Žurnal | Jedina slobodna teritorija

Pod okupacijom

Rasulo u domovima zdravlja: Reagensa nema, niko ne reagira

Pod okupacijom

Pod zastavom Valentina: Mostarska noć dugih sprejeva

Pod okupacijom

Nekom RAK, nekom rat: Kako je počeo rat na našem medijskom prostoru

Pod okupacijom

: 2011: OPTIMISTIČKE PROJEKCIJE

Pod okupacijom

: MOSTARSKA GLADNA GODINA: Mortadela konačno prešla Neretvu

Pod okupacijom

: SLUČAJ MELISE S.: Sram te bilo Bosno i Hercegovino

Pod okupacijom

: ISTOČNA BOSNA POD VODOM: Niko ne može baksuzluka zaustavit

Pod okupacijom

: MUNIR ALIBABIĆ MUNJA: Otkud Šćepan Mali na Alipašinom polju

Pod okupacijom

: AVDO AVDIĆ: Primite me, ministrice Mirzeta

Pod okupacijom

: ČAJNIČE: Od pet ulica u gradu, tri posvećene četnicima

Pod okupacijom

: MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI: Živio Dan republike

Magazin Žurnal povodom Dana državnosti objavljuje galeriju fotografija Milomira Kovačevića Strašnog napravljenih za Dan republike u Sarajevu prije 21 godinu. Strašni je samo slikao okićene izloge tog 29. novembra 1989. godine. Kada je Dan republike bio praznik. Danas je to samo dan kada se ne radi. Prilika da se neradni dan sastavi sa vikendom i pobjegne iz sumorne svakodnevnice. Kada već bježite, neka to bude maksimalno kvalitetno. Naprimjer u doba kada nam je, kako kažu, bilo gore.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: SELVEDIN AVDIĆ: Svi smo nepoznati počinitelji

Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost

Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.

...

Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.

Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.

Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...

...

Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?

Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?

...

Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?

…

Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.

Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.

...

Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.

Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.

Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: MEĐEDI SRPSKE: Kad Radmanović ubija, narod plaća

Glavna zabava političara u RS je ubijanje medvjeda po šipovskim šumama. Ovo samozadovoljavanje krvoločnih nagona SNSD-ovih političara iziskuje nemala finansijska sredstva, ali oni ne brinu zbog toga, jer sve plaćaju mještani Šipova

Krajem oktobra prošle godine, naše krajeve pohodila je princeza Lala Amini, članica marokanske kraljevske porodice, sve sa puškom i ostalim lovačkim alatom. Princeza je bila u gostima kod Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjeništva BiH, za kojeg se, takođe, tvrdi da je strastveni lovac. Uz njih se prišljamčio i Džerad Selman, ministar pravde u vladi RS, a tu se zadesila i Ana Trišić Babić, ekspozitura Željka Kopanje, medijskog lešinara, u Ministarstvu inostranih poslova BiH. Do podne su lovci bazali, tražeći divlje svinje, koje nikako nisu našli, te su se zapitali “kuda idu divlje svinje” i završili na specijalitetima kod načelnika opštine Šipovo Dušana Malinovića, zvjerke SNSD-a koja upravlja ovim okrugom. Kiša je padala, zvjerke navukle maskirne kabanice i kišobrane, dobro se kamuflirale, pa ulova nije bilo. Međutim, popodne je zasušilo, te su se medvjedi (izvorno međedi) raštrkali po Šumskom gazdinstvu “Gorica”, ne znajući da ih vrebaju spretni lovci, sa svijetlim oružjem i junačkim srcem. Princeza je napola roknula neko meče i razgulila u Maroko, ne stigavši ni da se slika sa njim, kako su izvijestili Kopanjini lešinarski mediji, ali su zato Radmanović i Selman ostali da ćeife i dotukli su povelikog medvjeda (izvorno međedinu) mnogo većeg od princezine žrtve. Mediji nisu objavili ko je dotukao ranjenika, kojeg je Lala Amini načela, ali su itekako naglasili Radmanovićev i Selmanov trofej.

