Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije

Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.

Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.

SVI DODIKOVI MEDIJI

O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.

Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.

Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.

Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.

Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.

Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.

Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?

DODIKOV MEDIJSKI MOGUL

Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.

TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“

-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.

O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.

REZERVISANE NASLOVNICE

Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.

Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.

U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.

Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.

Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.

MEDIJE TREBA POKORITI

Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.

Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:

-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.

Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:

-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.

(zurnal.info)

Zaposleni u Općinskom sudu u Sarajevu godišnje “ukradu” skoro milion maraka - tačnije 918.743,75 konvertibilnih maraka, jer njihov radni dan traje pola sata kraće od propisanog, i plaćenog. Radno vrijeme zaposlenih u Općinskom sudu u Sarajevu zvanično počinje od 08,00 i traje do 16,00. Tako bi barem trebalo biti prema zvaničnoj informaciji o radu Suda. Međutim, ova institucija sa radom počinje tek od 08,30. Dakle, sa pola sata zakašnjenja. Naravno, to uposlene ne spriječava da u 16,00 napuste svoja radna mjesta.

BUDŽET OD 14,7 MILIONA KM

Tako, naprimjer, na Izvještaju o prispjeću pošiljke koju vam poštar ostavi na adresi, ukoliko niste kući kada vam dostavlja dopis iz Općinskog suda u Sarajevu, piše da “navedenu pošiljku možete podići na sudu - Općinski sud Sarajevo...” Kada zatražite informaciju o početku rada Suda, uljudno će vam saopštiti da je radno vrijeme od 08,00 do 16,00. Ali nije tako.

U Sudu ne možete ništa uraditi prije 08,30 jer vas, jednostavno, stražari na vratima neće pustiti. Obrazloženje uposlenih na obezbjeđenju, doduše usmeno, glasi: “Radno vrijeme Suda je od pola devet.” Dakle, radno vrijeme uposlenih nije osam radnih sati nego 7 sati i 30 minuta. Pola sata manje od zvaničnog.

Kako bismo saznali koliko (ne)rad zaposlenih u Općinskom sudu košta građane Kantona Sarajevo, poslužili smo se osnvnim matematičkim radnjama i došli do zaista skandaloznih informacija. Prema izvještaju o budžetu Kantona Sarajevo, prošle godine je na plaće, naknade i doprinose zaposlenih u Općinskom Sudu u Sarajevu potrošeno 14.699.900 KM. Obzirom da je pola sata (ne)rada uposlenih u Sudu jedna šesnaestina njihovog radnog vremena, lako se izračuna da oni godišnje nezasluženo uzmu 918.743,75 konvertibilnih maraka. Pri tom, isti taj sud bilježi nevjerovatna kašnjenja pri rješavanju slučajeva. Prema informacijama navedenim u Biltenu Općinskog suda u Sarajevu na kraju 2008. godine ostalo je neriješeno skandaloznih 1.049.005 slučajeva. Naravno, to se pravda nedovoljnim brojem zaposlenih, a da niko od njih ne postavlja pitanje koliko rade oni koji su već zaposleni.

KLIZNO RADNO VRIJEME

U Sudu smo zatražili informaciju zbog čega radno vrijeme uposlenih na Općinskom sudu u Sarajevu počinje u 08,30 a ne u 08,00 sati, koliko je i zvanično navedeno radno vrijeme i koje traje do 16,00 sati. Zbog toga smo zatražili da nam dostave zvaničnu informaciju zbog čega je to tako i da li za takvo ponašanje postoji zvanična odluka.

Od Amre Karačić, stručnog saradnika za odnose s javnošću Općinskog suda u Sarajevu dobili smo suhoparnu birokratsku informaciju u kojoj se navodi da je za uposlenike Općinskog suda u Sarajevu “radno vrijeme klizno”, te da je “dolazak na posao i početak radnog vremena od 07.30 h do 08.30 h, kraj radnog vremena je od 15.30h do 16.30h.” U njenom saopćenju za Žurnal još se navodi kako je “za fizička i pravna lica ulazak/izlazak u/iz zgrade suda od 8.30h do 16,30h.”

Ova informacija mogla nas je djelomično zadovoljiti ali, nažalost, ona je netačna, da ne upotrijebimo neku težu riječ. Da bismo provjerili navode savjetnice Karačić, 15 minuta nakon 16 sati pokušali smo ući u zgradu Suda. Naravno, ulaz je bio zaključan a na izlazu su bile samo uposlenice koje su se odjavljivale, provlačeći svoje magnetne akreditacije. Upitali smo policajca iz obezbjeđenja da li možemo ući u Sud na što nam je odgovoreno da je radno vrijeme završeno i upućeni smo da dođemo “u pola devet, kada Sud počinje sa radom”. Pitali smo ih od kada do kada radi Sud, na šta smo dobili odgovor: “Od pola devet, do četiri”.

Dakle, ipak zaposleni na Općinskom sudu u Sarajevu rade sedam i po sati a poreski obveznici u Kantonu Sarajevo plaćaju njihovo puno radno vrijeme. Onih 918.743,75 konvertibilnih maraka neko “ukrade”, a za onih preko milion neriješenih predmeta možemo samo upotrijebiti onu staru izreku kako je pravda spora, a za neke i nedostižna.

(zurnal.info)

Medijska hajka Dodikovih medija krenula je odmah nakon ulaska policije u prostorije BN televizije i ubrzo pokazala stvarne motive čitave akcije

Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.

"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.

Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.

DOBRO UPUĆENI  NN

Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.

Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.

„Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.

Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.

„Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.

Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?„

Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.„Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.

Ko je Milorad Lazić?

Milorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.

Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.

U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.

-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.

CRNI MEDIJSKI TALAS

Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.

“Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.

Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.

Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.

“Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.

U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.

Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.

Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!

I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.

Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

Nakon objavljivanja biografija savjetnika premijera Mujezinovića, na red su došli savjetnici ministrice obrazovanja i nauke Melihe Alić. Zajednička karakteristika za Mujezinovićeve kadrove mogla bi biti lovci u mutnom. Alićkini savjetnici su anemični kao i njeno ministarstvo, jednostavno neuvjerljivi i nekompetentni. Uostalom, zaključite sami.  

KABINET FEDERALNE MINISTRICE OBRAZOVANJA I NAUKE MELIHE ALIĆ

NADIJA BANDIĆ: Medijski egzekutor

Opis posla: Savjetnica ministrice za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje

Karijera: U opisu posla savjetnice Bandić, vjerovatno je greškom izostavljen zadatak da vrši medijsku egzekuciju svih onih koji se ne slažu na koji način ministarstvo Melihe Alić nabavlja udžbenike. Do sada je to savjetnica Bandić odlično radila i tako uzela direktno učešće u neviđenim skandalima kao što je izbor udžbenika iz kojih djeca uče da vuk živi na grani, djeci se nude zbirke zadataka koji nemaju rješenja a kao odmor od tereta brojki i slova djeci je ponuđena razonoda času muzičkog vaspitanja uz popularnu pjesmu meksičkih ustanika La Kukaraču:

Bubašvaba, bubašvaba

s nogu se srušila,

na život gleda sa strane,

jer nema joj marihuane,

koju je pušila.

