Ma, ko kaže da su policajci glupi? Evo, tuzlanski komesar Nedim Mutapčić u stanju je pobiti čak i Isaaca Newtona i njegov zakon gravitacije.

Naime, pred pravosudnim organima Republike Srspke, u predmetu Milenko Lakić, Mutapčić je izjavio da je Lakićeva žrtva (policajac) hodala po plafonu. Pritisnut Mutapčićevim dokazima sud je oslobodio Lakića, kojeg su, nekoliko godina kasnije uhapsili pripadnici SIPA-e. Osumnjičen je da je član zločinačke organizacije Zijada Turkovića. Trenutno je u pritvoru, pa nije mogao vidjeti da je njegov spasilac, vještak opće prakse Nedim Mutapčić, ponovno imenovan za policijskog komesara MUP-a Tuzlanskog kantona.

-Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića - ustvrdio je jučer Sead Omerbegović, ministar.

I ovo je, možda, jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio Omerbegović.

Dakle, kanton u kojem predsjednika Nezavisnog odbora za izbor policijskog komesara predlaže osuđenik Mirsad Kukić, zaslužuje komesara koji ima toliko hrabrosti da svjedoči u korist kriminalaca koje njegova policija prijavljuje. (Predmet: Sakić Senad Sendi; krivično djelo: pokušaj ubistva).

Samo kanton u kojem funkciju ministra unutrašnjih poslova obavlja optuženik Sead Omerbegović, zaslužuje da ima policijskog komesara koji se ne libi pocijepati krivičnu prijavu svojih inspektora. (Predmet: Đug; krivično djelo: neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.)

Nijedan drugi kanton osim onog u kojem funkciju premijera obavlja optuženik Enes Mujić, ne zaslužuje da ima komesara koji uhapsi svoje inspektore zato što su nesmotreno zaplijenili 10 kilograma heroina. (Predmet: Fazlić i Janković; krivično djelo: zloupotreba položaja i ovlasti.)

Zar ijedan drugi kanton u kojem na čelu tužilaštva nije Šesenam Ćosić zaslužuje da na mjestu prvog čovjeka policije ima čovjeka koji je u stanju staviti u ladicu dokaze protiv najopasnijih narko-dilera? (Predmet: Emir Kodžaga; krivično djelo: međunarodna trgovina opojnih droga.)

Ima li pravo ijedan kanton, koji nema tužiteljicu Danicu Kovačević, da ima komesara koji u alkoholiziranom stanju može nekažnjeno slupati dva službena automobila?(Predmeti: Nedim Mutapčić 1 i Nedim Mutapčić 2; krivično djelo: ugrožavanje sigurnosti saobraćaja i oštećenje tuđe stvari.)

Kako ijedan drugi kanton, koji nema tužiteljicu poput Dijane Milić, može uopće razmišljati da na mjesto komesara dovede čovjeka koji je tako milostiv i koji svojim inspektorima oprašta to što omogućavaju ubicama da pobjegnu sa mjesta zločina? (Predmeti: Davor Blagojević i Mersed Hadžić Švicarac; krivična djela: ubistvo, ubistvo u pokušaju, izazivanje opće opasnosti, nanošenje lakih tjelesnih povreda, zloupotreba službenog položaja i ovlasti.)

Pošto Tuzlanski kanton ispunjava sve navedene uslove, Nezavisni odbor je odlučio da na mjesto komesara imenuje Nedima Mutapčića. Stoga, pješaci i vozači – oprez.

(zurnal.info)

- U stanju sam nervnog rastrojstva, neću više da vodim svoje dijete u Zetru dok je onaj čovjek gore. Jučer smo pokušali ući u salu jer moja kćerka dva puta sedmično ima sportske aktivnosti ali je prosto nemoguće doći do vježbaonice. Jučer smo odustali – kaže ogorčeni roditelj koji se obratio našoj redakciji. Naime, njegova sedmogodišnja kćerka dva puta sedmično u Zetri pohađa sportske aktivnosti, zajedno sa velikim brojem malih Sarajlija. Od dolaska i okupacije sale u Zetri samoproglašenog iscjelitelja Mekkija Torabija, odlazak na sportske aktivnosti postao je nemoguća misija. Jučerašnja vijest da mu je boravak produžen do 27. novembra izazvala je pravu buru negodovanja na posebno organizovanom roditeljskom sastanku u Zetri. Roditelji mahom odustaju od odvođenja djece na rekreaciju. Problem je nastao i zbog nepoštivanja dogovora Mekkija Torabija sa upravom ZOI 84. Naime, na početku je dogovoreno kako će Torabi seanse održavati samo do 16 časova poslijepodne, ali je očigledno da gužve u Zetri traju i do kasnih večernjih sati. Zbog toga je bilo kakva druga aktivnost u nekadašnjoj olimpijskoj dvorani itekako otežana:

- Svi roditelji su ljuti, jedan broj kaže da više neće ni dovoditi djecu ovo više stvarno nema nikakvog smisla. Još kad sam jučer čuo da su mu produžili boravak do 27. novembra, praktično sam poludio. Voditelji njenih sportskih aktivnosti su rekli kako ćemo pokušati još jednu sedmicu ne bi li se stanje smirilo, gužve se smanjile, a ako se to ne desi, prekinut će dok gužve ne prođu. Neću je više uopšte voditi dok je on tu, ne mogu! - kategoričan je ovaj otac.

Za subotu je zakazan sastanak Torabija i uprave kako bi se pokušao iznaći dogovor u vezi sa problemom ostanka u sali duže nego što je na početku dogovoreno. S obzirom na novac koji se svakodnevno sa hiljadama ljudi sljeva u Zetru, nije teško pretpostaviti ko će u ovom slučaju imati prednost – Torabi ili mali gimnastičari.

(zurnal.info)

U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD

Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:

- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:

- Jesam, jesam, đula.

Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.

Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:

- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :

- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.

Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.

Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.

Šta kad mene ne bude?

Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:

- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.

O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:

- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...

U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:

- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.

Bez alternative u BiH

Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:

- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.

Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:

- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.

S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:

- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.

Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:

- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?

Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.

Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:

- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.

(zurnal.info)

Priče o korupciji na fakultetima do sada su zaobilazile Ekonomski fakultet u Sarajevu jer je dekan Veljko Trivun dosta uspješno "novinare držao podalje" a i studenti su držali jezik za zubima i tek anonimno, na internetskim forumima pričali o korupciji. Međutim, zbog nezajažljivih apetita uprave, i sve praznijih studentskih džepova, i to bi se moglo promijeniti. Studentima je dosta prakse da za engleski jezik, iako im je to redovan predmet, dodatno fakultetu plaćaju 600 maraka!

Na većem broju fakulteta sarajevskog Univerziteta već je ustaljena praksa da za ocjenu iz engleskog jezika studenti prilažu certifikate o završenom kursu u školi stranih jezika, i to u školi s kojom fakultet potpiše ugovor. Kada su se studenti Ekonomskog fakulteta u Sarajevu pobunili što uz školarinu, za redovni predmet na fakultetu naknadno moraju plaćati ispit u Interlingui, uprava fakulteta je uvela novu praksu. Angažirali su svog predavača engleskog jezika, Milicu Babić, asistenticu sa Katedre za marketing.

