Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.

 “Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.

Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.

Privatnoj školi 374.000 maraka

Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.

Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola “All Walidein Gazzaz” kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.

Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.

I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.

Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.

Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.

Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.

Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica

Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.

Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.

Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.

Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.

Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.

Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.

Pusti zakon, uzmi pare

Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.

Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.

Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.

Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.

Višak želja kao prirodna nepogoda

Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.

Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.

(zurnal.info)

Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.

-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.

GLAMOUR I PAPARAZZO

Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.

-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.

Mikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.

-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.

-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.

Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.

Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.

U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.

Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.

Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.

Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.

S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.

Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.

Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!

DOBAR STAN U LOŠEM STANJU

Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.

U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.

Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.

Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.

Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.

Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.

STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA

Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.

Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."

Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.

Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.

Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.

U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.

Dragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.

U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.

Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.

Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.

Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.

Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.

Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.

Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.

Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.

-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.

Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.

U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.

Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.

-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.

Misteriozni aneksi

Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.

Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju

Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.

Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.

-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.

Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.

Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.

Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.

Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.

U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.

Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.

Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.

Dvije firme jedan predsjednik

Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.

Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.

Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.

Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.

Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.

I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.

Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.

Živopisni partner Behgjeta Pacollia

Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.

Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.

Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.

Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.

Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.

Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.

Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.

I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.

Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.

Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.

Dozvola nema a sat otkucava

Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.

Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.

Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.

- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.

Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.

Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.

-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.

Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.

Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.

Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.

{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}

(zurnal.info)

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Draga sutkinjo, vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno - tako započinje pismo upućeno sutkinji Općinskog kaznenog suda Nikola Lozančić (52), kojeg se tereti da je u zadnjih devet godina primio više od 600.000 kuna invalidske mirovine u Hrvatskoj, iako je u BiH zastupnik Parlamentarne skupštine.

Sutkinja je Lozančiću poslala poziv na kućnu adresu u Kaknju što je zastupnika gotovo uvrijedilo.

- Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela Bosne i Hercegovine. Ovako je to neprimjereno. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje - najzanimljiviji su dijelovi Lozančićeva pisma.

Također navodi da ovo nije njegova obrana od bilo kakvih optužbi, već samo podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja “suvereniteta između dvije prijateljske države”.

- Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom više neću odgovarati, a na ovaj sada neću se odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju to je neprimjereno - objašnjava parlamentarac.

Lozančića se tereti da je od 2. veljače 2000. do 14. rujna 2009. primio više od 600.000 eura invalidske mirovine, iako je znao da na nju nema pravo. On je 3. svibnja 1999. godine kao vojni osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu od 5250 kuna mjesečno, ali kada je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH stekao je osiguranje kao zastupnik pa je izgubio pravo na isplatu mirovine. Također, tereti ga se da je znao da o toj promjeni mora obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj.

Kao parlamentarac u BiH Lozančić prima mjesečnu plaću od oko pet tisuća konvertibilnih maraka, što iznosi oko 20 tisuća kuna. Uz to, parlamentarci u susjednoj državi naplaćuju mjesečni paušal, rad u raznim komisijama, dnevnice i topli obrok.

Prema nedavnom pisanju medija, ovaj predratni policjac je ranjen te mu je amputirana potkoljenica. Navodno je ranjen kao pripadnik teritorijalne obrane Kakanj, što nikad nije službeno demantirao, i to u sukobu s vojnicima HVO-a.

U rujnu prošle godine parlamentarci BiH odlučili su si povećati plaće za sto posto, a u objašnjenju je upravo Lozančić ustvrdio kako “zastupnike nitko ne pita imaju li novca za kravatu”.

No, on ima drukčije mišljenje. Kaže da su on i drugi prihvaćali mirovine kako bi preživjeli. Priznaje da nije imao ni dana radnog staža u Hrvatskoj.

- Nikog nismo varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske. Da sam prije posumnjao, ne bih se sad s Vama dopisivao. Ovako, što je tu je - ironičan je Lozančić.

Sutkinja je na pismo hladnokrvno ‘odgovorila’ sa zahtjevom Kaznenom vijeću radi određivanja pritvora. Nikola Lozančić ima dvojno državljanstvo.

Pismo sutkinji

Draga sutkinjo,

vrlo rado bih se odazvao vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno. Ja jesam državljanin Republike Hrvatske, ali sam puno prije toga i puno više državljanin BiH. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje...

Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela BiH. Ovako, na kućnu adresu je to neprimjereno. Ovo nije obrana od bilo kakvih optužbi. Ovo je podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja suvereniteta između dviju prijateljskih država. Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom neću više odgovarati, a na ovaj sada se neću odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju je to neprimjereno...

Meni i drugim Hrvatima iz BiH u posljednjih 20 godina i pod nama nejasnim okolnostima šakom i kapom su dodjelivana različita prava. To je predstavljano kao izraz skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. Davne su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini i mnogim drugim živopisnim krajevima tako da nismo morali razmišljati o odlasku u nedođije BiH...

Velika hvala svima za pruženu pomoć. Mi smo je prihvaćali kako bismo preživjeli. Tako smo doživjeli i dane mirovine iako nikada nismo imali nijedan dan staža. Nismo nikoga varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske. Da sam ranije posumnjao u sve to, ne bih se sada s vama dopisivao. Ovako - što je tu je. Ja sam tu gdje jesam i što jesam. Netko me se sjetio i odlučio me staviti na stup srama... Iskreni pozdravi, Niko Lozančić, 11. 11. 2009.

