Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Biljana Plavšić dovezla se avionom Vlade Republike Srpske u Beograd. Na aerodromu ju je prigrlio najpoželjniji primitivac Republike Srpske Milorad Dodik koji ju je crnom limuzinom odvezao u stan u elitnom beogradskom naselju Vračar. Tamo ju je dočekala rodbina sa vegetarijanskim ručkom i njenim omiljenim urmašicama, a ručak je obezbjeđivao MUP Srbije.

Politički vrh Republike Srpske sve je učinio da od nje načini heroinu, mučenicu i predložak za ikonu, a novinari su sućutno pratili njene prve korake na slobodi. Ispod glasa, kao da razgovaraju sa duševnom bolesnicom ili senilnom staricom, pitali su je kako se osjeća u Beogradu, a ona se uklopila u igrokaz i skrušeno izvinjavala što nema vremena za njih. Ali, biće vremena, jer Plavšićka obećava trijumfalnu turneju po Republici Srpskoj, promociju knjige i susrete sa obožavateljima.

Čini se da će Plavšićka najbolje proći od čitave svoje ratne bratije iz vrhuške Republike Srpske. Također, teško se oteti utisku kako je ovaj sretni rasplet sa urmašicama dio pažljivo sročenog plana.

Sve što je uradila tokom svoje zločinačke karijere učinila je u savršenom timingu. Zahvaljujući svojim radikalnim stavovima, zapaljivim izjavama i postupcima brzo se smjestila u nacionalističku srpsku elitu. U štiklama i baloneru preskakala je leševe da bi poljubila iscerenog Arkana - pravog Srbina, čovjeka kakvog trebamo, izjavljivala da su Muslimani genetski deformisani materijal kojima ovako da kažem, ne želim, ništa dobro, govorila da je spremna žrtvovati 6 miliona Srba za plodove borbe... Kada slične fraze više nisu bile šarmantne i čim je došlo vrijeme za strateško povlačenje, prva u Republici Srpskoj postala je najbolji sagovornik međunarodne zajednice u RS. Prva se odrekla i Radovana Karadžića uz obrazloženje nemam pravo da narod i državu nastavkom tih kontakata dovedem u bezizlaznu situaciju. Prva je shvatila da je Haški sud neminovnost i dobrovoljno se predala. Na prvom pojavljivanju izjavila je da je sasvim jasno razumjela optužnicu, ali da se ne osjeća krivom za zločine protiv čovječnosti. Nakon mjesec dana promijenila je mišljenje i pročitala lukavo sročeno priznanje. U njemu je za sve svoje postupke optužila strepnju koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više nikada ne dopuste sebi da budu žrtve.
- Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvek će ostati deo mene.

Zahvaljujući ovakvom priznanju uspjela je izbjeći optužbu za genocid koja povlači kaznu od 25 godina zatvora i pristala na odgovornost za zločine protiv čovječnosti i kaznu od 11 godina. Pred kraj robije, u intervjuu za švedske novine hladno je izjavila da je priznanje puno svetosavlja, samouzdržanja, poštovanja, vapaja za pravdu, bilo čista laž kako bi obezbijedila manju kaznu. Znala je da će joj obožavatelji u RS-u lako oprostiti takvu laž i razumjeti je kao nastavak rata drugim sredstvima.

Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz... Sve što treba. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Dužnost heroine do sletanja Plavšićke u Beograd uspješno je obavljala Svetlana Ceca Ražnatović. Svaka praznoglava beogradska djevojka željela je doživjeti Cecinu sudbinu; da je sa parkinga ibarske magistrale pokupi kakav ratni zločinac, odvede u svoj luksuzni bunker i zatrpa ukradenim bundama i krvavim nakitom.

Biljana Plavšić svrgnula je sa trona Arkanovu udovicu. Jer, njen primjer još jasnije dokazuje da se zločin isplati. Zato je ona, sasvim zasluženo, nova kraljica Silikonske doline.

(zurnal.info)

Prema informacijama sa kojima raspolaže magazin Žurnal, od ukupno 674.000.000 KM koliki je budžet Kantona Sarajevo za 2009. godinu, na računu budžeta ostalo je svega 2,7 miliona maraka. Da je budžet pred slomom potvrdio nam je i Svetozar Pudarić, član Komisije za finansije i budžet Skupštine KS. On nam nije mogao potvrditi o kojoj se tačno sumi radi na računu budžeta, ali smatra da će ukoliko se nastavi neodgovorna politika trošenja od vladajućih struktura, “budžet skliznuti u provaliju”.

-Budžet Kantona Sarajevo je zaista pred slomom, nije to samo u ovoj godini, nego svake godine imamo problema sa budžetom. To što je, kako vi kažete, na računu trenutno 2,7 miliona maraka je je informacija o tekućoj likvidnosti. Ovo je indikacija da se bez pomoći MMF-a od oko 50 miliona KM budžet u naredna tri mjeseca neće moći realizovati.

On dalje navodi da će u sljedećoj godini budžet KS biti u još većoj nevolji te da ćemo imati veliki deficit.

-Vlada je potpuno izgubila konce, i sva se odgovornost može slobodno prebaciti na SDA i SBiH. U kantonu 12.500 ljudi direktno ovise o budžetu, policajci, profesori, nastavnici, tužioci primaju platu iz tranši budžeta”, objašnjava Pudarić.

Iz Ministarstva finansija nam nisu mogli ništa reći budući da ministar Muhamed Kozadra koji je tek jučer stupio na ministarsko mjesto, zamjenivši Aidu Haverić, nije bio u svom kabinetu.

 

Vlada Kantona Sarajevo obmanjuje javnost kako će sa donacijom od 15 miliona maraka GRAS-u omogućiti besplatan prijevoz studentima u Sarajevu, dok studentski domovi propadaju bez ijedne marke pomoći od vlasti u Kantonu Sarajevo

Navodnu inicijativu Studentskog parlamenta u Sarajevu da se obezbjedi besplatan prevoz svim studentima Univerziteta u Sarajevu, zdušno su podržali premijer KS Besim Mehmedić i rukovodstvo GRAS-a. Pored brojnih problema u kojima se nalaze fakulteti i studenti, izgleda da je prioritet besplatan prevoz studenata, za koje će se izdvojiti ogromna suma iz budžeta. No, kako smo već naveli, studenti su u cijeloj ovoj priči stavljeni u drugom planu, a posrijedi je naravno interes GRAS-a i kupovina studentskih glasova.

Za tih 15 miliona koje bi trebale biti izdvojeno za besplatno vozanje, moglo bi se riješiti kompletna studentska problematika u Sarajevu smatra direktor Studentskog centra u Sarajevu Emir Kadrić. On je mišljenja da se studentski standard ne treba poboljšavati samo u jednom smjeru, nego je potrebna potpuna reorganizacija, koja bi uključivala biblioteke, studentske domove, izdavaštvo...:

-Kada pogledate stanje u studentskim domovima bude vam muka. Kanton Sarajevo ni jedne jedine marke ne izdvaja za rekonstrukciju domova. Studentski dom Bjelave se 40 godina nije rekonstruirao, krov prokišnjava, petnaestak studenata moraju pod jedan tuš... Ja mislim da bi se te pare trebale na drugi način rasporediti, recimo, da se oforme studentski centri koji će studentima tražiti posao, pa da od svoje zarade plaćaju karte za prevoz, da se da za biblioteke, izdavaštvo...

On, pored brojnih problema navodi i to da je Univerzitet u Sarajevu jedina visokoškolska ustanova na svijetu koja nema vlastito posrtsko igralište, te da se po tom pitanju ne radi ništa, ni od strane Vlade ni od Univerziteta.

Darko Brkan iz nevladine organizacije Zašto ne smatra da se radi o klasičnoj korupciji:

-Generalno, nemamo ništa protiv te inicijative da se studentima poboljša standard. Ali smo protiv ovoga što je ona pokrenuta isključivo radi GRAS-a. I da se ne lažemo, veliki broj studenata ionako ne plaća kartu, nego se vozaju besplatno, bez ikakvih posljedica - smatra Brkan i dodaje Kanton Sarajevo svake godine subvencionira GRAS. Samo što su se vlasti sjetile da to lijepo upakuju, pa da kažu da podržavaju studente.

-A situacija je potpuno drugačija, i riječ je o začaranom krugu korupcije- zaključuje Brkan.

 Šanse da na narednim izborima opozicione stranke u BiH nastupe jedinstveno, sudeći po izjavama opozicionih političara, praktično su nikakve. Iako je do opštih izbora ostala još čitava godina dana, predizborna kampanja je već počela.

U strankama se uveliko razrađuju strategije, formiraju izborni štabovi i pripremaju stranački programi i obećanja koji bi trebali biti dovoljno privlačni i uvjerljivi biračima. Za građane je ovo loša vijest, jer predizborna kampanja provođenje bilo kakvih ozbiljnih reformi, a takve ne doprinose popularnosti aktuelne vlasti, čini nemogućim.

Istovremeno, za moguće postizborne koalicije većina opozicionara ostavlja sebi otvoren prostor tvrdeći da će glavni kriterij biti saglasnost sa njihovim temeljnim programskim principima.

Principi su principi, vlast je vlast

Dosadašnja iskustva ipak govore drugačije, jer su mnogo konkretniji i opipljiviji interesi, u vidu ministarskih i direktorskih fotelja, imali puno veću težini od ideala kada se radilo o ulasku u vlast.

Prirodne i “neprirodne” koalicije postaju vrlo relativna stvar, pa Dodikov SNSD, najavljuje blisku saradnju sa svojim dojučerašnjim “smrtnim neprijateljejm”, SDS-om, dok u SDP BiH u ne isključuju ni mogućnost koaliranja sa SDA.

Uz tradicionalnu spremnost PDP-a i Stranke za BiH za učešće u bilo kojoj vlasti, bez previše programskih i ideoloških uslovljavanja, za ulazak u vlast i sa partijama lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja spremnost pokazuje i veći dio opozicije.

