Ovim riječima, da prostite, zenički SDP objašnjava svoj pristanak na sporni ugovor o izgradnji elektrane na gas. Žurnal ekskluzivno objavljuje sadržaj aneksa kojim se Branku Montenegru i njegovoj kompaniji KTG poklanja zemljište u Zenici vrijedno skoro 12 miliona maraka za svega jednu marku po kvadratu

Zenički vijećnici jučer su jednoglasno usvojili aneks ugovora o izgradnji elektrane na gas kojim su u vlasništvo zajedničke kompanije KTG Zenica upisali zemljište od 42.000 kvadratnih metara vrijedno više od 11 miliona maraka. Na ovaj način su vijećnici Općinskog vijeća Zenica faktički poklonili komad zemlje švicarskoj kompaniji KTG Branka Montenegra. Čak ni opozicija, koja mjesecima kritikuje nejasno postupanje općinskog načelnika Husejina Smajlovića, nije glasa protiv.
- Napravili smo veliku grešku, jebi ga – razočarano kaže Said Mujkanović, općinski vijećnik i predsjednik Općinskog odbora SDP Zenica.

Greška za greškom

On priznaje da su Smajlović i ostali vijećnici nasamarili SDP-ove predstavnike u ovoj općini. Saglasnost za potpisivanje memoranduma usvojena je jednoglasno iako se SDP, koji je u opoziciji u Zenici, već mjesecima protivi saradnji sa kompanijom KTG, čije je poslovanje u najmanju ruku sumnjivo, o čemu smo već ranije pisali.
- Imam osjećaj da je to jedan veliki kriminal. Nova firma će dobiti ovo zemljište. Ako sve padne u vodu oni mogu tražiti svoj dio – objašnjava Mujkanović, koji je svojim glasom i stvorio ovu mogućnost.

On tvrdi da su vijećnici SDP-a odluku donijeli pod pritiskom jer su tokom sjednice nazivani protivnicima razvoja Zenice, nevjernicima.
- Nas pet nije imalo šanse da postupi na drugi način – kaže Mujkanović, iako svi vijećnici imaju pravo da glasaju slobodno.

Svojim jučerašnjim glasom ZA vijećnici su dali saglasnost načelniku da ispuni jednu od posljednjih obaveza Zenice iz ugovora sa KTG-om dok sa druge strane nisu dobili nikakvu garanciju da će najvažnija obaveza druge strane strane, bankarska garancija i unos kapitala u firmu zaista biti ispoštovan. Smajlović je tokom jučerašnje sjednice rekao da je nekorektno tražiti od KTG-a Lugano bankarsku garanciju jer se radi o jako puno novca!?

Mujkanović tvrdi da ovo nije zvaničan stav stranke i da su sami odlučivali o glasanju. Damir Mašić, glasnogovornik SDP-a također kaže da ovo nije stav stranke i da se radi o lokalnom pitanju, iako je riječ o višemilionskom projektu i istim ljudima koji su trebali biti strateški partneri izgradnje termoelektrana u Federaciji, a čemu se SDP žestoko protivio.
- Izgradnja elektrane u Zenici nikada nije bila tema razgovora Glavnog odbora i Predsjedništva stranke. Nismo se očitovali o tome – objašnjava Mašić i dodaje kako vrh stranke čeka objašnjenje općinskih vijećnika o jučerašnjoj sjednici.

Čije interese brani Haris Mašić?