(jutarnji list)

Dvije države punile kućni budžet

Prije godinu i po magazin Slobodna Bosna je također pisala o “jadima” Nike Lozančića. On se požalio da “zastupnik ima velike dužnosti, radi se dvanaest sati dnevno, i niko ne pita koliko odijelo ili kravata koštaju.” Kako dalje navodi Slobodna Bosna, Niko Lozančić je skrivao kako je pravo na vojnu mirovinu stekao još dok je bio predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, te da se izdašne novčane pomoći nije odrekao ni dok je obavljao dužnost predsjednika Federacije i, od 2006., dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nije, međutim, uvjetovana samo političkim razlozima. U ovom je slučaju posrijedi i ozbiljno kršenje Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, i to po najmanje dva osnova.

- Pored toga, a prema istom Zakonu o mirovinskom osiguranju, osobe koje ostvaruju pravo na mirovinu kao invalidi, ne mogu u isto vrijeme raditi ni u Hrvatskoj, niti u drugim državama. Stoga su, nakon što odu u mirovinu, dužni priložiti svoju radnu knjižicu, ili, ukoliko se odluče za radni angažman, privremeno “zamrznuti” status umirovljenika. Ako je, međutim, suditi prema Niki Lozančiću, čini se kako je taj prijeratni kakanjski policajac i poratni priučeni pravnik ipak našao “rupu u zakonu”, jer njegov kućni proračun, gotovo punih osam godina, istodobno (su)financiraju dvije države, navodi ovaj magazin.

(zurnal.info)

Možete li zamisliti situaciju u kojoj se našao revizor u autobusu, kojeg, tek što je provjerio putnicima karte i namjerio da izađe na prvom autobuskom stajalištu, zaustavlja jedan od putnika kako bi provjerio njegov učinak? U takvoj situaciji uskoro bi se mogao naći glavni revizor RS Boško Čeko, koji po zaključku entitetskog parlamenta, od sada podliježe kontroli eksternih revizorskih kuća. Sve to da bi vlast provjerila rad revizije koja kontroliše zakonitost njenog rada.

NEKONTROLIRANO KONTROLIRANJE KONTROLE

Gogoljev "Revizor” počinje čuvenom scenom u kojoj se gradonačelnik obraća svojim saradnicima: "Gospodo, pozvao sam vas da vam saopštim veoma neprijatnu vijest. Dolazi nam revizor". Posle kraćeg šoka svi gradski funkcioneri preduzimaju mjere kako bi što bolje zataškali nepravilnosti u svom poslu. Gogolj je tako otkrio da caruju javašluk, primitivizam i korupcija i pokazao da političari vrlo dobro znaju šta je opšti interes, ali da o njemu brinu samo onda kada moraju.

Slične reakcije u Banjoj Luci uslijedile su nakon objavljivanja Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, koji je na svjetlo dana iznio niz nezakonitosti u radu kontrolisanih institucija. Pod lupom Čekinih revizora posebno se našla Investiciono-razvojna banka RS i fondovi kojima ona upravlja. Kako vlast ne trpi kritike, a one su uslijedile nakon objavljivanja izvještaja, glavnom revizoru uzvraćeno je istom mjerom.

Na posljednoj sjednici Narodne skupštine RS poslanici su usvojili revidirane izvještaje o reviziji izvještaja Vlade i budžetskih korisnika, a odbacili Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o radu i poslovanju ove institucije za 2008. godinu. Time je najviši zakonodavni organ entiteta ispunio zahtjev izvršne vlasti i poslao jasnu poruku glavnom revizoru Bošku Čeki da je bio isuviše revnostan o obavljanju svog posla.

POD PRITISKOM

Naime, skupštinska većina nije usvojila izvještaj o radu revizora, ali je usvojila zaključke SNSD-a, kojima se zahtijeva da se u skladu sa Zakonom o reviziji javnog sektora RS osigura profesionalna ocjena rada Glavne službe za reviziju, odnosno eksterna kontrola kvaliteta revizorskog rada i revizorskih izvještaja, koju će izvršiti izabrane revizorske institucije. Pojednostavljeno rečeno, da bi izvještaj o reviziji neke institucije bio validan, on sada treba da prođe kontrolu, odnosno reviziju još jedne revizorske kuće.

Istim zaključkom SNSD-a Narodna skupština zahtijeva da se u skladu sa INTOSAI standardima revizije osigura efikasna komunikacija između skupštinskog Odbora za reviziju i Glavne službe za reviziju, po pitanju planiranja revizije i zahtjeva za izvještavanjem.

Parlament RS zahtijeva i da se u skladu sa INTOSAI standardima osigura neophodna komunikacija između Glavne službe za reviziju i Ministarstva finansija kada je riječ o određivanju obima, ciljeva i kriterija revizije, a u skladu sa procesom reforme javne uprave u RS i procesom integracija BiH u EU.

Iza floskule o reformskim procesima i euro-integracijama krije se jedna potpuno antievropska i antireformska namjera, koja vladajućoj političkoj opciji treba da omogući kontrolu nad radom Glavne službe za reviziju. Bolje rečeno, uspostavljanja kontrolnih mehanizama nad kontrolorima rada javnih institucija koje troše budžetski novac.

Prvi čovjek Glavne službe za reviziju, Boško Čeko, koji je na čelu ove institucije punih devet godina, više je nego iznenađen što Parlament nije usvojio njegov izvještaj o radu.

