REKAPITULACIJA GODINE: Pet propuštenih šansi (2)
Istražujemo
: REKAPITULACIJA GODINE: Pet propuštenih šansi (2)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Jučerašnje komentare o ustavnim promjenama možete čitati na ovom linku.

2. Odlazak stranih sudija i tužilaca: Odlukom Valentina Inzka, visokog predstavika međunarodne zajednice u BiH, strane sudije i tužioci ostaju samo u savjetodavnoj ulozi u dva odjela Suda BiH, a u dosadašnjem kapacitetu prisutni su samo u odjelu za ratne zločine. Ovom odlukom nije bio zadovoljan niko jer se za sudije i tužioce ne može reći niti da su ostali niti da su u potpunosti “otišli”. Stavovi političkih stranaka bili su jasni: Sulejman Tihić i SDA zalagali su se za ostanak sudija, HDZ Dragana Čovića bio je između stavova Tihića i Milorada Dodika koji je bezrezervno tražio odlazak stranaca iz državnog suda.

Slobodan Vasković: Ako ću biti objektivan, a uvijek se trudim da to budem, oni nisu uradili ništa ovdje. Da je bilo pameti mi smo ih trebali kritikovati i natjerate ove naše da rade. Znam da je 300 predmeta o kriminalu ove vlasti upućeno na sud a ništa nije urađeno. U simboličnom smislu oni su predstavljali podršku institucijama pa su se naši političari bojali da će odgovarati. Simbolizirali su pravnu državu. Ovim su poslali vrlo lošu poruku da ovdje nikada neće biti pravne države. Sutra ćemo imati problem kada neku optužnicu potpiše sudija Musliman, nastat će haos jer Dodik ne dozvoljava da mu sudi Musliman.

Enes Škrgo: Zagovornik sam ostanka međunarodne zajednice. Uvijek sam govorio da BiH treba da bude protektorat. Ali, ako pogledamo učinak stranih sudija i tužilaca vidimo da njihov odlazak i neće puno škoditi.

Duška Jurišić: Ovo pitanje ima dvije dimenzije. Jedna je kvalitet njihovog rada, koji je najblaže rečeno, upitan. Druga je politička dimenzija. Na žalost, naše pravosuđe nije neovisno, podložno je različitim pritiscima i teško je očekivati da će biti u stanju voditi postupke za kriminal protiv političara. Činjenica je da je značajan broj postupaka propao, između ostalog, zbog neznanja stranih tužilaca. Međutim, pitanje je da li bi ijedan od tih postupaka uopšte bio pokrenut da njih nije bilo.

Gojko Berić: Odlazak stranih sudija i tužilaca izazvao je pravu pometnju i među političarima i u medijima. Za jedne je odluka visokog predstavnika bila dobar potez, dok je za druge značila propast državnog pravosuđa. Zanimljivo je da su ove druge demantovali domaći tužioci i sudije, koji su stali na stranu visokog predstavnika. Pitanje je, međutim, ko će sada ganjati i kažnjavati najelitnije kriminalce, poput Milorada Dodika, iako se ni strani tužioci ni sudije nisu u tom poslu proslavili.

Asim Mujkić: Od tri grane vlasti: zakonodavna, izvršna, sudska, ova posljednja je bila posljednja instanca koja je odolijevala etnonacionalističkom principu, ponajprije zbog prisustva stranih sudija i tužilaca. Da se razumijemo, bilo je tu dosta traljavosti, ali je barem ulijevalo nadu da ova zemlja može drugačije. Sada smo ostali bez te nade jer je sudska vlast ostala nezaštićena pred arbitrarnim naletima etnonacionalističkih moćnika. I ne samo to – sudska vlast je dobila i naputak kako treba ubuduće obavljati posao: po principu proporcionalnosti: 1 bošnjački ratni zločinac ili kriminalac + 1 srpski ratni zločinac ili kriminalac + 1 hrvatski ratni zločinac ili kriminalac. Ovaj naputak koji je izrekao ruski ambasador ne samo da predstavlja grubo miješanje u unutrašnje stvari BiH već i promoviranje jednog duboko antidemokratskog i necivilizacijskog pristupa i kao takav je smrtonosni udarac pravdi uopće. Doduše, možda takva proporcionalnost funkcionira u ruskom sudstvu, osobito u regionu Kavkaza, pa čovjek i ne zna za bolje.

Blažo Stevović: Stranci trebaju da nam budu po kućama, kafanama, toaletima a o sudovima da ne govorimo. Mi smo ipak u fazi sociološke retardacije, i to je proces. Mi još ne priznajemo ratne zločine, lopovluke i slično... dakle mi smo i bezobrazno društvo. Zato sam za ostanak stranaca u pravosuđu BiH. Kakvi god da su bolji su od naših!

Emir Habul: Ne mora po definiciji značiti da su strane sudije i tužioci kvalitetniji od domaćih. Međutim, ovdje je pitanje da li je stvoren politički ambijent da sudbena vlast autonomno djeluje. Dobro to znaju međunarodni predstavnici ali su ustuknuli pred Dodikovim prijetnjama. Nevolja je što sudije i tužioci ne rade i ne žive u vakumu i naravno da će splasnuti odlučnost da se pravosuđe uhvati u koštac sa korupcijom. Bojati se da se u nekom trenutku ne pojačaju zahtjevi za opstrukcijom Suda i Tužilaštva, što se već radi smanjivanjembudžeta.

Aleksandar Trifunović: Iako su pokrenuli nekoliko velikih slučajeva kojih bez neutralnog pristupa ne bi bio moguć, mislim da je pravosuđe osnovni dokaz administrativne punoljetnosti jednog društva i da sve ključne pozicije u pravosuđu moraju da preuzmu domaće sudije.

 

Sutra čitajte komentare o vizama koje nam još uvijek trebaju za ulazak u EU.

(zurnal.info)

REKAPITULACIJA GODINE: Pet propuštenih šansi
Istražujemo
: REKAPITULACIJA GODINE: Pet propuštenih šansi

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Ovu 2009. godinu počeli smo oprezno optimistično i još jednom se ponadali da pregovori o promjeni Ustava u Prudu neće propasti. Kada su se strahovi još jednom pokazali opravdanim dobili smo posljednju šansu pred naredne izbore: pregovore u Butmiru. Nažalost, pregovori su propali prije nego su zvanično i počeli, kao i naše ovogodišnje šanse da nam konačno ukinu vize za ulazak u Evropsku Uniju, da nas pozovu i prime u NATO savez i da ove godine, konačno i tek nakon zahtjeva MMF-a smanjimo bahato javno trošenje političara. Umjesto da mi, poput susjeda, idemo slobodno u zemlje EU-a na novogodišnje praznike, iz BiH su otišli strani tužioci i sudije. Ukratko, ove godine nam se politički nije desilo ništa dobro. Razgovarali smo sa ljudima od pera i ugleda i pitali ih kako su oni doživjeli pet ključnih političkih događaja u 2009. godini:

  1. Razgovore o ustavnim promjenama (Prud/Butmir)

  2. Odlazak stranih sudija i tužilaca

  3. (Ne)ukidanje viza

  4. Pristupanje NATO-u

  5. Smanjenje javne potrošnje

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Uz pet stvari koje smo izdvojili Asim Mujkić dodao je sudski spor Finci/Sejdić u Strassbourghu.
-
Dok ovo pišem ne znam kakva će biti presuda, ali taj spor je možda posljednja slamka spasa za BiH, jer bi u slučaju pozitivnog rješenja mogla porasti nada u mogućnost demontaže ovog protofašističkog sistema – smatra Mujkić.

Za Blažu Stevovića je uspjeh fudbalske reprezentacije jedan od najvažnijih događaja u protekloj godini.
- Nominiram za nešto lijepo u 2009. godini čudo zvano nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Oni su popriličlo ujedinili normalne ljude i što je bitnije bili ambasadori Bosne i Hercegovine za koje je čuo čitav svijet po dobru. To se za političare može reći ali u obratnom smjeru.


1. Razgovori o ustavnim promjenama (Prud/Butmir): Naslijeđeni pregovori iz kraja 2008. godine u novoj godini su postali samo mrtvo slovo na papiru pa su stranci, posebno diplomate SAD-a pokušale blagim zavrtanjem ruku dogovoriti kakve - takve ustavne promjene u vojnoj bazi Butmir. Iako niko još uvijek nije ove pregovore zvanično proglasio završenim, jasno je da će se već od januara pričati samo o izborima i da šanse za dogovor ne postoje.

Slobodan Vasković: U startu se znalo da je to propalo. Nejasno je zašto su stranci dolazili osim da smire užarenu situaciju u odnosima Sarajeva i Banje Luke, mislim da su međunacionalni odnosi došli do usijanja i na rubu sukoba. Butmir jeste primirio situaciju ali je ojačao nacionalne snage.

Enes Škrgo: To je sve uzaludno i ne može promijeniti generalni koncept BiH koji počiva na etnicitetu, etnokratiji.

 
 Duška Jurišić: Ustavne promjene najznačajniji su politički proces od kojeg zavise sve ostale reforme, uključujući i ekonomske. Međutim informacije, koje su učesnici dali nakon susreta, bile su kontradiktorne, odnosno isključivale su jedna drugu. I ukoliko su namjere bile najbolje, nije moguće da se pitanje teritorijalnog preuređenja dogovori na praktično dva sastanka. I opasno je, naročito bez učešća većeg broja aktera.
Kad je riječ o pregovorima u Butmiru, loše su pripremljeni, a za prijedlog, koji je preostao na kraju, niko nije ponudio razumljivo objašnjenje građanima - da li je riječ o kozmetičkim izmjenama Ustava, ponuđenim po principu "mrkve i štapa" kao uslov za euroatlantske integracije ili je bilo riječ o početku procesa, koji bi spustio tenzije u zemlji i nakon određenog vremena ipak doveo do normalizacije odnosa.
Ipak, i jedan i drugi "proces" pokazali su da ovdje ne postoji minimum političke volje da se od Bosne i Hercegovine napravi normalna država, u kojoj će njeni građani živjeti bez straha za svoju i budućnost svoje djece. Naprotiv, strahovima će biti hranjeni radi glasova na narednim izborima, koji će zadržati sadašnje beznadno stanje.

