Radnici Polihema traže svoje, policija ih hapsi dok “novi” vlasnici krčme imovinu koju im je država prepustila na milost i nemilost

E, kako bih volio biti Džafer Selimović. Imao bih stan u Neumu, plaću dvije milje i suprugu Zlatu sa uplaćenim doprinosima. I sve bih to imao zahvaljujući Peri Konjevodu. Samoimenovanom direktoru neumskog hotela Stela. Hotela otetog od tuzlanske Poliuretanske hemije i Federacije BiH.

STAN, AUTO, POZAJMICA...

Naime, u junu 2005. godine, direktor i kuhar potpisali su ugovor kojim su odredili da Džaferova plata bude 2.000 KM. I još su se dogovorili da se Džaferu obezbijedi privremena garsonjera, što je obaveza direktora, nakon čega će kuhar i direktor tražiti konačno rješenje. A prijedlog konačnog rješenja je naveden u članu 6. potpisanog ugovora: “Stan Džafer kupuje na kredit, a otplata rata vršit će Džafer s tim ako je to poslovno moguće da stan bude 50:50 Stellin ili Džaferov stan”

I to nije sve. U članu sedam, ugovorne strane su se usaglasile da će “Džaferova žena Zlata 3 mjeseca biti na bolovanju, a potom će Stella uplaćivati za gospođu Zlatu doprinose koji iznose cca 250-300 KM mjesečno”.

I ko sada ne bi poželio biti Džafer S.? Onaj ko ne zna kako živi Luka Konjevod, brat direktora Pere Konjevoda.

U oktobru 2001. godine, „Salus hotel Sella“ d.o.o. Neum, zastupan po direktoru Peri Konjevodu, sa firmom Alfa Vils, zastupanom po Luki Konjevodu, potpisao je ugovor o izvođenju građevinskih poslova u Hotelu. Braća Konjevod su se, naime, pismeno dogovorila da „nepoznati građevinski radovi“ koštaju 58.900,00 KM. Ugovor je sačinjen u dva istovjetna primjerka od kojih je jedan otišao Luki, a drugu Peri. Iskopirani treći primjerak, devet godina kasnije, proslijeđen je medijima.

Ali nije to bilo jedino bratsko poslovanje. Hotel Stela, zastupana po Peri, u avgustu 2000. godine, posudila je 10 hiljada njemačkih maraka Aluplastu, zastupanom po Luki. Pozajmljeni iznos brat Luka je bio dužan vratiti kad bude imao para. Odnosno, kada njemu jedna hrvatska firma koja poslije s Perom isplati poslove koje je Luka radio na Perinom objektu. Nije vam jasno? Nije ni nama!

ZAŠTO DRŽAVNO VIŠE NIJE DRŽAVNO?

A sad spektakl. Pero Konjevod je, zastupajući hotel Stela, 20. januara 2003. godine odobrio „interni kredit“ Tatjani Konjevod. Visina kredita koji je tata odobrio kćerki – nije poznata. No, u dokumentu piše da će Tatjana iskoristiti novac za nabavku osobnog automobila, koji će koristiti i u službene svrhe.

„Početak otplate je 1.6.2003. godine. Mjesečna rata je 100 KM“, piše u ugovoru.

Ipak, vrhunac je dostignut u narednoj tački ugovora: “Počevši od 1.6.2003. godine KORISNIKU kredita se za svaki mjesec proveden u radnom odnosu u hotelu, otpisuje 100 KM“, pišu i potpisuju tata Pero i kćerka mu Tatjana.

Tatjana je, naravno, još uposlenica Hotela Stella. Uredno nije vratila kredit. A i što bi vraćala kada bi tata Pero taj novac, opet, uzeo sebi? Naime, u izvodu iz blagajne Hotela, piše da je 15. oktobra 2008. godine, Pero Konjevod naplatio “drugi dio plaće za listopad” iste godine. Iznos je 6.000 KM. Ili slovima ŠEST TISUĆA KM.

Ali osim Pere, dobro zarađuje i Božo. Božo Šutalo. Član nepostojećeg Nadzornog odbora hotela Salus vila Stella Neum. Boži je, recimo, prije tačno dvije godine, iz blagajne Hotela isplaćeno 1.200 KM. Za članstvo u nepostojećem NO.

A zašto Nadzorni odbor ne postoji? E, to treba pitati premijera Mustafu Mujezinovića i ministra turizma Nevenka Hercega. Oni i njihovi prethodnici pojačani Rešadom Žutićem i Zlatanom Dedićem odrekli su se većinskog državnog kapitala u hotelu vrijednom 20 miliona maraka. Radnici tuzlanske Poliuretanske hemije svog se dijela nisu odrekli. Zato ih i privode ispred zgrade Vlade.

FOTO GALERIJA: Faksimili ugovora

{slimbox images/Galerije/neum/1.jpg,images/Galerije/neum/1.jpg;images/Galerije/neum/2.jpg,images/Galerije/neum/2.jpg;images/Galerije/neum/3.jpg,images/Galerije/neum/3.jpg;images/Galerije/neum/4.jpg,images/Galerije/neum/4.jpg;images/Galerije/neum/5.jpg,images/Galerije/neum/5.jpg;images/Galerije/neum/6.jpg,images/Galerije/neum/6.jpg;images/Galerije/neum/7.jpg,images/Galerije/neum/7.jpg}

(zurnal.info)

Uskotračna pruga koju su pompezno otvorili Dodik i Tadić bila je postavljena na asfalt, a šine su uklonjene čim su otišle televizijske ekipe

Nije prošlo ni mjesec dana otkako su premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Srbije Boris Tadić, pompezno, u stopu praćeni režimskom medijskom bolumentom, otvorili uskotračnu prugu od Mokre Gore do Višegrada i oživjeli “ćiru”, da bi pruga preko noći nestala.

Ispostavilo se da je vraćanje “ćire” i pruge uskih tračnica, koja je trebalo da poveže Mokru Goru u Srbiji sa Višegradom u RS i doprinese oživljavanju turizma i otvaranju novih radnih mjesta u tom kraju, bila velika prevara i predizborna medijska predstava. Građani Višegrada ostali su šokirani kada su radnici počeli da dižu prugu od stare željezničke stanice, u dužini od 200 metara, koja je postavljena netom prije ceremonije navodnog otvaranja pruge, upriličene 28. avgusta.

- Sa jednom od ovdašnjih firmi sklopljen je ugovor da se pruga završi do 31. decembra ove godine. Šest dana prije dolaska Dodika i Tadića u Višegrad stigla je direktiva da se pruga po svaku cijenu mora postaviti do 28. avgusta. Nije bilo druge, nego improvizovati- šine su postavljene po asfaltu, samo da bi televizijske kamere snimile kako ‘ćiro’ stiže u Višegrad, ispričao nam je jedan od stanovnika tog mjesta, upućen u cijeli slučaj.

Prema njegovim riječima, sada se diže cijela dionica pruge postavljena preko asfalta, u dužini od oko 200 metara.

- Sve je urađeno samo da se Dodik i Tadić uslikaju i proslave još jedan, navodni, zajednički projekat RS i Srbije. Činjenica je da oni na željezničku stanicu u Višegradu uopšte nisu stigli ‘ćirom’, već je stara kompozicija tu dovučena, krećući se tri kilometra na sat, samo da bi bila uslikana, kazao je sagovornik “Žurnala”.

Iako su režimski mediji objavili da su građani Višegrada ovacijama dočekali Tadića i Dodika, istina je da u cijeloj ceremoniji mnogo stvari nije štimalo.

- Bina je bila tako postavljena da su Dodik i Tadić gledali u ‘ćiru’, a sav narod, koji se tu okupio, bio je iza bine i iza Dodikovih i Tadićevih leđa. Možda je riječ o simbolici - da ćemo posle 3. oktobra Dodiku vidjeti leđa, kazao je naš sagovornik.

“Ćiro” u Višegrad neće stići u skorije vrijeme, bez obzira što su ga na dan tamo doveli Dodik i Tadić. Zato simbolike ima i u onome što je 28. avgusta u Višegradu rekao Dodik - političari se mjere po tome šta ostave iza sebe. U Višegradu nije ostavio ništa, osim velike blamaže i štete nanesene postavljanjem pruge za jedan dan. Sve ostalo je nebitno, od Dodikovih priča da je u obnovu uske pruge uloženo 12 miliona konvertibilnih maraka, do pustih obećanja da će za pet do 10 godina biti otvoren zajednički projekat sa Srbijom- autoput od Užica do Višegrada, koji će se kasnije razdvajati u dva kraka prema Romaniji i Trebinju.
S ozbirom na sve, groteskno zvuči i Tadićeva izjava da ima mnogo zajedničkih projekata sa njegovim "drugom Miletom Dodikom", koji povezuju ljude sa ove i one strane Drine.

(zurnal.info)

Sredinom maja 2003. Carla del Ponte, tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala, zakoračila je u kabinet novoimenovanog srbijanskog premijera Zorana Živkovića (na toj funkciji Živković je naslijedio ubijenog Zorana Đinđića) i ponudila politički deal čija se šteta, kada govorimo o strateškim interesima BiH od tog perioda pa sve do danas – ne može ničim izmjeriti. Za ilustraciju ne treba ići dalje od gubitka tužbe koju je naša zemlja podnijela protiv Srbije i Crne Gore za počinjeni genocid. Pri tome, prije svega, treba uzeti u obzir brojne zaštićene dokumente Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) Jugoslavije koji zahvaljujući angažmanu Carle del Ponte i njenom dogovoru sa Beogradom nikada nisu ugledali svjetlo dana. Cijenimo kako je o pravnom guruu koji je zastupao bh. tužbu u Hagu, Sakibu Softiću, do sada napisano i rečeno previše.

“LOV” U MUTNOM

Dakle, tog majskog dana, prije sedam i pol godina, Del Ponte je postala saučesnik zvaničnog Beograda, u prikrivanju odgovornosti tamošnjeg režima u događajima na prostoru BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Ponuda je bila čvrsta, a garancije trajne - zaključak je koji se nameće nakon brojnih analiza i učinka haškog tužiteljstva bez obzira radilo se o mandatu Del Ponte, ili njenog nasljednika na toj poziciciji Serza Bramertza.

„Isporučite nam Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, činite sve da izgleda kao da tražite Ratka Mladića, a zauzvrat imate odriješene ruke u selekciji svih dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane, posebno onih koji na bilo koji način mogu potvrditi direktnu umiješanost Miloševićevog režima u agresiji na BiH“. Ovo je najvjerovatniji mogući tok i scenarij sastanka na kojem je Carla del Ponte uživala u društvu Živkovića, i Gorana Svilanovića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno predsjednika Nacionalnog vijeća za suradnju sa tribunalom. Jednom iznesena na stol, velikodušna ponuda glavne tužiteljice objeručke je prihvaćena. Postignuti usmeni dogovor po njenom povratku u Hag dobila je i svoju pismenu formu:

„ ..... spremna sam potvrditi svoje obećanje da će Ured tužitelja općenito podržati zahtjev SiCG za zaštitnim mjerama u vezi sa onim dokumentima ili dijelovima dokumenata zapisnika VSO iz vremena kada je predsjednik bio Zoran Lilić ( 1993. – 1997.), za koje Vlada smatra da su takve mjere potrebne“

Opravdanje, bolje reći izvrtanje činjenica koje je Del Ponte ponudila u svojoj knjizi „Lov“( 2008.), koja je izašla nakon što je ona otišla sa pozicije glavne tužiteljice tribunala, dodatno potvrđuje nečistu savjest Švicarkinje.

"Svilanović je odgovorio navodeći opet problem odbrane Srbije u tužbi pred Međunarodnim sudom pravde. Zatim me je opomenuo da ne podnosim ponovo zahtjev za obavezujući nalog za pristup arhivama, upozoravajući da Tužilaštvo nema mnogo izgleda za pobjedu i da podnošenje takvog zahtjeva ne bi 'pomoglo', želeći da kaže da bi Beograd mogao da sarađuje još manje” –pisala je Del Ponte.

MEMOARI JEDNOG ZLOČINCA

Sve što je kasnije stalo u „zaštićene dijelove dokumenata “ koje je Beograd u dogovoru sa Carlom Del Ponte držao daleko od Međunarodnog suda pravde (ICJ) u sebi krije i personificira, pokroviteljski, idiličan, odan i u svojoj srži potpuno koordiniran odnos Pala i Beograda zasnovan na konačnom uništenju BiH.

Ovdje dolazimo do suštine onoga što, prema dirigiranim izjavama iz Haga, dopire do nas u posljednjih nekoliko mjeseci, a slovi, navodno, kao „najvažniji dokazni materijal ikad pristigao u Tribunal“.

Riječ je o dnevnicima, ratnim bilješkama, meomoarima... Ratka Mladića. Odnosno, radi se o dijelu audio dokumentaciji čiji je autor i kolekcionar, opet, ovaj ratni zločinac. Kako bismo odmah razjasnili vezu između beogradskog dogovora Del Ponteove iz maja 2003. sa tamošnjim vlastima i Mladićevih audio-pisanih uradaka, treba naglasiti da je među „zaštićenim dijelovima dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane“ i jedno rješenje iz juna 1994., preciznije, ukaz tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Zorana Lilića, kojim se potvrđuje da je Ratko Mladić u tom momentu na dužnosti komandanta Glavnog štaba 30. kadrovskog centra GŠ VJ. Pored toga, ovim Lilićevim ukazom Mladić je vanredno promoviran u čin general - pukovnika jugoslovenske vojske. Kao što ovaj konkretan dokaz (odmah treba reći da postoji još na stotine sličnih, vjerovatno i puno važnijih dokumenata od ovog) o umiješanosti vojno-političkog vrha tadašnje Jugoslavije sa događajima u BiH – prije nekoliko godina nije mogao biti korišten kao dio dokaznog materijala u sudskom sporu, tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, tako ni Mladićevi dnevnici i audio zapisi koje Tužilastvo ocjenjuje „najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribuinal“ ne nude ništa više osim dobro osmišljene podvale Beograda servirane na stol glavnog tužitelja Serza Bramertza.

OSTAVŠTINA IZA ORMARA

Petnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, petnaest godina i nešto više mjeseci od podizanja prve optužnice u Hagu protiv Ratka Mladića ( 25.07.1995) i isto toliko vremena uspješnog skrivanja Mladića - vlasti u Beogradu „uspjele“ su tokom jednog od svojih, rekli bismo stotinjak pretresa Mladićevog stana na Banovom Brdu u Beogradu, doći do „dragocjenog“ audio-pisanog arhiva. Štaviše, u „najdetaljnijem“ od svih pretresa, srbijanski istražitelji pronašli su sate razgovora i snimljnih sastanaka, nekoliko VHS kaseta, stotine ispisanih stranica ratnih bilješki... Ovaj put, i to treba posebno potcrtati, staračkim godinama pristisnuta Bosa Mladić, supruga glavnog junaka ove priče, nije imala dovoljno vremena, lucidnosti i brzine da „dragocjeni“ materijal na vrijeme sakrije od nepoželjnih gostiju. Prema nekom nepisanom pravilu, sve do posljednje akcije srbijanskog MUP-a, Bosi Mladić „skrivanje dokumentacije“ polazilo je za rukom! Mladićeva ratna i poratna ostavština pronađeno je iza ormara, istog onog u kojem je nekoliko mjeseci ranije pronađen arsenal naoružanja i municije dovoljan da opremi manju vojnu formaciju. Nismo daleko od istine ako na ovom mjestu pretpostavimo kako bi u jednom od narednih pretresa objekta na Banovom Brdu, Dačićeva policija (Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova Srbije) u istom ormaru mogla pronaći i samog Mladića.

Naravno, do ovakvog scenarija neće doći. Vjerovatnoća za takvo nešto jednaka je onoj da iz 18 sati snimljenih razgovora i sastanaka ovog krvnika, koje smo preslušali, ne možete saznati ili čuti kako je planirano etničko čiščenje, zločin ili genocid u BiH.

