše podsjeća na period kada je Gira radio na projektu pod nazivom Angels Of Light.
Jim kombinuje spore, monotone ritmove koji se naizmjenično smjenjuju sa povećanjem količine buke i ubrzavanjem ritma pjesme što vrši konstantan pritisak na slušaoca.
My Birth se potrudila da sve ne izgleda tako uspavano i usporeno. Teški i sumanuti zvuci bubnjeva donose osjećaj malaksalosti nakon preslušane pjesme. Preovladava kotrljajući ritam uz popriličnu buku koja je na svu sreću daleko od one koju su prezentovali na početku svoje karijere. Pjesma svojim ritmom razbija do tada relativno sporu atmosferu albuma.
You Fucking People Make Me Sick je sigurno jedna od ponajboljih pjesama sa albuma. U ovoj pjesmi je sažeto sve ono što Swans sviraju. Od svega pomalo su smiksali i dobili jednu od najkompaktnijih numera na albumu. Kombinacija eksperimentalnog zvuka, teških i na momente grubih ritmova uvezano sa emotivnom atmosferom je njihov stari recept. Dječiji vokal koji se pojavljuje iznenada daje numeri još malo dodatnog šarma.
Inside Madeline ima ponavljajući ritam vođen bas gitarom. Na momente počinje da biva iritantan ali radnja se veoma brzo ubrzava i prijeti da iskoči iz kolosijeka.
Eden Prison je sigurno pjesma koja je najbliža ranim radovima Swansa. Suludi industrijski zvuk koji konstantno vrši pritisak na moždane ćelije i organe sluha u trajanju od 6 minuta je samo za vjerne fanove Swansa.
Little Mouth je završetak albuma. Kroz cijelu numeru Gira koristi horsku pratnju koja pojačava melanholičnost pjesme.
(zurnal.info)
(60minuta/zurnal.info)
Već sam rekao da ću tokom ove predizborne kampanje pokušati da primjenim jednu novu tehniku praćenja iste. Pokušaću da se uopšte ne osvrćem na poruke koje kravataši svakodnevno šalju kroz podobne i nepodobne medije. Naravno da je nemoguće ostati imun i ne primjetiti ko ga kome kako medijski spušća, ali bar mogu sve to zajedno ne širiti dalje, ne prepričavati te vrhunske gluposti na dnevnoj bazi u formi „Vjerovali ili ne„. Nekako me to sve podsjeća na onu dosadnu varijantu : dođem na posao u kancelariju, upalim računar, čekiram fejzbuk i prvo što mi privuče pažnju je neki ju tjub klip anonimne narodnjakuše koja se strašno odranja i to je kao provala koju pun entuzijazma sidam dalje raji, kao, da im web šalom uljepšam dan.
Kako kampanja odmiče sve je teže oduprijeti se izazovima koji se svaki dan pojavljuju na naslovnicama, u emisijama i slično. Niski udarci, papanski vicevi koji imaju za cilj da provale suparnika, razni nadrealni pozivi na ovo i ono. Kako kampanja odmiče, nastupi i istupi postaju sve sočniji i sve me više pozivaju da se pustim i posustanem, ali ne dam se ja. Već sam stekao neku kondiciju koja mi je sa druge strane pomogla da primjetim još jednu bizarniju pojavu koja postoji od kada postoje parlamentarni izbori u dragoj nam domovini. Otkrio sam famozno 3 - SVI.
Vjerovatno ste i vi primjetili ovu pojavu koja se manifestuje otprilike dva do tri mjeseca prije izbora. Postoje i fizički i psihički simptomi.
Fizički simptomi se manifestuju kroz povećano nerviranje – ispred TV prijemnika, pojačano znojenje - ispred TV prijemnika i još čitav niz neugodnih osjećaja - ispred TV prijemnika.
Psihički simptomi su mnogo zanimljiviji i oni najbolje opisuju 3 SVI.
Prvi simptom je takozvani „Marković simptom“. Jeste li i vi primjetili da kada dođe vrijeme izbora svi kriju za koga će glasati. Nema šanse da ti se jaran povjeri i kaže ti, onako šapatom, koga će zaokružiti na magičnom listiću. Lakše ćeš izvući da ti jaro voli dečke ili da ima neku spolnu bolest koju je zaradio dok je bio na „poslovnom putu“. To nije zbog toga što se ljudi stide ili misle da će biti u opasnosti ili pogrešno shvaćeni. Tvoj jaro ne želi da ti kaže za koga će glasati, jer tako gubi mogućnost da i poslije ovih izbora opet može reći : „Jebem im mater seljačku, ja sam i 90-et glasao za Markovića ali ne možeš ti protiv stoke“!
Ma SVI smo glasali za Markovića te 90- te!
Drugi je „SVI su isti“ simptom. O tom simptomu ne bih puno palamudio jer o njemu već sve znate i u stvari najlakše ga je objasniti kroz treći simptom koji se zove „SVI smo mi to već čuli“.
(zurnal.info)
U iščekivanju prvog „velikog“ duela u ovoj predizbornoj kampanji između Harisa Silajdžića i Bakira Izetbegovića, magazin Žurnal je za svoje čitatelje napravio jedan mali ali važan podsjetnik
Predizborni duel kao i svaki drugi, od kojeg ne očekujemo ništa. Pretpostavljamo da će proći tako što će se akteri međusobno optuživati, jedan drugom upadat u riječ, govoriti o svom zalaganju za BiH, isticati svoje vrline... I ništa ne bi bilo sporno, da se radi o nekoj drugoj televiziji i nekom drugom novinaru. Sjećate li se vremena kada se Centralni dnevnik Senada Hadžifejzovića emitovao na sarajevskoj televiziji Hayat? A sjećate li se kada su Senad Hadžifejzović i Kenan Ćerimagić, onako - mahalski s namjerom diskreditiranja, blago rečeno podvalili Silajdžiću, tako što su ga tajno snimali, a Silajdžić se izražavao u stilu kafanske lole ( „boli me ona stvar“). Ok sjećate se. Tada gazda Hayata nije bio Silajdžić, i moglo se s njim radit šta se htjelo. Danas je on vlasnik TV1, a perjanica njegove televizije je baš Centralni dnevnik i Senad Hadžifejzović.
Podsjetimo se kako je to nekada bilo. Kucamo na vrata zaboravljenih asova.
(zurnal.info)
Naš reporter putovao je u autobusu SDP-a na izborne skupove u Maglaju i Jelahu
Na izbornom skupu SDP-a u Jelahu Željko Komšić, kandidat ove stranke za ponovni izbor u Predsjedništvo, i sam je bio naizgled iznenađen kada mu je na krcatoj bini prišao dečko u crveno-bijelom dresu hrvatske reprezentacije, zagrlio ga, nasmijao se za fotografiju i onda ga iznenada i poljubio. Za izborni štab SDP-a bilo je vrijeme da se ukrcaju u crveni autobus i završe još jedan predizborni dan i vrate se odakle su krenuli toga dana oko tri sata.
Na okupljanje pred polazak sdpeovci sa visokih državnih funkcija dolaze u luksuznim službenim automobilima. Oni koji su vlasništvo stranke na sebi imaju crvenu naljepnicu sa natpisom BiH. Od tog trenutka, iznajmljeni autobus postaje kancelarija i sjedište izbornog štaba ove stranke. Odatle se šalju demanti, pišu saopštenja a u zadnjem dijelu autobusa sjednica štaba traje koliko i sama vožnja. Prvo je odredište Maglaj a nakon toga Jelah. Za većinu je ovo već treća sedmica u autobusu. Pauzirali su samo prvi dan Bajrama i jedan od članova izbornog tima se žali da počinje sanjati kako se vozi.
Spavanje otvorenih očiju
U sali koja sa svakom jačom kišom prokisne, je zagušljivo. Kino u ovom gradu radi samo petkom i subotom a Maglajlije za tri do pet maraka gledaju hitove nakon Sarajlija i Tuzlaka. Domaćini kažu da je sala posljednji put bila puna prije nekoliko sedmica na humorističnoj predstavi Osmana Džihe.
- Gdje god odemo ovako je. U Čapljini je isto bila puna sala – komentira jedan od članova izbornog štaba dok znatiželjnici koji su došli vidjeti i čuti SDP-ove kandidate komentarišu vanrednu sjednicu Predsjedništva na kojoj se nije pojavio Nebojša Radmanović.
Protokol skupa je, čini se, već stvar rutine: čitaju se kandidati za sve nivoe vlasti iz Zeničko-dobojskog kantona, nosioci lista drže govor poredani od najnižeg do najvišeg nivoa vlasti. Govornici se redaju pored logoa gradskog odbora stranke na kojem je i grb sa maglajskom tvrđavom i postaje sve jasnije koga je većina ljudi došla vidjeti: svaka rečenica u kojoj se spominje Željko Komšić prekida se aplauzom.