“Nemam komentara na činjenicu da je u parlamentu RS usvojen izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, ali ne i izvještaj o radu i poslovanju Glavne službe za reviziju", rekao je Čeko nakon sjednice Parlamenta.

Glavni revizor je poručio narodnim poslanicima, ali i javnosti, da se iz same skupštinske rasprave vidjelo da ima pritisaka na rad njegove službe.

"Kako god da uradimo, mi smo nekome krivi. Ali, ja ne tražim da me neko voli, već da me poštuje jer radim svoj posao. Ne idem da vršim istragu da bi neko bio smijenjen, nego je cilj da se greške ne ponavljaju i da se unaprijedi finansijska disciplina", rekao je Čeko u završnoj riječi nakon rasprave o revizorskim izvještajima.

On je pojasnio da Služba radi po INTOSAI međunarodnim standardima za vrhovne revizorske institucije javnog sektora, koje su prihvatile sve zemlje svijeta, a naglasak imaju na nezavisnosti- finansijskoj, organizacionoj i funkcionalnoj.

REVIZOROV STRAH OD PRIJAVE

Oštro zamjerajući Parlamentu od kojeg je očekivao podršku za svoj rad, Čeko je konstatovao da Službu nema ko da zaštiti i da je dva dana slušao diskusije poslanika koji su ga do juče podržavali, pa se okrenuli protiv njega, kao i onih koji su ranije kritikovali njegov rad, a sada ga podržavaju.

"Ko će stati iza mene sada kada imam suđenje iz 2002. godine zbog nanošenja duševne boli ministru koji od mene traži odštetu od 50.000 KM. Možete misliti kakav sam ja revizor kad strepim od krivičnih prijava", rekao je Čeko poslanicima, navodeći da odavno trpi pritiske koji se ogledaju i kroz prijetnje njemu i njegovoj porodici da će im "revizija doći glave".

Iako je zbog svog zdravstvenog stanja ranije najavljivao da će se povući s mjesta glavnog revizora, bijesan zbog namjera vladajuće koalicije da stavi pod kontrolu rad njegove službe, Boško Čeko je poručio da neće ustuknuti pred takvim namjerama.
"Ako mislite da ćete mene smijeniti tako što ćete mi poslati reviziju, varate se", rekao je Čeko osvrćući se na zaključke SNSD-a kojima je određeno da Glavnu službu za reviziju javnog sektora kontroliše revizorska institucija: „Neka neko proba i usudi se da mene i moj tim vrati kada dođem u reviziju, jer će ministar finansija RS i svi oni koji podliježu reviziji biti predmet revizije“, poručio je Čeko.

On je naglasio da u svom radu pokušava biti izvan politike i poručio da će nastaviti da radi profesionalno posao glavnog revizora, kao da se ništa nije desilo.

Vapaji opozicije da se usvojenim zaključcima SNSD-a zauzdava i ono malo profesionalizma što je ostalo u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, nisu pomogli. Zahvaljujući poziciji moći, vlast koja treba biti kontrolisana, uspostavila je kontrolu nad onima koji treba da kontrolišu njen rad.

Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris, reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je čovjek koji ima pravo svima suditi, politički vaziti koliko mu volja, proglašavati ljude psihijatrijskim slučajevima, udbašima, izdajnicima... Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Kod njega političari smjerno dolaze po savjete, on sugerira da se napiše ustav BiH i poziva odgovarajućeg autora za taj lahki zadatak, otvoreno govori za koga Bošnjaci trebaju glasati a koga ignorirati, procjenjuje ko može ulaziti u bosansko selo... S druge strane, svaku vrstu kritike prema sebi, Armani džubetu, kičastim Ray Ban naočarima ili imamima - pedofilima, reis proglašava islamofobijom.

Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

- Predsjednik SDA mora da bude lijep, mudar i da ima porodični background.

(Izjava pred Kongres Stranke demokratke akcije)

- Jesam, približio sam se uz SDA. Nadam se da ti sarajevski mediji sada mogu odahnuti.

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Budite ponosni što se zovete Omer, Samir, Nedžad, Fatima, a ne Jovan, Marko, Mile...

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Harise, imaš našu podršku da BiH bude bez entiteta. Napiši ustav.

(Oslobođenje, 08. 01. 2006.)

- Radovan Karadžić je više učinio za buđenje islama u BiH nego što sam ja postigao za 50 godina misionarskog rada. Mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani.

(austrijski magazin Zeitschrift)

- Oni nemaju obavezu, ako tako ne osjećaju. Mi u Sarajevu apsolutno poštujemo autonomnost u Srbiji. Ona donosi svoje odluke legalno i legitimno, bez našeg miješanja. Šta više, glavni muftija u Srbiji je član Rijaseta i ima glas koji može odlučiti ko će biti Reis-ul-ulema za BiH, Srbiju i Hrvatsku.

(Oslobođenje, 20. 05. 2009)

- Mi jesmo Turci, po našem povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.

- Mi znamo vrlo dobro da se gospodin Gregorian oženio ovdje u Bosni i Hercegovini gospođom Olgom, mi mu želimo dobar i sretan brak, ali sve govori o tome da gospodin Gregorian nema pravo da nama čita moralne lekcije, da nas proziva nego ima obavezu da odgovori.