U do sada strogo čuvanom aneksu na ugovor, punom nejasnoća, navodi se da Haris Mašić, direktor zajedničke kompanije KTG Zenica “ne nastupa za sebe lično, nastupa u ime gospodina Branka Montenegra”. Ovo je u potpunoj suprotnosti sa potpisanim ugovorom po kojem bi Mašić trebao zastupati interese zajedničke kompanije u kojem četvrtinu udjela ima i općina, a od jučer taj omjer izgleda ovako: KTG Lugano-45.000 maraka i Općina Zenica-11.733.000 maraka. Smajlović je sa ponosom najavio da će omjer od 75 naprema 25 posto u korist KTG Lugano ostati isti i kada švicarska kompanija unese svoj dogovoreni udio od 250 miliona eura. U slučaju da se to ne desi i da dođe do raskidanja ugovora Montenegro bi mogao podjelom imovine na osnovu udjela dobiti svojih 75 posto sadašnjeg kapitala, tačnije 8.833.500 maraka. Bio bi to zaista posao stoljeća, kako ga naziva Smajlović, ali u ovom slučaju za Branka Montenegra.

Saradnja sa Brankom Montenegrom od samog početka bila je puna nejasnoća i netransparentnosti. Švicarski KTG pokazao je interes za gradnju elektrane na gas u Zenici nakon što ih je Vlada Federacije zvanično odbila kao strateške partnere, svojevoljno izabrane odlukom Vahida Heće, federalnog ministra energije, rudarstva i industrije. Memorandum potpisan 19. marta 2009. godine isprva nije bio dostupan javnosti a kada je zvanično objavljen u njemu je, između ostalog, pisalo da za njega vrijede švicarski zakoni, da se potpisuje sa kompanijom KazTransGas i da će se sve važnije odredbe regulisati aneksima. Tri mjeseca poslije potpisan je ugovor, također skriven od javnosti, kao i aneksi potpisani na memorandum i ugovor. Iz aneksa na memorandum jasno se vidi da su prava KazTransGasa prenesena na drugu kompaniju, KTG Lugano, čiji je šef također Montenegro. Zašto je potpisan ovaj memorandum postalo je jasno kada je Žurnal u novembru otkrio da je firma KazTransGas u likvidaciji!

Svi ovi sporni detalji i postupci kompanije koja bi trebala da gradi pola milijarde maraka vrijednu elektranu u Zenici odnedavno su poznati javnosti pa tako i vijećnicima. Ipak, oni su jučer jednoglasno podržali nastavak projekta i u ime građana Zenice ustupili 42.000 metara kvadratnih industrijskog zemljišta kompaniji u većinskom udjelu Branka Montenegra. Sa svojih 45.000 uloženih maraka on je za sada stekao zemljište, inače vrijedno 280 maraka po kvadratu, za nešto više od jedne marke po kvadratu! Nesumnjivo, dobar početak posla...

{slimbox images/Galerije/ktganeksi/1.jpg,images/Galerije/ktganeksi/1.jpg;images/Galerije/ktganeksi/2.jpg,images/Galerije/ktganeksi/2.jpg;images/Galerije/ktganeksi/3.jpg,images/Galerije/ktganeksi/3.jpg;images/Galerije/ktganeksi/4.jpg,images/Galerije/ktganeksi/4.jpg;images/Galerije/ktganeksi/5.jpg,images/Galerije/ktganeksi/5.jpg;images/Galerije/ktganeksi/6.jpg,images/Galerije/ktganeksi/6.jpg;images/Galerije/ktganeksi/7.jpg,images/Galerije/ktganeksi/7.jpg;images/Galerije/ktganeksi/8.jpg,images/Galerije/ktganeksi/8.jpg;images/Galerije/ktganeksi/9.jpg,images/Galerije/ktganeksi/9.jpg}

(zurnal.info)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Ovu 2009. godinu počeli smo oprezno optimistično i još jednom se ponadali da pregovori o promjeni Ustava u Prudu neće propasti. Kada su se strahovi još jednom pokazali opravdanim dobili smo posljednju šansu pred naredne izbore: pregovore u Butmiru. Nažalost, pregovori su propali prije nego su zvanično i počeli, kao i naše ovogodišnje šanse da nam konačno ukinu vize za ulazak u Evropsku Uniju, da nas pozovu i prime u NATO savez i da ove godine, konačno i tek nakon zahtjeva MMF-a smanjimo bahato javno trošenje političara. Umjesto da mi, poput susjeda, idemo slobodno u zemlje EU-a na novogodišnje praznike, iz BiH su otišli strani tužioci i sudije. Ukratko, ove godine nam se politički nije desilo ništa dobro. Razgovarali smo sa ljudima od pera i ugleda i pitali ih kako su oni doživjeli pet ključnih političkih događaja u 2009. godini:

1. Razgovore o ustavnim promjenama (Prud/Butmir)

2. Odlazak stranih sudija i tužilaca

3. (Ne)ukidanje viza

4. Pristupanje NATO-u

5. Smanjenje javne potrošnje

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Uz pet stvari koje smo izdvojili Asim Mujkić dodao je sudski spor Finci/Sejdić u Strassbourghu.
- Dok ovo pišem ne znam kakva će biti presuda, ali taj spor je možda posljednja slamka spasa za BiH, jer bi u slučaju pozitivnog rješenja mogla porasti nada u mogućnost demontaže ovog protofašističkog sistema – smatra Mujkić.

Za Blažu Stevovića je uspjeh fudbalske reprezentacije jedan od najvažnijih događaja u protekloj godini.
- Nominiram za nešto lijepo u 2009. godini čudo zvano nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Oni su popriličlo ujedinili normalne ljude i što je bitnije bili ambasadori Bosne i Hercegovine za koje je čuo čitav svijet po dobru. To se za političare može reći ali u obratnom smjeru.

1. Razgovori o ustavnim promjenama (Prud/Butmir): Naslijeđeni pregovori iz kraja 2008. godine u novoj godini su postali samo mrtvo slovo na papiru pa su stranci, posebno diplomate SAD-a pokušale blagim zavrtanjem ruku dogovoriti kakve - takve ustavne promjene u vojnoj bazi Butmir. Iako niko još uvijek nije ove pregovore zvanično proglasio završenim, jasno je da će se već od januara pričati samo o izborima i da šanse za dogovor ne postoje.

Slobodan Vasković: U startu se znalo da je to propalo. Nejasno je zašto su stranci dolazili osim da smire užarenu situaciju u odnosima Sarajeva i Banje Luke, mislim da su međunacionalni odnosi došli do usijanja i na rubu sukoba. Butmir jeste primirio situaciju ali je ojačao nacionalne snage.

Enes Škrgo: To je sve uzaludno i ne može promijeniti generalni koncept BiH koji počiva na etnicitetu, etnokratiji.

 

 Duška Jurišić: Ustavne promjene najznačajniji su politički proces od kojeg zavise sve ostale reforme, uključujući i ekonomske. Međutim informacije, koje su učesnici dali nakon susreta, bile su kontradiktorne, odnosno isključivale su jedna drugu. I ukoliko su namjere bile najbolje, nije moguće da se pitanje teritorijalnog preuređenja dogovori na praktično dva sastanka. I opasno je, naročito bez učešća većeg broja aktera.
Kad je riječ o pregovorima u Butmiru, loše su pripremljeni, a za prijedlog, koji je preostao na kraju, niko nije ponudio razumljivo objašnjenje građanima - da li je riječ o kozmetičkim izmjenama Ustava, ponuđenim po principu "mrkve i štapa" kao uslov za euroatlantske integracije ili je bilo riječ o početku procesa, koji bi spustio tenzije u zemlji i nakon određenog vremena ipak doveo do normalizacije odnosa.
Ipak, i jedan i drugi "proces" pokazali su da ovdje ne postoji minimum političke volje da se od Bosne i Hercegovine napravi normalna država, u kojoj će njeni građani živjeti bez straha za svoju i budućnost svoje djece. Naprotiv, strahovima će biti hranjeni radi glasova na narednim izborima, koji će zadržati sadašnje beznadno stanje.

Gojko Berić: Oba ova pokušaja da se nešto učini na terenu ustavnih promjena propala su zbog neiskrenosti domaćih lidera, njihove surevnjivosti i njihovog populističkog koncepta lične vlasti. Nada su novi izbori, ali samo teoretska.