Govor kandidata o standardu života u ovom kantonu na trenutak smanjuje euforiju. Zeničko-dobojski kanton je jedan od najsiromašnijih u BiH; zbog rada na crno gubi se oko 60 miliona maraka jer se u budžet ne uplaćuju porezi; lokalno šumarsko društvo je za šest godina postojanja napravilo dug od 21 milion a zbog finansijske krize samo u ovom kantonu je, prema riječima kandidata iz Maglaja, 710 firmi otišlo u stečaj.
Osamnaestogodišni Mahdi Halilović i godinu dana stariji Hasan Bašić iz obližnjih Klopica odlučili su preskočiti izlaganje o crnoj statistici i nadaju se da će od Komšića čuti priču o optimističnoj budućnosti. Kažu da će na izbore prvi put. Halilović za nekoliko dana uzima svoju prvu ličnu kartu. Članovi su stranke i kažu da su nešto “ušićarili” lijepljenjem plakata SDP-a i da ih je na skup najviše privukao slogan “posao za čovjeka” koga tumače na svoj način i nadaju se da će im stranka pomoći da se zaposle.
- Trebali bi pomoći – kaže Halilović i objašnjava da je sada, dok su mladi, lako: Sad se sredimo, izađemo, muzika kafići... Ali treba se ženit još malo. Kad te dijete povuče za nogu i nemaš para da mu kupiš šta treba ti spavaj otvorenih očiju.
Odlučili su se vratiti u salu kada je spomenut Damir Hadžić, šef izbornog štaba. Neko iz zdanjih redova je na to dobacio: to care.
Govori članova lokalnih odbora SDP-a čine se nevještim ali za prisutne u isto vrijeme, čini se, i nadahnutim. Njihovo iznošenje problema stanovnika ovog industrijskog grada prisutni odobravaju klimanjem glava. Neko iz zadnjeg reda ljutito reaguje na opasku govornika da nam je sve teže otići do Hrvatske: još nas pretresaju.
Reakcija mase na izlazak Komšića pokazala je da se radi o omiljenom kandidatu. Svi su ustali kada je počeo svoj govor i zašutili...
- Iza nas su teške, ponižavajuće i čemerne godine. Narod to nije zaslužio. Ničim to niste zaslužili – rekao je Komšić objašnjavajući da on vlast doživljava kao odgovornost a ne privilegiju.
Za razliku od drugih govornika Komšić se nije bavio radom i sloganima političkih protivnika. U fokusu je držao pet SDP-ovih izbornih politika koje se odnose na obrazovanje, posao, sigurnost, zdravlje i jačanje države ali je nekoliko puta posebno naglasio da uz glas njemu treba dati glas i stranci.
Dvorana kao stadion
Tokom našeg razgovora u autubusu Hadžić nam je objasnio da je to strategija stranke: izjednačiti popularnost Komšića i SDP-a.
- Prošle godine taj odnos je bio jedan naprema dva i željeli smo iskoristiti Željkovu popularnost. Prema našim posljednjim istraživanjima taj se odnos smanjio i mi se nadamo da ćemo do izbora izjednačiti pozitivan stav prema Komšiću i stranci – objasnio je Hadžić.
- Nikad neću prihvatiti da Banja Luka nije moj grad i da to nisu svi ostali gradovi u BiH. Svi ste vi moji – rekao je Komšić i tako ponovo na noge podigao sve prisutne. Kada se aplauz smirio samo je kratko dodao prije nego što je sišao sa bine: Onda sam i ja valjda vaš.
Posljednji govor večeri Zlatka Lagumdžije bio je prilično drugačiji i energičniji od Komšićevog. Kako je odustao od napisanog govora u početku je Lagumdžija na simpatičan način podsjećao na čitanje poezije starijeg pjesnika. Objašnjavao je zašto je pričao o poslu za njega najvažnija.
- Veliki narodi i carstva nisu propadali zbog ratova nego zbog ekonomske nemoći. Ideje o kojima vam pričamo su veće od SDP-a. Naš protivnik je stanje u zemlji a ne druge stranke – govorio je Lagumdžija sa sve većim zanosom što se prisutnima, očito svidjelo, pa je završnim riječima u sali napravio atmosferu sličnu onoj kada se na stadionu postigne gol.
Moramo priznati da je i sam Lagumdžija nakon skupa izgledao kao nogometaš poslije utakmice. Međutim, vremena do polaska za Jelah je ostalo taman toliko da se napravi nekoliko fotografija za album simpatizera.
Pogled iznutra
Kada je autobus sa policijskom pratnjom došao u Jelah, svi iz autobusa su prešli na jednu stranu i sa neskrivenim oduševljenjem gledali masu. Na jednom od transparenata je pisalo: dobrodošli u crveni Jelah.
Program skupa je bio sličan onome u Maglaju. Kandidat za Parlament Federacije, Sead Rožajac, govorio je o mogućim koalicijama SDP-a.
- Mi nikada nećemo biti u partnerstvu sa onima koji razvaljuju državu BiH. Prethodna vlast nas je uvela u mrak i bijedu. Ljudi više ne vjeruju u državu i vlast, moral i pravdu – rekao je Rožajac.
Članovi SDP-a i kandidati iz ove izborne jedinice iznosili su poražavajuće podatke o stanju u ovoj opštini. Jedna od onih koje nas je posebno iznenadila jeste da u Jelahu ne postoji multietničko groblje. Grupa ljudi srednjih godina naglas je komentarisala nedavni slučaj jedne pravoslavke čija je sahrana zbog toga morala biti u Tešnju.
Dobar dio vremena za predstavljanje ideja SDP-a je, slično kao i u Maglaju, potrošen na komentare izbornih slogana drugih stranaka. Mladić koji je stajao do nas je nakon jednog od takvih komentara samo kratko rekao prijatelju: hajmo se kladiti.
Ne znamo da li ih je najava da na binu izlazi “aktuelni i budući član predsjedništva” zadržala ali su na skupu ostali do kraja. Komšić je ponovo dobio najglasniji aplauz i govor nije mogao početi sve dok masa nije prestala skandirati njegovo ime. Kladionica se u međuvremenu zatvorila.
- Godi ovo. Niko nije kamen – rekao je Komšić i dodao da narod treba zamoliti a ne tražiti od njih glas.
Njegov ali i govor Lagumdžije bili su slični onima iz Maglaja ali se predsjednik SDP-a posebno zahvalio stanovnicima Jelaha.
- Kada smo prije deset godina bili ovdje na transparentu je pisalo: dobrodošli u Jelah i sretno do pobjede. Danas piše: dobrodošli u crveni Jelah – rekao je Lagumdžija i objasnio da je uvjeren u pobjedu kao i prije deset godina.
Nešto kasnije na povratku u Sarajevu, dok je pregledao slike sa netom završenog skupa, objasnio nam je razloge svog ogromnog optimizma.
- Ljudi su u potrazi za promjenom. Osjećam da mnogo više ljudi ode sa skupa sa odlukom da glasaju za SDP. Došlo je do kraja. Ljudi hoće novi početak. Državu više ne vide kao apstraktnu kategoriju nego kao okvir za rješavanje najvažnijih pitanja.
Damir Hadžić nam iznosi optimistične ciljeve stranke. Na prošlim izborima osvojili su 193.000 glasova, ove godine smatraju da će dobiti 250.000 glasova i pobijediti. Smatra da SDP-u na ruku ide disperzija glasova bošnjačkih stranaka iako ima stav da ljudi trebaju glasati za velike stranke. Hadžić će sa svojom ekipom obići još desetak gradova i kampanju završiti skupom u Sarajevu prije nego što sazna koliko i za koga će glasati više od tri miliona registrovanih birača.
{slimbox images/Galerije/sdp/1.jpg,images/Galerije/sdp/1.jpg;images/Galerije/sdp/2.jpg,images/Galerije/sdp/2.jpg;images/Galerije/sdp/3.jpg,images/Galerije/sdp/3.jpg;images/Galerije/sdp/4.jpg,images/Galerije/sdp/4.jpg;images/Galerije/sdp/5.jpg,images/Galerije/sdp/5.jpg;images/Galerije/sdp/6.jpg,images/Galerije/sdp/6.jpg;images/Galerije/sdp/7.jpg,images/Galerije/sdp/7.jpg;images/Galerije/sdp/8.jpg,images/Galerije/sdp/8.jpg;images/Galerije/sdp/9.jpg,images/Galerije/sdp/9.jpg;images/Galerije/sdp/10.jpg,images/Galerije/sdp/10.jpg;images/Galerije/sdp/11.jpg,images/Galerije/sdp/11.jpg}
(zurnal.info)
Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.
Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.
Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.
Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.
...
Pokušaću ukratko objasniti kako sam izgradio ovaj istorijski dunđeraj.
Prvi događaj opravdavam činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, sa mahalama, čaršijom u kojoj je bio mali zanatsko – poslovni sokak, a uz njega džamija, medresa, mekteb i groblje. Nakon izgradnje željezare Zenica je dobila vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.
Drugi datum opravdavam tako što se broj stanovnika Zenice do kraja petogodišnjeg plana utrostručio, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, banke, hoteli, bolnica, kina, stadion, mostovi... Zenica se komotno mogla nazvati gradom.
A nakon trećeg datuma, ko god poželi može da se zajebava sa Zenicom. Nakon što je izdržala čitav rat, fabrika je konačno poklekla pred dolaskom doktora Silajdžića. Predstavljen kao spasilac, fabriku je za marku prodao Kuvajćanima, a ovi su je opet preprodali Indijcima. Indijci su pozatvarali sve pogone kojim im ne donose višestruk profit, radnike sveli na minimum i kao ostatke socijalističkog sistema, otpisali ekološku zaštitu i zaštitu na radu. Grad koji se više od vijeka oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo da se urušava u sebe.
...
Doktor Silajdžić je prije par dana, na javnoj tribini Žena u politici održanoj u Općini Stari Grad, hladno izjavio da je njegova stranka uspjela donijeti investicije koje su spasile Željezaru Zenica. Također je dodao da više niko ne može zaustaviti energetske projekte koji su stopirani prije dvije i po godine samo zbog straha od Stranke za BiH.
Ne znam na kakav strah od Stranke za BiH je mislio Silajdžić, ali Zeničani imaju jake razloge za paranoju. Ko je željezaru izgubio, plaši se i za energetski sistem.
...
Teško je razumjeti kako Silajdžić nakon svega može mutnu rasprodaju zeničkog metalurškog kombinata nazvati spasavanjem. Jedino opravdanje koje mi može pasti na pamet jeste činjenica da je Silajdžić takvu stvar izrekao pred salom punom žena. Možda je poželio da bude naročito šarmantan pred prisutnim damama i u nedostatku inspiracije odlučio da pravi budalu od sebe. Čest je to slučaj kod muškaraca, naročito u adolescentskoj dobi.
(zurnal.info)
Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”
Neformalna i anonimna grupa “Pritisak”, koja je poslednjih mjeseci osmislila više kampanja protiv vladajućeg režima u Republici Srpskoj, nastavlja da nervira stranački vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Početkom sedmice u Banjaluci su se pojavili novi plakati i naljepnice “Pritiska”, kojima se građani pozivaju da učestvuju u nagradnoj igri - “Pritisni i sa malo vode, Mile ode”. Poruka je ilustrovana slikom toaletne šolje i vodokotlića, a na veb sajtu “Pritiska” navedeno je da je glavno izvlačenje 3. oktobra. Svi učestvuju, svi dobijaju,a “mega nagrada za sve nas – ode Mile”. Date su i jasne instrukcije za učešće u nagradnoj igri - uzmi naljepnicu “ode Mile” od bilo kog aktiviste ili simpatizera “Pritiska”; uđi u klozet, WC, ćenifu…; olakšaj se, olakšaj sebi; zalijepi naljepnicu, ako je nužda manja, zalijepi jednu; ako je nužda veća, lijepiš dvije; pustiš vodu; i na kraju- Mile kaži osam.
Plakati i naljepnice “Pritiska” osvanuli su na ulaznim vratima Akademije nauka i umjetnosti RS, u studentskom domu, na ulazima u banjalučke fakultete, u toaletima banjalučkih kafića i pojedinim parking mjestima u gradu. Aktivisti “Pritiska” uspjeli su da svojim naljepnicima prelijepe izborne plakate SNSD-a u banjalučkom naselju Lazarevo (Budžak), netom prije nego što se na stranačkom skupu pod šatrom u tom dijelu grada pojavio cijeli stranački vrh, predvođen Miloradom Dodikom. “Pritisak” već dobrano nervira režim i SNSD, pa se glasnogovornik ove stranke Rajko Vasić odlučio obračunati sa visokim pritiskom, otkrivajući kako je ishodište te napasti u stranim ambasadama i ovdašnjoj opoziciji.
- BiH je usrana zemlja. To je najčistije što mogu da kažem o BiH. Diljem Republike Srpske već mjesecima traje prljava predizborna kampanja u kojoj su na sceni bili Kontejneri, opoziciona lažijada o svakovrsnom kriminalu, nužničke šolje i slogani tipa: S malo vode Mile ode. To mi ne govori ništa o poštenju, korektnosti, istini, snazi opozicije.
To mi govori o nužničkom ropstvu u koje je zapala jedna plejada srpskih krajputaša, bunjištaraca, otpadaka, kojih ima u svakom društvu, da se razumijemo. Nužničko ropstvo znači da su oni u Velikim Govnima. Sa tom plejadom Robova u Govnima pakt slapaju opozicionari. Ivanić, Tadić, Krsmanović, Bajić, Mihajlica. Neki su i sami dio Ropstva….Sve te i druge fekalne aktivnosti u BiH, od Bakira pa do naljepnica, finansiraju inostrani tajni izvori. Prljavim novcem. Novcem iz ruke u ruku. Za te naljepnice neko je morao dobiti pare u Banjaluci, pored troška štampe, da bi ih lijepio na svaki plakat, što je trud koji se graniči sa vjerskom devijacijom, napisao je, između ostalog, Rajko Vasić na svom blogu.
Vasićevo pisanije samo potvrđuje da će svako ko nije pravovjerni SNSD-ovac, ko se usudi da pomisli drugačije, a kamoli svoje slobodarske misli pretoči u djelo, postati meta Rajkove pljuvačine. Iskusila je to i politička analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić, koja se usudila da javno podrži aktivnosti “Pritiska”.
- Aktivnosti ove neformalne grupe su potpuno legitimne i poželjne. Oni izražavaju svoj politički stav iz jedne druge perspektive na koju javnost u RS nije navikla i mogu se upoređivati sa ‘Otporom’. Ključno pitanje je da li će ova grupa djelovati i svoj rad koncentrisati samo na predizbornu kampanju ili nastaviti da djeluje i posle oktobarskih izbora, kazala je Topić.
Dan poslije njene izjave, Vasić je objavio tekst pod naslovom “Otkrivaju se pristiskaši”, vrijeđajući Tanju Topić, krajnje vulgarno i primitivno i dovodeći je u vezu sa međunarodnom ujdurmom protiv Republike Srpske.
Grupa “Pritisak” pojavila se nedavno i sve njene akcije usmerene su ka kritici aktuelne vlasti u RS. Reklamne agencije, koje daju usluge oglašavanja na bilbordima, odbile su njihove plakate nakon što se u Doboju pojavio prvi njihov bilbord sa porukom “Dođi Mile u naš kraj, pa da vidiš šta je raj”. Bila je to prva akcija “Pritiska” nazvana “Čestitka za premijera”. Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”.
- Osnovni i jedini cilj grupe je osvajanje slobode, poručili su iz “Pritiska”.
(zurnal.info)
U Sarajevu je danas održana jedna od 11 javnih debata u isto toliko gradova Zašto glasati za ženu koje su dio kampanje 101 razlog zašto glasati za ženu: Domaćice više zbori i za svoje mjesto se izbori.
Aktivistice iz organizacija Infohouse, fondacije CURE i Foruma žena Bratunca objasnile su da žele promijeniti stav da domaćice trebaju manje zboriti jer će im ručak izgorjeti i nagovoriti ih da glasaju i učestvuju u vlasti.
Branka Inić, pravnica Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine smatra da dosadašnje kampanje nisu bile uspješne pa su ovaj put odlučile raditi drugačije.
- Mi se obraćamo domaćicama koje ne rade i slabo su obrazovane. Zbog toga im govorimo da više zbore i da se više bore za svoja prava. Žene su većina u BiH ali su manjina u politici – rekla je Inić i dodala da je 35 posto žena u našoj zemlji nepismeno.
U vlasti u BiH danas je oko 18 posto žena što je na izvjesan način uspjeh, objasnila je Stojanka Cana Tešić, aktiviskinja Foruma žena Bratunca.
- Mi smo počeli 1998. godine kada je u gradskom odboru od 31 odbornika bila samo jedna žena. Tada smo se sve rasporedile u tri partije koje su tada postojale tamo. Stajali smo jako nisko jer nismo bile prosrpski orijentirane – objasnila je Tešić i dodala da nisu birale u koju stranku ulaze.