Kao što u svojoj audio kolekciji, niti jednu jedinu sekundu nije posvetio padu zaštićene UN-ove enklave Srebrenice i genocidu koji je potom uslijedio, Mladić isto radi i u svojim pisanim dokumentima. Ni jedne jedine riječi, ni jednog jedinog slova o streljanjima, ubistvima i pljački u periodu od 10.-17 jula 1995. Isti je „rukopis“ zločinca prije i nakon pada Žepe. Ovakva saznanja koja se sama po sebi nameću nakon preslušanog i pročitanog materijala ipak nisu zasmetala Haškom tribunalu da izađe sa paušalnom ocjenom kako se u dostavljenoj zbirci, cjelokupno gledano, radi o iznimno važnim dokazima. Ako Mladić o genocidu nije pisao, niti govorio kada je trebalo, činio je to „biranim“ riječima kasnije, tokom svoji šetnji sa balkanskim kasapinom Slobodanom Miloševićem.

KUPOVANJE VREMENA

Deset mjeseci nakon srebreničkog genocida, u razgovoru sa Slobodanom Miloševićem, vođenim 11. maja 1996. u Dobanovicma iznio „svoju istinu“ o Srebrenici.

Kao što se iz tog razgovora (koji možete pročitati u dodatku) ne vidi i ne nazire „nikakva“ Mladićeva odgovornost u vezi sa počinjenim genocidom u Srebrenici, tako se ni u jednom do dostupnih razgovora ne naslućuje njegova ili nečija druga upletenost u bilo kakvu vezu sa zločinima i etničkim čiščenjem pojedinih opština u BiH. I ne samo to. Glavni akteri čiji su razgovori objedinjeni u ovoj kolekciji, a spisak je podugačak od: Jovice Stanišića, Slobodana Miloševića, Momčila Perišića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, mahom svi do jednog zločinci od formata, nakon preslušanih snimaka djeluju, najblaže rečeno, kao mirotvorci koji su zalutali u jedan krvlju i zločinom ispisan istorijski period (vidjeti dodatke). Kroz te razgovore koji su, dakako, frizirani i pažljivo selektirani provlače se švalerski uspjesi srpskih oficira, vojnička disciplina i hijerahija, vlastita veličina, dogovori sa hrvatskom stranom i političko-vojnim vrhom bh. Hrvata o zajedničkom ratovanju protiv ARBiH...(dodatak). Ove nepobitne činjenice nisu smetale haškom tužiteljstvu da bez ikakve ozbiljnije procjene i analize izađe sa preliminirnom ocjenom kako je dostavljeni materijal iz Beograda među najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribunal. Dokazima za šta, pitanje je na koje odgovor treba ponuditi Serge Bramertz. Nije teško shvatiti da u ovim razgovorima osim plejade likova čija je životna priča završena (Slobodan Milošević), ili onih koji sjede po ćelijama tribunala i čekaju višegodišnje zatvorske kazne (Stanišić, Tolimir, Simatović, Perišić...), te obilja nezanimljivih tema, Haški tribunal nije dobio ništa. Jedini dobitnik i ovaj put jeste zvanični Beograd. Opet, cijena za ovu, uvjetno kazano vrstu suradnje koju pokazuju srbijanske vlasti spram Haga biće širom otvorena vrata zavničnog Bruxelessa ili Washingtona. Zauzvrat, Mladić je dobio još koju godinu da neometano uživa u svojoj starosti.

MILOŠEVIĆ-MLADIĆ, DOBANOVCI 11. 05. 1996.: Streljanja u Srebrenici

Mladić: Prvo da vam kažem... prvo da vam kažem. Ma ja imam snimke, i ja trebam ... doduše ja nemam pristupa medijima ni na Pale, ni Beograd ni u Podgoricu. I bolje da je tako.

Milošević: I bolje. Sad je bolje.Poslije neće biti problema.

Mladić: Da vam kažem. Ja sam, bre, one civile spašavo. O kakvoj Vi deci i ženama govorite. Svako je došo, i muško, a kamoli žensko i malo i veliko tamo gde je bilo dogovoreno. To je prebačeno u Kladanj.

Milošević: Ovo do čega smo mi došli bilo je velikog streljanja civila u Srebrenici. Ne u Srebrenici…

Mladić: Koga?

Milošević: Velikog streljanja civila u Srebrenici.

Mladić: Ne,ne!

Milošević: Ne u Srebrenici, na nekoj farmi tamo.

Mladić: Ne, ne, ne, ne nikakvi civili. Ako je bilo…

Milošević: Verujem da je to Ratko moro rešiti.

Mladić: Ne samo da Vam kažem. Jeste gledali šta govore ovi što su prebegli ovamo poslije 3 meseca, četiri. Poslije godinu prebegli Turci. Vi meni niste verovali da su se tukli između sebe - Turci. Jel verujete sad nakon što ono dete govori? Dvadeset mu godina, on kaže ubijao otac sina, sin oca. Između sebe se ubijali, to je pucao svak na svakog. To trag ima predsedniče od Srebrenice do prelaza do Tuzle, tačno se zna gde je ko pado. Imate gomile gde je dvesto pobijeno, gde je deset ubijeno izmedju sebe. Ko uletali u minska polja, on se probio tuda preko vojske. Ja sam potpiso ugovor sa njima gde da dođu. I ko je došao na check point bio je spašen.

MANOJLO MILOVANOVIĆ – RATKO MLADIĆ: Ponuda od Miloševića - Grčka ili Rusija

Milovanović: I razgovarali smo dugo o vama, vi još se niste izjasnili šta hoćete, ja znam vaše namere, ovaj za ostanak, ovde, ali u vašem interesu vam garantuje bezbednost u Jugoslaviji, gde hoćete, hoćete li svojoj kući, hoćete li da ostanete u bilo kojem mestu u Jugoslaviji.

I on sada ide nekim sistemom dok sam ja živ Mladić neće biti isporučen, neće mu se ništa desiti, obezbeđenje, čija će to policija biti, kad već ne verujem u tvoju vojnu policiju.

Uglavnom da se general Mladić javi. I da dok sam ja u Srbiji Mladić će biti siguran. Međutim o tome bi bilo najbolje da s vama porazgovaram. I o tome kako vi odlučite ne smemo telefonom, nego moram otići kod njega da mu prenesemo.

Perišić kaže imaju dva mesta u Rusiji i jedno mesto u Grčkoj. Rekoh čoveče i znaš da ja, da ne bih otišo da general Mladić sada živi negdje gdje... e to je što ja mogu.

Međutim Milošević je imao jasnu predstavu... to je negdje u Jugoslaviji. E onda ne dolazi u obzir tamo vamo. Međutim Milošević je imao sasvim drugu koncepciju.

E to je šefe tako. Imat ćete sve što hoćete ako ne možete da izdržite s tim budalama ako vas proteraju, onda smo se dogovorili da ja zato moram danas pisati Biljani ona je pobegla u BL, svi koji su penzionisani generali i pukovnici i staviti na raspolaganje da se... tako da se izmaknemo ispod kandži.

MILOŠEVIĆ – MLADIĆ: Izbori u RS

Milošević: Pozitivan rezultat je za mene kada kaže ovaj Frovik koji vodi KEBS, ovaj Amerikanac provedeni su fer i demokratski izbori, njemu je toliko stalo... Ja sam sa njim razgovarao 20 puta do sada.On je čovek dobar. To je mat u dva poteza. Treba da bude jedna predstava koja će da nam pokaže demokratičnost, zato ovo hvaljenje što sve kontraproduktivno što Karadžić meće svoje i tvoje slike zajedno, ja sam rekao Gveri.

Mladić: To je zloupotreba mene. Jeste, ja sam mu rekao...

Milošević: Idi bre u p.... materinu. I onda ovi kažu, jeste Karadžić i Mladić su kočnica Dejtona.

Mladić: Hoće li on ići na izbore?

Milošević: Neće , rekao mi je da neće, ali mu nemoj reći da sam ti reko. Zato sam ti reko. Nemoj molim te, ovo što je očigledno je u njegovu korist, ali nemoj mu reći da je u njegovu korist.

Mladić: A, ko će mu biti iz SDS?

Milošević: On predlaže dubl što bi se reklo - predsednika i potpredsednika. Plavšićku i Koljevića da budu kao tandem.

Mladić: Koga ćete vi? Hoćete li Krajišnika ili dubl?

Milošević: Ma koji bre Krajišnik, jesi ti lud.

Mladić: Koga ćete da ja znam ako nije tajna?

Milošević: Ja ne bih prihvatio dubl Plavšić - Koljević jer je Biljana glupača obična, jer će stalno da nam tura prst u nos, te Karadžić, ovo, ono... Drugo, ona

je SDS i dosta se je kompromitovala u tim teškim ratnim izjavama.

Mladić: Šta vi mislite o ovome Buhi?

Milošević: Mislim da je kreten. On je rigidan u p.... materinu.

Mladić: Što?

Milošević: Tako bre, on je isti ko i Krajišnik.

Mladić: Možda je više pod njegovim uticajem, nije on loš čovjek.

Milošević: Nije on loš, nego oni su svi ograničeni. Zaista su ograničeni.

Mladić: Ne bi bilo loše da vi nasamo sa njim popričate.

Milošević: On je otrovani nacionalista.

Mladić: Nije, nije, Aco je..

Milošević: Ne može to. Vidite da vam kažem, nema etnički čiste države na svetu.

Mladić: Nema, sad smo takvi kakvi jesmo. Karadžić je idiot, on je ceo život radio sa ludacima i on uopšte ne zna raditi sa normalnim ljudima. On laže kad na kašiku zine. Ja to nikada nisam otvoreno ovako pred vama reko.

Milošević: Znam da laže.

Mladić: Prema tome, to je jedan monstrum čovek. Mene je muka naterala pa sam rekao jednom javno u Skupštini: „Ja sam čitav život radio sa normalnim, pregledanim ljudima“. On je radio samo sa ludacima. On bi mene ispeko na ražnju prije nego Alija

Izetbegović.

Milošević: Naravno. Meni neki dan kaže Karadzić: “Znate g. predsedniče mi smo uvek govorili jedino ste vi političar, a mi smo ostali amateri”. Reko: “Niste vi amateri, vi ste obični džukci koji nikada ništa nisu verovali. To je suština stvari.”

MLADIĆ–PERIŠIĆ (03.12. 1996.): Pero Čolić - rušenje

Mladić: Pozdrav.

Perišić: E, zdravo. Kako si ljudino?

Mladić: Pa, dobro sam. Uhvatili onog Čolića sa Buturovićem i ostalim šoferima.

Perišić: Je li ga voza?

Mladić: Vodaju se, j... ga. E, moj...

Perišić: Zabluda ima mnogo moj prijatelju. Ovako, ako možeš uradi nešto, hrabri ako možeš.

Mladić: Ama on, /Čolić/ ide sa šoferima, sa šoferima treba ići u autopark, a ne u…

Perišić: Ma znam ali šta ćeš, siromah sad je upao u nezgodnu situaciju…

Mladić: U auto-transportno preduzeće treba da rade šoferi, a ne...

Perišić: Ti si ga gurnuo u to.

Mladić: Nisam.

Perišić: Ma k.... nisi.

Mladić: U auto-transportno preduzeće...

Perišić: Pa što si predao da on to radi?

Mladić: Pa ko će drugi, kontinuitet Baćo.

Perišić: E pa, je li ti mogao reći neću?

Mladić: Ja ne mogu na slabim da ostanem, već na najjačim.

Perišić: Jebi ga znaš da je tako, makar ga moralno podrži.

Mladić: Pa ja sam ga moralno podržo. I reko da uradi šta treba, on radi obrnuto. J... ga, neka radi onda, ako ne znaju uzbrdo onda neka idu nizbrdo!

Perišić: Ma znam prijatelju, ali onda mu trebaš uticati.

Mladić: Molim?

Perišić: Pa utiči onda, j... ga.

Mladić: Pa ja sam običan čovek šta ću ja sada, jebi ga.

Perišić: Ajde onda obični čovječe, halo... želim ti prijatno. Budi što je moguće bolje.

MLADIĆ – MANOJLO MILOVANOVIĆ, (novembar 1996.): Planske aktivnosti

Mladić: Zdravo.

Milovanović: Zdravo šefe, kako si?

Mladić: Pa, evo gura se... ide. Izdržava se, tako. Šta ima?

Milovanović: Pa evo ja radim planske aktivnosti, na dvije pozicije informisati se, okupiti sve, pojasniti sve i baviti se obukom.

Mladić: Tako, tako, obukom i profesijom. Reci mi ovaj, kako je bilo kod predsednice?

Milovanović: Pa, uglavnom ste načuli. Ja nisam zadovoljan ali ja sam samo još jednom potvrdio moje procene još i ranije i tako...

Mladić: Isti scenario?

Milovanović: Da.

Mladić: Ovo, ovaj informiši ljude, ne trebamo mi da se upuštamo u njihove tračeve i medijske budalaštine.

Milovanović: Odlično.

Mladić: Nek oni lupaju sta hoće, narod zna i vojska zna šta je ko uradio.

Milovanović: Jasno.

DRUGI RAZGOVOR

MLADIĆ - NEIDENTIFIKOVANI OFICIR VRS

Mladić: Ej, đe si junače sta ima?

NN: Nema ništa, evo radimo po planu.

Mladić: Radite samo po planu, je li sve u redu?

NN: Hoće li ovo da se razreši i to?

Mladić: Pa razrešiće se, ovaj bila je jedna grupa sa predsednicom, 4 generala. Ja očekujem da ona dođe, pa ako dođe, dođe - to je njen problem, predsednik može i da dođe i da ne dođe. Ovaj, trebalo bi da dođe među svoju vojsku. Ona je razumno biće, samo njome manipuliše onaj čupavac i ostali. Nije ona, onaj čupavi radi verovatno po nalogu svojih mentora.

TREĆI RAZGOVOR

MLADIĆ – NN OFICIR VRS

NN: Halo?

Mladić: Ej, Dragi

NN: Ej!

Mladić: Šta ima novo?

NN: Ma ništa ovi majmuni još nisu uspostavili ovaj sistem veza…

Mladić: Da, da, dobro. Ne treba praviti nikakve varijante. Sinoć smo razgovarali, ti prenesi Radovanu, sinoć smo razgovarali sa predsednicom kod mene i kod grupe starešina generala. Ona je naučila dobro pesmicu u svom bunkeru, glede bilo kakvih rešenja za status i vojske i naroda! Pa očekujem da dođe načelnik štaba, general Milovanović, koji je bio na kolegiju sa njom prethodni dan, pa ćemo videti kako da rešimo ovaj problem što je moguće mirnije i bolje. Drugo, prenesi Radovanu – sutra ovi naši iz MUP-a imaju krsnu slavu, neka oni slave mada su je pogazili i ne treba da ide Radovan i ostali, a vaše kolege neki mogu da idu da vide tamo jer su to ista naša deca. E tako.

RATKO MLADIĆ - RADMILA MILENTIJEVIĆ, ministrica za informisanje u Vladi Srbije: Koga će narod na rukama nositi

Mladić: I ovo isto što je ovaj došao Mitropolit, svi oni hoće sada da im ja dam ovlašćenja kao i onaj neki što mi se javio, izigrava nekog velikog advokata u Americi. Svi oni trebaju moj potpis. Kao on bi mene branio. Rekoh:” Jesi ti advokat?” Kaže: “Jesam”. Došao je sa onim predsednikom advokatske komore iz Beograda i kaže: “Generale znate mi hoćemo da vas zastupamo na Haškom tribunalu”. Rekoh: “Zastupajte”. Ama, kaže:” Treba nam potpis”. Rekoh: ”Vama treba moje ovlašćenje da bi skupljali pare po Americi i Vas ne nteresuje Ratko Mladić. Ni moja ni Karadžićeva sudbina. Ako si ti toliki advokat, što ste dozvolili da se pokrene Haški tribunal protiv nas. Vaša nauka i diplome možete spaliti. Jer ja taj sud niti ću priznati”.

