Korupcija: Policajcu za mito 27 KM a profesoru na fakultetu 437 KM
Istražujemo
: Korupcija: Policajcu za mito 27 KM a profesoru na fakultetu 437 KM
Korupcija u BiH nastavlja nezaustavljivo da raste. Od početka godine rast korupcije zabilježen je među ljekarima, policajcima, opštinskim službenicima, univerzitetskim profesorima, pokazuju rezultati najnovijeg istraživanja Transparency International BiH “Percepcija građana o korupciji”.

 

Na vrhu liste korumpiranih našli su se ljekari i ostali zdravstveni radnici. U drugom kvartalu ove godine čak 13,1 posto građana obuhvaćenih anketom izjavilo je da su dali mito ljekarima, dok je tri mjeseca ranije taj procenat iznosio devet posto.

Svve više građana, njih 8,6 posto, svoje probleme sa policajcem rješavalo je na obostrano zadovoljstvo, uz poklon za “kafu”, dok je u prvom tromjesečju ovaj procenat iznosio 7,8 posto.

Ni u opštinu se više ne smije ići praznog novčanika, jer od posla inače nema ništa. U drugom kvartalu ove godine za podmićivanjem opštinskih službenika posegnulo je je 3,5 posto građana dok je u prva tri mjeseca ove godine taj procenat iznosio 2,5 posto.

Izgleda su i profesori na fakultetima postali strožiji, pa dok je u prva tri mjeseca ove godine 1,9 posto građana “plavim kovertama” plaćalo naklonost profesora, taj procenat je u drugom kvartalu ove godine porastao na 2,4 posto.

Zdravstvo najkorumpiranije, profesori traže najveće mito

Istraživanje Transparency International BiH obavlja se svaka tri mjeseca na uzorku od 1.500 građana iz svih krajeva BiH, po svim statističkim pravilima, pa ispitanici predstavljaju reprezentativan uzorak stanovništva BiH u svakom pogledu, od nacionalne, polne, do obrazovne strukture.

Kada se sve sabralo i oduzelo, došlo se i do prosječne sume novca koju su građani bili prisiljeni davati “ispod stola” da bi ili ostvarili ono na šta inače imaju prava ili da bi i sami isposlovali nešto mimo zakona.

Najmanje zahtjevni bili su policajci, koji su se zadovoljavali sa prosječnim mitom u vrijednosti od 27 maraka. Ljekari i medicinsko osoblje svoju brigu o pacijentima naplaćivali su mnogo skuplje, u prosjeku 247 maraka, što je približno trećina prosječne plate u BiH. Za one koji su bez posla ili zapsoleni na nisko plaćenim poslovima, ova suma je predstavlja puno više od trećine njihovih redovnih mjsečnih prihoda, ako takve prihode uopšte i imaju.

Za mito, pola plate

U odnosu na ljekare, opštinski činovnici pokazali su se skupljim kada je riječ o traženju mita, jer je njima u prosjeku plaćano 257 maraka po usluzi. Svoju spremnost na kršenje zakona i propisa najskuplje su naplaćivali univerzitetski profesori, jer su anketirani građani njima u prosjeku plaćali 437 maraka, što je više od polovice prosječne plate.

Pitanje na koje istraživanje Transparency International BiH ne nudi odgovor je šta je uzrokovalo ovaj rast korupcije. Ekonomska kriza i najave samanjenja plata zaposlenim u javnim službama, koji su onda odlučili da to kompenziraju kroz direktno uzimanje novca od korisnika njihovih usluga, ili su poučeni dosadašnjim iskustvima da krađe miliona maraka budžetskog novca prolaze bez ikavih posljedica, javni službenici riješili da “kad mogu svi” mogu i oni.

Vladajuće političke elite ipak mogu biti zadovoljni svojim rezultatima. Kontinuirano poigravanje strahom njihovih podanika od mogućnosti izbijanja novog sukoba u BiH te rast političkih tenzija, ostavili su posljedice i na način razmišljanja običnih ljudi, koji svojim teško zarađenim novcem i pune brojne budžete u BiH iz kojih se neštedimice zahvata i šakom i kapom i dijeli po stranačkim, rodbinskim i poslovnim kriterijima.

Iako su građani najgore ocijenili visoke državne dužnosnike za njihov doprinos borbi protiv korupcije, darujući im jedva ocjenu 1,9 rastuća korupcija u očima građana postaje manje bitan problem.

Privatizacija, stranke i entitetske vlade sinonimi za korupciju

 

Dok su u istraživanju provedenom u prvom tromjesečju ove godine pokazivala da su za građane najveći problemi nezaposlenost, korupcija, kriminal i nizak životni standard, između aprila i juna došlo je do promjene prioriteta.

Prema poslednjem istraživanju, građani i dalje kao najveći problem vide nezaposlenost iza koje slijede siromaštvo i politička nestabilnost, dok se korupcija kao problem našla tek na četvtom mjestu.

Kada se radi o tome u kojim oblastima života građani smatraju korupciju najraširenijom, velikih iznenađenja nema, Na prvom mjestu je ubjedljivo privatizacija, slijede političke stranke te Vlade Federacije BiH i Republike Srpske.

Kod upranja prstom u konkretne institucije, građani najkorumpiranijim smatraju carinu, poreske uprave FBiH i RS te telekome.

Iako političari redovno krive medije da ljudima “ubijaju volju za životom” i stvaraju opštu depresiju dok istovremeno prećutkuju pozitivne stvari, na žalost političara, sliku koju građani imaju o raširenosti korupcije u BiH, mediji najmanje utiču.

Mediji efiksniji od policije

Građani medije smatraju najefikasnijem oružjem u dosadašnjoj borbi protiv korupcije a potom policiju i nevladine organizacije, ali saznanja o raširenosti korupcije oko njih ne stvaraju na osnovu onoga što mediji objavljuju.

Da je slika o raširenosti korupcije u BiH rezultat samo medijskih napisa, ovo bi bila sretna zemlja. Na žalost, da o korupciji u BiH znaju samo na osnovu medijskih napisa izjavilo je tek 24,4 posto anketiranih, dakle manje od jedne četvrtine.

Čak 52,7 posto građana je ili samo bilo u prilici da daje mito ili je to morao neko od njihovih prijatelja ili poznanika. Očigledno, nisu im trebali mediji da im kažu da je korupcija ušla u sve pore života. To su otkrili i sami.

(zurnal.info)

 DAMIR KALETOVIĆ: Susret sa Darkom Elezom
Istražujemo
: DAMIR KALETOVIĆ: Susret sa Darkom Elezom

 

"Da ti pošteno kažem – odlično stojim ovdje u Srbiji i nikada nisam bio jači. Imam svoj život i svoje kombinacije ...." Ovako mi je odgovorio Darko Elez na upit gdje je njegovo mjesto i kakva mu je pozicija u srbijanskom krim miljeu čije su glavne perjanice u tom trenutku bili Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, ili recimo, još jedan dobrostojeći i etablirani kriminalac sa beogradskih pločnika Andrija Drašković. Bilo je to u februaru ove godine, u trenutku dok je davao svoj posljednji intervju za politički magazin «60minuta». Sedam mjeseci kasnije, Darko Elez i njegova grupa, koju je srbijanska policija ocijenila jednom od najozbiljnijih kriminalnih organizacija na Zapadnom Balkanu, ili kako je to moderno reći na jeziku ovdašnjih kriminalacaca – firmi, uhapšeni su u Beogradu. Bosanskoherecegovački ogranak Elezove grupe, po opsegu same akcije i broju lica koja su lišena slobode komotno i bez ikakvih ustručavanja možemo ga nazvati krakom kriminalne hobotnice, paralelno je hapšen na području Pala, Istočnog Sarajeva, Sarajeva...

ŽDRALIN TERITORIJ

Elezov odlazak u "pečalbu" preko Drine nije bio samovoljni akt. Naprotiv. Darko Elez i njegova uža porodica, zajedno sa nekolicinom najodanijih suradnika uključujući i Elezovu mlađahnu ljubavnicu Slobodanku Tošić, utekli su u Beograd nakon što je Elez, pukom srećom, dobio dojavu da mu kum Đorđe Ždrale sprema ubistvo. To se događalo 2005. godine.

Sjećam se, a bilo je to prilikom našeg prvog susreta, negdje u okolici Beograda (maj 2006.), da i sam Elez, kako mi je govorio, nigdje u Srbiji nije bio siguran od Nosketa (tako je zvao svog kuma Ždralu).To je inače vrijeme kada je suprotstavljeni klan Đorđa Ždrale "palio i žario" po čitavoj RS, iza sebe su imali nekoliko ubistava, a reket je bio svakodnevnica viđenijim vlasnicima kladionica i firmi koje su se nalazile na "Ždralinoj teritoriji". Dakle, Elezu tog maja 2006. niko nije davao nikakve šanse u obračunu sa Ždralom. Da budem do kraja iskren ni ja tog maja, nakon što sam se sa TV ekipom zaputio ka Srbiji, nisam imao stvarni uvid o tome ko je Darko Elez, niti ko je njegov najljući protivnik u tom trenutku i kakva je stvarna Ždralina moć. Tek, sjećam se da je priprema za odlazak na susret sa Elezom protekla u tolikoj konspiraciji i takvoj atmosferi da smo Bakir Hadžiomerović i ja dugo vijećali o tome da li zaista krenuti ka Srbiji. Na kraju presudila je "novinarska glad".

KONSPIRACIJA NAJVIŠEG NIVOA

Kako bi stvari barem donekle bile jasnije onima koji nisu imali kontakt sa licima i likovima kakav je Darko Elez ovdje ću navesti samo jedan mali dio onoga što je prethodilo odlasku na razgovor sa njim. U telefonskom razgovoru, dan prije polaska, rečeno mi je da moram navesti tačno vrijeme polaska iz Sarajeva, i sa srbijanske strane, po prelasku granice, okrenuti telefonskim broj koji ću naknadno dobiti od "poštara" (u ovakvim situacijama obično postoji neko ko je čovjek od povjerenja i ko ima zadatak da od "šefa" prenese posljednja upustva). Karticu sa brojem dobio sam kasno istu večer. Podrazumiejva se da je kartica bila nekorištena i sa jasnim upustvom "otvoriti i aktivirati po dolasku u Srbiju". U isto vrijeme, nekoliko puta mi je naglašeno, kada bolje razmislim zapravo podvučeno, da ne nosim svoj telefon, da ne razgovaram sa bilo kim tokom dolaska i boravka u Srbiji, i onako usput, ali do smrti ozbiljno pripomenuto: "Znaš druže, moram ti reći da bi bila katastrofa da išta od ovoga procuri i da bilo ko drugi sem vas dvojice (Bakir Hadžiomerović je još jedina osoba koja je u tom trenutku upućen u najsitnije detalje mog odlaska) zna gdje ideš i s kim se nalaziš. Kako bih ti rekao, a da me pogrešno ne shvatiš, i ti i onaj tvoj drug imate porodice pa se nadam da me razumiješ. Jebi ga Darkova glava sada vrijedi 300.000 i Đoka (Đorđe Ždrale) bi dao te pare da malog neko tipuje" (u krim miljeu tipovati je vrlo važna i cijenjena riječ, i znači otkriti nečije mjesto skrivanja, smješataja ).