ZNANJE JE IMANJE

 Ispostavilo se, međutim, da je novom praksom studentski džep bio neznatno rasterećen, jer za svaki izlazak na ispit kod Babićke studenti moraju najprije uplatiti 90 KM. Samo što sad novac ne uplaćuju Interlingui nego na račun fakulteta. Kako za tri godine školovanja moraju položiti ukupno šest ispita, studente to košta 540 KM te još 60 maraka za certifikat. Sad pomnožite tu cifru sa oko 7.000, brojem studenata na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i prostom računicom jasno je da je fakultet samo na ispitu iz engleskog jezika inkasirao više od četiri miliona maraka.

Kada je u septembru 2008. godine, odmah nakon preuzimanja funkcije dekana, Veljko Trivun obznanio pronevjeru oko 150.000 maraka u finansijskoj službi njihovog fakulteta spekuliralo se i kako je bombastičnim otkrićem želio skrenuti pažnju javnosti sa mnogo krupnijih problema na fakultetu. Prije svega, od priče o korupciji u obrazovanju o čemu su u to vrijeme brujali svi domaći mediji. Bilo je potrebno preusmjeriti pažnju medija daleko od priče o novcu koji Ekonomski fakultet zarađuje na studentima a posebno od pitanja u čijim džepovima taj novac završava. Odakle novac kojim su kreditirani profesori? Otkud izdašni honorari kojima se nagrađuju i profesori koje studenti sretnu jednom godišnje, samo kada im potpisuju ocjenu?

Navodno se od "drveta tada nije vidjela šuma", na koju je svojevremeno upozoravao i rahmetli profesor Meho Bašić. Kada je odlučio progovoriti o korupciji pa čak i spomenuti neke od svojih kolega, uprava se sjetila primjetiti da je profesor Bašić znao ponekad izostati sa predavanja. Bilo je to obrazloženje za njegov otkaz i za krajnje sramotan odnos koji će kasnije dekan Trivun imati prema dugogodišnjem profesoru. Bašića je na vratima fakulteta čak čekala i pismena naredba o zabrani ulaska u zgradu. Za njegovu priču o korupciji, iz dekanata nikada nije ponuđen kontraargument. Otkazom profesoru koji ne dolazi na nastavu, dekan Trivun je navodno želio kazati kako će njegovim dolaskom za dekana, sada sve biti u savršenom skladu. Reakcija na utaju 150.000 maraka je trebala također odaslati istu poruku. Nije, međutim, Trivun nikada praktično dokazao i da želi na čistac izvesti nekoliko prethodnih velikih priča.

Ensar Šehić i danas predaje na Katedri za kvantitativnu ekonomiju, uprkos tome što je na legalnost njegovog izbora javno stavljen upitnik. Jedan od kandidata na tom konkursu od prije četiri godine bio je i Adem Abdić, jedan od najboljih studenata koje je Ekonomski fakultet ikada imao. Abdić je i ranije bio angažiran kao demonstrant na predmetu Kvantitativne metode u ekonomiji i menadžmentu. Međutim, ni to ali ni njegove "desetke" nisu tada zadovoljile vrlo čudne kriterije po kojima je za asistenta ipak angažiran Šehić, svršenik Prirodno-matematičkog fakulteta, s prosjekom ocjena na granici potrebnog za izbor u zvanje asistenta. Međutim, Ensar Šehić sin je profesora Dževada Šehića, koji je u vrijeme spornog izbora bio prodekan za nastavu. Podsjetimo samo da je otac Šehić bio svojevremeno "prozvan" i za stan koji je dobio od fakulteta nakon samo godinu dana angažmana.

PJESME O PROFESORU JAHIĆU

 "Što to sad ponovo ispitujete kad je sve bilo čisto. Sve je bilo čisto!", vrištao nam je u telefonsku slušalicu Šehić mlađi. Nije pristao na razgovor o temi koja je za njega očito završena priča. Uputio nas je na odjel za odnose s medijima, čija su nam vrata već bila zatvorena. Službenica za odnose s medijima već nam je bila saopćila da nam je "dekan negativno odgovorio" na molbu za razgovor.

Doduše, ništa manje neprijatan razgovor nije bio ni s Ademom Abdićem, koji je uprkos svemu danas angažiran kao asistent. Zanimalo nas je šta se ve događalo u međuvremenu? Nije li se Abdićevim kasnijim angažmanom, pa i angažmanom njegovog brata blizanca koji također radi na fakultetu, uprava nastojala iskupiti za "nepravdu" ali i za sva vremena okončati priču o privilegiranim profesorskim sinovima. Jer, po teoriji prozvanih, Ensar Šehić je završena priča i sličnih više nema. Navodno je samo slučajnost što u profesorskim kabinetima na Ekonomskom fakultetu sjede ljudi s istim prezimenima.

Supružnici Azra i Tarik Zaimović, te Snježana i Nenad Brkić, braća Velid i Adnan Efendić, rođaci Šabanovići, Bašići, Jahići...

Profesor Mehmed Jahić, međutim, kaže kako asistenticu Hatidžu koja nosi isto prezime kao i on uopće ne poznaje?!

Za još jednog Jahića na fakultetu, profesora Harisa Jahića kaže kako je riječ o "daljnjoj" rodbini . "Znate li vi koliko ima Jahića u Bosni. Znate li da je samo u Tuzli, po posljednjem popisu bilo 8.000 Jahića! Šta je onda čudno ako nas na Ekonomskom fakultetu ima troje", bilo je pojašnjenje profesora Jahića.

"Ne znam mnogo o tom Harisu Jahiću, kažem vam, jesmo rođaci ali tamo neko četvrto koljeno. Zaista nemam veze s njegovim angažmanom na našem fakultetu", kaže Jahić.

Istina je, međutim, malo drugačija od profesorove. Veoma se dobro poznaju a uz to obojica predaju na Katedri za računovodstvo i reviziju. Navodno je upravo uticaj Jahića na fakultetu, mlađem kolegi pomogao transfer sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu na Ekonomski fakultet. Haris Jahić se, navodno, ubrzo našao u središtu afere kada je otkriveno da su ispitna pitanja nekako završila u rukama odabranih studenata. Kako je od školske 2006/2007. godine otvoren odjel Ekonomskog fakulteta u Goraždu, Jahića je uprava poslala tamo da predaje. Vratio se nakon godinu dana i mada to nikada nije ozvaničeno, njegov je privremeni premještaj u Goražde zapravo bio kazna za "propust" s testovima.

Profesor Jahić kaže da na fakultetu uopće nema nepotizma te da je sasvim prirodan slijed da se dijete nekog profesora jednoga dana nađe u njegovom kabinetu. I ovaj profesor zastupa "teoriju o genetskim predispozicijama djece" koju od početka Žurnalovog istraživanja o korupciji i nepotizmu u obrazovanju slušamo od asistenata i njihovih roditelja. "Ako dijete živi s profesorima ekonomije i svaki dan sluša o čemu razgovaraju, velika je vjerovatnoća da zavoli matematiku", pojasnio nam je prof. Jahić. Na opasku da bi po toj teoriji dijete rudara trebalo da zavoli samo rudarski posao, profesor je autorici teksta skrenuo pažnju da je ta teorija već isuviše isključiva ???

Profesor Mehmed Jahić, čiju stručnost niko ne spori, zna da važi za "najstrožijeg" profesora na fakultetu te da je na njegovom predmetu Finansijsko računovodstvo najmanja prolaznost studenata. Teško je, međutim, precizirno utvrditi šta je razlog. Visoki kriteriji profesora ili pak razlozi o kojima studenti pjevaju u satiričnoj pjesmi o profesoru Jahiću, svima dostupnoj na Youtube ( refren: "Hoću da imam para kao Mehmed Jahić...")?