(ref. pjesme La kukarača uvrštene u udžbenik muzičkog vaspitanja za peti razred osnovne škole autora Refika Hodžića)

Istraživanje Centra civilnih inicijativa vezano za srednje obrazovanje otkrilo je šokantne činjenice: trećina djece u Bosni Hercegovini ne završava srednju školu.

- „Analize koje smo proveli proteklih mjeseci i ispitivanja javnog mijenja pokazale su da upravo diskriminacija u srednjem obrazovanja, odnosno nemogućnost svih da jednako pristupe srednjem obrazovanju, proizvodi probleme kao što su nezaposlenost, socijalna isključenost i siromaštvo“, izjavio je Adis Arapović iz CCI-a prilikom prezentiranja istraživanja.

Nepoznato je zašto je ova savjetnica vrtoglavo napredovala od profesorice bosanskog jezika i književnosti do savjetnice za obrazovanje. Stalni štrajkovi prosvjetnih radnika, mnoštvo zamjerki na korupciju u procesima nabavke i odabira udžbenika, po nekoliko škola pod istim krovom, neusaglašenost školskih programa..., samo su dio neuspjeha u radu ministrice, direktno i njene savjetnice Nadije Bandić.

ADMIR POZDEROVIĆ: Organizator kulturno-zabavnih manifestacija

Opis posla: Savjetnik ministrice za visoko obrazovanje i nauku

Karijera: Admir Pozderović mladi je profesor sigurnosti bez ikakvog ranijeg iskustva sa neprilikama u visokom obrazovanju. Sudbina je htjela da savjetnik Pozderović munjevitom brzinom, ničim izazvan, uzleti od šefa Omladinskog kulturnog centra „Goražde“ do savjetnika ministrice za resor koji donosi ogromne prihode ministarstvu (ako uračunamo dadžbine koje se nameću studentima), resor koji se najčešće spominje u tekstovima koji tematiziraju sex skandale, prostituciju i korupciju. Obzirom da nadležno ministarstvo malo toga poduzima da riješi probleme u visokom obrazovanju i skine ljagu i najveću sramotu u univerzitetskoj povijesti Bosne i Hercegovine sa ovdašnjih fakulteta, najveći dio krivnje komotno se može prebaciti na ministricu i njenog savjetnika za visoko obrazovanje.

Obzirom da ne postoji logično objašnjenje zbog čega bi neko poput Pozderovića bilo kome bio savjetnik, onda se mora kalkulisati i sa činjenicomvda ga je u orbitu delegirala knjiga Muhamedova a.s. predskazanja: Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama. Autor je, pogađate, uvaženi Pozderović.

Naredni citati najbolje opisuju Pozderovićev književni talent:

- Kršćanstvo i Taoizam zamijenit će timove u nacionalnim dresovima, i sa puno neizvjesnosti ući u drugo poluvrijeme finala. Međutim, Islam će svirati kraj utakmice.

- Iako Muhammed a.s. nije precizirao koja će to od skupina potomaka Ishaka osvojiti Konstantinopolis, najvjerovatnije je da će to biti vojska koja će krenuti iz Bosne put Istanbula."

Ako ova knjiga nije Pozderovića izbacila u orbitu, onda tajnu uspjeha mladog savjetnika moramo potražiti u njegovoj iscrpnoj biografiji u kojoj ponosno navodi: Posjedujem golemo iskustvo sa multimedijama. U sklopu Omladinskog kulturnog centra “Goražde”, organizirao niz kulturno-zabavnih manifestacija, tribina, promocija knjiga itd. Autor dvije knjige. Osvajač 3 zlatne i 1 bromzane medalje na međunarodnim izložbama inovacija u Ženevi, Parizu i Strazburu”.

Napomena: Eventualne greške u citiranom dijelu biografije savjetnika Pozderovića su namjerne. Zbog autentičnosti nismo ništa korigovali.

DŽEMKO RUŽDIĆ: Demobilisani savjetnik

Opis posla: Savjetnik ministrice za implementaciju projekata, resornu i međuresornu saradnju i inspekciju

Karijera: Vlastitim riječima: Demobilisan sam 20. 09. 1994. godine, na zahtjev Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta R BiH. U proteklom periodu napredovao sam od stručnog suradnika do stručnog savjetnika. U međuvremenu položio sam ispit za “organe upravljanja”. Od 2007. godine sam savjetnik ministrice obrazovanja i nauke.

Posao zeničkog načelnika izgradnje elektrane na gas sa kompanijom KTG počeo je loše: skrivanjem informacija od javnosti i optužbama da je svako ko sumnja u uspjeh ovog projekta neprijatelj Zenice. Posljednja odluka Općinskog vijeća Zenice o poklanjanju zemljišta zajedničkoj kompaniji mogla bi na koncu koštati građane ovog grada nekoliko miliona maraka. Donosimo hronologiju sumnjivih odluka i propusta u “zeničkom poslu stoljeća”

Lokalna vlast u Zenici do sada je dala sve što je mogla u poslu izgradnje elektrane na gas u ovom gradu, a da zauzvrat, od svojih partnera - kompanije KTG AG iz Švicarske, nije dobila gotovo ništa. Za ovaj posao još uvijek ne postoje nikakve bankovne garancije, a od svih obećanja KTG je ispunio samo uplatu od 45.000 maraka na račun zajedničke firme KTG Zenica. Svaki segment ovog projekta imao je barem po jednu nejasnu, skrivenu ili pogrešnu odluku zeničkog načelnika Husejina Smajlovića, jednoglasno podržanu od Općinskog vijeća. Idemo redom.

1.STRATEŠKI PARTNERI: Prije nego su bacili oko na Zenicu, Branko Montenegro i Behgjet Pacolli trebali su biti strateški partneri Federacije BiH u izgradnji elektrana. Sa njima je posao, bez saglasnosti Vlade i premijera, sklopio Vahid Hećo, federalni ministar energije, rudarstva i industrije. Već tada je otkriveno da su Pacolli i Montenegro ranije bili umiješani u razne afere. Švicarska je protiv Pacollija vodila istragu zbog namještanja posla renoviranja moskovskog Kremlja od milijardu dolara što je platio milionima na računima kćerki bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jelcina. Poslove u BiH trebala je srediti Stranka za BiH kao zahvalnost za poslove koje je kompanija Unioninvest, pod kapom SBiH-a dobijala na Kosovu, Kazahstanu i Rusiji.