Cilj je bio dobiti odborničko mjesto i postati nezavisan odbornik, kazala je Tešić. Zbog toga su na lokalnim izborima 2004. godine imale problem jer nisu mogle dobiti mjesto na izbornim listama.
- Jedna od naših aktivistkinja je bila posljednja na listi a opet je dobila odborničko mjesto i to je snaga žena – kazala je Tešić za koju su najveće nagrade desetogodišnjeg rada mjesta koja su osvojile u vlasti.
Za Dubravku Kovačević, aktivistkinju za borbu za prava žena, jedan od posebno značajnih uspjeha jeste zakon o 30 posto žena na izbornim listama kojega su uspjele izlobirati.
- Ako žena nema novca i nije obrazovana onda je žena žrtva – rekla je Kovačević i dodala da treba isticati pozitivne primjere: Dajte da govorimo o pozitivnim primjerima. Da primjerima pokažemo da žene to mogu.
Tokom debate sa prisutnim najviše se govorilo o odnosu žena prema ženama, posebno u politici.
- Bila sam svjedok da žena neće da glasa za ženu jer joj se ne sviđa kako izgleda ili nema dobar parfem. To je pogrešno razmišljanje – smatra Inić koja je navodila primjere u kojima su muškarci potiskivali žene “za koje su osjetili da su snažne” iz svoje stranke.
Širom BiH je tokom ove kampanje održano već više od 100 radionica u ruralnim sredinama. Aktiviskinje su posebno naglasile važnost da se kampanja nastavi na lokalnom nivou do izbora 2012. godine.
- Žena je osjetljiva, emotivna I ona će pomoći u ostvarivanju naših prava – rekla je Inić.
Učesnicu debate iz Srbije posebno je interesovalo kako se žene mogu je boriti protiv nacionalizma o čemu se raspravljalo tokom većeg dijela debate. Aktivistkinja Tešić zaključila je da žene moraju odlučnije raditi za svoja prava.
- Ako ti se ne sviđa nijedna od deset žena sa liste, ako nijedna ne valja onda ne valjaš ti. Moramo biti drske jer je to jedini način da pomognemo sebi.
(zurnal.info)
Negdje oko 19 i 30 sati na rečenom skupu zapjevao je Mostar Sevdah Reunion te raspametio, ionako raspamećene i razgaćene, Mostarce i Mostarke. Evo igara, a bez kruha se i može. Nekad respektabilan world music sastav pretvorio se u kafansku atrakciju te sviraju, ako želite, na školskim priredbama, sletovima za druga Harisa, svadbama, sahranama, vjerskim manifestacijama, bikijadama, ama gdje god ih zovnu. Ta nemaju valjda neki kriterij, njima je svejedno, napravili su puni krug od kafane, preko velikih svjetskih pozornica i natrag u kafanu.
A onda se na binu popeo on. Koji on, nemam pojma. Nisam bio i nisam se previše raspitivao. Znam zasigurno, jer mi je nekoliko svjedoka reklo istu stvar, da kad se On pojavio na bini prvo što je rekao bilo je: „Ovo je za naše Šehide!“ Zbun!? Mnogima je iznad glave iskočio upitnik. A meni je kad sam to čuo, kao i mnogo puta do sada, pao mrak na oči.
Čije Šehide, pizda vam materina!? Ovo pitam ja. A ljut sam zbog vrlo konkretnog razloga. Naime, svake godine u 6. mjesecu odajemo počast bliskom članu obitelji koji je poginuo 1992. godine. Majka, sestra i ja, baka već neko vrijeme ne može na noge, kupimo cvijeće i odemo pred negdašnji Razvitak gdje se skupi raja sa Carine i prisjeti se svojih drugova i suboraca. Među tom rajom nikad nema niti jednog predstavnika bilo koje političke partije. Neka nema i ne treba da ih bude, daleko im lijepa kuća. Ali silno se raspizdim kad po predizbornim skupovima ti isti političari, koji nikad ne dođu odati počast poginulim borcima, krenu koristiti mog rahmetli daidžu kao nekakvu valutu za potkupljivanje naroda. Šehida i branitelja, političari se sjete samo kad treba jadnom i izjebanom narodu udariti na sentiment. Tu naravno prednjače oni koji su zemlju i uvukli u prljavi rat. Ljudi poput Harisa Silajdžića, Dragana Čovića isl. kenjaju li kenjaju. Traje dijareja već dvadeset godina. Neka kenjaju, ko ih jebe, nek' se nose u tri krasna kurca, ali neka ne prljaju uspomene na ljude od časti, koji su branili svoju kuću, mahalu i grad, pominjući ih svojim poganim jezicima. U najmanju ruku, to je uvredljivo svima koji su u ratu izgubili nekog bliskog.
Uf, eto, ispuhao sam se malčice.
Uglavnom, Mostar je odblokiran. Do naredne parade laži. A njih je, ovih dana, koliko god hoćete i koliko god vam želudac može podnijeti.
(zurnal.info)
Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom
Nedavno je predsjednik SDA Sulejman Tihić izjavio kako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovini u kojem je djelovao u društvu SDS-ovca Borislava Paravca i HDZ-ovca Ive Mire Jovića predstavljalo „najfunkcionalnije državno Predsjedništvo BiH od Dejtona do današnjih dana“. Na stranu sad što su, za razliku od Tihića, bivši srpski i hrvatski član u najvišu izvršnu instituciju BiH dospjeli bez ikakvog izbornog legitimiteta (političkim dogovorom tadašnje vladajuće koalicije i njihovim lansiranjem iz državnog parlamenta nakon smjena/hapšenja Dragana Čovića i Mirka Šarovića). Nećemo ni o razlozima koji su „rukovodili“ šefa SDA da dvojicu karikaturalnih antibosankohercegovačkih političara promovira u vizionare i predvodinike „neke bolje Bosne“. Ništa od toga nije bitno kao što je ovoga puta važno raspetljati motive zbog kojih predsjednik vječito vladajuće i jedne duboko kriminalizirane firme poput SDA u jeku predizborne kampanje za oktobarske izbore umjesto na podršku izbornim kandidatima vlastite stranke vrijeme i energiju radije troši na isticanje zaboravljenih i samo njemu poznatih zasluga u navodnoj izgradnji ove nesretne države.
ČOVIĆEV RECEPT
Komičnom promocijom „svoga“ Predsjedništva skupa sa Paravcem i Jovićem u „lokomotivu reformi“, Tihić nam opet dokazuje da ga ni gotovo četverogodišnji delegatski staž u državnom Domu naroda nije uspio izliječiti od teškog izbornog poraza koji su mu svojevremeno priredili Dnevni avaz, reis Mustafa Cerić i njegov tadašnji politički suparnik Haris Silajdžić. Mora se priznati da razočarenje šefa SDA zbog činjenice da su bh. glasači prije četiri godine naivno povjerovali u Silajdžićeve ublehe o „100 posto BiH“ ima ozbiljnog i utemeljnog osnova, ali, ako je već tako (a jeste), postavlja se pitanje zbog čega je onda predsjednik SDA odmah nakon prošlih izbora sa istim onim koji su ga u predizbornoj kampanji 2006. medijski masakrirali i optuživali za izdaju Bosne i prodaju Hercegovine za tili čas sastavio koaliciju, podijelio ministarske fotelje i zauzeo rukovodeća mjesta u preostalim državnim preduzećima? Na to pitanje postoji samo jedan precizan i tačan odgovor. SDA se, kao uostalom i njen predsjednik, očajnički plaše gubitka vlasti i svih kraljevskih privilegija koje svaka vlast donosi. Međutim, izbori koji dolaze dokazuju nam da panika zbog mogućeg opozicionog staža nije jedina teška briga koja mori čelnika najveće bošnjačke stranke. Ima, naime, nečeg i u Tihićevom neskrivenom strahu od novog ličnog poraza i još jednog javnog političkog poniženja nakon kojeg po svemu sudeći više ne bi mogao računati ni na sinekuru u „domu izbornih propalica“ kako se u hodnicima državnog parlamenta na Marijin dvoru odavno tituliraju delegati iz Doma naroda BiH. Kao dokaz ovoj tvrdnji, odnosno Tihićevom mudrom bijegu od mogućeg novog javnog debakla, prilažem izborne liste Stranke demokratske akcije na kojim „ni za lijeka“ nema prvog čovjeka najveće bošnjačke stranke. „Kakva je to stranka čiji predsjednik ne smije u izbornu utakmicu ?“ pitao se vrli pitac neki. Znamo iz proteklih „godina koje su pojeli skakavci“ da je Tihić rijetko donosio riskantne i uz to originalne, nove, svježe političke odluke. Tako je i ovoga puta, navodno u ime „pružanja šanse mladim i novim licima SDA“, samog sebe sačuvao od neugodnog izbornog poraza. Kako rekosmo, Tihić već dugo nema originalnih autorskih ideja pa je i ovu posljednju po copy-paste principu preuzeo od svog vječitog koalicionog partnera i prudskog kolege Dragana Čovića koji je još prije četiri godine vlastiti bijeg sa izbornih listi objašnjavao „potrebom da se stara lica sklone u hladovinu i ustupe mjesto mlađim i sposobnijim.“ Taj potez Čović je povukao u vrijeme teških raskola unutar HDZ-a BiH. Nakon što je uspio značajno konsolidirati vlastitu stranku te ovogodišnje izborne šanse odmetnika iz HDZ-a 1990 četiri godine kasnije sveo na teorijsku mogućnost prebacivanja izbornog praga, privatizacijski pljačkaš hercegovačkih firmi na velika se vrata vratio u politički život BiH i to kao nosilac liste HDZ-a BiH u Izbornoj jedinici 2 za državni parlament. Iskustvo Čovićevih metoda obračuna sa unutarstranačkim neprijateljima Tihiću je bilo od krucijalne važnosti prilikom donošenja odluke da u krajnje neizvjesnu ( ne usuđujem se napisati unaprijed izgubljenu) utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pošalje svog najozbiljnijeg suparnika u „rukovođenju i komandovanju“ SDA-om Bakira Izetbegovića. Siguran sam, mada je to danas teško dokazati, da bi Čović prije četiri godine sa obje ruke potpisao da „na crtu“ SDP-ovcu Željku Komšiću u utrci za Predsjedništvo BiH pošalje Božu Ljubića. To se nije dogodilo samo iz razloga što je u međuvremenu osnovan HDZ 1990 koji je Ljubiću, istina, osigurao izborni poraz od Komšića, ali ne i političku kapitulaciju pred Čovićem.