Gojko Berić: Oba ova pokušaja da se nešto učini na terenu ustavnih promjena propala su zbog neiskrenosti domaćih lidera, njihove surevnjivosti i njihovog populističkog koncepta lične vlasti. Nada su novi izbori, ali samo teoretska.

Asim Mujkić: Valjda bi nam trebalo biti jasno da ne može biti nikakvog smislenog dijaloga između etnonacionalističkih prvaka, ne što to možda oni ne bi htjeli, već zato što po defaultu etnonacionalistička politička pozicija počiva na tvrdoglavoj isključivosti prema svakoj drugoj poziciji, njezinoj vulgarnoj negaciji. Bit etnonacionalističke Bosne je odsustvo smislenog dijaloga. Etnopolitika je po svojoj prirodi monolog i samo kao takva može opstajati na vlasti jer se narodna masa ne može mobilizirati izvan crno-bijele matrice. Prud i Butmir pokazuju malicioznu suštinu etnopolitike koju najjezgrovitije izražava D. Majkić kada kaže: 'Mi smo ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrešan'. U demokratski politički dijalog, naprotiv, ulazi se sa sljedećim stavom: 'Mi smo ovdje da pokušamo, zajedno sa svim drugim akterima, uraditi ispravnu stvar'. Da bismo imali elementarne pretpostavke za jedan takav dijalog koji dolikuje savremenim demokratijama, potrebno je najprije uskladiti ustav s konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama građana, što ni pod razno nije bilo ni u Prudu ni u Butmiru, pa se u Prudu opet pričalo o mapama, a u Butmiru... o čemu se ono pričalo u Butmiru? Razgovor o takvom prilagođavanju našeg ustavno-pravnog poretka bi doveo do ukidanja etnonacionalističke vlasti, s jedne strane, dok bi dalji razgovor o mapama išao ka tradicionalnom načinu rješavanja takvih sporova kod nas – krvlju i željezom. Zato Bosnu – složni su oko toga i međunarodni emisari i domaći etnonacionalisti – treba što duže držati u onom između te dvije krajnosti. Dakako, takva pozicija održiva je samo na štetu svih građana BiH. Dugoročno, ova verzija je opasna jer i ona u konačnici može dovesti samo do nasilja.

Blažo Stevović: Prud je autodestrukcija domaćih poglavica, koji su izvarali javnost, narod, ali na kraju i sebe. Čudi me mentalni sklop takvih pojava. Prudski proces je kratko rečeno partija šaha čiji ishod je unaprijed dogovoren a to je pat pozicija. Razumljivo, u pat poziciji se najbolje čerupa državna imovina!
Butmir je predstava, koju gledamo, ali ne čujemo glumce. Koliko god neko potcjenjivao Butmir, mislim i znam da se vara. Ali i taj koji potcjenjuje to isto zna. Da ne lažem narod. Butmir je torta kojoj fali šlag. Kakvog će ukusa biti, ne znam ni ja!

Emir Habul: Nažalost još jedna izgubljena godina, a priča o promjeni Ustava nije pomaknuta s mrtve tačke. Ključno je pitanje šta hoće i šta namjerava međunarodna zajednica s Bosnom i Hercegovinom. Jasno je da ne postoji elementarni politički uslovi da se konsenzusom domaćih aktera postigne dogovor o ustavnim promjenama. Negativni trendovi na sceni su od 2005. godine, a eskaliraju nakon propasti aprilskog paketa 2006. Na sceni je jačanje RS-a kao paradržavne tvorevine i otvoreno udaljavnje od koncepta izgradnje zajedničke države. Šta je tu politika USA i EU? Kao da su pustili Bosni i Hercegovinu niz vodu, pa na šta izađe - možda preživi, a možda se i podjelili pa da onda kažu "prihvatimo nove realnosti". Notorna je stvar da su Dejton nametnuli USA i velike sile. Realno, oni ga mogu i popravljati i mijenjati. Dakle, Prud možemo gledati kao jalovi pokušaj, a Butmir, uz stav međunarodnih posrednika da neće ništa nametati, nije ni mogao dati nikakav rezultat.

Aleksandar Trifunović: Gubljenje vremena javnosti. Možda i poslednji pokazatelji nezainteresovanosti aktera političkog života u BiH za bilo kakve stvarne promjene postojećeg stanja. Previše ega i premalo argumenata.

Sutra čitajte komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca.

(zurnal.info)

SAVJETNICI FEDERALNIH MINISTARA (1): Sklonište za propale kadrove
Istražujemo
: SAVJETNICI FEDERALNIH MINISTARA (1): Sklonište za propale kadrove
MUJEZINOVIĆ: Premijer ne zna ko su mu savjetnici u VladiPoreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

KABINET PREMIJERA VLADE FBIH MUSTAFE MUJEZINOVIĆA

HAFIZOVIĆ: Previše afera u mandatu bivše doministriceŠEFIKA HAFIZOVIĆ: Neokrznuta

Opis posla: Savjetnica premijera Federacije BiH za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama.Vrši najsloženije poslove koji zahtijevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu koji se odnose na: saradnju Premijera sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom, Europskom bankom za obnovu i razvoj...

Karijera: Vječita savjetnica za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera, rahmetli Ahmeta Hadžipašića. Trenutno angažirana na dijeljenju savjeta premijeru, također federalnom, Mustafi Mujezinoviću.

Iz vremena doministrovanja ostala je poznata po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju “Leutar”. Tada je bila na funkciji zamjenice federalnog ministra finansija. Iz tog perioda ostala je njena nikad razjašnjena uloga u potpisivanju lažnog Uvjerenja o izmirenim poreznim i carinskim obavezama Energopetrola, mada joj je bilo poznato da su u to vrijeme neizmirena dugovanja ove firme, samo po osnovu neplaćenog poreza, prelazila četiri milijuna KM.

Šefika je od 1998. do 2001. bila pomoćnica ministra za fiskalnu politiku. U njenoj nadležnosti su bili porezi i carine, a baš u to vrijeme su otkriveni i javnosti predočeni podaci o višemilijunskim carinskim prevarama u mesnoj industriji. Tadašnji direktor Carinske uprave Želimir Rebac je utvrdio kako su u vrijeme kada je Hafizovićka bila pomoćnica ministra finansija Lijanovići, Stanić, Mega Comm i G.P.I. promo oslobađani od prelevmana na uvoz pilećih separata, a otkrivene su i carinske prevare sa oslobađanjem od plaćanja akciza na cigarete i alkoholna pića u free shopovima u Bihaću i Orašju. Rebac je izvršio samoubistvo nekoliko godina nakon objavljivanja ovih, kao i mnogih drugih malverzacija i informacija o kriminalu i carinskim utajama, a akteri njegovih istraga su i dan danas na slobodi.

Interesantno je da se tadašnja pomoćnica ministra finansija Šefika Hafizović, u čijoj nadležnosti su bile carine i porezi, nekažnjeno izvukla iz svih skandala, a protiv njezinih bivših šefova Dragana Čovića i Mehmeda Alijagića podignute su kaznene prijave.

Dosta je zamagljen i njen politički background, s obzirom da ona ima podršku i SDA i Stranke za BiH. Prilikom formiranja Vlade Federacije BiH, kada je mandatar bio Nedžad Branković, Hafizovićka je bila najozbiljniji Silajdžićev kandidat. U Stranci za BiH su smatrali kako njima treba pripasti mjesto ministra finansija, a na tom mjestu su vidjeli Šefiku Hafizović. Na njihovu žalost, tu fotelju je popunio kadar iz HDZ BiH Vjekoslav Bevanda, a Šefika se morala zadovoljiti savjetničkom ulogom.

NUMIĆ: Ključar u društvu štovatelja piramidaTIMUR NUMIĆ: Vječiti ključar Alijine sehare

Opis posla: Savjetnik premijera za društvene djelatnosti. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture i sporta i boračko-invalidske zaštite.

Karijera: Nekrunisani ključar blagajne Stranke demokratske akcije i siva eminencija ove stranke, kao bivši član Saveza komunista obreo se početkom devedesetih u društvu vođa SDA, osoba proganjanih i suđenih od strane Numićevih komunista. Karijera inžinjera Timura uzlaznu putanju dobiva početkom sukoba u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je bio logističar u brigadi Mušana Topalovića Cace. Vještina u raspodjeli cigareta doprinijela je da Numić bude zapažen od vrhuške bošnjačke vlasti. Nakon toga sve se događa kao u fantastičnoj priči. Uvijek ogrnut skutima gospodara bošnjačkog dobra, Numić je redovno bio počašćen organizacijom kakve bošnjačke kulturne promocije, redovan član odbora za proslavu raznih duhovnosti, imao je rezervirano mjesto savjetnika ili ugodnu fotelju nekakvom upravnom odboru. Čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, čiju dobrotu i plemenitost inžinjer Numić nikada ne propušta pomenuti. Jedan od rijetkih koji posjeti mezar prvog predsjednika i u godinama koje nisu izborne. Kada je riječ o upravljanju državnom kasom, Numića redovno prate kritike i pohvale zbog načina raspodjele budžetskih sredstava. Kritikovan od medija zbog sunovrata bošnjačke kulture, hvaljen od umjetnika na državnim jaslama, čije su izložbe, stvaranje, promocije, istraživanja i opstanak uopšte, zavisili od raspoloženja i volje nakadašnjeg direktora Centrale SDA. Žestokim injekcijama državnog novca ubrizganog u lokalne teferiče, organizovane unutar bošnjačkog nacionalog korpusa, redovno priskrbljuje ogroman broj glasova Stranci. Veliki je pobornik piramidizacije Visokog te ideje da se prosperitet Bosne i Hercegovine temelji na otkrivanju kamenih kugli na području Zavidovića. Nekada, ne tako davno, Timur Numić bio je predsjednik Nadzornog odbora Fabrike duhana Sarajevo. U periodu Numićevog šefovanja Nadzornim odborom, dogodio se preustroj vlasničke strukture u FDS čime je Stranka Demokratske Akcije dugoročno obezbijedila sponzorstvo jedne od najjačih kompanija u BiH. Nakon „preuzimanja“ Fabrike duhana događa se i afera oko čelićke firme Fruteks gdje dio vlasništva preuzima FDS. U pozadini ovog propalog projekta najčešće pominjano ime bilo je Timur Numić.