S druge strane, opozicione stranke stranke iz Federacije BiH, u potrazi sa kolalicionim partnerima u Republici Srpskoj, najveće nade polažu u Dragana Čavića i njegovu novoformiranu Demokratsku partiju, koja bi im mogla biti puno prihvatljiviji partner d SNSD-a a pogotovo od SDS-a. Naravno, pod uslovom da Čavić uspije zabilježiti značajniji izborni rezultat.

SDP-u prihvatljiva i SDA kao partner

U najvećoj opozicionoj stranci, SDP BiH, kategorični su da da na izbore izlaze samostalno i da od predizbornih koalicija nema ništa.

-SDP na izbore izlazi samostalno a poslije izbora su moguće koalicije u skladu sa našim izbornim programom. Na našoj političkoj sceni definitivno su pale maske jer sve stranke u svom nazivu imaju odrednicu “demokratska” dok je situacija u praksi potpuno drugačija. Naravno da postoje naši prirodni politički partneri, a to su stranke lijeve orijentacije ali ćemo to cijeniti po njihovom konkretnom djelovanju a ne na osnovu imena. Na koncu i Dodikov SNSD se deklariše kao socijaldemokratska stranka. Za nas će biti prihvatljivi svi oni, bilo da je riječ o strankama ili poslanicima, koji su spremni ući u reforme u pet ključnih oblasti, pokretanje privrede, socijalni i zdravstveni sektor, borba protiv korupcije i obrazovanje. Stoga mi ne isključujemo nikoga, uključujući i SDA, ukoliko su spremni da rade na realizaciji ovih temeljnih odrednica našeg izbornog programa, kaže u razgovoru za Žurnal Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH.

I u “Našoj stranci” kao ključni kriterij za koaliranje navode spremnost na reforme, ostavljajući otvorenim prostor za raličite koalicione aranžmane.

-Mi smo u više navrata isticali da da je naš cilj stvaranje snažne političke alternative koja bi bila u stanju srušiti nacionalističke stranke na vlasti. Naši potencijalni partneri su sve stranke koje imaju za cilj korjenite reforme u BiH, a to su prije svega stranke, uslovno rečeno, “lijeve” orijentacije. Prije svega tu mislim na SDP BiH, donekle na GDS, Liberalnu stranku. U Republici Srpskoj mi smo već napravili određene korake kroz spajanje sa Partijom socijalne pravde, a kao potencijalne partnere vidimo i novo formiranu Demokratsku partiju Dragana Čavića, ocjena je Dine Mustafića, predsjednika Izvršnog odbora “Naše stranke”.

Čavić bi sa SDA i HDZ

I dok opozicione stranke iz FBiH Čavićevu Demokratsku partiju vide kao poželjnog partnera, sam Dragan Čavić sebe rađe vidi u društvu SDA i HDZ, ali ne isključujući pri tome ni ostale opcije.

-Nisam u poziciji da određujem ko je prihvatljiv a ko ne, kao mogući koalicioni partner. Ja samo znam da ćemo na izbore izaći sa svojim programom, a poslije izbora pravićemo partnerstvo sa onima koji prihvataju naša programska opredjeljenja. Ako osnova naše izborne platforme bude, na primjer, reforma u poljoprivredi, onda ćemo tražiti koalicione partnere spremne da da ove reforme provedu u skladu sa našim programskim principima. Govoriti u ovom trenutku o konkretnim strankama kao potencijalnim koalicionim partnerima bilo bi čisto špekulisanje. Na sledećim izborima mi imamo ono što je najvrijednije, a to je naš koalicioni kapacitet koji trebamo sačuvati ali i ne potrošiti ga bez razloga. Za nas su sve stranke prihvatljive, pod uslovom da se programski složimo, a ako nema programskog slaganja onda u tom poslu nema smisla ni učestvovati. Nakon sledečih izbora stranke koje žele da učestvuju u koaliciji moraće javno da obznane ciljeve svog koaliranja i da kažu koji su to konkretni ciljevi koje oni namjeravaju ostvariti u naredne četiri godine. U političkom smislu, mi smo ideološki na strani stranaka koje čine narodni blok i nama je cilj da postanemo članica Evropske narodne partije. Tako da, ideološki gledano, skloniji smo koaliciji sa strankama sličnog ideološkog profila, ko što je PDP u Repulici Srpskoj ili SDA i HDZ u Federaciji BiH. Međutim, ovdje je teško praviti koalicije isključivo na bazi ideoloških sličnosti. Nas nakon sledećih izbora interesuje koalicija sa jasno definisanim ciljevima i da imamo kapacitet da te postavljene ciljeve i provedemo, najavljuje Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije.

Lijanovićima prioritet njihova kandidatura

Među opozicionim strankama u FBiH svoje glavne uslove za ulazak u koaliciji sa drugim strankama najpreciznije je definisala “Radom za boljitak”. Ko podrži kandidaturu Jerka Ivankovića-Lijanovića za člana Predsjedništva BiH i Mladena Ivankovića - Lijanovića za Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, može računati na koaliranje sa ovom strankom.

-Mi smo kao stranka dali potpunu podršku Mladenu Lijanoviću, kao našem kandidatu za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i nama su kao koalicioni partneri prihvatljivi svi oni koji podrže ovu kandidaturu. Problem je što se u BiH programi i politička praksa stranaka često razlikuju, a politika stranaka se opet mijenja iz godine u godinu, tako da je o eventualnim političkim koalicijama još prerano govoriti, jer ne znamo kako će se koja od stranaka ponašati za godinu dana, zaključak je Jerka Ivankovića Lijanovića, potpredsjednika stranke Radom za boljitak.

Vlast igra na kartu straha

Narednih 12 mjeseci politički analitičari, domaći i strani, te stranački stratezi, imaće i više nego dovoljno vremena za razigravanje bezbrojnih kombinacija za postizborne koalicije, ko bi sve mogao i sa kime formirati vlast na različitim nivoima.

Sudeći po onome što se već dešava na političkoj sceni, vladajuće stranke su se ponovo opredjelile za oprobani recept, zapaljivu nacionalističku retoriku i podizanje tenzija.

Radi se o dokazano efikasnom receptu za odvraćanje pažnje birača od “beznačajnih” pitanja, poput otvaranja novih radnih mjesta, kolapsa penzionih i zdravstvenih fondova, bujajuće korupcije, haosa u obrazovnom sistemu.

Opozicione stranke iako naglašavaju da su njihov prioritet upravo ova životna pitanja, ne pokazuju naročiti optimizam da se vladajućoj koaliciji suprotstave kao jedinstven blok, vjerujući da će svaka za sebe uspjeti ostvariti bolji izborni rezultat. Umjesto toga nastoje sebi ostaviti otvorenu mogućnost koaliranja sa praktičnom svim preostalim strankama, ne želeći unaprijed isključiti iz kombinacije bilo koga.

(zurnal.info)

Naftni terminali u Pločama nisu vlasništvo FBiH, odnosno firme “Naftni terminali Federacije”, pokazuje najsvježiji izvod iz zemljišne knjige u opštinskom sudu u Metkovićima od 1. oktobra ove godine.

Nakon izgubljene bitke sa hrvatskim pravosuđem oko zvaničnog uknjižavanja vlasništva nad 150.000 kvadratnih metara zemljišta u Luci Ploče i terminalima za skladištenje nafte, sve ove nekretnine vrijedne desetine miliona maraka evidentirane su kao “društveno vlasništvo”.

“Pravo korištenja”, ali bez vlasništva, vodi na firmi “Energopetrol Ploče”, čiji su pravni sljedbenik “Naftni terminali Federacije” sa sjedištem u Pločama.

Terminali pod hipotekom

Da sve bude zanimljivije, postojeći terminali već su na pola puta do prelaska u vlasništvo londonske kompanije Deltagrip i hrvatske OTP banke.

“Naftni terminali Fedracije” u Pločama su još prije tri godine, u septembru 2006. godine, od kompanije Deltagrip uzeli kredit od 2,2 miliona dolara a kao garanciju pod hipoteku stavili čitave terminale.

Potom su u aprilu 2007. godine uzeli još jedan kredit, ovog puta od tri miliona dolara OTP banke u Hrvatskoj i ponovo pod hipoteku stavili terminale.

Ni jedan od ova dva kredita još uvijek nije vraćen pa je imovina Naftnih terminala Federacije” i dalje blokirana. Vlada FBiH i nema posebnog razloga da se uzbuđuje zbog ovih hipoteka, jer terminali i zemljište ionako nakon sudske presude ne pripadaju njima.

Priobalni pojas po hrvatskim zakonima smatra se javnim dobrom, što znači da ni pod kojim uslovima ne može biti u privatnom vlasništvu već je vlasnik država koja to područje može ustupiti nekome na korištenje.

Čeka se zahtjev za koncesiju

Lučke vlasti u Pločama su već od “Naftnih terminala Federacije” zatražili da podnesu zahtjev za dodjelu koncesiju, koja može biti odobrena, ali i ne mora.

Eventualno dobijanje koncesije za korištenje zemljišta ne znači da će firma moći nastaviti sa radom. Za skladištenje nafte je potrebna i energetska dozvola, koja se lako može i izgubiti, a u tom slučaju terminali se mogu dati na korištenje nekome drugom. Novi korisnik bi mogao isplatiti “Naftne terminale Federacije” i tako elegantno i legalno preuzeti terminale.

Šanse da FBiH pred hrvatskim pravosuđem uspije izdejstvovati poništenje poslednje presude, i da se i zvanično uknjiži kao vlasnik terminala, praktično su minimalne.

Redovni sudski postupci su iscrpljeni i ostaje samo mogućnost podnošenja ustavne tužbe, pred Ustavnim sudom Hrvatske ili podnošenja vlasničke tužbe, za šta formalno ne postoji nikakav vremenski rok.