Dok smo razgovarali u njegovom kabinetu, kafu nam je donio simpatični Kiko iz fakultetske kantine. Vjerovatno bi ludost bila pitati profesora Jahića da li dobro poznaje i Kikinu dvojicu sinova, obojicu sada već diplomante Ekonomskog fakulteta. Ludost bi bila i Kiku pitati da li je kao što je bio srdačan s profesorom Jahićem, srdačan i s drugim profesorima te kako to da kolege iz studentskih klupa njegove sinove baš i nisu uvijek viđali na ispitima.

ČIME JE UCIJENJEN TRIVUN

Mada je navodna afera uspješno zataškana, i danas se kroje razne teorije o neuspjelom pokušaju jednog studenta da ucjeni profesora Trivuna. Mada bi takav slučaj u najmanju ruku trebao biti tretiran kao klasični kriminal a ne kao kakva studentska psina, bahati ucjenjivač je "sklonjen" s Ekonomskog fakulteta a svaki razgovor o slučaju je prestao. Navodno je, tek tada kolege ali i Trivunove studente počelo zanimati, a čime je to zapravo student pokušao ucijeniti Trivuna?

STUDENTIMA JE BOLJE DA ŠUTE

Vijeće studenata, kaže njihov presjednik Ahmed Nurković s dekanom ima veoma lošu komunikaciju. Svaki pokušaj da razgovaraju o nekom problemu, Nurković kaže, završava dekanovim, već standardnim odgovorom za sve; "Kome se ne sviđa ovdje nek' ide studirati u Kiseljak!!!"

(zurnal.info)

Mikerević i Kondić su razvili savršen sistem legalnog otimanja para: napravili su zakon po kojem su firme u Republici Srpskoj dužne da urade godišnje revizorske izvještaje. Po firmi je to najmanje 4.000 KM, a revizije će raditi Mikerevićeva i Kondićeva firma

Interesna grupacija okupljena u Savezu računovođa i revizora Republike Srpske (RS), koristeći se godinama polugama vlasti, toliko je postala moćna da čak kreira i provodi zakon, koji joj omogućuju enormno bogaćenje. Glavni likovi ove gramzive družine su Dragan Mikerević, bivši premijer RS i Novak Kondić, nekadašnji entitetski ministar finansija, trenutno dekan Ekonomskog fakulteta u Banjaluci. Oni su ključne osobe u privatnoj asocijaciji - Savez računovođa i revizora RS, ali i u Savjetu za računovodstvo i reviziju RS, koji je formirala Vlada RS. Savjet propisuje propise za Savez računovođa i revizora, odnosno Mikerević i Kondić sami sebi pišu pravila i namještaju poslove, što je klasičan primjer sukoba interesa.

MRAČNA KOMORA REVIZORA

Poslednji od izuma Mikerevića i Kondića, pod radnim nazivom “kako lako doći do para”, je nalog da zakonski obavezne revizije poslovanja preduzeća koštaju najmanje 12.000 maraka. Država od svega toga nema puno vajde, posrnula privreda je izložena novom udaru nameta, a jedini dobitnici su mešetari iz Saveza računovođa i revizora RS. Prema novim propisima, koje je nedavno donio Savjet za računovodstvo i reviziju RS, sva preduzeća će do kraja godine morati da potpišu ugovore sa revizorskim kućama i plate usluge revizora, čija je propisana minimalna satnica 50 KM. Pravila dalje kažu da revizor mora da provede određen broj sati u pregledanju poslovnih knjiga određenog preduzeća, recimo 80 sati u u firmi najnižeg platnog reda, nakon čega će istom preduzeću ispostaviti fakturu na oko 4.000 maraka. Što je preduzeće veće, revizor u njemu mora duže da se zadrži, pa bi neke firme za reviziju trebalo da izdvoje i po nekoliko stotina hiljada maraka. Uz to, pravila revizorske službe dalje kažu da je preduzeće u kojem se vrši revizija dužno revizoru da plati smještaj, hranu i putne troškove. Još jedan od bosanskohercegovačkih apsurda!? Bosna i Hercegovina, međutim, sama po sebi nije zemlja apsurda, nego se takvima čine dobro osmišljene pljačke, garnirane najcrnjim nepotizmom, čiji su direktni izvršiocu ljudi u i oko vlasti. Poput ovog slučaja.

U poslednjem nacrtu Zakona o računovodstvu i reviziji (koji je kroz niz godina pretrpio nekoliko manjih izmjena i dopuna) bilo je predviđeno osnivanje Komore revizora, koja bi bila nezavisna organizacija sa zadatkom da nadzire rad revizorskih kuća, kako je to praksa i u zemljama u okruženju. Osim toga, Komora revizora trebalo je da edukuje revizora i izdaje certifikate revizorskim kućama. U tom slučaju, Savez računovođa i revizora RS izgubio bi monopolski položaj, zbog čega na scenu stupa Mikerević i lobira kod predsjednika Vlade Milorada Dodika da se odustane od osnivanje Komore. Vječiti trgovac Dodik sklapa nagodbu sa Mikerevićem i iz zakona izbacuje Komoru, a umjesto nje uvodi Odjeljenje pri Ministarstvu finansija, koje preuzima nadležnosti Komore. Zauzvrat, Dodik od Mikerevića traži da napusti Partiju demokratskog progresa (PDP), što ovaj i čini. Izbacivanjem Komore revizora iz zakona stvoreni su preduslovi da Ministarstvo finansija može direktno uticati na rad revizorskih kuća, pa i na same revizije. Novoformirano Odjeljenje formira Savjet za reviziju i računovodstvo, na čije čelo se imenuje Duško Šnjegota. On na tu funkciju dolazi direktno iz Saveza računovođa i revizora RS, po nalogu Dragana Mikerevića, dok član Savjeta postaje i Novak Kondić, koji je gensek Saveza računovođa i revizora RS.

Skandal je još veći s ozbirom na činjenicu da Kondić posjeduje vlastitu, “BL” revizorsku kuću, uz to u ime Saveza računovođa i revizora RS odobrava licence računovođama, a na Ekonomskom fakultetu, čije je dekan, predaje predmet reviziju. U kolu nepotizma je i Kondićev zet Stanko Stanić, koji je rektor banjalučkog Univerziteta, a njihova sestra/supruga Nevenka takođe je vlasnica revizorske kuće “EF”. Svoju revizorsku kuću ima i Mikerević, ali on je bio nešto mudriji, pa je registrovao u Brčkom, gđe Zakon o računovodstvu i reviziji RS nije na snazi. Kondić i Mikerević u branšu su ubacili i sinove, pa je Kondićev sin zaposlen u Agenciji za bankarstvo, a Mikerevićev sin predaje na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci.