MEHO REKIĆ: Guru za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije

Opis posla: Savjetnik za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz ekonomske oblasti, privatizacije, stranih ulaganja i investicija.

Karijera: Malo je ko u Stranci demokratske akcije imao tako munjevit uspon u karijeri kao predsjednik medžlisa Islamske zajednice u Bihaću Meho Rekić. Baš onog medžlisa, koji je javnost upoznala kroz brojne afere vezane za izgradnju gradske džamije. U svim tim pričama neizostavno se spominjalo i ime ovog Mujezinovićevog savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Da li je Rekićeva uloga u takvom radu bihaćkog medžlisa bila preporuka za ovo značajno savjetničko mjesto, vjerovatno se nikada neće otkriti, ali je mnogo teže povjerovati u neke druge stručne kvalitete ovog SDA kadrovika. Naime, prije zauzimanja ove značajne funkcije u medžlisu IZ u Bihaću, kadrovik Rekić je obavljao vrlo odgovornu funkciju predsjednika Mjesne zajednice Izačić. Vjerovatno zbog neupitnih zasluga prilikom služenja vrlo odgovorne funkcije u najzapadnijoj tački Bosne i Hercegovine, Rekić je nagrađen savjetničkom službom premijera Federacije BiH u oblastima ekonomskih pitanja, privatizacije, stranih ulaganja i investicija. Na to mjesto su ga preporučili predsjednici SDA Cazin Rifet Hozanović i Mujo Beganović, zvani Letva, koji je taj nadimak zaradio napadom na predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Ova dvojica su kasnije promijenili politički dres ali to nije zaustavilo Rekića u njegovoj karijeri.

Postoji mogućnost da je ovaj bivši prvi čovjek MZ Izačić, inače decertificirani policajac, stekao povjerenje vrha SDA kada je, uoči izbora natjerao bihaćkog imama da pozove vjernike da glasaju za SDA-ovog kandidata na mjesto načelinka Bihaća. On je bihaćkog muftiju Hasana Makića, ucijenio svojom ostavkom na mjesto predsjednika Medžlisa IZ Bihać ukoliko ovaj ne bajramskoj hutbi ne pozove vjernike da glasaju za kandidata SDA Zibiju Muslića.

Koje od svih nabrojenih Rekićevih kvaliteta njega delegiraju na mjesto savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije, vjerovatno zna samo premijer Mujezinović i njegov stranački vrh.

Građane u Federaciji bi mnogo više trebao zanimati zašto su u 2009. godini strane investicije u Federaciji BiH manje za 40 posto u odnosu na prošlu godinu. Ili da to možda pitaju savjetnika Rekića?

VIGNJEVIĆ: Po struci SrbinRADOVAN VIGNJEVIĆ: Ikebana za penzionere

Opis posla: Savjetnik premijera za rad i socijalnu politiku

Karijera: Nakon blijedog ministrovanja u ministarstvu rada i socijalne politike nagrađen je savjetničkim mjestom u kabinetu premijera za istu oblast. Na tom mjestu ponovo nije učinio ništa po čemu bi se mogao pominjati. Najveći njegov kvalitet za SDA je bila činjenica da je predstavljao Srbina u federalnoj Vladi.

(zurnal.info)

Sarajevo: Gdje nestaje tri miliona maraka
Istražujemo
: Sarajevo: Gdje nestaje tri miliona maraka

Više od tri miliona maraka umjesto u budžetu Kantona Sarajevo završilo je, mimo zakona, u budžetima sarajevskih opština. U poigravanju sa novcem poreznih obveznika, kanton i opštine vode se izgleda logikom, “pošteno, pa ko koga prevari”, ne obazirući se na zakone.

Prema važećim zakonima svaki investitor koji gradi novi objekat, ukoliko u njemu nije predviđen odgovarajući prostor za sklonište, dužan je kantonu uplatiti naknadu od jedan posto od vrijednosti investicije.

Obaveza uplaćivanja novca u kantonalni budžet podjednako se odnosi i na prihod ostvaren izdavanjem pod zakup postojećih skloništa. Kanton bi potom dio novca trebao vratiti opštini a dio prebaciti kantonalnoj Upravi civilne zaštite.

U praksi, ovaj novac uberu opštine a da li će i koliko od dobijenog novca uplatiti u kantonalni budžet, stvar je izgleda dobre volje opštinskih načelnika.

Pri tome niko nema pojma koliko je novca po ovom osnovu stvarno prikupljeno i gdje je taj novac na kraju završio. Niti ko zna niti to nekoga pretjerano zanima.

Opštinski načelnici jači od zakona

Od 2006. do 2008. godine, šest sarajevskih opština od investitora je naplatilo 3,26 miliona maraka po osnovu naknade za skloništa, ali ukupna cifra vjerovatno je veća. Za tri opštine, Novi Grad, Ilijaš i Trnovo, nema nikakvih podataka, navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH o kontroli finansijskih izvještaja budžeta Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Ono što su revizori utvrdili je da je u 2008. godini u budžet Kantona Sarajevo po osnovu naknade za sklonište uplaćeno tek 380.512 KM, što znači da su ostatak novca zadržale opštine a da dio nije vjerovatno niti naplaćen.

Ko je i koliko trebao uplatiti po osnovu naknade za skloništa trebala je znati kantonalna uprava za civilnu zaštitu, barem tako kaže zakon.

Kantonalna uprave za civilnu zaštitu, iako je bila obavezna da vodi ove evidencije dužnika, revizorima nije prezentirala evidencije pravnih i fizičkih lica koja su po zakonu bila obavezna platiti naknadu za izgradnju skloništa.

Osim što ne postoji evidencija dužnika, “ne postoji niti Program o utrošku sredstava naplaćenih od navedenih naknada, koji je trebala odobriti Vlada Kantona” navodi se u revizorskom izvještaju.

Slična je situacija i sa novcem koji se naplaćuje od izdavanja postojećih skloništa fizičkim i pravnim licima, gdje pare umjesto u kantonalni budžet ponovo odlaze opštinama.

Opštine kriju novac

U 2008. godini samo općine Centar i Novo Sarajevo ostvarile prihode po ovom osnovu u ukupnom iznosu od 110.057 KM koji su uplaćeni na račune ovih općina, dok za ostale općine nisu prezentirani podaci”, utvrdili su revizori.

Šta se sa novcem od izdavanja skloništa dešava u preostalim opštinama u Kantonu Sarajevo ne znaju ni revizori a izgleda ni u Vladi Kantona Sarajeva, a još manje u Kantonalnoj upravi civilne zaštite. To znaju samo opštinski načelnici koji mudro ćute i koriste opšti haos kako bi ubirali novac na koji po zakonu nemaju pravo.

Čudna nezainteresovanost za ubiranje novca, u situaciji kada potrebe višestruko nadmašuju raspoložive prihode u kantonalnom budžetu, teško je objašnjiva. Krivicu snose kantonalna vlada, kantonalno ministartvo finasija, kantonalna uprava civilne zaštite i naravno opštine.

Kako su utvrdili revizori, da bi se zaveo red i sprječilo gubljenje miliona maraka, kantonalno ministarstvo finansija moralo Vladi kantona ponudi na usvajanje odgovarajuću odluku kojom bi se tačno precizirao kako se novac dobijen po osnovu naknade za skloništa i od izdavanja postojećih skloništa može trošiti i način raspodjele između kantona i opština.

Nemaš sklonište, daj pare

A da bi se uopšte imalo šta za trošiti, kantonalna uprava civilne zaštite morala bi prije svega napraviti kompletnu listu svih postojećih skloništa kako bi se konačno znalo kome su izdati i za koliko para, te napraviti precizan plan za trošenje novca koji im sleduje po osnovu naknada za skloništa.

Kako se ionako ne zna šta se dešava sa novcem od naknade za skloništa, najbezbolnije rješenje bi bilo u potpunosti ukinuti ovu besmislenu naknadu naslijeđenu iz bivšeg sistema. Time bi bio postignut dvostruki efekat, investitorima bi gradnja novih objekata bila jeftinija a istovremeno bi bio presječan jedan od potencijalnih izvora korupcije.

(zurnal.info)


 



MIĆO (RE)BALANSERO: Dodik spremio 8,8 miliona za “pomoć u inostranstvu”
Istražujemo
: MIĆO (RE)BALANSERO: Dodik spremio 8,8 miliona za “pomoć u inostranstvu”
Opozicija u RS-u upire prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”, ma šta to značilo

Još jedan rebalans budžeta Republike Srpske za 2009. Godinu, i to samo par dana prije isteka kalendarske i budžetske godine, otvorio je brojna pitanja i polemike. Opozicija takav potez Vlade smatra skandaloznim i tvrdi da on obesmišljava postojanje i planiranje budžeta. Ekonomski stručnjaci ukazuju na činjenicu da je Vlada, zadržavajući postojeći budžetski okvir, samo uzela novac od onih koji ga nisu utrošili i prebacila tamo gdje ga nedostaje i tako napravila poravnanje, kako bi u narednoj, izbornoj godini, mirno dočekala revizore Boška Čeke.

ZVIŽDUCI U PARLAMENTU

Iako je već početkom 2009. sve ukazivalo na to da će ovo biti godina krize sa znatno samnjenim prihodima u budžetu, jedino premijer RS Milorad Dodik i njegov ministar finansija Aleksandar Džombić tu činjenicu nisu željeli da prihvate. Odbijali su i pomisao o rebalansu budžeta u prvoj polovini godine. Ipak, Vlada RS je u julu sačinila prijedlog rebalansa budžeta koji je uz neznatne izmjene odmah i usvojen. Rebalansirani budžet za 2009. bio je manji za 70 miliona KM i iznosio je 1,6 milijardi KM, a Vlada je uštedjela na stavkama kao što su isplata unutrašnjeg duga, za koji je, umjesto prvobitno planiranih 65,9, rebalansom utvrđeno tek 14,7 miliona KM. Rebalansom nije predviđena ni isplata kamata na dugoročne obveznice koje su emitovane za isplatu unutrašnjeg duga, a koje su bile planirane u iznosu od osam miliona, niti 41,9 miliona KM za otplatu glavnice po emitovanim obveznicama.