Čije će interese štiti Ustavni sud Hrvatske

Razumljivo je da bi Ustavni sud Hrvatske bio skloniji štiti interese vlastite države nego BiH, koja do sada i nije pokazala pretjerani interes za zaštitom svoje imovine u inostranstvu.

Formiranje istražne komisije Parlamenta FBiH sa ciljem da se utvrdi šta se zaista dešava u “Naftnim terminalima Federacije” u Pločama, došlo je prekasno kao i apeli Vlade FBiH državnim institucijama da pokušaju ovaj problem riješiti kroz međudržavne razgovore BiH i Hrvatske.

Na kraju, institucijama BiH i FBiH bi moglo preostati samo da pokušaju pronaći i kazniti krivce za gubitak naftnih terminala u Pločama, ako već bude nemoguć njihov povratak u vlasništvo FBiH. Mada je u tom slučaju eventualno kažnjavanje krivaca slaba utjeha i neće vratiti za BiH strateški važnu imovinu u Hrvatskoj.

(zurnal.info)

Federalni premijer i njegovi ministri su na godišnjem - još od januara. Tako barem pokazuju rezultati analize Centra civilnih inicijativa o polugodišnjem radu federalne Vlade objavljene prije nekoliko dana. Ministri i oba premijera nadmašili su jedni druge: ove godine rade manje i lošije nego prošle. Završavanjem svake četvrte planirane zadaće, ovo je jedno od najlošijih polugodišta federalne Vlade još od njenog nastanka.
CCI je izračunao da su za šest mjeseci, od skoro hiljadu radnih sati na raspolaganju, članovi Vlade na zasjedanje potrošili tek 80. Njihov “rad” nas je koštao više od pola miliona maraka, tačnije, svaki sat zasjedanja Vlade košta 6.250 maraka. Ovo su samo njihove satnice, a piće, hrana, prevoz i plate, te troškovi njihovih savjetnika, sekretarica, vozača i ostalih u preglomaznoj birokratiji nisu uračunati što je građane Federacije u prvih šest mjeseci krizne 2009. koštalo preko 50 miliona maraka.
Naši ministri, očito, ne vole raditi zimi, pa su u prva dva mjeseca ove godine predložili svega 11 zakona. U martu su se konačno počeli zagrijavati, ali se iz broja usvojenih zakona vidi da su se “hladili” već krajem mjeseca i, pretpostavka je, počeli planirati svoje godišnje odmore. Sudeći prema njihovom ponašanju ranijih godina nešto efikasniju federalnu vlast možemo očekivati u septembru i mjestimično u novembru i decembru. Značajnijim promjenama i razvedravanju političke i ekonomske situacije u FBiH teško da se možemo nadati, ako je suditi po izvještaju CCI-a.

1. Desnica Radivojević, ministar trgovine

Radivojević je na vrhuncu ekonomske krize u prvih šest mjeseci ove godine na sjednicama Vlade predložio samo deset mjera i usvojio tek dva zakona a uspio je da izostane sa sedam od ukupno 23 sjednice Vlade. Za taj period ovo je ministarstvo planirano svega jedan zakon o unutrašnjoj trgovini, čiji je nacrt i usvojen. Broj izostanaka, neoprostivo mali broj usvojenih zakona i pasivnost na sjednicama osigurale su Radivojeviću krhku titulu najvećeg neradnika u Vladi Federacije BiH.

Mjesečna plata: 3.089,86 KM

Polugodišnja primanja: 25.123,52 KM

Izostanci: 7

Učešće u radu Vlade: 1.8%

Usvojeni Zakoni: 2

Neoprostivo: Pasivnost ministra koji je imao najveću odgovornost za ublažavanje ekonomske krize. Na vrhuncu krize, ili ako hoćete na dnu, ministar Radivojević je izjavio da građani trebaju da štede i manje troše. Ova je teorija možda dobra za pojedinca ali jako loše za ekonomiju i sasvim suprotno mišljenjima svjetskih ekonomskih stručnjaka koji smatraju da bi povećano trgovanje moglo oživiti ekonomiju.

Veoma bitna Strategija ekonomskog razvoja Federacije nije usvojena u analiziranom periodu a rad na ovom projektu započeo je još sredinom 2007. godine. Koordinator je bilo upravo Radivojevićevo ministarstvo.

Tip neradnika: Piljar

Admir Kapo, predsjednik Udruženja “Kupujmo i koristimo domaće”

-U trgovini je toliko problema da to ne možete ni zamislit. Evo naprimjer nama toliko potreban zakon o trgovačkim pravilima nije donesen. To je samo primjer, nijedan zakon koji bi našim proizvođaćima išao na ruku nije donesen. A to sve ide u korist stranim trgovačkim centrima koji mogu da rade šta hoće, jer im naša vlast to dozvoljava. Ne mogu nikako biti zadovoljan radom ministra Radivojevića, jer nije ništa urađeno u resoru u kojem je on ministar.

 

Mensud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH

-Gospodin Radivojević nije zadovoljio. Umjesto da bolje živimo, mi svake godine tonemo sve dublje i dublje. Mi nemamo uređeno tržište, što je u okviru posla pomenutog ministra, monopol trgovačkih centara je sve više prisutan, zbog čega nam cijene skaču, i opet je ministrov posao da to spriječi, crno tržište koje utiče na sve građane, na standard. Mnogo je problema u njegovom resoru, a on ništa ne rješava. I zbog toga ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Radivojevića.

Federalni ministar Desnica Radivojević svoju je političku karijeru uglavnom bazirao na činjenici da je jedan od rijetkih Srba u Stranci demokratske akcije. Zbog toga su ga često nazivali izdajnikom srpskog naroda. Na jednoj od sjednica federalnog parlamenta Radivojević je oštro reagovao na pitanje zašto u biografiji nije napisao šta je tokom rata radio u Srebrenici.

Bio sam u toku rata u Srebrenici, a nisam bio u Vojsci RS. Nađite mi takvog Srbina u Srebrenici!, odgovorio je tada Radivojević.

Radivojević, rođeni Srebreničan, po struci je diplomirani mašinac o inžinjer strojarstva. Prvi posao je radio kao profesor u Bratuncu od 1979. godine, a nakon odslušenja vojnog roka radi za Energoinvestovu Fabriku akumulatora u Srebrenici. Najduže se zadržao u Fabrici limene ambalaže, također u Srebrenici a odmah nakon rata postaje član Upravnog odbora Elektroprivrede Republike Srpske nakon čega se vratio u Fabriku limene ambalaže. U politiku zvanično ulazi 2000. godine kao predsjedavajući Opštinskog vijeća Srebrenice i nastavlja svoj političku uspon na mjestu potpredsjednika Federacije od 2002. do 2006. godine. U Predstavnički dom federalnog parlamenta je izabran 2006. odakle odlazi nakon godinu dana na današnje mjesto ministra trgovine.

Radivojević je magistar poslovnog upravljanja i finansijskog menadžmenta te ima odobrenu temu za doktorsku disertaciju.

O optužbi Mladena Ivanića da je bio član SDS-a: To nije istina. Pročitao sam članak u Politici. To je izjava gospodina Mladena Ivanića. Nikad nisam bio u SDS-u. U SNS-u sam bio i na kongresu u Doboju, 1996., gdje sam pozvan kao delegat, tražio da se ta stranka u potpunosti modernizuje. Vjerovao sam da će napraviti iskorak u politici, predsjednica RS bila je Biljana Plavšić, a Milorad Dodik premijer RS. Dodik se u to vrijeme deklarisao, po mom sudu pozitivno i vjerovao sam tom čovjeku tako da me danas iznenađuje njegov način sputavanja reformi koje se odvijaju, posebno policijske. Predložio sam da se prefiks “srpski” ukine i da SNS postane moderna stranka, da se na prostoru Srebrenice sagleda sve što je u ratu učinjeno i da se učini iskorak prema bošnjačkom narodu, da se napravi priznanje zločina i da se svi oni koji nisu učestvovali u tim zbivanjima distanciraju od njih. Međutim, bio sam jako naivan. Moj istup nije dobro primljen i isključen sam iz SNS. Tad je bilo malo ljudi koji su me podržavali, jedan od njih je bio predsjednik Opštine Srebrenica dr. Pavlović, danas je u SNSD. Mali je broj ljudi htio sa nama raditi na tom procesu.

O podjeli BiH: Postoje snage koje nas žele vratiti nazad i da nas podijele kroz nekakve etničke cjeline. Nisam zagovornik te ideje jer nije dobra za BiH. Ja zagovaram ideju pune multietničnosti a regionalizacije ne moraju biti četiri, može biti i više ekonosmkiih regija gdje žive svi građani. Mislim da se ta regionalizacija može uraditi i mislim da mi to možemo u prvoj fazi prebroditi samo uz pomoć Amerike. Ja vjerujem jedino Americi kao svjetskoj sili, bez obzira na ovu krizu ona ima snage da nam pomogne. Ona će nam vjerovatno u skorije vrijeme pomoći da riješimo traj ključni problem u BiH a to je bosanskohercegovački ustav. Sve ovo drugo bi bilo jedna loša poruka građanima BiH.

ZLATNI PARADAJZ: Žurnalovo priznanje najvećem neradniku u Vladi Federacije BiH

Magazin Žurnal pripremio je i priznanje za najvećeg neradnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Prvi na Top listi neradnika, prema ocjenama istraživanja CCI-a dobit će i zvanično priznanje za svoj nerad – Zlatni paradajz. Tako će titula najvećeg neradnika konačno dobiti svoj puni smisao, a dobitnik ove, ne baš prestižne nagrade, cijelog će života biti tituliran kao dobitnik Zlatnog paradajza, priznanja za nerad. Skulpturu zlatnog paradajza napravio je Admir Halilović, akademski kipar i vlasnik galerije B. Smoje.