I sad ovi majmuni ovde rade tako, dogovaraju se sa Miloševićem i on sa njima. Ovamo i jedni i drugi preda mnom glume da su onaj protiv onoga, ovaj protiv ovoga, faktički da izvinete, prde u istu tikvu, jer samo su bitni oni, a ne narod. Ja to znam i rekao sam otvoreno neka se razračunaju ili slože, jer kad bude trebalo pomest će ih metla neće se znati im trag. A neka on samo, on meni ne može ništa on može samo sebi nešto. Oni znaju, i on i Amerika, da im ne odgovara moja orijentacija na narodnu kartu. Ja sam mogao da se dogovorim u Americi više nego oni svi jer Amerika je meni nudila, Holbruk je meni nudio: ”Generale šta ti hoćeš to će biti realizovano!” Ali da se prihvatim političke uloge. Neću ja to da prihvatim taj tron, da čistim jer su oni to zaprljali ovim obrazom. Shvatate li?

Ja sam razgovarao sa generalom Klarkom prvi, i otvorio taj američki kanal i meni je Klark

došao kao specijalni izaslanik predsednika Klintona i rekao mi: ”Predsednik Klinton će uraditi generale šta vi želite. Ali samo pod uslovom da se vi prihvatite da budete srpski lider”. Ne, neću ja to, srpski narod bira svoga lidera neću da se namećem pod dikatatom Amerike. Jer neću da sebe podredim nikome. A ovi su to pružali na sebe i sada prvo ide pravilo da mene oblate, i sada će mene se rešiti i faktički će se rešiti svog obraza. Obojica i Karadžić…

Milentijević: Njegova numera je odsvirana.

Mladić: E tako je. Milošević je na to igro i ako uspe da sroza Karadžića i kroz to i Mladića

Milentijević: Ja vam kažem…

Mladić: Zato što su beda što su prodali taj narod ja sam rekao i Miloševiću: ”Dođi!” Ne smiju da dođu. Bili smo kod njega u uredu. Ja sam rekao: ”Idemo na Kalemegdan. Ti izaberi ulicu koju hoćeš uz pratnju. A ja ću bez pratnje drugom ulicom pa ćemo videti ko će da dođe bezbedno!” Kažem: ”Mene će narod na rukama doneti, a tebe će sabiti u prvu kanalizacionu cev i tako sve vas, vi ste marginalci. Samo što si se ti oslonio na 100.000. milicionera i pustio si ih da pljačkaju tamo i mislite da ćete preko pljačke zauzdati narod kao konja i upravljati njime. Ne!” Narod je došao sebi, i budite uvereni da narod, jer nije on osnovao vlast i državu da bi ga ona pljačkala maltretirala. U Americi je nesto drugo, Amerika pljačka svet...

EKSKLUZIVNO: Mladićeva dobrodošlica Jadranku Prliću i delegaciji HVO – a i političkog rukovodstva HR HB

Ja želim ovde da kažem nekoliko reči, čini mi se da mi moramo da znamo ko smo, moramo da znamo gdje smo i kako ćemo. Mislim da je dobro prvo ovako sastanak vidim i drago mi je što su sve strane. Prava je šteta što je bilo toliko uzroka, krvi. Šta je bilo bilo je. Prošlost ne možemo izbrisati. Možemo to zanemariti. Zbog ovoga što je pred nama. Ja se slažem da se pokušao definirati neprijatelj. Ja se slažem da su nam zajednički neprijatelji bitni da nešto ovdje odlučimo na ovom nivou ili na nekom drugom susretu. Mi možemo ratovati kao što samo i danas ali trebamo se zapitati kad će... na ovaj dan. Ja ne bih želio da budem neiskren, ne vidim da su još uvijek prošle opasnosti. Ja polazim kao vojnik od objektivnih okolnosti, ja imam određene ili naša politika, ovaj... za broj naših vojnika, stanovnika i zarobljenika na prostorima sjeverne od linije koju...

Mi nemamo ni jednu jedinicu našu koja radi na vašoj ili našoj strani ili koja je ovakva ili onakva, u ovom trenutku smo svi tu. Moramo odmah imati u vidu da je bilo veliki broj zemalaja u svijetu makar na strani... naročito islamski partneri... i ne samo na području bivše Jugoslavije.

Mi moramo da vidimo kako i na koji način da izgradimo povjerenje.

Mi se moramo odmah imati u vidu da je veliki dio, makar....i mislim da vi osjećate da ....Mi moramo danas da radimo, da razgovaramo...? A kako i na kojoj kad ga nema. Meni je teško ovako da pozitivno razgovaram i dogovaram sa generalom i gospodom, jer ja ovo prvi put vidim....ovaj mi ne možemo da prihvatimo ovakvu neozbiljnost.....jer to unosi zabunu, mogu da shvatim i razumem šta se desilo,ali ....

Prema tome mislim da se sada hrvatska politika jasno definisati i odrediti prema onome sto je vama jasno i gospodine Predsedniče. Ja se slažem i prihvatam vašu tezu da je... ne moramo se danas dogovoriti, mi moramo da kažemo stop, to danas nije išlo da im stavimo prijedlog i da vidimo šta je sporno i kako mislimo da se može rješavati. Ako mislimo da nam nije bilo do rata ili da možemo ratom, onda ćemo ratovati. Imate jedan od dva kolosijeka kojim možemo da idemo. Jedan je neki od programa a drugi je rat. Ono što me ispunjava da je po deklaraciji je da se i hrvatska strane, dakle gospodinu Tuđmanu ovaj skup, da možemo... raditi zajedno. Ne možemo mi pomagati hrvatsku vojsku u Varešu, Kiseljaku i Žepču da ginu moji i vaši ljudi zajedno, svaki dan, dok ja u Trebinju trpim udare po Trebinju i po ljudima od hrvatske vojske. Mi moramo ići odmah, ako ne onda mi nemamo šta. Onda ja mogu ići odmah. Nemam šta da razgovaram sa generalom Norcem.

Tukli smo se, ja znam šta je bilo, znam ja njegove aktivnosti, jer nisam htio sve visoke komandante, bilo je ajde pusti sve visoke komandante da prođu... prema tome bilo je tako kako je, ja neću, mislim. U policiji je možda moguće tako razgovarati, ali u vojsci nije moguće. Jer ne može ni on ...oni su izgubljeni ukoliko im mi ne pružimo odgovarajuću pomoć. Ima drugi prostor, zato mislim pitanje hrvatske vojske i njenog angažovanja, odnosa prema našem narodu i to treba da se eliminiše. Ako treba ja predlažem da se napravi sasatanak jedan kvalitetan gdje će biti i predstavnici BiH i Hrvatske, i Tuđman i ostali i da definišemo kako... jer krajnja je situacija da vidimo ko je neprijatelj stvarni, kako sa njim i ono što kaže predsednik Prlić, pa ćemo onda videti. Ja imam zahteva od vaših komandanta, i predstavnika, potužilo se, ljudi se žale, a ja ne mogu da dozvolim da još neko strada. Nije on kriv sto se zaneo nekom politikom koja mu je obećavala. Pa bih ja predložio ovaj te dve osnovne stavri pored onoga sto sam rekao ko smo, sta smo, kud ćemo kako ćemo sta možemo. Ne možemo nas dvojica da govorimo o nekim budućim odnosima iz ....sabora Hrvatske...i ja sam po tim događajima ponajstariji ovdje pa da kažem. Ne možemo mi imati od Knina saradničke odnose a da se ide na neko selo ili sta ja znam da se planira ovi ili ono. Zato ja mislim da treba više općih okvira tih hrvatsko-srpskih odnosa, slažem se s vama, prvi put, da bez kompleksnog rješenja hrvatsko-srpskog pitanja nema mira na kompletnom Balkanu i ne samo to. I štaviše mislim da se trebaju uključiti i muslimaske vlasti ne vlasti BiH, ali ja mislim da ti trterba da se otvore mogućnosti za konstruktivne prijedloge nekih evropskih zemalja u prvom redu ove četiri koje ste procijenili i stavise ...veoma je bitno da evropske zemlje shvate da kršćanska Evrope shvati da ne možemo da dozvolimo ono što su nam i prreci prije nekoliko vjekova nisu dozvoljavali, smo vodili kršćanske ratove, ko to nije shvatio u Evropi, a mislim da je i hrvatska strana shvatila kolika je bila opsanost od one turske enklave zapadno. Sta nas još može koštati, ja mislim da nam neće ići na ruku ako budemo jedni na druge udarali, jer će to pogodovati muslimanima. Oni nisu za podcjenjivnaje. Ne iz razloga sto ih malo ima, sto se ogu naoružati ne iz razloga sto ih mogu podrzati već po meni iz razloga što oni su takav kalibar da je njima draže poginuti sa tom idejom nego živjeti bez. Ja bih zato da se udare prvo političke dimenzije i okviri. Znači treba prvo gledati političke dimenzije iza onog sto je bilo, znači ako smo i neprijatelji bili može tu neki i mali mirovni ugovor da se napravi, ne mora danas moze i kasnije na nekom političkom nivou i to da bude mislim ne možemo mi tako, znam ne možemo da idemo van politike, jer niko ne govori o sebi. Meni interesuje strategija, na taj način rešimo stvari. Mi ne možemo da budemo uvijek neki privjesak Evrope uvijek , ni mi ni vi. I ne može Evrpa da zanemaruje nas i naše zelje, da uvazava muslimanima zelje a nama da ne uvažava. Mi moramo neke stvari promijeniti u evropskim i svjetskim okvirima, u političkim razmišljanjima našim, da imamo mi osnove, da ne bude sad Roso izdajnik u hrvatskom narodu zato što je sjeo sa Mladićem da razgovara ili Karadžić i Mladić izdajnici u srpskom narodu zato što razgovaraju sa Bobanom . Moramo se prijeteljski odrediti, da se ide mirnim putem da razriješi uz uvazavnaj i jedne i druge pa i treće strane, A isto tako moram da kažem što se tiče te muslimanske države. Ona će biti jedan balon koji će se naduvavati i nema svrhe ono što ne završimo sad nećemo nikad. A ne možemo da se ispravimo ovdje sad , jer inače smo pokazali ono sto smo ljudima za tri godine....eto tako ja zelim da budem iskren, sto se tiče odgovornosti mi ćemo stati na to za rješevaanje mirnim putem. Isto tako moramo da vidimo da znam, sta i kako dokle jer vi znate sta su...Hvala vam

(zurnal.info)

Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”

Neformalna i anonimna grupa “Pritisak”, koja je poslednjih mjeseci osmislila više kampanja protiv vladajućeg režima u Republici Srpskoj, nastavlja da nervira stranački vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Početkom sedmice u Banjaluci su se pojavili novi plakati i naljepnice “Pritiska”, kojima se građani pozivaju da učestvuju u nagradnoj igri - “Pritisni i sa malo vode, Mile ode”. Poruka je ilustrovana slikom toaletne šolje i vodokotlića, a na veb sajtu “Pritiska” navedeno je da je glavno izvlačenje 3. oktobra. Svi učestvuju, svi dobijaju,a “mega nagrada za sve nas – ode Mile”. Date su i jasne instrukcije za učešće u nagradnoj igri - uzmi naljepnicu “ode Mile” od bilo kog aktiviste ili simpatizera “Pritiska”; uđi u klozet, WC, ćenifu…; olakšaj se, olakšaj sebi; zalijepi naljepnicu, ako je nužda manja, zalijepi jednu; ako je nužda veća, lijepiš dvije; pustiš vodu; i na kraju- Mile kaži osam.

Plakati i naljepnice “Pritiska” osvanuli su na ulaznim vratima Akademije nauka i umjetnosti RS, u studentskom domu, na ulazima u banjalučke fakultete, u toaletima banjalučkih kafića i pojedinim parking mjestima u gradu. Aktivisti “Pritiska” uspjeli su da svojim naljepnicima prelijepe izborne plakate SNSD-a u banjalučkom naselju Lazarevo (Budžak), netom prije nego što se na stranačkom skupu pod šatrom u tom dijelu grada pojavio cijeli stranački vrh, predvođen Miloradom Dodikom. “Pritisak” već dobrano nervira režim i SNSD, pa se glasnogovornik ove stranke Rajko Vasić odlučio obračunati sa visokim pritiskom, otkrivajući kako je ishodište te napasti u stranim ambasadama i ovdašnjoj opoziciji.

- BiH je usrana zemlja. To je najčistije što mogu da kažem o BiH. Diljem Republike Srpske već mjesecima traje prljava predizborna kampanja u kojoj su na sceni bili Kontejneri, opoziciona lažijada o svakovrsnom kriminalu, nužničke šolje i slogani tipa: S malo vode Mile ode. To mi ne govori ništa o poštenju, korektnosti, istini, snazi opozicije.
To mi govori o nužničkom ropstvu u koje je zapala jedna plejada srpskih krajputaša, bunjištaraca, otpadaka, kojih ima u svakom društvu, da se razumijemo. Nužničko ropstvo znači da su oni u Velikim Govnima. Sa tom plejadom Robova u Govnima pakt slapaju opozicionari. Ivanić, Tadić, Krsmanović, Bajić, Mihajlica. Neki su i sami dio Ropstva….Sve te i druge fekalne aktivnosti u BiH, od Bakira pa do naljepnica, finansiraju inostrani tajni izvori. Prljavim novcem. Novcem iz ruke u ruku. Za te naljepnice neko je morao dobiti pare u Banjaluci, pored troška štampe, da bi ih lijepio na svaki plakat, što je trud koji se graniči sa vjerskom devijacijom, napisao je, između ostalog, Rajko Vasić na svom blogu.

Vasićevo pisanije samo potvrđuje da će svako ko nije pravovjerni SNSD-ovac, ko se usudi da pomisli drugačije, a kamoli svoje slobodarske misli pretoči u djelo, postati meta Rajkove pljuvačine. Iskusila je to i politička analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić, koja se usudila da javno podrži aktivnosti “Pritiska”.

- Aktivnosti ove neformalne grupe su potpuno legitimne i poželjne. Oni izražavaju svoj politički stav iz jedne druge perspektive na koju javnost u RS nije navikla i mogu se upoređivati sa ‘Otporom’. Ključno pitanje je da li će ova grupa djelovati i svoj rad koncentrisati samo na predizbornu kampanju ili nastaviti da djeluje i posle oktobarskih izbora, kazala je Topić.

Dan poslije njene izjave, Vasić je objavio tekst pod naslovom “Otkrivaju se pristiskaši”, vrijeđajući Tanju Topić, krajnje vulgarno i primitivno i dovodeći je u vezu sa međunarodnom ujdurmom protiv Republike Srpske.

Grupa “Pritisak” pojavila se nedavno i sve njene akcije usmerene su ka kritici aktuelne vlasti u RS. Reklamne agencije, koje daju usluge oglašavanja na bilbordima, odbile su njihove plakate nakon što se u Doboju pojavio prvi njihov bilbord sa porukom “Dođi Mile u naš kraj, pa da vidiš šta je raj”. Bila je to prva akcija “Pritiska” nazvana “Čestitka za premijera”. Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”.

- Osnovni i jedini cilj grupe je osvajanje slobode, poručili su iz “Pritiska”.

(zurnal.info)

Posla za firmu ima, ali je preko osamsto njenih radnika na ulici! Ovakav apsurd moguć je samo u Bosni i Hercegovini, preciznije u trebinjskoj firmi “Novoteks”. Uz sve to, aktuelno rukovodstvo moli radnike da se vrate na posao, ali grupa njih “sindikalno organizovanih” to ne dozvoljava, zahtijevajući isplatu svih zaostalih plata. Epilog je već rečen, a pfeniga niko dobiti neće još godinama. I sve se to dešava u jeku predizborne kampanje, kada vlastodršci otvaraju puteve, hale, škole, temelje svega i svačega, a sve uz sasluženje korumpiranog klera (koji svetu vodicu naplaćuje po cijenama američkih državnih obveznica), i kada nikome, ama baš nikome, ne bi trebalo da odgovara zatvaranje firmi i slanje radnika kućama. Malo morgen.