Ipak, ostavljena je mogućnost da se obaveze po osnovu obveznica isplate iz drugog izvora, sa eskrow računa, na kojem se nalazi novac od privatizacije.

Prilikom usvajanja prvog rebalansa, poslanici SDS-a, PDP-a i SRS RS napustili su skupštinsku salu dok je ministar finansija Aleksandar Džombić obrazlagao odluku o zaduženju RS prema MMF-u. Prije nego što su napustili salu, izviždali su Džombića i nisu mu dali da govori.

Sve to nije bilo dovoljno pa je Vlada RS zatražila od Narodne skupštine, da po hitnom postupku usvoji još jedan rebalans budžeta za 2009., i to na samom kraju budžetske godine. U budžet, između ostalog, treba vratiti davanja za borce i invalide, jer su u prethodnom rebalansu ove socijalne kategorije zapostavljene.

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić najavio je da će ova stranka zatražiti izmjene i dopune Zakona o budžetu RS prema kojima se rebalans ne bi mogao vršiti u posljednjem kvartalu. Čavić je naveo da bi se time spriječila praksa aktuelne Vlade Milorada Dodika da samo osam dana prije isteka budžetske godine utvrđuje rebalans budžeta.

On tvrdi da Vlada tako ispravlja greške u prethodnom rebalansu i sada želi da poentira tako što će obezbijeiti pare za borački dodatak i nosioce odlikovanja.

-Zakon o budžetu treba mijenjati i spriječiti Vladu da vrši rebalans budžeta u zadnjem kvartalu, čime se obesmišljava postojanje budžeta - kategoričan je Čavić: Skandalozno je što Vlada na ovaj način želi da realokacijom sredstava u određenim budžetskim stavkama preduprijedi buduću reviziju i poravna sve ono što je nenamjenski potrošeno tokom ove godine, čime se gubi smisao postojanja budžeta.

MREŽA OKO VRATA

Bivša ministrica finansija Svetlana Cenić smatra kako „Vlada pokušava da poravna faktičko stanje i tako spremno dočeka reviziju koja bi i te kako imala šta da vidi.“

-Ovo je samo šminkanje budžeta i kupovina vremena do narednog. Glavnoj službi za reviziju javnog sektora želim mnogo uspjeha u novoj godini, ako ih uopšte pripuste da u izbornoj godini vrše reviziju rada vladinih institucija- kaže Cenićeva.

Rebalans su morali ponoviti jer podloga za prvi rebalans nije bila ažurna, poručuje glavni revizor Boško Čeko.

-Iz izlaganja ministra finansija zaključio sam da se želi napraviti poravnanje na rashodovnoj strani budžeta i tako uzeti novac tamo gdje nije potrošen i namaknuti ga tamo gdje nedostaje - tvrdi Čeko.

On ne negira da Zakon o izvršenju budžeta omogućava Vladi da do kraja godine može vršiti rebalans, ali postavlja pitanje da li je do rebalansa moralo doći.

Primjedbi i to ozbiljnih ima i na budžet za 2010. godinu. Iz opozicije upiru prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”.

Lider DP-a Dragan Čavić, koji je nedavno rekao da je osnovni cilj njegove stranke smijeniti bahatu vlast SNSD-a, postavio pitanje na šta je konkretno utrošeno skoro deset miliona KM kojima su plaćene konsultantske usluge kompaniji sa Cipra “Deloitte & Touche”, koje se odnose na izgradnju mreže autoputeva.

-Mreža autoputeva biće naša mreža oko vrata - tvrdi Čavić i pita šta znači budžetska stavka “pomoć u inostranstvu” za koju je izdvojeno 8,8 miliona KM u prošloj i ovoj godini.

-Ako već postoje predstavništva RS u inostranstvu, za čiji rad je obezbijeđeno finansiranje iz budžeta u iznosu od 2.150 000 KM, na šta se onda troši novac koji se izdvaja za “pomoć u inostranstvu” - upitao je lider DP-a, izrazivši sumnju da dio tog novca odlazi na finansiranje advokatskog tima premijera Milorada Dodika.


Kanton Sarajevo: 800 miliona maraka bez kontrole
Istražujemo
: Kanton Sarajevo: 800 miliona maraka bez kontrole

 Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.

 “Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.

Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.

Privatnoj školi 374.000 maraka

Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.

Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola All Walidein Gazzaz kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.

Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.

I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.

Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.

Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.

Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.

Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica

Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.

Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.

Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.

Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.

Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.

Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.

Pusti zakon, uzmi pare

Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.

Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.

Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.

Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.

Višak želja kao prirodna nepogoda

Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.

Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.

(zurnal.info)



 


 IMOVINSKI KARTONI: Kako je seljak Dragan postao milioner Mikerević
Istražujemo
: IMOVINSKI KARTONI: Kako je seljak Dragan postao milioner Mikerević
Dragan Mikerević: Nekada zemljoradnik a sada profesor i milionerNovinari Centra za istraživačko novinarstvo prikupili su nevjerovatne podatke o tome kako je Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini RS od nekadašnjeg zemljoradnika postao milioner i vlasnik nemjerljivih kvadratnih metara nekretnina u BiH i inozemstvu

Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.

-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.

Dejanović: On pripada grupi političara koji su se vrlo brzo obogatiliGLAMOUR I PAPARAZZO

Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.

-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.

Jovanka Mikerević: Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlioMikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.

-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.

-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.

Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.

Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.

U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.

Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.

Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.

Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.

S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.

Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.

Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!

Kuća MikerevićaDOBAR STAN U LOŠEM STANJU

Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.

U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.

Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.

Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.

Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.

Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.

STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA

Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.

Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."

Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.

Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.

Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.

U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.

Mikerević: Ostavite me na miruDragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.

U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.

Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.

Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.

Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.

Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.

Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.

Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.

Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.

-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.

Istražujemo
: POVODOM DANA BORBE PROTIV KORUPCIJE: Godišnje se u BiH opljačka tri miliona KM javnog novca
Prema rezultatima istraživanja Centra za humanu politiku u BiH se za pet godina opljačka toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

ANALIZA Federalna vlast: 300 maraka za sat nerada
Istražujemo
: ANALIZA Federalna vlast: 300 maraka za sat nerada

Federalnim parlamentarcima trebalo bi još pune 24 godine da sadašnjim tempom ispune sve što su na početku mandata obećali, rezultati su analize Centara civilnih inicijativa o radu federalnog Parlamenta i Vlade. Ni vojnici, penzioneri, invalidi niti ekonomska kriza nisu ih mogli natjerati da rade. Posljednja nada su izbori
Prosječan federalni poslanik za sat vremena učestvovanja na sjednici dobije 300 maraka a da uopšte nije obavezan progovoriti niti uraditi bilo šta osim podizanja ruke prilikom glasanja. Oni su za puna 273 dana ove godine usvojili svega 18 zakona i trebalo bi im još šest mandata da urade ono što su na izborima obećali. Ovo su poražavajući rezultati analize rada federalnog parlamenta i Vlade u prvih devet mjeseci ove godine koju su danas predstavili Centari civilnih inicijativa.

Grafikon kojim se prikazuje odnos planiranih i usvojenih zakona ove godine izgleda neskladno kao sjajni visoki neboder i trošna kuća pored njega. Upravo tako su se parlamentarci odnosili prema građanima koje navodno predstavljaju: što su manje radili to su im plate bile veće kao i jaz između njihovog životnog standarda i uslova života prosječnog Bosanca i Hercegovca.
Očekivanja da, nakon skoro tri godine poražavajućih rezultata rada najviše zakonodavne institucije, doživimo kompletan preobražaj svijesti naših parlamentaraca o ozbiljnosti vremena u kome živimo, pokazala su se krajnje naivnim, piše u izvještaju CCI-a.

SPOROST I BEZOBRAZLUK U tri godine svog mandata poslanici i ministri nisu nam pokazali ništa osim bahatosti, sporosti, bezobrazluka i nerada. Samo za formiranje oba doma federalnog Parlamenta trebalo im je više od godinu i po dana, budžeti se usvajaju uz redovno kašnjenje a program rada kada je godina na koju se odnosi već na izmaku. Od januara do septembra ove godine parlamentarci su usvojili 15 posto planiranih zakona, tačnije 18 od 118. Identičnu efikasnost federalni parlamentarci imaju od početka svog mandata pa su umjesto 343 koliko su planirali usvojili 52 zakona. Za trećinu svog mandata uradili su ono što je bilo planirano da se završi za pola godine.
Zadrži li se ovaj tempo rada i stepen efikasnosti do kraja mandata, konačan rezultat će biti da bi Parlamentu FBiH, za ispunjenje obaveza koje je planirao realizovati u ove četiri godine, bilo potrebno još skoro punih šest mandata, odnosno – skoro četvrt stoljeća, piše u izvještaju CCI-a i naglašava da je kašnjenje u svim segmentima rada karakteristika ovog saziva Parlamenta.

U periodu najteže ekonomske krize, ove godine parlamentarci su održavali tek po jednu redovnu sjednicu mjesečno i ukupno pet vanrednih.
Navedene sjednice održane su tokom 25 kalendarskih dana, no, poslanici su na njima proveli, sumarno, samo 135 sati, što je vremenski ekvivalent 17 osmosatnih radnih dana. Poslanici su, dakle, od 195 radnih dana, na plenarna zasjedanja iskorisitili svega devet posto raspoloživog radnog vremena
, navodi se u izvještaju.

Najveći neradnici ovog sastava Parlamenta su Fadil Hamzić iz SDA i Magdalena Šagolj iz HKDU-a. Oni se već tri godine nisu udostojili predložiti niti jedan zakon niti su pokazali bilo kakvu inicijativu. Na rijetkim sjednicama na kojima je bila Šagoljeva je samo podizala ruku tokom glasanja. To, međutim, nije utjecalo na njenu platu, u prosjeku preko četiri hiljade maraka mjesečno.
Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD)
, objašnjavaju istraživači CCI-a.