UBISTVA MAUZERA, TODOROVIĆA...

Bili su to neki detalji koji su prethodili polasku u Srbiju, sve ostalo, kao i sama priča o Darku Elezu i njegovoj kriminalnoj organizaciji materijal je za neki film. Probajte samo zamisliti situaciju u kojoj pokušavate uraditi svoj novinarski zadatak najbolje što znate i umijete, a okolo, iz nekoliko auta različite kubikaže i marke nadgledaju Vaš put do krajnjeg odredišta. O arsenalu oružja sveprisutnog tokom tih nekoliko sati koliko vožnja traje, ali i samog razgovora teško je izreći, makar i slobodnu, procjenu.... Nije zgoreg napomenuti da smo nekoliko puta prateći ljude i vozila ispred nas, zbog njihovih vratolomija za volanom, naglog skakanja iz lijeve u desnu traku gubili trag. Zatim bi čekali na cesti po nekoliko minuta, neko drugi došao bi pred nas itd. i tako redom. Sve do najneupadljivijeg mjesta na kojem se možete susresti – benzinske pumpe na ulazu u Beograd. Iz neupadljivog auta, sjećam se da je bio neki dvosjed, izlazi momak u plavoj majici, kratkih rukava: "Ja sam Darko". Iza njega, drugi, viši i krupniji reče da se zove Anđelko. Bilo je teško neprimijetiti pištolj oko Anđelkovog pasa. Upravo su se njih dvojica uz Elezovu tadašnju ljubavnicu Slobodanku Tošić (koja je kasnije ostala u Beogradu, dogurala i do nekog od onih šablonskih reality limunada »Opstanak») teretili za pokušaj ubistva Đorđa Ždrale: "Noske ti je bio zaljubljen u Slobodanku do kraja i u isto vrijeme bolesno ljubomoran i ljut što sam je ja pokupio"- govorio je Elez.

Intervju sa Elezom je napravljen, a njegovo objavljivanje žestoko je odjeknulo u cijeloj BiH. Elez već tada pominje Ždralinu umiješanost i vezu sa ubistvima Ljubiše Savića Mauzera, bračnog para Todorović, Željka i Mikice, koje se dogodilo na Palama 2004., ubistvo Riste Jugovića, generalnog direktora "Jahorina Osiguranja" za koje je, prema Elezovim navodima, nalog dao Mirko Šarović. Po mojoj slobodnoj procjeni bilo je to vrijeme kada Elez nije imao šta izgubiti –nije imao neku stvarnu niti veliku moć, novca od ranijih poslova mu je ponestajalo, izgubio je svoj "tal" u Lukavici, a dotadašnje pozicije u krim miljeu bile su mu narušene zahvaljujući tadašnjoj Ždralinoj moći. No, da ne bi bilo zabune ovdje se ne govori o čovjeku kojeg bi trebalo žaliti. Naprotiv. Elez je dio dugo predstavljao jednog od najistaknutijih pripadnika krim miljea i bilo je logično da će borba za prevlast izmedju njega i Ždrale nekoga od njih dvojice izgurati na margine. Ili, što je još vjerovatnije i logičnije u tom trenutku, a tako je ostalo do kraja ovog nedovršenog sukoba, nekoga od ove dvojice vođa krim bandi poslati pod zemlju.

"Ja sam spreman da se mi ogledamo na nekoj poljani, dodje on sa svojim ljudima, ja sa svojim pa da vidimo ko će preživjeti"-poručivao je tada Elez.

ELEZOVA RAZMIŠLJANJA O PREDAJI

I uistinu, jedan takav obračun između kumova dogovoren je nešto kasnije. Na svu sreću pravovremenom akcijom srbijanske policije akteri koje su predvodili Elez sa jedne, odnosno Ždrale s druge strane, na vrijeme su osujećeni u svojoj nakani da prospu rijeku krvi na beogradskom asfaltu. U ljeto te 2006. dogodila se pljačka vozila PBS banke u kojem se u tom trenutku nalazilo 2.300.000 eura. Policijska istraga u vezi s tim slučajem rezultirala je između ostalog podizanjem optužnice protiv Darka Eleza i Veljančića. Tokom mog drugog intervjua sa Elezom, onog iz 2008., pitao sam ga o njegovim vezama sa pljačkom 2,3 miliona eura. Kratko mi je odgovorio: "Neka dokazuju, ja kažem da nemam veze sa tim". Ubrzo nakon toga Veljančić će biti uhapšen u Beogradu, i pod nerazjašnjenim okolnostima prebačen u BiH, na granični prijelaz kod Višegrada gdje je predat u ruke sarajevske kantonalne policije, odnosno ovdašnjeg kantonalnog tužiteljstva. U prvostepenoj presudi Veljančić je osuđen zbog pljačke 2,3 miliona eura. Neposredno prije presude Veljančiću, Elez mi je u kameru rekao: "Razmišljam o predaji sarajevskom pravosuđu, trebaju se ispuniti određeni tehnički detalji i eto me dole. Dosta mi je više skrivanja, neka u sudskom procesu dokazuju svoje tvrdnje."

Pouzdano znam da je kao uvjet svoje predaje, nešto kasnije, Elez tražio garancije tužiteljstva da će se braniti sa slobode. Ovaj zahtjev bio je nerealan ponajprije zbog toga što se radilo o licu sa potjernice. U međuvremenu, od našeg prvog i posljednjeg susreta, sem pljačke 2,3 miliona eura, Elez i njegova grupa dovodili su se i u vezu sa pljačkom 15 miliona kuna iz Glavne pošte u Splitu, marta 2008. Slično kao i na primjeru iz Sarajeva, Elez je negirao svoju umiješanost u tu pljačku , iako je hrvatski MUP sakupio dovoljno dokaza koji potvrđuju suprotno. Paralelno sa pljačkom, planirano je i Ždralino ubistvo koji se u to vrijeme također nalazio u Splitu. U toj pljački, kako se osnovano sumnja, učestvovao je i Strahinja Rašeta, jedan od "najperspektivnijih" ubica šireg regiona. Rašeti i grupi oko njega, kao i Elezu sudilo se u Šapcu zbog pokušaja Ždralinog ubistva , u kafiću "Sport" u Lukavici, u oktobru 2006. Inače, Rašeta je tada osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, dok je Elez, kome se sudilo u odsustvu, oslobođen svih optužbi. Prošle godine, Rašeta je poginuo u jednom beogradskom kvartu. Kada sam Eleza pitao kako je Rašeta stradao (postojalo je nekoliko verzija u javnosti ) on je objasnio na sljedeći način: "Najvjerovatniji uzrok je aktiviranje eksplozivne naprave koju je sam Rašeta izradio i koja mu je ispala iz džepa prilikom izlaska iz auta». Sjećam se da mi je tada Elez govorio da je Rašetu vidio svega jednom u životu, i to na beogradskom Sajmu automobila, kada su im se ukrstili pogledi, a ruke završile na pištoljima, bez povlačenja oroza: "Znaš, jednostavno osjetim da me neko tog trenutka gleda, naglo se trznem, trzne se i taj čovjek, krenem ka pištolju, on također... i onda ništa. Gledamo se nekoliko trenutaka i produžimo dalje."

VEZE U POLICIJI RS

No, vratimo se događajima iz kafića "Sport". Ždrale tada nije likvidiran zahvaljujući sretnim okolnostima. No, sreća nije bila naklonjena nekim od njegovih najbližih i najodanijih suradnika poput Borisa Govedarice, Vlatka Mačara ili finansijera Ždralinog skrivanja po bjelosvjetskim destinacijama kakav je bio Zoran Golub. Istrage ovih ubistava do danas se nisu pomjerile sa mrtve tačke. Najlogičnije pitanje koje sam mogao postaviti Elezu jeste koliko su koštala sva ta ubistva i kakva je njegova uloga u svemu tome, na šta je odgovarao odrično i sa smiješkom na licu: "Što se njih tiče, oni mene ne zanimaju. Ni oni, ni njihovi životi. I oni su nanijeli zla ljudima, u crno zavili nečije očeve i majke, djecu. Ja sam davno rekao i uvijek ću to ponoviti da mene samo i isključivo zanima Ždrale. Ja to i ne krijem ili moja ili njegova glava, ja sam spreman ići na to. I to ću svima reći. Ne strahujem ni od čega pa ni od sudskog procesa koji bi tada uslijedio."

Ne znam tačno kakva je i kolika Elezova uloga za Ždralino hapšenje ali nije nikakva tajna (a, to je i Elez više puta potvrdio) da mu je cilj bio svog ljutog neprijatelja strpati iza rešetaka ili pod zemlju.

Ja sada znam kako je tekla operacija Ždralinog hvatanja i lociranja u Njemačkoj, i mogu sa sigurnošću reći da niko iz policije RS nije učestvovao u tome, niko i samo zahvaljujući ljudima iz SIPA-e to se riješilo. I to je dokaz da je imao zaštitu policije i da su na njihovoj strani. Dali su mu pasoš da ide i putuje po svijetu umjesto da su ga hapsili. I što se tiče vlasti u RS, a posebno one tetke kako ga ja zovem Čađe, mogao je još deset godina da se krije po svijetu zahvaljujući tim funkcionerima u MUP-u”, govorio mi je tada Elez koji je u svakoj prilici demantirao da se bavi narko tržištem kao i konzumiranjme droga ("Hajmo sad u prvi Dom zdravlja da mi uzmu nalaz krvi ako misliš da sam na kakvoj drogi"). Negirao je također da je učestvovao u krađi automobila ("to je sve iza mene"), da je učestvovao u organiziranju ubistava ("Samo me mrtav Ždrale zanima"), te da nema veze sa iznudama. Međutim, posljednja policijska akcija koja je koordinirano izvedena u Srbiji i BiH u potpunosti je demantirala ove Elezove navode. U svakom slučaju istraga oko Elezove grupe će dokazati da se u ovom slučaju po svemu sudeći radi o zločinačkoj organizaciji u najbrutalnijem smislu te riječi. U prljave poslove bili su uključeni i policajci, političari a taj "svijet" Elez je gradio od 2006. do trenutka hapšenja.