Asim Mujkić: Valjda bi nam trebalo biti jasno da ne može biti nikakvog smislenog dijaloga između etnonacionalističkih prvaka, ne što to možda oni ne bi htjeli, već zato što po defaultu etnonacionalistička politička pozicija počiva na tvrdoglavoj isključivosti prema svakoj drugoj poziciji, njezinoj vulgarnoj negaciji. Bit etnonacionalističke Bosne je odsustvo smislenog dijaloga. Etnopolitika je po svojoj prirodi monolog i samo kao takva može opstajati na vlasti jer se narodna masa ne može mobilizirati izvan crno-bijele matrice. Prud i Butmir pokazuju malicioznu suštinu etnopolitike koju najjezgrovitije izražava D. Majkić kada kaže: 'Mi smo ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrešan'. U demokratski politički dijalog, naprotiv, ulazi se sa sljedećim stavom: 'Mi smo ovdje da pokušamo, zajedno sa svim drugim akterima, uraditi ispravnu stvar'. Da bismo imali elementarne pretpostavke za jedan takav dijalog koji dolikuje savremenim demokratijama, potrebno je najprije uskladiti ustav s konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama građana, što ni pod razno nije bilo ni u Prudu ni u Butmiru, pa se u Prudu opet pričalo o mapama, a u Butmiru... o čemu se ono pričalo u Butmiru? Razgovor o takvom prilagođavanju našeg ustavno-pravnog poretka bi doveo do ukidanja etnonacionalističke vlasti, s jedne strane, dok bi dalji razgovor o mapama išao ka tradicionalnom načinu rješavanja takvih sporova kod nas – krvlju i željezom. Zato Bosnu – složni su oko toga i međunarodni emisari i domaći etnonacionalisti – treba što duže držati u onom između te dvije krajnosti. Dakako, takva pozicija održiva je samo na štetu svih građana BiH. Dugoročno, ova verzija je opasna jer i ona u konačnici može dovesti samo do nasilja.

Blažo Stevović: Prud je autodestrukcija domaćih poglavica, koji su izvarali javnost, narod, ali na kraju i sebe. Čudi me mentalni sklop takvih pojava. Prudski proces je kratko rečeno partija šaha čiji ishod je unaprijed dogovoren a to je pat pozicija. Razumljivo, u pat poziciji se najbolje čerupa državna imovina!
Butmir je predstava, koju gledamo, ali ne čujemo glumce. Koliko god neko potcjenjivao Butmir, mislim i znam da se vara. Ali i taj koji potcjenjuje to isto zna. Da ne lažem narod. Butmir je torta kojoj fali šlag. Kakvog će ukusa biti, ne znam ni ja!

Emir Habul: Nažalost još jedna izgubljena godina, a priča o promjeni Ustava nije pomaknuta s mrtve tačke. Ključno je pitanje šta hoće i šta namjerava međunarodna zajednica s Bosnom i Hercegovinom. Jasno je da ne postoji elementarni politički uslovi da se konsenzusom domaćih aktera postigne dogovor o ustavnim promjenama. Negativni trendovi na sceni su od 2005. godine, a eskaliraju nakon propasti aprilskog paketa 2006. Na sceni je jačanje RS-a kao paradržavne tvorevine i otvoreno udaljavnje od koncepta izgradnje zajedničke države. Šta je tu politika USA i EU? Kao da su pustili Bosni i Hercegovinu niz vodu, pa na šta izađe - možda preživi, a možda se i podjelili pa da onda kažu "prihvatimo nove realnosti". Notorna je stvar da su Dejton nametnuli USA i velike sile. Realno, oni ga mogu i popravljati i mijenjati. Dakle, Prud možemo gledati kao jalovi pokušaj, a Butmir, uz stav međunarodnih posrednika da neće ništa nametati, nije ni mogao dati nikakav rezultat.

Aleksandar Trifunović: Gubljenje vremena javnosti. Možda i poslednji pokazatelji nezainteresovanosti aktera političkog života u BiH za bilo kakve stvarne promjene postojećeg stanja. Previše ega i premalo argumenata.

Sutra čitajte komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca.

(zurnal.info)

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

KABINET PREMIJERA VLADE FBIH MUSTAFE MUJEZINOVIĆA

ŠEFIKA HAFIZOVIĆ: Neokrznuta

Opis posla: Savjetnica premijera Federacije BiH za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama.Vrši najsloženije poslove koji zahtijevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu koji se odnose na: saradnju Premijera sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom, Europskom bankom za obnovu i razvoj...

Karijera: Vječita savjetnica za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera, rahmetli Ahmeta Hadžipašića. Trenutno angažirana na dijeljenju savjeta premijeru, također federalnom, Mustafi Mujezinoviću.

Iz vremena doministrovanja ostala je poznata po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju “Leutar”. Tada je bila na funkciji zamjenice federalnog ministra finansija. Iz tog perioda ostala je njena nikad razjašnjena uloga u potpisivanju lažnog Uvjerenja o izmirenim poreznim i carinskim obavezama Energopetrola, mada joj je bilo poznato da su u to vrijeme neizmirena dugovanja ove firme, samo po osnovu neplaćenog poreza, prelazila četiri milijuna KM.

Šefika je od 1998. do 2001. bila pomoćnica ministra za fiskalnu politiku. U njenoj nadležnosti su bili porezi i carine, a baš u to vrijeme su otkriveni i javnosti predočeni podaci o višemilijunskim carinskim prevarama u mesnoj industriji. Tadašnji direktor Carinske uprave Želimir Rebac je utvrdio kako su u vrijeme kada je Hafizovićka bila pomoćnica ministra finansija Lijanovići, Stanić, Mega Comm i G.P.I. promo oslobađani od prelevmana na uvoz pilećih separata, a otkrivene su i carinske prevare sa oslobađanjem od plaćanja akciza na cigarete i alkoholna pića u free shopovima u Bihaću i Orašju. Rebac je izvršio samoubistvo nekoliko godina nakon objavljivanja ovih, kao i mnogih drugih malverzacija i informacija o kriminalu i carinskim utajama, a akteri njegovih istraga su i dan danas na slobodi.

Interesantno je da se tadašnja pomoćnica ministra finansija Šefika Hafizović, u čijoj nadležnosti su bile carine i porezi, nekažnjeno izvukla iz svih skandala, a protiv njezinih bivših šefova Dragana Čovića i Mehmeda Alijagića podignute su kaznene prijave.

Dosta je zamagljen i njen politički background, s obzirom da ona ima podršku i SDA i Stranke za BiH. Prilikom formiranja Vlade Federacije BiH, kada je mandatar bio Nedžad Branković, Hafizovićka je bila najozbiljniji Silajdžićev kandidat. U Stranci za BiH su smatrali kako njima treba pripasti mjesto ministra finansija, a na tom mjestu su vidjeli Šefiku Hafizović. Na njihovu žalost, tu fotelju je popunio kadar iz HDZ BiH Vjekoslav Bevanda, a Šefika se morala zadovoljiti savjetničkom ulogom.

TIMUR NUMIĆ: Vječiti ključar Alijine sehare

Opis posla: Savjetnik premijera za društvene djelatnosti. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture i sporta i boračko-invalidske zaštite.

Karijera: Nekrunisani ključar blagajne Stranke demokratske akcije i siva eminencija ove stranke, kao bivši član Saveza komunista obreo se početkom devedesetih u društvu vođa SDA, osoba proganjanih i suđenih od strane Numićevih komunista. Karijera inžinjera Timura uzlaznu putanju dobiva početkom sukoba u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je bio logističar u brigadi Mušana Topalovića Cace. Vještina u raspodjeli cigareta doprinijela je da Numić bude zapažen od vrhuške bošnjačke vlasti. Nakon toga sve se događa kao u fantastičnoj priči. Uvijek ogrnut skutima gospodara bošnjačkog dobra, Numić je redovno bio počašćen organizacijom kakve bošnjačke kulturne promocije, redovan član odbora za proslavu raznih duhovnosti, imao je rezervirano mjesto savjetnika ili ugodnu fotelju nekakvom upravnom odboru. Čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, čiju dobrotu i plemenitost inžinjer Numić nikada ne propušta pomenuti. Jedan od rijetkih koji posjeti mezar prvog predsjednika i u godinama koje nisu izborne. Kada je riječ o upravljanju državnom kasom, Numića redovno prate kritike i pohvale zbog načina raspodjele budžetskih sredstava. Kritikovan od medija zbog sunovrata bošnjačke kulture, hvaljen od umjetnika na državnim jaslama, čije su izložbe, stvaranje, promocije, istraživanja i opstanak uopšte, zavisili od raspoloženja i volje nakadašnjeg direktora Centrale SDA. Žestokim injekcijama državnog novca ubrizganog u lokalne teferiče, organizovane unutar bošnjačkog nacionalog korpusa, redovno priskrbljuje ogroman broj glasova Stranci. Veliki je pobornik piramidizacije Visokog te ideje da se prosperitet Bosne i Hercegovine temelji na otkrivanju kamenih kugli na području Zavidovića. Nekada, ne tako davno, Timur Numić bio je predsjednik Nadzornog odbora Fabrike duhana Sarajevo. U periodu Numićevog šefovanja Nadzornim odborom, dogodio se preustroj vlasničke strukture u FDS čime je Stranka Demokratske Akcije dugoročno obezbijedila sponzorstvo jedne od najjačih kompanija u BiH. Nakon „preuzimanja“ Fabrike duhana događa se i afera oko čelićke firme Fruteks gdje dio vlasništva preuzima FDS. U pozadini ovog propalog projekta najčešće pominjano ime bilo je Timur Numić.

MEHO REKIĆ: Guru za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije

Opis posla: Savjetnik za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz ekonomske oblasti, privatizacije, stranih ulaganja i investicija.

Karijera: Malo je ko u Stranci demokratske akcije imao tako munjevit uspon u karijeri kao predsjednik medžlisa Islamske zajednice u Bihaću Meho Rekić. Baš onog medžlisa, koji je javnost upoznala kroz brojne afere vezane za izgradnju gradske džamije. U svim tim pričama neizostavno se spominjalo i ime ovog Mujezinovićevog savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Da li je Rekićeva uloga u takvom radu bihaćkog medžlisa bila preporuka za ovo značajno savjetničko mjesto, vjerovatno se nikada neće otkriti, ali je mnogo teže povjerovati u neke druge stručne kvalitete ovog SDA kadrovika. Naime, prije zauzimanja ove značajne funkcije u medžlisu IZ u Bihaću, kadrovik Rekić je obavljao vrlo odgovornu funkciju predsjednika Mjesne zajednice Izačić. Vjerovatno zbog neupitnih zasluga prilikom služenja vrlo odgovorne funkcije u najzapadnijoj tački Bosne i Hercegovine, Rekić je nagrađen savjetničkom službom premijera Federacije BiH u oblastima ekonomskih pitanja, privatizacije, stranih ulaganja i investicija. Na to mjesto su ga preporučili predsjednici SDA Cazin Rifet Hozanović i Mujo Beganović, zvani Letva, koji je taj nadimak zaradio napadom na predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Ova dvojica su kasnije promijenili politički dres ali to nije zaustavilo Rekića u njegovoj karijeri.

Postoji mogućnost da je ovaj bivši prvi čovjek MZ Izačić, inače decertificirani policajac, stekao povjerenje vrha SDA kada je, uoči izbora natjerao bihaćkog imama da pozove vjernike da glasaju za SDA-ovog kandidata na mjesto načelinka Bihaća. On je bihaćkog muftiju Hasana Makića, ucijenio svojom ostavkom na mjesto predsjednika Medžlisa IZ Bihać ukoliko ovaj ne bajramskoj hutbi ne pozove vjernike da glasaju za kandidata SDA Zibiju Muslića.

Koje od svih nabrojenih Rekićevih kvaliteta njega delegiraju na mjesto savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije, vjerovatno zna samo premijer Mujezinović i njegov stranački vrh.

Građane u Federaciji bi mnogo više trebao zanimati zašto su u 2009. godini strane investicije u Federaciji BiH manje za 40 posto u odnosu na prošlu godinu. Ili da to možda pitaju savjetnika Rekića?

RADOVAN VIGNJEVIĆ: Ikebana za penzionere

Opis posla: Savjetnik premijera za rad i socijalnu politiku

Karijera: Nakon blijedog ministrovanja u ministarstvu rada i socijalne politike nagrađen je savjetničkim mjestom u kabinetu premijera za istu oblast. Na tom mjestu ponovo nije učinio ništa po čemu bi se mogao pominjati. Najveći njegov kvalitet za SDA je bila činjenica da je predstavljao Srbina u federalnoj Vladi.

(zurnal.info)

Više od tri miliona maraka umjesto u budžetu Kantona Sarajevo završilo je, mimo zakona, u budžetima sarajevskih opština. U poigravanju sa novcem poreznih obveznika, kanton i opštine vode se izgleda logikom, “pošteno, pa ko koga prevari”, ne obazirući se na zakone.

Prema važećim zakonima svaki investitor koji gradi novi objekat, ukoliko u njemu nije predviđen odgovarajući prostor za sklonište, dužan je kantonu uplatiti naknadu od jedan posto od vrijednosti investicije.

Obaveza uplaćivanja novca u kantonalni budžet podjednako se odnosi i na prihod ostvaren izdavanjem pod zakup postojećih skloništa. Kanton bi potom dio novca trebao vratiti opštini a dio prebaciti kantonalnoj Upravi civilne zaštite.

U praksi, ovaj novac uberu opštine a da li će i koliko od dobijenog novca uplatiti u kantonalni budžet, stvar je izgleda dobre volje opštinskih načelnika.

Pri tome niko nema pojma koliko je novca po ovom osnovu stvarno prikupljeno i gdje je taj novac na kraju završio. Niti ko zna niti to nekoga pretjerano zanima.

Opštinski načelnici jači od zakona

Od 2006. do 2008. godine, šest sarajevskih opština od investitora je naplatilo 3,26 miliona maraka po osnovu naknade za skloništa, ali ukupna cifra vjerovatno je veća. Za tri opštine, Novi Grad, Ilijaš i Trnovo, nema nikakvih podataka, navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH o kontroli finansijskih izvještaja budžeta Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Ono što su revizori utvrdili je da je u 2008. godini u budžet Kantona Sarajevo po osnovu naknade za sklonište uplaćeno tek 380.512 KM, što znači da su ostatak novca zadržale opštine a da dio nije vjerovatno niti naplaćen.

Ko je i koliko trebao uplatiti po osnovu naknade za skloništa trebala je znati kantonalna uprava za civilnu zaštitu, barem tako kaže zakon.

Kantonalna uprave za civilnu zaštitu, iako je bila obavezna da vodi ove evidencije dužnika, revizorima nije prezentirala evidencije pravnih i fizičkih lica koja su po zakonu bila obavezna platiti naknadu za izgradnju skloništa.

Osim što ne postoji evidencija dužnika, “ne postoji niti Program o utrošku sredstava naplaćenih od navedenih naknada, koji je trebala odobriti Vlada Kantona” navodi se u revizorskom izvještaju.

Slična je situacija i sa novcem koji se naplaćuje od izdavanja postojećih skloništa fizičkim i pravnim licima, gdje pare umjesto u kantonalni budžet ponovo odlaze opštinama.