KRŠE ZAKONE DOK IH UTVRĐUJU Dok usvaja zakone, federalna Vlada ujedno ne poštuje svoj poslovnik pa mjesecima radi bez godišnjeg programa. O neradu ministara već smo ranije pisali u Top listi neradnika, koji od 274 dana koliko su imali na raspolaganju aktivno na sjednicama rade tek 16 osmostanih radnih dana. Najgore od svega, čak i kada rade to teško da koristi građanima s obzirom da dvije trećina mjera Vlade nema nikakve veze sa stvarnim potrebama građana: zapošljavanjanjem, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih.

Ova Vlada još uvijek ne ispunjava ni polovinu svojih planiranih obaveza dok Ministarstvo obrazovanja i nauke te Ministarstvo kulture i sporta za devet mjeseci nisu niti planirali a kamoli usvojili neki zakon.
Zaostatak zbog sporosti je toliki da bi, naprimjer, ministar pravde Feliks Vidović do kraja godine morao utvrditi 20 zakona kako bi ispunio godišnji plan. Do septembra je u prosjeku utvrđivao jedan zakon svaka dva mjeseca!

Čak i oni zakoni oko kojih se Vlada dogovori teško prolaze u domovima Parlamenta. Tek je svaki deseti zakon uspio proći punu proceduru od Vlade do usvajanja u Parlamentu. Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, ne zaslužuje titulu neradnika. Njegov je rad ujedno i gotovo polovina rada Vlade. Dok se drugi nisu udostojili za skoro godinu dana predložiti niti jedan zakon, Bevanda je godišnje predlagao u prosjeku više do deset zakona.

Poslanike i ministre nisu mogli natjerati da rade niti ekonomska kriza, invalidi ni borci ali će biti zanimljivo pratiti njihov rad u narednoj, izbornoj, godini.

(zurnal.info)

Istražujemo
: DODIK U BEOGRADU: Vila i dva stana za četiri miliona KM
Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

Istražujemo
: RIZNICA TAJNI: Skrivena imovina naših političara

Centar za istraživačko novinarstvo objavio je obimnu bazu podataka o skrivenoj imovini naših političara iz koje je vidljivo da domaći političari od javnosti skrivaju čak i njive, a neki naprosto zaborave da su vlasnici kuće u inostranstvu vrijedne milion i po maraka


Domaći političari sakrili su od javnosti mnogo više imovine nego što su zvanično pokazali. Njena vrijednost mjeri se milionima maraka, rezultati su iscrpnog istraživanja
Centra za istraživačko novinarstvo. CIN je objavio bazu podataka imovine domaćih političara gdje se detaljno može pregledati zvanično prijavljena i skrivena imovina 26 najviše pozicioniranih državnih, entitetskih i lokalnih funkcionera.

A naši su političari skrivali svašta, poput Dragana Čavića koji nije prijavio njivu od tri hiljade kvadrata u blizini Banje Luke, pa do kuća vrijednih milion i po koju je zaboravio Milorad Dodik. CIN-ova baza se od dosadašnjih mnogobrojnih špekulacija razlikuje po obimnoj dokumentaciji za svaku od neprijavljenih stavki. Godinu dana svi novinari CIN-a prikupljali su podatke o imovini političara. Do nekih od njih je bilo posebno teško doći.
-
Sud u Banjoj Luci nam nije htio dati podatke, pa smo nekoliko puta morali slati zahtjeve – objašnjava Miranda Patrucić.

Imovinske kartone kandidata na izborima ne provjerava niko, pa su slobodni da napišu šta god hoće i sami odrede vrijednost svoje imovine.
Nevenko Herceg je tako, naprimjer, naveo da njegov stan vrijedi 160.000 maraka iako se iz ugovora nekoliko firmi koje su taj stan za njega kupovale vidi da on vrijedi barem dvostruko više.

Iako je poznat kao političar sa najdetaljnije popunjenim imovinskim kartonom, novinari CIN-a saznali su da je Zlatko Lagumdžija u ranijim kartonima zaboravio napomenuti svoj udio u skoro dvije hiljade kvadratnih metara zemljišta u Trebinju.

Sulejman Tihić u svojim je kartonima s uma smetnuo čak sedam nekretnina: pet poljoprivrednih zemljišta i dva stana u Sarajevu vrijedna skoro trećinu miliona maraka.

Jedan od rekordera u skrivenom bogatstvu je trenutni ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo. Javnosti se stanom od šezdesetak kvadrata u Visokom predstavio kao skromni i pošteni funkcioner, ali zemljišno-knjižni izvodi pokazuju da je vlasnik dvije zgrade i jednog gradilišta u rodnom mjestu, Visokom.

Spisak ukupne neprijavljene imovine je dug i može se detaljno pogledati na adresi http://cin.ba/Stories/P24_Assets/Database/index.html.

Osim za glasače u ovoj bazi se nalaze podaci vrijedni i za Centralnu izbornu komisiju i nadležna tužilaštva. Prema riječima Patrucićeve niko ih još uvijek nije kontaktirao iz ovih institucija, a niti jedan političar još uvijek nije demantovao podatke iz njihove baze, što možda najbolje govori o tačnosti ovih podataka. Najavljuje da će uskoro proširiti bazu.
-
Naš je plan da osvježimo bazu. Pratit ćemo i promjene u imovinskim kartonima, a radimo na još nekoliko imena – kaže Patrucić.

Bit će zanimljivo vidjeti da li će u svojim novim kartonima prije izbora 2010. prozvani političari u njih napokon uvrstiti svu svoju imovinu i prihode.


Šta su zaboravili političari

Dragan Čavić: Njiva od tri hiljade maraka u Lipici kod Banje Luke

Dragan Čović: Oranica u Širokom Brijegu

Nikola Špirić: Tri garaže i dva stana u BiH i Srbiji

Milorad Dodik: Kuća i garaža u Beogradu vrijedni oko milion i po maraka

Safet Halilović: Njiva i voćnjak u Gradiški

Vahid Hećo: Dvije stambene zgrade i gradilište u Visokom

Nevenko Herceg: Garaža u Mostaru

Mladen Ivanić: Stan u Banjoj Luci

Bakir Izetbegović: Garaža u Sarajevu

Borjana Krišto: Kuća u izgradnji

Zlatko Lagumdžija: Četiri zemljišta u Trebinju

Aburahman Malkić: Stan i poslovni prostor u Srebrenici

Dragan Mikerević: Kompanije Finrar u Banjoj Luci i ACD revizija u Brčkom

Nebojša Radmanović: Kuća i njiva u Banjoj Luci

Martin Raguž: Stan u BiH

Sulejman Tihić: Tri voćnjaka, nasad i dvorište u Šamcu, dva stana u Sarajevu

Dragan Vrankić: Garaža u Mostaru i kuća i oranica u Čapljini

(zurnal.info)

Istražujemo
: Zenički "posao stoljeća": Pošteno pa ko koga...

Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.


Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.

U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.

Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.

-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.


Misteriozni aneksi

Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.

Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju

Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.

Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.

-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.

Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.

Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.

Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.

Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.

U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.

Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.

Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.


Dvije firme jedan predsjednik

Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.

Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.

Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.

Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.

Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.

I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.

Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.


Živopisni partner Behgjeta Pacollia

Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.

Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.

Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.

Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.

Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.

Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.

Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.

I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.

Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.

Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.


Dozvola nema a sat otkucava

Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.

Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.

Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.

- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.

Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.

Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.

-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.

Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.

Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.

Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.

{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}

(zurnal.info)

Federalnim ministrima svaki dan Bajram
Istražujemo
: Federalnim ministrima svaki dan Bajram
Niti jedan federalni ministar danas nije radio. Odlučili su da spoje ugodno sa korisnim, tačnije Dan državnosti i Bajram.

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

PARLAMENT I VIJEĆE MINISTARA BiH: Pet miliona za jedan zakon
Istražujemo
: PARLAMENT I VIJEĆE MINISTARA BiH: Pet miliona za jedan zakon
Dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 101 dan, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka; skupljih zakona, a većeg bezakonja nema na planeti

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Srpski pasoši samo za stanovnike Srbije
Istražujemo
: Srpski pasoši samo za stanovnike Srbije

 

Biometrijski pasoši Srbije sa kojima će od 19. decembra biti moguće ulaziti u EU bez vize, rezervisani su samo za one državljane Srbije koji imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji ove države.

U praksi to znači da građani BiH koji su se opredjelili za uzimanje i državljanstva Srbije, prvenstveno se nadajući srbijanskom pasošu za koji vrlo brzo neće trebati vize, po automatizmu ne mogu računati i na pasoš.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

H1N1: Vakcine stižu tek u januaru
Istražujemo
: H1N1: Vakcine stižu tek u januaru
U Bosni i Hercegovini trenutno se ne može naći niti jedna vakcina protiv virusa H1N1, poznatijeg kao svinjska gripa. Do sada su oboljele 263 osobe od kojih je jedna preminula. Na press konferenciji održanoj nakon sastanka povodom pandemije virusa H1N1, ministri zdravstva Federacije i Republike Srpske nisu mogli sa sigurnošću odgovoriti kad će se vakcina pojaviti na ovim prostorima. Nisu odgovorili ni zašto Bosna i Hercegovina, dok se čitava Evropa vakciniše, nije u stanju da dobije ni nekoliko hiljada vakcina za najhitnije slučajeve a koje su već plaćene proizvođaču. No, nisu propustili priliku da obavijeste građane kako su se oni uspješno vakcinisali.