2.UPOZNAVANJE: Uprkos tome što ih je federalna Vlada proglasila nepoželjnim partnerima, zenički načelnik Husejin Smajlović dočekao ih je raširenih ruku. Tada je izjavio kako ranije nije poznavao ni Pacollija ni Montenegra ali da su ga sa njim upoznali njegovi prijatelji, zenički biznismeni. Sam je tada priznao da posao izgleda previše dobro da bi bio istinit.

3.MEMORANDUM: Javnost je za posao stoljeća, kako su ga optimistično nazvali iz načelnikovog ureda, saznala tek kada je potpisan Memorandum o razumijevanju u martu 2009. godine. Ovaj sporni memorandum javnosti i novinarima nikada nije bio javno dostupan. Njegova prva nejasnoća je: s kojom kompanijom je Memorandum uopšte postpisan. Negdje je pisalo da je to KazTransGas a negdje KTG. Tada je zvanično objašnjeno da se radi o skraćenici ali se ispostavilo da su to dvije sasvim različite kompanije sa jednom zajedničkom osobinom: objema upravlja Branko Montenegro. Nije bilo jasno ni zbog čega za njega vrijede švicarski zakoni što je Smajlović tada prokomentarisao riječima da su mu savjetnici objasnili da je to bolje!? U slučaju spora to bi značilo odlazak na teren Montenegra i plaćanje pravnih zastupnika iako općina već izdvaja sredstva za domaće pravnike. U memorandumu se spominjala saradnja sa Elektroprivredom i BH Gasom mada ove dvije kompanije o tome nisu bile zvanično obaviještene niti su bile spremne na takvu saradnju. Rok za izgradnu od dvije godine bio je teorijski moguć ali je u domaćoj praksi izdavanja dozvola i gradnje praktično od početka bio nerealan. Sam Smajlović je tada rekao da sumnja da će se elektrana zaista napraviti ali je i dalje nastavio sa bezrezervnom saradnjom sa Montenegrom.

4. UGOVOR: Tri mjeseca od početka saradnje sa Švicarcima, odnosno Kazahstancima, odnosno Montenegrom, potpisan je i Ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica. Problem je bio u tome što je ugovor potpisan sa drugom firmorm a ne istom iz Memoranduma. Haris Mašić, direktor novoformiranog preduzeća, isprva je govorio da nikakvih aneksa na memorandum nije bilo. Kasnije je za Žurnal izjavio da je promjena firme regulisana, pogađate, aneksom. Treba li napominjati da niti ugovor niti aneksi nikada nisu bili dostupni javnosti zvaničnim putem. Pravdano je to poslovnom tajnom i interesom projekta.

5. LIKVIDACIJA: Gašenje firme sa kojom su isprva potpisali saradnju svakom ozbiljnom političaru trebalo bi biti dovoljno da tu saradnju i prekine. Međutim, Smajlović i općinski vijećnici nastavili su “gurati” ovaj projekat kao da se ništa nije ni desilo usput izjavljujući da firma sa kojom su potpisali ugovor nije u likvidaciji. To jeste bilo tačno ali oni nikada javno nisu objasnili da su memorandum i ugovor potpisani sa dvije različite kompanije.

6. NOVI ANEKS: Sve do posljednje odluke zeničke lokalne vlasti da u zajedničku kompaniju ulože zemljište vrijedno skoro 12 miliona maraka iz posla se moglo barem donekle izaći bezbolno. Ovako, Zeničani se mogu samo nadati i moliti da će i druga strana ispoštovati makar djelić svojih obaveza i uložiti više od dosadašnjih 45.000 maraka. Istina, zenički načelnik je na sjednici Općinskog vijeća pročitao pismo garancije u kojem se navodi da izvjesni BSI pismeno garantuje za posao u Zenici. Kao i svaki put do sada, ovaj dokument nije javan i nejasno je da li se radi o švicarskoj banci BCI ili BSI-ju, još jednoj kompaniji u vlasništvu Montenegra i Pacollija.

Optužbe da smo protivnici poslovanja sa kontroverznim “biznismenima” prihvatamo sa punom odgovornoću i radošću. Iskreno priznajemo da nam cilj interes javnosti, građana Zenice i BiH, a ne bahata gramzivost lokalnih političara ili zaštita neke stranke. Jednostavno, posao koji je počeo loše, skrivanjem informacija od javnosti i nedopuštanje bilo kakve sumnjičavosti, teško da može završiti dobro i korisno. Previše je dvoznačnosti i nejasnoća u cijelom poslu, i kako reče Smajlović, sve izgleda previše obećavajuće da bi bilo istina.

(zurnal.info)

Ovim riječima, da prostite, zenički SDP objašnjava svoj pristanak na sporni ugovor o izgradnji elektrane na gas. Žurnal ekskluzivno objavljuje sadržaj aneksa kojim se Branku Montenegru i njegovoj kompaniji KTG poklanja zemljište u Zenici vrijedno skoro 12 miliona maraka za svega jednu marku po kvadratu

Zenički vijećnici jučer su jednoglasno usvojili aneks ugovora o izgradnji elektrane na gas kojim su u vlasništvo zajedničke kompanije KTG Zenica upisali zemljište od 42.000 kvadratnih metara vrijedno više od 11 miliona maraka. Na ovaj način su vijećnici Općinskog vijeća Zenica faktički poklonili komad zemlje švicarskoj kompaniji KTG Branka Montenegra. Čak ni opozicija, koja mjesecima kritikuje nejasno postupanje općinskog načelnika Husejina Smajlovića, nije glasa protiv.
- Napravili smo veliku grešku, jebi ga – razočarano kaže Said Mujkanović, općinski vijećnik i predsjednik Općinskog odbora SDP Zenica.

Greška za greškom

On priznaje da su Smajlović i ostali vijećnici nasamarili SDP-ove predstavnike u ovoj općini. Saglasnost za potpisivanje memoranduma usvojena je jednoglasno iako se SDP, koji je u opoziciji u Zenici, već mjesecima protivi saradnji sa kompanijom KTG, čije je poslovanje u najmanju ruku sumnjivo, o čemu smo već ranije pisali.
- Imam osjećaj da je to jedan veliki kriminal. Nova firma će dobiti ovo zemljište. Ako sve padne u vodu oni mogu tražiti svoj dio – objašnjava Mujkanović, koji je svojim glasom i stvorio ovu mogućnost.

On tvrdi da su vijećnici SDP-a odluku donijeli pod pritiskom jer su tokom sjednice nazivani protivnicima razvoja Zenice, nevjernicima.
- Nas pet nije imalo šanse da postupi na drugi način – kaže Mujkanović, iako svi vijećnici imaju pravo da glasaju slobodno.