MONOPOL SA KOZMETIČKIM PROMJENAMA

Savez računovođa i revizora RS je osnovan 1996. godine kao „profesionalna, neprofitna, nevladina organizacija", koja je trebalo da doprinese uzdizanju ovih profesija na viši nivo. Međutim, “neprofitna” organizacija veoma brzo se preobratila u profitnu, donoseći svojim čelnicima milionske zarade. Za vrijeme prvog premijerskog mandata Milorada Dodika, 1999. godine, tadašnji ministar finansija Novak Kondić parlamentu je predložio Zakona o računovodstvu RS, kojim se entitetske institucije bukvalno odriču nadležnosti u toj oblast i prenose ih na jednu nevladinu organizaciju. Nikome od poslanika tada nije zasmetalo što je ministar Kondić istovremeno i predsjednik skupštine Saveza računovođa i revizora RS niti je ko postavio pitanje sukoba interesa. Pomenutim Zakonom je između ostalog, bilo propisano da pravilnike o dodjeli licenci i certifikata licima koja se žele baviti računovodstvom ili revizijom donosi Savez računovođa i revizora RS. Tako je na jednu interesnu grupaciju prenesen dio zakonodavstva RS. U skladu sa ovim zakonom, Savez računovođa i revizora je, nedugo zatim, usvojio pravilnik kojim je propisan način sticanja certifikata za bavljenje ovom profesijom. Ustavni sud RS je 2000. godine donio rješenje kojim je prenošenje nadležnosti Narodne skupštine na Savez praktično proglašeno neustavnim, a dvije godine kasnije neustavnim je proglasio i više odluka i pravilnika koje je usvojio Savez. Vlast se mijenjala, Zakon o računovodstvu i reviziji RS doživljavao je kozmetičke promjene, ali njegova suština ostala je ista- Kondić i Mikerevići i dalje su imali monopol u tim oblastima, koji su masno naplaćivali, donoseći nove, još gore i rigoroznije propise za računovođe i revizore. Mikerević- Kondićev pravilnik tako propisuje da za svaku obnovu licence, onaj ko želi da se bavi računovodstvom mora da plati 250 maraka. Onaj ko želi licencu, domislili su Kondić i Mikerević, mora imati i 39 famoznih bodova propisanih njihovim pravilnikom. Bodovi se stiču obaveznim prisustvovanjem kongresima i simpozijumima koje organizuje Savez, mahom u banji Kardijal u Tesliću. Učešćem na simpozijumu dobije se osam, na seminarima od četiri do 14, dok se pretplatom na časopis Saveza, “Finrar”, osvaja čak devet bodova. Tiraž ovog časopisa je 3.500 primjeraka, a godišnja pretplata 292,50 maraka. Glavni i odgovorni urednik ovog najprofitabilnijeg lista na Balkanu je Dragan Mikerević, kome godišnje od prodaje časopisa ostaje gotovo milion maraka. Mikerević i Kondić su svoje nečasne poslove doveli do savršenstva. Njihov Savez izdaje licence za rad revizorskih kuća i revizora, a njihov Savjet za računovodstvo i reviziju vrši kontrolu revizorskih kuća.

(zurnal.info)

Po svemu sudeći dva federalna ministarstva više neće postojati nakon odluke Ustavnog suda Federacije o njihovoj neustavnosti. Osim toga, ova odluka bi u Parlamentu mogla pokrenuti ustavne promjene u Federacije i krizu oko raspodjele manjeg broja ministarskih fotelja

Federalna ministarstva kulture i sporta i obrazovanja i nauke morat će se ukinuti najkasnije za šest mjeseci jer su ove oblasti u isključivoj nadležnosti kantona. Tako glasi odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donesena po zahtjevu Borjane Krišto, predsjednice Federacije. Ovim je broj federalnih ministarstava smanjen sa 16 na 14 pa će prije manji broj ministarskih mjesta nego briga za obrazovanjem i kulturom izazvati moguću krizu prije nego što vlast uopšte bude formirana. Federalnom parlamentu je ostavljen rok od šest mjeseci da pokuša pronaći drugo rješenje odnosno da pokuša nagovoriti kantone da svoje nadležnosti koje su imala ova ministarstva prenese na federalni nivo.

Odmah nakon donošenja ove odluke u javnosti su se pojavile špekulacije da bi odluka mogla značiti i poništavanje svih dosadašnjih odluka dva ministarstva. Predsjednica Ustavnog suda Kata Senjak objašnjava o čemu se zapravo radi.
- Odluke koje su donesene od strane ovih ministarstava ostaju na snazi, a sporne odredbe ovog zakona mogu se primjenjivati šest mjeseci poslije objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije BiH – kaže Senjak.

Nejasni motivi

Krišto navodno nije imala vremena da razgovara o ovoj temi iako smo nekoliko puta pokušavali dobiti njen komentar. Zanimali su nas njeni razlozi za ovakav zahtjev, s obzirom da ova dva ministarstva postoje već godinama. Zanimljivo je da ni dosadašnji ministri Gavrilo Grahovac i Meliha Alić nisu imali pravo da narede kantonima kako da provode svoje kulturne i obrazovne politike. Kako nam je objasnila Alić, sve što su oni radili bila je koordinacija i uvezivanje kantonalnih ministarstva, i zbog toga joj, kako kaže, nije do kraja jasno zašto se pojavio zahtjev za ukidanjem ministarstava.
- Kantoni su uvijek imali nadležnost nad osnovnim, srednjim i visokim obrazovanjem i mi smo tu samo koordinirali – objašnjava Alić ali dodaje šta bi se izgubilo ukidanjem ministarstva: Prije svega bi se izgubilo na fondovima za nauku, na istraživanjima i strategijama za sve.

Iz Federalnog ministarstva za kulturu i sport kažu da još uvijek ne žele komentirati presudu jer je nisu zvanično dobili ali je njihov nezvanični stav da ova odluka suda ne mora značiti i ukidanje ministarstva već samo onih dijelova koji su sporni a ostavljanje ministarstvima nespornih nadležnosti. Takvi su recimo Fond za kienematografiju i zaštita kulturnog naslijeđa.

Manja bara, još više krokodila

Ni pobjednici na izborima SDP još uvijek nema zvaničan stav a njihov Savjet za ustavno-pravna pitanja će u narednih nekoliko dana analizirati ovu odluku. Damir Mašić, federalni poslanik i član SDP-a, smatra da bi ukidanje ministrstava bio korak nazad. On objašnjava da se SDP zalaže za obrazovanje, kulturu, sport i nauku na državnom nivou ali da bi sada bolje bilo prebaciti ove nadležnosti na federalni a ne spuštati ih na kantonalni nivo.
- Nije idealno ali bi bilo bolje – kaže Mašić čiji je zaključke da se promjenama Ustava nadležnosti nad obrazovanjem i kulturom dadnu Federaciji te ukidanje prakse dvije škole pod jednim krovom Parlament već ranije usvojio ali se ništa nije uradilo: Obrazovni sistem je jedan od najlošijih segmenata društva.

On nije želio “nagađati” šta bi mogli biti razlozi Borjane Krišto ili interesi HDZ-a u ovom slučaju, ali pretpostavlja da bi tome mogla biti kriva klima među federalnim poslanicima.
- Jedan od razloga bi mogao biti razvijanje klime u Parlamentu Federacije da se o ovim temama diskutuje i da se napokon uhvati u koštac sa ovim problemima – objašnjava Mašić.

Međutim, reklo bi se da je razlog prije novi način raspodjele ministarskih mjesta. Do sada je u Vladi Federacije osam mjesta pripadalo Bošnjacima, pet Hrvatima i tri predstavnicima srpskog naroda. Sa dva ministarska mjesta manje, HDZ se vjerovatno nada većem broju fotelja za hrvatske predstavnike ali nema sumnje da se rasprava u Parlamentu neće završiti samo na ustavnosti dva ministarstva. Prije nego što je i formirana, čini se da federalna Vlada već može predvidjeti svoju prvu krizu, i to onu ustavnu.

Ustavni sud do dana pisanja ovog teksta nije primio niti jedan drugi zahtjev za provjerom ustavnosti postojanja drugih federalnih ministarstava.