AKO... ONDA...
Čovićeva iskustva, pa i ona u obračunima sa političkim protivnicima unutar HDZ-a BiH, kako rekosmo, posljednjih mjeseci koristi Sulejman Tihić, čovjek i (bivši) komunista poljuljanog političkog kredibiliteta. Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom. U tom slučaju (ukoliko, dakle, Izetbegović izgubi izbore u što se nikako ne bih smio kladiti) Tihića već na narednim izborima možemo očekivati u sadašnjoj Čovićevoj ulozi. Dakle, osvježenog, razigranog, elanom ispunjenog nosioca liste za državni parlament. U suprotnom, ukoliko Izetbegović nekim izbornim čudom ipak useli u kabinet koji je desetak godina dijelio sa svojim ocem, e onda SDA očekuje vanredni Kongres... Ali to je već neka druga priča. Priča u koju valjda još jedino čvrsto vjeruje Izetbegović junior dok sa anonimnim stranačkim volonterima obilazi skromno posjećene predizborne skupove. Skupove na kojim na mapi nema ni Tihića, ni njegovih ljudi iz rukovodstva SDA...
(zurnal.info)
Centri civilnih inicijativa (CCI) su predstavili izvještaje o monitoringu rada Skupštine i Vlade Kantona Sarajevo za 2010. s komparativnim pregledom rada od konstituiranja vlasti nakon izbora 2006. godine.
U posljednjoj godini mandata Vlada i Skupština KS-a ostvarile su najlošije razultate, dok su oscilacije u funkcioniranju vlasti obilježile cjelokupni mandat.
Ostavka premijera Samira Silajdžića, višemjesečni pregovori o izboru novog mandatara, budžetska kriza, nesuglasice unutar koalicije SBiH-SDA, preglasavanja i nejedinstvo vlade, napuštanja sjednica ministra SDA, prepirke, nedostatak kvoruma za održavanje sjednica Vlade, istupanje pet poslanika iz SBiH itd., dovelo je vladajuću koaliciju na ivicu parlamentarne većine što je oborilo efikasnost rada, predstavljeno je u izvještaju CCI-a.
Konsultant za monitoring CCI-a Miloš Karišik je pojasnio da je u posljednje dvije godine mandata utrošeno mnogo više vremena na zasjedanja, a razmatrano manje mjera i postizanje dogovora.
''Neopravdano mnogo vremena je utrošeno na donošenje odluka o imenovanjima dorektora osnovnih i srednjih škola, te članova školskih odbora. To upućuje na visok nivo politizacije obrazovnog sistema'', kazao je Karišik.
Najlošiji pokazatelj rada kantonalne vlasti je konstantan pad realizacije zakona po godinama. U toku tri i po godine mandata usvojena su 44 zakona ili 37,93 posto, od 116 planiranih. Posmatrajući četverogodišnji period, najveći procent realizacije svojih programa imali su Ministarstvo zdravstva (92,6%), Ministarstvo kulture i sporta (92,5%) i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice (90%), koja su imala i najveći broj planiranih mjera, dok je najmanju realizaciju imalo Ministarstvo saobraćaja (45,7%).
Projekt menadžer CCI-a Adis Arapović je kazao da je Vlada KS-a dozvolila prisustvo predstavnika CCI-a na svojim sjednicama i time omogućila direktan monitoring i veći transparentnost rada Vlade KS-a.
Skupština KS-a je u četiri godine mandata zasjedala 63 puta.
Jedina dva poslanika koja su prisustvovala svim sjednicama su Emir Baraković (SBiH) i Mirsad Pindžo (SBiH). Najviše su izostajali Ivo Komšić (SDU) s 18 izostanaka, Elvir Lojić (samostalni poslanik, istupio iz SBiH) sa 17 izostanaka, Edina Papo (SDP) sa 14 izostanaka, Muharem Serbezovski (samostalni poslanik, istupio iz SBiH) s 12 izostanaka, Sabahudin Delalić (SDA) s 12 izostanaka i Saša Magazinović (SDP) s 11 izostanaka.
Miloš Karišik je skrenuo pažnju da se mnogi od navedenih poslanika nalaze na listama kandidata za predstojeće izbore te da netoplaća za mandatni period profesionalnog poslanika iznosi više od 100.000 KM, odnosno u prosjeku 1.415 KM mjesečno, a da su neki od njih uspjeli skupiti godinu dana bez učešća na skupštinama.
Od 196 zasjedanja Vlade KS-a najveći broj izostanaka imao je ministar kulture i sporta Emir Hadžihafizbegović sa 103 izostanka. U posljednjoj godini mandata (do 1. septembra) bio je prisutan na samo 11 od 49 zasjedanja (22%).
Jednostavna dvostranačka koalicija, značajni prihodi i centralna pozicija Kantona Sarajevo, usmjerili su očekivanja da ova vlada i skupština budu dobri primjeri efikasnosti i uspjeha, međutim, međustranački obračuni, politizacija pitanja, bijeg od odgovornosti, preuranjene predizborne kalkulacije i drugi faktori, skrenuli su vladajuće stranke s puta zastupanja interesa građana, sumirano je izvještajem.
Adis Arapović je naglasio da građani mogu očekivati da će novi saziv Vlade i Skupštine izvući važne pouke iz loših razultata ovog saziva, ali da će morati svojim učešćem na izborima te ispravnim biranjem, doprinijeti uspostavljanju efikasnije i odgovornije vlasti.
(Fena)
Posla za firmu ima, ali je preko osamsto njenih radnika na ulici! Ovakav apsurd moguć je samo u Bosni i Hercegovini, preciznije u trebinjskoj firmi “Novoteks”. Uz sve to, aktuelno rukovodstvo moli radnike da se vrate na posao, ali grupa njih “sindikalno organizovanih” to ne dozvoljava, zahtijevajući isplatu svih zaostalih plata. Epilog je već rečen, a pfeniga niko dobiti neće još godinama. I sve se to dešava u jeku predizborne kampanje, kada vlastodršci otvaraju puteve, hale, škole, temelje svega i svačega, a sve uz sasluženje korumpiranog klera (koji svetu vodicu naplaćuje po cijenama američkih državnih obveznica), i kada nikome, ama baš nikome, ne bi trebalo da odgovara zatvaranje firmi i slanje radnika kućama. Malo morgen.
KO JE UKRAO 13 MILIONA?
“Novoteks” je, izvan svake razumne sumnje, žrtva mafije koja ne dozvoljava da se firma pokrene, jer bi to značilo raskrinkavanje njihovih nedjela, odnosno pljačke od preko 44 miliona maraka. Uz sve to, mafija ima velike planove sa zemljištem na kojem se nalazi preduzeće, jer se radi o atraktivnoj lokaciji na kojoj je već odavno predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, čijom prodajom namjeravaju uzeti milionska sredstva. Krenimo redom.