Nakon ubistva Amara Mistrića: Dvadeset dana nerada i ublehe
Istražujemo
: Nakon ubistva Amara Mistrića: Dvadeset dana nerada i ublehe

 

 OBEĆANO

 URAĐENO

 1.Izgradnja i otvaranje novih zatvora

0%

 2.Formiranje posebnog odreda policije

0%

 3.Uvođenje strožih sankcija za posjedovanje nelegalnog naoružanja

0%

Dvadeset dana od tragične smrti Amara Mistrića, pored niza najavljenih aktivnosti koje s ciljem poboljšanja sigurnosti građana, do danas ništa nije učinjeno. Nakon ubistva konobara u kafiću „Ocho Rios“ iz Ministarstva pravde Federacije BiH imali smo konkretne najave izgradnje i otvaranja novih zatvorskih kapaciteta; vlast u Kantonu obećala je formiranje posebnog odreda policije koji bi imao zadatak suzbijanje rastućeg nasilja u Sarajevu; sudovi su tražili žešće sankcije za posjedovanje i nošenje nelegalnog naoružanja.

BJEKSTVO IZ ZATVORA

Od svih tih najavljenih akcija do danas nije realizirana niti jedna. Javnost se polako navikava na činjenicu da su silna obećanja bila samo blef za smirivanje revoltirane mase.

Vlada FBiH je na svojoj 115. sjednici odobrila 15 miliona KM za KPZ-ove, ipak u skorije vrijeme neće biti otvoren nijedan novi zatvor. Većina tog novca opet će završiti ili u džepovima administracije ili u popravljanju uvjeta u postojećim zatvorima. To je potvrdio i federalni premijer Mustafa Mujezinović: “Od ukupno 15 miliona KM odobrenih kazneno-popravnim zavodima, devet miliona je namijenjeno za plaće, naknade i doprinose uposlenih, kao i upošljavanje 160 novih zatvorskih službenika do kraja ove godine. Preostalih šest miliona maraka biti će upotrijebljeno za popravljanje osnovnih egzistencijalnih uvjeta zatvorenika.
Jedini konkretan potez koji je do sada urađen bilo je pretvaranje zatvora poluotvorenog tipa u Ustikolini u zatvorsku jedinicu zatvorenog tipa, što je zapravo eufemizam za pravi zatvor. Jedini efekat ove mjere je bilo bjekstvo jednog zatvorenika.

ŠTRAJK POLICIJE

Najavu formiranja specijalne policijske jedinice negira činjenica da federalna vlast ne uspijeva finansirati ni postojeće policijske kapacitete i njihov prekovremeni rad. Policajci najavljuju štrajk ukoliko im vlade, federalna i kantonalne, smanje ionako niske plate.

Nema ni konkretnih naznaka da će policija zatvoriti neki od ugostiteljskih objekata koji su najčešće poprište krvavih događanja u Sarajevu. Komesar policije Kantona Sarajevo Himzo Selimović najavio je da će MUP KS od nadležnih institucija zatražiti zatvaranje i prenamjenu djelatnosti lokala koji su identifikovani kao mjesta sa višestrukim ponavljanjem kriminalnih događaja. Komesar saglasnost još nije dobio, a vrlo je neizvjesno da li će je ikada dobiti, jer su vlasnici takvih objekata čvrsto povezani sa ljudima u vlasti.

Najava sudova da bi mogao biti pooštren zakon o posjedovanju nelegalnog naoružanja priča je koja je bačena u drugi plan. Na listi prioriteta nemilosrdan obračun sa kriminalom zamjenile su jednostavnije i lakše obaveze, a od obećanja Sarajevo neće postati ništa sigurniji, a posebno ne jedan od najsigurnijih gradova u Bosni i Hercegovini .


Sutra u Žurnalu: Zašto nećemo objaviti spisak 415 osuđenih koji su na slobodi?

(zurnal.info)

Istražujemo
: KADRIJA HIDANOVIĆ: Tuzlanski Gaši iza rešetaka
Emin Alić ima dvije kuće, mnogo para, tri rane na desnom ramenu, ali od srijede nema sina. Njegovog je Fehima ubio Kadrija Hidanović. Ili, možda, Sabahudin Mehičić? Jedno se zna – ubio ga je jedan od najvećih kamatara u Tuzlanskom kantonu. Čovjek čiji pravi identitet ne bi mogao utvrditi ni -Amor Mašović.

900 KILA HEROINA

Sve je počelo prije dva mjeseca kada je Kadrija-Sabahudin Hidanović- Mehičić posudio 1.000 eura Edinu Pandžiću, radniku u firmi Fehima Alića. Pandžić se obavezao da će vratiti glavninu od 1.000 eura, te 500 eura kamate. Međutim, novca nije imao, pa je Kadrija sa sinovima Jasminom i Mikijem došao po svoje. Fehim je stao između Kadrije i Pandžića i dobio metak u grudi. Emin je pokušao odbraniti sina i dobio je tri metka u desno rame. Dok je Fehim izdisao, Kadrija je pobjegao. Policija ga je, nedugo nakon toga, pronašla i uhapsila. Uslijedio je pretres Kadrijine kuće u kojoj je policija pronašla „papir koji asocira na ugovor o zajmu uz određenu kamatu“, što se može smatrati dokazom da je ubica, ustvari, lihvar. Mada je njegov, Kadrijin, kriminal manje-više poznat istražnim organima u Tuzlanskom kantonu.

Naime, Bijeljinac Kadrija Hidanović početkom agresije na BiH odselio je u Njemačku. Tamo se bavio trgovinom drogom i krađama, zbog čega je potkraj devedesetih protjeran u Bosnu i Hercegovinu. Nastanio se u Živinicama gdje je ubrzo počeo razvijati biznis. S obzirom na to da je živio u blinini Mlina Tasima Kučevića, njihovo prijateljstvo je bilo neminovno, pa Kadrija postaje dio Kučevićeve međunarodne kriminalne skupine koja djeluje u BiH, Srbiji, Albaniji, Turskoj i Italiji. Hidanovićevo ime pominje se i dokumentima italijanskih jedinica tadašnjeg SFOR-a, a za njega se direktno veže prebacivanje droge iz BiH u Italiju. Prema tim dokumentima, ta je grupa 1999. godine u Mostaru imala uskladišteno oko 900 kilograma heroina. U to vrijeme, Kadrija Hidanović je, uz pomoć prijatelja u MUP-u Tuzlanskog kantona promijenio identitet kako bi nesmetano moga prelaziti granice prilimom obavljanja poslova. Od tada posjeduje dokumente na ime: Sabahudin Mehičić.

ČEKAJUĆI ISPORUKU

Poslujući sa Kučevićem i italijanskom narkomafijom, Hidanović je zaradio novac koji je, nakon toga, počeo davati na kamatu. Kamatarenjem se bavio sve do ove sedmice, ne zanemarujući, pritom, ni poslove u vezi sa narkoticima. Naime, njegovi su sinovi u posljednje vrijeme trgovali kokainom, a „robu“ su skrivali u starom prašnjavom usisivaču smještanom u potkrovlju njegove vile. Prilikom zadnjeg pretresa, međutim, kokain nije pronađen, jer su Hidanovići, odnosno Mehičići čekali novu isporuku. Ali zato je, rekosmo, prilikom pretresa pronađen ugovor kojim Kadrija Hidanović braći Smajić, Selveru i Rifatu, iz Malina kod Živinica daje na kamatu 5.000 eura. Pošto Smajići nisu imali dovoljno novca za Kadrijine kamate, uslijedila je odmazda. Mlađi brat Rifat je, recimo, morao pobjeći u Sloveniju, ali su ga Hidanovićevi ljudi pronašli i dvadesetad dana držali kao taoca. Stariji brat Selver, za sada se uspješno krije od Kadrijinih kriminalaca, ali je njegova porodica bila primorana potpisati dokument kojim Hidanovići preuzimaju njegovu kuću nadomak Živinica. Taj dokument navodno je pronađen prilikom ovosedmičnog pretresa objekata Sabahudina Mehičića kojem je danas određen jednomjesečni pritvor za vrijeme kojeg bi kantonalna tužiteljica Dijana Milić trebala pronaći dokaze o zločinačkoj organizaciji na čijem je čelu Kadrija Hidanović. Ubica i kamatar.

(zurnal.info)

Dodik: Lobistima 5,3 miliona maraka
Istražujemo
: Dodik: Lobistima 5,3 miliona maraka
Od januara 2007. godine do danas, američkoj lobističkoj kompaniji Quinn Gillespie & Associates, iz budžeta Republike Srpske isplaćeno je 3,4 miliona dolara, ili 4,7 miliona maraka, odnosno 106 hiljada američkih dolara mjesečno, pokazuju podaci Ministarstva pravde SAD.

Prema američkim propisima, svaki lobista koga je angažovala strana vlada, kompanija ili pojedinac, obavezan je da svaki takav posao uredno prijavi Ministarstvu pravde SAD, uključujući i detalje o plaćanju kao i o vrsti dogovorenih usluga.

Kako je postojeći ugovor Vlade RS i američke lobističke firme na snazi do kraja ove godine, u naredna četiri mjeseca američki lobisti inkasirat će dodatnih 424 hiljade dolara.Time bi za tri godine neumornog rada američka lobistička kuća od Vlade RS naplatila ukupno 3,8 miliona dolara, odnosno 5,3 miliona maraka. Stvarni trošak je još veći, jer ovdje se radi samo o fiksnoj naknadi lobistima za njihov rad, dok se svi prateći troškovi dodatno plaćaju.

Lobisti su očigledno u Dodiku naišli na izuzetno galantnog poslodavca, pa su tako u ugovoru sa Vladom RS jasno precizirali da će sva njihova putovanja avionom “biti isključivo biznis klasom ili prvom klasom”, dok kod hotelskog smještaja u obzir dolaze takođe samo “hoteli prve klase”.

Porezni obveznici koji svojim novcem pune budžet Republike Srpske iz kojeg se plaćaju i američki lobisti, mogu biti zadovoljni jer su sačuvali obraz pred strancima. Šta košta da košta, ali šta bi američki lobisti mislili o nama da im nije plaćen i najluksuzniji avionski prevoz i hotelski smještaj. Zanimljivo je da ovakve odredbe o garantovanom luksuzu kod putovanja i smještaja nema u ugovorima američkih lobističkih kuća sa ostalim klijentima iz regije.