Zašto zlatni paradajz? Zato što je bolje da im Žurnal na vrijeme uruči zlatni paradajz nego da ih ispred zgrade Vlade sačekaju mase nezadovoljnih ljudi sa gajbama pravog, trulog paradajza.

Nismo zaboravili ni najveće neradnike prema izboru čitalaca magazina Žurnal. Ministar koji dobije najviše glasova u našoj anketi dobit će plaketu i kilogram paradajza. Pretpostavljamo da plaketu neće staviti iznad svog radnog stola, a paradajz može iskoristiti po vlastitoj volji. Rekli bismo i savjesti, ali sumnja se da im je taj dio ličnosti amputiran još u ranom djetinjstvu.

 

2. Edin Mušić, ministar raseljenih osoba i izbjeglica

Bez ideje, inicijative i realizovanog zakona u prvoj polovini 2009. godine.

Mjesečna plata: 2.946,58 KM
Polugodišnja primanja: 25.579,42 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,3%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Ministar Mušić očito smatra da je povratak završen a povratnici zbrinuti pa za njih na sjednicama Vlade ne radi gotovo ništa.

Tip neradnika: Kurir za javljanje u štab

Fadil Banjanović Bracika, predsjednik mjesne zajednice Kozluk

Evo ja sam trenutno u jednom povratničkom naselju Glodama, gdje se vodi težak život, to se treba vidjeti da biste se uvjerili. A ministri, premijeri, i svi bitrokratski radnici uživaju, slabo, odnosno nikako ne rade, nije ih briga ni za izbjeglice ni za običan narod. Generalna ocjena je da sam jako nezadovoljan radom svih ministarstava. Ono što ja zamjeram ministru Mušiću jeste što je previše mehak prema premijeru, ministrima, previše njih sluša, stranački je radnik. Vidite šta se desi, dignu se borci, njima milioni. Premalo se para daje za povratak i za izbjeglice, mogao bih i ja sad hiljede ljudi povest pred parlament, ali nisam takav, i mrzim ljude koji tako rade. Samo terenski rad i trud može pomoći, a ministar umjesto da se obrati Braciki koji je kooperativan on se nekom drugom obraća.

3. Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke

Još jedno ministarstvo bez realiziranog zakona u prvih šest mjeseci ove godine. Budžet ovog ministarstva smanjen je sa 36 na samo sedam i po miliona što je svakako utjecalo na kvalitet rada ovog ministarstva ali nije smjelo utjecati na angažman ministrice Alić. Ona radi još manje nego prošle godine kada je radila jako malo.

Mjesečna plata: 3.092,46 KM
Polugodišnja primanja: 26.047,08 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 1,6%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Niti sa zakašnjenjem ovo ministarstvo nije istrajalo na donošenju Pravilnika o načinu čuvanja i korištenja udžbenika pa je većina besplanih prošlogodišnjih udžbenika ove neupotrebljiva. Alićeva se ove godine nije izborila za besplatne udžbenike pa će njih ove godine dobiti samo Romi i učenici koji ih prošle godine nisu dobili. Svojom apatijom ministrica ni ove godine nije uspjela napraviti iskorak u poboljšanju katastrofalnog sistema obrazovanja.

Tip neradnika: Vuk na grani

Salih Pozder, predsjednik Vijeća roditelja Sarajevo

Njen rad ocjenjujem vrlo loše, ništa nije ispunila što je obećala. Obećala je pomoći da realizujemo obavezno srednje obrazovanje, ali to nije učinila. Šta god da smo tražili od nje nije nam udovoljila, tako da njenim radom ne mogu biti nikao zadovoljan.

Dženana Tanović-Hamzić, predsjednica Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, nauke i kulture

U svakom slučaju, ja kao predsjednica sindikata, onoliko koliko sam sarađivala sa minisitricom Alić, ta naša saradnja je bila na kulturnom nivou. Kada pričamo o suštini onda slobodno mogu reći da se ništa konkretno nije uradilo. Sve je otalo na riječima. Federalno ministarstvo obrazovana je inertno, ono ističe svoju koordinirajuću ulogu, ali oni tu ulogu nikako ne koriste. Ne mogu biti zadovoljna radom ministricom Alić, jer je mogla mnogo više uraditi za obrazovanje.

 

 

4. Velimir Kunić, ministar razvoja, poduzetništva i obrta

Pohvalno je usvajanja svih zakona zaostalih iz prošle godine do polovine ove ali je Kunić još jedan ministar bez ijednog realizovanog u prvoj polovini ove godine.

Mjesečna plata: 3.012,66 KM
Polugodišnja primanja: 25.616,23 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Intertnost prema zakonima o poticaju razvoja malog gospodarstva i garancijskom fondu u vrijeme recesije. Kunićevi ministarstvo je pripremilo radnu verziju Zakona o garancijskom fondu za mala i srednja preduzeća ali i ostalo samo na tome. Bezobrazno mali broj mjera ovog ministarstva i Kunićevo nezalaganje na sjednicama Vlade zagarantovali su mu visoko četvrto mjesto top liste neradnika u Vladi Federacije.

Tip neradnika: Kunić

 
Muris Nišić, direktor Razvojno-poduzetničkog centra Inkubator Lipnica

Nezadovoljan sam radom ministra Kunića iz jednog prostog razloga, a to je indolentnost prema malim obrtnicima i poduzetnicima. Naša firma je njegov nerad osjetila neoliko puta kada smo aplicirali sa dobrim projektima, ali oni su se oglušili. I jako sam žalostan kada pogledam situaciju u susjedstvu, oni za to izdvajaju pare, a naš ministar ne shvata da pomoć nama znači više radnih mjesta i manje gladnih usta.

5. Muhidin Alić, ministar unutrašnjih poslova

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 2.912,32 KM
Polugodišnja primanja: 25.312,97 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Nezainteresovanost za rješavanje sigurnosti koju su građani, čini se, po važnosti stavili na drugo mjesto nakon ekonomske krize. Ministar Alić je morao raditi više i biti aktivniji na sjednicama Vlade te insistirati na poboljšanju sigurnosti.

Tip neradnika: Foteljaš

 

 

Demir Mahmutćehajić, aktivista pokreta DOSTA

-Što se tiče Muhidina Alića, vrlo lako se može reći da se radi o jednom velikom neradiku. Pogledajte sigurnosnu situaciju u Sarajevu, ali i u cijeloj Federaciji pa ćete doći do poraznih rezultata. Droga se dila na sve strane, ubijaju se djeca po ulici i još mnogo toga groznog se dešava u ovoj zemlji. A priča o poboljšanoj sigurnosnoj situaciji je čista ubleha ministra, jer građani svakodnevno svojim očima gledaju porast kriminala. On je veliki neradnik, i treba konstantno ukazivati na to.

Halid Genija, Unija samostalnih sindikata policije Federacije Bosne i Hercegovine

-Ja sam policajac, a Muhidin Alić je ministar, pa mislim da nema smisla da ja dajem komentare o njegovom radu.

6. Zahid Crnkić, ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 3.062,86 KM
Polugodišnja primanja: 26.245,71 KM

Izostanci: 1

Učešće u radu Vlade: 2.2%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Reforma boračko–invalidske zaštite nije ni približno završena, a stepen učešća ovog ministarstva na sjednicama Vlade Federacije BiH opada i ne obećava veći napredak, piše u izvještaju CCI-ja.

U posljednjih godinu i po dana Crnkić je realizirao samo dva zakona, njegovo ministarstvo najsporije planira budžet; nije realizirao tri planirana zakon o pravima branilačke populacije, fondu branilaca i pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica.

Zakon o fondu branilaca je jedan od najviše najavljivanih, još sa početka mandata Vlade Federacije BiH. Trebao je biti okosnica projekta „Jedan zakon – jedan fond“, a na sceni imamo tek nekoliko donesenih zakona na prijedlog ministra Crnkića, a u vezi sa poboljšanjem položaja socijalnih kategorija demobilisanih branilaca, ratnih invalida i članova njihovih porodica, koji su doveli Federaciju BiH do finansijskog kraha, smatraju u CCI-ju.

Tip neradnika: Stranački satelit

 

Bajro Šahbazović, RVI

- Ja kao stopostotni RVI mogu govoriti o Zahidu Crnkiću kao jednom velikom neradniku i stranačkom pijunu. On za borce, invalide nije ništa učinio, on nema ni srca ni duše jer se radi, dakle, o činovniku a ne čovjeku. On ne zna kako je hodati sa drvenom nogom, nemati ruku, kako das živi čovjek koji je nesposoban da radi, a ima porodicu koju treba prehraniti onom crkavicom koju nam daju. I to nam žele smanjuti, a svoje plate ostaviti iste. Mi od ove zemlje ne tražimo ništa, osim da nam ostave našu invalidninu, a ministra Crnkića nije briga to što mi nemamo šta jesti.

Safet Redžić, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida BiH

-Ne mogu biti zadovoljan radom ministra Zahida Cenkića. Smanjivanje naknada našim korisnicima nikako ne ide u prilog ministru. Međutim, problem je u tome što se sa ministrom nikako ne možemo dogovoriti, on neće da uvaži naše zahtjeve, nego igra kako mu se kaže sa viših političkih instanci.

Izet Ganić, predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca

-Nemam razloga da budem zadovoljan pomenutim ministrom, on je samo satelit politike, koji izvršava naredbe. Ja sam u suštini nezadovoljan svim ministrima i političarima, a Zahid Crnkić je također jedan od njih.