KOKOŠARI U LOVU NA MEDVJEDE

Sve je to divno i krasno, naši “državnici” i entitetski ministri - kriminalci zbog raznoraznih razloga trebaju da se druže sa stranim svijetom, diplomatama, plemstvom, bogatašima…, i sve to, naravno, trebaju da plate iz državne kase, od novca predviđenog za te namjene, a ne da otimaju od usta narodu koji u ovoj zemlji jedva preživljava. Kao što se desilo sa pobijenim medvjedima u Šipovu, koje nije platilo Predsjedništvo BiH, što je bio red i obaveza, niti entitetska vlada, što je bio red, ako to ne učini predsjedništvo. Pobijene medvjede platila je opština Šipovo, tako što je za te namjene novac otela od građana koji žive na njenom području. Sramno, nema šta, a krivolovci su za Radmanovića i Selmana, tek puki kokošari. Što se tiče princeze, izvjesno je da nema pojma sa kakvom bagrom je lovila. Bitno bi je bilo obavijestiti o tome, tek da zna da joj je Kanada, koju obožava, najsigurnija destinacija, jer je tamo sve u skladu sa zakonom. Bar kada su medvjedi (izvorno bears) u pitanju.

Dokumenti koji su u posjedu “Žurnala”, svjedoče o tome da je masakr medvjeda u Šipovu plaćen sa grbače građana, tako što su “Šume Srpske” za vrijednost odstrijeljenih životinja uanjile redovnu tranšu opštini Šipovo.

“Uprava JPŠ Šume RS je saglasna sa postignutim dogovorom između organizatora (Predsjedništva) i domaćina (Skupština opštine Šipovo) kako je to već navedeno u zahtjevu ŠG “Gorica” Šipovo, da ukoliko se desi odstrel divljači troškovi istog idu na teret Opštine Šipovo umanjenjem rente za korišćenje šumskih sortimenata, a koja se obračunava u skladu sa važećim Zakonom o šumama”, precizira se u Zaključku JP “Šume Srpske”, donesenim 11.03.2009. godine. Načelnik Šipova Dušan Malinović četiri dana kasnije dao je saglasnost da se “troškovi odstrela povodom posjete zvanične delegacije Maroka i delegacije BiH i RS stave na teret opštine”. Još je rukom na ovom načelnikovom dokumentu dopisano da su ti troškovi 19.550 KM.

UBIJAJTE, OPŠTINA PLAĆA

Postoji još jedna odluka o ubijanju medvjeda, koju je potpisao načelnik Šipova. Ona je datirana 16.09.2009. godine, a odnosi se na 10.04.2009. godine, kada je, kako se navodi, u Šipovu bio Nebojša Radmanović.

“Odobravaju se novčana sredstva u iznosu od 20.568 KM, na ime učešća u sponzorstvu i promocije lovišta Šipovo za odstrel medvjeda u reviru Roduša, dana 10.04.2009. godine, posjetom lovištu Predsjednika predsjedništva BiH Gospodina Nebojše Radmanovića”, navodi se u odluci načelnika Malinovića, a u članu 2. istog dokumenta se dodaje da će se sredstva “obezbijediti na ime umanjenja obračunate rente za korišćenje šumskih sortimenata”. Radmanović se naubijao u Šipovu, na račun stanovnika te opštine, tu nema dileme. Ovaj mračnjak obožava krupnu divljač, pa valjda frustriran što istoj takvoj u sopstvenoj stranci ne može ništa, bijes iskaljuje na nedužnim životinjama. Nije tu kraj priče, jer je i u ovoj godini u Šipovu nastavljeno trijebljenje medvjeda. “Lovio” je kriminalac Selman, a njegov medvjed koštao je cca 20 hiljada KM. I njega je platila opština Šipovo. I nikom ništa. Ali, dobro je dok ubijaju samo divljač. Problem će biti kada krenu po one koji im se ne dopadaju, a hodaju na dvije noge.

Pod okupacijom

: 09/11/1993: Sjećate li se Starog mosta?

Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag

Bio sam dijete i živio u Vojvodini. 09.11.1993. godine u našoj je kući bio jedan od najpotresnijih dana. Vijesti su objavile da je srušen Stari most u Mostaru. Od tog trenutka telefon je neprestano zvonio. Zvali su rodbina i prijatelji iz Beograda, Sombora, Novog Sada. Bili su uplakani i neutješni. Sutradan, u školi, prvi put mi se dogodilo da su sve moje kolege suosjećale sa mnom kao da nas je iznenada povezala teška zajednička nesreća. Sjećam se, bio sam dijete, ali se jako dobro sjećam koliko mi je sve to čudno djelovalo. Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag.

NEMA VIŠE

Nema više Jugoslavije i neka je nema. Nema više Mostara. Nema Bosne i Hercegovine. To, zapravo, i nisu geografski pojmovi. To su ideje sačinjene od naših sjećanja i osjećaja. A te su ideje početkom devedesetih ubijene nekoliko puta. Bosna i Hercegovina kao ideja umrla je dva puta. Prvi put kad je srušen Stari most. A drugi put dvije godine kasnije u Srebrenici. Ta su dva događaja zacementirala smrt Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom. Tim je događajima zatrta svaka pomisao na tu i takvu viziju Bosne i Hercegovine. Ostatak ubijanja BiH obavljan je u koncentracijskim logorima. Dokusurena je smrću naših najbližih. Nad lešem se danas iživljava ko stigne, navijači sa nacističkim zastavama, džankiji koji zapišavaju spomen obilježja, političari koji slažu nemoralne koalicije, susjedi koji pljunu na vaš trag u prolazu, četnici, ustaše, balije, ološ sa sve tri strane.

GRAD ZA UMIRANJE

09.11.2010. godine listao sam dnevni tisak. Godišnjica rušenja Starog mosta simbolično je pomenuta. A taj je datum za Mostar vjerovano najznačajniji dan u njegovoj povijesti. Tog je dana, prije 17 godina, nepovratno nestao Mostar kakav smo znali. Taj je čin u paramparčad razbio ideju Jugoslavije i ideju da možemo proći koliko toliko lišo sa svim što se do tada dogodilo. Naprosto, u povijesti, postoje simoblički događaji, koji zacementiraju sudbinu jedne političke ideje. Rušenje Starog mosta simbolički je uništilo ideju Jugoslavije. Sa tom idejom nestao je i Mostar, koji se dičio jugoslavenstvom i crvenim dresom. Tog i takvog Mostara više nema i nikad ga više neće ni biti. Od tog dana, 09.11.1993. godine Mostar postaje ovo što je danas. Poligon za nacionalnu mržnju i kriminal svake vrste. Grad u kojem se umire od raznih bolesti, a najviše od tuge.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: VIZA ZA BUDUĆNOST: Ima li Tetka Zilhe u Parizu

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: IN MEMORIAM: DANI 1992-2010.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

„PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: DAWIT ISAAK: Nagrada za novinara čiji se trag izgubio prije devet godina

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

Radosti demokratije

Svjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

Koje je vrste Dawit Isaak?

Na internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: MJEDENICA: Šta će biti s našom djecom kada ode doktorica Nirvana

U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD

Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:

- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:

- Jesam, jesam, đula.

Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.

Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:

- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :

- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.

Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.

Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.

Šta kad mene ne bude?

Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:

- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.

O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:

- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...

U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:

- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.

Bez alternative u BiH

Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:

- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.

Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:

- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.

S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:

- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.

Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:

- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?

Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.

Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:

- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš

Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

Pod okupacijom

: RATNI TURIZAM: Srebrenica – rezervišite za samo 39,99

Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica.

Bez obzira na to što turističke zajednice konstantno ponavljaju kako turiste u Bosnu i Hercegovinu privlači čist zrak i predivan krajolik, u praksi to izgleda malo drugačije. Dio turista zaista dolazi u BiH u potrazi za navedenim, ali većina je, tvrde turistički vodiči, privučena ratnom prošlošću. Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica. Sagovornici Žurnala, jedan turistički vodič a drugi samostalni taksi prevoznik, mjesečno u Srebrenicu voze po nekoliko grupa turista. Skender Hatibović, vlasnik hostela Posillipo u Starom Gradu u Sarajevu i turističke agencije u osnivanju, smatra kako će ova grana turizma tek doživjeti ekspanziju. U Srebrenicu odlazi nekoliko puta mjesečno, u zavisnosti od broja zainteresovanih. Na stranici Skenderove agencije www.sarajevofunkytours.com ispod natpisa Special Offer – Book now, 39,99 eura, slika je lobanje iz jedne od srebreničkih grobnica.