(zurnal.info)

Ruski fotograf Sergej Larenkov obišao je Prag, Beč, Berlin i Lenjingrad odnosno Sankt Peterburg i napravio fotografije identične onima koje je uspio pronaći u arhivama iz Drugog svjetskog rata. Stapajući crno-bijele fotografije sa onima u boji Larenkov je dobio “duhove na slikama”, kako su njegov rad ocijenili strani kritičari. Larenkov je otišao dalje od svojih kolega i ne samo da je slikao iz istog ugla kao i fotografi prije više od 50 godina, ovaj ruski fotograf kao da je postavljao ratne crno-bijele scene na ulice današnjih izgleda gradova.

{slimbox images/Galerije/larenkov/1.jpg,images/Galerije/larenkov/1.jpg;images/Galerije/larenkov/2.jpg,images/Galerije/larenkov/2.jpg;images/Galerije/larenkov/3.jpg,images/Galerije/larenkov/3.jpg;images/Galerije/larenkov/4.jpg,images/Galerije/larenkov/4.jpg;images/Galerije/larenkov/5.jpg,images/Galerije/larenkov/5.jpg;images/Galerije/larenkov/6.jpg,images/Galerije/larenkov/6.jpg;images/Galerije/larenkov/7.jpg,images/Galerije/larenkov/7.jpg;images/Galerije/larenkov/8.jpg,images/Galerije/larenkov/8.jpg;images/Galerije/larenkov/9.jpg,images/Galerije/larenkov/9.jpg;images/Galerije/larenkov/10.jpg,images/Galerije/larenkov/10.jpg;images/Galerije/larenkov/11.jpg,images/Galerije/larenkov/11.jpg;images/Galerije/larenkov/12.jpg,images/Galerije/larenkov/12.jpg;images/Galerije/larenkov/13.jpg,images/Galerije/larenkov/13.jpg;images/Galerije/larenkov/14.jpg,images/Galerije/larenkov/14.jpg;images/Galerije/larenkov/15.jpg,images/Galerije/larenkov/15.jpg;images/Galerije/larenkov/16.jpg,images/Galerije/larenkov/16.jpg;images/Galerije/larenkov/17.jpg,images/Galerije/larenkov/17.jpg;images/Galerije/larenkov/18.jpg,images/Galerije/larenkov/18.jpg;images/Galerije/larenkov/19.jpg,images/Galerije/larenkov/19.jpg;images/Galerije/larenkov/20.jpg,images/Galerije/larenkov/20.jpg}

(zurnal.info)

Ima mesta u Bosni i Hercegovini koja su po nekim parametrima već u Evropskoj uniji. Takvo jedno je i gradačačko naselje Požarike. Čini se čak da je većina Požaričana, po svom odnosu prema modernoj evropskoj tradiciji, najdalje odmaklo, skoro do Francuske. Ne ogleda se to u njihovom standardu i uslovima življenja nego u fašističkom odnosu prema nacionalnim manjinama, Romima posebno. U Požarikama nema mesta za njih. Tako misli većina neromskog stanovništva u ovom gradačačkom naselju. Potpisali su peticiju da Romi isele iz naselja u koje su oni došli pre svih.

KRIVI ZA SVE

Naselje Požarike nije karakteristično romsko naselje. Okruženo je kućama sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, kojima očigledno smetaju komšije Romi.

Kada Ferhatović kaže nam da su Romi pre svih došli u ovo naselje i da su oni prodavali zemlju Bošnjacima koji su se kasnije naselili. Kada pogledate naselje, bukvalno je podeljeno na dva dela. I sa jedne i sa druge strane Bošnjaci, u sredini Romi.

- Ako se nešto ukrade, mi smo krivi. Ako postoji problem, ponovo smo mi krivi. Pa dokle više. Mi samo želimo normalno da živimo. Nikog ne diramo, ne želimo niko da nas dira - kaže Almir Ahmetović, jedan od “nepoželjnih” iz naselja Požarike.

Prve kuće u Požarikama, opština Gradačac, izgrađene su pre nekih pedesetak godina. U ovom romskom naselju, danas postoji dvadesetak kuća i tu živi treća generacija Roma. Niko od njih nema posao i svi se bave “čišćenjem životne sredine”, odnosno sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da bi zaradili desetak maraka, pređu po nekoliko desetina kilometara, zagledaju u svako smetlište i tako svaki dan.

Da bi bilo isplativo to što prodaju, Romi otpad sakupljaju po nekoliko dana i skladište ga ispred svojih kuća, jer u dvorištima nema mesta. Ovo je nekome od većinskog stanovništva zasmetalo. Bio je to povod da odbornik u MZ Požarike, Mustafa Doborac, organizuje peticiju za iseljavanje Roma, ali i da se fizički obračuna sa njima.

LAŽNI SVEDOK

Tahir i Elmir su braća. Kao i većina sunarodnika, svakodnevno obilaze otpade i smetlišta u potrazi za komadima starog gvožđa, koji kasnije pretoče u desetak maraka.

Pre nekoliko dana, Tahir je bio žrtva fizičkog napada, samo zato što je otpad koji sakuplja, ostavio ispred dvorišta, koje pri tom nikome nije smetalo.

Kada Ferhatović, majka dvojice braće, govori da je to bio najgori dan u njenom životu.

-Došao je ispred naše kuće. Nije hteo da razgovara s nama. Počeo je odmah da viče i psuje. Moj mlađi sin je pokušao da ga smiri. Mustafa ga je uhvatio za vrat i počeo da ga davi - govori Kada.

Trajalo je to čitavih desetak minuta. Kako nam je Kada opisala, Mustafa je u jednom momentu zgrabio lopatu koju je našao u dvorištu i počeo nasumice da udara njome.

- Kada je uzeo lopatu, moj drugi sin je skočio. Skočila sam i ja. Probali smo da odbranimo Tahira I nekako smo ga izvukli-kaže Kada.

Na svu sreću, Tahir je prošao sa lakšim povredama, ali vozilo sa kojim sakuplja gvožđe sa svojim bratom nije. Napadač, koji je još uvek držao lopatu, svom silinom je udarao po vetrobranskom staklu i haubi. Razlupao je stakla I poprilično oštetio vozilo. Nastao je haos.

- Tahir i Elmir su ga jurili. On se negde spotakao i povredio. Zatim su oni njemu razlupali auto, vratili su mu. On njima kombi, oni njemu golfa “dvojku”- rekla je Kada.

Policija je nešto kasnije intervenisala. Napravljen je zapisnik, svedoci su dali iskaze. Njihov službeni posao je bio završen, a da nisu ni svesni da je izjavu dao lažni svedok.

Prva komšinica porodice Ferhatović tvrdi da jedan od svedoka koji je da iskaz u korist Mustafe, uopšte tog dana nije bio ni blizu dešavanja.

-Kunem se da taj čovek nije bio tu. Spremna sam i da svedočim ako treba. Ne znam kako mu je pravo ime, ali ga svi u naselju zovu Muhibija – govori ona.

RJEŠENJE “NA SVOJ NAČIN”

Ovaj sukob nije najgore što se dešava Romima u ovom naselju. Isti “lažni svedok”, koga u naselju svi znaju pod nadimkom Muhibija, krenuo je mnogo ranije da se na svoj način obračuna sa Romima. On je sakupljao potpise po naselju u cilju prisilnog iseljavanja Roma mnogo pre ovog sukoba. Niko od Roma ne zna gde je taj papir i šta će se dalje dešavati.