 

 

 

7. Safet Omerović, ministar zdravstva

Doktor Omerović bavio se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti punih pola godine, tačnije samo njegovim nacrtom koji u analiziranom periodu još nije bio usvojen u oba doma Parlamenta. Spisak ostalih zakona kojima se ove godine trebao baviti Omerović najbolje opisuje njegov nerad i nemar:

1. Zakon o zdravstvenom osiguranju u Federaciji BiH;

2. Zakon o krvi i krvnim sastojcima;

3. Zakon o transplataciji organa i tkiva u svrhu liječenja;

4. Zakon o zaštiti prava pacijenata;

5. Zakon o stomatološkoj djelatnosti;

6. Zakon o apotekarskoj djelatnosti.

 

Mjesečna plata: 3.017,39 KM

Polugodišnja primanja: 25.850,86 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade : 3,3%

Usvojeni zakoni: 1

Neoprostivo: Jako bitan zakon o uzimanju i presađivanju ljudskih organa i tkiva u svrhu liječenja, Omerović je mrcvario preko 220 dana i nije ga kao prijedlog poslao Parlamentu. Zbog “rada” ministra Omerovića smo od Evropske komisije dobili kritiku jer nemamo strategiju informisanja o zdravstvu.

Tip neradnika: Nemarni ljenjivac

 

 

8.Salko Obhođaš, ministar prostornog uređenja

 

Titulu neradnika Obhođaš nije izbjegao niti stopostnim učinkom u realizaciji planiranih zakona u prvih šest mjeseci 2009. godine. Obhođaš je planirao tek tri zakona u šest mjeseci pa uz učešće u radu Vlade od tek 3,3 posto zaslužuje solidno osmo mjesto na listi ministara neradnika.

 

  Mjesečna plata: 2.924,72 KM

Polugodišnja primanja: 19.506,15 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 3,3%

Usvojeni zakoni: 3

Neoprostivo: Obhođaševo ministarstvo nije za 220 dana uspjelo pripremiti prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama, usvojenog u formi nacrta u federalnom parlamentu.

Tip neradnika: Zabušant

 

Nermin Pećanac, SDU

-Rad ministra Obhođaša je katastrofalan. No, nije on samo taj koji ne radi, nijedno ministarsvo ne radi kako treba. Pa ne donošenjem zakona o koncesijama BiH gubi ogroman novac, a to je u njegovoj nadležnosti. To je tipični stranački igrač koji brine samo za svoje interese. On svoj posao neće da radi, ali zato se gleda da se poveća PDV, lažu o ekonomskoj krizi... Radi se o jednom korumpiranom ministru koji ne radi svoj posao.

 

Ivo Lučić, predsjednik Speleološke udruge Vjetrenica-Popovo polje

-Imao sam iskustva sa ministrom Obhođašem 2007. godine kada se razgovaralo o prostornom uređenju Općine Ravno, koje je u najmanju ruku katastrofalno. Tada je ministar iznio svoj stav da se to mora promijeniti, te je obećao pomoć od Ministarstva. I kako to obično bude od svega rečenog ništa nije ispunio, tipično za našu zemlju i naše političare. A postoji i drugi problem, a to je nacionalno blago Vjetrenica, za koju snosi ogromnu odgovornost. I iz svega navedenog ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Obhođaša.

 

 

 

9. Gavrilo Grahovac, ministar kulture i sporta

Bez realizacije ijednog zakona; ima najveću mjesečnu platu među ministrima.

 

 

Mjesečna plata: 3.178,15 KM

Polugodišnja primanja:  20.558,49 KM

Izostanci:0

Učešće u radu Vlade: 3,8%

Usvojeni Zakoni: 0

Neoprostivo:  Nemar prema Zakonu o pitanjima mladih FBiH čije usvajanje je obećao bivši premijer, pravednik Nedžad Branković. Ovaj zakon je u parlamentarnoj proceduri kao nacrt ali je rad na prijedlogu zakona prespor. Grahovac je zanemario i Zakon o sportu zaostalom još iz 2007. godine. Zbog ovih zakona mu je teško oprostiti paradiranje kulturnim manifestacijama sa brojnim zvijezdama i zanemarivanje svog posla ministra.

Tip neradnika: Glumac.

Husein Oručević, OKC Abrašević:

Što se tiče Federalnog ministarstva kulture moje mišljenje je da oni malo rade, puno ne rade. Konkretno, ja sam jako ljut što ove godine to isto ministarstvo na čelu sa Gavrilom Grahovcom nije nam odobrilo sredstva za koja smo aplicirali. Imali smo uredne papire, projekte, međutim, oni nam nisu pomogli iz nepoznatog razloga. Međutim, prošle godine nam je to isto ministarstvo pomoglo da se izgradi prostorija u kojoj smo smješteni, ali to je nije dovoljno. Sve u svemu, ovo ministarstvo kao i druga su tipična za ove prostore: malo toplo, malo hladno, suštinski nikako.

Predrag Pašić, direktor dječije škole fudbala Bubamara:

Nezadovoljan sam radom Gavrila Grahovca. Imao sam loše iskustvo sa njim i njegovim ministarstvom, kada je našoj školi obećao 10.000 KM pomoći. Postojale su čvrste garancije od ministra, međutim nisu ispoštovali dogovor, a i školu su doveli u nezavidan položaj. Gavrilo Grahovac je ministar koji obmanjuje ljude.

10. Feliks Vidović, ministar pravde

U prvoj polovini prošle godine radio jako malo. Ove - zvanično - radi još manje. Iz prošle godine prenio je 23 zakona, a ove realizuje po jedan svaka dva mjeseca. Platu, međutim, prima svakog mjeseca.

Mjesečna plata: 2.706,44 KM

Polugodišnja primanja: 24.139,65 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 4.2%

Usvojeni Zakoni: 2     

Neoprostivo: Bahat odnos prema problemu sigurnosti u BiH i nedostatak želje i truda da se poboljšaju uslovi i poveća kapacitet zatvora u BiH. U prvih šest mjeseci ove godine radio na samo tri zakona a zanemario je zakone o zatvorima i osnivanje odgojno-popravne ustanove za maloljetnike, što građani trenutno smatraju jednim od najvećih problema Federacije.
Ministar Vidović odugovlači sa izradom prijedloga zakona o Sudskoj policiji FBiH čiji je nacrt usvojen u Parlamentu prije više od 500 dana. Ovim zakonom bi se regulisao položaj, mjesto i uloga sudske policije i predsjednika Vrhovnog suda FBiH koji upravlja policijom. Povećanje zatvorskih kapaciteta od 20 posto do kraja godine otvaranjem zatvora u Tuzli i završetkom gradnje zatvora u Orašju i Bihaću tek su kap u moru nagomilanih problema ministarstva Feliksa Vidovića.

Tip neradnika: Nezainteresirani demagog.

Muhamed Džemidžić, Helsinški komitet

Posljednji njegovi istupi vezani za zatvore djeluju pomalo iritirajuće. Feliks Vidović je čovjek koji samo konstatuje, a ništa ne radi. On komentariše ono što svi znaju, a ne djeluje. U praksi on nije šta uradio otkako je ministar pravde.

Šemso Maljević, Akcija građana:

Jako sam nezadovoljan. Njegovo ime se stalno provlači kroz medije kao neradnik. Do sada je mogao mnogo više uraditi, ima funkciju, moć, odgovornost. On je oličenje bosanskohercegovačkog političara.

 

(zurnal.info)

 

Vlada Republike Srpske u prošloj godini potrošila je 2,5 miliona maraka na direktno finansiranje medija, prije svega novinske agencije SRNA, dnevnog lista Glas Srpske, Radija Istočno Sarajevo.

Subvencije za medije su suviše ozbiljna stvar da bi se prepustile bilo kojem ministru pa su one u nadležnosti generalnog sekretarijata Vlade RS, što praktično znači pod direktnom kontrolom premijera RS, Milorada Dodika.

Najveći dio novca dobila je novinska agencija SRNA, 1,68 miliona maraka, koje su im isplaćivane u mjesečnim tranšama od po 140.000 maraka. U odnosu na 2007. godinu Vlada RS se pokazala izdašnijom pa je SRNA dobila 28 posto više novca. To što je 2008. godina bila godina lokalnih izbora, vjerovatno nije imalo nikakvog uticaja.

Posebno je zanimljiv slučaj finansiranja banjalučkog “Glasa Srpske”. Kao medij u vlasništvu države redovno je subvencioniran novcem iz budžeta, pa je tako u 2007. godini od Vlade RS dobio 851.000 maraka, što je 70.917 maraka mjesečno.

Krajem 2007. godine raspisan je tender za privatizaciju Glasa Srpske koji je okončan 28. novembra i gdje je najboljom proglašena zajednička ponuda “Nezavisnih novina” Željka Kopanje i kompanije Integral Inžinjering Slobodana Stankovića . Kupci su ponudili 3,8 miliona maraka za državni kapital te obećali ulaganja od dodatnih 4,5 miliona maraka tokom naredne tri godine.

Iako je bilo jasno da da Glas Srpske prelazi u privatne ruke, čime prestaju bilo kakve finansijske obaveze vlade prema ovom dnevnom listu, 7. februara 2008. godine, dakle samo mjesec dana uoči zvaničnog potpisivanja kupoprodajnog ugovora, Vlada RS udvostručuje mjesečni iznos subvencija za Glas Srpske.

Umjesto 70.917 maraka mjesečnih subvencija, kolikio je Glas Srpske primao u 2007. godini, taj iznos se sada podiže na 150.000 maraka, bez ikakve vidljive logike. Vlada se čak nije ni potrudila da barem nekim formalnim obrazloženjem kaže zašto je i zbog čega mjesečni iznos subvencija ovoj novini udvostručen.

Vladi RS se izgleda jako žurilo da se riješi budžetskog novca, pa iako se mjesečne subvencije za SRNA-u isplaćuju isplaćuju u dva dijela, svakih 15 dana, u slučaju Glasa Srpskog je napravljen izuzetak. Svih 300.000 maraka, koliko su ukupno iznosile subvencije za januar i februar, isplaćeno je odjednom tokom februara. Vjerovatno Vlada RS kao većinski vlasnik Glasa Srpske nije željela da se obruka pred novim vlasnicima i da im preda kompaniju sa praznim bankovnim računom.