- Idemo džipom ako ima više gostiju, ili manjim automobilom. Tura do Srebrenice je 100 do 150 eura. Obično im po dolasku pustim da pogledaju film o Srebrenici, obiđu Memorijal i razgovaramo. Informacije koje im nudim uglavnom uzimam s Wikipedie ili iz provjerenih izvora, npr. dokumenata Haškog tribunala. Oni najčešće znaju da je bilo nešto, ali nisu sigurni šta.

Skender kaže da ljudi reaguju različito, neki budu potreseni, drugi ne. Navodi primjer djevojke koja je zbog rada na doktoratu nakon obilaska svjetskih “logora smrti” došla i u Srebrenicu ali nije bila posebno pogođena:

- Srebrenica je za nju bila samo jedna fabrika s mezarima, a Aušvic – Aušvic. Ona nije bila posebno dirnuta. Dok drugi često i plaču. Oni koji se prvi put susreću s tim, njima je to - plač, plač, plač. Nakon toga odemo i do grada, popijemo kafu ili ručamo.

Skender nekada u Srebrenicu odvede i samo jednu osobu:

- Jednostavno to ponekad osjećam kao dužnost, bude mi žao da dođu a da ne vide i Memorijal i saznaju istinu šta se zaista dogodilo tu.

Srebrenica kao Aušvic

Jedan sarajevski taksi-prevoznik, koji zbog prirode posla želi ostati anoniman, za Žurnal kaže kako u Srebrenicu odlazi najmanje dva puta sedmično. Često vozi i studentske ture, a kaže kako su najčešći klijenti Holanđani:

- U Holandiji se mnogo govori o Srebrenici i onda cijele porodice dolaze da vide šta se tu zaista dogodilo. Možda je to i neka vrsta pranja savjesti kod osjetljivijih ljudi, ne znam. Sad Srebrenicu posmatraju kao Aušvic. Kad se vraćamo kući ljudi uglavnom budu šutljivi i neraspoloženi, strašno im je žao zbog svega što se dogodilo. Nije im ni do čega i mislim da zaista suosjećaju sa žrtvama.

Osim Holanđana, dolaze iz cijele Evrope, Amerike ali i Japana:

- Nikada nisam otišao u Srebrenicu s klijentima a da je Memorijal bio prazan. Uvijek je tu dosta zainteresovanih, mnogo ljudi vozi tamo, mnogo ljudi radi, idu autobusi, taksiji... Ratni turizam je, zaista, još uvijek veoma popularan u BiH.

Posjete organizuju i najavljuju u Memorijalnom centru Potočari. Memorijalni centar radi svakim radnim danom od 8 do 16 časova. Posjetiocima su na raspolaganju dva kustosa i prevodilac. Sadržaji koji se nude najavljenim grupama uključuju posjetu mezarju, historijski čas (o dešavanjima iz jula '95), posjetu Spomen sobi i projekciju dokumentarnog filma. Omogućen je pristup i za osobe sa poteškoćama u kretanju (u kolicima). Spomen-soba se nalazi u bivšem štabu holandskog bataljona (DUTCHBAT) UN-a u Potočarima. Čine je dvije prostorije: u jednoj prostoriji se prikazuje dokumentarni film Krik iz groba, britanskog režisera dokumentarnih filmova Leslia WoodHeada i bosanskog filmskog reditelja Muhameda Mujkića, a u drugoj prostoriji se u 20 vitrina čuvaju lični predmeti žrtava.