Uslugama američkih profesionalnih lobista osim Vlade RS trenutno se koriste i vlade Srbije , Crne Gore i Makedonije, te srbijanska agencija za promociju stranih investicija, te srbijanski tajkun u nemilosti aktuelne vlasti, Bogoljub Karić.

Suštinska je razlika da su svi oni kod angažovanja lobista u SAD prošli puno jeftinije, nego Vlada RS. Tako Vlada Srbije svojoj lobističkoj kući u SAD, Prairie Avenue Advisers, plaća 10 puta manje od Milorada Dodika, 10.000 dolara mjesečno.

 

Srbijansku agencija za promociju stranih investicija lobisti koštaju znatno više, ali još uvijek manje nego Dodika, 85.000 dolara mjesečno.

Crna Gora iako trenutno ima angažovane dvije lobističke kuće iz SAD, mjesečno plaća ukupno 60.000 dolara, što je polovica mjesečnog ceha koji plaća Vlada RS.
Slučaj makedonske vlade još je zanimljiviji, jer su oni angažovali istu lobističku kuću kao i Dodik, Quinn Gillespi &Associates. Razlika je samo što makedoncima oni mjesečno naplaćuju tri puta manje nego Dodiku, 32.000 dolara. Makedonci takođe nisu bili tako galantni da svojim lobistima garantuju vrhunski luksuz dok se pate na službenim putevima za račun svog klijenta.

Kada se radi o BiH, Vlada RS je za sada jedina koja se koristi uslugama profesionalnih američkih lobista jer niti jedna druga od naših brojnih vlada, institucija ili kompanija iz BiH nije se odlučila na takav potez.

Da li je utrošak više od pet miliona maraka iz budžeta RS tokom poslednje tri godine za američke lobiste bila isplativa investicija, zna samo samo Vlada RS i njen premijer Milorad Dodik. Za lobiste posao je bez sumnje bio isplativ.

 

 

Republika Srpska u Srbiji?

U bazi podataka američkog Ministarstva pravde Vlada Republike Srpske ne vodi se kao klijent iz BiH već iz – Srbije. Iako je u svim priloženim dokumentima jasno navedeno da je riječ o klijentu iz BiH, ipak su ovi ugovori vode pod stavkom “Srbija”, što je vjerovatno zasluga činovnika koji je unosio podatke u kompjutersku bazu i kome su nazivi “Republika Srpska” i “Republic of Serbia” izgledali isto.

 


 

 

 

 

 

(zurnal.info)

Istražujemo
: Pravda: Kriminalci pet godina čekaju robiju

Predsjednik Opštinskog suda u Sarajevu, Goran Salihović problem vidi u Ministarstvu Pravde koje mora obezbijediti nove zatvorske kapacitete:

- Federalna vlada mora pomoći federalnom ministarstvu pravde da obezbijedi nove zatvorske kapacitete, da se realizuje obećanih 15 miliona KM. Jedna od boljih opcija bila bi rekonstrukcija i popravak zatvorske jedinice na Igmanu. Na čekanju za izdržavanje kazne imamo osobe kojima su kazne izrečene prije 3 godine.

Do prije nekoliko dana nezbrinuti su bili i maloljetni delikventi, osuđeni zbog različitih prekršaja. U Kantonu Sarajevo ne postoji adekvatna ustanova za smještaj osuđenika iz ove skupine, a sve su prilike da je uskoro neće ni biti. Do prije dva mjeseca u cijeloj Federaciji nije postojao nijedan takav centar. Isti problem sudske vlasti imaju i sa smještajem neuračunljivih osoba. U skorije vrijeme neuračunljive osobe počinile su nekoliko ubistava, a posljednja dva nakon izlaska iz zdravstvene ustonove.

Goran Salihović kaže da je promjenom zakonskih regulativa uklonjena prepreka da maloljetni osuđenici iz Kantona Sarjevo budu upućeni na izdržavanje kazne u ustanove u drugim kantonima.

- Prije 2 mjeseca, preuređenjem postojećih zatvorskih kapaciteta kazneno-popravnog zavoda u Tuzli u zatvor za maloljetna lica privremeno smo rješili problem smještaja maloljetnih delikvenata. Od pet osuđenih u Kantonu Sarajevo na izdržavanje kazne već su poslata tri maloljetnika, a preostala dva se nalaze u pritvoru. Međutim, osim maloljetnika, imamo situaciju da neuračunljive osobe nakona izvršenog krivičnog djela određeni vremenski period provedu u zdravstvenoj ustanovi, odakle zbog nepostojanja zatvorskih ustanova za tu kategoriju osuđenika bivaju pušteni kućama , kaže je Salihović.

Predsjednik Opštinskog suda posebno je naglasio tešku finansijsku situaciju u Sudu. Vlada je Sudu iz planiranih sredstava “skinula” 4 miliona KM, radnicima Suda nisu isplaćeni regresi a bili su prisiljeni i da štrajkuju zbog neplaćenih potraživanja.

Olakšanje sudovima predstavlja odluka vlasti Tuzlanskog Kantona da finansira osnivanje JU Disciplinski Centar za maloljetnike a za tu namjenu biće preuređen dio đačkog doma Enver Šiljak u Tuzli.

(zurnal.info)

 

H1N1: U BiH se u septembru očekuje više od 35.000 zaraženih
Istražujemo
: H1N1: U BiH se u septembru očekuje više od 35.000 zaraženih

U BiH se očekuje porast broja zaraženih Novom gripom tokom septembra približno do broja zaraženih sezonskom gripom: oko 35.000 ljudi. U tom slučaju bi se prekinula nastava, zabranila javna okupljanja i grupna putovanja

 Više od 35.000 Bosanaca i Hercegovaca moglo bi se u toku septembra zaraziti virusom gripe H1N1, procjene su domaćih stručnjaka. Novi val zaraze očekuje se u septembru i oktobru jer taj period svojom klimom odgovara širenju ove gripe. U najboljem slučaju, očekuju stručnjaci, Novom gripom bi se mogao zaraziti jednak broj ljudi kao i takozvanom sezonskom gripom, kojom se se svake godine u BiH u prosjeku zarazi više od 35.000 ljudi. To se odnosi samo na prijavljene slučajeve, a realno se očekuje više od 50.000 zaraženih do Nove godine. Mada zbog mutacije virusa i ubrzanog širenja niko ne može procijeniti najgori mogući scenario.

VANREDNO STANJE U SEPTEMBRU?

Vakcina protiv ove gripe očekuje se tek sredinom oktobra što bi moglo biti prekasno pa je gotovo izvjesno da nas očekuju mjere protiv širenja gripe koje su donijela entitetska ministarstva zdravstva. To znači zabranu masovnih okupljanja poput koncerata i utakmica te izbjegavanje putovanja.

Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske pozvalo je početkom mjeseca osnovne i srednje škole da sve ekskurzije odgode za kraj školske godine.

Na osnovu ukupne epidemiološke situacije i na osnovu stručnog mišljenja Instituta za zaštitu zdravlja RS-a, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite ne preporučuje organiziranje đačkih ekskurzija u septembru 2009. godine, smatraju u Ministarstva prosvjete RS-a.

Još uvijek nije razrmatrana mogućnost odlaganja početka nastave u školama, ali bi škole mogle biti zatvorene ukoliko dođe do pandemije, odnosno velikog širenja gripe.

Stručnjaci 27 zemalja članica Evropske Unije već su preporučili zatvaranje škola pojedinačno u slučaju potrebe. Zatvaranje škola pratit će i zabrana bilo kakvog okupljanja djece.

Problem je što se ovakvi virusi po pravilu najbrže šire kod djece. Rizik bi se zbog navodnih kontraefekata uzimanja Tamiflua kod djece mogao i povećati. Nedavna studija Britanskog medicinskog žurnala (BMJ) o štetnosti po zdravlje djece nakon uzimanja Tamiflua bila je upozorenje tamošnjem ministarstvo zdravstva da razmisli o prestanku ove prakse.

Više je negativnih učinaka sistemskog prepisivanja lijeka, kao što je praksa u Engleskoj, a jedina prednost mu je da simptome skraćuje za dan i po, rekao je Dr. Carl Henegan, liječnik opće prakse i stručnjak iz bolnice John Radcliffe u Oxfordu, jedan od autora tog istraživanja. On smatra neprikladnim uzimanje Tamiflua za relativno benignu bolest.

Istraživanje je pokazalo da Tamiflu može kod neke djece izazvati povraćanje, dehidraciju i druge komplikacije. Većini ispitanika ovaj lijek uopšte nije pomogao ili su efekti bili jako mali. U BiH nisu rađena nikakva istraživanja o djelovanju ovog lijeka na djecu ali se prate preporuke Svjetske zdravstvene organizacije da se izbjegava davanja Tamiflua djeci mlađoj od 12 godina.

ŠTEDNJA NA ZDRAVLJU

Svijet sa nestrpljenjem čeka vakcinu protiv gripe stručnog naziva H1N1 najavljene za sredinu oktobra.

Nadamo se da ćemo vakcinu imati na raspolaganju oko 15. oktobra, izjavila je Kathleen Sebelius, američki sekretar za zdravlje i upozorila da se zaraženi tek nakon pet sedmica mogu smatrati imunizovanim. Broj umrlih od ove gripe u SAD-u premašio je cifru od 450; u Hrvatskoj već ima više od 70 zaraženih; imun na virus nije osta niti Oscar Arias, kostarikanski predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir. U Iraku je zaraženo 67 američkih vojnika...

Toliko čekana vakcina možda ne bude konačno rješenje zbog moguće mutacije virusa.

- Vjerujem da je vakcina dobra jer je rađena na bazi dobro definisanog virusa sa moćnom tehnologijom. Koliku će zaštitu pružiti zavisi od procenta vakcinisanog stanovništva. Što se tiče mutacije virusa, on je kontinuirani i nepredvidiv proces. Naš stalni zadatak je da radimo na izolaciji virusa, prepoznavanju njegovih genetskih promjena i razvijanju vakcina na bazi izolovanih, promjenjenih virusa – kaže Mirsada Hukić, šefica Instituta za mikrobiologiju Kliničnog centra Univerziteta u Sarajevu.

Federalno ministarstvo zdravstva napravilo je upustva o ponašanju medicinskih radnika u slučaju pandemije ali nadležni još uvijek nisu izdvojili dovoljno sredstava u slučaju velikog broja zaraženih.