U prošloj godini Vlada RS neočekivano je obradovala i Radio Istočno Sarajevo, koga je počastila sa 300.000 maraka knjižeči ovaj trošak samo ka “realizacija projekta JP radio Istočno Sarajevo”. To što ovaj projekat nije uopšte bio planiran u budžetu za 2008. godinu nije predstavljalo nikakv problem.

Iako Vlada RS već finansira entitetsku novinsku agenciju SRNA, ministri u Vladi RS izgleda baš i nisu bili nešto zadovoljni onima što dobijaju zauzvrat, pa su za svaki slučaj srbijanskoj novinskoj agenciji Tanjug, uplatili 41.160 KM “za usluge Tanjugovih servisa”.

Način na koji je Vlada RS i po kojim kriterijima trošila novac na subvencioniranje medija daleko je od transparentnog.

Kako se navodi u revizorskom izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, o poslovanju generalnog sekretarijata Vlade RS, kod sufinansiranja javnih medija “ova sredstva se ne planiraju pojedinačno, po namjeni ili po projektu, tako da su česti značajni transferi u toku godine između pojedinih pozicija. Osim toga “realizacija svih pojedinačnih pozicija u okviru ove grupe, takođe značajno odstupa od planiranih iznosa i namjena” navode revizori.

Jednostavno rečeno, medijima se novac dijelio bez bilo kakvog plana već se onako, u hodu, “odokativnom metodom” određivalo kome će se dati i koliko novca.

Dodatnu podršku medijima Vlada Rs pružala je i kroz svoju strategiju komunikacije za koju je ukupno izdvojeno 188.250 KM, gdje su se našli i plaćeni oglasi kojima je Vlada RS promovisala svoje uspjehe u medijima.

Problem je jedino što su revizori utvrdili brojne propuste, poput zanimljive prakse da se najprije izvrši plaćanje a tek onda potpisuju ugovori, kao i da se vlast nije zamarala sitnicma poput traženja izvještaja o načinu utroška dodjeljenog novca.

Za Vladu RS i njenog premijera, Milorada Dodika, 2,5 miliona maraka datih medijima u prošloj godini pokazalo se kao dobra investicija. Toliko dobra da je ove godine dobrim i poslušnim medijima namjenjeno duplo više novca, pet miliona maraka.

(zurnal.info)

Kredit od 7,5 miliona KM, na devet godina, bez kamata, sa grace periodom od 4 godine. Gdje to ima? U Republici Srpskoj. Požurite, ponuda traje samo još dok je Dodik na vlasti

Treba vam kredit? Nekoliko miliona maraka, bez kamata, sa rokom otplate od devet godina, pri čemu sa vraćanjem kredita počinjete tek nakon četiri godine? Dobiti ovakav kredit u bilo kojoj banci je čista naučna fantastika, ali snovi postaju stvarnost ako se obratite Vladi Republike Srpske.

Nakon što je Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu prodata ruskom strateškom partneru, među dugovima koje je novi vlasnik trebao izmiriti našlo se i 7,4 miliona maraka starih obaveza prema opštini Bosanski Brod.

Novi ruski vlasnici su izgleda jako emotivno vezani za vlastiti novac, pa im se nikako ne odvaja od njega. U pomoć je priskočila Vlada RS.

Umjesto Rafinerije, koja je već postala privatna kompanija sa kojom Vlada RS vlasnički nema više ništa, dug od 7,4 miliona maraka prošle godine je platila Vlada RS. Novac je uzet sa posebnog računa na kome se nalaze pare dobijene prodajom Telekoma Srpske i te iste Rafinerije.

Kako je utvrdila Glavna služba za reviziju javnog sektora RS u svom izvještaju za 2008. godinu, Vlada RS je nakon plaćanja obaveza rafinerije prema opštini Bosanski Brod, čitavu transkaciju kroz papire provela kao kredit rafineriji.

Možda ovo i ne bi bilo toliko sporno, da uslovi pod kojim je 7,4 miliona maraka pozajmljeno rafineriji u ruskom vlasništvu nisu jednostavno fantastični, naravno za Rafineriju i njene vlasnike.

Rok za vraćanje kredita je čitavih devet godina, pri čemu su prve četiri godine grace period, tj, rafinerija sa vraćenjem duga Vladi RS počinje tek od 1. jula 2011. godine, a i onda će dug vraćati u 60 mjesečnih rata.

Da sve bude zanimljivije, u situaciji kada poslovne banke u BiH svojim klijentim nemilice podižu kamate na kredite i na 10 posto gopdišnje, Vlada RS privatnoj kompaniji galantno pozajmljuje više od sedam miliona maraka – bez kamata.

O ovakvoj pozajmici bilo koja državna ili privatna firma u BiH može samo sanjati.

U čitavoj priči razloga za zadovoljstvo imaju samo novi vlasnici rafinerije nafte u Bosanskom Brodu jer su za sebe napravili odličan posao. Praktično su istim parama ispunili dvije obaveze, jer je Vlada RS dio novca dobijenog prodajom svog vlasničkog udjela u rafineriji, na ovaj način ponovo vratila kupcima koji su njime sa vrata sebi skinuli još jedan dug, koji su inače trebali platiti iz vlastitog džepa, svježim novcem.

Jedini koji su u ovoj neubičajenoj i nelogičnoj poslovnoj kombinaciji Vlade RS na gubitku su građani RS. U situaciji kada domaće kompanije otpuštaju radnike jer čak ni započete poslove ne mogu završiti zbog nedostatka povoljnih kredita, Vlada RS doslovno poklanja pare firmi, čiji se vlasnici, barem zvanično, kupaju u novcu.

Čak i da je taj novac ukožen u banku i oročen, što takođe nije najsretnije rješenje, porezni obveznici i budžet Republike Srpske prošli bi puno bolje. Uz šest posto godišnje kamate, koliko dobijau javna preduzeća iz FBiH koja svoje viškove novca drže oročene u poslovnim bankama, za devet godina na uloženih 7,4 miliona, na kamatama bi se zaradilo dva miliona maraka.

Ovako, budžet RS ostaje uskraćen za prihod od kamate, a nakon devet godina ako ovaj kredit i bude otplaćen, realno će ovih 7,4 miliona maraka vrijediti manje nego danas.

(zurnal.info)

 

U Umjetničkoj galeriji BiH u četvrtak u 20,30 biće otvorena izložba fotografija 'Sarajevski protesti'. Izložbu čini 30 fotografija čiji su autori sarajevski fotografi Nino Maričić, Dženat Dreković, Velija Hasanbegović i Almir Panjeta. Tema izložbe su protesti koji su se održavali u Sarajevu proteklih nekoliko godina, od protesta nakon ubistva nedužnog dječaka Denisa Mrnjavca, preko protesta radnika, boraca i invalida pa do demonstracija protiv odluke Suda u Haagu o genocidu. Izložbu organiziraju pomenuti fotografi uz potporu Udruženja građana 'Zašto ne?' iz Sarajeva. Četvorica autora objektivima svojih aparata pratili su većinu protesta proteklih nekoliko godina te su svoja foto-svjedočenja odlučili spojiti na jednoj izložbi. 'Sarajevski protesti' pretpremijerno su izloženi ljetos u Mostaru, a nakon Sarajeva, izložba će gostovati u još devet bh. gradova, uz mogućnost gostovanja i u regiji.

Cilj izložbe je prikazati duh aktivizma, i volju građana i građanki da dignu glas te se izbore za svoja prava i vlastitu sigurnost. Iako je organizirana kao zaseban događaj, izložba 'Sarajevski protesti' u Sarajevu će biti prikazana u sklopu 'Dana aktivizma' čiji je cilj da se građani informiraju o aktivističkim inicijativama u BiH i Evropi. U sklopu 'Dana aktivizma' u Pozorištu mladih će u subotu biti održana projekcija dokumentarnog filma 'Demokratija u prijevodu' dok će se u holu Pozorišta moći pogledati izložba transparenata i ostale memorabilije koje su obilježile proteste posvećene borbi za sigurnost građana Sarajeva.

{slimbox images/Protesti/1.jpg,images/Protesti/1.jpg;images/Protesti/2.jpg,images/Protesti/2.jpg;images/Protesti/3.jpg,images/Protesti/3.jpg;images/Protesti/4.jpg,images/Protesti/4.jpg;images/Protesti/6.jpg,images/Protesti/6.jpg;images/Protesti/7.jpg,images/Protesti/7.jpg;images/Protesti/8.jpg,images/Protesti/8.jpg}

(zurnal.info)

Korupcija u BiH nastavlja nezaustavljivo da raste. Od početka godine rast korupcije zabilježen je među ljekarima, policajcima, opštinskim službenicima, univerzitetskim profesorima, pokazuju rezultati najnovijeg istraživanja Transparency International BiH “Percepcija građana o korupciji”.

 

Na vrhu liste korumpiranih našli su se ljekari i ostali zdravstveni radnici. U drugom kvartalu ove godine čak 13,1 posto građana obuhvaćenih anketom izjavilo je da su dali mito ljekarima, dok je tri mjeseca ranije taj procenat iznosio devet posto.

Svve više građana, njih 8,6 posto, svoje probleme sa policajcem rješavalo je na obostrano zadovoljstvo, uz poklon za “kafu”, dok je u prvom tromjesečju ovaj procenat iznosio 7,8 posto.

Ni u opštinu se više ne smije ići praznog novčanika, jer od posla inače nema ništa. U drugom kvartalu ove godine za podmićivanjem opštinskih službenika posegnulo je je 3,5 posto građana dok je u prva tri mjeseca ove godine taj procenat iznosio 2,5 posto.

Izgleda su i profesori na fakultetima postali strožiji, pa dok je u prva tri mjeseca ove godine 1,9 posto građana “plavim kovertama” plaćalo naklonost profesora, taj procenat je u drugom kvartalu ove godine porastao na 2,4 posto.