KO JE UKRAO 13 MILIONA?

“Novoteks” je, izvan svake razumne sumnje, žrtva mafije koja ne dozvoljava da se firma pokrene, jer bi to značilo raskrinkavanje njihovih nedjela, odnosno pljačke od preko 44 miliona maraka. Uz sve to, mafija ima velike planove sa zemljištem na kojem se nalazi preduzeće, jer se radi o atraktivnoj lokaciji na kojoj je već odavno predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, čijom prodajom namjeravaju uzeti milionska sredstva. Krenimo redom.

Nakon rata se u austrijskim bankama gubi svaki trag sumi od cca 13 miliona maraka. Novac je nestao prije privatizacije preduzeća, čijih je 24 posto kupio Radovan Vučković, 2004. godine. Vučković do većinskog udjela dolazi krajem 2008., ali pomenutih 13 miliona nije pronašao ni tada, a ni do sada, premda je, nema dileme, “Novoteks” i kupio da bi se domogao tih para. Ništa sporno: Sam pao, sam se ubio, rekao bi običan svijet. Vučković, koji se “Žurnalu” nije javio uprkos brojnim pozivima, uspio je na kraju da pronađe partnere firmi i da pokrene poslove, ali ga je “sindikalna grupa” u tome onemogućila. Između ostalog, da se ne bi ušlo u trag onim milionima iz Austrije, premda je jasno da “sindikalci” o tome pojma nemaju, ali to itekako dobro znaju oni koji stoje iza njih. Pitanje je ko je pare pokupio? Na njega nema odgovora, sem špekulacija da se novca navodno dokopao Boro Vučurević, ratni i poratni direktor “Novoteksa”. Vučurević, osnivač SDS-a, firmom je gospodario do 1998. godine, kada ga je naslijedio Dragomir Benderać, socijalista i čedo trebinjskog grobara Slobodana Mrdića, koji je firmu dotukao. Neki špekulišu da je Benderać, a ne Vučurević pokupio milione, a na to pitanje nikakav odgovor nisu dali ni Tužilaštvo, a još manje policija, kojima je krivična prijava upućena početkom prošle godine. Previše je para da bi narečeni išta ozbiljno uradili, a sasvim je realno da su se i oni “ugradili”, kako bi slučaj, baš kao i “Novoteks” progutala crna zemlja. To što će progutati i osamsto porodica, koga briga. Tu je Crveni Vladika Grigorije da grešne razriješi svih grijeha, a bezazlenim obeća bolje radno mjesto u Raju.

RED OPELA, RED VESELJA

Legenda u Trebinju kaže da su “Novoteskove” pare završile u naftnim platformama kod Norveške, a ko ubire oktanski kajmak, teško da ćemo saznati. Tek, ni Vučurovićevo ni Benderaćevo maslo nije za ramazana. Prvi je za samo godinu dana (2006.-2007.) zadužio firmu za cca 5 miliona, koje mu je otpisao Gojko Gepek Kličković, dok je drugi tokom decenijske vladavine “Novoteksom” preduzeće zadužio za, kako u ovoj firmi tvrde, ravno 30 miliona maraka. Benderać je na čelo “Novoteksa” došao marta 1998. godine, samo dva mjeseca nakon što je Milorad Dodik otpočeo svoj prvi premijerski mandat. Benderać je tada bio u dresu SP RS, a danas je u SNSD. I zaslužio je nakon tolike pljačke. Čak i u ovakvoj nakaradnoj i mafijaškoj državi toliku pljačku teško je prikriti, te je cilj svih ciljeva uništiti “Novoteks”, pozvati Grigorija na opijelo, izgraditi zgrade, pozvati Grigorija na veselje, a sve to nakon što SNSD još jednom dobije izbore, što i jeste kratkoročni cilj onih koja stoji iza “sindikalne grupe”.

Aktuelna vlast saučesnik je mafije koja poravnava “Novoteks”, jer ta firma slovi kao SDS-ova, pa se smatra da njeno spaljivanje u Trebinju donosi pobjedničke glasove, čiji su vlasnici poraženi radnici. Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi. Premijer Milorad Dodik obećava stečaj, što se slavi kao najveći poslovni uspjeh. Kojeg li nonsensa: ne trebaju im partneri sa zapada, ali stečaj i konačno uništenje firme je itekako dobro došlo. Nakon nje ostaće pusta ledina na koju su oko bacili čelnici trebinjske firme “Neimarstvo”, čiji je vlasnik Mato Uljarević, a duhovnik Grigorije, vladika odmetnut od pameti, koji se služi svim nezakonitim sredstvima kako bi se dočepao miliona i njima izlobirao mjesto patrijarha. Grešan je Grigorije, a Strašni sud će u njegovom slučaju, (kad za to dođe vrijeme), zasjedati mjesecima. “Nema grijeha koji mi nije pao na pamet...”, otpočeo je jednu svoju besjedu u Hramu odmetnuti vladika. I nema, kao što nema grijeha koji nije počinio i koji i sad ne čini i kao što nema grijeha koji neće počiniti da bi pokušao postati ono što nikada postati neće.

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT UMRO

Grigorije i Mato Uljarević, te interesna grupa koju okupljaju, stoje iza “sindikalne grupe” koja je opstruisala sve poslove, što ih je rukovodstvo “Novoteksa” dogovorilo. Oni će firmu “potvrditi”. U to nema nikakve sumnje, jer je na čelu male, ali odabrane “grupe sindikalaca” Bosiljka Uljarević, rođena Matina sestra, što samo za sebe dovoljno govori.

Radnici su sada kućama, čekaju izbore; glasaće kako će glasati, nesvjesni da su žrtva mafije, koja svoje pipke ima u svim strankama. Ogromna većina njih nikada nikakav posao više neće dobiti. “Novoteks” je definitivno mrtav, kao i brojne druge firme u RS i BiH. Grigorije se tome raduje, jer će Mato graditi zgrade za žive. Koji će doletjeti avionima na trebinjski aerodrom, da bi kupili stanove izgrađene na zgarištu firme koja je imala sve šanse da uspije, ali nije bila jača od mafije.

GREŠNI GRIGORIJE I MATE NEIMAR

«Neimarstvo» je besplatno izgradilo Grigoriju kuću u naselju Todorići, dok je njegovoj majci sagradilo stan u naselju Bregovi. Uz sve to, džaba je renovirana i Grigorijeva «Gradska kafana». «Neimarstvo» je izgradilo i zgrade na Goričkom polju za Industriju alata. Dogovoreno je 520 KM po kvadratu, ali ih je koštalo 750. Radnicima je obećana cijena od 900 KM, ali su na kraju plaćali po 1100 KM po kvadratu.

Projekt Izbori 2010: TV debate i forumi doživio je debakl i prije nego što je krenuo. RTV FBiH povukla se iz projekta jer smatraju da bi ovakvim debatama bio narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu

Projekat Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) “Izbori 2010: TV debate i forumi” doživio je debakl i prije nego što je krenula njegova realizacija. Radio-televizija Federacije BiH u četvrtak, 16. septembra, saopštila je da se povlači iz projekta, odnosno da neće učestvovati u produkciji i emitovanju izbornih tv debata koje organizuje NDI u saradnji sa javnim emiterima.

Iz RTV Federacije BiH pojasnili su da se povlače iz projekta, jer postoji debalans u smislu predstavljanja političkih subjekata, s ozbirom na to da su Centralna izborna komisija (CIK) i Regulatorna agencija za komunikacije (RSK) jasno definisali da izborni program mora biti u skladu sa važećim pravilima. Još su upozorili, navodi se u saopštenju RTV Federacije BiH, da ne smije doći do debalansa u pogledu predstavljanja političkih subjekata u izbornom programu ove medijske kuće

- Emitovanjem ovih debata bio bi narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu RTV FBiH. Radio-televizija Federacije BiH ne prejudicira ocjenu da će ova debate narušiti balans u programima ostala dva emitera, s obzirom na to da je svaki emiter autonomno izradio svoj plan izbornog programa, naglašava se u saopštenju.

Osim toga, navedeno je, debate su organizovane po neprihvatljivim pravilima, kojima je ugrožena i narušena autonomnost uređivačke politike ovog javnog emitera i prema kojima voditelj (urednik) RTV Federacije BiH nema slobodu izbora.

Kako saznaje „Žurnal“, ovakva odluka RTV Federacije BiH donesena je zbog ignorisanja zahtjeva njihovog predstavnika u pripremama za prvu izbornu debatu, koja će se emitovati iz Banjaluke 16. septembra. Predstavnica Federalne televizije na pripremnom sastanku odbila je zahtjev NDI da se unaprijed napišu pitanja, koja bi se tokom debete postavila političarima, što su novinari BHT i Radio-televizija RS unaprijed prihvatili. Predstavnica FTV-a je upozorila da je to klasičan primjer cenzure i ograničavanja novinarskih sloboda, predlažući da se utvrde tek okvirne teme, a da tokom emisije svaki od novinara postavlja pitanja koja smatra relevantnim. Uz to, saznajemo, predstavnica FTV-a insistirala je da se u studiju zadrži prazna stolica, predviđena za predstavnike Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji su davno ranije otkazali učešće u svim izbornim debetama koje organizuje NDI. Predstavnici NDI, BHT i RT RS-a odlučili su da iz studija izbace SNSD-ovu stolicu i pored opaske novinarke FTV-a da „prazna stolica mnogo govori sama za sebe“.

Također, saznajemo da su predstavnici NDI u pripremi samog projekta bili obaviješteni da SNSD neće učestvovati u njihovim debatama, a da su ostale političke stranke, učesnike debate, o tome upoznali samo dan ranije. Političari iz RS, koji su prihvatili učešće u debati, nezadovoljni su činjenicom što se direktno neće moći sučeliti sa predstavnicima vladajuće stranke, koju smatraju najodgovornijom za loše stanje u ovom entitetu.

Prema projektu NDI, predizborne debate čiji će učesnici biti predstavnici političkih partija na entitetskom nivou biće prikazane 16. septembra u Banjaluci odnosno 23. septembra u Mostaru, dok je na državnom nivou televizijska debata zakazana za 30. septembar.

(zurnal.info)

Bijeljinsko tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu da li je odbornik u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi

Bijeljinsko Okružno tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu i objelodani - da li je odbornik “Naše stranke” u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi, koja je njegovoj stranci trebalo da donese predizborne političke poene.
Glavni okružni tužilac Novak Kovačević rekao je da tužilaštvo provjerava sve informacije koje je o ovom slučaju dostavila policija.

- Mi nismo sasvim sigurni da li istragu uopšte treba pokretati. Nedostaje nam puno stvari da se slože kockice, zato što je čovjek, navodno, otet, a tri dana je hodao po Srbiji, po Novom Sadu, ne javljajući se ni policiji ni bilo kome drugom, rekao je tužilac Kovačević “Žurnalu”.

SPORNA TRI DANA

Vidaković tvrdi je sporna tri dana bio u Novom Sadu i Sremskoj Kamenici, jer slučaj svoje otmice nije želio da prijavi policiji u Srbiji, sumnjajući da bi ga oni predali policiji Republike Srpske u koju nema povjerenja. Uz to, kod sebe nije imao lične dokumente, pa nije mogao da pređje granicu. Pozvao je zeta i obavijestio ga da je uspio pobjeći otmičarima, a ovaj mu je potom u Srbiju donio ličnu kartu i pasoš.

- Smatrao sam da načelnik Bošković, koji me je kidnapovao, ima veze u vrhu policije RS, pa je cijala stvar mogla da bude predstavljena drugačije nego što zaista jeste. Zato sam odlučio da se predam lokalnoj policiji u Osmacima, jer mi je to bilo sigurnije. Sačekao sam zeta da mi donese dokumente, kako bi prešao granicu, a onda sam sve prijavio policiji u Osmacima, rekao je Vidaković “Žurnalu”.
On je ponovio da su ga 1. septembra, oko pola deset, načelnik Bošković i dvije nepoznate osobe odveli iz kafane u Kalesiji do Dri ne.

- Odmah su mi oduzeli telefon, saobraćajnu i vozačku, a lična i pasoš su mi ostali kod kuće. Prebačen sam čamcem u Srbiju gdje nas je čekalo drugo vozilo sa srbijanskim registracijama, ispričao je Vidaković. Tvrdi da je 12 dana bio zatočen u nekom mjestu u okolini Beograda, da fizički nije maltretiran, te da je, iskoristivši odsustvo dvojice otmičara, skočio sa terase i pobjegao.
- Bio sam u okolini Beograda. Uspeo sam da dođem do pruge. Vozom sam otišao za Novi Sad, pa dalje za Sremsku Kamenicu, Šabac ... Nisam imao telefon, kazao je Vidaković.

On je ubijeđen da njegova otmica ima političku pozadinu, jer nije pristao na ponudu Boškovića da dobije mjesto potpredsjednika lokalne skupštine, a da zauzvrat pristupi skupštinskoj većini koja podržava načelnika. Prema njegovim riječima, cilj je bio da se ne pojavi na sjednici Skupštine opštine Osmaci 13. septembra, kako opozicija ne bi imala većinu.

- Ovo je sve urađeno sa ciljem da se blokira skupština, da nemamo većinu i da on i dalje ostao načelnik, iako je na referendumu izglasan njegov opoziv, ističe Vidaković.

Odbornik Naše stranke uspio je da stigne na sjednicu lokalnog parlamenta, navodeći da je tako propao Boškovićev plan da opozicija nema većinu i ne izglasa izvještaj komisije nakon održnog referendum.

Građani Osmaka su na referendumu, održanom 8. avgusta, izglasali nepovjerenje SNSD-ovom načelniku Branislavu Boškoviću, ali će on na toj funkciji ostati sve dok Centralna izbora komisija (CIK) ne potvrdi rezultate referenduma.

- Odbornici su tražili da se izja snim i ispričao sam im šta se desilo. Nakon to ga smo donijeli odluku i pri hvatili izvještaj o sprovođenju referenduma i po slali ga CIK-u u Sarajevo, kazao je Vidaković.

IGRE I TUŽILAŠTVO

Nismo uspjeli stupiti u vezu sa načelnikom Boškovićem, a na telefon na centrali opštine niko se nije javljao. Bošković je ranije opovrgao da ima bilo kakve veze sa Vidakovićevom otmicom, tvrdeći da su to “gnusne laži, koje se koriste u političke svrhe”. Vidaković, međutim, za “Žurnal” kaže da je Boškovicć vozio auto kojim je dovezen do Drine, odakle je prebačen u Srbiju, dok ostalu dvojicu otmičara ne poznaje.
Glavni tužilac bijeljinskog Okružnog tužilaštva Novak Kovačević kaže da tužilaštvo neće dopustiti da bude uvučeno u političke igre, sa bilo koje strane.

- Neka političari rade šta hoće, ali ne mogu da uvlače tužilaštvo u svoje igre, kazao je Kovačević. Tužilac Ratko Kerović policiji je već izdao naloge da izvrše dodatne provjere, poslije čega bi trebalo da donese konačnu odluku- da li će istraga biti pokrenuta ili ne.
Odbornik Vidaković najavio je da će sutra o slučaju svoje otmice imati sastanak sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom. “

- Dotle je došlo, jer tužilaštvo nije radilo. Poslije sastanka sa visokim predstavnikom vidjećemo šta će biti, zaključio je Vidaković.

Zapanjujuće je da nijedna politička stranka u RS nije reagovala na cijeli ovaj slučaj.

(zurnal.info)

Kada politička partija zatraži pomoć privrednici moraju biti spremni da je pruže ili da trpe posljedice.

Luku Mitrakovića iz Srpca u Republici Srpskoj (RS) skupo je koštala odluka da odbije zahtjeve lokalnog vodstva Srpske demokratske stranke (SDS). Prije 10 godina zatražili su od njega da donira novac i privoli svoje uposlenike da glasaju za kandidate ove stranke.

