Ovoga decembra teško je misliti o ljepoti i ljekovitosti zimskog prizora, zato što je zemljotres u Hrvatskoj ostavio nesretne ljude bez svojih kuća, na ulici, u studeni, i zato što na bosanskoj granici bosi migranti mrznu bez zaštite i hrane. A bol i ljepota se odbijaju

Na kraju godine (a treba uslovno shvatiti ovo “na kraju“), nemam ništa važno da kažem. U krivu je onaj koji misli da ima odgovor. Nešto se poremetilo s disanjem, kao da je ljudskom voljom iz svijeta istisnut zrak

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz nove knjige "Maratonac" Nebojše Lujanovića

Možda je vrijeme da se budućnost opisuje rajskim slikama, da bi se ljepota o kojoj Coppola govori i dogodila.

Sava uvijek nađe način da ostane svoja čak i kada joj obilne padaline mijenjaju karakter. Čovjek je puno lomljiviji. Iz tračnica, recimo, iskoči zbog toga što izjutra ugleda snijeg i poželi se pridružiti toj svečanosti. Ali ne može. Traje mu već šesti dan izolacije

Gledam poznata lica, njihovu usredsređenost, kao da je naš problem jedina bitna stvar na svijetu. I kao da budućnost postoji.

William Carlos Williams bio je jedan od najznačajnijih američkih pjesnika kojega mnogi beatnici smatraju pretečom. Žurnal objavljuje Williamsove pjesme u izbori Voje Šindolića

“Postoje samo dva načina kako da živiš svoj život. Jedan je onaj u kojem je sve čudo. A drugi je onaj u kojem ništa čudo nije.” Ovo ja, po nepouzdanom sjećanju, citiram Einsteina.

Ne mislim da sam ja turist u svijetu, nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Nisam gledao ono što se od gosta u New Orleansu očekuje, nisam odlazio da bih posjetio "poznata" mjesta. Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji, recimo - čudo ljetnog jutra u novom gradu, kafana koja postoji samo da se ja tog jutra pojavim u njenoj sjenovitoj bašti.

Pročitajte esej iz svježe objavljene zbirke Marka Tomaša "Pisma s juga" (VBZ, Zagreb)

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

Dobri dani su nužno potrebni Balkanu, svim njegovim ideologijama, očevima, majkama i školama

Gledajući film The Million Dollar Hotel

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

Srdžba koju „čujemo“ cijelim romanom Odlazak nije negativno markirani impuls već postaje konstitutivni dio pisca koji nije bezrazložno ljutit već pravedan u svojoj ispravnoj ocjeni postojećeg društvenog poretka

Bio sam u Zvonu, večeras smo moj drug Saša Bukvić i ja otvorili njegovu izložbu fotografija. “Pisci u Zvonu, 1988 – 1992”. Bilo je zanimljivo. Vratio sam se trideset i više godina u prošlost. Izložene fotografije pokazuju moj svijet iz kasnih osamdesetih, puno prijatelja, a mnogi od njih više nisu živi

U Čitaonici Žurnal predstavljamo pjesme Lidije Deduš iz zbirke "Razglednice iz prašnjave republike"

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: „Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

„Telo radnice, kako stari“, piše Eribon, „u svakom pogledu pokazuje šta je istina klasne egzistencije“. Njen život, mahom lišen ljubavi, a pun prinude, uronjen je u svakodnevno nasilje, gde je prezir način života, a „ponižavanje drugih lako i jednostavno kao disanje“.