Zdravstvo najkorumpiranije, profesori traže najveće mito

Istraživanje Transparency International BiH obavlja se svaka tri mjeseca na uzorku od 1.500 građana iz svih krajeva BiH, po svim statističkim pravilima, pa ispitanici predstavljaju reprezentativan uzorak stanovništva BiH u svakom pogledu, od nacionalne, polne, do obrazovne strukture.

Kada se sve sabralo i oduzelo, došlo se i do prosječne sume novca koju su građani bili prisiljeni davati “ispod stola” da bi ili ostvarili ono na šta inače imaju prava ili da bi i sami isposlovali nešto mimo zakona.

Najmanje zahtjevni bili su policajci, koji su se zadovoljavali sa prosječnim mitom u vrijednosti od 27 maraka. Ljekari i medicinsko osoblje svoju brigu o pacijentima naplaćivali su mnogo skuplje, u prosjeku 247 maraka, što je približno trećina prosječne plate u BiH. Za one koji su bez posla ili zapsoleni na nisko plaćenim poslovima, ova suma je predstavlja puno više od trećine njihovih redovnih mjsečnih prihoda, ako takve prihode uopšte i imaju.

Za mito, pola plate

U odnosu na ljekare, opštinski činovnici pokazali su se skupljim kada je riječ o traženju mita, jer je njima u prosjeku plaćano 257 maraka po usluzi. Svoju spremnost na kršenje zakona i propisa najskuplje su naplaćivali univerzitetski profesori, jer su anketirani građani njima u prosjeku plaćali 437 maraka, što je više od polovice prosječne plate.

Pitanje na koje istraživanje Transparency International BiH ne nudi odgovor je šta je uzrokovalo ovaj rast korupcije. Ekonomska kriza i najave samanjenja plata zaposlenim u javnim službama, koji su onda odlučili da to kompenziraju kroz direktno uzimanje novca od korisnika njihovih usluga, ili su poučeni dosadašnjim iskustvima da krađe miliona maraka budžetskog novca prolaze bez ikavih posljedica, javni službenici riješili da “kad mogu svi” mogu i oni.

Vladajuće političke elite ipak mogu biti zadovoljni svojim rezultatima. Kontinuirano poigravanje strahom njihovih podanika od mogućnosti izbijanja novog sukoba u BiH te rast političkih tenzija, ostavili su posljedice i na način razmišljanja običnih ljudi, koji svojim teško zarađenim novcem i pune brojne budžete u BiH iz kojih se neštedimice zahvata i šakom i kapom i dijeli po stranačkim, rodbinskim i poslovnim kriterijima.

Iako su građani najgore ocijenili visoke državne dužnosnike za njihov doprinos borbi protiv korupcije, darujući im jedva ocjenu 1,9 rastuća korupcija u očima građana postaje manje bitan problem.

Privatizacija, stranke i entitetske vlade sinonimi za korupciju

 

Dok su u istraživanju provedenom u prvom tromjesečju ove godine pokazivala da su za građane najveći problemi nezaposlenost, korupcija, kriminal i nizak životni standard, između aprila i juna došlo je do promjene prioriteta.

Prema poslednjem istraživanju, građani i dalje kao najveći problem vide nezaposlenost iza koje slijede siromaštvo i politička nestabilnost, dok se korupcija kao problem našla tek na četvtom mjestu.

Kada se radi o tome u kojim oblastima života građani smatraju korupciju najraširenijom, velikih iznenađenja nema, Na prvom mjestu je ubjedljivo privatizacija, slijede političke stranke te Vlade Federacije BiH i Republike Srpske.

Kod upranja prstom u konkretne institucije, građani najkorumpiranijim smatraju carinu, poreske uprave FBiH i RS te telekome.

Iako političari redovno krive medije da ljudima “ubijaju volju za životom” i stvaraju opštu depresiju dok istovremeno prećutkuju pozitivne stvari, na žalost političara, sliku koju građani imaju o raširenosti korupcije u BiH, mediji najmanje utiču.

Mediji efiksniji od policije

Građani medije smatraju najefikasnijem oružjem u dosadašnjoj borbi protiv korupcije a potom policiju i nevladine organizacije, ali saznanja o raširenosti korupcije oko njih ne stvaraju na osnovu onoga što mediji objavljuju.

Da je slika o raširenosti korupcije u BiH rezultat samo medijskih napisa, ovo bi bila sretna zemlja. Na žalost, da o korupciji u BiH znaju samo na osnovu medijskih napisa izjavilo je tek 24,4 posto anketiranih, dakle manje od jedne četvrtine.

Čak 52,7 posto građana je ili samo bilo u prilici da daje mito ili je to morao neko od njihovih prijatelja ili poznanika. Očigledno, nisu im trebali mediji da im kažu da je korupcija ušla u sve pore života. To su otkrili i sami.

(zurnal.info)

 

"Da ti pošteno kažem – odlično stojim ovdje u Srbiji i nikada nisam bio jači. Imam svoj život i svoje kombinacije ...." Ovako mi je odgovorio Darko Elez na upit gdje je njegovo mjesto i kakva mu je pozicija u srbijanskom krim miljeu čije su glavne perjanice u tom trenutku bili Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, ili recimo, još jedan dobrostojeći i etablirani kriminalac sa beogradskih pločnika Andrija Drašković. Bilo je to u februaru ove godine, u trenutku dok je davao svoj posljednji intervju za politički magazin «60minuta». Sedam mjeseci kasnije, Darko Elez i njegova grupa, koju je srbijanska policija ocijenila jednom od najozbiljnijih kriminalnih organizacija na Zapadnom Balkanu, ili kako je to moderno reći na jeziku ovdašnjih kriminalacaca – firmi, uhapšeni su u Beogradu. Bosanskoherecegovački ogranak Elezove grupe, po opsegu same akcije i broju lica koja su lišena slobode komotno i bez ikakvih ustručavanja možemo ga nazvati krakom kriminalne hobotnice, paralelno je hapšen na području Pala, Istočnog Sarajeva, Sarajeva...

ŽDRALIN TERITORIJ

Elezov odlazak u "pečalbu" preko Drine nije bio samovoljni akt. Naprotiv. Darko Elez i njegova uža porodica, zajedno sa nekolicinom najodanijih suradnika uključujući i Elezovu mlađahnu ljubavnicu Slobodanku Tošić, utekli su u Beograd nakon što je Elez, pukom srećom, dobio dojavu da mu kum Đorđe Ždrale sprema ubistvo. To se događalo 2005. godine.

Sjećam se, a bilo je to prilikom našeg prvog susreta, negdje u okolici Beograda (maj 2006.), da i sam Elez, kako mi je govorio, nigdje u Srbiji nije bio siguran od Nosketa (tako je zvao svog kuma Ždralu).To je inače vrijeme kada je suprotstavljeni klan Đorđa Ždrale "palio i žario" po čitavoj RS, iza sebe su imali nekoliko ubistava, a reket je bio svakodnevnica viđenijim vlasnicima kladionica i firmi koje su se nalazile na "Ždralinoj teritoriji". Dakle, Elezu tog maja 2006. niko nije davao nikakve šanse u obračunu sa Ždralom. Da budem do kraja iskren ni ja tog maja, nakon što sam se sa TV ekipom zaputio ka Srbiji, nisam imao stvarni uvid o tome ko je Darko Elez, niti ko je njegov najljući protivnik u tom trenutku i kakva je stvarna Ždralina moć. Tek, sjećam se da je priprema za odlazak na susret sa Elezom protekla u tolikoj konspiraciji i takvoj atmosferi da smo Bakir Hadžiomerović i ja dugo vijećali o tome da li zaista krenuti ka Srbiji. Na kraju presudila je "novinarska glad".

KONSPIRACIJA NAJVIŠEG NIVOA

Kako bi stvari barem donekle bile jasnije onima koji nisu imali kontakt sa licima i likovima kakav je Darko Elez ovdje ću navesti samo jedan mali dio onoga što je prethodilo odlasku na razgovor sa njim. U telefonskom razgovoru, dan prije polaska, rečeno mi je da moram navesti tačno vrijeme polaska iz Sarajeva, i sa srbijanske strane, po prelasku granice, okrenuti telefonskim broj koji ću naknadno dobiti od "poštara" (u ovakvim situacijama obično postoji neko ko je čovjek od povjerenja i ko ima zadatak da od "šefa" prenese posljednja upustva). Karticu sa brojem dobio sam kasno istu večer. Podrazumiejva se da je kartica bila nekorištena i sa jasnim upustvom "otvoriti i aktivirati po dolasku u Srbiju". U isto vrijeme, nekoliko puta mi je naglašeno, kada bolje razmislim zapravo podvučeno, da ne nosim svoj telefon, da ne razgovaram sa bilo kim tokom dolaska i boravka u Srbiji, i onako usput, ali do smrti ozbiljno pripomenuto: "Znaš druže, moram ti reći da bi bila katastrofa da išta od ovoga procuri i da bilo ko drugi sem vas dvojice (Bakir Hadžiomerović je još jedina osoba koja je u tom trenutku upućen u najsitnije detalje mog odlaska) zna gdje ideš i s kim se nalaziš. Kako bih ti rekao, a da me pogrešno ne shvatiš, i ti i onaj tvoj drug imate porodice pa se nadam da me razumiješ. Jebi ga Darkova glava sada vrijedi 300.000 i Đoka (Đorđe Ždrale) bi dao te pare da malog neko tipuje" (u krim miljeu tipovati je vrlo važna i cijenjena riječ, i znači otkriti nečije mjesto skrivanja, smješataja ).

UBISTVA MAUZERA, TODOROVIĆA...