Stranačka većina SDS-a svojim uticajem u tadašnjoj Skupštini opštine dovela je do bankrota Agroslaviju, firmu koju je Mitraković osnovao 1991. godine. Agroslavija se u početku bavila uzgojem stoke, da bi 1998. godine registrovala djelatnost eksploatacije pijeska i šljunka. Pedesetak radnika je ostalo bez posla, a Mitraković se već devet godina spori na sudu, isčekujući finansijsku i moralnu satisfakciju.

Ovaj slučaj svjedoči koliko je teško pojedincima da se odupru političarima gladnih donacija i glasova, te kako policija i sudovi ne pružaju dovoljnu zaštitu protiv ove, gotovo legalizovane, prakse iznuđivanja.

Zbog straha od odmazde privrednici uglavnom o ovome ne žele javno govoriti. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva razgovarali su sa direktorima sedam firmi iz Viteza, Novog Travnika, Banja Luke i Sarajeva uz obećanje da će njihov identitet biti zaštićen. Svi se manje više slažu u jednom – možete reći ne zahtjevima političkih partija, ali bi vam to moglo otežati poslovanje u budućnosti. Oni koji prihvate pravila stranaka mogu računati na zaštitu, kao i pomoć u dobijanju javnih poslova.

Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International BiH kaže da političke partije često traže od privrednika razne usluge, no oni sami nerado o tome govore.

"Razlog zašto ne žele razgovarati je što privrednici vide štetu u svom budućem poslovanju. Znači, ako ja sad to prijavim, mogu zatvoriti firmu jer neću dobiti drugog posla," kaže Đikić. "Narod priča o tome. Otiđite u bilo koju kafanu i čućete, ovaj uzeo ovoliko, ovaj drugi ovoliko, ali na kraju to su sve špekulacije."

Najsvježija prijava za stranački pritisak na preduzeće dolazi iz Trebinja. Slavko Vučurević, predsjednik Opštinskog odbora Partije demokratskog progresa (PDP) Trebinje je 24. augusta podnio prijavu protiv Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Vučurević u prijavi navodi da su članovi SNSD-a sazivali radnike Hidroelektrana na Trebišnjici i pritome im prijetili otkazom ukoliko ne obezbijede 10 do 50 glasova za njihovog kandidata. Prijavu je podnio Javnom tužilaštvu Trebinje, Centru službe bezbjednosti Trebinje i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Marko Mitrović, direktor Hidroelektrana i funkcioner SNSD-a u Trebinju, je u razgovoru sa novinarom CIN- rekao da su optužbe na račun SNSD-a čista predizborna kampanja te da su netačne.

"SNSD-u ne treba pritisak na glasače da glasaju za nas na izborima. Prema tome, tvrdim da to nije tačno ili ja o tom nemam saznanja a mislim da bi trebao znati šta se dešava." – dodao je Mitrović.

Slučaj iz Srpca

Jedan privrednik je ipak otvoreno progovorio o slučaju iznuđivanja. Luka Mitraković tvrdi da ga je u aprilu 2000. godine posjetio Miloš Milenčić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Srbac i član lokalnog rukovodstva SDS-a tražeći 10.000 KM za štampanje plakata. Te godine su se održavali Opštii izbori na kojim je Milenčić bio kandidat za Narodnu skupštinu RS.

"Osim toga tražio je da izlobiram svoje radnike da daju svoj glas za SDS", kaže Mitraković. "Ja sam to normalno odbio. Odmah mi je rekao da ću za tim dobro da zažalim."

Šest mjeseci kasnije, 6. oktobra 2000. godine, put koji je Mitraković koristio za transport pijeska blokirala su dva traktora. Policija mu je rekla da se strpi, i da će blokada biti uklonjena. Pet dana kasnije, Skupština opštine Srbac razmatrala je rad preduzeća Agroslavija, nakon čega je, načelnik opštine zatražio od Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove da se realiziraju zaključci Skupštine i postavi ograničenje nosivosti na put koji je koristilo ovo preduzeće.

Agroslaviji je nakon toga zabranjeno da deponuje šljunak, a na lokalnom putu Razboj-Bajinci je postavljen znak zabrane prolaza teretnih vozila nosivosti 8 tona. Mitrakovićevi kamioni su imali nosivost od 10 tona, zbog čega su policijske patrole kaznile Mitrakovića i Agroslaviju najmanje 12 puta zbog vožnje po ovoj saobraćajnici.

Potom je Opštinski sud za prekšaje Srbac u junu 2001. godine, osam dana nakon što je vodoprivredni inspektor podnio prijavu, kaznio Agroslaviju zbog vršenja eksploatacije pijeska iz rijeke Save bez prethodno pribavljene saglasnosti.

Međutim, Agroslavija je imala svu potrebnu dokumentaciju za rad, prije svega Rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz maja te godine kojim se daje saglasnost za eksploataciju vodnog materijala. Također je imala i saglasnost Kapetanije pristaništa Brčko za eksploataciju-bagerovanje riječnog nanosa korita Save.

Ljubomir Marić, tada član Opštinskog odbora SDS-a, rekao je novinaru CIN-a da je glavni pritisak dolazio od Milenčića i Dragoljuba Kasagića, tekođe jednog od lokalnih lidera SDS-a. Kaže da mu je Milenčić nakon jednog stranačkog sastanka u Opštini predložio da i on preko političkih veza Agroslaviji zabrani prolazak kamiona.

Marić kaže da mu je tom prilikom odgovorio da nije niti zakonito ni izvodljivo nekome zabraniti korištenje javnog puta.

Milenčić, koji 2000. godine nije izabran u Narodnu skupštinu RS, ovo je demantovao. Odbio je razgovarati o slučaju.

Nakon zabrane prometa teretnih vozila nosivosti iznad 8 tona, Mitraković je počeo pijesak prevoziti zaobilaznim putem, što je značilo i znatno veće troškove. Momo Perić, predsjednik Mjesne zajednice Dolina Donja kroz koju je prolazio taj put, kaže da je Kasagić od njega zatražio da postavi barikade i spriječi prolaz kamiona, što je on odbio.

Ni Kasagić nije želio komentarisati ovaj slučaj.

Posljednji pokušaj za spas preduzeća

Nakon svega Mitraković je organizovao peticiju za podršku Agroslaviji koju je potpisalo 237 ljudi. Također je poslao i dopise na adrese petnaestak nadležnih institucija i nevladinih organizacija, ali bez većeg uspjeha.

Agroslavija nije mogla ispoštovati svoje obaveze ni prema klijentima, niti plaćati mjesečnu ratu od 7.100 KM za kredit od 250.000 KM koji je 1998. godine dobila od USAID-a, kako bi pokrenula eksploataciju šljunka. Za ovaj kredit Mitraković je založio imovinu pod hipoteku. Tokom dvije godine uspješnog rada firma je uspjela vratiti gotovo polovinu kredita. Osim ovog Mitraković je podigao još nekoliko kredita kod različitih banaka.

On je planirao da proširi svoju djelatnost, nabavi nekoliko kamiona i zaposli stotinjak novih radnika. Kasnije je morao odustati i prihvatiti činjenicu da neće uspjeti oživjeti svoj biznis.

Traženje pravde pred sudom

Agroslavija je u julu 2001. godine, zbog opstrukcija rada preduzeća, podigla tužbu za nadoknadu štete protiv Opštine Srbac na Opštinskom sudu u Srpcu. Predmet je prvo odbijen zbog nenadležnosti, a zatim i odbačen kao neosnovan. Međutim, nakon niza žalbi, rješenje slučaja danas je u rukama sudija Privrednog odjeljenja Osnovnog suda u Banjaluci.

Opštinske vlasti Srpca, su u junu 2005. godine pozvale Mitrakovića na sjednicu komisije kako bi razgovarali o nagodbi. U to vrijemeje u opštini vladala SNSD.

Mitraković prepričava kako je izgledao sastanak između predstavnika Agroslavije i petočlane opštinske komisije. "Smatrali smo da smo došli do rješenja a onda smo čuli od načelnika Kojića da će se svim sredstvima boriti, iako je rekao da je postojala pogreška njegovih prethodnika, da Agroslavija ne dobije nikakvu odštetu."

Mirko Kojić, načelnik Opštine Srbac i član SNSD-a, je novinaru CIN-a kazao da ne želi komentarisati ovaj slučaj, te da sve radi za dobrobit Opštine.

Mitraković kaže da ne misli da će skoro dobiti odštetu i da bi moglo proći još pet do šest godina prije nego što ovaj slučaj dobije epilog.

Još nekoliko primjera uticaja stranaka na firme

Pred Sudom BiH je prije tri godine vođen postupak protiv Mladena Ivanića i još četvorice čelnika Partije demokratskog progresa (PDP) pod optužbom da su od februara do maja 2002. godine od direktora šumskih gazdinstva tražili da pribave najmanje po 10.000 KM za financiranje partije.

Mirko Rokvić, tada direktor Šumskog gazdinstva Klekovača-Potoci je, svjedočeći pred Sudom, tada izjavio da je njemu i drugim direktorima jedan od čelnika PDP-a rekao da ih je "PDP postavio na mjesta direktora i jedino ih PDP može smijeniti ukoliko ne budu poslušni, a ako budu poslušni bit će maksimalno zaštićeni od strane PDP-a."

Sud BiH ih je junu 2008. godine oslobodio optužbe sa obrazloženjem da nema dokaza da je novac uistinu dat.

Prošle godine je, osim PDP-a, i Socijaldemokratska partija (SDP) povezana sa reketriranjem privrednika. Radi se o slučaju kada su čelni ljudi ove stranke osumnjičeni za pokušaj reketiratiranja Nihada Imamovića, direktora ASA Holdinga iz Sarajeva. Imamović je to prijavio Federalnoj upravi policije početkom jula 2009. godine. Policija je dostavila izvještaj Tužilaštvu BiH krajem prošle godine protiv više osoba iz ove stranke.

Imamović je rekao da mu je Sead Hasibović, direktor građevinskog preduzeća Butmir iz Sarajeva rekao da se sastao sa Zlatkom Lagumdžijom, predsjednikom SDP-a, Marinom Ivaniševićem, predsjedavajućim Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Damirom Hadžićem, načelnikom opštiine Novi Grad i Dževadom Bećirevićem, načelnikom opštine Centar i da su oni zatražili 2,2 miliona KM u zamjenu za promjenu regulacionog plana Alipašin Most. To je bio uslov da ASA Holding nastavi započetu izgradnju poslovno-stambenog centra u sarajevskom naselju Otoka.

Prema Imamoviću, Hasibović je rekao da Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, tom prilikom nije došao na sastanak.

Novinar CIN-a je kontaktirao Hadžića sa zahtjevom za razgovor, na što on nije pristao, dok je Lagumdžija bio nedostupan za komentar.

Tužilac koji vodi ovaj slučaj, Dubravko Čampara je rekao za CIN da se istraga vodi protiv Hadžića, Lagumdžije i Hasibovića, te da su ova trojica i saslušani kao osumnjičeni u ovom slučaju.

SDP je u aprilu ove godine saopštio da je Zlatko Lagumdžija u izjavi datoj Tužilaštvu BiH kazao da su svi navodi iz Imamovićeve prijave lažni i netačni.

U ranijim saopštenjima u vezi sa ovim slučajem SDP je optužio Imamovića za nelegalnu gradnju 20.000 kvadratnih metara, te da on kroz montiranu aferu pokušava izbjeći vlastitu odgovornost za to.

Od podnošenja policijskog izvještaja prošlo je više od osam mjeseci, Tužilaštvo još uvijek nije podiglo opužnicu protiv čelnika SDP-a i vlasnika firme Butmir, niti odbacilo prijavu.

(CIN)

Nenad Stevandić, ratni zločinac koji je tokom predratnih i ratnih godina organizovao terorističke napade na nesrbe u Banjaluci i Krajini, njihov progon, premlaćivanja, pljačke i ubistva, ponovo prijeti. I to vrlo ozbiljno. Ovaj put potpisniku ovih redova, što se drznuo da objavi samo djelić teških zločina za koje je Stevandić direktno odgovoran («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.) i zbog kojih, što je tragično, još uvijek nije odgovarao.

ATENTAT NA KOPANJU

«Vaskovića i njegovu porodicu ću protjerati iz Banjaluke. Uništiću ih», samo je dio prijetnji koje mi svakodnevno stižu putem posrednika, jer se zločinačka hulja ne usuđuje da me sam nazove i priprijeti. Tipično za zlikovce njegovog kalibra: nikada u prvom redu, uvijek pokušavaju ostati iza i naći nekoga da umjesto njih obavi prljavi posao. Na sličan način Stevandić je djelovao i tokom 1991. i 1992. godine kada je svoje ubice slao u kuće muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odakle su ih odvodili «u nepoznatom pravcu». Njihovi zemni ostaci nalaženi su desetinu godina kasnije u okolini Kotor Varoši (Midhat Rušidi) i drugih mjesta oko Banjaluke. Prije odvođenja dešavale su se paljevine, eksplozije, premlaćivanja, pljačke...

Hulja je nastavila svoj zločinački pohod i nakon rata. Nije se libio da priprijeti i Željku Kopanji, o čemu svjedoči «Izvještaj o atentatu na Željka Kopanju», (08.04.2000. godine), koji je sastavio Pol Grejdi, agent FBI koji je vodio istragu o ovom gnusnom pokušaju ubistva.

«Početkom oktobra 1999. godine prema Kopanji (izvor: Izvještaj broj 474/99, datiran 1.11.99., intervvju sa Željkom Kopanjom koji je vodio Ranko Đukerić) petnaest dana prije eksplozije bio je na kiosku na raskrsnici Ranka Šipke i Jovana Dučića u Banjaluci i tada je vidio Nenada Stevandića. Kopanja ga je upitao «šta ima». Stevandić je odgovorio: «Šta te briga». Kopanja ga je tada pitao «jel to popravljaš ambasade ili ćemo to mi uraditi nakon što ih ti uništiš» (misleći na strane ambasade koje su srbi oštetili protestvujući za vrijeme NATO bombardovanja. Prema Kopanji Stevandić je organizovao sve proteste u RS protiv Amerikanaca i Britanaca). Stevandić je odgovorio: »Tvoje ubistvo snajperom je otkazano, ali reći ću ti jednu stvar: kupi sebi dizel, nemoj da voziš benzinca, ili kad ga već voziš, vozi sa pola rezervoara, zato što će te dići u vazduh». Policija u Banjaluci nije kontaktirala Stevandića, a kada smo mi pitali ko je on, rečeno nam je samo da je on doktor i srpski radikal na početku rata, trenutno nastanjen u Beogradu. Prema Kopanji, Stevandić je povezan sa srbijanskom DB i bio je umiješan u transfer vojske iz Jugoslavije u RS. Tokom rata imao je visoki čin u Kriznom štabu Krajine, pukovnik. Predsjednik te organizacije Radoslav Brđanin je trenutno u Hagu optužen za ratne zločine, dok se pukovnik Stevandić, prema Kopanji, istražuje», navodi se u Izvještaju. Grejdi je u Izvještaju osumnjičio Stevandića kao jednu od osoba odgovornih za atentat na Kopanju. Vozilo Željka Kopanje dignuto je u vazduh 22. oktobar 1999. godine, a on je u ovom stravičnom terorističkom napadu ostao bez obje noge. Naručioci i izvršioci pokušaja ubistva nikada nisu otkriveni, a Stevandić se ponovo vratio u politiku pod okriljem Srpke demokratske stranke (kandidat za Narodnu skupštinu RS) i ponovo prijeti.