Svojim jučerašnjim glasom ZA vijećnici su dali saglasnost načelniku da ispuni jednu od posljednjih obaveza Zenice iz ugovora sa KTG-om dok sa druge strane nisu dobili nikakvu garanciju da će najvažnija obaveza druge strane strane, bankarska garancija i unos kapitala u firmu zaista biti ispoštovan. Smajlović je tokom jučerašnje sjednice rekao da je nekorektno tražiti od KTG-a Lugano bankarsku garanciju jer se radi o jako puno novca!?

Mujkanović tvrdi da ovo nije zvaničan stav stranke i da su sami odlučivali o glasanju. Damir Mašić, glasnogovornik SDP-a također kaže da ovo nije stav stranke i da se radi o lokalnom pitanju, iako je riječ o višemilionskom projektu i istim ljudima koji su trebali biti strateški partneri izgradnje termoelektrana u Federaciji, a čemu se SDP žestoko protivio.
- Izgradnja elektrane u Zenici nikada nije bila tema razgovora Glavnog odbora i Predsjedništva stranke. Nismo se očitovali o tome – objašnjava Mašić i dodaje kako vrh stranke čeka objašnjenje općinskih vijećnika o jučerašnjoj sjednici.

Čije interese brani Haris Mašić?

U do sada strogo čuvanom aneksu na ugovor, punom nejasnoća, navodi se da Haris Mašić, direktor zajedničke kompanije KTG Zenica “ne nastupa za sebe lično, nastupa u ime gospodina Branka Montenegra”. Ovo je u potpunoj suprotnosti sa potpisanim ugovorom po kojem bi Mašić trebao zastupati interese zajedničke kompanije u kojem četvrtinu udjela ima i općina, a od jučer taj omjer izgleda ovako: KTG Lugano-45.000 maraka i Općina Zenica-11.733.000 maraka. Smajlović je sa ponosom najavio da će omjer od 75 naprema 25 posto u korist KTG Lugano ostati isti i kada švicarska kompanija unese svoj dogovoreni udio od 250 miliona eura. U slučaju da se to ne desi i da dođe do raskidanja ugovora Montenegro bi mogao podjelom imovine na osnovu udjela dobiti svojih 75 posto sadašnjeg kapitala, tačnije 8.833.500 maraka. Bio bi to zaista posao stoljeća, kako ga naziva Smajlović, ali u ovom slučaju za Branka Montenegra.

Saradnja sa Brankom Montenegrom od samog početka bila je puna nejasnoća i netransparentnosti. Švicarski KTG pokazao je interes za gradnju elektrane na gas u Zenici nakon što ih je Vlada Federacije zvanično odbila kao strateške partnere, svojevoljno izabrane odlukom Vahida Heće, federalnog ministra energije, rudarstva i industrije. Memorandum potpisan 19. marta 2009. godine isprva nije bio dostupan javnosti a kada je zvanično objavljen u njemu je, između ostalog, pisalo da za njega vrijede švicarski zakoni, da se potpisuje sa kompanijom KazTransGas i da će se sve važnije odredbe regulisati aneksima. Tri mjeseca poslije potpisan je ugovor, također skriven od javnosti, kao i aneksi potpisani na memorandum i ugovor. Iz aneksa na memorandum jasno se vidi da su prava KazTransGasa prenesena na drugu kompaniju, KTG Lugano, čiji je šef također Montenegro. Zašto je potpisan ovaj memorandum postalo je jasno kada je Žurnal u novembru otkrio da je firma KazTransGas u likvidaciji!

Svi ovi sporni detalji i postupci kompanije koja bi trebala da gradi pola milijarde maraka vrijednu elektranu u Zenici odnedavno su poznati javnosti pa tako i vijećnicima. Ipak, oni su jučer jednoglasno podržali nastavak projekta i u ime građana Zenice ustupili 42.000 metara kvadratnih industrijskog zemljišta kompaniji u većinskom udjelu Branka Montenegra. Sa svojih 45.000 uloženih maraka on je za sada stekao zemljište, inače vrijedno 280 maraka po kvadratu, za nešto više od jedne marke po kvadratu! Nesumnjivo, dobar početak posla...

{slimbox images/Galerije/ktganeksi/1.jpg,images/Galerije/ktganeksi/1.jpg;images/Galerije/ktganeksi/2.jpg,images/Galerije/ktganeksi/2.jpg;images/Galerije/ktganeksi/3.jpg,images/Galerije/ktganeksi/3.jpg;images/Galerije/ktganeksi/4.jpg,images/Galerije/ktganeksi/4.jpg;images/Galerije/ktganeksi/5.jpg,images/Galerije/ktganeksi/5.jpg;images/Galerije/ktganeksi/6.jpg,images/Galerije/ktganeksi/6.jpg;images/Galerije/ktganeksi/7.jpg,images/Galerije/ktganeksi/7.jpg;images/Galerije/ktganeksi/8.jpg,images/Galerije/ktganeksi/8.jpg;images/Galerije/ktganeksi/9.jpg,images/Galerije/ktganeksi/9.jpg}

(zurnal.info)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Ovu 2009. godinu počeli smo oprezno optimistično i još jednom se ponadali da pregovori o promjeni Ustava u Prudu neće propasti. Kada su se strahovi još jednom pokazali opravdanim dobili smo posljednju šansu pred naredne izbore: pregovore u Butmiru. Nažalost, pregovori su propali prije nego su zvanično i počeli, kao i naše ovogodišnje šanse da nam konačno ukinu vize za ulazak u Evropsku Uniju, da nas pozovu i prime u NATO savez i da ove godine, konačno i tek nakon zahtjeva MMF-a smanjimo bahato javno trošenje političara. Umjesto da mi, poput susjeda, idemo slobodno u zemlje EU-a na novogodišnje praznike, iz BiH su otišli strani tužioci i sudije. Ukratko, ove godine nam se politički nije desilo ništa dobro. Razgovarali smo sa ljudima od pera i ugleda i pitali ih kako su oni doživjeli pet ključnih političkih događaja u 2009. godini:

1. Razgovore o ustavnim promjenama (Prud/Butmir)

2. Odlazak stranih sudija i tužilaca

3. (Ne)ukidanje viza

4. Pristupanje NATO-u

5. Smanjenje javne potrošnje

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Uz pet stvari koje smo izdvojili Asim Mujkić dodao je sudski spor Finci/Sejdić u Strassbourghu.
- Dok ovo pišem ne znam kakva će biti presuda, ali taj spor je možda posljednja slamka spasa za BiH, jer bi u slučaju pozitivnog rješenja mogla porasti nada u mogućnost demontaže ovog protofašističkog sistema – smatra Mujkić.

Za Blažu Stevovića je uspjeh fudbalske reprezentacije jedan od najvažnijih događaja u protekloj godini.
- Nominiram za nešto lijepo u 2009. godini čudo zvano nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Oni su popriličlo ujedinili normalne ljude i što je bitnije bili ambasadori Bosne i Hercegovine za koje je čuo čitav svijet po dobru. To se za političare može reći ali u obratnom smjeru.