Almir Ahmetović kaže da je za ovaj podatak saznao na dan Opštih izbora u BiH.

- Nismo znali da se ovo dešava. Ima ljudi koji su protiv ovoga, ne mrze nas svi u naselju. Od tih ljudi kojima ne smetamo, od njih sam saznao da nam se nešto sprema - govori Almir.

Almir nam je rekao da je Muhibija išao čak i u džamiju da sakuplja potpise. Neki ljudi su se protivili tome što radi, ali veliki broj ljudi je pristao, te su dali svoj potpis.

Za one poput Muhibije i Mustafe, Romima nije mesto u Požarikama. Odbojnost i velika doza mržnje očigledno postoje. Sporadični incidenti, ničim izazvani, vrlo lako se mogu pretvoriti u sistematski ciljane napade i zastrašivanje. U ovom momentu, takva situacija već postoji.

Kada i drugi žitelji ovog naselja govore da se plaše, jer ne znaju šta im se sledeće može desiti. Možda će već sutra neko od njih proći kao Tahir, koga odbornik MZ, umalo nije golim rukama zadavio.

- Čim padne mrak, ulazimo u kuću. U granap idemo samo po danu. Tahir i Elmir nisu išli ovih dana da sakupljaju gvožđe. Plaše se, sede kući dok se malo ne smiri ova situacija – gvori Kada.

Hteli mi to sebi da priznamo, ili ne, na indirektan način smo odgovorni za ovu i mnoge druge situacije. I danas se deca plaše “ciganima”, govori se o “ciganluku”. Za neke ljude Romi jedino znaju da “lažu i kradu”. Negativna slika o Romima koja se decenijama promoviše, u jednim momentu je morala da uzme svoje žrtve. Sa druge strane, BiH je država koja i ne mari toliko za Rome, jer ima “prioritetnijih pitanja”. Zahvaljujući ovim uslovima, pojedincima je dozvoljeno da uvoze moderna evropska, demokratska rješenja, po uzoru na Sarkozya.

Vjerujući kako će nestankom Roma iz Požarika, prestati svi ostali problemi, Mustafa Doborac, odbornik u MZ Požerike, nakon sukoba sa porodicom Ferhatović, prema rečima Kade Ferhatvović poručio je sledeće:

- Ukoliko sud i policija ne reše ovo kako treba, ja znam kako ću to na svoj način srediti.

(zurnal.info)

Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

“Kopanja je Dodika učinio moćnim, Dodik Kopanju bogatim”, sažetak je odnosa donedavno najmoćnijeg para u Bosni i Hercegovini, izrečen od onih koji ih poznaju. Potpuno tačan i apsolutno precizan. Kopanja je više od deceniju koristio svoj ogromni uticaj u međunarodnim krugovima da bi Dodika učinio nezaobilaznim faktorom. Uspio je u tome i naplatio to strašnim parama. U tom računu, Krčmar Kopanja nije imao nikakve ideologije, želje za multietničnošću, suživotom... Interesovao ga je isključivo novac: kada je priča o BiH bila isplativa, on je nosio vrećama; nakon što su strane pare otišle sa ovih prostora, okrenuo se domaćim nacionalističkim resursima. Bitno je da su vreće pune; novac nema boju, narodnost, vjeru, miris... Isti motiv imao je i Dodik: postati faktor i dokopati se stotina miliona. Isti mu je i hodogram, kao i Krčmarev. Ali svemu dođe kraj, te i ljubavi Vlasuljarke i Raka Samca, koji bi nastavio dalje bez svog omiljenog parazita. Nezaobilazni Faktor Dodik, najradije bi da zauvijek zaobiđe Faktora Kopanju, koji jeste postao zaobilazan, pošto “Dragom prijatelju” više nije potreban. Kopanjine veze sa strancima su oslabile, koriste ga tek kao kanal preko kojeg tu i tamo prenesu Raku poneku poruku. Ništa bitno.

RAK I VLASULJARKA

Rak je jak, prejak, da bi sebi dozvolio da mu Željko Kopanja zvani Zver i dalje bude Poštar, koji uz to ima lošu naviku da pola svake pošiljke zadrži za sebe. SDS-u je slomljena kičma, za Kopanjom više nema potrebe. Ali ni Vlasuljarka se ne da: otud i ono pismo od prije desetak dana, nakon kojeg se na Dvoru ćuti. I to toliko, da bubnjići pucaju. Zver hoće svoj dio vlasti, kakav je i dosad imao: nekoliko ministara u Vladi RS, ljude u Savjetu ministara (Ana Trišić Babić&co.) i novac, novac, novac... On u aktuelnoj vlasti kontroliše Džerarda Selmana, Zorana Lipovca i Antona Kasipovića, dok je Nedeljko Čubrilović pola/pola. Sve su to njegovi ministri, a od Javnih preduzeća, Kopanja je šef u “Šumama Srpske”; u struji ima odlične akcije, a nije slab ni u ostalim paranosnim firmama, iz kojih je u proteklih pet godina izvukao teške milione. Dodik je zaključio da je Kopanja već odavno isplaćen i dobrano preplaćen za svoje usluge. Zato mu je i stavio rampu. Nerijetko, već godinama u uskom krugu prijatelja, ističe da je Kopanja “najobičniji reketaš” i da će sa njim završiti. Međutim, kidanje Kopanje za Dodika je kao kidanje sopstvenog mesa, jer su njihovi nečasni, kriminalni poslovi u tolikoj mjeri isprepleteni, da ne postoji mogućnost mirnog razlaza. Tu neko mora biti zgažen. I biće. Kopanja je mnogo bliži podu.

Otud i pismo, kao podsjećanje na dane “zajedničke slave” i napad na one koji su za Kopanju “kvaziintelektualci presvučeni u mesije koji znaju i božje i svjetske tajne”, ili Rajko Vasić, ako više volite. Dodik je odgovorio kroz Vasićevo “pero” poručujući da “Kao što vojsku prate tri K, kiša, kurve i kerovi, tako i politiku prate tri P, paroljupci, polutani i prostituti”. (Kopanja u ovoj sintagmi jedino nije kiša, osim ako Vasić/Dodik nije mislio na radioaktivne padavine).

HVATANJA ZA VRATOVE

A onda pljuvanje u oko: “U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža”. Upravo te tri hiljade tiraža i jesu Kopanjin kamen oko vrata. Firme ogromne, a neisplative. Niko ozbiljan i ne čita te biltene. Ne ide mu ni stanogradnja, narod nema para, uzalud je uništio “Glas”, i prihodi od reketa su totalno pali. Ostaje mu još jedno oruđe - Javni servis RTRS, koji bez ostatka kontroliše. Ali i to će mu Dodik oteti do proljeća. Za šta ima ogromnu podršku unutar SNSD-a, jer Kopanju “očima ne mogu”, budući da su mnogi osjetili njegove kandže na koži i na džepu.