ZADATAK SOS-a

Hulja se prestravila istine o sebi i pokušava njeno objavljivanje zaustaviti na sve moguće načine. Neće mu uspjeti, jer ako neko treba da se plaši to je Nenad Stevandić zbog zločina koje je počinio, a nikako potpisnik ovih redova. A Stevandić je počinio užase. Ranije smo objavili, («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.), da je Stevandić, između ostalog, naložio odvođenje Midhata Rušidija; da je, zajedno sa pripadnicima Srpskih odbrambenih snaga (SOS) čiji je bio komandant, odgovoran za brojne terorističke akte, progone, premlaćivanja, ubistva... Zadatak SOS-a bio je «istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada», o čemu je svjedočio i jedan pripadnik te paravojne formacije, čije je ime poznato redakciji.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a. Samo ovo svjedočenje ( a ima ih još) direktno Stevandića vodi u zatvor.

KARADŽIĆV TAJFUN

Huljini lični prijatelji Radovan Karadžić i Jovica Stanišić su Haški optuženici, a on će, izvan svake razumne sumnje, odgovarati u ovoj zemlji. I to veoma, veoma brzo. A razloga, sem navedenih itekako ima. Stevandić nije bio samo komandant SOS-a, već i značajan faktor u zloglasnoj privatnoj Karadžićevoj obavještajnoj službi «Tajfun», o čemu «Žurnal» posjeduje relevantu dokumentaciju. Osim Bošnjaka i Hrvata, «Tajfun» je progonio i nepodobne Srbe, a Stevandić je prednjačio u tome. Da bi svom zločinačkom projektu dao potrebnu akceleraciju, čak je inscenirao atentat na sebe 14.04.1992. godine, kada se lakše (samo)ranio u ruku, nakon čega su krenuli novi pogromi nesrpskog stanovništva u Banjaluci, ali i Srba koji nisu podržavali takvo zločinačko orgijanje. Stevandićevo zločinačko djelovanje i navedeno stanje veoma vjerno oslikava i izvještaj jednog od pripadnika tadašnje srbijanske Državne bezbjednosti.

«Molimo vas za hitan kontakt sa Centrom kako bi pojasnili i razjasnili određene okolnosti koje ne idu u prilog ni nama ni vama ukoliko želimo uspjeh u izvršavanju zadataka koji nam predstoje. Nalazimo se u okruženju tako da daleko više strahujemo za sigurnost svojih porodica i svoju vlastitu od «Naših» nego od pripadnika iz redova ekstremista SDA i HDZ. Samozvane srpske vojvode, vođe i kolovođe u svom okruženju i pod svojom kontrolom imaju veći deo rukovodstva SDS, a poseduju jake oružane grupe koje prete svima koji ne misle kao oni i ne rade kao oni», navodi se u izvještaju, datiranom 15.04.1992. godine.

«Žurnal» je u posjedu i brojnih drugih dokumenata koji argumentuju Stevandićev zločinački pohod. Hulja je prestravljena i nastaviće prijetiti, ali ni mnogo jači zlikovci moju porodicu i mene nisu uspjeli istjerati iz Banjaluke, još manje uništiti, pa neće ni on. Pravda u ovoj zemlji stiže puževim korakom. Ali stiže!

Stevandić je pozivao na formiranje paravojnih jedinica

Nenad Stevandić je i putem radija pozivao na formiranje paravojnih jedinica. tako je putem tadašnjeg Radio Banjaluka, 05.02.1992. godine pozivao u rat.

«Što se tiče građana Banjaluke želimo da ih obavijestimo da od 15 do 18 sati, svakog četvrtka, organizujemo upis novog članstva, a u tome novom članstvu mi smo dali mogućnost da se određeni ljudi koji to žele prijave u dobrovoljačke odrede, koji bi bili pod kontrolom JNA», pozivao je Stevandić, predstavljajući se tada kao predsjednik Krajiškog sokolskog društva. Društvo je nedugo potom dobilo prefiks «Srpski», a Stevandić je osnovao SOS. On je sa ovom terorističkom jedinicom 03.04.1992. godine blokirao u potpunosti Banjaluku, što je bio znak za početak definitivnog etničkog čišćenja nesrba. Stevandić je tada (a i sada) bio u veoma bliskim vezama sa Nikolom Špirićem, aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

(zurnal.info)

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora

Razriješena je misterija oko naručivanja i plaćanja kampanje “Nije kasno za bolji život” u kojoj se promovira svijetlija nam energetska budućnost u Federaciji BiH. Nagađanja ko je platio, ko je naručio i kome treba priča da milijarde stoje vani, samo ih S BiH mora pokupiti, razriješio je sam ministar energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije Vahid Hećo. Priznao je, javno, kako postoje krugovi koji njemu sada plaćaju milione da jednog dana dobiju poslove vrijedne nekoliko milijardi.

Više od mjesec dana su građani Federacije BiH obavještavani kako će Hećo i Stranka za BiH zaposliti hiljade ljudi i donijeti milijarde stranih investicija u zemlju. Mi ne moramo ništa raditi, naše je samo da stavimo iksić pored imena Harisa Silajdžića i, ako nam nije mrsko, ispred Stranke za BiH.

Onda je Transparency International postavio pitanje: S obzirom na oprečne izjave iz kojih ponovo nije jasno iz kojeg izvora je finansirana kampanja, TI BiH smatra da ministar Hećo duguje građanima objašnjenje:

• ko je finansirao kampanju Elektroprivrede,

• koliko je utrošeno na nju, te

• koja je agencija, i na koji način, odabrana da kreira i sprovede kampanju?

Pošto su na reklamama bili potpisane Elektroprivrede BiH i HZ HB logično je bilo za pretpostaviti da su oni finanasirali makar dio kampanje. No, kažu da nisu. Nije ni Vlada Federacije, barem prema riječima premijera Mustafe Mujezinovića.

Hećo je pokušao da se brani šutnjom ali nije izdržao. Obzirom na sadržaj pismenog odgovora koji je poslao u TI BiH, bolje bi mu bilo da je istrajao u nastojanjima.

“... obavještavamo vas da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije pokrenulo navedenu kampanju na zahtjev menadžera pojedinih firmi koje su i finansirale kompletnu kampanju, a iz razloga što su našli interes u ovim projektima i očekuju da će i njima biti pružena prilika da dobiju poslove na istim, što bi bilo na korist ovom Ministarstvu, elektroprivredama i svim menadžerima uključenim u ovu kampanju, a sve za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Ujedno vas obavještavamo da ovo Minisitarstvo nije učestvovalo u raspisivanju javnog poziva za izbor najpovoljnije ponude za implementaciju navedene javne kampanje, niti je na bilo koji drugi način učestvovalo u ocjenjivanju i izboru najboljeg ponuđača, kao ni finansiranju iste.”

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora. Kampanju koja kaže ako Hećinoj stranci date glas biće para, posla..., ma svega. Oni se, dakle, nadaju da će postati “strateški partneri” Stranke za BiH i dobiti poslove od nekoliko milijardi, i ko zna šta sve još.

Ako i druga ministarstva krenu Hećinim putem, uskoro bi mogli imati firme koje podržavaju gradnju GAK-a nadajući se da će dobiti tendere za nabavku medicinske opreme ili trgovce automobilima koji finansiraju kampanju bezbjednosti u saobraćaju ne bi li lakše prodali svoje skupocjene automobile državnim institucijama i ministrima.

Al' to nije korupcije, zar ne.

Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.

(CIN)

Kantonalni odbor SDA Sarajevo je preko Uslužne zadruge Peskara do 2008. godine upošljavao studente za pomoćne poslove, iako je ova firma još 2005. izgubila registraciju.

Stranka demokratske akcije (SDA) je isplaćivala plate kuririma, vozačima, kafe kuharicama, studentima preko Uslužne zadruge Peskara, tri godine nakon što je Općinski sud u Sarajevu poništio registraciju ove firme. Revizori Centralne izborne komisije (CIK) su utvrdili da je ova stranka platila sve račune Peskare u 2008. godini, no nisu bili ovlašteni da provjere da li je novac došao do povremenih uposlenika stranke. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) su pronašli da u pojedinim slučajevima postoje neslaganje između iznosa koje je SDA uplatila Peskari i izjava ljudi kojima je ona trebala dati novac.

Revizori CIK-a su ove godine dodatno prekontrolisali poslovne knjige Kantonalnog odbora SDA Sarajevo za 2008. godinu i pronašli da je Peskara te godine ovoj stranci dostavila 13 računa u ukupnom iznosu 57.321 KM, koje je SDA i platila.

Šef Službe za reviziju CIK-a Hasida Gušić kaže da je ova institucija u izvještaju o reviziji financijskih izvještaja SDA za 2008. godinu iznijela primjedbu da ova stranka nije obrazložila troškove u poslovnom odnosu sa Peskarom, iako je to morala učiniti s obzirom na plaćeni iznos.

Prema riječima Gušić, Kantonalni odbor SDA Sarajevo je koristio usluge Peskare od 2005. do 2008. godine. CIN je utvrdio da je u 2005. godini Peskari uplaćeno ukupno 67.990,65 KM. Podaci za 2006. i 2007. godinu nisu jasno evidentirani u financijskim izvještajima SDA.

Gušić kaže da revizori CIK-a nisu provjeravali da li je novac stigao do korisnika, jer za to nemaju ovlasti.

Iako u stranci kažu da u njihovom poslovnom odnosu sa Peskarom nema ništa sporno, generalni sekretar SDA Amir Zukić nije dozvolio novinaru CIN-a uvid u račune o njihovom prometu sa zadrugom. CIN je ipak uspio doći do dijela dokumentacije iz 2008. godine.

Na jednoj od uputa Peskare za rad od 28. augusta 2008. godine, stoji da studenti Edvin Hodo, Aida Šaban i Amir Telebećirević za 200 sati rada za ovu stranku trebaju naplatiti po 1.000 KM, a Azra Mrnđić 1.050 KM. Račun je poslan isti dan, a SDA je Peskari uplatila navedeni iznos.

Novinari CIN-a su razgovarali sa Hodom i Šabanom, dok su ostali bili nedostupni. Hodo je kazao da nikada nije dobio novac od SDA, niti je radio za njih.

"Veze nemam, vjerujte. Nikada nisam radio za njih. Otkud ja, pojma nemam", kaže Hodo. U centralnoj evidenciji Agencije za identifikacione dokumente BiH postoji samo jedna osoba sa ovim imenom i prezimenom.

S druge strane Šaban je, kako kaže, radila za SDA, ali se nije mogla sjetiti kada i koliko je novca dobila. Iako je račun bio izdat prije dvije godine, kazala je da je za SDA radila prije 10 godina, a kasnije se ispravila i kazala, možda prije pet godina. Dodala je i to da je u više navrata dobijala manje sume novca ali da se ne sjeća koliko.

Porezna uprava Federacije BiH je u prvoj polovini ove godine obavila inspekciju zadruge Peskara, nakon čega je 20. jula poslala obavijest Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u kojoj je navedeno da postoji sumnja u utaju poreza i davanje lažnih poreskih prijava. Inspektor Željko Radulović kaže da očekuju da im Tužilaštvo Kantona Sarajevo odobri nastavak istrage.

Šef regionalnog istražnog odjela Poreske uprave u Sarajevu Fuad Milić izjavio je za CIN da nisu istraživali njihovo poslovanje sa SDA, nego sa pojedinim preduzećima u Sarajevskom kantonu, te da su u jednom predmetu utvrdili da postoje fiktivni spiskovi ljudi za isplate.

Radili preko Peskare, pare podizali u MOS-u

Uvidom u dokumentaciju o osnivanju zadruge, CIN je otkrio da je Kantonalni sud u Sarajevu 19. januara 2005. godine donio rješenje o prestanku rada ove zadruge. To su potvrdili i revizori CIK-a.

Unatoč tome Peskara je tokom 2005. pa sve do kraja 2008. godine nastavila da ispostavlja račune stranci za povremene poslove studenata, za rad vozača, kafe kuharica, kurira ali i račune za kurseve engleskog jezika, otkup knjiga i usluge slikanja.

Šef registra privrednih subjekata u Sarajevu Asaf Daupović kaže da preduzeće čini krivično djelo ako posluje, a nema registraciju.

Sud je poništio registraciju Peskare jer je ova zadruga zakasnila sa podnošenjem nove prijave za registraciju u skladu sa Općim zakonom o zadrugama.

U SDA kažu da nisu mogli znati da je Peskara izgubila registraciju, jer im je ona dostavljala ovjerene fakture, a oni su ih uredno plaćali.

Zadruga Peskara je prijavljena na adresi u Halilovićima bb u Sarajevu, no novinari CIN-a je nakon višednevne potrage tamo nisu pronašli.

Uposlenik u finansijama Kantonalnog odbora SDA Sarajevo Suad Deljković kazao je da kancelarije Peskare nisu bile u Halilovićima nego da su ljude za naplatu honorara i podizanje faktura slali u prostorije MOS-a, koji se nalazi u sarajevskom naselju Malta. MOS je također uslužna zadruga, a njen direktor Enver Zornić nije želio komentarisati informaciju koju smo dobili u Kantonalnom odboru SDA. Kazao je da on nije povezan sa Peskarom.

Peskaru su uz polog od po 100 KM u februaru 2001. godine osnovali Mufid Frlj, Azra Bajramović i Aziz Šehović.

Frlj je kazao da on ne zna ništa o poslovanju firme, a da je njegov osnivački ulog od 100 KM platio direktor zadruge Muharem Zornić.

Direktor Peskare Zornić, kojeg je novinar CIN-a pronašao na privatnoj adresi u Sarajevu, nije želio razgovarati o poslovanju zadruge.

Prema Zukiću, SDA je odabrala Peskaru jer su smatrali da se radi o dobroj firmi. Međutim, Deljković kaže da je Peskara izabrana jer je Zornić prije rata bio predsjednik omladine SDA.

"To je nastavak rada, da se da podrška toj firmi", kaže Deljković.

Niko ne provjerava troškove stranaka

Stranke su dužne da svake godine CIK-u dostave finansijske izvještaje. Prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka, CIK je ovlaštena da obavi reviziju prihoda stranaka ali ne i njihovih troškova. Zakonom nije propisano na šta stranke mogu trošiti novac.

"Stranka može trošiti na šta hoće, a to je većinom budžetski novac. Mi ne kontrolišemo troškove i to je naš najveći nedostatak", kaže Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK-a.

Transparency International BiH je u ovogodišnjoj analizi pod nazivom Finansiranje političkih partija u BiH naveo da su finansijski izvještaji stranaka nedovoljno jasni i da CIK na osnovu njih ne može ući u detalje transakcija niti provjeravati da li se sredstva namjenski troše, budući da sama nije ovlaštena da provjerava bankovne račune stranaka.

Međutim generalni revizor Ureda za reviziju BiH Milenko Šego kaže da je upravo cilj revizije da se javnosti obznani kako se troše javna sredstva.

(CIN)

Veselin Vlahović Batko konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina. Podsjećamo na potresno svjedočenje Komandanta Balije

 Monstrum s Grbavice, Veselin Vlahović konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Na Aerodromu Sarajevo predat je policijskim službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i pripadnicima Sudske policije. Određena mu je mjera pritvora i priveden je u pritvorske prostorije Kompleksa pravosudnih institucija BiH. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina.
Podsjetimo, španska policija uhapsila ga je u gradu Altea. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor. Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici. Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”. Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

Prije nekoliko mjeseci objavili smo dijelove iz knjige Balija, koju je napisao Božidar Debelonogić.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću. Ponovo prenosimo ovo potresno poglavlje.

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)

Damir Kaletović, novinar Federalne televizije (politički magazin «60 minuta») izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjaluci, (ekspozitura Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirana u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), da «nije kriv», zato što je snimio Vitomira Popovića, nekadašnjeg ombudsmena BiH, kako mu blagoglagoljivo i u skladu sa zakonima o ljudskim pravima koji važe u Republici Srpskoj poručuje: »Ti zaslužuješ metak u čelo»!