- Naša pažnja i opreznost treba da budu usmjereni na praćenje razvoja pandemije. Potrebno je obezbijediti sredstva, koja će se moći koristiti u slučaju masovnog obolijevanja u BiH – kaže Hukićeva.

Sa ovako opterećenim budžetima, posebno federalnim, teško je očekivati da će premijeri uspjeti iscijediti dovoljno novca za kvalitetnu prevenciju pandemije. Sve do masovnih zaraza i alarmantnog stanja, kada možda bude prekasno.

Uputstva u slučaju simptoma gripe
(Zavod za javno zdravstvo FBiH)

AKO SE VRAĆATE IZ ZEMLJE GDJE JE REGISTRANA NOVA GRIPA:

*Pratite svoje zdravsteno stanje najmanje 7 dana po povratku s puta;

*Ako se u tom roku pojave simptomi slični gripi, javite se najbližoj zdravstvenoj ustanovi.


U SLUČAJU POJAVE BOLESTI:

*Izbjegavajte kretanje;

*Ne putujte bez potrebe;

*Izbjegavajte kontakte s oboljelim od gripe;

*Obogatite svoju prehranu svježim voćem i povrćem;

*Primjenjujte druge zdrave navike;

*Provjeravajte i slušajte informacije u tisku, medijima;

*Češće perite ruke sapunom i toplom vodom;

*Izbjegavajte skupove u zatvorenom prostoru, velike gužve;

*Provjetravajte često prostorije;

*Pokrijte nos i usta kod kihanja, kašljanja, najbolje jednokratnom maramicom koju pravilno odlozite;

*Izbjegavajte dodirivanje nosa, očiju, usta;

*Izbjegavajte kontakt s oboljelim osobama;

*Održavajte higijenu okoline (čišćenje, provjetravanje, dezinfekcija površina, predmeta, igračaka..).

(zurnal.info)


Medijima vjeruje tek jedan od deset građana
Istražujemo
: Medijima vjeruje tek jedan od deset građana

Novinarima i medijima ne vjeruje 43,4 posto građana, pokazuju rezultati online ankete našeg magazina.

Još porazniji podatak je da onome što mediji objavljuju vjeruje tek manjina čitalaca, gledalaca i slušalaca, 13,1 posto, što je definitivno pokazatelj katastrofalnog stanja, kako u samim medijima tako i u čitavom društvu.

- Sigurno je da ima puno razloga za nizak nivo povjerenja građana prema domaćim medijima. Radi se posljedici stanja u kome se nalaze bh.mediji ali i ukupnog stanja u našem društvu, tako da ne zavisi sve isključivo od medija. Vjerovatno je jedan od glavnih problema kvalitet domaćih medija, pri čemu je ključ za izlazak iz ovakvog stanja veći profesionalizam novinara, kaže u razgovoru za Žurnal, Mehmed Halilović, zamjenik Ombudsmena Federacije BiH za medije.

 

Najveću grupu ipak čine oni koji medijima vjeruju “djelimično”. Zavisno od toga da li ste optimista, koji čašu vidi do pola punu ili pesimista, za koga je čaša uvijek poluprazna, ova najveća grupacija, sa svojim “uslovnim povjerenjem” može donekle popraviti ukupnu sliku kada je riječ o povjerenju građana u medije.

Ipak, ni najveći optimisti ne mogu ignorisati više od 40 posto građana koji medijima ne vjeruju. Najbolji pokazatelj (ne)povjerenja građana u medije su i simbolični tiraži bh. štampanih medija u odnosu na tiraže u susjednim državama, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, za šta jedini krivac sigurno nisu samo prazni džepovi bh. građana. Razlog je mnogo jednostavniji, barem kada je riječ o štampanim medijima.

Ako je medijima prvenstvena zadaća da informišu a građani ponuđenim informacijama ne vjeruju, onda je sasvim logično da građani ne vide nikakav razlog da svoj novac potroše na kupnju takvih novina ili magazina. Utoliko prije što podjednako nepozdane informacije mogu dobiti besplatno, na radiju, TV i pogotovo na Internetu.

(zurnal.info)

 

Istražujemo
: KARADŽIĆ: Moja je savjest čista


"Ne žalim zbog svoje uloge", navodi bivši čelnik bosanskih Srba u pisanom intervjuu za Reuters iz ćelije u Den Haagu u kojoj čeka početak suđenja za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). 

"Nisam tražio javnu funkciju, ali kada sam je obnašao, obavljao sam svoje dužnosti misleći na interese svojeg naroda", dodaje Karadžić. 

"Najviše se ponosim time što sam ispunio svoju dužnost ne tražeći osobnu korist i ne za vlastiti interes", rekao je. "Zato ću se osjećati slobodnim gdje god se budem nalazio ostatak života."
 
Bivši sarajevski psihijatar optužen je u 11 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući dvije za genocid zbog 43-mjesečne opsade Sarajeva i pokolj 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995. 

On odbacuje sve optužbe, ali u pismu žali zbog rata za koji, kao i prije, okrivljuje Bošnjake. "Žalim zbog onoga što se dogodilo tokom rata u Bosni, mnogih izgubljenih života, zbog patnje ljudi svih narodnosti i uništavanja obitelji i imovine", navodi Karadžić. "Duboko žalim zbog rata, ali on nije bio naš izbor." 

Srbijanske vlasti uhapsile su Karadžića prošlog ljeta u Beogradu gdje je živio skrivajući se iza guste brade i predstavljajući se kao iscjelitelj. 

"Ne sanjam o nezavisnoj Republici srpskoj", nastavlja Karadžić u pismu Reutersu. "Nema razloga zašto BiH ne bi mogla postojati s dva etnička entiteta. To ne bi bio prvi takav slučaj u Evropi. Treba se samo sjetiti Belgije, Švicarske i Španije..."

Karadžić se ne smatra srpskim herojem i ne želi reći kako bi ga povijest trebala pamtiti, prenosi Hina. "Jedan veliki srpski pisac rekao je da vrijeme najbolje sudi", kaže on. "Moj doprinos povijesti moći će se procijeniti samo kad prođe mnogo vremena", zaključio je.

(Fena)

SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić
Istražujemo
: SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić

Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice

Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić - napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:

- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.

Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...

Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci. Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.

Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.

Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.


O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.

O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.

O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.

O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.

O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.

O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.

O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.

O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.

O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti

O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.

O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.

O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.

O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.

Springsteenovac među maloljetnicama

Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.

 (zurnal.info)

Istražujemo
: BUDŽET ZA POČETNIKE: Uzmi invalidima, daj parlamentarcima

 Poslednja stvar koju su poslanici Parlamenta Federacije BiH učinili prije odlaska na (ne)zasluženi godišnji odmor, bilo je nevoljko prihvaćanje vladinog prijedloga rebalansa budžeta.

Da bi se ispunio ključni zahtjev međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za dobijanje svježeg novca, FBiH je morala skresati ovogodišnji budžet za 226 miliona maraka, uz smanjenje izdvajanja za ratne i civilne invalide i plata svim državnim službenicima koji se finansiraju iz budžeta FBiH.

Teret svođenja budžetske potrošnje na nivo, koji FBiH sebi realno može priuštiti, uglavnom su podnijeli invalidi, izbjeglice i civilne žrtve rata.

Kada se gleda u apsolutnom iznosu, najveći rezovi su napravljeni kod ratnih vojnih invalida kojima će umjesto planiranih 335,1 miliona maraka, biti na raspolaganju 33 miliona maraka manje


Ipak, ako se gleda procentualno smanjenje, rebalansom budžeta najviše će biti oštećene civilne žrtve rata kojima je planirani iznos skresan za više od trećine, sa 38,5 miliona maraka na 25 miliona maraka.


ZA VILU NA JADRANU 85.000 MARAKA

I dok se zarad štednje rezalo na troškovima za socijalno najugroženije kategorije, u novom budžetu našle su se i stavke koje uopšte nisu bile predviđene na početku godine.

Tako će održavanje vile Vlade FBiH na lijepom plavom Jadranu, u Trpnju, koštati ove godine 85.000, neplaniranih, maraka. Ima se, može se.

Među novim troškovima, našla se i stavka za nabavku opreme za Vladu FBiH, za šta je prvobitno bilo planirano 10 hiljada maraka, ali su kreatori budžeta na kraju zaključili da to i nisu neke pare, pa su ovu stavku podigli na pola miliona maraka.

Najzanimljiviji dio novog budžeta su s stavke koje se odnose na plate adminstracije.

 

ZA PLATE ČINOVNIKA 226 MILIONA MARAKA

 

Prema prijedlogu Vlade FBiH, državni službenici tokom naredne tri godine, na koliko je potpisan stand by aranžman sa MMF-om, imali bi plate “zakovane” na nivou iz decembra prošle godine i još umanjene za 10 posto.

Iako se najavljuje smanjenje plata administraciji, u izmjenjenom ovogodišnjem budžetu ovo smanjenje se ne vidi. Umjesto smanjenja, iznos za plate zaposlenih je čak povećan u odnosu na plan s početka godine, i to za okruglih 10 posto, odnosno 19,3 miliona maraka. Tako će se državni činovnici nekako morati uklopiti u 226,8 miliona maraka koliko je planirano za njihove plate i naknade.


             Troškovi za plate i naknade zaposlenih u administraciji FBiH

Iako u životu običnog čovjeka uredi predsjednika FBiH i njegova dva potpredsjednika nemaju ama baš nikakvu ulogu, u budžetu Federacije oni zuzimaju značajno mjesto, ili preciznije značajnu sumu. Jedino vidljivo opravdanje njihovog postojanja nazire se u smanjenju nezaposlenosti u FBiH, pošto ova tri ureda zajedno imaju 41 službenika. Dobra vijest je da broj uposlenih u ovom slučaju manji od planiranog, jer ih je trebalo biti 46.


KOLIKO KOŠTAJU PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI FBIH

Ako i nije baš jasno šta u stvari rade zaposleni u uredima predsjednika i potpredsjednika FBiH, zna se koliko će koštati ove godine. Iako je prvobitno bilo planirano da ovaj trošak u ovoj godini iznosi 790 hiljada maraka, rebalansom budžeta ta je suma podignuta na 1,2 miliona maraka. To što je broj zaposlenih na koncu bio manji od planiranog broja, nije imalo nikakvog uticaja na konačan iznos. Zaposlenih manje za pet a za plate se troši pola miliona maraka više od planiranog!?