Nakon rata se u austrijskim bankama gubi svaki trag sumi od cca 13 miliona maraka. Novac je nestao prije privatizacije preduzeća, čijih je 24 posto kupio Radovan Vučković, 2004. godine. Vučković do većinskog udjela dolazi krajem 2008., ali pomenutih 13 miliona nije pronašao ni tada, a ni do sada, premda je, nema dileme, “Novoteks” i kupio da bi se domogao tih para. Ništa sporno: Sam pao, sam se ubio, rekao bi običan svijet. Vučković, koji se “Žurnalu” nije javio uprkos brojnim pozivima, uspio je na kraju da pronađe partnere firmi i da pokrene poslove, ali ga je “sindikalna grupa” u tome onemogućila. Između ostalog, da se ne bi ušlo u trag onim milionima iz Austrije, premda je jasno da “sindikalci” o tome pojma nemaju, ali to itekako dobro znaju oni koji stoje iza njih. Pitanje je ko je pare pokupio? Na njega nema odgovora, sem špekulacija da se novca navodno dokopao Boro Vučurević, ratni i poratni direktor “Novoteksa”. Vučurević, osnivač SDS-a, firmom je gospodario do 1998. godine, kada ga je naslijedio Dragomir Benderać, socijalista i čedo trebinjskog grobara Slobodana Mrdića, koji je firmu dotukao. Neki špekulišu da je Benderać, a ne Vučurević pokupio milione, a na to pitanje nikakav odgovor nisu dali ni Tužilaštvo, a još manje policija, kojima je krivična prijava upućena početkom prošle godine. Previše je para da bi narečeni išta ozbiljno uradili, a sasvim je realno da su se i oni “ugradili”, kako bi slučaj, baš kao i “Novoteks” progutala crna zemlja. To što će progutati i osamsto porodica, koga briga. Tu je Crveni Vladika Grigorije da grešne razriješi svih grijeha, a bezazlenim obeća bolje radno mjesto u Raju.
RED OPELA, RED VESELJA
Legenda u Trebinju kaže da su “Novoteskove” pare završile u naftnim platformama kod Norveške, a ko ubire oktanski kajmak, teško da ćemo saznati. Tek, ni Vučurovićevo ni Benderaćevo maslo nije za ramazana. Prvi je za samo godinu dana (2006.-2007.) zadužio firmu za cca 5 miliona, koje mu je otpisao Gojko Gepek Kličković, dok je drugi tokom decenijske vladavine “Novoteksom” preduzeće zadužio za, kako u ovoj firmi tvrde, ravno 30 miliona maraka. Benderać je na čelo “Novoteksa” došao marta 1998. godine, samo dva mjeseca nakon što je Milorad Dodik otpočeo svoj prvi premijerski mandat. Benderać je tada bio u dresu SP RS, a danas je u SNSD. I zaslužio je nakon tolike pljačke. Čak i u ovakvoj nakaradnoj i mafijaškoj državi toliku pljačku teško je prikriti, te je cilj svih ciljeva uništiti “Novoteks”, pozvati Grigorija na opijelo, izgraditi zgrade, pozvati Grigorija na veselje, a sve to nakon što SNSD još jednom dobije izbore, što i jeste kratkoročni cilj onih koja stoji iza “sindikalne grupe”.
Aktuelna vlast saučesnik je mafije koja poravnava “Novoteks”, jer ta firma slovi kao SDS-ova, pa se smatra da njeno spaljivanje u Trebinju donosi pobjedničke glasove, čiji su vlasnici poraženi radnici. Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi. Premijer Milorad Dodik obećava stečaj, što se slavi kao najveći poslovni uspjeh. Kojeg li nonsensa: ne trebaju im partneri sa zapada, ali stečaj i konačno uništenje firme je itekako dobro došlo. Nakon nje ostaće pusta ledina na koju su oko bacili čelnici trebinjske firme “Neimarstvo”, čiji je vlasnik Mato Uljarević, a duhovnik Grigorije, vladika odmetnut od pameti, koji se služi svim nezakonitim sredstvima kako bi se dočepao miliona i njima izlobirao mjesto patrijarha. Grešan je Grigorije, a Strašni sud će u njegovom slučaju, (kad za to dođe vrijeme), zasjedati mjesecima. “Nema grijeha koji mi nije pao na pamet...”, otpočeo je jednu svoju besjedu u Hramu odmetnuti vladika. I nema, kao što nema grijeha koji nije počinio i koji i sad ne čini i kao što nema grijeha koji neće počiniti da bi pokušao postati ono što nikada postati neće.
OPERACIJA USPJELA, PACIJENT UMRO
Grigorije i Mato Uljarević, te interesna grupa koju okupljaju, stoje iza “sindikalne grupe” koja je opstruisala sve poslove, što ih je rukovodstvo “Novoteksa” dogovorilo. Oni će firmu “potvrditi”. U to nema nikakve sumnje, jer je na čelu male, ali odabrane “grupe sindikalaca” Bosiljka Uljarević, rođena Matina sestra, što samo za sebe dovoljno govori.
Radnici su sada kućama, čekaju izbore; glasaće kako će glasati, nesvjesni da su žrtva mafije, koja svoje pipke ima u svim strankama. Ogromna većina njih nikada nikakav posao više neće dobiti. “Novoteks” je definitivno mrtav, kao i brojne druge firme u RS i BiH. Grigorije se tome raduje, jer će Mato graditi zgrade za žive. Koji će doletjeti avionima na trebinjski aerodrom, da bi kupili stanove izgrađene na zgarištu firme koja je imala sve šanse da uspije, ali nije bila jača od mafije.
GREŠNI GRIGORIJE I MATE NEIMAR
«Neimarstvo» je besplatno izgradilo Grigoriju kuću u naselju Todorići, dok je njegovoj majci sagradilo stan u naselju Bregovi. Uz sve to, džaba je renovirana i Grigorijeva «Gradska kafana». «Neimarstvo» je izgradilo i zgrade na Goričkom polju za Industriju alata. Dogovoreno je 520 KM po kvadratu, ali ih je koštalo 750. Radnicima je obećana cijena od 900 KM, ali su na kraju plaćali po 1100 KM po kvadratu.
Političke partije u BiH u dosadašnjem toku predizborne kampanje u dobroj mjeri ignoriraju interese građana i zahtjeve civilnog društva, te nude samo "prazne" parole bez konkretnih razgovora o životnim problemima građana.
Ovo je zaključak analize dosadašnjeg toka predizborne kampanje koju je uradilo 27 nevladinih organizacija u BiH, a čiji su rezultati prezentirani danas na pres-konferenciji u Sarajevu.
Cilj ove analize je da organizacije upute građanima poruku o tome šta da očekuju od političkih subjekata u nastavku kampanje i da 3. oktobra glasanju pristupe odgovorno.
Kako su kazali predstavnici nevladinih organizacija, osnovna karakteristika kampanje je manipuliranje građanima, te mnogobrojni pritisci i pokušaji kompromitacije predstavnika civilnog društva zbog nezavisnih analiza i zahtjeva.
Direktor omladinske informativne agencije Jan Zlatan Kulenović kazao je da stranke na vlasti nisu građanima objasnile razloge zašto nisu ispunile većinu datih obećanja na prethodnim izborima, odnosno zašto su ispunile samo devet posto njih.
Nevladine organizacije stoga pozivaju stranke da odgovore na pitanje da li imaju konkretne mjere i rješenja za najugroženije kategorije stanovništva, te da li nude stručne kadrove za funkcije izvršne vlasti.
Također, potrebno je da javnosti prezentiraju detaljne podatke na koji način i iz kojih izvora finansiraju svoje kampanje.
-Zahtijevamo od partija da prestanu manipulirati nacionalnim i drugim razlikama i da se do kraja izborne kampanje bave konkretnim pitanjima i pokažu brigu za građane, poruka je nevladinih organizacija.
S druge strane, organizacije pozivaju građane da iskoriste šansu i glasaju na izborima i na taj način pokažu "koliko im je dobro ili nije dobro".
(Fena)
U zadnjih mijesec dana, putujući na različite koncerte doživio sam par malih zanimljivih događaja koje želim podijeliti sa širom zajednicom.