NIŠTA NOVO

Tanja Mrđa, tužilac Okružnog tužilaštva Banjaluka, (ekspoziture Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirane u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), nije zatražila smrtnu kaznu za Kaletovića ( to je u ingerencijama Popovića), već uslovnu dok nekadašnji «branilac ljudskih prava» ne odluči kada će novinaru FTV-a sprašiti zrno u glavu. Spasen Keleman, SNSD-ov sudija za prethodni postupak, potvrdio je njenu optužnicu i «pružio» priliku Kaletoviću da se, u skladu sa ljudskim pravima koja važe Republici Srpskoj, izjasni o krivici, prije nego što Vitomir Popović preuzme stvar u svoje ruke i uradi ono što svaki dželat radi.

Pisati o tome kako je suđenje Kaletoviću udar na medije; udar na ljudske slobode; proces kojim režim želi dokazati snagu; predizborni trik SNSD-a koji suđenjem šalje poruku svim nesrbima koji žive u RS da će ponovo biti progonjeni, po potrebi i ubijani, samo zato što su to što jesu..., je deplasirano, jer je opštepoznata stvar da su sve navedene konstatacije istinite i čine dio zločinačkog plana: sačuvati mafijašku državu, ne pitajući za cijenu. Esenesdeovo tužilaštvo i sud bitan su dio te platforme, jer imaju sveti zadatak da mafijaše, sjecikese, zlikovce, pervertite i ubice u javnosti predstave kao umiljatu jagnjad, dok svi oni koji drže do sebe, pravde i slobode trebaju da završe kao najgori kriminalci. Društvo jednog zlog i izopačenog lica, ogrezlog u kriminalu i zločinima, što RS danas jeste, na odličnom je putu da to u potpunosti i ostvari. Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije. «Slučaj Kaletović» specifičan je i po tome, jer su ključni kriminalni igrači duboko involvirani u njega i jer su ga, na kraju krajeva, oni i stvorili.

SLUČAJ DODIK I KONDIĆ

Na čelu pravosudne hobotnice je Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) i predsjednik Okružnog suda Banjaluka, koji je odobrio da se Kaletoviću sudi, prije nego li mu Popović presudi. Novković je na mjestu prvog čovjeka VSTS naslijedio Branka Perića, sudiju državnog suda, koji već mjesecima poziva na krivično gonjenje novinara!!! Nije slučajno Novković došao na ovako visoko mjesto u bh. pravosuđu. Prije toga on je uradio izvanredan «domaći zadatak», kada je kao predsjednik vijeća Okružnog suda u Banjaluci, dana 25.05.2006. godine, donio presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci u «slučaju Dodik i Kondić». Da ne bude zabune, premijer Milorad Dodik i njegov ministar finansija iz prvog mandata (1998-2001) Novak Kondić oslobođeni su optužbi da su počinili brojne finansijske malverzacije u navedenom periodu. Presuda je smiješna, jer je svima u ovoj zemlji znano koliko su tada popljačkali i Dodik i Kondić i njihovi gaulajteri, ali je bitna, jer predstavlja tačku sa koje je pravosuđe nepovratno palo u bezdan, odnosno naručje Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

SIUSRETI NA IMANJU

Predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo oslobađajuću prvostepenu presudu u «slučaju Dodik i Kondić» (17.10.2005. godine) bio je Spasen Keleman, isti onaj «sudija» koji je potvrdio optužnicu protiv Kaletovića. Dok se vodio taj postupak, Keleman je sa kolegama iz Suda i Tužilaštva bio redovan gost na Dodikovom imanju, na kojem je i utanačena «presuda». Novković, koji i dan danas živi u Beogradu, a radi u BiH, bio je glavna spona. Danas Keleman sudi svima onima koji se usude i riječ prozboriti o nečasnim radnjama premijera i njegovih izopačenika. Predsjednik osnovnog suda u kojem se sudi Kaletoviću je Milan Tegeltija, član tužilačkog tima koji je, svojevremeno, optužio Dodika. Tegeltija je na ovo mjesto došao nakon što je izgubio proces protiv Dodika, a učinio je sve da ga izgubi, kao i njegov tadašnji kolega Zoran Lipovac, koji je zbog propasti «slučaja Dodik» nagrađen mjestom Ministra lokalne uprave i samouprave u vladi nekadašnjeg klijenta. Uz to je za naredne izbore kandidovan na listi SNSD za parlament RS.

NEMA PRAVDE ZA SOLDATA

Tegeltija i Lipovac, sem što su sve učinili da oslobode, (a ne optuže), Dodika (i uz to njegovim medijima dojavljivali kako im napreduje «optužnica»), tada su «zaboravili» da tretiraju «slučaj Zekstra». Ukratko, Dodik je preko tadašnje «Agroprom bake» svom kriminalnom kompanjonu u Zemunu Draganu Đuriću i njihovoj firmi «Zekstra» prebacio 350 hiljada maraka iz budžeta RS, za koje je on kupio vozila («opel astra») i napravio taksi službu u Beogradu. Profit je išao i Dodiku, a kada je NATO bombardovao Srbiju, Dodik je «astre» sklonio na svoje imanje u Bakincima.

«Zekstra» se nije našla u optužnici, jer je u ovaj šokantni kriminalni slučaj do grla bio upleten i Miroslav Soldat, tadašnji direktor «Agroprom banke». Ko je Miroslav Soldat? Niko, osim što je brat Vitomira Soldata, šefa Okružnog tužilaštva u Banjaluci. Zato Soldat nije procesuiran.

Vitomir Soldat i sada je šef Okružnog tužilštva i Tanja Mrđa, koja je predmet ismijavanja svojih kolega zbog neznanja i nesposobnosti, je po njegovom direktnom naređenju podigla optužnicu protiv Kaletovića. isti taj Vitomir Soldat ne podiže optužnicu protiv ubica Borke Ožegović («Profesionalno je zaklana», rekao je za «Žurnal» član istražnog tima), premda zna ko su. Ona je ubijena, jer su ratni zločinci, koji su pobili desetine Bošnjaka i strpali ih u jame u selu Bunarevi na Manjači, smatrali da je znala ko su bili egzekutori. Ožegovićeva nije imala pojma o tome, ali Vitomir Soldat itekako zna ko je ubio i nju i Bošnjake civile. Zna on i ko su glavni akteri brojnih drugih ratnih i poratnih zločina, kriminalnih akata, pljački, prevara..., ali dokaze ne traži, već ih prikriva.

Kaletović je u rukama monstruma, sa dugima.

U SUDNICI

Brojne novinarske ekipe pratile su suđenje damiru Kaletoviću. «Tužilac» tanja Mrđa je vidljivo drhtala, prestravljena situacijom, licemjerni Keleman je sa facom dobroćudnog beskičmejaka izigravao «sudiju», Kaletović je bio miran i sabran, a njegov advokat Nikica Gržić standardno hladnokrvan. Nekoliko novinara i uposlenika FTV-a u sudnici je nosilo majice na kojima je pisalo «Smrt fašizmu, sloboda medijima», a istu je imao i Kaletović. Cijeli postupak bio je gotov za nekih dvadesetak minuta.

OVO JE SMIJEŠNO

Novinar Federalne televizije (FTV) i političkog magazina “60 minuta” Damir Kaletović izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da nije kriv. On je ocijenio da je umesto pokretanja postupka protiv njega, trebalo suditi Popoviću koji mu je pretio smrću.

Izjašnjavajući se o optužnici koju je protiv njega podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci, Kaletović je kazao da “optužnicu razumije jezički, ali da ne shvata njenu suštinu, jer je njemu prijećeno smrću”.

Okružno tužilastvo Banjaluka podiglo je u maju ove godine optužnicu protiv Kaletovića za neovlašteno snimanje i prisluškivanje. U optužnici se navodi da je Kaletović 28. septembra 2007. godine u službenim prostorijama ombudsmana za ljudska prava BiH, bez, kako se tvrdi, odobrenja Popovića, naredio snimatelju da snimi celi njihov neformalni razgovor, a dijelove tog razgovora objavio je par dana kasnije u političkom magazinu FTV televizije “60 minuta”.

Bivši ombudsman BiH tada je Kaletoviću rekao da je “zaslužio metak u čelo”.

Kaletović je u to vrijeme za politički magazin “60 minuta” radio prilog u ratnoj ulozi Vitomira Popovića, kao visokog funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) i sudije Osnovnog suda u Banjaluci, u progonu nesrpskih kadrova iz pravosudja RS. Vitomi Popović sada je dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci.

Komentarišući cijeli slučaj, Kaletović je rekao da je banjalučki Osnovni sud “imao izvanrednu priliku da spere strašnu mrlju sa pravosudnih institucija BiH, koju im je nanijelo Okružno tužilastvo u Banjaluci, podižući optužnicu protov njega”.

“Ovde je došlo do zamjene teza. Umjesto da odgovara čovjek koji je novinaru uputio prijetnju smrću, odgovara novinar koji je samo radio svoj posao”, naglasio je Kaletović. Za njega je cijeli proces “nastavak udara režima i političko-pravosudne mafijaške hobotnice na nezavisne medije, poput Federlane televizije i političkog magazina “60 minuta”.

“Nažalost, medijski mrak koji je uspostavljen u RS dolaskom na vlast Milorada Dodika pokušava se sada na mala vrata uvesti i u Federaciju BiH. Meni je žao što ovdašnje pravosudje nije pokazalo ovakvu ekspeditivnost u rasvetljavanju ubistava pokojnog Milana Vukelicha i pronalska nalogodavaca njegovog ubistva, koje se desilo pored samog sjedista MUP RS”, naglasio je Kaletović.

Kaletovićev advokat Nikica Gržić rekao je da ovaj proces nije ni trebalo da se održi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, već pred Sudom BiH, jer je u vrijeme kada se desio taj slučaj Vitomir Popović bio ombudsman BiH, odnosno visoki državni funkcioner.

Istražitelji su završili posao. Saobraćajnu nesreću u kojoj je policijski komesar Nedim Mutapčić prije mjesec i po uništio Audia, posuđenog od narko-dilera Elvira Saletovića, prouzrokovao je tehnički kvar na vozilu. Mogućnost sabotaže nije isključena. Komesar Mutapčić, dakle, nikad neće krivično odgovarati. A ovo mu je bila druga saobraćajna nesreća u kojoj je tuđu, odnosno državnu stvar, oštetio za preko 5 hiljada maraka. Što je, prema krivičnom zakonu, krivično djelo. Zato ćemo se ukratko podsjetiti komesarove “nesreće”.

NESREĆA PRVA

Ovo je, dakle, priča o vrsnom vozaču Nedimu Mutapčiću, koji je, sudeći prema dosadašnjem angažmanu u priznatom auto-klubu “MUP TK”, svoju vozačku mogao steći samo u “Plavim očima”, kod kolege policajca Ćazima Mešića, velikog instruktora i trgovca dozvolama.

Maj je 2008. godine bio kada je Mutapčić Nedim u vidno alkoholiziranom stanju odlučio da učestvuje u reliju Čelić-Tuzla. Kao suvozača, angažovao je Seada Omerbegovića, ministra policije TK. Utrka je započela u popodnevnim časovima. Mutapčić je, naravno, odmah preuzeo vodstvo. Policijski radari su registrirali da se MUP-ovo vozilo sa motorom Renaulta kretalo brzinom od 100 kilometara na sat. A, onda, negdje sredinom utrke - peh. Pred vozilo je istrčala nepoznata divlja životinja, ali je Mutapčić i sa alkoholom u krvi, bio toliko pribran da je izbjegao divljač. Sletio je s ceste. Zračni jastuci su se aktivirali. Vozač i suvozač su izašli iz automobila. Nisu bili povrijeđeni. Vozilo je bilo uništeno. Pola sata kasnije, na mjesto nesreće pristigla je ekipa iz “boxa” predvođena Suadom Ganićem. Mehaničari su vozilo odvezli u garaže Grabovičkić, a Suad, Sead i Nedim otišli su komesarovoj kući, gdje je, dva sata kasnije, došla i anti-doping komisija. Testiranje je vršio Milenko Milić. Napravio je mali propust. Uzorke krvi, umjesto od vozača Mutapčića, uzeo je od Suada Ganića. Rezlutati su ubrzo došli. Netestirani vozač Mutapčić bio je negativan, pa zbog toga nije ni suspendovan. U isto vrijeme, u auto-klubu “MUP TK” započeli su internu istragu protiv svoga vozača, te zaključili da “pričinjena šteta na automobilu iznosi 4.900 KM”. Mutapčić se, dakle, provukao kroz iglene uši. “Falilo” je samo 100 maraka da bi bio krivično gonjen zbog žrtvovanja tuđe imovine za život nepoznate divlje životinje.

NESREĆA DRUGA

Nakon ove nesreće, Mutapčić se odlučio privremeno povući iz auto-kluba. Ali, na sreću brojnih obožavalaca, ponukan povratkom Michaela Schumachera, prvi pilot “MUP-a TK“ odlučio se vratiti na drumove Tuzlanskog kantona. Pošto njegov automobil još nije bio popravljen, auto-klub je, za potrebe Nedima Mutapčića, na krajnje sumnjiv način, pribavio vozilo marke Audi. Odmah je prijavljen za utrku Banovići – Tuzla. Ovoga puta je odlučio sa bude sam u vozilu, a da njegov bivši suvozač Sead Omerbegović, preuzme volan u atomobilu broj dva, te da zadržava vozila koja bi mogla preteći prvog pilota. I vozio je tako Nedim do naselja Miladije, kada se iz suprotnog pravca pojavilo “nepoznato vozilo s kojim je ostvario kontakt lijevom stranom svoga vozila”, zbog čega je, ponovo, bio primoran prednjim dijelom udariti u zaštitnu ogradu. Zahvaljujući korištenju nedozvoljene supstance C2H5OH, Mutapčić se uspio izvući iz automobila. Kako ne bi gubio bodove u izboru za prvog vozača MUP-a TK, odmah je sjeo u rezervni automobil kojim je upravljao Sead Omerbegović, koji ga je odvezao prema cilju. Čim su stigli na cilj, Sead i Nedim su ušli u službene prostorije auto-kluba “MUP TK”, gdje se pristupilo zbrajanju osvojenih bodova. U isto vrijeme, na mjesto Mutapčićeve nesreće upućena je ekipa iz “boxa” koju je predvodio Nedžad Džambić Brzi, koji je donio odluku da se vozilo što prije skine sa ograde i odveze u garaže, kako čelnici FIA-e ne bi poduzimali rigorozne mjere protiv njihovog pilota. Informacija o nesreći je, ipak, “procurila” u javnost, pa je anti-doping komisija, opet, morala na teren. Glavni vještak je bio Suad Ganić koji je za komesara dao svoju krv. Nalaz je, naravno, bio negativan, o čemu je odmah obaviještena i istražiteljka Disciplinske komisije Danica Kovačević. Upravo zbog toga, istražiteljka Danica nije izdala naredbu za vještačenju Mutapčićevog automobila. Istina, obećala je Danica da će takvu odluku donijeti nakon što joj bude dostavljen izvještaj o nesreći u kojem, piše da “nesreću izazvana usljed tehničkog kvara na vozilu”. Vozilu čiji je vlasnik osuđivani narko-diler Elvir Saletović. Vozilu kojim je upravljao policijski komesar Nedim Mutapčić.

(zurnal.info)

Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje djelovati antikorupciono

Svaki drugi ispitanik od onih koji su bili u situaciji da daju novac, dao je mito ljekaru, uglavnom prilikom operacija ili porođaja  – poražavajući su podaci do kojih je nakon višemjesečnog istraživanja došla trebinjsko Udruženje građana Stop Mobbing. Ovi rezultati  stavljaju zdravstvo odmah iza carine, policije i pravosuđa kao oblasti društvenog života u kojima je korupcija najrasprostranjenija. Anketa je pokazala kako su građani veoma dobro svjesni okruženja u kojem žive i „uobičajenih načina ponašanja“, kaže Anica Ramić, menadžerica projekta:- Korupcija je postala uobičajeno ponašanje u BiH. Naši podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na nju prinuđeni i nemaju drugog izbora, kao što je slučaj s podmićivanjem zdravstvenih radnika.