Prije pljuvanja bilo je i fizičkih obračuna: Kada je saznao za pismo, Dodik je našao Kopanju i uhvatio ga za vrat. Nježno, da su ga jedva oteli. Nije mu pomoglo ni što pismo nije svojeručno napisao, jer je za takvo što nedovoljno pismen. Učinio je to njegov “Drug zagrebački”, ekspozitura presuđenog kriminalca Miroslava Kutle u Banjaluci. Koautor je Nebojša Radmanović, prezreni funkcioner SNSD-a, koji je do fotelje došao izbornom krađom. Sada sa strancima pokušava trgovati, nudeći im Dodikovu glavu, bilo na pladnju ili u vreći. Kako je riječ o mračnjaku, draža mu je vreća. Radmanović je za Kopanju oduvijek bio rezervni položaj. Vlasuljarka ne može opstati bez Raka samca, pa makar i potrošen bio. Suštinski, Radmanović i Kopanja pokušali su puč, čega je Dodik itekako svjestan. Kao i činjenice da na puč ne može odgovoriti javnim strijeljanjem “revolucionara”, jer bi sebi nanio ogromnu štetu. Otud i njegov zaokret i prividno zakopavanje ratnih sjekira sa SDP-om BiH. Mogi to pogrešno tumače kao uticaj Zveri. Ništa od toga, Dodik traži predah da bi u sljedećoj rundi zbrisao pučiste, nemilosrdno ih daveći svilenim gajtanom, istim onim koji su oni njemu pokušali staviti na vrat. Sve će se odigrati u grobnoj tišini, jer najveće perverzije su strogo čuvane porodične tajne. Čak i kada su zvijeri u pitanju.

(zurnal.info)

Predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović je danas u Sarajevu, na pres-konferenciji povodom okončanja ekshumacije-asanacije posmrtnih ostataka iz jezera Perućac, kazao da je ova operacija, nakon dva i po mjeseca, donijela kompletne ili nekompletne skeletne ostatke 396 slučajeva.

“Naglašavam, slučajeva. Ne radi se o 396 žrtava. Dobro bi bilo da je to tako, to bi bila gotovo polovica svih onih za kojima još tragamo s područja općine Višegrad, ali nije tako, nažalost”, kazao je Mašović. 
 
Istaknuo je da neki od tih slučajeva sadrže isključivo po jednu jedinu kost. Nekad je to jedan pršljen ili jedno rebro, ili jedna noga, jedna ruka, donja vilica i slično.
 
“Prema procjenama forenzičara, tih 396 slučajeva u sebi krije minimalno 97 osoba. Sigurno je da je to više od 97 osoba, ali se oni izjašnjavaju o minimalnom. Ono što očekujem nakon izvršene DNK analize jeste da ćemo raspolagati s minimalno 100 do 120 imena žrtava Višegrada”, kazao je Mašović.
 
Napomenuo je da su u okviru ove operacije, locirani i posmrtni ostaci žrtava Prvog svjetskog rata, šest oficira Austrougarske vojske sahranjenih u periodu, vjerovatno, između 1914. i 1918. možda i nešto kasnije u blizini lokaliteta koji se zove Mušićka stijena.
 
Također je kazao da se u jednom slučaju radi o četiri osobe koje su ukopane prije formiranja Hidroelektrane Bajna Bašta, jer su pronađeni duboko u jezeru, ali zakopani u jezeru. Dakle, kazao je Mašović, nije ih donijela voda, nego su oni tu nekad davno zakopani i teško je procijeniti o čemu se tu radi.
 
“Dakle, možemo od broja 396 najvjerovatnije odmah odbiti 10 slučajeva za koje smo uvjereni da nećemo dobiti ni vjerovatno DNK profile jer su davno sahranjeni. Ali u svakom slučaju, nećemo dobiti podudaranje s bilo kojom od donirane krvi koja se nalazi u bazi podataka Međunarodne komisije za nestale osobe.  
 
Predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Republike Srbije Veljko Odalović je istaknuo da je ovo prvenstveno civilizacijsko i humanitarno pitanje bio prioritet i time su se rukovodili svi u Republici Srbiji.  
 
Kazao je da je duboko uvjeren da je razrješenje sudbine nestalih osoba jedno od najvažniji pitanja koja sasvim sigurno u čitavom regionu mogu biti dobar osnov za stabilizaciju ukupnih odnosa.
 
“Kada je poslije 40-ak dana stiglo još jedno pismo od Mašovića, fotografije, lokacija, da su u gornjem dijelu koji mi tada nismo pregledali i na obali koja pripada Republici Srbiji uočene kosti, odnosno koštani ostaci, odmah smo angažavali ekipe i od tada se više teren lokacije nije napuštao. Pretražili smo dio obale koji pripada Republici Srbiji i na tom prostoru je pronađeno 11 tijela i u toku današnjeg dana na našem institutu se preuzimaju uzorci za DNK”, kazao je Odalović. 
 
Istaknuo je da je ovaj vid saradnje, onako kako su to uradili zajednički na ovom slučaju, jeste jedan od boljih primjera kako bi to trebalo raditi i uopće, ne samo s ovom problematikom nego generalno i o pitanjima koja najdirektnije dodiruju ljude, ljudske sudbine i imaju slične zahtjeve.
 
“U svakoj situaciji, ovakvoj ili bilo kakvoj sličnoj, postupat ćemo identično”, kazao je Odalović.
 
Predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović je napomenuo da su oni na neki način ušli, kao institucija, nepripremljeni u ovu veliku operaciju iz jednostavnog razloga jer nije bilo nikakvih najava o tome da će doći do ispuštanja hidroakumulacije Bajna Bašta. Praktično su, kako je kazao, desetak dana prije ispuštanja hidroakumulacije saznali za tu činjenicu i u tom vremenskom tjesnacu su morali brzo reagirati.        
 
„Ono što smo mi tražili na obalama jezera Perućac ili u jezeru Perućac, na obalama rijeke Drine,  bilo je negdje otprilike oko 1.000 osoba koje su nestale na području općine Višegrad, uglavnom u gradu Višegradu, ali i nizvodno od Hidroelektrane u Višegradu, po selima na lijevoj obali rogatičke općine, na desnoj obali srebreničke općine te oni koji su nestali u donjem toku hidroelektrane, odnosno jezera Perućac na području srebreničke općine. Dakle, oko 1.000 osoba. Imali smo zabilježeno imenom i prezimenom 824 osobe za kojema se traga u tom kritičnom periodu '92. godine“, kazao je Mašović.
 
Dodao je da su već tada znali da je period od 10 dana i suviše kratak da bi tu operaciju uspješno završili. Nasreću, remont turbina u Hidroelektrani je potrajao značajno duže, ali i u času kad je taj remont okončan, dobili su još jedno dodatno vrijeme usaglašeno na nivou Instituta za nestale osobe i Komsije Vlade Republike Srbije, uz pomoć nekih institucija na nivou obiju država.
 
Mašović je istaknuo i pomoć koju su dobili, najprije od nekih javnih komunalnih preduzeća iz Kantona Sarajevo, uz pomoć Vlade Kantona Sarajevo, koje je osiguralo oko 100 ljudi u prvom periodu.
 
Kasnije se pokazalo, dodao je on, da tih 100 ljudi nije dovoljno i onda je došlo do angažmana, na jedan spontani poziv udruženja porodica nestalih iz Višegrada „Višegrad 92“, koje je sve vrijeme pružalo podršku i pomoć Institutu.
 
„Ova operacija je jedinstvena i po tome što su se prvi put u okviru Instituta na jednom prostoru u BiH našli naši istražitelji iz različitih dijelova BiH, pa reći ću, jer to je izglada u našoj zemlji jako bitno, ljudi koji su različitih etničkih pripadnosti“, kazao je Mašović, te istaknuo da je ovaj zadatak uz pomoć oko 2.400 volontera koji su učestvovali u ovoj akciji uspješno okončan.
 
Ne želeći tome pridavati posebnu pažnju, ipak je spomenuo incident na početku ekshumacije jer tri mjeseca nakon pucnjave, nakon ispaljena dva metka nema nijedne zvanične informacije.    
 
„I dalje ne znamo ko je pucao na nas u onom prvom periodu kada smo izašli na teren“, kazao je Mašović.
 
(Fena)

Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.

Priča o Killing Joke počinje u kasnim sedamdesetim kada se udružuju Jaz Coleman (vokal, klavijature), Paul Ferguson (bubnjevi), Martin Youth Glover (bas) i Kevin Geordie Walker (gitara) i odlaze na Notthing Hill Gate gdje snimaju svoj prvi EP «Turn to Red» (1979) sa novcem koji je Coleman pozajmio od svoje djevojke. Od tada kontinuirano objavljuju albume skoro godinu za godinu s malom pauzom u drugoj polovini devedestih. Međutim sve i nije baš teklo po planu u samom bandu. Nakon albuma Fire Dances (1983) nastaju problemi da bi band 1986. godine napustio Ferguson1986.
Ove godine objavili su svoj novi album pod nazivom Absolute Dissent u originalnoj postavi. Za album se može reći da ne odudara previše od posljednja dva albuma, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači.
S ovim albumom Killing Joke je konačno raskrstio sa dalekom prošlošću i plivanjem u vodama mnogobrojnih muzičkih stilova.
Na albumu se nalazi 12 numera. Prva Absolute Dissent nam odmah pokazuje da će i na ovom albumu biti podosta horora. Koriste kombinaciju metala i industri rocka uz poznati Colemanov glas koji se kreće po samom rubu puknuća. Ludački ritam i sumanuti bubnjevi već na početku preslušavanja pripremaju na daljnju torturu, s obzirom da pjesma za pjesmom samo melju sve pred sobom ne štedeći ništa pred sobom. Minutaža većine pjesama je veća od 5 minuta što je zaista fantastično s obzirom na sav bijes i energiju koju proizvode Killing Joke što treba održati u pjesmama takvog ritma i snage.
To horor ludilo se nastavlja i sa trećom numerom pod nazivom “Fresh Fever From The Skies” gdje uspješno kombinuju punk i industrijal a osnovnu snagu daju Ferguson i Coleman. Potom slijedi numera “In Excelsis” koja malo spušta ritam i “European Super State” koja zalazi u vode elektro synth popa i dosta odstupa od čitavog albuma.

Međutim, bura se nastavlja sa odličnom pjesmom “This World Hell”, slijede nešto pitomija “Endgame” dok “The Raven King” ponovo pliva vodama new wavea. Coleman napokon uzima mali predah i pjesmu svodi na granice normalnog vokala ne dovodeći u opasnost naš slušni sistem. “Honour The Fire” nastavlja u istom ritmu kao i prethodna numera sa donekle plesnim ritmom i čvrstim gitarskim dionicama. Potom se sve nastavlja kao i na početku - klasična industrial numera pod nazivom “Depth charge” , indie rockerska “Here Comes The Singularity”, a za kraj su ostavili plesnu, naravno na način svojstven Killking Jokeu, “Ghost Of Ladbroke Grove”.

(zurnal.info)

Iako je trend slabog punjenja općinskih budžeta nastavljen i u 2010. godini, ni jedna od 14 lokalnih zajednica, obuhvaćenih projektom „Lokalna uprava za kvalitet života građana“ u proteklih godinu dana nije učinila skoro ništa na smanjenju javne administracije, upozorili su danas predstavnici Centra civilnih inicijativa (CCI).

Broj činovnika u poređenju sa brojem stanovnika lokalnih zajednica u odnosu na 2009. godinu u većini općina je ostao isti, ili je pogoršan, a po glomaznosti administrativnog aparata i dalje prednjače Mostar i Trebinje, gdje već na 200 stanovnika dolazi jedan činovnik.

Većina općina je, zbog značajnog smanjenja budžeta, smanjila primanja zaposlenih u lokalnoj administraciji, ali gledajući procentualno, izdvajanja za plate administracije su mahom porasla, precizirali su predstavnici CCI-a na današnjoj pres-konferenciji u Banjoj Luci.

Najdrastičniji primjeri su Doboj i Tuzla, gdje su izdvajanja za plaće administracije porasla sa 18 posto na 30 posto, odnosno sa 19 posto na 26 posto općinskog bužeta.

Najveću uštedu u ovoj oblasti napravila je Zenica, koja je izdvajanja za plaće smanjila sa 20 posto na 14 posto, te procentualno gledano, zajedno sa Banjom Lukom najmanje troši za plaće administracije.

„Vrlo malo je učinjeno i na smanjenju odborničkih paušala, pa su oni uglavnom ostali na nivou iz 2009. godine, izuzev općina Pale, Foča, Tuzla i Doboj, koje su vršile smanjenja na nivou 10 posto -30 posto“, navode iz CCI-a.

I pored smanjenja od 30 posto, općina Doboj i dalje prednjači u odborničkim naknadama koje trenutno iznose 890 KM mjesečno.

Općine, obuhvaćene projektom, do polovine 2010. godine nisu pristupile rebalansiranju planiranih budžeta, trenutno stanje govori da će većina morati izvršiti rebalanse do kraja ove godine.

"Iako su socijalna davanja pretrpjela najmanje udare u smislu smanjenja izdvajanja u budžetima u 2010. godini, zbog udvostručenog broja zahtjeva za socijalnu pomoć, realno neće biti dovoljno sredstava da se do kraja godine pokriju sva socijalna davanja prema planovima budžeta kreiranim početkom ove godine. Uzme li se u obzir povećano trošenje sredstava za infrastrukturne projekte tokom predizborne kampanje, pitanje je da li će se rebalansima moći riješiti problem povećanih socijalnih traženja“, upozoravaju iz ove nevladine organizacije.

U sklopu ovog projekta provedena je i anketa u svih 14 gradova o percepciji kvaliteta života od strane samih građana. U prosjeku, građani su najviše zadovoljni pruženim komunalnim uslugama, zatim slijede primarna zdravstvena zaštita, javni prevoz, kultura, sport i turizam.

Na posljednjem mjestu su putna infrastruktura i podsticaji za zapošljavanje.

Kada je riječ o zaposlenosti, najteža situacija i dalje je na području opština Foča i Livnu, gdje na osama, odnosno 6,5 stanovnika dolazi jedna zaposlena osoba. Situacija u Foči drastično se pogoršala, obzirom na to da je u ovoj općini broj stanovnika na jednog zaposlenog samo prije godinu dana bio 4,6. Povećanje nezaposlenosti u velikoj mjeri primjetno je i na području općine Doboj, gdje je na 5,5 stanovnika zaposlena jedna osoba, što je za 20 posto lošije u poređenju sa istim periodom prošle godine. I dalje je najmanje loša situacija u općinama Novo Sarajevo, Trebinje i Banja Luka, gdje u prosjeku na 3,5 stanovnika dolazi jedna zaposlena osoba.

U oblasti obrazovanja, bez obzira na različitu nadležnost u RS i FBiH zbog postojanja kantonalnog nivoa vlasti, ne primjećuje se različito izdvajanje iz lokalnih budžeta gledano po entitetima.

Izuzetak predstavlja trend da veći gradovi u FBiH (Novo Sarajevo, Zenica, Tuzla) izdvajaju manje od tri posto za obrazovanje, dok su općine Široki Brijeg, Doboj, Banja Luka i Travnik izdvojile više od 10 posto iz svojih budžeta za ovu oblast.

(Fena)