Početkom mjeseca smo svirali u Šapcu. Dođemo lagano do granice u Zvorniku i kada smo prošli BiH kontrole dolazimo do policije republike Srbije. Ljubazna policajka pregleda pasoše i obraća se mom burazeru koji vozi : „Dragane Bog te jebo, pa ti u ovom kombiju jedini Srbin!“, osmjehne se u znak odobravanja poželi nam ugodan put i klimne glavom kao : Sve ok, razgulite dalje.“Ostalo je neriješeno da li je ljubazna granična policajka htjela da pohvali tu skladnu multietničnost koja vlada u ovom rock sastavu ili nam je pak htijela skrenuti pažnju da s obzirom da smo bend koji je sastavljen od pučanstva iz tri kantona, a bavimo se muzikom koja govori o socijalnim i poltičkim pitanjima možda trebali razmisliti i o pravilnijem i pravednijem rasporedu kada je u pitanju etnička pripadnost.
Dan poslije Šapca putujemo na kocert negdje u Sloveniji. Na ulasku u Republiku Hrvatsku, granični policajac, u trenutku dok mu dodajem pasoše otpočinje razgovor :
Bog vas ne jebo, gdje ste vi krenuli?“. Ponovo ostaje neriješeno, da li je gospodin redarstvenik htio da započne javnu debatu koja ima za cilj da aktivno progovori o aktuelnom i neriješenom pitanju viza koje BiH građani još uvijek moraju da prose ili se gospodin redarstvenik ,tek onako razgovora radi, zanima za destinaciju na koju putujemo.
Na povratku kući dočekuju me dvije novotarije vezane za prosperitet naše domovine. Prva se oslikava u nevjerici da u trenutku kada ulazimo preko granice u Bosanskom brodu, dolazimo na dio puta koji je u internim krugovima nazvan „Tamni vilajet“, nema onih rupa koje naši bubrezi tako dobro poznaju. Na potpuno iznenađenje svih prisutnih u kombiju cesta je gajnc nova, asfalt ko staklo a, linije friško ocrtane. 250 kilometara kasnije stignem do pred kuću kad tamo novi šok- popravljaju korito usmrđenog potoka koji služi isključivo kao deponija. Nema druge ovo je sve zbog IZBORA 2010.
Kontam: ako je ovdašnjim vlastodršcima varijanta da četiri godine klepaju budžete, a onda mijesec dana prije izbora krenu u velike infrastrukturne projekte i popravke, dabogda onda IZBORI bili svaka tri mjeseca.
(zurnal.info)
Završen je prvi krug ovogodišnje Lige prvaka. Nogometni urnebes svoj posljednji krug na putovanju imat će na mitskom mjestu engleskog i svjetskog nogometa, londonskom Wembleyu.
San je svakog klinca, koji je ikada šutao loptu, jednog dana zaigrati na svetom travnjaku engleskog ponosa. Tim legendarnim stadionom, prije i poslije njegove obnove, trčala su skoro sva važna nogomenta imena u povijesti. Wembley je sigurno dodatni motiv za svakog igrača čiji tim ove godine sudjeluje u Ligi prvaka.
GUŠTI SU GUŠTI
„Poštovani gledaoci na drugim stadionima padaju golovi. Pošto nakon ovog prenosa možete pogledati skraćene snimke svih utakmica Lige prvaka neću vam reći šta se događa da vam ne kvarim gušt....“
Tako nekako, uporno, pri svakom prijenosu Lige prvaka na BHT - u bulazni Igor Kristić. Vrijeme bi bilo da mu netko kaže da većina nesrećnika, koji su osuđeni da ga slušaju, saznaju rezultate i prije njega. Obzirom većina BH muškaraca ima tu nezgodnu navadu da se kladi na rezultate utakmica oni prijenose uglavnom slušaju, a bulje u, za Kristića očito, čudo tehnologije koje se zove Teletext. Kako prenosi utakmice, ne bi me čudilo da i Kristić zapravo gleda Teletext i svoj sretni listić, a o utakmici koja ide na TV – u govori onako ofrlje, preko oka pogledavajući u studijski monitor.
FAVORITI
Mišljenja sam da su najozbiljniji favoriti ovogodišnjeg izdanja Lige prvaka tek Barcelona i Chelsea. Imaju najmoćnije ekipe, koje su i najuigranije. U njihovoj igri nema lutanja, sve je precizno zacrtano, ne moraju se tražiti i prilagođavati što im daje prednost pred svim ostalim sudionicima Lige prvaka.
U krug favorita svakako ulaze i milanski Inter, Real Madrid, Milan, ManU i Bayern. Nema tu ništa posebno novo. Od istočnoeuropskih ekipa, možda je jedino Šahtjor iz Donjecka dovoljno svoj da prevali ovu dugačku i napornu rutu zvanu Liga prvaka. A londonskom Arsenalu odavno više nitko ne vjeruje, iako, ako ih ozlijede zaobiđu, mogli bi sigurno napraviti puno toga, jer imaju jasnu viziju igre i igrače koji su tu viziju sposobni preslikati na teren. Također, Wilkshire, Walcott i Ramsey obećavaju i više britanskog štiha, što im je, po meni, do sada nedostajalo za velike stvari. Tek odigrano, prvo kolo može služiti kao potvrda gorenavedenog.
DOBRO OBAVIJEŠTENI ZEKO
Počesto na našim ekranima nogometni stručnjaci znaju izvaliti kojekakve budalaštine. Jednu budalaštinu velikog kalibra ispalila je legenda zagrebačkog Dinama Velimir Zeko Zajec. Dobro obaviješteni Zajec, govoreći o nogometnom čudu u Donjecku, ustvrdio je da Donjeck ima velebnu Donbass Arenu kapaciteta 51.000 gledatelja, iako sam grad ima jedva malo više stanovnika. Obzirom koliko se pažnje, zbog Darija Srne, daje ukrajinskom klubu u hrvatskim medijima, Zeko je do sada morao znati da je Donjeck drugi po veličini ukrajinski grad u kojem živi milijun i sto tisuća stanovnika. To je, ipak, priznat ćete, puno više, nego Zekinih jedva malo više, od 51.000.
LIVERPOOL
Teško mi je gledati Ligu prvaka bez Liverpoola. Šmrc, šmrc.
PLATINI
Platinijeve reforme su uspjele. Ove godine imamo najveći broj debitanata u Ligi prvaka, a tu su i predstavnici manje bogatih liga poput Žiline i Partizana. Pomak je to koji moramo pozdraviti, jer konačno su i mali dobili priliku da zaigraju u svijetu velikih.
VALENCIA
Zapanjujuće je kako, unatoč rasprodaji najvećih zvijezda, iz godine u godinu, pametnom klupskom politikom opstaju u vrhu španjolskog i europskog nogometa. Prodali su Davida Silvu i Davida Villu, što je stavka od koje bi se bilo tko teško oporavio. Kupili su i doveli neke manje poznate igrače, otišli su na gostovanje u Bursu i razbili Bursaspor sa 4:0. I nije rezultat ono što zadivljuje, nego igra i činjenica da su uspjeli, u rekordnom roku, nove igrače uklopiti u svoj sustav igre. Ti ljudi su igrali kao da su oduvijek zajedno. Zasigurno je to zasluga trenera, ali na prvom mjestu i cijelog kluba koji kupuje upravo onakve igrače koji se ekspresno mogu uklopiti u klub i igru koju Valencia njeguje. Respect, ali totalni.
POTEZ KOLA
Drugi Messijev gol. Dva dupla pasa na jedva nešto više od 5 metara kvadratnih. Messi – Xavi – Messi – Pedro – Messi i Camp Nou je u transu. Briljantno.
NAKON PRVOG KOLA
Ostalo je mnogo nepoznanica, koje će se razriješiti već kroz par narednih kola. Ono što je sigurno jeste da nas očekuje još jedna urnebesno zabavna sezona sa Ligom prvaka. Definitivno, tome više nema spora, Liga prvaka postala je najatraktivnije nogometno natjecanje na svijetu. Čelnici FIFA-e morat će se dobro potruditi da Svjetskom prvenstvu, nakon podosta skandala i negledljivog nogometa u Južnoj Africi, vrate ugled koji je to natjecanje do sada imalo kod svih zaljubljenika u nabijanje kožnate mješine. UEFA je bacila rukavicu. Čekamo odgovor i reforme od strane svjetske nogometne asocijacije. A do tada, od Donbassa do Luza, od Burse do Glasgowa, održavat će se najveći nogometni cirkus na planetu.
(zurnal.info)
Projekt Izbori 2010: TV debate i forumi doživio je debakl i prije nego što je krenuo. RTV FBiH povukla se iz projekta jer smatraju da bi ovakvim debatama bio narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu
Projekat Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) “Izbori 2010: TV debate i forumi” doživio je debakl i prije nego što je krenula njegova realizacija. Radio-televizija Federacije BiH u četvrtak, 16. septembra, saopštila je da se povlači iz projekta, odnosno da neće učestvovati u produkciji i emitovanju izbornih tv debata koje organizuje NDI u saradnji sa javnim emiterima.
