Marko Tomaš o rovinjskoj oluji i ženi sa najljepšim i najprkosnijim osmijehom na svijetu - Daši Drndić

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti

Zajebana je stvar kad ti Dežulović povrijedi osjećaje. Odjednom se nađeš u čekaonici ispred psihijatrijske ordinacije zajedno sa ustašama, četnicima, neonacistima ostalih usmjerenja, tajkunima, pedofilima, ratnim zločincima, pljačkašima, prevarantima i sličnim manijacima kojima je taj novinar udario na emocije

Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti

Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

O Benu Allisonu znam onoliko koliko mi njegove ploče govore. Biram da tako i ostane. Kontrabasista, jazz detektiv i kompozitor koji voli Bowiea, a njegovi albumi me svaki put iznenade na neku finu foru

Andrej Nikolaidis podsjeća balkanske lidere: Kao buduće članice Evropske unije, a Crna Gora i kao članica Sjevernoatlanstkog saveza, naše su države u obavezi da stanu u zaštitu demokratije – ne samo u zemljama kakve su Avganistan i Libija, nego prije svega tamo gdje je ona danas najdramatičnije ugrožena: u Ujedinjenom Kraljevstvu

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine

Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?

On je samo izvadio posudu iz torbe i preko ramena mi je dodao. Nije izgledao pretjerano vezan za nju, kao da je sasvim normalno da isti predmeti cijeli svoj vijek provedu s istim ljudima

Na današnjem otvaranju žičare, na početku svog "emotivnog" govora, rekao je: "Dobro došli u Sarajevo, dobro došli u centar regije. Danas je Sarajevo centar regije." Nije se sjetio da je Sarajevo prije svega glavni grad Bosne i Hercegovine. Lapsus il čudo, šta li je?

Mama je umrla u junu prošle godine. Prebirući po uspomenama, mi, njeni sinovi, naišli smo na jednu kutiju u koju niko osim nje nikad nije pogledao. Tu je čuvala svoje uspomene, one za koje ni po koju cijenu nije htjela da budu izgubljene

Lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih

U novom Pismu Mehmed Begić piše o Charlieu Hadenu, Hamptonu Hawesu, Budu Powelu, Theloniousu Monku... Sve je puno savršene muzike.

Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para

Lucić je imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane

Otišao je veliki Predrag Lucić. U dva nastavka objavljujemo veliki intervju iz 2012. godine u kojem je Marku Tomašu ispričao najvažnije detalje iz svog velikog iskustva.