 

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine
Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Govor ministrice Kopacz: Zašto je vakcina i dalje tajna

 

- Željela bih istaći da mi je prioritet u proteklih dvadeset godina prakse u zdravstvu bio prije svega ne činiti štetu. Ponijela sam to pravilo sa sobom u kabinet ministra zdravstva. U situaciji kada bih trebala preporučiti lijek bilo kome,kao i svaki drugi zdravstveni radnik, razmišljala bih - da li bih taj lijek dala mojoj staroj majci ili djetetu? I upravo takvo razmišljanje me navodi da budem opreznija pri provjeri informacija o lijekovima koje bi Ministarstvo zdravstva trebalo da preporuči svakom Poljaku. Milionima Poljaka koji nemaju medicinsko obrazovanje koje ima ministar, koje ima profesor Brydak istražujući gripu već četrdeset godina. On radi u jednom od 189 centara za istraživanje u svijetu, od kojih je jedan u Poljskoj. Može li neko dovesti u pitanje znanje profesora koji već 40 godina radi u oblasti koja se bavi gripom, svim tipovima gripe, i koji je objavio stotine članaka o toj temi? Imam samo jedno suštinsko pitanje: Da li se moramo boriti protiv pandemije gripe? Danas imamo saznanje o ugovorima koje su druge, brojne vlade jačih država potpisale sa proizvođačima vakcina. Također znamo šta je predloženo Poljskoj. S obzirom da su pregovori u toku ne mogu reći sve, ali mogu reći jedno: naš pravni odjel je pronašao najmanje dvadeset spornih tačaka u ugovoru. Prema tome, šta je obaveza ministra zdravstva? Da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za poljski narod ili da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za farmaceutske kompanije?

Poznato mi je da su tri vrste vakcina dostupne danas na tržištu, od 3 različita proizvođača. Svaka ima različit udio aktivne supstance i čudno je da se ipak tretiraju kao iste? Zbog toga smatram da je normalno i fer da Ministarstvo zdravstva i stručnjaci imaju sumnje. Možda je ona sa tragom aktivne supstance samo “Sveta voda” za koju smo smatrali da može izliječiti gripu? Da li trebo platiti za to? Imamo primjer Njemačke koja je kupila 50 miliona vakcina, od kojih je samo 10% iskorišteno do sada. Danas 13% Njemaca želi da uzme ovaj “čudesni lijek”. To je zanimljivo iz razloga da Njemci inače imaju visok procenat stanovništva koje se vakciniše, toliki da kada bi se od hiljadu Poljaka njih 52 odlučilo da uzme vakcinu protiv sezonske gripe, u Njemačkoj bi to bilo dvijestotridesetosmero od hiljadu građana. Dakle šta se dešava pa samo 13 posto Nijemaca želi primiti vakcinu protiv svinjske gripe, a ne 23 posto kao i obično u slučaju sezonske gripe? Njihova vlada je kupila vakcine i ponudila im ih besplatno, a oni ih ne žele? Šta se dešava?

Da li nas ove činjenice mogu navesti da se predomislimo po pitanju kupovine vakcina ili ne? Da se predomislimo po pitanju upoznavanja sa lijekom koji je na neki način tajna? Postoje web stranice na kojima proizvođači vakcina imaju obavezu da objave takozvane neželjene posljedice uzimanja lijeka. Vakcinisanje je u Evropi počelo 1. oktobra 2009. godine. Željela bih da posjetite bilo koju od ovih stranica i pronađete barem jednu neželjenu posljedicu vakcinisanja. Bilo koju malu stvar, barem jednu, kao alergijski osip kože. To se može desiti konzumirajući i najsigurnije lijekove. Nema niti jedne na ovim stranicama! „Savršen” lijek. I s obzirom da je toliko čudesan, zašto kompanije koje ga proizvode ne žele da ga predstave slobodnom tržištu i preuzmu odgovornost za njega? Zašto ne bi rekli: “ divno, siguran lijek i zbog toga ćemo preuzeti odgovornost, predstaviti ga tržištu i sve će biti čisto i transparentno”, umjesto što prebacuju odgovornost na nas – kupce.

Nemamo kliničke rezultate testa, detaljne informacije o sastojcima i informacije o neželjenim efektima. Vakcine su trenutno u četvrtoj fazi testiranja, vrlo kratkih testiranja, i još uvijek nemamo te inforacije. Također, uzorak je bio veoma mali, jedna vrsta vakcine je testirana na samo stotinušezdeset volontera starosti od dvadeset do šezdese godina, od kojih su svi bili zdravi, nezaraženi. Druga vrsta vakcine je testirana na 600 volontera starosti od osamnaest do šezdeset godina, od kojih su svi bili zdravi. Je li to dovoljno dobro, posebno za nas doktore koji smo prisutni u ovoj prostoriji? To nije dovoljno dobro za mene. Želim biti dovoljno sigurna da bih preporučila taj lijek nekome. Nismo ispali iz utrke za vakcinu, ali u toku pregovora želimo iskoristiti to vrijeme da otkrijemo što više i koliko možemo o tom lijeku. Onda, ako komitet za pandemiju prihvati ovaj lijek, mi ćemo ga kupiti. Također, postoji oko milijardu ljudi sa sezonskom gripom širom svijeta svake godine. I to se ne dešava samo godinu ili dvije nego već duže vrijeme. Da li je iko igdje proglasio pandemiju zbog sezonske gripe? A sezonska gripa je mnogo opasnija od svinjske, uzrok je i smrti i mnogobrojnih komplikacija. Da li je ikakva pandemija proglašena zbog toga? One koji vrše pritisak na mene da kupim vakcine, pitam: „zašto niste bili glasniji prošle godine, prije dvije godine i 2003 godine. U 2003. godini imali smo milion i dvjesto hiljada Poljaka koji su bili oboljeli od sezonske gripe!”. Da li je u ovoj prostoriji iko urgirao: „Hajde da kupimo vakcine za sve!”? Ja se ne sjećam takve stvari. I konačno, želim samo reći sljedeće: Poljska nacija je veoma mudra, Poljaci znaju razlikovati laži od istine sasvim sigurno; oni znaju također znaju šta je objektivna situacija, a šta samo igra.

 

 


(zurnal.info)
Bijeg od pravde: Niko kao Lozančić
Istražujemo
: Bijeg od pravde: Niko kao Lozančić
Nikola Lozančić ironično insistira da mu se sud obraća preko diplomatskih kanala jer je zastupnik, a prisilno privođenje naziva neprimjerenim

 

Draga sutkinjo, vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno - tako započinje pismo upućeno sutkinji Općinskog kaznenog suda Nikola Lozančić (52), kojeg se tereti da je u zadnjih devet godina primio više od 600.000 kuna invalidske mirovine u Hrvatskoj, iako je u BiH zastupnik Parlamentarne skupštine.

Sutkinja je Lozančiću poslala poziv na kućnu adresu u Kaknju što je zastupnika gotovo uvrijedilo.

- Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela Bosne i Hercegovine. Ovako je to neprimjereno. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje - najzanimljiviji su dijelovi Lozančićeva pisma.

Također navodi da ovo nije njegova obrana od bilo kakvih optužbi, već samo podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja “suvereniteta između dvije prijateljske države”.

- Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom više neću odgovarati, a na ovaj sada neću se odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju to je neprimjereno - objašnjava parlamentarac.

Lozančića se tereti da je od 2. veljače 2000. do 14. rujna 2009. primio više od 600.000 eura invalidske mirovine, iako je znao da na nju nema pravo. On je 3. svibnja 1999. godine kao vojni osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu od 5250 kuna mjesečno, ali kada je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH stekao je osiguranje kao zastupnik pa je izgubio pravo na isplatu mirovine. Također, tereti ga se da je znao da o toj promjeni mora obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj.

Kao parlamentarac u BiH Lozančić prima mjesečnu plaću od oko pet tisuća konvertibilnih maraka, što iznosi oko 20 tisuća kuna. Uz to, parlamentarci u susjednoj državi naplaćuju mjesečni paušal, rad u raznim komisijama, dnevnice i topli obrok.

Prema nedavnom pisanju medija, ovaj predratni policjac je ranjen te mu je amputirana potkoljenica. Navodno je ranjen kao pripadnik teritorijalne obrane Kakanj, što nikad nije službeno demantirao, i to u sukobu s vojnicima HVO-a.

U rujnu prošle godine parlamentarci BiH odlučili su si povećati plaće za sto posto, a u objašnjenju je upravo Lozančić ustvrdio kako “zastupnike nitko ne pita imaju li novca za kravatu”.

No, on ima drukčije mišljenje. Kaže da su on i drugi prihvaćali mirovine kako bi preživjeli. Priznaje da nije imao ni dana radnog staža u Hrvatskoj.

- Nikog nismo varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske. Da sam prije posumnjao, ne bih se sad s Vama dopisivao. Ovako, što je tu je - ironičan je Lozančić.

Sutkinja je na pismo hladnokrvno ‘odgovorila’ sa zahtjevom Kaznenom vijeću radi određivanja pritvora. Nikola Lozančić ima dvojno državljanstvo.


Pismo sutkinji

Draga sutkinjo,

vrlo rado bih se odazvao vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno. Ja jesam državljanin Republike Hrvatske, ali sam puno prije toga i puno više državljanin BiH. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje...

Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela BiH. Ovako, na kućnu adresu je to neprimjereno. Ovo nije obrana od bilo kakvih optužbi. Ovo je podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja suvereniteta između dviju prijateljskih država. Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom neću više odgovarati, a na ovaj sada se neću odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju je to neprimjereno...

Meni i drugim Hrvatima iz BiH u posljednjih 20 godina i pod nama nejasnim okolnostima šakom i kapom su dodjelivana različita prava. To je predstavljano kao izraz skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. Davne su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini i mnogim drugim živopisnim krajevima tako da nismo morali razmišljati o odlasku u nedođije BiH...

Velika hvala svima za pruženu pomoć. Mi smo je prihvaćali kako bismo preživjeli. Tako smo doživjeli i dane mirovine iako nikada nismo imali nijedan dan staža. Nismo nikoga varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske. Da sam ranije posumnjao u sve to, ne bih se sada s vama dopisivao. Ovako - što je tu je. Ja sam tu gdje jesam i što jesam. Netko me se sjetio i odlučio me staviti na stup srama... Iskreni pozdravi, Niko Lozančić, 11. 11. 2009.