(politički magazin Crta BHT1, 04. 11. 2009)

- Imaju li Bošnjaci šansu na popravni ispit? Nije beznadno što se to dogodilo. Mislim da nije još kasno da se vrijednosti koje je Alija Izetbegović postavio, i zašto ne reći i kao političke i moralne standarde u politici kod Bošnjaka, nije kasno da se povrate. Politički i moralni standardi koje je Alija Izetbegović postavio su pogaženi.

(Dnevni Avaz, 23.05.2009.)

- Muslimani u Evropi trebaju jedan muslimanski autoritet iz dva ontološka i dva historijska razloga. Ontološki razlozi su: (1) Božansko porijeklo Kur'ana je razlog zbog kojeg je božanski poziv na ugovor s ljudima vječan, nepromjenljiv i neraskidiv; ljudi trebaju da nauče kako da održe svoje obećanje Bogu u svako vrijeme i na svakom mjestu. (2) Lično ispovijedanje vjere (šehadet) i kolektivna moralna predanost (Šerijat) moraju naći izraz u praktičnoj funkciji vođstva (imameta) kao ljudskog načina discipline i odanosti zajedničkoj dobrobiti civilnog društva.

(Izazovi jednog muslimanskog autoriteta u Evropi)

- Ja mislim da slijedom ove logike Evropa treba da potvrdi da je islam dio Evrope ne otežući ni odlažući primanje Turske u Evropsku uniju. Turska, vjerovatno, nije član EU jer Bosna nije član EU. Mislim da, kada Bosna postane članica EU, Turska će postati automatski.

(DANI, 16. 5. 2008.)

- Je li ti imam stavljao ruku na spolni organ, pitao je reis maloljetnu N. T.

- Jeste, odgovorila je.

- Jesi li ruku na njegov spolni organ stavila preko hlača ili ti je rekao da otkopčaš njegove hlače, nastavio je reis.

- Preko hlača, rekla je djevojčica.

- A, je li se imam uzbudio? , upitao je reis Cerić

(Oslobođenje, 16. 02. 2009.)

- Ja sam pristao da s Vama razgovaram samo zato što ste Vi Hrvat!

(uredniku političkog magazina Crta Amarildu Gutiću)

(Dnevni avaz, 23.02.2008.)

- Bošnjaci su zabrinuti za trenutno stanje u državi, ali je to i dobar pokazatelj jer znači da su zainteresovani i traže odgovore na krucijalna pitanja svog opstanka i budućnosti.

(24 sata.info, 09. 09. 2009.)

- Mi svi vidimo šta Dodik radi posljednje dvije godine. Vidimo da prkosi cijelom svijetu. Svi Bošnjaci imaju jedan odnos prema Dodiku, odnosno da je to što radi nekorektno i da ruši BiH. Istovremeno, nije primjereno da se iz Sarajeva pokazuje junaštvo u Sarajevu, blateći ga kada treba i kada ne treba. Dodika treba kritikovati, ali argumentima. Ako je neko junak i hrabar, onda treba da ode u Banju Luku, TVRS, i tamo da kritikuje Dodika, a ne da se ovdje pravi junačina, onda to ide sve na račun Bosne i njene podjele. To je licemjerno. To ide na štetu Bošnjaka, zaključio je Cerić.

(politički magazin Crta, 04. 11. 2009.)

- Na djelu je apartheid koji nad muslimanima provodi hrvatska politika. On je očit. Odakle pravo jednoj političkoj opciji da u Bosni provodi apartheid poput onoga u Južnoj Africi. Međunarodna zajednica to mirno posmatra - kazao je reisu -l - ulema, pozivajući domaće i međunarodne autoritete da dignu glas protiv toga.

(superbosna.com, 12. 05. 2006.)

- Temelji Bosne su ahdnama, Kulin ban, Gazi Husrev beg i rahmetli Alija Izetbegović.

- Neka Srbija kaže: ovo su ovi koji su ubijali, mi ih osuđujemo. Ja sam gospodinu Borisu Tadiću u Beogradu rekao: Ja dolazim u ime Islamske zajednice muslimana - Bošnjaka i nudim vam da otvorimo srpsko - bošnjački dijalog, jer pitanje svih pitanja na Balkanu, koje treba riješiti, jeste odnos Bošnjaka i Srba, ne više Albanaca i Srba, sa Albancima ste riješili problem, sa Hrvatima ste riješili, oni su dobili svoju državu, vi ste pomogli da to urade, Srba više nema u Hrvatskoj da mogu ugroziti hrvatski integritet. Samo Bošnjaci i Srbi imaju te odnose koji nisu rastavljeni. Mi smo kazali - hajde da otvorimo jedan dijalog, koji će biti korektan, da vidimo kako ćemo našoj djeci objasniti šta je ko radio. Tadić je to shvatio neozbiljno. Ja sam mislio da je on političar od formata.

(NIN, 04. 06. 2009.)

- Kome, ba, mi da se prilagođavamo, nek se oni nama prilagođavaju. Dosta je bilo našeg prilagođavanja.

- Gospodin Tomić ne razumije bosansko selo.

( O advokatu Dušku Tomiću, nakon otkrivanja pedofilskog skandala u Gluhoj Bukovici.)