Ovo istraživanje pokazalo je da su građani itekako spremni da učestvuju u davanju mita iako su svjesni da je riječ o krivičnom djelu. Najviše se podmićivalo kada je riječ o operacijama i porođajima, a građani znaju da je korupcija itekako prisutna ali i štetna. Zašto je onda podržavaju?

- Osoba koja se nalazi u stanju potrebe za zdravstvenom uslugom katkad nije u situaciji da bira da li će platiti za operaciju kojoj treba da bude podvrgnuta, uput za liječenje u zdravstvnoj ustanovi višeg ranga ili kakvu sličnu uslugu od koje u krajnjem slučaju može zavisiti trajanje i kvalitet njenog života – kaže Anica Ramić.

Društvo je naviklo na korupciju

Zanimljivo je kako građani, iako svjesni da učestvuju u krivičnom djelu, ne smatraju to vlastitim problemom i odgovornošću. Imajući u vidu „malu“ korupciju u kojoj učestvuju i koja im donosi korist, oni su ipak svjesni postojanja „velike“ korupcije o kojoj imaju samo posredna znanja. Na korupciju u zdravstvu u BiH toliko smo navikli i toliko je ukorijenjena da je postala sasvim uobičajena, ali što je i gore – tolerisana:

- Relativizacija opasnosti koju korupcija predstavlja za društvo u cjelini predstavlja znak da se društvo barem djelimično naviklo na pojavu korupcije da je spremno da je, barem u izvjesnoj mjeri, toleriše. Ipak, većina ispitanika još uvijek je smatra zlom protiv kojeg se treba boriti.

Trebinjci, pokazuje anketa, što se može preslikati i na ostatak države, pod mitom ne smatraju činjenje protuusluga ili nenovčano darivanje . Dok se u javnosti  davanje mita uglavnom dovodi u vezu sa davanjem gotovine ili ostvarivanjem novčane dobiti, mnogi drugi postupci koji podrazumijevaju recipročne obaveze davanja usluga, poklona ili ustupaka, a koji predstavljaju sastavni dio tradicionalnog morala – izuzimaju se. U Udruženju kažu kako poistovjećivanje značajnog dijela korupcijske prakse s obavezama koje proističu iz normi tradicionalnog morala predstavlja psihološku podlogu ne samo za tolerisanje već i opravdanje ove pojave.

Kao vlastiti doprinos u pokušaju smanjenja korupcije, udruženje Stop Mobbing će u Trebinju uspostaviti telefon za prijavu slučajeva korupcije u Domu zdravlja, Opštoj bolnici Trebinje i provesti kampanju za informisanje građana. Sarađivat će i sa trebinjskom policijom, Transparency Internationalom i zdravstvenim institucijama. Provođenjem javne informativne kampanje „Građani  prevrnite list“, održavanjem radioemisija, javnim tribinama, distribucijom brošura i plakata informisalo bi se namjanje 100.000 građana:

-  A 25. avgusta organizujemo javnu tribinu u Trebinju „Zajedno protiv korupcije u zdravstvu“. Cilj je informisanje građana o nivou korumpiranosti iz podataka dobijenih anketom, mogućnost prijavljivanja korupcije putem telefona, te jačanje svijesti građana da je plaćanje zdravstvenih usluga mimo pravila kriminalan čin. Time želimo uticati na svijest građana da prijave ovakve slučajeve, što oni ne rade zbog straha.

Ljekari u politici

Na ovaj okrugli sto u Trebinju pozvani su i predstavnici političkih strana. U vrijeme nastanka ovog teksta u udruženju Stop Mobbing nisu imali povratnih informacija koliko će se stranaka pozivu odazvati. A zainteresovanih bi, barem u Trebinju ako ne i šire, trebali biti podosta, s obzirom da se na važnim stranačkim pozicijama nalazi i veliki broj ljekara. Upravo trebinjski psihijatar Dragan Sorajić i načelnik Trebinja, urolog Dobrosav Ćuk vode trebinjski SNSD. Poslanik SDS-a je i Slobodan Prtilo, hirurg iz Trebinja a ginekolog Slavko Boljanović vodi hercegovačke Radikale. 

Još je jedan trebinjski ljekar u visokoj politici - doktor Vasko Kovač na čelu je trebinjskog odbora  Stranke za demokratsku Srpsku. Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje uopšte govoriti, a kamoli djelovati antikorupciono, barem kada je riječ o zdravstvu.

U SDS-u se u vezi sa pitanjima u oblasti zdravstva akcenat namjerava staviti na rješavanje problema u vezi s listama čekanja, kontrolu i nadzor javnih nabavki i formiranje internih kontrola.

U Stranci za BiH se u vezi sa zdravstvom u izbornoj i ekonomskoj platform spominje tek “zdravstveni turizam”. O borbi protiv korupcije u zdravstvu nema ni riječi.

SDP u okviru zdravstvene politike ima izrađen program u kojem se detektuje pet najvažnijih oblasti u zdravstvu kojima treba reforma, ali i nude rješenja. Pet je segmenata – esencijalne liste, uspostavljanje osnovnog paketa zdravstvene zaštit, odabir ljekara, proširenje usluga porodične medicine, uspostavljanje tijela koje će voditi računa o kvalitetu usluga u zdravstvu. U Politici pravde SDP-a BiH za izbore 2010. navodi se kako je BiH najkorumpiranija zemlja regiona, te konstatuje da korupcija smanjuje učinke javnih službi, zdravstva i obrazovanja.

U SDA, opet, kada je riječ o sektoru zdravstva, iako su svjesni problema, akcenat namjeravaju staviti na “rješavanje problema s knjižicama”, kaže za Žurnal Salmir Kaplan, PR stranke:-          Korupcija u zdravstvu je problem svugdje u svijetu, pa i kod nas, problem koji treba riješiti. Ipak, mi ćemo akcenat staviti na rješavanju problema liječenja pacijenata iz jednog kantona u drugom.

U SNSD-u se generalno zalažu za iskorjenjivanje korupcije, navodeći kako to zahtijeva mnogo vremena i teških odluka. O kakvim se odlukama radi teško je reći jer većina ljekara, članova SNSD-a koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi za razgovor. Jedan od njih, fočanski  ljekar i dekan Medicinskog fakulteta u Foči, Veljko Marić, odbio je razgovor:

- Odakle ste? – pitala je sekretarica.

- Profesore, iz Sarajeva…  Halo, profesor ne dava izjave – saopšti sekretarica i spusti slušalicu.

Strankama čini se ne znače mnogo istraživanja prema kojima je polovina ispitanika imala doticaja s korupcijom u zdravstvu. Podaci CCI-a, još iz prošlogodišnjeg istraživanja govore kako većina ispitanika, njih 77 posto, smatra da je korupcija u zdravstvu najprisutnija u bolnicama, gdje se za obavljanje operacije u prosjeku daje 700 KM.

Ibrahim je rudar iz Banovića. Nije baš upućen u ekonomiju. Zna kopati ugalj i slušati nadređene. Kad su mu nadređeni prošle godine rekli će dobiti otkaz ako tuži rudnik zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora, Ibro je slegnuo ramenina. Neki drugi Ibrini komorati nisu postupili po naređenju. Tužili su rudnik i dobili po 30 hiljada maraka. Keša. Onda je Ibro postao nezadovoljan, pa mu je u posjetu, prije dva-tri mjeseca, došao ministar. I onda je ministar pred svim rudarima kazao da su oni rudari koji su za svoje pare tužili rudnike-državni izdajnici, da će dobiti otkaze i da im se ni deseto koljeno neće zaposliti u rudniku. Ibri je bilo malo lakše, ali mu je, opet, bilo žao njegovih zarađenih para.

Da bi smirio nezadovoljstvo, ministar je sa svojim saradnicima, Muneverom Čergićem, direktorom RMU Banovići, te Rešadom Husagićem, direktorom Rudnika Kreka, odlučio „pomoći“ Ibri i komoratima. Pozvali su ih jednog dana na razgovor i ponudili da im isplate po 10 hiljada duga po kolektivnom ugovoru. Rudari bi, zauzvrat, pismeno izjavili da se odriču svih svojih prava. E, sad, pošto rudnik nema para, svakom je rudaru predloženo da u nekoj komercijalnoj banci uzmu kredit u iznosu od 10 hiljada maraka. Svaki rudar bi od toga dobio 7.900 KM, dok bi ostatak pripao banci po osnovu kamata. Mjesečna rata kredita iznosila bi 119 maraka. Taj novac, rudarima bi, svaki mjesec, uz plaću, prebacivao rudnik. Pod uslovom da ima dovoljno novca.

Konsultovan je i sindikat koji nije pravio probleme i ubrzo su ministrovi ljudi dobili zeleno svjetlo da još jednom prevare rudare. Rudarima nije preostalo ništa drugo nego da stave svoj potpise.

Prema Sporazumu o poravnanju, Rudnik je radnicima trebao svaki mjesec doznačavati na njihove tekuće zaostale obaveze u 84, a najduže u 120 jednakih rata, da se iz tih sredstava plaća mjesečna rata banci. Međutim, prema mišljenju uglednog ekonomiste, profesora Kadrije Hodžića, ukoliko Rudnik padne u nelikvidnost, prema Sporazumu, biti će obustaviljeno plaćanje na najduže 6 mjeseci, a obaveza tada pada na zaposlenike, jer “Banka nije predvidjela mogućnost pauze u izmirivanju obaveza, nego se naprotiv obezbjedila se administrativnom zabranom i mjenicom dužnika.”

Pored toga, svaki zaposlenik je, dakle, klasično zadužen kod banke i prema ugovoru o kreditu obaveza je na njemu da izmiruje svoje obaveze, a banka ima instrumente obezbjeđenja, mjenicu i administrativnu zabranu. Prema Sporazumu Društvo se obavezalo da će mjesečni iznos rate uplaćivati na tekući račun svakog radnika. Ukoliko to ne uradi, uposlenik je dužan izmiriti svoju obavezu.

-Ovim klasičnim kreditnim odnosom između banke i zaposlenika je stvoren kreditni odnos kojim se svakako opterećuje kreditna sposobnost zaposlenika i u Centralnom registru se vodi kao obaveza-smatra profesor Hodžić.

Uspostavljanjem ovakvog kreditnog odnosa između banke i zaposlenika, RMU Banovići kao da ne postoji u lancu izmirenja obaveza prema zaposlenicima.

Hodžić smatra da kamatna stopa nije visoka, ali je ona tržišna zaposlenici su ponovo na gubitku za nekih 20 posto: Neobično je da je banka dekurzivno obračuna kamate, a naplatu vrši anticipativno. Ako se prostom računicom pomnoži mjesečna rata od 119,05 sa 84 mjeseca dobijamo 10 000, a svaki radnik je dobio 7. 950 KM.

Banka u ovom slučaju nije trebala praviti ustupak zaposlenima nego je poslodavac trebao podići kredit, pa tu mjesečnu ratu plaćati za radnike, odnosno isplaćivati im na račun u banci i dati svoje instrumente obezbjeđenja. Da je to urađeno zaposleni ne bi imali zaduženja i ne bi se u Centralni registra kredita vodili kao dužnici.

Slobodan prevod ove stručne analize bi glasio: rudari su ponovo namagarčeni.

(zurnal.info)

Prema podacima koje je prikupio monitoring tim nevladine organizacije ALDI BiH, na svakih 685,70 konvertibilnih maraka, koliko građani Bosne i Hercegovine izdvajaju za plate zaposlenih u opštinama, ministarstvima, parlamentima..., i kojekakvim javnim službama, za projekte mladih potroši se SAMO JEDNA KONVERTIBILNA MARKA! A, ako se nastavi trend ponižavanja mladih, kakav je primjećen u 2010. godini, onda će se budućnost ove zemlje morati zadovoljiti sa CIJELIH 42 FENINGA.

MASOVNI IZLAZ

Ili, da pojednostavimo do kraja: vlasti u BiH su ove godine izdvojile za mlade toliko para koliko najplaćeniji igrač Real Madrida Cristiano Ronaldo zaradi za dvadeset dana, igr'o ne igr'o. Znači, skoro milion mladih Bosanaca i Hercegovaca ovim vlastim vrijede koliko i lijeva kopačka potugalskog napadača.

Ako ovo nije podatak koji bi trebao natjerati mlade u Bosni i Hercegovini da masovno izađu na izbore i otjeraju sve one koji trenutno imaju vlast, onda vladajuća koalicija nema zbog čega da brine.

Ima tih poređenja koliko god treba. Naprimjer, Milorad Dodik, zaposlen kao premijer Republike Srpske na neodređeno, ove je godine dao poslušnim medijima deset miliona ili PET PUTA VIŠE PARA NEGO ŠTO ĆE (možda!) DOBITI SVI MLADI U BOSNI I HERCEGOVINI! Dodikov koalicioni partner, federalni ministar energije i rudarstva Vahid Hećo je preko svog ministarstva i poslušnika u elektroprivrdama (EP BiH i EP HB) podijelio odabranim medijima i vlasnicima billboarda skoro polovinu godišnjeg budžeta za projekte mladih. I sve to uz kretensku poruku: Nije kasno za bolji život... Koliko če tek potrošiti kada saznaju za grunfovski slogan: Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega. (Uf, sada su saznali!?)

MANJE NE MOŽE

Predstavnici ALDI-a, koji su radili na ovom istraživanju, izražavaju razočarenje i konstatuju da su domaće vlasti u protekle četiri godine potpuno zanemarile probleme mladih ljudi u BiH smanjujući izdvajanja za mlade sa 5,2 miliona KM u 2006. na svega 2,2 miliona KM u 2010. godini, što predstavlja smanjenje od 58 posto, dok su plate zaposlenih u državnoj administraciji za isti period porasle za 47 procenata.

Za politike koje su usmjerene na poboljšanje položaja mladih, vlasti u BiH su izdvojile minimalna sredstva u odnosu na ukupnu budžetsku potrošnju, pa tako su ta izdvajanja u planovima budžeta za 2010. godinu najmanja u posljednjih 5 godina.

SVE ZA PLATE

Posmatrajući četverogodišni rad trenutnih vlasti kroz budžete (2007 – 2010) predstavnici ALDI-a konstatuju su u ovom periodu vlasti izdvojile za mlade svega 14 miliona, dok su za isti ovaj period troškovi rada javne administracije iznosili 9,6 milijardi KM.

Kreiranjem Građanske platforme 2006. godine, imajući u vidu loš položaj mladih ljudi u BiH, organizacije civilnog društva su zahtijevale od parlamenata i vlada na nivou države i entiteta da do kraja 2010. godine osiguraju afirmativne politike u oblasti poboljšanja položaja mladih. Iako su se vlasti 2006. godine, svojim potpisivanjem Građanske platforme obavezale da će se zalagati za poboljšanje položaja mladih, tadašnja izdvajanja za mlade koja su iznosila 0,1 posto ukupnih budžetskih sredstava, četiri godine kasnije, su prepolovljena i iznose svega 0,05 posto ukupnih budžetskih sredstava za 2010. godinu.

Kada se malo bolje razmisli, mladima bi bolje bilo da ove vlasti nisu potpisale nikakvu deklaraciju. To zaključuju i u ALDI-u: Smanjenje izdvajanja za mlade u 2010. godini u odnosu na 2006. godinu jasno ukazuje da domaće vlasti nisu ozbiljno shvatile socijalne i ekonomske probleme sa kojima se suočavaju mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, te su u protekle četiri godine njihove probleme stavili u drugi plan vodeći prvenstveno brigu kako zaposlenim u državnim institucijama povećati plate i naknade.

Ko zna, ukoliko i u narednih četiri godine ova garnitura ostane u svojim foteljama, mladi će morati izdvajati od džeparca kako bi popunili budžetske rupe, tako da vlasti koje imaju ovakvu omladinu za svoju budućnost ne treba da brinu!

(ZURNAL.INFO)