Dizanjem ruku za rebalans budžeta, poslanici u Parlamentu FBiH galantno su izdvojili i 200 hiljada maraka, koje nisu uopšte bile predviđene na početku godine, za “sekretarijat nacionalnog fiskalnog vijeća”.

Fiskalno vijeće BiH po funkciji čine, državni i entitetski premijeri i ministri finansija, guverner Centralne banke BiH i direkotr Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Svako od njih već ima svoj kabinet, sa sekretaricama, savjetnicima, vozačima, koji su već plaćeni iz budžeta, pa je potpuno nejasno kakav tu ima dodatni trošak.

MILION MARAKA VIŠE ZA PARLAMENTARCE

Ni sami parlamentarci nisu loše prošli prilikom rebalansa budžeta. Iako su drugima smanjivali naknade i plaće, kada se radi o njima samima pokazali su zavidnu velikodušnost. Za plate zaposlenih u oba doma parlamenta FBiH, što uključuje i poslanike kojima je stalni posao zastupanje narodnih interesa, ove godine biće izdvojeno 9,1 miliona maraka, što je gotovo milion maraka više od planiranih 8,12 miliona maraka.


Usvajanjem rebalansa budžeta, priča o smanjenju javne potrošnje u FBiH tek počinje. Papir trpi sve, pa tako i radikalno smanjenje socijalnih izdvajanja te manje plate administraciji, a kako će na to reagovati oni koje to direktno pogađa vidjet će se već narednog mjeseca. Naročito zbog činjenice da je novi premijer FBiH, Mustafa Mujezinoć, svakome obećao ono što je tražio: MMF-u da će se smanjiti naknade ratnim vojnim invalidima i plate administraciji, dok je istovremeno boračkim udruženjima i sindikatima državnih službenika obećavao da pojedinačna primanja neće biti smanjena. Kako u praksi pomiriti ova dva suprotna obećanja za sada zna samo premijer Mujezinović..



Ko je lažirao budžet FBiH

Paradoks, da se državnim službenicima najavljuje smanjenje sadašnjih plata a da se istovremeno iz budžeta izdvaja više novca za ovu svrhu od planiranog na početku godine, pokušao je objasniti federalni ministar finansija i zamjenik premijera, Vjekoslav Bevanda.

Objašnjenje koje je ponudio ministar Bevanda, u suštini se svodi na to da je na početku godine, kada je usvajan budžet FBiH, Vlada FBiH na čelu sa tadašnjim premijerom Nedžadom Brankovićem, svjesno u budžetu navela manji iznos novca za plate administracije nego što je realno bilo potrebno.

Sada, kada je došlo vrijeme svođenja računa, pokazalo se da taj prvobitno planirani iznos nije dovoljan čak ni za isplatu umanjenih plata državnim službenicima, a pogotovu ne bi bio dovoljan da su plate ostale na dosadašnjem nivou.

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na početku godine svjesno lagala Parlamentu FBiH koji je usvajao predloženi budžet navodeći neistinite podatke o visini realnih troškova za plate državne administracije, što bi se moglo smatrati i kao krivotvorenje.

Lijepo je od ministra finansija što nam je konačno objasnio paradoks da za smanjenje plate treba više novca nego što je bilo planirano za stare, veće plate. Problem je jedino što Parlamentu i javnosti to nije rekao onda kada je trebalo, pa ga njegovo ćutanje realno čini aktivnim saučesnikom u ovoj prevari, bez obzira na to što se lično nije slagao sa takvim potezom.

(zurnal.info)

Odjeci Reisovog govora u Istanbulu: Mahaluša koja koketira sa Turskom
Istražujemo
: Odjeci Reisovog govora u Istanbulu: Mahaluša koja koketira sa Turskom

 Na seminaru za imame u Istanbulu reis Cerić se zahvalio Evropi za osvještavanje i za pomoć “da shvatimo šta moramo raditi”. U mini anketi pokušavamo dešifrirati Cerićevu poruku.


Na tradicionalnom predramazanskom seminaru za glavne imame bošnjačke dijaspore koji se održavao u Istanbulu, reisu-l-ulema Mustafa Cerić govorio je o situaciji u BiH.

- Ovo je vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja unatoč pritiscima iz Brisela da nismo vrijedni njihovog povjerenja u pogledu slobodnog kretanja po Evropi. Žao nam je što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo što moramo raditi, poručio je reis Cerić iz Istanbula.

Magazin Žurnal je napravio anketu sa javnim ličnostima u Bosni i Hercegovini.

Pitanja:

  1. Može li reis Cerić govoriti o evropskom putu?

  2. Šta je mislio pod “ Evropa nas je osvjestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi”?

  3. Ima li BiH alternativu osim Evrope?


Svetlana Cenić: Neumjesno miješanje

1. O Evropi ne može niko govoriti osim naroda ove zemlje, pa ni političari koji su nas uvalili u ove probleme. Šta ima reis Cerić da govori, mi trebamo shvatiti da smo sekularna država, i mislim da je neumjesno da se bilo koji vjerski službenik miješa u te stvari.

2. Kao što sam rekla, vjerski autoriteti se ne trebaju mješati, a šta je mislio tom izjavom, pitajte reisa jer bi on trebao znati šta je mislio reći.

3. Alternativa postoji. Evo može se recimo napraviti asocijacija zemalja okruženja koje bi činile jak blok. Time bi se moglo postoći mnogo, a ne kao sada da nas Evropa gleda kao tetku u ormaru koja je nesposobna da se sama o sebi brine.


Asim Mujkić: Neosnovano i neproduktivno

1. Svako ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i reis Cerić koji je vrhovni poglavar IZ u BiH. Međutim, govoreći samo za jedan narod i u korist jednog naroda je neosnovano, neproduktivno i nikome ne donosi koristi.

2. Ne bih mogao kometarisati šta je reis mislio kada je to izjavio.

3. BiH je jedina alternativa upravo Evropa, i ne vidim drugih načina da napredujemo nego kroz Evropsku uniju.

 

Rešid Hafizović: Pogrešna i pogubna razmišljanja

1. Ja se sa reis Cerićem ne slažem po mnogim pitanjima. Smatram da je reis posljednja osoba koaj bi se trebala baviti ovim pitanjima. Mi imamo cijelu bulumentu ljudi koji su dobro plaćeni da rade taj posao i da se brinu o evropskom putu BiH. To jednog vjerskog službenika ne bi trebalo toliko ticati.

2. To može aludirati na koketiranje i podilaženje Turskoj, budući da i ona ima velike probleme sa EU, pa se ide logikom da se mi priklonimo Turskoj, ako već ne možemo Evropskoj uniji. Ali nekako mislim da je to reis govorio iz bijesa zbog već dobropoznatog problema s vizama.

3. Nama nema druge alternative osim EU, i to mora biti jasno. Bilo koje drugo razmišljanje po mom sudu je pogrešno i pogubno.


Fra Mile Babić: Nedopustivo miješanje u politiku

1. Kod nas je uobičajeno da se religija miješa sa politikom, a mislim da je to nedopustivo i da konačno u praksi treba odvojiti te dvije stvari. Mustafa ef. Cerić, ali i drugi vjerski lideri koji to uporno rade ne bi trebali da se miješati u politiku, a kod nas je to postalo na žalost uobičajeno i normalno.

 2. Pod tom izjavom bi se moglo svašta pomisliti, ali ću to ostaviti nekome drugome na razmišljanje.

3.Kakva alternativa, pa mi pripadamo Evropskoj uniji. Međutim, tu postoje birokratske kočnice, a krivce za to znamo.

 

Enver Kazaz: Poluobrazovan čovjek

1. U sekularnim društvima, pravo govora ima svako, pa i reis Cerić i svi ostali vjerski službenici. Međutim, ovdje se radi o politizaciji religije, u svrhu pribavljanja moći. Bit ću konkretan, reisa Cerića ne zanimaju Bošnjaci ni najmanje, on koristi sekularni prostor za jačanje svoje moći. Radi se o običnom prevarantu i poluobrazovanom čovjeku koji istupa samo kada je njemu potrebno.

2. To bi trebalo značiti da se mi sada priklonimo Turskoj. Ovim gestom Mustafa Cerić izražava mržnju prema Zapadu, s ciljem islamocentriranja svojih vjerenika. A s druge strane na tom istom Zapadu poput kakve mahaluše samo klima glavom. Zbog toga je on i dobio nagradu Kissingera, najzlobnijeg ideologa modernog doba.

3.I kada bi Bosna i Hercegovina imala alternativu ne bi je smjela iskoristiti zbog neoliberalnog kapitalizma. Mi bismo tada postali kao neke zemlje Afrike, tj. “divlja drugost”. Bili bi potpuno izolirani.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić STAV Estradni borci
Istražujemo
: Selvedin Avdić STAV Estradni borci
Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade

 

Kada su u Udruženju demobilisanih boraca Bosansko – podrinjskog kantona čuli kako Almir i Adis, na bini Festivala prijateljstva u Goraždu, pjevaju motaj, smotaj, odmah su posumnjali u njihov patriotizam. To se desilo taman kada sam pomislio da nakon incidenta na sličnom festivalu više niko ne može posumnjati u dobre namjere benda Dubioza kolektiv.

Podsjetimo, nekoliko budaletina bacilo je kamenje na pozornicu festivala Ex Yu rocks kod Banja Luke, jedan je pogodio basistu, pa su muzičari morali napustiti binu. Ali nisu izgubili smirenost... Brano Jakubović je izjavio da je koncert počeo fenomenalno, ali da je pet kretena sve uništilo bacajući kamenje.

- Apsolutno nas ne interesiraju, svi smo postali taoci nečije gluposti.

Organizatori festivala govorili su da su tužni zbog ovog incidenta i narednog dana svim posjetiocima podijelili narukvice sa sloganom Spusti kamen! ne bi li i na taj način pokazali da osuđuju takve agresivne ispade.

Obe strane, iako direktno oštećene zbog incidenta, uspjele su sačuvati zdrav razum i pokušale spriječiti da iz besmislene provale nasilja neko pokupi političke poene.  Ali, čini se da je kod nas nemoguće spriječiti taj sport. U medijima se pojavila informacija da su nasilnici počeli skupljati kamenje čim su čuli sample Ovo je Bosna i Hercegovina. Ne znamo uz pomoć kakve analize ili ankete se došlo do ovog saznanja. Znamo da agresivcima nije potrebno mnogo da podivljaju. Nekada je za to dovoljan drugačiji dres, seksualna orjentacija, religijsko opredjeljenje, nekada baš ništa, ponesu ih dosada, frustracija i višak adrenalina.