 (zurnal.info)

Pored toga, kroz obavezne uplate iz bruto plate zaposlenog za zdravstveno i penziono osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i porez na dohodak, u javne fondove svakog mjeseca zaposleni građanin uplati još 516 maraka, pokazuju rezultati istraživanja Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Mjesečni troškovi veći od plate

-Ova kalkulacija izvedena je na bazi prosječne četvoročlane porodice u BiH u kojoj je zaposlen samo jedan član sa zvaničnom prosječnom platom od 792 marke i kojima mjesečno za potrošačku korpu osnovnih životnih namirnica treba 818 maraka. Naš osnovni cilje je da među građanima razvijemo osjećaj da se u javnim fondovima u BiH nalazi njihov novac, kaže Samir Mušović, predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Sabere li se iznos poreza i carina uračunat u maloprodajnu cijenu kupljenih osnovnih proizvoda, , sa iznosom doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje, dolazi se do impresivnog iznosa od 770 maraka mjesečno sa koliko prosječna četvoročlana porodica u BiH sa samo jednim zaposlenim “potpomaže” budžete i javne fondove . Na godišnjem nivou to je čak 9.240 maraka za šta se poređenja radi, može kupiti pet kvadratnih metara stana ili deset računara.

Kako je prosječna neto plata u BiH 792 marke, ispada da svoju bruto zaradu građani bratski podjele sa državom, po principu “pola meni, pola državi”.

Četiri porodice rade za jednog birokratu

Naravno, ove kalkulacije se odnose na porodicu gdje je zaposlena samo jedna osoba, a ukoliko su zaposlene dvije osobe u tom slučaju mjesečan iznos koji uzima država postaje još i veći.

Sa druge strane, od ovog novca plaća se izrazito brojna i neefikasna administracija u BiH na svim nivoima vlasti, čije su prosječne plate veće od plata većine običnih smrtnika koji nemaju tu sreću da im je poslodavac država i da im plata stiže iz budžeta. U čitavoj BiH na svim nivoima vlasti u javnoj administraciji zaposleno je oko 120.000 ljudi, što je više od petine od ukupnog broja zvanično zaposlenih.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u avgustu ove godine prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi u BiH iznosila je 1.090 maraka dok je u isto vrijeme plata građevinara u prosjeku iznosila 523 marke.

Jednostavna računica pokazuje da jedna mjesečna neto plata činovnika u BiH proguta sav novac koji četiri porodice daju državi samo iz maloprodajne cijene mjesečne potrošačke korpe.

Puno novca za nikakvu uslugu

Najveći problem i nije suma koju građani izdvajaju za finansiranje državnog aparata, penzionog i zdravstvenog sistema, već ono što (ne)dobijaju zauzvrat.

Svaki kontakt sa birokratijom od opštinskog do državnog nivoa ravan je noćnoj mori, gdje se od građana očekuje da ćutke podnose sve hirove birokrata, koji su uvijek u pravu. A upravo ti građani pred šalterom, svakog mjeseca direktno daju novac za platu činovnika sa druge strane stakla.

Građani na žalost nisu svjesni osnovne činjenice da su oni poslodavci a birokrate njihovi zaposleni.

Kako pokazuju rezulati istraživanja agencije Prism research, dobijeni nakon anketiranja 1.000 punoljetnih građana širom BiH, čak 96,4 posto građana u BiH uopšte ne zna koliko im kroz direktne i indirektne poreze i doprinose država uzima svakog mjeseca.

U momentu kada građani shvate da se radi o polovici njihove bruto plate, vjerovatno će konačno početi postavljati pitanje političatrima za koje su glasali i koji ih sada ubjeđuju da para nema, “a gdje je završio moj novac”.

(zurnal.info)

Prema podacima iz švajcarskog poslovnog registra, kompanija KazTransGas AG, čiji je predsjednik Branko Montenegro i koja postoji manje od četiri godine, od 1. oktobra 2009. godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Kompanija je registrovana pod imenom BMG Group AG, 17. januara 2006. godine, i to kao dioničko društvo sa sjedištem u Ruviglianu, sa temeljnim kapitalom od 100.000 franaka. Slučajno, u isto vrijeme kada se u Federaciji BiH počelo ozbiljno najavljivati pokretanje investicija u energetskom sektoru.

Da stvar bude zanimljivija, u registru je prilikom osnivanja kao sjedište ovog giganta upisana kućna adresa Radivoja Crnogorca u Luganu.

Prilikom osnivanja, kao predsjednik kompanije naveden je Branko Montenegro, direktor je gruzijac Gia Chavdia, dok su se u upravi našli još Manuele Wernli te Radivoje Crnogorac, dok kazahstanaca nema ni na vidiku.

Kompanija je, kako to švajcarski propisi nalažu, kao ovlaštenog revizora angažovala jednu od najvećih svjetskih revizorskih kuća, Ernst&Young.

Kako je BMG postao Kaztransgas

U junu 2006. godine Vlada FBiH objavljuje javni poziv kojim poziva sve zainteresovane investitore za ulaganje u energetski sektor da dostave neobavezujuće ponude.

Umjesto raspisivanja zvaničnog tendera, Vlada FBiH 28. septembra 2006. godine donosi odluku o izboru strateških partnera među kojima je i BMG Group.

Tri dana prije donošenja zvanične odluke Vlade FBiH, iz uprave BMG Group povlače se gruzijac Chavdia i švajcarac Wernli, a dan nakon odluke o izboru strateških partnera Radivoje Crnogorac mijenja ime u Radivoje Montenegro.