(jutarnji list)


Dvije države punile kućni budžet

Prije godinu i po magazin Slobodna Bosna je također pisala o “jadima” Nike Lozančića. On se požalio da “zastupnik ima velike dužnosti, radi se dvanaest sati dnevno, i niko ne pita koliko odijelo ili kravata koštaju.” Kako dalje navodi Slobodna Bosna, Niko Lozančić je skrivao kako je pravo na vojnu mirovinu stekao još dok je bio predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, te da se izdašne novčane pomoći nije odrekao ni dok je obavljao dužnost predsjednika Federacije i, od 2006., dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nije, međutim, uvjetovana samo političkim razlozima. U ovom je slučaju posrijedi i ozbiljno kršenje Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, i to po najmanje dva osnova.

- Pored toga, a prema istom Zakonu o mirovinskom osiguranju, osobe koje ostvaruju pravo na mirovinu kao invalidi, ne mogu u isto vrijeme raditi ni u Hrvatskoj, niti u drugim državama. Stoga su, nakon što odu u mirovinu, dužni priložiti svoju radnu knjižicu, ili, ukoliko se odluče za radni angažman, privremeno “zamrznuti” status umirovljenika. Ako je, međutim, suditi prema Niki Lozančiću, čini se kako je taj prijeratni kakanjski policajac i poratni priučeni pravnik ipak našao “rupu u zakonu”, jer njegov kućni proračun, gotovo punih osam godina, istodobno (su)financiraju dvije države, navodi ovaj magazin.

(zurnal.info)

REVIZOR U DODIKLANDU: Sačekuša za Čeku
Istražujemo
: REVIZOR U DODIKLANDU: Sačekuša za Čeku
Niz negativnih izvještaja revizije poslovanja institucija u RS, netjerao je Dodika da uvede kontrolu rada revizora. Tako sada u Dodiklandu, kao nigdje drugo na svijetu, oni koji su predmet revizije provjeravaju revizore

Možete li zamisliti situaciju u kojoj se našao revizor u autobusu, kojeg, tek što je provjerio putnicima karte i namjerio da izađe na prvom autobuskom stajalištu, zaustavlja jedan od putnika kako bi provjerio njegov učinak? U takvoj situaciji uskoro bi se mogao naći glavni revizor RS Boško Čeko, koji po zaključku entitetskog parlamenta, od sada podliježe kontroli eksternih revizorskih kuća. Sve to da bi vlast provjerila rad revizije koja kontroliše zakonitost njenog rada.

NEKONTROLIRANO KONTROLIRANJE KONTROLE

Gogoljev "Revizor” počinje čuvenom scenom u kojoj se gradonačelnik obraća svojim saradnicima: "Gospodo, pozvao sam vas da vam saopštim veoma neprijatnu vijest. Dolazi nam revizor". Posle kraćeg šoka svi gradski funkcioneri preduzimaju mjere kako bi što bolje zataškali nepravilnosti u svom poslu. Gogolj je tako otkrio da caruju javašluk, primitivizam i korupcija i pokazao da političari vrlo dobro znaju šta je opšti interes, ali da o njemu brinu samo onda kada moraju.

Slične reakcije u Banjoj Luci uslijedile su nakon objavljivanja Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, koji je na svjetlo dana iznio niz nezakonitosti u radu kontrolisanih institucija. Pod lupom Čekinih revizora posebno se našla Investiciono-razvojna banka RS i fondovi kojima ona upravlja. Kako vlast ne trpi kritike, a one su uslijedile nakon objavljivanja izvještaja, glavnom revizoru uzvraćeno je istom mjerom.

Na posljednoj sjednici Narodne skupštine RS poslanici su usvojili revidirane izvještaje o reviziji izvještaja Vlade i budžetskih korisnika, a odbacili Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o radu i poslovanju ove institucije za 2008. godinu. Time je najviši zakonodavni organ entiteta ispunio zahtjev izvršne vlasti i poslao jasnu poruku glavnom revizoru Bošku Čeki da je bio isuviše revnostan o obavljanju svog posla.

POD PRITISKOM

Naime, skupštinska većina nije usvojila izvještaj o radu revizora, ali je usvojila zaključke SNSD-a, kojima se zahtijeva da se u skladu sa Zakonom o reviziji javnog sektora RS osigura profesionalna ocjena rada Glavne službe za reviziju, odnosno eksterna kontrola kvaliteta revizorskog rada i revizorskih izvještaja, koju će izvršiti izabrane revizorske institucije. Pojednostavljeno rečeno, da bi izvještaj o reviziji neke institucije bio validan, on sada treba da prođe kontrolu, odnosno reviziju još jedne revizorske kuće.

Istim zaključkom SNSD-a Narodna skupština zahtijeva da se u skladu sa INTOSAI standardima revizije osigura efikasna komunikacija između skupštinskog Odbora za reviziju i Glavne službe za reviziju, po pitanju planiranja revizije i zahtjeva za izvještavanjem.

Parlament RS zahtijeva i da se u skladu sa INTOSAI standardima osigura neophodna komunikacija između Glavne službe za reviziju i Ministarstva finansija kada je riječ o određivanju obima, ciljeva i kriterija revizije, a u skladu sa procesom reforme javne uprave u RS i procesom integracija BiH u EU.

Iza floskule o reformskim procesima i euro-integracijama krije se jedna potpuno antievropska i antireformska namjera, koja vladajućoj političkoj opciji treba da omogući kontrolu nad radom Glavne službe za reviziju. Bolje rečeno, uspostavljanja kontrolnih mehanizama nad kontrolorima rada javnih institucija koje troše budžetski novac.

Prvi čovjek Glavne službe za reviziju, Boško Čeko, koji je na čelu ove institucije punih devet godina, više je nego iznenađen što Parlament nije usvojio njegov izvještaj o radu.

Nemam komentara na činjenicu da je u parlamentu RS usvojen izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, ali ne i izvještaj o radu i poslovanju Glavne službe za reviziju", rekao je Čeko nakon sjednice Parlamenta.

Glavni revizor je poručio narodnim poslanicima, ali i javnosti, da se iz same skupštinske rasprave vidjelo da ima pritisaka na rad njegove službe.

"Kako god da uradimo, mi smo nekome krivi. Ali, ja ne tražim da me neko voli, već da me poštuje jer radim svoj posao. Ne idem da vršim istragu da bi neko bio smijenjen, nego je cilj da se greške ne ponavljaju i da se unaprijedi finansijska disciplina", rekao je Čeko u završnoj riječi nakon rasprave o revizorskim izvještajima.

On je pojasnio da Služba radi po INTOSAI međunarodnim standardima za vrhovne revizorske institucije javnog sektora, koje su prihvatile sve zemlje svijeta, a naglasak imaju na nezavisnosti- finansijskoj, organizacionoj i funkcionalnoj.

REVIZOROV STRAH OD PRIJAVE

Oštro zamjerajući Parlamentu od kojeg je očekivao podršku za svoj rad, Čeko je konstatovao da Službu nema ko da zaštiti i da je dva dana slušao diskusije poslanika koji su ga do juče podržavali, pa se okrenuli protiv njega, kao i onih koji su ranije kritikovali njegov rad, a sada ga podržavaju.

"Ko će stati iza mene sada kada imam suđenje iz 2002. godine zbog nanošenja duševne boli ministru koji od mene traži odštetu od 50.000 KM. Možete misliti kakav sam ja revizor kad strepim od krivičnih prijava", rekao je Čeko poslanicima, navodeći da odavno trpi pritiske koji se ogledaju i kroz prijetnje njemu i njegovoj porodici da će im "revizija doći glave".

Iako je zbog svog zdravstvenog stanja ranije najavljivao da će se povući s mjesta glavnog revizora, bijesan zbog namjera vladajuće koalicije da stavi pod kontrolu rad njegove službe, Boško Čeko je poručio da neće ustuknuti pred takvim namjerama.
"Ako mislite da ćete mene smijeniti tako što ćete mi poslati reviziju, varate se", rekao je Čeko osvrćući se na zaključke SNSD-a kojima je određeno da Glavnu službu za reviziju javnog sektora kontroliše revizorska institucija: „Neka neko proba i usudi se da mene i moj tim vrati kada dođem u reviziju, jer će ministar finansija RS i svi oni koji podliježu reviziji biti predmet revizije“, poručio je Čeko.

On je naglasio da u svom radu pokušava biti izvan politike i poručio da će nastaviti da radi profesionalno posao glavnog revizora, kao da se ništa nije desilo.

Vapaji opozicije da se usvojenim zaključcima SNSD-a zauzdava i ono malo profesionalizma što je ostalo u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, nisu pomogli. Zahvaljujući poziciji moći, vlast koja treba biti kontrolisana, uspostavila je kontrolu nad onima koji treba da kontrolišu njen rad.

DOSSIER Chuck Norris s ahmedijom
Istražujemo
: DOSSIER Chuck Norris s ahmedijom

 

Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris, reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je čovjek koji ima pravo svima suditi, politički vaziti koliko mu volja, proglašavati ljude psihijatrijskim slučajevima, udbašima, izdajnicima... Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Kod njega političari smjerno dolaze po savjete, on sugerira da se napiše ustav BiH i poziva odgovarajućeg autora za taj lahki zadatak, otvoreno govori za koga Bošnjaci trebaju glasati a koga ignorirati, procjenjuje ko može ulaziti u bosansko selo... S druge strane, svaku vrstu kritike prema sebi, Armani džubetu, kičastim Ray Ban naočarima ili imamima - pedofilima, reis proglašava islamofobijom.

Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

- Predsjednik SDA mora da bude lijep, mudar i da ima porodični background.

(Izjava pred Kongres Stranke demokratke akcije)

- Jesam, približio sam se uz SDA. Nadam se da ti sarajevski mediji sada mogu odahnuti.

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Budite ponosni što se zovete Omer, Samir, Nedžad, Fatima, a ne Jovan, Marko, Mile...

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Harise, imaš našu podršku da BiH bude bez entiteta. Napiši ustav.

(Oslobođenje, 08. 01. 2006.)

- Radovan Karadžić je više učinio za buđenje islama u BiH nego što sam ja postigao za 50 godina misionarskog rada. Mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani.