Gošća s Okinave

Osim Srebrenice, turisti su posebno zainteresovani za sarajevske ratne priče. Nezaobilazne su posjete Tunelu spasa, a Skender kaže da proporcionalno broju ruševina koje im pokaže raste i njihovo oduševljenje:

- Rat je najbolji turizam u Sarajevu, osim, naravno, starog dijela grada. Šta god im pokažeš u vezi s ratom smatraju to vrhunskom stvari. Njihova očekivanja nisu velika. Šta god im kažeš i gdje god ih odvedeš njima je fascinantno. Kad radim te tzv. ratne ture u Sarajevu, govorim im kako je sve počelo i u razgovoru dođemo i do Srebrenice. Ne znam ja baš puno turista koji odu na Vrelo Bosne.

Neki od komentara na stranici Skenderove agencije su:

The best tour of my life!!!!!!!!!!; Skender thank you for the great tour, we really loved it. Amanda; The tour was great. Destroyed facilities and Tunnel really give good insight what the was happening in Sarajevo, back in the nineties. Funky tours rulez :)

Prosjek ostanka turista u Sarajevu je dva ili tri dana:

- Najviše ih zanima tunel, to je ključna stvar. Mnogo toga je bilo uništeno, a njih interesuju meci, geleri i granate. Kad ih odvedem negdje na Trebević ili na neke destinacije gdje nije ništa urađeno oni su oduševljeni, njima je to haos. U komentarima pišu da su im to najbolja iskustva ikada. Neki od njih očekuju da se još ratuje, da ne smiju hodati po gradu. Dosta njih dođe na taj način. Taj vid turizma tek će doživjeti ekspaniziju.

I drugi sagovornik, taksi-prevoznik iz Sarajeva, kaže kako je ratni turizam “glavni u Sarajevu”.

A koliko su različiti razlozi dolaska svjedoči i gošća koja je prije dvije godine u Sarajevo došla iz Japana:

- Došla je jedna žena sa Okinave, otprilike oko 60 godina, i tražila da je vozim u Višegrad. Došli smo u Višegrad, htjela je na most, prošetali smo preko, popili kafu. Na povratku sam je pitao zašto je htjela baš u Višegrad, a ona mi je rekla: Prije 30 godina sam čitala Andrićeve knjige i obećala sam sebi da ću kat-tad doći da vidim taj most. Trideset godina je maštala o tome da vidi taj most iz knjige.

Kaže kako je za njega Srebrenica dio moderne istorije koji svi trebaju vidjeti.

Prijatan šumoviti ambijent u Srebrenici
Svoju turističku ponudu kada je riječ o Srebrenici imaju i u Republici Srpskoj. Samo u njoj se ni na koji način ne spominje rat, genocid ili zločin:
- Opština Srebrenica je smještena unutar velikog zavoja srednjeg toka rijeke Drine na pretežno brdsko-planinskom reljefu. Sam grad Srebrenica se nalazi u uskoj dolini Crvene rijeke. Uži centar grada predstavljaju kulturne, administrativne, stambene i trgovinske zgrade i objekte iz različitih istorijskih perioda i stilova gradnje. Prijatan šumoviti ambijent crnogorične i bjelogorične šume koja se neposredno spušta do samih gradskih ulica i parkova daje jedinstvena obilježja ovom gradu. Zbog prijatnog, ekološki čistog područja, izvorišta mnogobrojnih ljekovitih voda, povoljne ruže vjetrova Srebrenica već odavno nosi epitet ekološki čiste sredine i vazdušne banje – dio je iz ponude Turističke organizacije Republike Srpske.

(zurnal.info)

Najnovije

BEZ OBZIRA NA DODIKOVE PRIJETNJE: Slab odziv pripadnika SIPE, tužilaca i sudija da napuste institucije

PREGLED LUDILA: Dodik prosipa silu, Stevandić ga prati, Vučić ukopava, BiH šuti

SRAMOTNE IZMJENE ZAKONA: Ko je glasao da “crnolistaši” primaju ogromne plate u kešu?

KAKO SE DODIK BOGATIO NA RAČUN RS (2): Predaja naftne industrije RS „nepoznatim“ kupcima

Depresija nakon 15. marta: Ko će nam sada riješiti sve naše probleme?