I dok u FBiH počinje da se problematizira pitanje izbora strateških partnera za energetski sektor na krajnje čudan i netransparentan način, u BMG Group dolazi do velikih promjena.

Iznenada, 20. decembra 2006. godine kompanija mijenja ime u KazTransgas BMG, i umjesto svjetski renomirane revizorske kuće Ernst&Young, novi revizor postaje anonimna revizorska kuća Consolida iz Švajcarske.

Istovremeno, na mjesto predsjednika kompanije dolazi kontraverzni albanski biznismen Behgjet Pacolli. Mijenja se i sjedište kompanije koje se iz Ruvigliana premješta u Paradiso.

Povećava se i temeljni kapital kompanije sa stotinu hiljada švajcarskih franaka na pola miliona franaka, ali je od ove sume efektivno uplaćeno tek 180.000 franaka.

“Vrteška” u upravi Kaztransgasa

U naredne tri godine u upravi kompanije odigrava se prava vrteška gdje se na mjestima predsjednika, direktora i članova uprave naizmjenično smjenjuju Behgjet Pacolli, Branko i Radivoje Montenegro, kao i kazahstanci Rustem Yeshibayev, Daniyar Bashibayev, Yessenali Ussenov.

Optimizam u pogledu dobijanja “posla stoljeća” u BiH raste, naročito nakon posjete ministra industrije u Vladi FBiH, Vahida Heće i ministra vanjskih poslova BiH, Svena Alkalaja, Kazahstanu u maju 2007. godine.

Na put u daleki Kazahstan ministri odlaze avionom Behgjeta Pacollija koji putuje sa njima da im se nađe pri ruci.

Čini se da je sa dolaskom svake nove godine u ovoj kompaniji promjena imena postala tradicija, pa je tako u decembru 2007. godine ime opet promjenjeno, ovog puta samo u Kaztransgas AG.

Iako se od početka BMG, koji je kasnije preimenovan u Kaztransgas, predstavljao kao firma kćerka kazahstanske državne kompanije Kaztransgas , na zvaničnoj web strani “pravog” Kaztransgasa, među firmama-kćerkama, nigdje se ne pominje švajcarski Kaztransgas ili BMG, već samo KTG AG, koji je posebna kompanija.

Propala firma strateški partner i zeničkom načelniku

U čitavoj priči oko švajcarskog Kaztransgasa zanimljivo je da se kazahstanci u upravi kompanije pojavljuju tek u martu 2007. godine, pola godine nakon što je Vlada FBiH odlučila da odabere tadašnji BMG Group za strateškog partnera u energetskom sektoru.

Kako je u FBiH izbor strateških partnera u energetskom sektoru postao prvorazredni skandal, topile su se i šanse švajcarskog Kaztransgasa da dobije koncesiju za gradnju novih hidro i termo elektrana u FBiH.

Poslednji pokušaj Kaztransgasovog ulaska u energetski biznis u BiH je sporazum sa opštinom Zenica o izgradnji termoelektrane na gas koja bi vodom zagrijavala Zenicu a struju izvozila.

Memorandum o razumjevanju između opštine Zenica i Katransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj potpisan je 19. marta 2009. godine , dok je ugovor o zajedničkom ulaganju potpisan tri mjeseca kasnije, 3. juna 2009. godine.

Švajcarski potpisnik memoranduma, strateški partner za izgradnju termoelektrane na gas, je isti onaj Kaztransgas koji je od 1. oktobra ove godine u likvidaciji.

Lažno predstavljanje švajcarskog Katransgasa

Memorandum o razumjevanju otkriva još jednu igru sa lažnim predstavljanjem švajcarskog Kaztransgasa.

U preambuli memoranduma uredno je naveden registarski broj Kaztransgasa u Švajcarskoj (CH-501.3.005.924-6) što odgovara identifikacijskom broju Kaztransgasa AG koji je od 1.oktobra ove godine u likvidaciji.

Ali u sledećeoj rečenici u tekstu memoranduma navodi se “KTG Švicarska je firma kćerka JSC kazTransGas, osnovana u skladu sa odlukom Vlade Republike Kazahstan broj 173 od 5. februara 2000. godine”, što daje kredibilitet zeničkom strateškom partneru.

Iako se na prvi pogled stiče utisak da se govori o istoj kompaniji, te da je samo radi uštede prostora drugoj rečenici puni naziv Kaztransgas AG zamjenjen skraćenicom KTG, radi se o dvije različite kompanije.

Da je riječ o različitim kompanijama vidljivo je, kako iz različitih identifikacijskih brojeva kompanije, tako i iz datuma osnivanja.

Kaztransgas AG osnovan je tek 2006. godine, dok je kompanija KTG sa registarskim brojem CH 350.3.001.636-5, osnovana 26 godina prije Kaztransgasa AG , 4. februara 1980. godine pod imenom Comapral SA, i nju kao svoju “ firmu-kćerku” zvanično priznaje i “originalni” Kaztransgas.

Kompanija za jednokratnu upotrebu

Ono što se nameće kao logičan zaključak je da kompanija, koja je izgleda i osnovana samo da odigra ulogu “strateškog partnera” Elektroprivredi BiH, u poslu čija se vrijednost mjeri milijardama eura, nakon što je postalo očigledno da od dobijanja koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH bez tendera nema ništa, svojim vlasnicima je postala nepotreban teret pa su odlučili da je i formalno ugase.