Bili su to neki detalji koji su prethodili polasku u Srbiju, sve ostalo, kao i sama priča o Darku Elezu i njegovoj kriminalnoj organizaciji materijal je za neki film. Probajte samo zamisliti situaciju u kojoj pokušavate uraditi svoj novinarski zadatak najbolje što znate i umijete, a okolo, iz nekoliko auta različite kubikaže i marke nadgledaju Vaš put do krajnjeg odredišta. O arsenalu oružja sveprisutnog tokom tih nekoliko sati koliko vožnja traje, ali i samog razgovora teško je izreći, makar i slobodnu, procjenu.... Nije zgoreg napomenuti da smo nekoliko puta prateći ljude i vozila ispred nas, zbog njihovih vratolomija za volanom, naglog skakanja iz lijeve u desnu traku gubili trag. Zatim bi čekali na cesti po nekoliko minuta, neko drugi došao bi pred nas itd. i tako redom. Sve do najneupadljivijeg mjesta na kojem se možete susresti – benzinske pumpe na ulazu u Beograd. Iz neupadljivog auta, sjećam se da je bio neki dvosjed, izlazi momak u plavoj majici, kratkih rukava: "Ja sam Darko". Iza njega, drugi, viši i krupniji reče da se zove Anđelko. Bilo je teško neprimijetiti pištolj oko Anđelkovog pasa. Upravo su se njih dvojica uz Elezovu tadašnju ljubavnicu Slobodanku Tošić (koja je kasnije ostala u Beogradu, dogurala i do nekog od onih šablonskih reality limunada »Opstanak») teretili za pokušaj ubistva Đorđa Ždrale: "Noske ti je bio zaljubljen u Slobodanku do kraja i u isto vrijeme bolesno ljubomoran i ljut što sam je ja pokupio"- govorio je Elez.

Intervju sa Elezom je napravljen, a njegovo objavljivanje žestoko je odjeknulo u cijeloj BiH. Elez već tada pominje Ždralinu umiješanost i vezu sa ubistvima Ljubiše Savića Mauzera, bračnog para Todorović, Željka i Mikice, koje se dogodilo na Palama 2004., ubistvo Riste Jugovića, generalnog direktora "Jahorina Osiguranja" za koje je, prema Elezovim navodima, nalog dao Mirko Šarović. Po mojoj slobodnoj procjeni bilo je to vrijeme kada Elez nije imao šta izgubiti –nije imao neku stvarnu niti veliku moć, novca od ranijih poslova mu je ponestajalo, izgubio je svoj "tal" u Lukavici, a dotadašnje pozicije u krim miljeu bile su mu narušene zahvaljujući tadašnjoj Ždralinoj moći. No, da ne bi bilo zabune ovdje se ne govori o čovjeku kojeg bi trebalo žaliti. Naprotiv. Elez je dio dugo predstavljao jednog od najistaknutijih pripadnika krim miljea i bilo je logično da će borba za prevlast izmedju njega i Ždrale nekoga od njih dvojice izgurati na margine. Ili, što je još vjerovatnije i logičnije u tom trenutku, a tako je ostalo do kraja ovog nedovršenog sukoba, nekoga od ove dvojice vođa krim bandi poslati pod zemlju.

"Ja sam spreman da se mi ogledamo na nekoj poljani, dodje on sa svojim ljudima, ja sa svojim pa da vidimo ko će preživjeti"-poručivao je tada Elez.

ELEZOVA RAZMIŠLJANJA O PREDAJI

I uistinu, jedan takav obračun između kumova dogovoren je nešto kasnije. Na svu sreću pravovremenom akcijom srbijanske policije akteri koje su predvodili Elez sa jedne, odnosno Ždrale s druge strane, na vrijeme su osujećeni u svojoj nakani da prospu rijeku krvi na beogradskom asfaltu. U ljeto te 2006. dogodila se pljačka vozila PBS banke u kojem se u tom trenutku nalazilo 2.300.000 eura. Policijska istraga u vezi s tim slučajem rezultirala je između ostalog podizanjem optužnice protiv Darka Eleza i Veljančića. Tokom mog drugog intervjua sa Elezom, onog iz 2008., pitao sam ga o njegovim vezama sa pljačkom 2,3 miliona eura. Kratko mi je odgovorio: "Neka dokazuju, ja kažem da nemam veze sa tim". Ubrzo nakon toga Veljančić će biti uhapšen u Beogradu, i pod nerazjašnjenim okolnostima prebačen u BiH, na granični prijelaz kod Višegrada gdje je predat u ruke sarajevske kantonalne policije, odnosno ovdašnjeg kantonalnog tužiteljstva. U prvostepenoj presudi Veljančić je osuđen zbog pljačke 2,3 miliona eura. Neposredno prije presude Veljančiću, Elez mi je u kameru rekao: "Razmišljam o predaji sarajevskom pravosuđu, trebaju se ispuniti određeni tehnički detalji i eto me dole. Dosta mi je više skrivanja, neka u sudskom procesu dokazuju svoje tvrdnje."

Pouzdano znam da je kao uvjet svoje predaje, nešto kasnije, Elez tražio garancije tužiteljstva da će se braniti sa slobode. Ovaj zahtjev bio je nerealan ponajprije zbog toga što se radilo o licu sa potjernice. U međuvremenu, od našeg prvog i posljednjeg susreta, sem pljačke 2,3 miliona eura, Elez i njegova grupa dovodili su se i u vezu sa pljačkom 15 miliona kuna iz Glavne pošte u Splitu, marta 2008. Slično kao i na primjeru iz Sarajeva, Elez je negirao svoju umiješanost u tu pljačku , iako je hrvatski MUP sakupio dovoljno dokaza koji potvrđuju suprotno. Paralelno sa pljačkom, planirano je i Ždralino ubistvo koji se u to vrijeme također nalazio u Splitu. U toj pljački, kako se osnovano sumnja, učestvovao je i Strahinja Rašeta, jedan od "najperspektivnijih" ubica šireg regiona. Rašeti i grupi oko njega, kao i Elezu sudilo se u Šapcu zbog pokušaja Ždralinog ubistva , u kafiću "Sport" u Lukavici, u oktobru 2006. Inače, Rašeta je tada osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, dok je Elez, kome se sudilo u odsustvu, oslobođen svih optužbi. Prošle godine, Rašeta je poginuo u jednom beogradskom kvartu. Kada sam Eleza pitao kako je Rašeta stradao (postojalo je nekoliko verzija u javnosti ) on je objasnio na sljedeći način: "Najvjerovatniji uzrok je aktiviranje eksplozivne naprave koju je sam Rašeta izradio i koja mu je ispala iz džepa prilikom izlaska iz auta». Sjećam se da mi je tada Elez govorio da je Rašetu vidio svega jednom u životu, i to na beogradskom Sajmu automobila, kada su im se ukrstili pogledi, a ruke završile na pištoljima, bez povlačenja oroza: "Znaš, jednostavno osjetim da me neko tog trenutka gleda, naglo se trznem, trzne se i taj čovjek, krenem ka pištolju, on također... i onda ništa. Gledamo se nekoliko trenutaka i produžimo dalje."

VEZE U POLICIJI RS

No, vratimo se događajima iz kafića "Sport". Ždrale tada nije likvidiran zahvaljujući sretnim okolnostima. No, sreća nije bila naklonjena nekim od njegovih najbližih i najodanijih suradnika poput Borisa Govedarice, Vlatka Mačara ili finansijera Ždralinog skrivanja po bjelosvjetskim destinacijama kakav je bio Zoran Golub. Istrage ovih ubistava do danas se nisu pomjerile sa mrtve tačke. Najlogičnije pitanje koje sam mogao postaviti Elezu jeste koliko su koštala sva ta ubistva i kakva je njegova uloga u svemu tome, na šta je odgovarao odrično i sa smiješkom na licu: "Što se njih tiče, oni mene ne zanimaju. Ni oni, ni njihovi životi. I oni su nanijeli zla ljudima, u crno zavili nečije očeve i majke, djecu. Ja sam davno rekao i uvijek ću to ponoviti da mene samo i isključivo zanima Ždrale. Ja to i ne krijem ili moja ili njegova glava, ja sam spreman ići na to. I to ću svima reći. Ne strahujem ni od čega pa ni od sudskog procesa koji bi tada uslijedio."

Ne znam tačno kakva je i kolika Elezova uloga za Ždralino hapšenje ali nije nikakva tajna (a, to je i Elez više puta potvrdio) da mu je cilj bio svog ljutog neprijatelja strpati iza rešetaka ili pod zemlju.

“Ja sada znam kako je tekla operacija Ždralinog hvatanja i lociranja u Njemačkoj, i mogu sa sigurnošću reći da niko iz policije RS nije učestvovao u tome, niko i samo zahvaljujući ljudima iz SIPA-e to se riješilo. I to je dokaz da je imao zaštitu policije i da su na njihovoj strani. Dali su mu pasoš da ide i putuje po svijetu umjesto da su ga hapsili. I što se tiče vlasti u RS, a posebno one tetke kako ga ja zovem Čađe, mogao je još deset godina da se krije po svijetu zahvaljujući tim funkcionerima u MUP-u”, govorio mi je tada Elez koji je u svakoj prilici demantirao da se bavi narko tržištem kao i konzumiranjme droga ("Hajmo sad u prvi Dom zdravlja da mi uzmu nalaz krvi ako misliš da sam na kakvoj drogi"). Negirao je također da je učestvovao u krađi automobila ("to je sve iza mene"), da je učestvovao u organiziranju ubistava ("Samo me mrtav Ždrale zanima"), te da nema veze sa iznudama. Međutim, posljednja policijska akcija koja je koordinirano izvedena u Srbiji i BiH u potpunosti je demantirala ove Elezove navode. U svakom slučaju istraga oko Elezove grupe će dokazati da se u ovom slučaju po svemu sudeći radi o zločinačkoj organizaciji u najbrutalnijem smislu te riječi. U prljave poslove bili su uključeni i policajci, političari a taj "svijet" Elez je gradio od 2006. do trenutka hapšenja.