ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

„PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

 

(zurnal.info)

 

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

 

Radosti demokratije

Svjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

 

Koje je vrste Dawit Isaak?

Na internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD

Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:

- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:

- Jesam, jesam, đula.

Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.

Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:

- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :

- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.

Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.

Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.

Šta kad mene ne bude?

Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:

- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.

O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:

- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...

U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:

- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.

Bez alternative u BiH

Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:

- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.

Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:

- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.

S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:

- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.

Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:

- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?

Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.

Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:

- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.

(zurnal.info)

Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine

Tim koji pobjeđuje ne mijenja se - staro je, doduše nepisano, trenersko pravilo. Tog principa držala se i dvodecenijska vlast u Bosni i Hercegovini. Godinama su upravljali našim životima, i još uvijek nas kontrolišu. Mogu, jer imaju sistem koji savršeno funkcioniše – granitno čvrsta sprega mafije, pravosuđa i policije. A sudbina voli da zbija šale i postarala se da test izdržljivosti sistema ovih dana na svojim leđima, ali bukvalno, osjete baš radnici jablaničkog Granita.

KO JE OVDJE LOPOV?

E, zamislite sada situaciju gdje lopov provali u stan i krene da iznosi stvari dok se vlasnik bezbrižno prži na nekoj jadranskoj plaži. Poznato je da u svakom haustoru ima komšija koji bolje poznaje prilike u čitavom haustoru nego u vlastitom krevetu. E, takav jedan se i ovdje našao. Vidi on kako tu nešto nije regularno ali ga lopov, sa “papirima”, uvjeri kako je on tu samo da utovara i istovara stvari. Kako bi prikupio informacije iz prve ruke ljubopotljivi komšija će ponuditi da pomogne. Lopov je oduševljen i prave pogodbu: ako iznesu sve do mraka, komšija će dobiti DVD-player, i šporet gratis. Prilika je to koja se ne množi nulom. I taman dok iznosi lampe, na vratima sreće “bivšeg susjeda”. Vlasnik se vratio s odmora nešto ranije – ružno vrijeme, kiša lije k'o iz..., i tako to... Naravno, odmah s vrata digne galamu, hvata se za srce..., ali komšija je neumoljiv. Između njega i DVD-a, te šporeta gratis, stoji komšija koji je ionako bivši. Situacija je dramatična. Neko je u međuvremenu zvao policiju i revnosni organi su već tu: Vaše osobne, molim. Ko ste vi?

Mi smo radnici, selimo ovog gospodina.

A, vi?

Ja sam svjedok, ovaj susjed.

A ko je ovaj što se drži za srce?

Ja sam gospodin koji se seli, pardon onaj kojeg sele, ovaj..., pljačkaju me čovječe!

Polako, koga sele, a koga pljačkaju?

Mene sele i pljačkaju.

Oprostite gospodine, sredite se malo, da li vas sele ili vas pljačkaju.

Pljačkaju me..., hej ostavi taj televizor..., pa ljudi zaustavite ih...

Gospodine, molim vas pustite ove momke da rade svoj posao, a vi nama lijepo objasnite...

Ma, nemam ja šta vama objašnjavati i krene da gura policajca...

Zum!, pendrek prošara ustajali zrak i vlasnik je na podu. Vežu mu lisice i odvode ga u maricu: Vidjeli ste da je pokušao da nas napadne!?

Gomila koja se već okupila u haustoru klima glavom: Užas, kakvi sve nasilnici hodaju ovim ulicama..., svaka čast policiji, težak je i njihov posao... E, kako se u Titino vrijeme...

Uglavnom, kada se vlasnik nakon dana provedenih u dokazivanju identiteta vrati kući, sve je već ispražnjeno, a već se postavlja pitanje da li je on uopće ikada i bio vlasnik tog stana...

Ovako se nešto upravo ovih dana dešava radnicima jablaničkog Granita. U njihovu firmu su došli privatizacijski mešetari, sa lažnom namjerom da zaposle nove radnike i uposle one stare, da moderniziraju proizvodnju..., ma, da se jede zlatnim kašikama. Od svega je ispalo da su prodali sve što se imalo, zadužili se dodatno i doveli firmu pred stečaj. Radnici su shvatili šta im se sprema, otjerali lažne vlasnike i zatražili zaštitu suda. Sud se stavlja na stranu lopova koji žele dovesti stečajnog upravitelja kako njihov kriminal ne bi izašao na vidjelo. Radnici ne daju upravitelju da uđe i tu sada dolazi policija. Organi reda rastjeruju radnike i uvode stećajnog upravitelja, iako državno Tužilaštvo to izričito zabranjuje. Radnici su dobili batine a lopovi papire kojim bi sakrili svoj kriminal. I sve to uz odobrenje Suda i asistiranje policije. Javnost gleda.

Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine. Po uhodanoj stazi, sve u četiri koraka.

1.MAFIJA ULAZI U PREDUZEĆE Vlast je napravila Zakon o privatizaciji kako bi pljačka društvene imovina dobila karakteristiku koja će vremenom postati poštapalica među narodom: PO ZAKONU. Sve je naizgled regularno. Država prodaje, kupac, je li, kako sama riječ kaže-kupuje. Država, kao raniji vlasnik koji ima obaveze prema uposlenicima, ima i neke obaveze, al za to se nikom ne jebe ni koliko za pomor ptica u Meksičkom zaljevu. Možda je ovaj izraz pregrub, ali to kako se država odnosi prema svojoj imovini i koliko su bezobrazni privatizacijski mešetari ne može se preciznije opisati.

2.PERUTANJE Tajkuni su, dakle, ušli u, kako se to popularno kaže, posjed firme i kreće perutanje. Kao kada kradljivci koka dograbe plijen i odmah, uz tarabu, riješe se kompromitirajućeg perja. Dok radnici i potkupljeni, zatečeni menadžment očekuju svježe investicije, novi vlasnik rasprodaje opremu i repromaterijal, sklapa brze poslove i izvlači sav keš koji mu se nađe pri ruci. Dok shvate šta se dešava, radnici su već na ulici i čekaju svoju 10., 15., 20., 30... platu.

3. STEČAJ Strano tijelo u organizmu se toliko raširilo da i pacijent i rodbina vjeruju kako je brzi kraj najbolje rješenje. Dugovi su dovoljno narasli da svi samo čekaju da se rasproda ako je išta ostalo. Firma ide pod stečaj a radnici na ulicu.

4. STRAŠNI SUD I JOŠ GORA POLICIJA U ovoj fazi država ponovo izlazi na scenu ali je njena uloga poprilično nejasna. Posebno rola pravosuđa i policije u sveopćoj pljački. Kako to da su sudske odluke uvijek na strani “novih vlasnika”? Kako to da ranici uvijek izgube - plate, staž, dionice...? Kako to da policija nikada nije išla da tuče vlasnike koji nisu ispoštovali sve uslove privatizacijskog ugovora? Kako to da policija nikada nije bacila suzavac na sudije čija rješenja, skoro po pravilu, ponište sudije na višim instancama? Da li ste ikada čuli da je policija ušla u parlament i topovskim udarima, suzavcima, pendrecima i vatrenim oružjem rastjerala bandu koja je dizala ruku i donijela ovako sramne privatizacijske zakone?

Ako imate racionalne odgovore na bilo koje od ovih pitanja, onda ništa.

I da se sada vratimo na tezu s početka teksta. Da li će nova vlast, barem ova u Federaciji BiH, sa SDP-om na čelu, zaustaviti ovaj kriminalni stroj mafija-pravosuđe-policija? Ili će se i oni voditi trenerskom logikom: tim koji pobjeđuje ne mijenja se?Ako neće, onda prvi moraju platiti sudije koje su dozvolile slučaj Granit. Otkaze i krivične prijave moraju dobiti načelnici policija koje se sjete da imaju pendreke, topovske udare i suzavce samo kad dođu pred opljačkani narod.

Bez njihovih skalpova, promjena zvana SDP je imala pogrešne predizborne parole. One bi trebale glasiti: Država za nečovjeka! Pravda za mafiju! Obrazovanje za mamine i tatine sinove! Policija za narod!

(zurnal.info)

Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

1. IN THE GHETTO

Teško da je tog desetog oktobra tekuće godine u celom Beogradu bilo bezbednijeg mesta od centralnog prestoničkog parka Manjež i nekoliko ulica kojima je ova mala zelena oaza u sred glavnog grada okružena. Tog je dana, naime, upravo u tom, višestrukim policijskim kordonima omeđenom, prostoru, konačno, nakon nekoliko propalih pokušaja koji su se protegli na čitavu jednu deceniju, održana prva koliko-toliko uspela srpska Parada ponosa.

Gejevi su inače kod nas (baš kao i u susednoj, prijateljskoj BiH sa kojom se, eto, povremeno u ponečemu i složimo), tradicionalno izloženi preziru i nasilju krajnje netolerantne heteroseksualne gomile, i svakodnevnim uvredama kod kuće, na ulici ili poslu. Ovog puta, međutim, bili su zaštićeniji od srebrne ajkule, azijskog slona i divovskog armadilja zajedno. Stakleno zvono pod kojim su se učesnici Parade ponosa tog dana našli predstavlja, naravno, krajnju suprotnost osnovnoj nameri ove protestne šetnje koja se u mnogim zemljama već odavno pretvorila u veseli festival koji iz godine u godinu privlači turiste i puni gradske kase i koja više od svega želi da bude otvorena i vesela i interaktivna i uticajna.

Najtužnije, ili već najsmešnije, od svega (a u zemljama poput Srbije uobičajeno je da ovo dvoje dolazi u paketu) jeste to što je Parada ponosa 2010. naprosto morala da uspe, bez obzira na cenu. Tako su, naime, odlučile srpske vlasti nakon što su, uz svo prirodno gađenje prema homoseksualcima i svemu što je homoseksualno, ipak onako balkanski lukavo proračunale da napokon ima smisla sprovesti to čudo evropsko, taj, khm, njihov prajd, je l’, u delo. I otud, eto nama gej parade, po prvi put, pa kud puklo da puklo! U inat svima i uprkos svemu! Čak se i poslovični homofob-iz-političke-kalkulacije, vajni gradonačelnik Beograda, biznismen Dragan Đilas, ućutao. Privremeno, doduše, u savršenom skladu s tom privremeno garantovanom slobodom.