Našim nacionalistima se veoma dopao ovaj detalj, bio on tačan ili ne.  Jedni su tvrdili da je sample nepotrebna provokacija za stanovništvo kojem su još svježe uspomene na rat, a drugi su jedva dočekali da primjete kako su te reakcije protjerivanje Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, pa posegli za sjećanjima na genocid i etničko čišćenje. Takvi su naši nacionalisti, ni njima ne treba mnogo da podivljaju, nekada je u pitanju nesporazum oko pljačke državne imovine ili raspodjele vlasti, katkad oko prebrojavanja leševa, a tokom zatišja dovoljna im je i kakva lažna informacija.

- Ono što nas pogađa više od samog incidenta je način na koji pojedini mediji, željni senzacija u vidu krvavih glava i plemenskih sukoba, insistiraju isključivo na nacionalnoj pripadnosti ljudi "umiješanih" u ovu priču, da bi im to služilo kao još jedan dokaz za generalizacije po kojima se o čitavim narodima sudi na osnovu nekolicine radikaliziranih pojedinaca – napisali su u svom saopštenju, objavljenom u Žurnalu, članovi benda Dubioza kolektiv.i

Zaista sam smatrao da će nakon ovakve reakcije dobre namjere benda Dubioza kolektiv biti neupitne. Naravno, kao i mnogo puta do sada gorko sam se prevario. Ovaj put razuvjerila me nekakva Umjetnička komisija boračkog udruženja iz Goražda koja je pažljivo analizirala tekst pjesme Blam Blam, u njemu pronašla sumnjive antidržavne elemente i zaključila: Patriotizam pada u vodu nakon pjesama u kojima se djeci poručuje: "Motaj, smotaj".

Kada su profesionalni nekadašnji borci u zdravlju i veselju pronašli pogodne krivce, uočili su da je bend Dubioza kolektiv kriv i za tešku situaciju u kojoj se nalaze njihovi saborci.

- Smeta mi i što se značajna sredstva izdvajaju za ovakve i slične bendove, a umanjuju se prihodi boračkim populacijama – izjavio je jedan od njih.
Protjerivanjem hašišara svi problemi u Goraždu su riješeni,
mladi će se ukloniti sa ulice, dileri se prebaciti na eko privredu, ratni profiteri će se pokajati, bivši borci zaposliti... I, mirna Bosna. A Dubioza neka svoje stihove Šareni marketinški zidovi srama / prazna obećanja su najbolja reklama / na stolu komad hljeba, u snovima salama / sve u ime zakona, čist profit i zarada i Zašto ratni invalidi žive ko jadnici, pjevaju onima koji ne znaju čitati između redova.

Boračke organizacije u Bosni i Hercegovini su konzervativna udruženja jako zainteresirana za muzička dešavanja, poput gostovanja Lepe Brene ili Bijelog dugmeta, što ih smješta na poziciju između Islamske zajednice i nekakve estradne udruge. Njihovi predstavnici, koji za svoje ratne zasluge i danas primaju platu, usko su povezani sa strankama na vlasti i to ne treba posebno dokazivati. (Onima kratkog pamćenja pomenućemo samo podršku bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću, uplašenom zbog bezazlenog grafita na fasadi zgrade u kojoj je ukrao stan ili bivšem kantonalnom premijeru Samir Silajdžiću kojem je smetao huk protesta ispod prozora.) Kako, inače, drugačije, objasniti njihovu šutnju na bezbroj afera, pljački državne imovine ili kršenja ustava i ljudskih prava koje naše vlasti svakodnevno čine? Kako objasniti da im smeta refren pjesme koju nisu razumjeli, a da im ne smeta što su ratni profiteri, ubice i kriminalci sahranjeni na Kovačima zajedno sa njihovim poštenim saborcima? Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade?

Profesionalni demobilizirani borci probude se iz svog autističnog sna u državnim jaslicama samo kada su im ugrožena njihova prava, kasne im primanja ili se režu povlastice. U svakoj drugoj situaciji ugodno sarađuju sa vlastima. S druge strane, Dubioza kolektiv su sasvim društveno angažirani, sa jasnim ciljem koji je Brano nedavno precizirao u jednom intervjuu: Samo želimo da promovišemo normalan život koji svaki građanin ove zemlje zaslužuje, bez obzira iz kojeg dijela BiH jesu, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.

Ako bi se ponašali kao predstavnici boračkih udruženja trebali bi da brinu samo o problemima autorskih prava, piraterije i slobodnog tržišta. Trebali bi da pišu pjesme o širokom Sarajevu, prstenu i lancu na Bosancu, da revu turbo sevdalinke na stranačkim skupovima... Naprotiv, oni su angažirani na prostoru čitave BiH, ignoriraju entitetske i kantonalne granice, kažu šta treba onom ko to zaslužuje, bez obzira na rizik...

Kao što vidimo, ovdje se radi o hrabrosti i kukavičluku, kolaboracionistima i patriotama, egoistima i humanistima. Normalno je da se nalaze na različitim stranama. Sve ostalo nije normalno.

(zurnal.info)

 BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH
Istražujemo
: BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH

Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...

Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.

Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!

Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...

Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...

Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.

 

(zurnal.info)

Korupcija u građevinarstvu: 176 stanova za načelnika...
Istražujemo
: Korupcija u građevinarstvu: 176 stanova za načelnika...

Tokom dvogodišnje izgradnje nove zgrade Općine Ilidža i poslovnog centra prekršeni su skoro svi kriteriji javnog konkursa. U zamjenu za novu zgradu načelnik ove općine Amer Ćenanović poklonio je kompaniji ANS Drive atraktivno zemljište u centru Ilidže i omogućio izgradnju sporne stambene zgrade. Ovaj slučaj je savršen primjer sprege lokalnih političara i moćnih građevinski firmi

Načelnik sarajevske općine Ilidža Amer Ćenanović omogućio je kompanijama ANS Drive, Unipromet i EGW više nego povoljnu izgradnju tržnog centra i spornu izgradnju stambene zgrade. Poklanjajući atraktivan komad zemlje u samom centru ove općine Ćenanović je zauzvrat tražio izgradnju nove i blistave administrativne zgrade za sebe i radnike Općine te navodno sve njene stanovnike.

Po cijeni od oko 70 maraka po kvadratu ortačka grupa ove tri građevinske kompanije dobila je 14.000 metara kvadratnih. Uz to je njihov zadatak bio napraviti novu zgradu općini po sistemu ključ u ruke i minimalnoj cijeni od 700 maraka po kvadratu.

Ilidžanski načelnik, valjda zaslijepljen sjajem nove zgrade, nije reagirao na samovoljnu promjenu namjene zgrade ortačke grupe. Tek je dio zgrade ostao poslovni centar dok su ostali spratovi bez ikakve saglasnosti općine postali stanovi, tačnije njih 176.

Ti se stanovi sada prodaju po cijeni od 1.660 maraka po kvadratu bez PDV-a i u njima žive, kako su nam na upit iz kompanije ANS Drive rekli, krem de la krem stanari.

- To su prvo kupovali naši poznanici i kolege – rečeno nam je iz odjela za prodaju stanova na Ilidži ANS Drivea.

Tajni konkurs

Načelnik Ćenanović je još prije dvije godine raspisao javni konkurs za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju poslovnog centra. Konkurs je objavljen 30. aprila i prvog maja, vrijeme kada je većina stanovnika Bosne i Hercegovine daleko zainteresiranija za ćevape i janjetinu od dnevnih novina i javnih konkursa.

U ovom je konkursu općina tražila najbolje ponuđače za izgradnju 14.000 metara kvadratnih velikog poslovnog centra na tri sprata. Nigdje u konkursu nije pominjana stambena zgrada. Tada definisana početna cijena naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 24,79 a renta 43,65 maraka.

Kao poseban uslov Ćenanovićev konkurs je tražio izgradnju zgrade općine od 3.500 kvadrata uz najnižu cijenu izgradnje od 700 maraka te je posebno naglašena važnost poštovanja roka za izgradnju općinske zgrade.

Zainteresovanim je ostavljen rok od 15 dana za podošenje prijedloga što je neobično kratak rok za ovakve konkurse.

Dostigle prijave otvorene su već 18. maja a narednog dana je već izabran najbolji ponuđač, ortačka grupa kompanija ANS Drive, Unipromet i EGW formirana 10. maja. Zanimljiva je i cijena koju su ponudile tri kompanije: naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 25 a renta 44 marke, svega nekoliko feninga više od najniže cijene.

Zavidna brzina općine i ponuđača isčeznut će ubrzo pa će radovi umjesto za šest mjeseci biti završeni tek nakon tri godine uz mnoge nejasnoće.

Megalomanske ambicije

Bez ikakve opravdane potrebe izdavanje urbanističke dozvole kasnilo je i ona je izdata tek u februaru 2007. godine. Potpisivanje sporazuma, plaćanje renti i odobrenje Općinskog vijeća trajalo je još punu godinu dana iako je navedenim sporazumom izvođač bio obavezan radove početi u maju 2007. godine i završiti ih do kraja novembra iste godine. Iako je to napisano u sporazumu, načelnik nikada nije obavijestio Općinsko vijeće o kašnjenju početka radova.

Ovo je bio prvi u nizu dokumenata u kojima se mijenjaju uslovi i sadržaj prvobitnog konkursa. Površina zgrade općine povećana je na 4.904 kvadrata.

Kamen temeljac za novu zgradu položen je početkom jula pa više nije postojala ni teoretska šansa da se ispoštuje nekoliko puta produžavani rok. Slijedila su brojna obećanja načelnika o rokovima završetka, svaki put prekršena.Uklonjena tabla

Da nešto sa izgradnjom ovih zgrada nije uredu pokazala je i tabla o gradnji zgrada postavljena na početku radova. Umjesto ortačke grupe kao investitora, oni su postali samo izvođači radova a pojavio se do tada nespominjani investitor, izvjesni, Sani Grand City. Na ovoj tabli nije bilo uobičajnih rokova za završetak radova. Ona je uklonjena nakon reakcije ilidžanskog SDP-a i zamijenjena novom u kojoj je projekat nazvan Sani Grand City a investitor je bio ANS Drive. Pojavio se napokon i rok za završetak radova ali od godinu dana što je u potpunoj suprotnosti sa javnim konkursom i potpisanim sporazumom. 

U maju ove godine, sa zakašnjenjem od tačno dvije godine, konačno su završene i otvorene obje zgrade, ni nalik na one predviđene javnim konkursom. Zgrada općine zaustavila se na šest hiljada kvadrata a poslovni centar na vrtoglavih 24.500.