1. Razgovori o ustavnim promjenama (Prud/Butmir): Naslijeđeni pregovori iz kraja 2008. godine u novoj godini su postali samo mrtvo slovo na papiru pa su stranci, posebno diplomate SAD-a pokušale blagim zavrtanjem ruku dogovoriti kakve - takve ustavne promjene u vojnoj bazi Butmir. Iako niko još uvijek nije ove pregovore zvanično proglasio završenim, jasno je da će se već od januara pričati samo o izborima i da šanse za dogovor ne postoje.

Slobodan Vasković: U startu se znalo da je to propalo. Nejasno je zašto su stranci dolazili osim da smire užarenu situaciju u odnosima Sarajeva i Banje Luke, mislim da su međunacionalni odnosi došli do usijanja i na rubu sukoba. Butmir jeste primirio situaciju ali je ojačao nacionalne snage.

Enes Škrgo: To je sve uzaludno i ne može promijeniti generalni koncept BiH koji počiva na etnicitetu, etnokratiji.

 

 Duška Jurišić: Ustavne promjene najznačajniji su politički proces od kojeg zavise sve ostale reforme, uključujući i ekonomske. Međutim informacije, koje su učesnici dali nakon susreta, bile su kontradiktorne, odnosno isključivale su jedna drugu. I ukoliko su namjere bile najbolje, nije moguće da se pitanje teritorijalnog preuređenja dogovori na praktično dva sastanka. I opasno je, naročito bez učešća većeg broja aktera.
Kad je riječ o pregovorima u Butmiru, loše su pripremljeni, a za prijedlog, koji je preostao na kraju, niko nije ponudio razumljivo objašnjenje građanima - da li je riječ o kozmetičkim izmjenama Ustava, ponuđenim po principu "mrkve i štapa" kao uslov za euroatlantske integracije ili je bilo riječ o početku procesa, koji bi spustio tenzije u zemlji i nakon određenog vremena ipak doveo do normalizacije odnosa.
Ipak, i jedan i drugi "proces" pokazali su da ovdje ne postoji minimum političke volje da se od Bosne i Hercegovine napravi normalna država, u kojoj će njeni građani živjeti bez straha za svoju i budućnost svoje djece. Naprotiv, strahovima će biti hranjeni radi glasova na narednim izborima, koji će zadržati sadašnje beznadno stanje.

Gojko Berić: Oba ova pokušaja da se nešto učini na terenu ustavnih promjena propala su zbog neiskrenosti domaćih lidera, njihove surevnjivosti i njihovog populističkog koncepta lične vlasti. Nada su novi izbori, ali samo teoretska.

Asim Mujkić: Valjda bi nam trebalo biti jasno da ne može biti nikakvog smislenog dijaloga između etnonacionalističkih prvaka, ne što to možda oni ne bi htjeli, već zato što po defaultu etnonacionalistička politička pozicija počiva na tvrdoglavoj isključivosti prema svakoj drugoj poziciji, njezinoj vulgarnoj negaciji. Bit etnonacionalističke Bosne je odsustvo smislenog dijaloga. Etnopolitika je po svojoj prirodi monolog i samo kao takva može opstajati na vlasti jer se narodna masa ne može mobilizirati izvan crno-bijele matrice. Prud i Butmir pokazuju malicioznu suštinu etnopolitike koju najjezgrovitije izražava D. Majkić kada kaže: 'Mi smo ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrešan'. U demokratski politički dijalog, naprotiv, ulazi se sa sljedećim stavom: 'Mi smo ovdje da pokušamo, zajedno sa svim drugim akterima, uraditi ispravnu stvar'. Da bismo imali elementarne pretpostavke za jedan takav dijalog koji dolikuje savremenim demokratijama, potrebno je najprije uskladiti ustav s konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama građana, što ni pod razno nije bilo ni u Prudu ni u Butmiru, pa se u Prudu opet pričalo o mapama, a u Butmiru... o čemu se ono pričalo u Butmiru? Razgovor o takvom prilagođavanju našeg ustavno-pravnog poretka bi doveo do ukidanja etnonacionalističke vlasti, s jedne strane, dok bi dalji razgovor o mapama išao ka tradicionalnom načinu rješavanja takvih sporova kod nas – krvlju i željezom. Zato Bosnu – složni su oko toga i međunarodni emisari i domaći etnonacionalisti – treba što duže držati u onom između te dvije krajnosti. Dakako, takva pozicija održiva je samo na štetu svih građana BiH. Dugoročno, ova verzija je opasna jer i ona u konačnici može dovesti samo do nasilja.

Blažo Stevović: Prud je autodestrukcija domaćih poglavica, koji su izvarali javnost, narod, ali na kraju i sebe. Čudi me mentalni sklop takvih pojava. Prudski proces je kratko rečeno partija šaha čiji ishod je unaprijed dogovoren a to je pat pozicija. Razumljivo, u pat poziciji se najbolje čerupa državna imovina!
Butmir je predstava, koju gledamo, ali ne čujemo glumce. Koliko god neko potcjenjivao Butmir, mislim i znam da se vara. Ali i taj koji potcjenjuje to isto zna. Da ne lažem narod. Butmir je torta kojoj fali šlag. Kakvog će ukusa biti, ne znam ni ja!

Emir Habul: Nažalost još jedna izgubljena godina, a priča o promjeni Ustava nije pomaknuta s mrtve tačke. Ključno je pitanje šta hoće i šta namjerava međunarodna zajednica s Bosnom i Hercegovinom. Jasno je da ne postoji elementarni politički uslovi da se konsenzusom domaćih aktera postigne dogovor o ustavnim promjenama. Negativni trendovi na sceni su od 2005. godine, a eskaliraju nakon propasti aprilskog paketa 2006. Na sceni je jačanje RS-a kao paradržavne tvorevine i otvoreno udaljavnje od koncepta izgradnje zajedničke države. Šta je tu politika USA i EU? Kao da su pustili Bosni i Hercegovinu niz vodu, pa na šta izađe - možda preživi, a možda se i podjelili pa da onda kažu "prihvatimo nove realnosti". Notorna je stvar da su Dejton nametnuli USA i velike sile. Realno, oni ga mogu i popravljati i mijenjati. Dakle, Prud možemo gledati kao jalovi pokušaj, a Butmir, uz stav međunarodnih posrednika da neće ništa nametati, nije ni mogao dati nikakav rezultat.

Aleksandar Trifunović: Gubljenje vremena javnosti. Možda i poslednji pokazatelji nezainteresovanosti aktera političkog života u BiH za bilo kakve stvarne promjene postojećeg stanja. Previše ega i premalo argumenata.

Sutra čitajte komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca.

(zurnal.info)

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

KABINET PREMIJERA VLADE FBIH MUSTAFE MUJEZINOVIĆA

ŠEFIKA HAFIZOVIĆ: Neokrznuta

Opis posla: Savjetnica premijera Federacije BiH za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama.Vrši najsloženije poslove koji zahtijevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu koji se odnose na: saradnju Premijera sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom, Europskom bankom za obnovu i razvoj...

Karijera: Vječita savjetnica za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera, rahmetli Ahmeta Hadžipašića. Trenutno angažirana na dijeljenju savjeta premijeru, također federalnom, Mustafi Mujezinoviću.

Iz vremena doministrovanja ostala je poznata po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju “Leutar”. Tada je bila na funkciji zamjenice federalnog ministra finansija. Iz tog perioda ostala je njena nikad razjašnjena uloga u potpisivanju lažnog Uvjerenja o izmirenim poreznim i carinskim obavezama Energopetrola, mada joj je bilo poznato da su u to vrijeme neizmirena dugovanja ove firme, samo po osnovu neplaćenog poreza, prelazila četiri milijuna KM.

Šefika je od 1998. do 2001. bila pomoćnica ministra za fiskalnu politiku. U njenoj nadležnosti su bili porezi i carine, a baš u to vrijeme su otkriveni i javnosti predočeni podaci o višemilijunskim carinskim prevarama u mesnoj industriji. Tadašnji direktor Carinske uprave Želimir Rebac je utvrdio kako su u vrijeme kada je Hafizovićka bila pomoćnica ministra finansija Lijanovići, Stanić, Mega Comm i G.P.I. promo oslobađani od prelevmana na uvoz pilećih separata, a otkrivene su i carinske prevare sa oslobađanjem od plaćanja akciza na cigarete i alkoholna pića u free shopovima u Bihaću i Orašju. Rebac je izvršio samoubistvo nekoliko godina nakon objavljivanja ovih, kao i mnogih drugih malverzacija i informacija o kriminalu i carinskim utajama, a akteri njegovih istraga su i dan danas na slobodi.

Interesantno je da se tadašnja pomoćnica ministra finansija Šefika Hafizović, u čijoj nadležnosti su bile carine i porezi, nekažnjeno izvukla iz svih skandala, a protiv njezinih bivših šefova Dragana Čovića i Mehmeda Alijagića podignute su kaznene prijave.

Dosta je zamagljen i njen politički background, s obzirom da ona ima podršku i SDA i Stranke za BiH. Prilikom formiranja Vlade Federacije BiH, kada je mandatar bio Nedžad Branković, Hafizovićka je bila najozbiljniji Silajdžićev kandidat. U Stranci za BiH su smatrali kako njima treba pripasti mjesto ministra finansija, a na tom mjestu su vidjeli Šefiku Hafizović. Na njihovu žalost, tu fotelju je popunio kadar iz HDZ BiH Vjekoslav Bevanda, a Šefika se morala zadovoljiti savjetničkom ulogom.

TIMUR NUMIĆ: Vječiti ključar Alijine sehare

Opis posla: Savjetnik premijera za društvene djelatnosti. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture i sporta i boračko-invalidske zaštite.

Karijera: Nekrunisani ključar blagajne Stranke demokratske akcije i siva eminencija ove stranke, kao bivši član Saveza komunista obreo se početkom devedesetih u društvu vođa SDA, osoba proganjanih i suđenih od strane Numićevih komunista. Karijera inžinjera Timura uzlaznu putanju dobiva početkom sukoba u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je bio logističar u brigadi Mušana Topalovića Cace. Vještina u raspodjeli cigareta doprinijela je da Numić bude zapažen od vrhuške bošnjačke vlasti. Nakon toga sve se događa kao u fantastičnoj priči. Uvijek ogrnut skutima gospodara bošnjačkog dobra, Numić je redovno bio počašćen organizacijom kakve bošnjačke kulturne promocije, redovan član odbora za proslavu raznih duhovnosti, imao je rezervirano mjesto savjetnika ili ugodnu fotelju nekakvom upravnom odboru. Čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, čiju dobrotu i plemenitost inžinjer Numić nikada ne propušta pomenuti. Jedan od rijetkih koji posjeti mezar prvog predsjednika i u godinama koje nisu izborne. Kada je riječ o upravljanju državnom kasom, Numića redovno prate kritike i pohvale zbog načina raspodjele budžetskih sredstava. Kritikovan od medija zbog sunovrata bošnjačke kulture, hvaljen od umjetnika na državnim jaslama, čije su izložbe, stvaranje, promocije, istraživanja i opstanak uopšte, zavisili od raspoloženja i volje nakadašnjeg direktora Centrale SDA. Žestokim injekcijama državnog novca ubrizganog u lokalne teferiče, organizovane unutar bošnjačkog nacionalog korpusa, redovno priskrbljuje ogroman broj glasova Stranci. Veliki je pobornik piramidizacije Visokog te ideje da se prosperitet Bosne i Hercegovine temelji na otkrivanju kamenih kugli na području Zavidovića. Nekada, ne tako davno, Timur Numić bio je predsjednik Nadzornog odbora Fabrike duhana Sarajevo. U periodu Numićevog šefovanja Nadzornim odborom, dogodio se preustroj vlasničke strukture u FDS čime je Stranka Demokratske Akcije dugoročno obezbijedila sponzorstvo jedne od najjačih kompanija u BiH. Nakon „preuzimanja“ Fabrike duhana događa se i afera oko čelićke firme Fruteks gdje dio vlasništva preuzima FDS. U pozadini ovog propalog projekta najčešće pominjano ime bilo je Timur Numić.

MEHO REKIĆ: Guru za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije

Opis posla: Savjetnik za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz ekonomske oblasti, privatizacije, stranih ulaganja i investicija.

Karijera: Malo je ko u Stranci demokratske akcije imao tako munjevit uspon u karijeri kao predsjednik medžlisa Islamske zajednice u Bihaću Meho Rekić. Baš onog medžlisa, koji je javnost upoznala kroz brojne afere vezane za izgradnju gradske džamije. U svim tim pričama neizostavno se spominjalo i ime ovog Mujezinovićevog savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Da li je Rekićeva uloga u takvom radu bihaćkog medžlisa bila preporuka za ovo značajno savjetničko mjesto, vjerovatno se nikada neće otkriti, ali je mnogo teže povjerovati u neke druge stručne kvalitete ovog SDA kadrovika. Naime, prije zauzimanja ove značajne funkcije u medžlisu IZ u Bihaću, kadrovik Rekić je obavljao vrlo odgovornu funkciju predsjednika Mjesne zajednice Izačić. Vjerovatno zbog neupitnih zasluga prilikom služenja vrlo odgovorne funkcije u najzapadnijoj tački Bosne i Hercegovine, Rekić je nagrađen savjetničkom službom premijera Federacije BiH u oblastima ekonomskih pitanja, privatizacije, stranih ulaganja i investicija. Na to mjesto su ga preporučili predsjednici SDA Cazin Rifet Hozanović i Mujo Beganović, zvani Letva, koji je taj nadimak zaradio napadom na predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Ova dvojica su kasnije promijenili politički dres ali to nije zaustavilo Rekića u njegovoj karijeri.