Gorljivi zagovornici Kaztransgasa AG kao strateškog partnera Elektroprivrede BiH, prije svega federalni ministar industrije Vahid Hećo i njegov stranački šef, Haris Silajdžić, koji su sve one koji su se suprotstavljali dodjeli koncesija bez tendera optuživali da uništavaju budućnost BiH, sprečavaju neviđeni ekonomski procvat i instantno rješenje problema nezaposlenosti, sada bi trebali da odgovore na par jednostavnih pitanja.

Kako je moguće da takav “gigant” , za koga se tvrdilo da obrće stotine miliona eura godišnje, preko noći završi sa ključem u bravi i šta bi se desilo da je Kaztransgas AG u međuvremenu stvarno dobio koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH i preuzeo obavezu investiranja nekoliko stotina miliona eura, koje očigledno nema niti ih je ikada imao.

(zurnal.info)

Iako raspolažu informacijama o mogućem atentatu na Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina 60 minuta, nadležna tužilaštva i drugi istražni organi ne poduzimaju ništa da spriječe napad niti da sankcioniraju osumnjičene

Bugarska mafija priprema ubistvo Bakira Hadžiomerovića, urednika političkog magazina FTV "60 minuta", objavljeno je večeras na Dnevniku 2, Federalne televizije. Prema tim informacijama, dvojica bugarskih kriminalaca i jedan Albanac već duže vrijeme planiraju ubojstvo Hadžiomerovića.

Urednik 60 minuta je više od godinu dana pod stalnom policijskom pratnjom nakon niza prijetnji koje su mu upućene zbog njegovog novinarskog angažmana. Policija je odlučila da pruži stalnu pratnju Hadžiomeroviću nakon što su mu bile upućene prijetnje kako će mu odsjeći glavu. Polcija je otkrila autora  tih prijetnji. Ipak, zbog težine prijetnje i nejasnih namjera naručilaca, policija je odlučila da Hadžiomerović i dalje ima stalnu policijsku pratnju. U međuvremenu, Hadžiomerovića su počeli javno optuživati i prozivati ljudi iz javnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik je koristio svaku priliku da uputi javnu prijetnju uredniku 60 minuta. A u linč su se uključile i mnoge druge ličnosti iz kriminalnog miljea. Vrlo brzo su se u progon uključili neki od najuticajnijih ljudi iz Islamske zajednice u BiH, na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Njegov primjer su slijedili tajkuni sumnjivog poslovnog backgrounda, vlasnici medija, političari optuženi za korupciju i kriminal... Oni su svoje navode skrivali iza ugroženosti Bošnjaka i antibošnjačke zavjere, a Hadžiomerović i njegove kolege iz 60 minuta su optuživali za islamofobiju, mržnju prema Srbima/Bošnjacima/Hrvatima...

Kontaktirali smo Bakira Hadžiomerovića da nam prokomentariše ove navode ali je on zbog upozorenja koje je dobio od istražnih organa samo izjavio kako javnost zna da on i njegova porodica već godinu dana imaju stalnu policijsku pratnju ali da do sada ništa nije urađeno po tom pitanju, što dovoljno govori o ovom slučaju i njegovoj pozadini. 

Nakon posljednjih saznanja o unajmljenim ubicama koj su dobili zadatak da izvrše atentat na Bakira Hadžiomerovića, bilo je za očekivati da tužilaštvo i policija pokrenu istragu oko potencijalnih naručilaca. Prema informacijama koje je dobio Žurnal, sa velikom sigurnošću se može tvrditi da se među onima koji su javno napadali i prijetili Bakiru Hadžiomeroviću nalaze oni koji su unajmili plačenike iz Bugarske, Srbije i sa Kosova. No, jedan od najvećih problema predstavlja činjenica da ova saznanja imaju i organi koji su zaduženi da istraže i ispitaju sve ove navode. Međutim, oni do sada nisu poduzeli baš ništa kako bi se procesuirale osobe za koje se tvrdi da su dobili zadatak da ubiju Bakira Hadžiomerovića, niti da ispitaju potencijalne naručioce.

Magazin Žurnal došao je do određenih informacija koje zbog toka istrage ne možemo objaviti, ali ćemo nastaviti sa prikupljanjima relevantnih informacija o ovom slučaju.

Nekada uspješna firma za proizvodnju sapuna i deterdženata - Astro - pod čudnim je okolnostima završila u stečaju i čini se planski upropaštena. Privatizacija i oživljavanje ove firme nije uspjelo, pa je na koncu imovina rasprodana da bi se namirili dugovi. Atraktivno zemljište na kraju je kupila kompanija AGradnja Nihada Imamovića po nekoliko puta većoj cijeni od one za koju je isto zemljište godinu ranije kupila kompanija Vinojug.