A tužno je, zaista, da se jedno elementarno pravo „ostvaruje“ na ovaj način, i pod ovakvim okolnostima. Tužni su svi oni baloni u duginim bojama, kad su tako ograđeni redovima robokapova, psima, vodenim topovima, hamerima, konjicom, a s druge strane tog neprobojnog policijskog štita jednom strašnom, razjarenom gomilom, hiljadama krvoločnih protivnika ove manifestacije, raznoraznim huliganima, skinhedsima, obrazovcima te pripadnicima srodnih organizacija predvođenim, kao i uvek do sad, histerično ratobornim sveštenicima SPC. Tužni su, dakle, ti baloni u jednom svetu koji je dozlaboga mračan i nehumoran, koji se prozlio do kostiju i koji je još jedino raspoložen za nove žrtve, samo i isključivo za žrtvežrtvežrtve. Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

Da stvari budu još tužnije, kako to može samo u zemlji Srbiji, za ulazak u taj privremeni geto zvani Belgrade pride 2010 učesnici su od pripadnika vlasti dobijali žute trake (!) koje su morali da nose oko članka i koje su predstavljale njihovu ulaznicu, a ujedno i kupon za bezbednu vožnju kući policijskom maricom. Brrrrr. Mislim, hajde, vožnja maricom na stranu, to možda i može da ima svog šarma, što da ne, ali trake? Pa još – žute?? Kako bi tu boju na jednom takvom događaju i pod takvim okolnostima trebalo razumeti?

I treba li je uopšte – razumeti?

Ko se, dakle, tog predivnog jesenjeg prepodneva okupio u beogradskom parku Manjež? Pa, da vidimo. Našla se tu mala i veoma heterogena skupina sačinjena od tzv. „pripadnika LGBT populacije“, a u stvari uglavnom gej-aktivista, uz jedan broj dobronamernih građana kao i drugih simpatizera, mahom ljudi iz NGO-sektora, nešto malo javnih ličnosti... i tako... Sve u svemu, srazmerno mršavo - upravo onako kako se i očekivalo. Međutim, paradi su se ove godine pridružili i par srpskih ministara, jedan lider parlamentarne političke partije, mnogo stranih diplomata, predstavnici OEBS-a i druge krupne zverke, uz desetine pripadnika raznoraznih domaćih i stranih medija. Ta čudnovata skupina je najpre strpljivo stajala u parku pod raskošnim krošnjama, potom su svi malo prošetali, onako zbijeno i bacajući s vremena na vreme nepoverljive poglede prema balkonima okolnih zgrada s kojih su ih osmatrali zainteresovani građani, obišli su jedan sveden krug okolnim ulicama, Resavskom, Nemanjinom, ulicom Kneza Miloša, Masarikovom, a onda pravo u SKC na žurku, tu će biti posluženi zakuska i osveženje, biće i muzike i veselja, a kad se sve fala bogu s mirom završi učesnici će već pomenutom policijskom maricom spektakularno biti prevezeni pravo do kuće.

Milina božja - geto ko bombona!

2. OUT OF THE GHETTO

Ispada tako, prilično apsurdno – ali, nije li ovde, kod nas, upravo apsurd ona prava mera stvari? – ispada, dakle, tako, da su se oni pravi događaji te naše vajne prve gej parade zapravo odvijali svuda izuzev na samoj gej paradi! Može se reći da su anti-gej demonstranti u tom smislu odneli čistu pobedu jer su celokupnu pažnju domaće i svetske javnosti skrenuli sa samog prajda na sopstveno divljanje po gradu i time ga u medijskom smislu anulirali, a u onom moralnom i emotivnom još jednom strahovito zagadili naše glave i stomake. Jer, dok su gejevi i drugi učesnici ovogodišnjeg prajda okupljeni cupkali u parku, dok su šetali i potom slavili u SKC-u, oni su se vredno bavili svojim poslom. U gradu je, malo je reći, vladao pravi pandemonijum. Ako smo mislili da ništa neće moći da nadmaši količinu nasilja i mržnje koja se na LGBT populaciju sručila prilikom prvog i neuspelog pokušaja ove manifestacije iz 2001. godine, grdno smo se prevarili.

Bilo je, naravno, više nego strašno na beogradskim ulicama te daleke 2001. To što se tada dogodilo, naša je mračna, balkanska verzija Stonewall-a, ogrezla u krvi, blatu, iskonskoj iracionalnoj mržnji (koja je, ovde kod nas, sama sebi svrha) i svim zamislivim atavizmima. Tog dana na ulicama nisu neophodno bili ugroženi samo gejevi i lezbejke već bilo ko ko se po proceni napadača činio takvim ili štrčao na bilo koji način. Mnogi su dobili teške batine, a najgore je od svih prošao moj prijatelj Igor koga su pred kamerama nemilice šutirali na Trgu Republike sve dok ih policija (spora, ali dostižna) nije napokon rasterala. Posle svega su razjareni, i očito seksualno napaljeni, „anti-gej“ demonstranti marširali tadašnjom ulicom Srpskih vladara i skandirali svoju najintimniju erotsku želju: „Je-ba-će-mo pe-de-re! Je-ba-će-mo pe-de-re!“

Ove godine, istina, nisam primetio da je iko uzvikivao taj privlačan i lako pamtljiv slogan, ali sve je drugo nalikovalo na nastavak akcije započete pre punih devet godina. Odmah se moglo primetiti da svi ti ujedinjeni ultradesničari, naši dragi nacional-šovinisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski huligani, sveštenstvo SPC i ostali iz te šarolike skupine uopšte nisu gubili vreme proteklih godina, da su se, naime, vredno spremali za ovaj obračun sa gejevima kao svojim omiljenim objektom mržnje. Bilo ih je znatno više nego pre, bilo ih je onako baš dosta, bilo ih je, budimo iskreni, zastrašujuće mnogo, bili su jači i organizovaniji, gluplji i luđi i jači i ljući nego ikad, apsolutno rešeni da tom zlu i poroku doakaju jednom za svagda. Ali, kako zbog odlučnosti i brojnosti policije do gejeva nisu mogli ni da prismrde, ultradesničari su odlučili da se posvete onoj drugoj i trećoj svojoj omiljenoj aktivnosti – sukobljavanju s policijom te bezumnom uništavanju grada i naše zajedničke imovine, razbijanju izloga i masovnoj krađi svega i svačega s naglaskom na patike – ah, te najke! – pod budnim, očinskim nadzorom i odobravajućim smeškom bradatih popova u dugim crnim mantijama.

I dok su ultra-desničarski srpski omladinci, svih šest hiljada njih pridošlih za ovu svečanu priliku u glavni grad iz raznih delova prelepe nam domovine, listom bili odeveni u sopstvenu narodnu nošnju: trenerke, dukseve s kapuljačama i patike ukradene prilikom prethodnih opravdanih protesta (otcepljenje Kosova, hapšenje Radovana Karadžića... davno beše – a trebalo je obnoviti zalihe novim pohodom na prestoničke sportske radnje koje su glavna kolateralna žrtva ovih i ovakvih manifestacija), policija je, nasuprot njima, paradirala u raznoraznim hiper-dizajniranim uniformama kao na nekom od onih smehotresnih policijskih fashion show-ova. Nismo ni znali da ih ima baš toliko i da su raspoređeni u toliki broj odeljenja, vodova, specijalnih jedinica i čega već sve ne. Interventne brigade, žandarmerija, konjica, you name it, ko bi rekao da ih imamo toliko, i da su tako lepo odeveni! Pomalo zbunjeni, odbijali su sve napade huligana i na koncu duge bitke ispostavili se kao glavne žrtve ovog nemilog događaja. Naime, tokom tog dana povređeno je ukupno 132 policajca, nekolicina njih teže, a uništeno je i preko 15 službenih vozila MUP-a. Istovremeno povređeno je 25 „građana“ a pričinjena je i znatna materijalna šteta. Zapaljeno je sedište Demokratske stranke u Krunskoj ulici, sedište Socijalističke partije Srbije takođe, polupan je ulazni hol zgrade Radio-televizije Srbije, zapaljeno je i oštećeno mnogo automobila, kontejnera, uličnih žardinjera, izloga, a napadnut je i pokretni mamograf koji je stajao na Trgu Republike naprosto zato što se na njemu nalazi i logo medijske kuće B92. A ovo... mamogr... nešto... ovaj... ko bi ga znaći brate znao šta je to mojne da smaraš eno ti ga pop pa pitaj njega brate! Nego brate daj mi taj kamen brate jebaću im kevu pedersku!

Punih sedam sati trajao je okršaj ove razjarene gomile s policijom. Ulice su bile zagušene suzavcem, grad su nadletali policijski helikopteri, anti-gej demonstranti su u nekom svom haotičnom hormonalnom izbezumljenju čak izvršili napad na Urgentni centar i upali u Skupštinu Srbije – niko, očito, tog dana nije bio baš sasvim bezbedan.

A jesenje sunce ravnodušno je blistalo nad Beogradom.

Sve što se kasnije tog dana događalo samo je govorilo u prilog tome da živimo u jednoj rupi bez dna, u napuštenoj jami s imenom Srbija, na najjadnijem mestu u Evropi. Učesnici Parade ponosa zaista su policijskim maricama razvezeni kućama, anti-gej demonstranti ispumpali su se nakon punog radnog vremena provedenog u nekontrolisanom nasilju, policija je sakupljala svoje redove i trudila se da razume šta se to dođavola dogodilo, grad je izgledao kao da je njime prošao tajfun ili cunami, što, priznaćete, i nije daleko od istine, a iste te večeri, tokom jedne od najpoznatijih političkih emisija na televiziji, popularna voditeljka je puna divljenja i ushićenja huligane nazivala „decom“ i „mladim ljudima“ i ustreptalog glasa, sa nekom neobičnom svetlošću na licu, pitala se neprestano te pokušala od svojih gostiju da dobije nedvosmislen odgovor zašto su ta „deca“, ti „mladi ljudi“ (evo, opet ona!) toliko „ogorčeni“, na koga su toliko „ljuti“.

O Srbijo, zemljo relativizacije! – zavapio sam, zavrteo glavom i brže bolje promenio kanal.

Sledećeg dana je bio – sledeći dan. Spremala nam se poseta Hilari Klinton koji je na ove prostore upala ko s Marsa i u razlupanom Beogradu recitovala ranije pripremljen govor o Srbiji kao potencijalnom evropskom lideru, mi smo se smejali i vrteli glavama, kasnije su naši navijači otišli u Đenovu na utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2012 između nacionalnih reprezentacija Italije i Srbije. Ljuta i ogorčena deca i mladi ljudi i tamo su nam demonstrirali svoj opravdani bes i tim legitimnim protestom onemogućili održavanje meča te efektivno zabili čitava tri gola u našu mrežu. Zaista, šta ih to ljuti, majku mu, na koga su tako ogorčeni???

Bilo kako bilo, ovaj „uspešno održani“ Belgrade pride 2010 još jednom nam je dokazao ono što smo i ranije izuzetno dobro znali, a to je da količina mržnje prema gejevima i lezbejkama, kao i prema svakom ko se ne uklapa u redukcionistički korpus nazovi-srpskih vrednosti, i lakoća s kojom se ona rado i u svakoj prilici iskazuje gotovo da nema premca nigde u koliko-toliko civilizovanom svetu. I bojim se da ništa ne ukazuje na to da će se te stvari ikada promeniti. Brzo svakako neće. Vreme i uspehe ovde treba meriti u decenijama, a ukoliko bi čovek baš želeo da bude nemilosrdno realističan spram situacije kakvom je znamo, i u vekovima. Možete li da zamislite jednu drugačiju, tolerantniju Srbiju negde tamo, u XXII veku?

Ja, da budem iskren, ne mogu. Ali, dobro, moguće je da je greška u meni, ne kažem.

Vidimo se na Paradi ponosa 2011.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal je za svoje čitatelje napravio Top listu gafova političara koji su vladali posljednje četiri godine. Odlučili smo se za video formu, preglednije je i lakše, jer bi nam posao bio umnogome otežan ukoliko bi smo se zarovili u novinske arhive. A ni prostora za toliko gluposti ne bismo imali. Ukoliko ste zaboravili, nudimo vam kratak podsjetnik vulgarizma i primitivizma.

Naravno, vi listu nadopunjujte po vlastitom izboru.

1. DODIK: Aj, ne seri (0:16)

Krenimo od nedavnog ispada, šampiona svih gafova i prostakluka Milorada Dodilka na televiziji TV10.

Tada je Dodik, onako, instiktivno, u svom maniru u televizijske kamere izrekao “AJD NE SERI”. Razlog za takav postupak Dodika bio je komentar gledatelja koji se javio u program i koji se usudio uputiti kritiku da “Dodik ne zna ni šta je Isus ni šta je Bog, nego samo zna šta je milijarda”. Na tu vulgarnu gestu Dodika, blago rečeno zbunjeni i na smrt uplašeni voditelj je rekao “nije ni to problem”.

COMMENT:

-hhahahaahahaaahaaha, aje kralja dodik bog ti dao...(Milchenx3)

-"ajd ne seri" voditelj "nije ni to problem" buahahabuahahaha aj Boze sramote. 'Alo seljoberu, 'dje si ti rasto. Vidi mu spike :)))) Daj ljudi u RS, nadjite nesto bolje Bog vam pomog'o, sramotite se samo ovako... hahaha LOL (aj91473)

2. SADIK BAHTIĆ: Siledžija iz poslaničke klupe

Nastavljamo sa primitivizmom krajiškog siledžije i visokorangiranog kadra Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Sadika Bahtića. Naravno, radi se o slučaju kada je Bahtić grubo nasrnuo na novinara 60 minuta Avdu Avdića. Pretpostavljamo da ste ovaj video u više navrata gledali, ali smo morali još jednom podsjetiti kakvim kabadahijama i pitbullovima građani daju glasove.

COMMENT:

-ti si budala kao i ovih 95% politicara koji bi silom nesto da postignu. Tebi treba familiju iscvokati da vidimo kako bi onda ti reagovo (IbroSahin)

- Neka, neka - treba sve komunjare i lazove nogom u guzu pa preko praga. Nista i ne znaju nego samo lazu i pljuju na onom FTV a na 60 min pogotovo, gore nego da gledam Bijeljinu ili BG, fuujjjjj!(shandmd)

3. DODIK&TIHIĆ: Jebe mi se (0:16)

Još malo o Miletu Dodiku. Opet psovka, samo drugo mjesto i druga adresa. “Jebe mi se” glasio je Dodikov odgovor novinarki 60 minuta, Arijani Saračević- Helać kada ga je ona namjeravala pitati za komentar. Od Dodika smo, hajdemo to iskreno reći i navikli, ali kada vidimo barem malim dijelo hinjsko keslanje lidera SDA Sulejmana Tihića na Dodikovu psovku upućenu novinarki, onda to izgleda pomalo odvratno. I licemjerno.

COMMENT:

-Još se nasmijaše sva trojica -.- Fujj Tihiću isti si ko i ta gorila do tebe krkan od dodika. Sve trojicu vas treba na lomaču i zapalit.(krznojemrtvo22)

-a neka je sta se novinari postavljaju svakakva pitanja uvrijedujuca.Daju vam slobodu govora pa to zloupotrijebite.Dodik je najbolji politicar u BiH.On ima djela i ima svoje JA sto ostali politicari nemaju koji samo sute i kradu.Da Bogdo ima u Federaciji vakvih politicara mozda bi se nesto i izgradilo a ne jad i tuga.(ivanisssss)

4.TADIĆ: Bubanje torbom (1:46)

Da u skupštinskim klupama zna biti zanimljivo pokazuje i sljedeći video. Radi se o NS Republike Srpske i svađi koju je pokrenuo SDS-ovac Ognjen Tadić, kada je u žustrom govoru “uvrijedio” kadrove SNSD-a konstatacijom da “ ih nije bilo u ratu”. Ubrzo je Tadić napustio skupštinu, a predsjedavajući NS RS Igor Radojičić je od prisutnih SDS-ovaca tražio izvinjenje, koje nije dobio. Nakon toga situacija je bila napetija, a sve je moglo kulminirati “ bubanjem tobrbom”. Da ne duljimo, pogledajte video.

5.BRANKOVIĆ: Po zakonu (1:53)

Zakon jačega. Ne nije pjesma Hari Mata Harija. Ovaj video je punokrvni klasik. Nedžad Branković i njegov stan po zakonu.

COMMENT:

-hahah

legenda(samkom88)

-Lopov djecijeg osmjeha (DuvessaSa)

6.TAJO: Ne dam ostavku (0:28)

Još jedan detalj za bosanskohercegovačku historiju političkog beščašća. Samir Silajdžić zvani Tajo, odbio odstupiti sa pozicije premijera Kantona Sarajevo, iako je cijeli grad od njega to cijeli grad tražio zbog narušene sigurnosti u gradu. Silajdžić grubo i bahato u kamere izjavljuje “NE DAM OSTAVKU”. Na kraju je ipak podnio ostavku. Video je spot pjesme “Suti i trpi”, benda Dubioza Kolektiv.

COMMENT:

-suti i trpi ... pa do kad majku mu jebem...(TheMrBosnjo)

(zurnal.info)

Iz Njujorka u Ilijaš za govornicu sletio je predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić. Na skupu je poručeno da naša djeca nikada neće biti hamali, izražena je bol zbog neizgrađenog autoputa, a ispred sale sviralo je kolo dok je efendija iz obližnje džamije politički obrazovao djecu

Ispred ulaza u kinosalu u Ilijašu špalir djece sa zastavama BiH. Djevojčica od desetak godina stoji naslonjena na zid, maše zastavom i otvara usta na Sto posto ljubav, volim svaki milimetar tvoga tijela, 100 posto ljubav, rođena si da bi bila moja cijela. Dječije uparađena, na njoj crni plišani kompletić i bijela košulja sa kragnom izbačenom preko. Neodoljivo podsjeća na male pionire sa fotografija od prije 30 godina, na kojima su roditelji baš tako sređivali djecu za doček druga Tita. Ona čeka doktora Harisa Silajdžića, predsjednika Stranke za BiH. Prilazim organizatorima i pitam ko su djeca na ulazu. Djevojka u narodnoj nošnji ljubazno objašnjava kako je riječ o djeci koja simbolišu mladost, budućnost... Dobro, ali ko su ta djeca, insistiram, ko ih je doveo, čiji su?

- A ko ste vi pa da to pitate? - počinje gubiti živce. Nakon predstavljanja, kaže mi:

Gospođo, to su dobrovoljci. Nasumično su odabrani iz sale.

Kasnije, na izlasku iz sale, pritrče mi dva dječaka, dajući mi neki papir. Mrak je, pa ne vidim dobro šta je:

- Šta vam je ovo – pitam?

- Ma ne znam ni ja, teto, dao mi efendija iz ove džamije – pokazuje na džamiju pored.

Na malom smeđem papiru odštampana i zaokružena imena dvojice kandidata iz Stranke za BiH. Majku dječaka pitam smeta li joj što je efendija dijelio letke dječacima:

- Ama on ne zna ni čitati, ne zna on šta je to, vjerujte.

Na pitanje da li ipak smatra neumjesnim da vjerski službenik ili neko drugi daje njenom djetetu letke s političkom sadržinom, kaže:

- Pa i njegov dedo je član ove stranke!

Sva Harisova djeca

Mali dobrovoljci su u prvom dijelu skupa više puta prodefilovali salom mašući zastava, blistajući na svaki pomen “naše dobre i drage djece” s govornice. Raspoloženje u sali dostiže maksimum kada govornik, jedan od kandidata iz Opštine Ilijaš sa bine euforično poručuje:

- Imam jednu želju. Gledam našu djecu kako trču, igraju se, vesela i bezbrižna, trču tako. Imam želju da naša djeca budu lijepa i pametna, da govore više stranih jezika, imam želju da naša djeca budu Haris Silajdžić!

Istu želju imaju i neki prisutni koji aplauzom ispraćaju govornika, koji još dodaje:

- Naša djeca nikada neće biti hamali!

O odgoju djece u Ilijašu svjedočio je i hadžija Sedik Dervišević, opštinski član stranke. Govoreći o kandidatkinji Dženiti Kulo, kandidatkinji za Federalni parlament, naglasio je:

- Dženita vodi našu školu ovdje, I mogu vam reći da se tu radi da se odgoje zdravi i mladi ljudi. Tu nit' se pije, nit' se puši, nema ni alkohola ni prostitucije! - poručuje baš kao da je u ostalim školama prostitucija i droga poželjna i svakodnevna stvar koju odgojni kadar svim silama propagira.

Umoran od kola

Nakon što je muški hor El Fatih “začinio veče lijepom kasidom” a motivisani organizator izjavio da, “da bi do meda došao, mora te pčela ujesti” te poručio kako će “Haris poput rijeke doteći do cilja”, skup je nastavljen. Između ostalih, govorili su Safet Halilović, Besim Mehmedić i Azra Hadžiahmetović, ali se na licima publike jasno mogla čitati dosada. Atraktivna članica stranke u minisuknji prolazi salom, a jedan od gostiju pokušava je zaustaviti. Sikće za njom, šapuće, doziva, ali ništa...

- Pa dobro, šta hoćete da je pitate – ne mogu izdržati.

- Ama hoću da je pitam da nas slika, vidi ove omladine, a ja sam član MZ Ilijaš Stari, Hajrudin Memić.

A za govornicom Ibrahimović Nermin pokušava pridobiti publiku. Priča o tome kako se mora pravdati ženi kada navečer dođe kući sa skupa Stranke na kojem je igrao kolo:

- Kad na kraju skupa povedem kolo pa me svi pitaju odakle mi snaga a onda dođem kući ženi da se pravdam od čega sam ja to umoran!

Mnogo je na skupu bilo obrazovnih poruka, alegorija i metafora. Tako je i Seid Fazlić pričao priču o učenjaku koji je učenike poslao u svijet da traže znanje, ali im je prije toga održao lekciju s teglom:

- Uzeo je jednu posudu veličine tegle i ubacio krupno kamenje. Kad su učenici rekli da je posuda puna stavio je manje kamenje...

Nastavio je poznatu priču o kamenju veličine zrna graška, pa pijesku i vodi... a u sali koncentracija popušta. Na kraju kaže:

- Stranka za BiH je prepoznala to krupno kamenje i želi ih postaviti na svoje mjesto. Dakle, mora se tegla jako dobro protresti. Sam Haris ne može sam. Harisa za člana Predsjedništva a zna se za koga ćete ostalo glasati.

Završava omiljenom opaskom reisa Mustafe Cerića:

- Pametnom je i išaret dosta.

Bol zbog autoputa

Najavljen kao NAŠ, kao čovjek kojem je država iznad interesa stranke, za govornicu izlazi dr. Haris Silajdžić:

- Hadžija Sidik me obradovao lijepim primejrima, ali ja neću večeras moći popiti kafu u Ilijašu jer ja zapalim uz kafu a on ne da da se puši. Ali je rekao nešto drugo što me još uvijek boli. To je – autoput! Ne prođe dan da se toga ne sjetim i da me to ne boli. Mogli smo još 1997. započeti autoput, danas bismo ga sigurno imali da nije bilo ljudi koji nisu razumjeli ili nisu znali, ili su imali neke druge ambicije. I svaki dan me boli činjenica da to nismo započeli – govori.

Nakon toga prelazi na tvrdnje kako je znanje najvažniji kapital i način razvoja zemlje, povremeno se vraćajući na primjer autoputa. Pritom je najvažnije, čini se, znanje uližiti u punjenje budžeta:

- Da bi se prelilo u nešto što se zove zdravstvo i školstvo mora se puniti budžet. Diže se frka kad se prazni budžet, svi se pitaju gdje su pare. A kada se puni onda nikog nije briga. Kad smo mi govorili o energetskim projektima nije bilo zainteresovanih, al' kad nema za penzije svi pitaju gdje su pare! Nema zato što se nije punilo, da se punilo bilo bi. A kako se puni? Pa tako što ćemo dovesti investitore pa će biti investicija koje pune budžet. Dakle, mora se puniti budžet.

Doktor Silajdžić zatim prelazi na dio govora o tome kako BiH mora imati centre za primijenjena istraživanja. Primjer Silikonske doline, Medvedeva i Obame, i tvrdnje kako BiH niko nema pravo reći da je mala ekonomija ili je na repu svijeta izazivaju dosta nerazumijevanja u publici:

- Mi možemo mnogo jer imamo iskustva koji mnogi nemaju i imamo komparativne prednosti. Evo primjera Zenice – najveća željezara u regionu!

Zatim slijedi aprilski paket:

- Svi su nas ubjeđivali, stranci pa i domaći, kako je to dobro po nas, kako se to mora... I znate šta se dogodilo? Mi smo to, naravno, odbili, i bili najgori. A danas sve strane institucije i sva demokratska tijela, Evropska unija, Evropska komisija, Evropski parlament, Venecijanska komisija, Vijeće Evrope, Američki kongres, Senat... svi kažu ono što smi mi rekli prije četiri godine: u pravu ste bili, entitetsko glasanje je problem i to vas koči i to treba izbaciti ili promijeniti. Sad, ne daj Bože da smo mi to prihvatili: šta bi ti ljudi mislili o nama?

Žena iza kojoj očito nije stalo do stava Venecijanske komisije ili Američkog kongresa ustaje i kaže prijateljici:

- Ja ovo više slušat' ne mogu, krsta me uštakla.

Odlazi, ne čuvši kako “smo otišli u UN i rekli da želimo biti članovi Vijeća sigurnosti. Gotovo jednoglasno su nas primili i to je ono što svijet misli o nama, a pustite vi ove profesionalne narikače kojima ništa ne valja. Zahvalio sam im se svima što su bili uz nas kad je trebalo ovu zemlju podizati, ipak su mnogi učestvovali.”

Sto posto gladna

Na kraju govora poručuje prisutnima da moraju biti “emisari Stranke za BiH” animirajući rodbinu i prijatelje da glasaju za njih. Pitam starijeg čovjeka iz publike hoće li biti emisar:

- Naravno, Emirati su uvijek bili naši prijatelji, zašto ne bismo pomogli i mi njima!

Dok se guraju da izađu iz sale, četiri djevojke koje su cijelo vrijeme otpuhivale i kolutale očima pitam hoće li glasati i zašto su tu. Dvije su maloljetne, jedna od punoljetnih će glasati za SDP, druga neće ni glasati. Došle du “da ubiju vrijeme” a nijedna od njih nikada nije čula riječ emisar.

- Ma dere ih Fahro sve, ne mogu mu ništa – komentarišu dva mladića.

Na izlasku iz sale dobijam odgovor na pitanje koje me muči cijelo vrijeme skupa – zašto, i pored očigledne dosade, neki od ovih ljudi sjede u sali? Stranka im je pripremila prikladnu zakusku, uz mnoštvo kolača a ispred sale uvježbani orkestar svira veselo kolo. Hrabriji već plešu a ostali u grupama stoje okolo. Već je deset navečer i dosta je hladno ali cijele porodice prisustvuju skupu. Roditelji i dvoje djece, beba u kolicima i malo stariji dječak nedaleko su od mene. Žena u dugačkom mantilu drži dva tanjira, jedan prepun kolača, drugi voća. Teškom mukom s vremena na vrijeme utrpa djetetu komad boema u usta, u međuvremenu pocupkujući u ritmu kola.

Muzika je sve glasnija, kolo se razvilo. Iza velikog zvučnika, iz kojeg trešte nevjerovatni muzički zapleti, kao da je sama na svijetu, neometana bukom, sagela se žena u bijeloj šamiji. Pogrbljena, mršava, u ruci drži plastični tanjir s kolačima i trpa kao da nikad nije jela. Ispod nogu joj plastična kesa u koju je nakupila nekakvog voća sa stolova u sali. Sto posto je bila strašno gladna.

(zurnal.info)

Naručeni komentar nije objavljen jer se nije uklapao u političku percepciju koju propagira dnevni list sa višedecenijskom tradicijom profesionalnog i neovisnog novinarstva

 

Kampanja koja je prošle sedmice u nekoliko medija pod kontrolom Stranke za BiH pokrenuta protiv Bakira Hažiomerovića, urednika političkog magazina Federalne televizije "60 minuta", kuliminirala je skandaloznom odlukom uredništva dnevnog lista Oslobođenje da cenzurišu naručeni komentar. Tačnije, Oslobođenje je naručilo od Hadžiomerovića da im prokomentariše temu postizbornih koalicija i on je pristao na suradnju. U zadatom roku pismeno je dostavio svoj stav na zadatu temu, ali se vrlo brzo se ispostavilo da se sadržaj naručenog Hadžiomerovićevog komentara ne uklapa u uredničku politiku. Od urednika 60 minuta je zatraženo da izmijeni neke konstatacije, na šta on, naravno, nije pristao. U tom slučaju, uredništvu Oslobođenja je jedino preostalo da izostave naručeni komentar.

Koliko je poguban ovaj potez uredništva Oslobođenja najbolje će ocijeniti čitaoci. Nakon što pročitate komentar Bakira Hadžiomerovića lako ćete prepoznati zašto u Oslobođenju nisu htjeli ili nisu htjeli objaviti neovisan stav uglednog bh. novinara, kao i to ko su politički mentori i kome ovakav politički stav nije odgovarao.

"Odgovor za Faruka (Borić, op.a.)

Rano je za procjene o budućoj vladajućoj koaliciji sve dok se ne prebroje glasovi. Vjerujem da će SDP BiH dobiti najveću podršku Bosanaca i Hercegovaca 3. oktobra. Jedini ozbiljan konkurent SDP-u u utrci za „Stranku broj 1.“ svakako je SDA koja je do sada imala stabilno i odano biračko tijelo. Sumnjam da će pojava novih stranaka poput SBB-a pokolebati glasače SDA. Oni neodlučni glasači SDA u velikim gradovima prema mojoj procjeni radije neće izaći na izbore nego svoj glas dati nekoj drugoj političkoj opciji. U manjim sredinama u kojim je tradicionalno pobjeđivala stranka Sulejmana Tihića moglo bi da dođe do masovnije podrške SDP-u. No bez obzira na to, SDP i SDA će biti ubjedljivo najjače stranke u Federaciji BiH ali, kao što rekoh, sve dok se ne prebroje glasovi neozbiljno je govoriti o budućoj vladajućoj koaliciji. Predstojeći izbori će također sa političke scene ukloniti veliki broj takozvanih „malih stranaka“ a moglo bi se dogoditi i da Stranka za BiH 3. oktobra, nakon petnaestogodišnjeg vladajućeg staža, konačno malo odmori u opoziciji. Ukoliko se to dogodi, Stranka za BiH će se vjerovatno raspasti jer je poznato da je vlast i sve privilegije koje ona nosi jedino što tu interesnu grupaciju oko Harisa Silajdžića drži na okupu. Zato me ne iznenađuje da se mediji povezani sa „energetskim kapitalom“ Stranke za BiH ( Dani i Slobodna Bosna, naprimjer) posljednjih mjeseci uporno bave SDP-om a da pritom ni slova ne objave o katastrofalnim rezultatima osmogodišnje vlasti Silajdžićeve stranke. Članovi Stranke za BiH,njihovi stranački biznismeni, novinari koji su se uhvatili u „strujno kolo“, svi oni dobro znaju da gubitkom vlasti istovremeno gube i nezaslužene privilegije.

O budućoj vladajućoj koaliciji je nezahvalno govoriti i zbog toga što je Milorad Dodik već poručio da će „sa svima osim sa Lagumdžijom“. I to mnogo govori. Dakle, Mile hoće sa Harisom, sa Suljom, sa ovim sa onim, ali sa SDP-om neće i tačka. Ukoliko SNSD ponovo bude imao „kontrolni paket“ za sastavljanje vlasti na državnom nivou nastupit će politička kriza zbog koje ćemo još godinama na čelu Vijeća ministara BiH biti prinuđeni da gledamo Nikolu Špirića u funkciji predsjedavajućeg i to u tehničkom mandatu. Biće gusto."

(zurnal.info)

Ako mačići progledaju za sedam dana, vrijeme je da i mi progledamo za četiri godine! Treba da podvučemo crtu, ne u zadnja četiri mjeseca gdje se skače okolo i dolaze razne Andželine Džoli, već četiri godine – rekao je Bakir Izetbegović okupljenim borcima

Mila, sura i žestoka, Bosna na zemlji krvavoj... – pjevaju prisutni u sali Opštine Novi Grad na predizbornim susretima Bakira Izetbegovića s borcima Armije RBiH. Iako je namjera organizatora vjerovatno bila postizanje svečane atmosfere, nemoguće se oteti nekom tužnom dojmu dok nekadašnji borci stoje i pjevaju o krvavoj zemlji majci. Postrojeni s druge strane, oko govornice, visoki su dužnosnici Stranke demokratske akcije. Osim Bakira Izetbegovića i drugih, tu je i ministar obrazovanja Safet Kešo - iz zadnjih redova vidi se kako ponosno otvara usta na stih Ja sin sam tvoj, zemljo, ja sin sam tvoooj...

Prije izlaska i obraćanja kandidata za Predsjedništvo s bine se borce podsjeća na to koja se politička partija uhvatila ukoštac sa “zlikovcima i bolesnim umovima, koji su uz podršku jednog dijela maloumnih svjetskih hohštaplera htjeli uništiti BiH”, koja je to partija u najtežem trenutku stala uz narod i stvorila s njim Armiju BiH, čudo bosanskog otpora, te podsjeća kako je cilj skupa potvrditi “privrženost našoj majci, SDA i BIH, te pružiti bezrezervnu podršku Bakiru Izetbegoviću, osobi koja je u isto vrijeme tradicija i budućnost, živ a legenda”.

 I opet mačići

Izetbegovićev izlazak za govornicu izaziva oduševljenje. Nakon spominjanja stećaka na kojima Bošnjak nikada ne kleči, pozivanja na rahmetli oca, dolazi i red na aktuelne neprijatelje – Harisa Silajdžića i Milorada Dodika. Prvom poručuje:

- Narod je povjerovao da nešto može biti sto posto, a ništa sto posto nije bilo! To je sebičnost, prevarili su narod, zaklali vola radi kile mesa. Za četiri godine ništa ispunili nisu. Jedino što je poraslo 100 posto je Milorad Dodik i njegov bezobrazluk! Vi znate da je to tako! Ali poruka Bošnjacima što su nam ovo uradili: kaže turska poslovica – nisu vukovi krivi kad strada stado, kriv je čoban, jer vukovi rade svoj posao.

- Zasp'o čoban – čuje se iz publike.

- I njemu treba reć' – jest', naš si, al Boga ti, vrati poluge vlasti onima koji znaju, onima što se deset godina ovako radili, neka poprave odnose u čitavom bosanskom patriotskom frontu! Dajte da se konačno krene s mjesta, nek učine uslugu narodu! Također, ne mogu u vlast oni koji su napravili stranku da sačuvaju vile na zemlji koju smo mi odbranili!

Da su nesretni mačići u ovoj predizbornoj kampanji vrlo atraktivna roba, potvrđuju i u ovoj stranci:

- Ako mačići progledaju za sedam dana, vrijeme je da i mi progledamo za četiri godine! Treba da podvučemo crtu, ne u zadnja četiri mjeseca gdje se skače okolo i dolaze razne Andželine Džoli, već četiri godine.

Red je na verbalni obračun i sa Dodikom:

- Milorad poručuje da će biti referenduma i otcjepljenja, a ja sam neki dan u Bijeljini bio i njemu poručio: Nemoj mislit, Milorade, da možeš završiti projekat Miloševića i Karadžića, jer ne možeš! Samo možeš ti završiti ko njih dvojica. Svako ko pođe njihovim putem završiće kao oni.

Ohrabren aplauzom, nastavlja:

- I nek Milorad napravi spisak osim ove dvojice dušmana samo u zadnjih 20 godina, pa nek se dobro zamisli nad sudbinom – Karadžić, Milošević, Šešelj, Koljević, Plavšić, Krajišnik, Batko... mislim da je to naša poruka njemu, nek se smiri dok je zavremena! Mi ćemo na svaki način braniti ovu okrvavljenu zemlju. Nismo mi džaba iskrvarili za nju!

Skup je i inače okarakterisala priča o zaslugama i prošlosti. O budućnosti nije bilo mnogo govora. Govorilo se tu i o šarenilu bosanskog ćilima i njegovom očuvanju, a negdje između o, kako je to eufeministično rekao Hamza Ajanović, “poljuljanim odnosima između boračke populacije i vlasti”:

- Svjedoci smo da su u zadnje vrijeme malo, narodnim rječnikom rečeno, poljuljani odnosi između boračke populacije i vlasti.

U sali muk, a zatim slijedi nastavak:

- Nedostaci su poznati i na jednoj i na drugoj strani. Kada je riječ o boračkoj strani, dobrim dijelom smo sami krivi. Previše smo se opustili i prepustili pojedincima da nas oni predstavljaju kako to znaju i hoće. Onako zaneseni, ne gledaju ni period koliko to oni predstavaljju određene populacije, niti ih mi upozoravamo. Kada je riječ o drugoj strani, vlasti, ja o tome ne bih danas govorio, nego predlažem da vrijeme što racionalnije iskoristimo ne žaleći truda do trećeg oktobra, pa ćemo kada preuzmemo što više pozicija u vlasti razgovarati o poboljšanju odnosa. Danas moramo biti svjesni i skupiti snagu, nositi se s ranama, a i uspomenama. Nama nema mirnog sna ali moramo završiti zadaću do kraja radi naših šehida i poginulih boraca.

Jedan od boraca oduševljeno aplaudira i diže ruku, maše prisutnima na bini. Nema mali prst i kažiprst.

Animiranje rodbine

Govornici su borce pozvali da ne gube vrijeme do trećeg oktobra, da zdušno animiraju rodbinu, prijatelje, komšije i poznanike da glasaju za SDA:

- Vidite vi, ako sad do izbora u ovih sedam dana mi naši članovi porodica, recimo po troje u prosjeku, animiramo po dva glasača i onda ta dva glasača animiraju svoje članove porodica... Pomnožite dakle po dva glasa sa tri pa još puta sedam dana... i uspjeh!

Jedan od prisutnih kasnije mi govori da se u potpunosti slaže sa izneseneim stavovima. Zove se Ahmed Ahić i bio je pripadnik borac 102 motorizovane brigade. I on se nada pobjedi:

- Treba da bude ljepše i bolje svima nama. Mi ćemo dati sve od sebe, moja porodica i prijatelji, nadam se da ćemo pobijediti.

A preporučujući se prisutnima, Izetbegović je naveo i razloge zbog kojih se vratio u politiku:

- Pravo da vam kažem, zadnjih deset godina, kako se Alija pasivizirao, a poslije i preselio, ja sam kanio da se povučem iz politike. Jer, kad napravim zgradu, ljudi čestitaju a u politici kolko god se napneš uvijek je čaša poluprazna. Mislio sam odustati al' sam za svaki slučaj odlučio biti tu negdje. Mislio sam odustati jer, razmišljao sam, možda će i Srbi prihvatiti neke druge, mislio sam, koji su možda manje muslimani od mene, da se malo relaksira stvar. Onda sam gledao stvari izbliza i počeo da ih savjetujem – nemojte tako, prihvatite tu reformu, pa ne ispuštaj to, Harise...

Gestikulira i nastavlja:

- Nadalje, nemam ja od Alije valjda samo prezime, ima tu i nešto genetike, i što je najvažnije, imam jedno kondenzovano iskustvo – dvije godine sam sjedio ispred njegogog kabineta, svaka informacija je preko mene išla... gledao sam kako se donose odluke. Procijenio sam da valja ući u politiku jer nije ovo borba za vlast, ovo je da sebi ular stavim na vrat da sedam dana u sedmici radim deset ili 12 sati.

Nakon završetka skupa položeno je i cvijeće na spomen obilježje ispred Opštine. Ispred je i Ibrahim Dervišević, pripadnik Armije BiH. Ranjen je na ratištu i danas je u kolicima. Prisustvovao je skupu i kaže da je za SDA opciju jer je “Izetbegović najrealniji i najpizemniji, sve što je rekao za Silajdžića tačno je”:

- Da je bila politika SDA sad ne bi bilo ovako. A sadašnja vlast je na neki način korumpirala boračke organizacije.

Slaže se i sa smjernicama koje je dao Bakir Izetbegović, naglasivši za govornicom kako treba upozoriti “ljude od vrata do vrata”:

- Nemojte gubiti vrijeme do izbora! Evo ja danas odoh na još dva skupa a i vi se angažujte. Da pobijedimo, da ostvarimo liderstvo u bosanskom patriotskom bloku, da završimo posao zbog kojeg ste vi ranjavani a moj otac u zatvoru ležao. Da završimo, akobogda, ljudi!

(zurnal.info)

S pancirnim prslukom i četom tjelohranitelja Fahrudin Radončić posjetio je potencijalne glasače u Varešu i Brezi, nazvao ih mačićima, pohvalio se porodičnim gelerima pa podigao pesnicu i obećao zatvor za mafiju i kretene

 - Mi nismo ljevica, mi nismo desnica, mi smo pesnica! I pobijedit ćemo – grmi sa bine krcate kinosale u Varešu predsjednik i osnivač Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudin Radončić. Frenetičan aplauz. Iako na predizbornim skupovima, kao uostalom i većina njegovih političkih protivnika, ponavlja mahom iste stvari, u Varešu to zvuči kao da je dobro proučio njegove stanovnike, jer ih svaka njegova rečenica ili konstatacija baca u euforiju. Na skup je stigao s četom tjelohranitelja i pancirnim prslukom, automobilima koji su sve vrijeme stajali upaljeni, a ispred sale u Brezi bili su prisutni i policajci u civilu. Prisutnima u sali najavljen kao „čovjek vizije čiji je poslovni put obilježen uspjehom“, u uvodnom dijelu svog govora pozdravio je Varešake riječima:

- Selam alejkum i dobar dan, zaboravljeni grade.

Publika, dirnuta emotivnim uvodom, uzvraća burnim aplauzom:

- Uvijek govorim jednu stvar – dok čovjek ne kaže jednu riječ on vlada njom, a kad kažete riječ ona vlada vama - kaže lider i malo relaksira stvar:

- A sada ne znam bih li vam rekao jednu veselu stvar ili da odmah pređemo na ozbiljne stvari?!

- Aj' veselu – čuje se iz publike!

- Dobro, onda ću vam ispričati jedan vic. Kupio predsjednik jedne nekada velike stranke svom unuku pet mačića za rođendan. Poslije tri dana dolazi unuk i kaže: „Dedo, dedo, tri mačića su iz SBB-a!“ Pita Tihić: „Kako znaš?“ „Pa“, kaže mali, „progledala, dedo, progledala“. I mi hoćemo da naš narod progleda! – šala iz rubrike SMS čitalaca u Dnevnom avazu je uspjela i posljednje riječi jedva se čuju od smijeha prisutnih.

- Čuj, i sad mi kao mačići, jel'? – dva mladića u jednom od posljednjih redova u nedoumici su da li ovo poređenje ipak sadrži i uvredljive elemente.

Nema koalicije s kretenima!

Vrijeme je ipak da se krene na ozbiljniji način propagande pa se prelazi na obećanja kako će Sarajevo početi vraćati Varešu sve ono što je Vareš dao za Sarajevo, nekada neomalterisanim kućama Albanije koja danas gradi po 100 km autoputa godišnje, odakle Radončić nosi novinarska iskustva od prije 20 godina. Nakon toga izvlači se teška artiljerija koja će se kasnije spomenuti i u Brezi:

- Moja žena izgubila je dva brata, od 19 i 21 godinu, moja sestra muža a sestrična hoda s 11 gelera. Ja sam svaki dan rata bio u Sarajevu, borio se. Niko od nas nije toliko stradao da bismo sad ovako živjeli. Ne dozvolite da postanemo Palestinci u vlastitoj državi! Naši invalidi moraju na reviziju svake dvije godine, kao da im je u međuvremenu mogla izrasti noga ili ruka.

Dio prisutnih dirnut je do suza ali ih razgaljuju obećanja kako će, ukoliko bude sjedio u Predsjedništvu BiH, Radončić ukinuti finansiranje političkih partija, tražiti „da se to ne može raditi ovako, da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva, te da će se sve ingerencije s tog tijela prenijeti na Vladu.“ Najavljuje se i konačni obračun s izdajnicima ali i poručuje kako koalicija neće biti:

- Pitaju nas s kim ćemo u koaliciju! Neću u koaliciju s onima koje Milorad Dodik grli po novinama kao kretene! Koji potpisuju Prud i izdaju vlastite zemlje! Neću! Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!

Okean bolje budućnosti

Ovom govoru prethodili su govori drugih članova SBB-a, kandidata na raznim nivoima, ali i muzičko zagrijavanje neposredno prije skupa. Iako je najavljen u 16 časova već u 15.30 sala je puna. Sa razglasa Ismeta Dervoz, svježa članica Saveza, pjeva Zemljo moja. Muzička lista izgledala je otprilike ovako:

• Zemljo moja – Ismeta Dervoz

• Sviraj nešto narodno – Halid Bešlić i Donna Ares

• Dvije ili tri pjesme H. Bešlića o plavom oku, navikama i sl.

• Mejra na tabutu – instrumentala

• Prođoh Bosnom kroz gradove – bend AS – live.

Društvo je mješovito, ima starijih i mlađih, uglavnom dotjeranih. Dobar dio njih kasnije će se preseliti u Brezu na drugi skup. Između redova provlači se krupniji muškarac i dijeli neke letke i papire s imenima kandidata iz Ze-do kantona:

- Uzmi ovo, nemojte da vam dajem i u Brezi - kaže djevojkama u redu iza.

- Koje je Breza? - pita, a stariji bračni par diže ruke. Uskoro se pušta himna BiH:

- Ustaj, ustaj - čuje se. Iste riječi čuju se i kasnije, kada lider izlazi na scenu. Nakon učenja Fatihe i odavanja počasti šehidima i stradalima u proteklom ratu, na scenu izlazi podmladak SBB-a. Najmlađa od njih, Alina Čabaravdić, nositeljica je liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Rođena je 1990. godine:

- Poštovani, Selam alejkum i dobar dan - počinje.

- Dobra ti sreća – odvraća stariji gospodin iz publike.

- Ja sam Alina Čabaravdić i rođena sam 1990. godine...

- Auuuuu – čuje se žamor iz publike, iz reda vremešnijih mještana. Dvojica od njih jedan drugom povjeravaju sumnju da je neko ko je rođen 1990., iz njihove perspektive, uopšte „i progled'o kako treba“.

- Skroz je dobra – komentarišu mladići iza.

Srećom, ona na sceni nema priliku čuti seksističke primjedbe. Izlaže ideje kako mlade izvesti iz beznađa:

- Ja sam mlada osoba kojoj je pružena velika odgovornost. Ukoliko bih dobila povjerenje, otvorena sam za sve vrste pomoći mladima. Na politički aktivizam najviše me ponukalo stanje u školstvu koje se plaća, niska primanja penzionera, nezaposlenost, loše stanje u ovoj državi. Korupciju u obrazovanju riješila bih smjenom svih ministara, jer kad bi oni radili kako treba stanje ni slučajno ne bi bilo kakvo jeste, kaže ova mlada studentica prve godine Fakulteta za kozmetologiju i estetiku u Banjoj Luci.

- Kosmologiju? – iščuđava se jedan od prisutnih nakon čitanja kratke Alinine biografije – šta je kosmologija?

Prisutnima se obratio i jedan od starijih članova Saveza, Adnan Bašić, rođen 1945. Dojmio se Varešaka govoreći o starim vremenima i Varešu kakav je nekad bio. Danas je, konstatuje, stanje katastrofalno ali nada postoji.

- Bilo je dobro a onda je došla oluja. Mnogi su mi govorili da šutim ali Bosna nije Sparta a ja nisam čovjek koji lakonski govori, pa moram nešto reći. Fahrudin Radončić je čovjek kojeg ljudi u Bosni uzmu u srce, to je tako - govori na oduševljenje prisutnih i metaforično dodaje:

- SBB, nekada mali talas, danas je okean koji je preplavio ne samo BiH nego i dijasporu.

I sam 100% ratni invalid, „graditelj i rudar koji se borio za ljudska prava“ i on upozorava na apsurd da RVI idu na stalne revizije „baš kao da mogu invalidu izrasti noge“.

Četvrt stoljeća kurvaluka

“Onaj ko vas nikad nije slagao i prvi put izlazi na izbore je SBBBiH Fahrudin Radončić”, najavljuje se u jednom trenutku s govornice. U sali odobravanje, klimanje glavama. Nakon govora predsjednika skup se završava i dobar dio pristalica odlazi u Brezu da prisustvuje okupljanju u 17.30. Sala ostaje poluprazna, a za Varešake je pripremljen nastup AS benda iz Vareša s pjesmom Prođoh Bosnom kroz gradove. Sada je slika u sali malo tužnija. Rascjepkane grupice, ni traga mladim i našminkanim SBB-ovcima. U mraku, u samom ćošku sale sjede tri žene i muškarac. Dok pokušavam otkriti jesu li simpatizeri, članovi ili uljezi, Fetić Elmira i Devadžija Refija potvrđuju mi kako do sada nisu glasale. Jedna jer nije imala za koga, a druga jer nije imala ličnu. Ove godine izlaze na izbore i glasaju, kažu, za SBB:

- Nisam nikako izlazila jedno tri, četiri godine. A sad, probat ćemo pa ćemo vidjeti. Nadamo se, u nadi je spas – nakon kraćeg razmišljanja složno dodaju:

- Ali ako nas i on iznevjeri, onda više nikada nećemo glasati.

- Kurvaluk – mrmlja u bradu čovjek iza.

Radi u Hrvatskoj i, iako je državljanin BiH, nikada ne izlazi na izbore, a BiH ne smatra svojom državom.

Jedan od onih koji su svaku predsjednikovu riječ upijali s oduševljenjem je i Avdo Musa. Vjeruje u Savez, glasat će za Radončića jer vjeruje u „ljude od prave branše, doktore, političare i biznismene“. Na prošlim izborima glasao je „za Silajdžića, a na onamo onim za Tihića. Mnogo su obećali, malo dali, i više im ne vjerujem. Omladina je napaćena i izvarana. A pogledaj ovo, ovaj Savez“, analizira:

- Pogledaj ti ovog predsjednika! Ovi svi što govore da je on lopov, lažu. On je digao kredit pa će vratit i više. Pogledaj ti njemu štampe, šta ti za marku dobiješ – fino, kvalitetno. Pa i da ništa ne valja, kakva je, možeš njoj sedam dana vatru odlagat!

Ostali su, kaže, imali svoju šansu, ali su je upropastili:

- I ovo što su nam čete ostavile ovi su prodali.

Malo kasnije, slična slika u Brezi. Malo veća sala, više ljudi, neka poznata lica. Opet euforija prilikom predsjednikovog ulaska. I opet sličan govor. Kritika još uvijek aktuelne vlasti jer „nam je uzela 15 godina“, i koja nakon par rečenica,“već 20 godina nije uradila ništa“, da bi već pri kraju govora bila „ona koja nas vara četvrt stoljeća“.

- Četvrt stoljeća - nekritički prihvata i šapuće zabrinuti pristalica, - Hej, četvrt stoljeća...

(zurnal.info)

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću

R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.

Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.

Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.

Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.

U KVARTU VILA

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.

Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.

Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.

Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.

Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.

Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.

A Vi?

Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.

To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?

Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.

To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.

Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?

Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.

Lažljivci?

Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.

Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?

Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.

Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?

Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.

MUKA MI JE OD NASILJA

I što ste mislili o onome što se čuli?

Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.

Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?

Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.

Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?

Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.

Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?

Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.

Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?

Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.

Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?

Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.

Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?

Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.

Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.

Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?

Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.

Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.

Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...

Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.

Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.

SKLADNA FAMILIJA

Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.

To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.

Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.

Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!

Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.

Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.

Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.

Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.

Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:

Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.

Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.

Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.

Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.

Jeste li Vi vjernik?

O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.

To zvuči kao opis Karadžića?

Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.

On je govorio jedno, a radio drugo?

Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.

Ne, jer takve stvari se ne pišu?

Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.

On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?

Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.

Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.

Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.

Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”

SRPSKO GOSTOPRIMSTVO

Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.

On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”

Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?

Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige

(nastaviće se)

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 

 

 Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano”. Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren.”

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu”. A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima”, u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista” i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

(zurnal.info)

Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građanaJesen pred nama će, procjene su stručnjaka, zajedno sa izborima donijeti i nova poskupljenja. Prema najoptimističnijim najavama iznosit će 10% ali nisu rijetki ni oni koji tvrde da ce cijene pojedinih namirnica porasti i do 30 posto. U Udruženju poljoprivrednika BiH ističu kako će do poskupljenja sigurno doći, ali ne mogu precizirati kolikog. Iz mlinskopekarske industrije upozoravaju da su unutrašnje rezerve iscrpljene te da je nužno povećanje cijena brašna i hljeba u skladu sa porastom cijene pšenice.  

Povedeni ovim primjerom i iz ostalih sektora ubrzano najavljuju rast cijena. Ipak, najavljena poskupljenja problematična su s najmanje dva aspekta, tvrde sagovornici Žurnala. Gordana Bulić iz Društva za zaštitu potrošača Tuzlanskog kantona upozorava da suše u Rusiji, kojima se ovih dana opravdava najavljeni rast cijena pšenice nikako nisu valjan razlog:

- Za razliku od Republike Srpske, koja je dobar dio svojih resursa pšenice uvozila iz Rusije, Federacija BiH je pšenicu uvozila uglavnom iz SAD-a kao najveće žitnice u svijetu .

Također, smatra Bulić, vapaji iz minskopekarske industrije kako su rezerve iscrpljene govore o lošem radu Vlade Federacije ali i mlinsko-pekarskih proizvođača

-  Nabavka pšenice realizuje se u januaru ili februaru a ne sada, tako da sadašnje cijene ne bi smjele biti razlog poskupljenja. Velika je neodgovornost proizvođača ukoliko sada svoj loš menadžment i organizaciju budu prelamali preko leđa potrošača na taj način što će podići cijene. Veliko je i pitanje zašto Vlada Federacije nije nabavila zalihe pšenice na vrijeme i zašto su robne rezerve već pri kraju – objašnjava. Upravo zbog toga što su robne rezerve skoro iscrpljene država neće moći amortizovati nova poskupljenja, ali očito ni kontrolisati proizvođače. Cijenu, i to opet višu, platiti će građani.

Ispipavanje pulsa građana

Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građana:

- Sad se postavlja pitanje ima li tu političke igre da se građani natjeraju da stvaraju zalihe i tako ubrzaju priliv PDV-a u vladine kase, a kasnijim poskupljenjima povećaju PDV. Vjerovatno se očekuje reakcija građana, da se vidi da li će dizati mnogo buke ili će progutati i najnovija poskupljenja. Pa ako prođe – prođe, a građanima ostaje samo da odluče hoće li kupiti i jesti, a to moraju – upozorava Gordana Bulić.

Da u najavljenim poskupljenjima itekako ima političke igre smatraju i u SDP-u BiH. Komentarišući te najave, tvrde kako nadležna tijela moraju reagovati kako bi se zaštitili potrošači:

- U isto vrijeme dok se s jedne strane uz prešutnu saglasnost vlasti u BiH najavljuje poskupljenje hljeba, s druge strane javna preduzeća poput BH Telecoma kupuju zgradu za nekoliko desetina miliona KM. Većina građana BiH, koji se ionako nalaze u teškoj finansijskoj situaciji ne smiju biti taoci neodgovorne vlasti i njene nesposobnosti da u svim sličnim situacijama zaštiti interes običnog čovjeka – stav je SDP-a.A iz BOSS-a upozoravaju kako građani nisu zaboravili da je u prethodnom periodu uništeno više stotina tona pšenice iz robnih rezervi, i to zbog neodgovornosti vladajućih stranaka. Ekonomski stručnjak i kandidat BOSS-a za člana Predsjedništva BiH Izudin Kešetović smatra kako vlade ne rade u interesu građana:-       To je rezultiralo da BiH godišnje uvozi oko dvije milijarde prehrambenih proizvoda iako je država u mogućnosti da raspoloživim kapacitetima i ispravnom ekonomijom proizvede 90 odsto kvalitetne hrane za potrebe građana – upozorava. U Vladi Federacije – muk. Još uvijek nema nikakvih oglašavanja o poskupljenjima. Ne bi ni bilo mudro u ovo predizborno vrijeme. Ali  nema ni strategije ni konkretnih poteza kako ublažiti novu krizu koju bi jesenja poskupljenja donijela građanima. 

(zurnal.info)

Nadležnim u Banjoj Luci, Bijeljini, Doboju i Prijdoru poručili su predstavnicma CHP-a: “Bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“

 

Plakati sa natpisom „ penzija 160 KM, nacionalna sramota“ , s kojima je Centar za humanu politiku iz Doboja započeo predizbornu kamnpanju u Republici Srpskoj, konkretno u Prijedoru, Bijeljini i Banjoj Luci ekspresno su zabranjani i skinuti sa bilborda. Razlog zbog čega su plakati koji nose poruku stvarnih problema građana BiH skinuti nije jasan ni direktoru Centra za humanu politiku Momiru Dejanoviću.

Naime, radi se o seriji plakata koji će se pojavljivati u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a koji govore o temama i problemima koji u izbornoj godini ignorišu većina političkih partija.

-Mi smo „sporne“ platake postavili širom Bosne i Hercegovine, i oni sadrže suštinsku problematiku, ispisanu na neuvredljiv način. I zaista je zanimljivo zašto je baš ovaj plakat sporan vladajućoj strukturi. Razgovarao sam i s nadležnim u tim gradovima, ali na kraju dobijem odgovor u smislu “bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“ i slične odgovore-kaže Momir Dejanović.

On dodaje da se kampanja ne odnosi samo na Republiku Srpsku, nego se provodi na cijeloj BiH.

- Mi smo plakate postavili i u Mostaru, Sarajevu, Tuzli...i zaista ne vidim razlog zbog čega oni ne bi bili i u Bijeljini ili Banja Luci ili bilo gdje drugo u BiH, jer se zaista radi o suštinskim problemima- smatra Dejanović

Na početku mandata sadašnje vlasti najniža penzija u RS iznosila je oko 30 posto prosječne plate i oko 6 posto predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate, a na kraju mandata samo 20 posto prosječne plate i jedva 3 pocenta od predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate.

(zurnal.info)

Rezultati rada vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini (BiH) nakon gotovo četiri godine provedene na vlasti pokazuju da političari nisu ispunili mnoga od predizbornih obećanja.

Tokom predizborne kampanje za Opće izbore 2006. godine stranke su građanima obećavale kvalitetniji život, smanjenje siromaštva, veća izdvajanja za socijalno ugrožene, ali i završetak privatizacije, te stvaranje uslova za lakše i jednostavnije poslovanje preduzeća.

Povećanje životnog standarda obećavale su Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Na prvi pogled čini se da su ova obećanja urodila plodom - prosječna neto plaća u BiH u maju tekuće godine iznosila je 795 KM, što je za 196 KM više u odnosu na oktobar 2006. godine, kada su izbori i održani.

Prosječna mirovina u Republici Srpskoj (RS) u junu 2010. godine bila je 320 KM, a u Federaciji BiH 341 KM, što je tek za oko 100 KM više nego u oktobru 2006. godine.

Međutim, Gordana Bulić, predstavnica Vijeća za zaštitu potrošača BiH, kaže da standard građana nije ništa bolji u odnosu na 2006. godinu jer, iako statistika bilježi rast plaća i mirovina, istovremeno se povećavaju i troškovi života.

Agencija za statistiku BiH je 2007. godine provela istraživanje potrošnje bh. građana. Utvrdili su da je za zadovoljavanje mjesečnih potreba prosječne obitelji trebalo 1.541 KM. Uz pretpostavku da su građani nastavili kupovati iste proizvode i u istim količinama, u junu ove godine bilo im je potrebno 1.681 KM.

U oba slučaja bile su potrebne najmanje dvije prosječne plaće.

Prosječne cijene u junu tekuće godine porasle su za 10,1 posto u odnosu na oktobar 2006. Prosječne cijene hrane povećane su za 15,5 posto, komunikacija za 15,2 posto, prijevoza za 9,5 posto, obrazovanja za 7,6 posto, a stanovanja i režija za 7,1 posto.

Ipak, postoje mnoge obitelji u kojima niko nije zaposlen ili u kojima prihodi dolaze jedino od rada na crno.

Među takvima je i Redžib Tokalić (37) iz Sarajeva koji suprugu i troje maloljetne djece prehranjuje prodajući željezo, ugljen i drva.

Kaže da je razočaran jer nema ni dana radnog staža, nema primanja, te sumnja da će uopće izaći na predstojeće izbore.

"Izgubio sam sve nade", kaže Redžib.

Obrok za 2,5 KM

Prema istraživanju Svjetske banke u 2007. godini više od 500.000 bh. građana bilo je siromašno - njihova mjesečna primanja bila su niža od 205 KM. Svjetska banka od tada nije mjerila siromaštvo, ali je u decembru 2009. godine objavila procjenu po kojoj bi broj siromašnih građana mogao biti veći za više od 70.000.

Među siromašnima je velikih broj starih osoba i umirovljenika. Podaci fondova za mirovinsko osiguranje FBiH i RS pokazuju da su minimalnu mirovinu u iznosu od 160 do 296 KM u oba entiteta u junu 2010. godine primila 196.950 od ukupno 564.856 umirovljenika.

Umirovljenica Ljerka Baksa (77) iz Sarajeva kaže da teško živi i sa mirovinom od 400 KM. Ovu sumu dijeli sa svojom nezaposlenom kćeri. Volontira u javnoj kuhinji Crvenog križa i tu se hrani.

"Prije sam bila veliki optimista a danas sam veliki pesimista", kaže Baksa.

Refik Kravić, upravitelj Centralne javne kuhinje Crvenog križa FBiH, kaže da je mnogo veći broj ljudi kojima je korištenje javnih kuhinja neophodno, ali ne ispunjavaju stroge kriterije koje određuju centri za socijalni rad. Jedan od kriterija u RS je da su mjesečna primanja osobe manja od 41 KM, a u FBiH od 70 KM.

U javnim kuhinjama Crvenog križa u oba entiteta hrani se ukupno 2.849 ljudi.

"Za određenu kategoriju stanovništva danas je teže nego je bilo u toku rata. Ko god kaže da je sada lakše nego je bilo prije 10 godina griješi", kaže Kravić.

On dodaje da mnogi koji nemaju uvjete za besplatne obroke dolaze pred punktove gdje se dijeli hrana i čekaju na višak od ručka koji se najčešće sastoji od variva ili konzerve sa kruhom u vrijednosti od 2,5 KM po obroku.

Prema podacima do kojih su došli novinari CIN-a, na području FBiH su u 2009. godini djelovale 23 javne kuhinje u kojima se hranilo oko 13.500 ljudi, što je za oko 4.000 više nego godinu ranije.

Stranka demokratske akcije (SDA) obećavala je pred izbore 2006. da će zaposlenost povećati za 15 posto.

Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH u maju ove godine bilo je 7.047 manje nezaposlenih u odnosu na oktobar 2006, što je smanjenje zaposlenosti za oko 1,4 posto.

"U oktobru su izbori i sada mnogi bajni politički stručnjaci idu po skupovima i obećavaju ljudima zaposlenje… Ništa od te priče nema", kaže Huso Sarić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH.

Umjesto na povećanju zaposlenosti svih građana, SNSD je radio na zapošljavanju svojih članova - iz Opštinskog odbora SNSD Trebinje početkom juna 2010. godine poslali su dopis direktorima poduzeća u Trebinju da zapošljavaju njihove kadrove na osnovu "socijalne ugroženosti i angažovanja unutar partije" iz kako navode "obaveze prema stranci".

Život sa 41 KM mjesečno

Boreći se za glasove, Stranka za BiH (SBiH) i SNSD su biračima obećavale veću socijalnu sigurnost, a SDA i HDZ BiH veća izdvajanja za socijalno ugrožene.

Socijalna pomoć u kantonima u FBiH iznosi između 46,70 i 176 KM i nije se značajnije mijenjala u odnosu na 2006. godinu – u nekim kantonima je čak i smanjivala.

Prema riječima Ljube Lepira, pomoćnika ministra zdravlja i socijalne zaštite RS, u ovom entitetu oko 6.000 ljudi prima socijalnu pomoć od 41 KM mjesečno. Maksimalna pomoć iznosi 82 KM, ukoliko obitelj ima pet i više članova. Ova primanja nisu povećavana od 2003. godine.

Sa druge strane, prema podacima Centara civilnih inicijativa (CCI), ministrima u Vladi RS-a plaće su udvostručene - sa 1.800 KM iz prve godine mandata na 3.600 KM u 2009. godini. Primanja profesionalnih poslanika u Narodnoj skupštini RS su također udvostručena, pa njihova mjesečna plaća sada iznosi 3.150 KM. U ove cifre nisu uračunate i druge naknade koje primaju.

Računica pokazuje da samo jedna ministarska plaća vrijedi kao 88, a poslanička 77 mjesečnih uplata socijalne pomoći.

Među onima koji pomoć dobijaju je Savo Đukanović (66), izbjeglica iz Ključa, koji u Banjaluci stanuje posljednjih 16 godina, a prehranjuje se zahvaljujući javnoj kuhinji Caritasa.

"Tu 41 marku dajem za lijekove", kaže Đukanović.

Teško i za privredu

Dvije stranke - SBiH i HDZ BiH – biračima su obećavale izjednačavanje stope poreza i doprinosa u dva entiteta, ali one su još različite.

HDZ BiH je najavljivala i bolje uvjete za poslovanje. Međutim, u izvještaju Svjetske banke 'Doing Business' za 2010. godinu na ljestvici od 183 zemlje BiH je rangirana na 116. mjesto po lakoći obavljanja poslovanja. U 2006. godini bila je 87. od 155 zemalja.

Kada je riječ o lakoći pokretanja biznisa BiH se nalazi tek na 160. mjestu. U odnosu na izvještaj iz 2006. kada su za pokretanje poduzeća u našoj zemlji trebala 54 dana, sada je za to potrebno 60 dana. Da bi poduzeće počelo sa radom u Crnoj Gori je potrebno 13, koliko i u Srbiji, a u Hrvatskoj 22 dana.

U izvještaju se navodi da su doprinosi koji opterećavaju privredu daleko veći od prosjeka u regiji ili u drugim zemljama Europe.

Predstavnici SNSD-a i SDA najavljivali su i dovršetak procesa privatizacije do kraja ovog mandata. Prema podacima institucija koje prate procese privatizacije u BiH, zaključno sa februarom 2010. godine, ostalo je neprivatizirano 745 poduzeća.

U izvještaju Agencije za privatizaciju u FBiH iz novembra 2009. godine stoji da su rezultati privatizacije "izrazito loši u proteklih nekoliko godina, a posebno u prvoj polovini 2009. godine, tako da se može konstatirati da je proces praktično u zastoju".

Predstavnici SNSD-a, HDZ-a, SBiH i SDA sa kojima su novinari CIN-a razgovarali objašnjavali su da predizborna obećanja nisu mogli ispuniti jer su morali praviti kompromise sa partnerima u vlasti, što podrazumijeva i odricanje od dijela vlastitih obećanja.

Ivo Miro Jović, član HDZ-a i delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, priznaje da su uradili vrlo malo od planiranog: "Ne može se reći da nismo, ali prema onom što smo htjeli za ukupnu BiH, ne samo za hrvatski narod, vrlo skromno."

Osim što nisu ispunili obećano, političari nisu ni realizirali planirano nakon dolaska na vlast. Podaci CCI-a za prve tri godine mandata pokazuju da je Vijeće ministara BiH realiziralo manje od polovine planiranih aktivnosti, dok je Parlament BiH usvojio tek trećinu planiranih zakona.

(CIN)