Postoji mogućnost da je ovaj bivši prvi čovjek MZ Izačić, inače decertificirani policajac, stekao povjerenje vrha SDA kada je, uoči izbora natjerao bihaćkog imama da pozove vjernike da glasaju za SDA-ovog kandidata na mjesto načelinka Bihaća. On je bihaćkog muftiju Hasana Makića, ucijenio svojom ostavkom na mjesto predsjednika Medžlisa IZ Bihać ukoliko ovaj ne bajramskoj hutbi ne pozove vjernike da glasaju za kandidata SDA Zibiju Muslića.

Koje od svih nabrojenih Rekićevih kvaliteta njega delegiraju na mjesto savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije, vjerovatno zna samo premijer Mujezinović i njegov stranački vrh.

Građane u Federaciji bi mnogo više trebao zanimati zašto su u 2009. godini strane investicije u Federaciji BiH manje za 40 posto u odnosu na prošlu godinu. Ili da to možda pitaju savjetnika Rekića?

RADOVAN VIGNJEVIĆ: Ikebana za penzionere

Opis posla: Savjetnik premijera za rad i socijalnu politiku

Karijera: Nakon blijedog ministrovanja u ministarstvu rada i socijalne politike nagrađen je savjetničkim mjestom u kabinetu premijera za istu oblast. Na tom mjestu ponovo nije učinio ništa po čemu bi se mogao pominjati. Najveći njegov kvalitet za SDA je bila činjenica da je predstavljao Srbina u federalnoj Vladi.

(zurnal.info)

Više od tri miliona maraka umjesto u budžetu Kantona Sarajevo završilo je, mimo zakona, u budžetima sarajevskih opština. U poigravanju sa novcem poreznih obveznika, kanton i opštine vode se izgleda logikom, “pošteno, pa ko koga prevari”, ne obazirući se na zakone.

Prema važećim zakonima svaki investitor koji gradi novi objekat, ukoliko u njemu nije predviđen odgovarajući prostor za sklonište, dužan je kantonu uplatiti naknadu od jedan posto od vrijednosti investicije.

Obaveza uplaćivanja novca u kantonalni budžet podjednako se odnosi i na prihod ostvaren izdavanjem pod zakup postojećih skloništa. Kanton bi potom dio novca trebao vratiti opštini a dio prebaciti kantonalnoj Upravi civilne zaštite.

U praksi, ovaj novac uberu opštine a da li će i koliko od dobijenog novca uplatiti u kantonalni budžet, stvar je izgleda dobre volje opštinskih načelnika.

Pri tome niko nema pojma koliko je novca po ovom osnovu stvarno prikupljeno i gdje je taj novac na kraju završio. Niti ko zna niti to nekoga pretjerano zanima.

Opštinski načelnici jači od zakona

Od 2006. do 2008. godine, šest sarajevskih opština od investitora je naplatilo 3,26 miliona maraka po osnovu naknade za skloništa, ali ukupna cifra vjerovatno je veća. Za tri opštine, Novi Grad, Ilijaš i Trnovo, nema nikakvih podataka, navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH o kontroli finansijskih izvještaja budžeta Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Ono što su revizori utvrdili je da je u 2008. godini u budžet Kantona Sarajevo po osnovu naknade za sklonište uplaćeno tek 380.512 KM, što znači da su ostatak novca zadržale opštine a da dio nije vjerovatno niti naplaćen.

Ko je i koliko trebao uplatiti po osnovu naknade za skloništa trebala je znati kantonalna uprava za civilnu zaštitu, barem tako kaže zakon.

Kantonalna uprave za civilnu zaštitu, iako je bila obavezna da vodi ove evidencije dužnika, revizorima nije prezentirala evidencije pravnih i fizičkih lica koja su po zakonu bila obavezna platiti naknadu za izgradnju skloništa.

Osim što ne postoji evidencija dužnika, “ne postoji niti Program o utrošku sredstava naplaćenih od navedenih naknada, koji je trebala odobriti Vlada Kantona” navodi se u revizorskom izvještaju.

Slična je situacija i sa novcem koji se naplaćuje od izdavanja postojećih skloništa fizičkim i pravnim licima, gdje pare umjesto u kantonalni budžet ponovo odlaze opštinama.

Opštine kriju novac

“U 2008. godini samo općine Centar i Novo Sarajevo ostvarile prihode po ovom osnovu u ukupnom iznosu od 110.057 KM koji su uplaćeni na račune ovih općina, dok za ostale općine nisu prezentirani podaci”, utvrdili su revizori.

Šta se sa novcem od izdavanja skloništa dešava u preostalim opštinama u Kantonu Sarajevo ne znaju ni revizori a izgleda ni u Vladi Kantona Sarajeva, a još manje u Kantonalnoj upravi civilne zaštite. To znaju samo opštinski načelnici koji mudro ćute i koriste opšti haos kako bi ubirali novac na koji po zakonu nemaju pravo.

Čudna nezainteresovanost za ubiranje novca, u situaciji kada potrebe višestruko nadmašuju raspoložive prihode u kantonalnom budžetu, teško je objašnjiva. Krivicu snose kantonalna vlada, kantonalno ministartvo finasija, kantonalna uprava civilne zaštite i naravno opštine.

Kako su utvrdili revizori, da bi se zaveo red i sprječilo gubljenje miliona maraka, kantonalno ministarstvo finansija moralo Vladi kantona ponudi na usvajanje odgovarajuću odluku kojom bi se tačno precizirao kako se novac dobijen po osnovu naknade za skloništa i od izdavanja postojećih skloništa može trošiti i način raspodjele između kantona i opština.

Nemaš sklonište, daj pare

A da bi se uopšte imalo šta za trošiti, kantonalna uprava civilne zaštite morala bi prije svega napraviti kompletnu listu svih postojećih skloništa kako bi se konačno znalo kome su izdati i za koliko para, te napraviti precizan plan za trošenje novca koji im sleduje po osnovu naknada za skloništa.

Kako se ionako ne zna šta se dešava sa novcem od naknade za skloništa, najbezbolnije rješenje bi bilo u potpunosti ukinuti ovu besmislenu naknadu naslijeđenu iz bivšeg sistema. Time bi bio postignut dvostruki efekat, investitorima bi gradnja novih objekata bila jeftinija a istovremeno bi bio presječan jedan od potencijalnih izvora korupcije.