Iz RTV Federacije BiH pojasnili su da se povlače iz projekta, jer postoji debalans u smislu predstavljanja političkih subjekata, s ozbirom na to da su Centralna izborna komisija (CIK) i Regulatorna agencija za komunikacije (RSK) jasno definisali da izborni program mora biti u skladu sa važećim pravilima. Još su upozorili, navodi se u saopštenju RTV Federacije BiH, da ne smije doći do debalansa u pogledu predstavljanja političkih subjekata u izbornom programu ove medijske kuće
- Emitovanjem ovih debata bio bi narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu RTV FBiH. Radio-televizija Federacije BiH ne prejudicira ocjenu da će ova debate narušiti balans u programima ostala dva emitera, s obzirom na to da je svaki emiter autonomno izradio svoj plan izbornog programa, naglašava se u saopštenju.
Osim toga, navedeno je, debate su organizovane po neprihvatljivim pravilima, kojima je ugrožena i narušena autonomnost uređivačke politike ovog javnog emitera i prema kojima voditelj (urednik) RTV Federacije BiH nema slobodu izbora.
Kako saznaje „Žurnal“, ovakva odluka RTV Federacije BiH donesena je zbog ignorisanja zahtjeva njihovog predstavnika u pripremama za prvu izbornu debatu, koja će se emitovati iz Banjaluke 16. septembra. Predstavnica Federalne televizije na pripremnom sastanku odbila je zahtjev NDI da se unaprijed napišu pitanja, koja bi se tokom debete postavila političarima, što su novinari BHT i Radio-televizija RS unaprijed prihvatili. Predstavnica FTV-a je upozorila da je to klasičan primjer cenzure i ograničavanja novinarskih sloboda, predlažući da se utvrde tek okvirne teme, a da tokom emisije svaki od novinara postavlja pitanja koja smatra relevantnim. Uz to, saznajemo, predstavnica FTV-a insistirala je da se u studiju zadrži prazna stolica, predviđena za predstavnike Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji su davno ranije otkazali učešće u svim izbornim debetama koje organizuje NDI. Predstavnici NDI, BHT i RT RS-a odlučili su da iz studija izbace SNSD-ovu stolicu i pored opaske novinarke FTV-a da „prazna stolica mnogo govori sama za sebe“.
Također, saznajemo da su predstavnici NDI u pripremi samog projekta bili obaviješteni da SNSD neće učestvovati u njihovim debatama, a da su ostale političke stranke, učesnike debate, o tome upoznali samo dan ranije. Političari iz RS, koji su prihvatili učešće u debati, nezadovoljni su činjenicom što se direktno neće moći sučeliti sa predstavnicima vladajuće stranke, koju smatraju najodgovornijom za loše stanje u ovom entitetu.
Prema projektu NDI, predizborne debate čiji će učesnici biti predstavnici političkih partija na entitetskom nivou biće prikazane 16. septembra u Banjaluci odnosno 23. septembra u Mostaru, dok je na državnom nivou televizijska debata zakazana za 30. septembar.
(zurnal.info)
Bijeljinsko tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu da li je odbornik u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi
Bijeljinsko Okružno tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu i objelodani - da li je odbornik “Naše stranke” u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi, koja je njegovoj stranci trebalo da donese predizborne političke poene.
Glavni okružni tužilac Novak Kovačević rekao je da tužilaštvo provjerava sve informacije koje je o ovom slučaju dostavila policija.
- Mi nismo sasvim sigurni da li istragu uopšte treba pokretati. Nedostaje nam puno stvari da se slože kockice, zato što je čovjek, navodno, otet, a tri dana je hodao po Srbiji, po Novom Sadu, ne javljajući se ni policiji ni bilo kome drugom, rekao je tužilac Kovačević “Žurnalu”.
SPORNA TRI DANA
Vidaković tvrdi je sporna tri dana bio u Novom Sadu i Sremskoj Kamenici, jer slučaj svoje otmice nije želio da prijavi policiji u Srbiji, sumnjajući da bi ga oni predali policiji Republike Srpske u koju nema povjerenja. Uz to, kod sebe nije imao lične dokumente, pa nije mogao da pređje granicu. Pozvao je zeta i obavijestio ga da je uspio pobjeći otmičarima, a ovaj mu je potom u Srbiju donio ličnu kartu i pasoš.
- Smatrao sam da načelnik Bošković, koji me je kidnapovao, ima veze u vrhu policije RS, pa je cijala stvar mogla da bude predstavljena drugačije nego što zaista jeste. Zato sam odlučio da se predam lokalnoj policiji u Osmacima, jer mi je to bilo sigurnije. Sačekao sam zeta da mi donese dokumente, kako bi prešao granicu, a onda sam sve prijavio policiji u Osmacima, rekao je Vidaković “Žurnalu”.
On je ponovio da su ga 1. septembra, oko pola deset, načelnik Bošković i dvije nepoznate osobe odveli iz kafane u Kalesiji do Dri ne.
- Odmah su mi oduzeli telefon, saobraćajnu i vozačku, a lična i pasoš su mi ostali kod kuće. Prebačen sam čamcem u Srbiju gdje nas je čekalo drugo vozilo sa srbijanskim registracijama, ispričao je Vidaković. Tvrdi da je 12 dana bio zatočen u nekom mjestu u okolini Beograda, da fizički nije maltretiran, te da je, iskoristivši odsustvo dvojice otmičara, skočio sa terase i pobjegao.
- Bio sam u okolini Beograda. Uspeo sam da dođem do pruge. Vozom sam otišao za Novi Sad, pa dalje za Sremsku Kamenicu, Šabac ... Nisam imao telefon, kazao je Vidaković.
On je ubijeđen da njegova otmica ima političku pozadinu, jer nije pristao na ponudu Boškovića da dobije mjesto potpredsjednika lokalne skupštine, a da zauzvrat pristupi skupštinskoj većini koja podržava načelnika. Prema njegovim riječima, cilj je bio da se ne pojavi na sjednici Skupštine opštine Osmaci 13. septembra, kako opozicija ne bi imala većinu.
- Ovo je sve urađeno sa ciljem da se blokira skupština, da nemamo većinu i da on i dalje ostao načelnik, iako je na referendumu izglasan njegov opoziv, ističe Vidaković.
Odbornik Naše stranke uspio je da stigne na sjednicu lokalnog parlamenta, navodeći da je tako propao Boškovićev plan da opozicija nema većinu i ne izglasa izvještaj komisije nakon održnog referendum.
Građani Osmaka su na referendumu, održanom 8. avgusta, izglasali nepovjerenje SNSD-ovom načelniku Branislavu Boškoviću, ali će on na toj funkciji ostati sve dok Centralna izbora komisija (CIK) ne potvrdi rezultate referenduma.
- Odbornici su tražili da se izja snim i ispričao sam im šta se desilo. Nakon to ga smo donijeli odluku i pri hvatili izvještaj o sprovođenju referenduma i po slali ga CIK-u u Sarajevo, kazao je Vidaković.
IGRE I TUŽILAŠTVO
Nismo uspjeli stupiti u vezu sa načelnikom Boškovićem, a na telefon na centrali opštine niko se nije javljao. Bošković je ranije opovrgao da ima bilo kakve veze sa Vidakovićevom otmicom, tvrdeći da su to “gnusne laži, koje se koriste u političke svrhe”. Vidaković, međutim, za “Žurnal” kaže da je Boškovicć vozio auto kojim je dovezen do Drine, odakle je prebačen u Srbiju, dok ostalu dvojicu otmičara ne poznaje.
Glavni tužilac bijeljinskog Okružnog tužilaštva Novak Kovačević kaže da tužilaštvo neće dopustiti da bude uvučeno u političke igre, sa bilo koje strane.
- Neka političari rade šta hoće, ali ne mogu da uvlače tužilaštvo u svoje igre, kazao je Kovačević. Tužilac Ratko Kerović policiji je već izdao naloge da izvrše dodatne provjere, poslije čega bi trebalo da donese konačnu odluku- da li će istraga biti pokrenuta ili ne.
Odbornik Vidaković najavio je da će sutra o slučaju svoje otmice imati sastanak sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom. “
- Dotle je došlo, jer tužilaštvo nije radilo. Poslije sastanka sa visokim predstavnikom vidjećemo šta će biti, zaključio je Vidaković.
Zapanjujuće je da nijedna politička stranka u RS nije reagovala na cijeli ovaj slučaj.
(zurnal.info)