- Zgrada općine je u potpunosti završena i useljena i ima šest hiljada kvadratnih metara – sve je što nam je, dok je načelnik na odmoru, mogao reći Mirsad Čaušević, stručni saradnik u Općini, o novim ilidžanskim zgradama.

Uz to, na poslovnom centru planiranom na maksimalno tri sprata nikla je stambena petospratnica koja je zajedno sa poslovnim centrom koštala navodno oko 40 miliona maraka.

Finansijska policija Federacije nedavno je sačinila izvještaj provjere poslovanja Općine Ilidža koji još uvijek nije dostupan javnosti ali će svakako biti zanimljivo vidjeti kako su na testu prošle izgradnja dvaju zgrada.

Stanovnici Ilidže sada, prema riječima Ćenanovića, uživaju u blagodetima nove administrativne zgrade, skupo plaćene u vrijeme krize, a on i vlasnici građevinskih kompanija u dobro obavljenom poslu i zasluženom odmoru.

(zurnal.info)

 Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(2): Izetbetgović, Bahtić, Špirić...
Istražujemo
: Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(2): Izetbetgović, Bahtić, Špirić...

Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara

Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.

Izbjeljivač za imovinu

Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.

Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.

Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.

Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.

Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.

Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!

Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka BBI Bank: Ogromni honorar za Izetbegovićamjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.

Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.

Nesta rahatluka, nesta svega

Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.

Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.

Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.

 

  • Špirić krio milionsku imovinu;

  • Sin najutjecajnije bošnjačke porodice navodno živi skromno poput većine svojih sunarodnjaka;

  • Koliko zaista vrijedi porodična kuća Izetbegovića?

  • Sadik Bahtić: od poslovnog tajkuna do skromnog funkcionera u skupocjenoj vili.

 (zurnal.info)

Bošnjačke godine raspleta
Istražujemo
: Bošnjačke godine raspleta

Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.


Stvaranje bošnjačke države


Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.

Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.

Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.


SANU vaskrse


Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.

Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.


Guske u magli


Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.

Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.

Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.

 

Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.

Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.

U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.

Tuzla - Nova baza bosanske mafije
Istražujemo
: Tuzla - Nova baza bosanske mafije

Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.

Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.

Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.

„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.



Rat mafija

I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.

Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.

Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.

Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...

Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.

I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.


Osam mjeseci skrivanja


Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.

Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.

No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.

Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.


Bolesni umovi


U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.


Zatvaranje Panonskog jezera


Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.

Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.

U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.

(zurnal.info)

Istražujemo
: Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(1): Dodik, Vrankić, Silajdžić...
U prvom dijelu priče o imovinskim kartonima analiziramo koliko su nas slagali Milorad Dodik, Haris Silajdžić i Dragan Vrankić. Neka se pripreme Sadik Bahtić, Bakir Izetbegović i Nikola ŠpiriĆ

Prihodi i imovina domaćih političara na najvišim funkcijama rasli su nevjerovatnom brzinom ali i u potpunom neskladu u posljednjih deset godina. Imali su platu i do pet puta veće od prosječne, mogućnost da potroše više nego što ste zaradili, po vlastitom nahođenju mijenjali vrijednost imovine i to bez ikakve odgovornosti.

Dedinje

Nerijetko su svoju sumnjivo stečenu imovinu tokom mandata prebacivali na članove porodice koji su, još češće, bez ikakvih prihoda tokom tog perioda.

Stvarna Dodikova težina

Apsolutni šampion nerealnog, skrivenog i sumnjivog povećanja vlastite imovine je neprikosnoveni Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Na osobeno bahat način Dodik u svom imovinskom kartonu prije sedam godina nije naveo iznos svoje plate. Tada je tek napisao da posjeduje stan od 30.000 u Laktašima, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti ok 80.000 maraka. Porodično imanje je procijenio na 200.000 maraka a auto na 30.000.

Njegova supruga Snježana navela je da ima 50.000 maraka u gotovini porodičnog naslijeđa. Nije imala nikakvih prihoda niti dugovanja.

U svom pohodu da ponovo postane premijer Dodik se iz simpatičnog i prilično prihvatljivog socijaldemokrate preobrazio u otvorenog nacionalistu i gramzivog funkcionera. Ipak, udostojio se na izborima 2006. godine napisati iznos svoje plate, 25.000 iz Parlamenta i 7.500 za funkciju predsjednika Republike. Svoju je zvaničnu imovinu povećao za 300.000 maraka izvjesnog porodičnog naslijeđa a uspio je kupiti i automobil od stotinu hiljada maraka. U njegovom novom kartonu pojavila se i rubrika dionice ali nije naveo njihovu vrijednost.

To bi praktično značilo da je Dodik za auto odvajao svu svoju zaradu i hranio se vjerovatno u nekom od restorana entitetskih institucija. Automobil je mogao otplaćivati i kreditom ali je rata od dvije hiljade maraka tolika da bi samo za nju morao odvajati veći dio svojih prihoda.

Supruga je u tom periodu ponovo bila bez plate ali je na poklon dobila automobil, udvostručilo se naslijeđe te stekla poslovni prostor u Laktašima vrijedan stotinu hiljada maraka. On je navodno kupljen na dug koji će, kako piše u kartonu, otplatiti u narednih nekoliko godina. Nije poznato kako s obzirom da nema niti marke prijavljenih primanja.

Navela je također da je suvlasnik nečega u RS-u, BiH i Srbiji.

Sumnje da Dodikov zvanični imovinski karton nema veze sa onim stvarnim nedavno je potvrdio magazin Dani objavivši spisak skrivene Dodikove imovine, vlasništva u firmama, dionica i drugih vrijednosti procijenjenih na astronomskih 500 miliona maraka. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Dodik za nešto više od godinu popuniti novi imovinski karton, bude li se odlučio ponovo kandidovati i bude li na to ima pravo.

Dugogodišnju dilemu da li Dodik ima vilu u Beogradu riješio je sam nakon pritiska novinara i priznao da posjeduje vilu pod hipotekom za koju još otplaćuje kredit.

Skromni i uzoriti predsjednik

Haris Silajdžić, sadašnji član Predsjedništva BiH, vjerovatno je najsiromašniji predsjednik jedne stranke u BiH. On je naveo da ima tek stan od 48 kvadrata u glavnoj sarajevskoj ulici Ferhadija čiju je vrijednost sam procijenio na 70.000 maraka. Te 2002. godine imao je još samo građevinsku dozvolu na 181 metara kvadratnih koju koristi njegova sestra Sadžida sa još pet članova svoje porodice. Do tada bez političke funkcije Silajdžić je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zarađivao hiljadu maraka mjesečno te zaradio dvije hiljade dolara na Cornell univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako je zaista i imao skromne prihoda onda je Silajdžić imao enormne rashode. Od Ismeta Hrnjice, direktora Bosna-S Oil Services Company, 2000. godine je posudio 200.000 maraka a u Market Banci uzeo kredit od 35.000 maraka.

 Izborni poraz od Sulejmana Tihića, Silajdžić je očito liječio povećanjem vrijednosti svoje imovine i vraćanjem dugova. Od svoje stranke je dobijao nešto manje od hiljadu maraka mjesečno ali je zato od Enka Holdinga, vlasništvo turskog biznismena Šarika Tare, zaradio oko 90.000 maraka za godinu dana. Ne treba napominjati da za običnog bh. smrtnika bez političkih veza i snažnog lobija apsolutno ne postoji način da zaradi ovoliko novca.

Sa tom je zaradom Silajdžić lako vratio ogromni dug Hrnjici i kredit te stekao stan od 270.000 maraka koji je, kako kaže, izgradio sa sestrom. Tako je u novi mandat 2006. godine ušao bez dugova. Iako su mediji špekulirali o njegovoj navodnoj vili u Istanbulu i stanu u Londonu, ti navodi nikada nisu dokazani.

Plata mala, vikendica nova

Neobaveznost navođenja tačnih informacija u imovinskom kartonu dobro je iskoristio Dragan Vrankić, sadašnji ministar Trezora i finansija Bosne i Hercegovine. Vrijednost imovine u njegovim imovinskim kartonima se smanjivala i po 50.000 maraka iako se radi o nekretninama čija je vrijednost proteklih godina uglavnom rasla.

Do 2002. godine je zarađivao dvije hiljade mjesečno i uspio uštedjeti 20.000 maraka i za isto toliko novca kupiti certifikata. Vrijednost njegovih nekretnina bila je 280.000 maraka a vrijednost auta od 30.000 bila je jednaka njegovom zaduženju. Četiri godine poslije platu je povećao za 500 maraka ali i uspio kupiti stan vrijedan 80.000 maraka, početi graditi vikendicu čija je vrijednost još u izgradnji bila 50.000 maraka, uštedjeti dodatnih deset hiljada maraka. On je uspio maksimalno iskoristiti blagodeti bavljenja politikom. U novom kartonu nije bilo zemljišta i drugih nekretnina vrijednih skoro trećinu miliona.

Izborna komisija BiH zadužena je samo za prikupljanje imovinskih kartone koje su političari obavezni dostaviti ali ne i za provjeru njihove tačnosti. Državna agencija za istrage i zaštitu vrši njihovu provjeru nakon dobijanja mandata ali do sada, uprkos brojnim nejasnoćama, nije pronašla ništa sporno niti u jednom dostavljenom kartonu.

Iznosi plaća i stečene imovine te imovina supružnika i rodbine bez prihoda kod brojnih političara pokazuju da oni manipulišu podacima o svojoj imovinskoj težini. A govorimo samo o zvaničnim i neobavezujućim dokumentima i popisu njihove imovine.

- Dodikov karton povećan za misteriozno nasljeđe i još tajnovitije dionice

- I nezaposlenoj Dodikovoj supruzi Snježani misteriozno se udvostručilo nasljeđe

- Turski biznismen Silajdžića honorisao sa 90 hiljada maraka

- Kako je s platom od 1.000 maraka Silajdžić vratio dug od 200 hiljada

- Vrankić je s povećanjem plate od 500 maraka kupio stan i izgradio vikendicu

 
ŽIVJETI OD KNJIGA: Ko je izdao izdavaštvo
Istražujemo
: ŽIVJETI OD KNJIGA: Ko je izdao izdavaštvo

Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%.  Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.

Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.

Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.

Trebaju li nam biblioteke

Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!

Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.

U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.

Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.

Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.

Kako rade ministri

Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.

Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.

PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.

PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .

Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.

Očigledna rješenja

U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).

Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.

Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.

U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.

Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:

-         Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.

-         Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.

-         Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.

-         Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.

-         Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.

-         Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).

-         Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.

Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.

 

(zurnal.info)