(zurnal.info)

 

Opozicija u RS-u upire prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”, ma šta to značilo

Još jedan rebalans budžeta Republike Srpske za 2009. Godinu, i to samo par dana prije isteka kalendarske i budžetske godine, otvorio je brojna pitanja i polemike. Opozicija takav potez Vlade smatra skandaloznim i tvrdi da on obesmišljava postojanje i planiranje budžeta. Ekonomski stručnjaci ukazuju na činjenicu da je Vlada, zadržavajući postojeći budžetski okvir, samo uzela novac od onih koji ga nisu utrošili i prebacila tamo gdje ga nedostaje i tako napravila poravnanje, kako bi u narednoj, izbornoj godini, mirno dočekala revizore Boška Čeke.

ZVIŽDUCI U PARLAMENTU

Iako je već početkom 2009. sve ukazivalo na to da će ovo biti godina krize sa znatno samnjenim prihodima u budžetu, jedino premijer RS Milorad Dodik i njegov ministar finansija Aleksandar Džombić tu činjenicu nisu željeli da prihvate. Odbijali su i pomisao o rebalansu budžeta u prvoj polovini godine. Ipak, Vlada RS je u julu sačinila prijedlog rebalansa budžeta koji je uz neznatne izmjene odmah i usvojen. Rebalansirani budžet za 2009. bio je manji za 70 miliona KM i iznosio je 1,6 milijardi KM, a Vlada je uštedjela na stavkama kao što su isplata unutrašnjeg duga, za koji je, umjesto prvobitno planiranih 65,9, rebalansom utvrđeno tek 14,7 miliona KM. Rebalansom nije predviđena ni isplata kamata na dugoročne obveznice koje su emitovane za isplatu unutrašnjeg duga, a koje su bile planirane u iznosu od osam miliona, niti 41,9 miliona KM za otplatu glavnice po emitovanim obveznicama.

Ipak, ostavljena je mogućnost da se obaveze po osnovu obveznica isplate iz drugog izvora, sa eskrow računa, na kojem se nalazi novac od privatizacije.

Prilikom usvajanja prvog rebalansa, poslanici SDS-a, PDP-a i SRS RS napustili su skupštinsku salu dok je ministar finansija Aleksandar Džombić obrazlagao odluku o zaduženju RS prema MMF-u. Prije nego što su napustili salu, izviždali su Džombića i nisu mu dali da govori.

Sve to nije bilo dovoljno pa je Vlada RS zatražila od Narodne skupštine, da po hitnom postupku usvoji još jedan rebalans budžeta za 2009., i to na samom kraju budžetske godine. U budžet, između ostalog, treba vratiti davanja za borce i invalide, jer su u prethodnom rebalansu ove socijalne kategorije zapostavljene.

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić najavio je da će ova stranka zatražiti izmjene i dopune Zakona o budžetu RS prema kojima se rebalans ne bi mogao vršiti u posljednjem kvartalu. Čavić je naveo da bi se time spriječila praksa aktuelne Vlade Milorada Dodika da samo osam dana prije isteka budžetske godine utvrđuje rebalans budžeta.

On tvrdi da Vlada tako ispravlja greške u prethodnom rebalansu i sada želi da poentira tako što će obezbijeiti pare za borački dodatak i nosioce odlikovanja.

-Zakon o budžetu treba mijenjati i spriječiti Vladu da vrši rebalans budžeta u zadnjem kvartalu, čime se obesmišljava postojanje budžeta - kategoričan je Čavić: Skandalozno je što Vlada na ovaj način želi da realokacijom sredstava u određenim budžetskim stavkama preduprijedi buduću reviziju i poravna sve ono što je nenamjenski potrošeno tokom ove godine, čime se gubi smisao postojanja budžeta.

MREŽA OKO VRATA

Bivša ministrica finansija Svetlana Cenić smatra kako „Vlada pokušava da poravna faktičko stanje i tako spremno dočeka reviziju koja bi i te kako imala šta da vidi.“

-Ovo je samo šminkanje budžeta i kupovina vremena do narednog. Glavnoj službi za reviziju javnog sektora želim mnogo uspjeha u novoj godini, ako ih uopšte pripuste da u izbornoj godini vrše reviziju rada vladinih institucija- kaže Cenićeva.

Rebalans su morali ponoviti jer podloga za prvi rebalans nije bila ažurna, poručuje glavni revizor Boško Čeko.

-Iz izlaganja ministra finansija zaključio sam da se želi napraviti poravnanje na rashodovnoj strani budžeta i tako uzeti novac tamo gdje nije potrošen i namaknuti ga tamo gdje nedostaje - tvrdi Čeko.

On ne negira da Zakon o izvršenju budžeta omogućava Vladi da do kraja godine može vršiti rebalans, ali postavlja pitanje da li je do rebalansa moralo doći.

Primjedbi i to ozbiljnih ima i na budžet za 2010. godinu. Iz opozicije upiru prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”.

Lider DP-a Dragan Čavić, koji je nedavno rekao da je osnovni cilj njegove stranke smijeniti bahatu vlast SNSD-a, postavio pitanje na šta je konkretno utrošeno skoro deset miliona KM kojima su plaćene konsultantske usluge kompaniji sa Cipra “Deloitte & Touche”, koje se odnose na izgradnju mreže autoputeva.

-Mreža autoputeva biće naša mreža oko vrata - tvrdi Čavić i pita šta znači budžetska stavka “pomoć u inostranstvu” za koju je izdvojeno 8,8 miliona KM u prošloj i ovoj godini.

-Ako već postoje predstavništva RS u inostranstvu, za čiji rad je obezbijeđeno finansiranje iz budžeta u iznosu od 2.150 000 KM, na šta se onda troši novac koji se izdvaja za “pomoć u inostranstvu” - upitao je lider DP-a, izrazivši sumnju da dio tog novca odlazi na finansiranje advokatskog tima premijera Milorada Dodika.

 Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.

 “Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.

Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.

Privatnoj školi 374.000 maraka

Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.

Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola “All Walidein Gazzaz” kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.

Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.

I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.

Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.

Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.

Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.

Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica

Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.

Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.

Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.

Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.

Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.

Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.

Pusti zakon, uzmi pare

Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.

Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.

Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.

Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.

Višak želja kao prirodna nepogoda

Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.

Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.

(zurnal.info)

 

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo prikupili su nevjerovatne podatke o tome kako je Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini RS od nekadašnjeg zemljoradnika postao milioner i vlasnik nemjerljivih kvadratnih metara nekretnina u BiH i inozemstvu

Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.

-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.

GLAMOUR I PAPARAZZO

Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.

-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.

Mikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.

-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.

-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.

Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.

Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.

U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.

Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.

Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.

Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.

S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.

Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.

Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!

DOBAR STAN U LOŠEM STANJU

Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.

U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.

Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.

Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.

Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.

Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.

STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA

Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.

Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."

Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.

Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.

Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.

U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.

Dragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.

U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.

Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.

Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.

Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.

Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.

Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.

Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.

Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.

-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.

Prema rezultatima istraživanja Centra za humanu politiku u BiH se za pet godina opljačka toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.