(austrijski magazin Zeitschrift)

- Oni nemaju obavezu, ako tako ne osjećaju. Mi u Sarajevu apsolutno poštujemo autonomnost u Srbiji. Ona donosi svoje odluke legalno i legitimno, bez našeg miješanja. Šta više, glavni muftija u Srbiji je član Rijaseta i ima glas koji može odlučiti ko će biti Reis-ul-ulema za BiH, Srbiju i Hrvatsku.

(Oslobođenje, 20. 05. 2009)

- Mi jesmo Turci, po našem povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.

- Mi znamo vrlo dobro da se gospodin Gregorian oženio ovdje u Bosni i Hercegovini gospođom Olgom, mi mu želimo dobar i sretan brak, ali sve govori o tome da gospodin Gregorian nema pravo da nama čita moralne lekcije, da nas proziva nego ima obavezu da odgovori.

(politički magazin Crta BHT1, 04. 11. 2009)

- Imaju li Bošnjaci šansu na popravni ispit? Nije beznadno što se to dogodilo. Mislim da nije još kasno da se vrijednosti koje je Alija Izetbegović postavio, i zašto ne reći i kao političke i moralne standarde u politici kod Bošnjaka, nije kasno da se povrate. Politički i moralni standardi koje je Alija Izetbegović postavio su pogaženi.

(Dnevni Avaz, 23.05.2009.)

- Muslimani u Evropi trebaju jedan muslimanski autoritet iz dva ontološka i dva historijska razloga. Ontološki razlozi su: (1) Božansko porijeklo Kur'ana je razlog zbog kojeg je božanski poziv na ugovor s ljudima vječan, nepromjenljiv i neraskidiv; ljudi trebaju da nauče kako da održe svoje obećanje Bogu u svako vrijeme i na svakom mjestu. (2) Lično ispovijedanje vjere (šehadet) i kolektivna moralna predanost (Šerijat) moraju naći izraz u praktičnoj funkciji vođstva (imameta) kao ljudskog načina discipline i odanosti zajedničkoj dobrobiti civilnog društva.

(Izazovi jednog muslimanskog autoriteta u Evropi)

- Ja mislim da slijedom ove logike Evropa treba da potvrdi da je islam dio Evrope ne otežući ni odlažući primanje Turske u Evropsku uniju. Turska, vjerovatno, nije član EU jer Bosna nije član EU. Mislim da, kada Bosna postane članica EU, Turska će postati automatski.

(DANI, 16. 5. 2008.)

- Je li ti imam stavljao ruku na spolni organ, pitao je reis maloljetnu N. T.

- Jeste, odgovorila je.

- Jesi li ruku na njegov spolni organ stavila preko hlača ili ti je rekao da otkopčaš njegove hlače, nastavio je reis.

- Preko hlača, rekla je djevojčica.

- A, je li se imam uzbudio? , upitao je reis Cerić

(Oslobođenje, 16. 02. 2009.)

- Ja sam pristao da s Vama razgovaram samo zato što ste Vi Hrvat!

(uredniku političkog magazina Crta Amarildu Gutiću)

- Stoga, vjera je suviše važna da bi bila ostavljen samo teolozima, ali i politika je suviše ozbiljna stvar da bi bila ostavljena smo političarima.

(Dnevni avaz, 23.02.2008.)

- Bošnjaci su zabrinuti za trenutno stanje u državi, ali je to i dobar pokazatelj jer znači da su zainteresovani i traže odgovore na krucijalna pitanja svog opstanka i budućnosti.

(24 sata.info, 09. 09. 2009.)

- Mi svi vidimo šta Dodik radi posljednje dvije godine. Vidimo da prkosi cijelom svijetu. Svi Bošnjaci imaju jedan odnos prema Dodiku, odnosno da je to što radi nekorektno i da ruši BiH. Istovremeno, nije primjereno da se iz Sarajeva pokazuje junaštvo u Sarajevu, blateći ga kada treba i kada ne treba. Dodika treba kritikovati, ali argumentima. Ako je neko junak i hrabar, onda treba da ode u Banju Luku, TVRS, i tamo da kritikuje Dodika, a ne da se ovdje pravi junačina, onda to ide sve na račun Bosne i njene podjele. To je licemjerno. To ide na štetu Bošnjaka, zaključio je Cerić.

(politički magazin Crta, 04. 11. 2009.)

- Na djelu je apartheid koji nad muslimanima provodi hrvatska politika. On je očit. Odakle pravo jednoj političkoj opciji da u Bosni provodi apartheid poput onoga u Južnoj Africi. Međunarodna zajednica to mirno posmatra - kazao je reisu -l - ulema, pozivajući domaće i međunarodne autoritete da dignu glas protiv toga.

(superbosna.com, 12. 05. 2006.)

- Temelji Bosne su ahdnama, Kulin ban, Gazi Husrev beg i rahmetli Alija Izetbegović.

- Neka Srbija kaže: ovo su ovi koji su ubijali, mi ih osuđujemo. Ja sam gospodinu Borisu Tadiću u Beogradu rekao: Ja dolazim u ime Islamske zajednice muslimana - Bošnjaka i nudim vam da otvorimo srpsko - bošnjački dijalog, jer pitanje svih pitanja na Balkanu, koje treba riješiti, jeste odnos Bošnjaka i Srba, ne više Albanaca i Srba, sa Albancima ste riješili problem, sa Hrvatima ste riješili, oni su dobili svoju državu, vi ste pomogli da to urade, Srba više nema u Hrvatskoj da mogu ugroziti hrvatski integritet. Samo Bošnjaci i Srbi imaju te odnose koji nisu rastavljeni. Mi smo kazali - hajde da otvorimo jedan dijalog, koji će biti korektan, da vidimo kako ćemo našoj djeci objasniti šta je ko radio. Tadić je to shvatio neozbiljno. Ja sam mislio da je on političar od formata.

(NIN, 04. 06. 2009.)

- Kome, ba, mi da se prilagođavamo, nek se oni nama prilagođavaju. Dosta je bilo našeg prilagođavanja.

- Gospodin Tomić ne razumije bosansko selo.

( O advokatu Dušku Tomiću, nakon otkrivanja pedofilskog skandala u Gluhoj Bukovici.)

 (zurnal.info)



Kako se puni budžet: Pola meni, pola državi
Istražujemo
: Kako se puni budžet: Pola meni, pola državi
Svakog mjeseca prosječna četvoročlana porodica u BiH, kupujući osnovne životne namirnice, u budžete na različitim nivoima vlasti direktno uplati 254 marke, samo kroz poreze i carine uračunate u maloprodajnu cijenu proizvoda.

Pored toga, kroz obavezne uplate iz bruto plate zaposlenog za zdravstveno i penziono osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i porez na dohodak, u javne fondove svakog mjeseca zaposleni građanin uplati još 516 maraka, pokazuju rezultati istraživanja Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Mjesečni troškovi veći od plate

-Ova kalkulacija izvedena je na bazi prosječne četvoročlane porodice u BiH u kojoj je zaposlen samo jedan član sa zvaničnom prosječnom platom od 792 marke i kojima mjesečno za potrošačku korpu osnovnih životnih namirnica treba 818 maraka. Naš osnovni cilje je da među građanima razvijemo osjećaj da se u javnim fondovima u BiH nalazi njihov novac, kaže Samir Mušović, predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Sabere li se iznos poreza i carina uračunat u maloprodajnu cijenu kupljenih osnovnih proizvoda, , sa iznosom doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje, dolazi se do impresivnog iznosa od 770 maraka mjesečno sa koliko prosječna četvoročlana porodica u BiH sa samo jednim zaposlenim “potpomaže” budžete i javne fondove . Na godišnjem nivou to je čak 9.240 maraka za šta se poređenja radi, može kupiti pet kvadratnih metara stana ili deset računara.

Kako je prosječna neto plata u BiH 792 marke, ispada da svoju bruto zaradu građani bratski podjele sa državom, po principu “pola meni, pola državi”.

Četiri porodice rade za jednog birokratu

Naravno, ove kalkulacije se odnose na porodicu gdje je zaposlena samo jedna osoba, a ukoliko su zaposlene dvije osobe u tom slučaju mjesečan iznos koji uzima država postaje još i veći.

Sa druge strane, od ovog novca plaća se izrazito brojna i neefikasna administracija u BiH na svim nivoima vlasti, čije su prosječne plate veće od plata većine običnih smrtnika koji nemaju tu sreću da im je poslodavac država i da im plata stiže iz budžeta. U čitavoj BiH na svim nivoima vlasti u javnoj administraciji zaposleno je oko 120.000 ljudi, što je više od petine od ukupnog broja zvanično zaposlenih.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u avgustu ove godine prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi u BiH iznosila je 1.090 maraka dok je u isto vrijeme plata građevinara u prosjeku iznosila 523 marke.

Jednostavna računica pokazuje da jedna mjesečna neto plata činovnika u BiH proguta sav novac koji četiri porodice daju državi samo iz maloprodajne cijene mjesečne potrošačke korpe.

Puno novca za nikakvu uslugu

Najveći problem i nije suma koju građani izdvajaju za finansiranje državnog aparata, penzionog i zdravstvenog sistema, već ono što (ne)dobijaju zauzvrat.

Svaki kontakt sa birokratijom od opštinskog do državnog nivoa ravan je noćnoj mori, gdje se od građana očekuje da ćutke podnose sve hirove birokrata, koji su uvijek u pravu. A upravo ti građani pred šalterom, svakog mjeseca direktno daju novac za platu činovnika sa druge strane stakla.

Građani na žalost nisu svjesni osnovne činjenice da su oni poslodavci a birokrate njihovi zaposleni.

Kako pokazuju rezulati istraživanja agencije Prism research, dobijeni nakon anketiranja 1.000 punoljetnih građana širom BiH, čak 96,4 posto građana u BiH uopšte ne zna koliko im kroz direktne i indirektne poreze i doprinose država uzima svakog mjeseca.

U momentu kada građani shvate da se radi o polovici njihove bruto plate, vjerovatno će konačno početi postavljati pitanje političatrima za koje su glasali i koji ih sada ubjeđuju da para nema, “a gdje je završio moj novac”.

(zurnal.info)