Priča sa mnogo nejasnoća o ovoj, sada spornoj lokaciji, počela je nekoliko godina prije nego ju je kupila Imamovićeva kompanija AGradnja. Privatizacija Astroa prodajom za certifikate završena je krajem 2002. godine i ukupna vrijednost kompanije tada je procijenjena na 4.823.250 maraka. Bez novog ubrizganog kapitala Astro je počeo trgovati sa gubicima i sve se više zaduživao. Nešto više od godinu dana nakon upisa certifikata tadašnji direktor Sead Kurtagić proglašava stečaj. U periodu od privatizacije do pokretanja stečaja broj radnika Astroa se smanjio sa 430 na 140. Stečajni upravnik, Emir Bajramović, tada odlučuje prodati imovinu ove firme kako bi izmirio dugove. Rizah Softić, predsjednik Udruženja dioničara, akcionara i udjeličara Bosne i Hercegovine smatra da je tada napravljena jedna od najvećih grešaka.

- Počeo je polako da prodaje što je van pameti, osuđujemo Bajramovića zbog toga. Nije došao na ideju da uradi program reorganizacije. Kad si bolesnik, izlječenje tog bolesnika je reorganizacija. Ne možemo da vjerujemo da to nije moglo biti u Astrou – kaže Softić i objašnjava da su postojala i druga rješenja: Stečaj se ne rješava prodajom imovine. Kad imaš kuću, štalu, dva auta, prodaš jedno auto i nastaviš da radiš, ne prodaješ sve.

On smatra da je na stečajni postupak izlobiran, te da je Astro definitivno mogao nastaviti proizvodnju.

Umjesto toga, svoje najveće bogatstvo, zemljište od 10.500 kvadrata na kojem se nalazi i stara zgrada tvornice proglašena nacionalnim spomenikom, prodaju firmi Vinojug za nešto manje od četiri i po miliona maraka. Trgovačku firmu Vinojug 1999. godine je kupio Izet Gadžo za 75.000 maraka iako je njena početna cijena bila veća od 250.000 maraka. Ta je kompanija, dakle, pet godina nakon svoje privatizacije kupila zemljište po cijeni 15 puta većoj od svoje prvobitne vrijednosti. Da stvari budu zanimljivije, godinu dana nakon kupovine zemljišta, bez ikakvih aktivnosti, ono je prodano kompaniji AGradnja, za nešto više od 14 miliona maraka. 

Na mjestu gdje su se nekada proizvodili sapuni danas je gradilište sa izgrađena tri sprata garaža pod zemljom i neizvjesnim nastavkom radova. Prodaja imovine u stečaju i njena preprodaja sasvim su posebna tema, za drugi dio priče o tome kako se gradi novo lice Sarajeva.

(zurnal.info)

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, te Republičkoj komisiji za utvrđivanje sukoba interesa protiv rukovodilaca u Opštini Doboj zbog sumnje u postojanje privatnog interesa koji može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njihovih dužnosti. Od institucija kojima su prijave podnešene traži se hitno otkrivanje i sankcionisanje osoba koje se nalaze u sukobu interesa.

POSLOVI PORODIČNI, PARE BUDŽETSKE

Prijave su podnesene protiv Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj i Enesa Suljkanovića predsjednika skupštine opštine Doboj kao članova rukometnog kluba „Sloga“ i fudbalskog kluba „Sloga“ koji se finansiraju iz budžeta opštine Doboj u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Prijava protiv Enesa Suljkanovića se odnosi i na članstvo u organima Lokalne akcione grupe, dok je prijava protiv načelnika Petrovića proširena na privatno preduzeće „Josipović“ u kojem je zaposlen načelnikov sin, a koje ima ugovorene poslove sa načelnikom opštine u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM.

Prijavljen je i Zdravko Petrović, potpredsjednik skupštine opštine Doboj, koji je uposlen na poziciji direktora filijale Unikredit banke u Doboju, a sa kojom opština Doboj posluje u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Zbog mogućeg sukoba interesa prijavljena je i Simuna Žakula kadar SDS-a i odbornica u skupštini opštine Doboj i to zbog poslova koje opština Doboj ima sa komunalnim preduzećem „Progres“ a čiji je direktor i suvlasnik njen suprug. Ugovoreni poslovi između opštine Doboj i „Progresa“ u godišnjem iznosu prelaze iznos od 100.000 KM. Murvet Barjaktarević, odbornik u skupštini opštine Doboj, vlasnik je preduzeća MBA, koje je izvodilo radove na saobraćajnom fakultetu i prijateljskoj kući koje je finansirala opština Doboj u iznosu većem od 100.000 KM, koliko su prelazili i poslovi Srete Đurkovića, odbornika u skupštini opštine Doboj, a čije je preduzeće „Triotrans“ izvodilo radove koji su finansirani iz budžeta opštine Doboj.

Vanja Krulj, odbornica je u skupštini opštine Doboj, prijavljena je da se nije uzdržala od glasanja u zakonom propisanim situacijama te zbog poslova u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM koje za opštinu Doboj izvodi firma njenog oca.

POTPREDSJEDNIK ODLAZI

Potpredsjednik Skupštine opštine Doboj Zdravko Petrović u izjavi za Žurnal.info odbacio je sve optužbe na svoj račun:

„Optužbe protiv mene su puka izmišljotina jer ja kao šef filijale ništa od toga ne mogu potpisivati. To se potpisuje i radi Banja Luka, dok moja nadležnost u Doboju uglavnom se svodi na poslove sa fizičkim licima. Prijava pogotovo nema smisla jer ja s krajem ove godine napuštam posao u banci zbog obaveza potpredsjednika skupštine“.

U Centru za humanu politiku kažu da navedeni slučajevi ukazuju na postojanje raširenog i obimnog sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske.