Da bi tačno znali dimenzije i konture onoga što je učinio jedan čovjek čelične volje, moraćemo još malo sačekati. Ono što već sada znamo je ovo: sve ono što nam je učinjeno nije se moralo desiti – da smo bili ljudi sa više mudrosti, hrabrosti i volje

Uvijek iste bolesne ambicije, ista žudnja za moći, iste prijetnje, iste laži, sve je isto i sve ostane isto, ostanemo na vrhu istog starog vašarskog točka, ni tamo ni ovamo, ni gore ni dole, sve oko nas škripi i sve se raspada, muka nam je i bojimo se

Alkoholičare obično optužuju da su loši za familiju, da misle samo na sebe. Ovakav vid alkoholizma bio bi društveno prihvatljiv, čak uzorit, čak martirski. Umjesto da piješ i sve raskućiš, ovako bi pio a sticao

Naravno: bolje je da pobijedi Komšić nego Čović, bolje je da pobijedi SDP i ljevica/liberali nego SDA... No pitanje je šta oni korisno mogu uraditi, čak i kada bi bili mnogo bolji no što jesu, osim odraditi mandat (ili pola) pa štafetu opet predati desnima.

Bilješke o saobraćajnim nesrećama, Pessoi, noćnim farovima i kućama u mraku. Uz odgovarajući soundtrack

Iz Bosne i Hercegovine je od 2013. do 2017, na rad i život u inostranstvo otišlo preko 150 000 građana. Samo u Njemačkoj ih je više od 180 000 – 28 500 više nego prije sedam godina. To je pravi rezultat ekonomske i svake druge politike naših političko-ekonomskih elita

Kada sam ga prvi put vidio bio je početak marta, kupovao je cvijeće. Lijep, kao i uvijek. Hladan vjetar širio mu je mantil, tanak kao košulja. Skupljao ga je oko tijela. Dok sam prešao ulicu on je već nestao

Kapitalizmu, kao što znaju svi malobrojni čitaoci “Melanholije ljevice”, želim da krepa. Želim mu da krepa sporo i bolno. Želim mu da, kao ranjena zvijer, urliče u najvećim mukama.

To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik

O autobusima, vozačima, ribarima, kućama, Mlinarecu, Cioranu, Zuki Džumhuru, Aleksandru Makedonskom...

Odsad će izbjeglicama Zapadni Balkan biti najzapadnije što će vidjeti. Niti oni hoće na Balkan, niti Balkan hoće njih, ali to je posve irelevantno, jer Evropa ih želi na Balkanu

Ključni i, pravo govoreći jedini tekst crnogorske ljevice u 21. vijeku napisao je Amfilohije. Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati

Zajebana je stvar kad ti Dežulović povrijedi osjećaje. Odjednom se nađeš u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije zajedno sa ustašama, četnicima, neonacistima ostalih usmjerenja, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima kojima je taj novinar udario na emocije

Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

Andrej Nikolaidis podsjeća balkanske lidere: Kao buduće članice Evropske unije, a Crna Gora i kao članica Sjevernoatlanstkog saveza, naše su države u obavezi da stanu u zaštitu demokratije – ne samo u zemljama kakve su Avganistan i Libija, nego prije svega tamo gdje je ona danas najdramatičnije ugrožena: u Ujedinjenom Kraljevstvu

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine

Đukanović je sve ono što bi Dodik želio biti: uspješan separatista, otac države čiji je evo-skoro-doživotni vladar. A nije ni bez para. Ali jedno je željeti, drugo umjeti. Dodik nije razumio najvažniju stvar. Dugovječne vladavine ovdje nema bez podrške Zapada. A Zapad toleriše dugovječne prozapadne lidere, ne i one proruske

On je samo izvadio posudu iz torbe i preko ramena mi je dodao. Nije izgledao pretjerano vezan za nju, kao da je sasvim normalno da isti predmeti cijeli svoj vijek provedu s istim ljudima