Opštine kriju novac

“U 2008. godini samo općine Centar i Novo Sarajevo ostvarile prihode po ovom osnovu u ukupnom iznosu od 110.057 KM koji su uplaćeni na račune ovih općina, dok za ostale općine nisu prezentirani podaci”, utvrdili su revizori.

Šta se sa novcem od izdavanja skloništa dešava u preostalim opštinama u Kantonu Sarajevo ne znaju ni revizori a izgleda ni u Vladi Kantona Sarajeva, a još manje u Kantonalnoj upravi civilne zaštite. To znaju samo opštinski načelnici koji mudro ćute i koriste opšti haos kako bi ubirali novac na koji po zakonu nemaju pravo.

Čudna nezainteresovanost za ubiranje novca, u situaciji kada potrebe višestruko nadmašuju raspoložive prihode u kantonalnom budžetu, teško je objašnjiva. Krivicu snose kantonalna vlada, kantonalno ministartvo finasija, kantonalna uprava civilne zaštite i naravno opštine.

Kako su utvrdili revizori, da bi se zaveo red i sprječilo gubljenje miliona maraka, kantonalno ministarstvo finansija moralo Vladi kantona ponudi na usvajanje odgovarajuću odluku kojom bi se tačno precizirao kako se novac dobijen po osnovu naknade za skloništa i od izdavanja postojećih skloništa može trošiti i način raspodjele između kantona i opština.

Nemaš sklonište, daj pare

A da bi se uopšte imalo šta za trošiti, kantonalna uprava civilne zaštite morala bi prije svega napraviti kompletnu listu svih postojećih skloništa kako bi se konačno znalo kome su izdati i za koliko para, te napraviti precizan plan za trošenje novca koji im sleduje po osnovu naknada za skloništa.

Kako se ionako ne zna šta se dešava sa novcem od naknade za skloništa, najbezbolnije rješenje bi bilo u potpunosti ukinuti ovu besmislenu naknadu naslijeđenu iz bivšeg sistema. Time bi bio postignut dvostruki efekat, investitorima bi gradnja novih objekata bila jeftinija a istovremeno bi bio presječan jedan od potencijalnih izvora korupcije.

(zurnal.info)

 

Opozicija u RS-u upire prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”, ma šta to značilo

Još jedan rebalans budžeta Republike Srpske za 2009. Godinu, i to samo par dana prije isteka kalendarske i budžetske godine, otvorio je brojna pitanja i polemike. Opozicija takav potez Vlade smatra skandaloznim i tvrdi da on obesmišljava postojanje i planiranje budžeta. Ekonomski stručnjaci ukazuju na činjenicu da je Vlada, zadržavajući postojeći budžetski okvir, samo uzela novac od onih koji ga nisu utrošili i prebacila tamo gdje ga nedostaje i tako napravila poravnanje, kako bi u narednoj, izbornoj godini, mirno dočekala revizore Boška Čeke.

ZVIŽDUCI U PARLAMENTU

Iako je već početkom 2009. sve ukazivalo na to da će ovo biti godina krize sa znatno samnjenim prihodima u budžetu, jedino premijer RS Milorad Dodik i njegov ministar finansija Aleksandar Džombić tu činjenicu nisu željeli da prihvate. Odbijali su i pomisao o rebalansu budžeta u prvoj polovini godine. Ipak, Vlada RS je u julu sačinila prijedlog rebalansa budžeta koji je uz neznatne izmjene odmah i usvojen. Rebalansirani budžet za 2009. bio je manji za 70 miliona KM i iznosio je 1,6 milijardi KM, a Vlada je uštedjela na stavkama kao što su isplata unutrašnjeg duga, za koji je, umjesto prvobitno planiranih 65,9, rebalansom utvrđeno tek 14,7 miliona KM. Rebalansom nije predviđena ni isplata kamata na dugoročne obveznice koje su emitovane za isplatu unutrašnjeg duga, a koje su bile planirane u iznosu od osam miliona, niti 41,9 miliona KM za otplatu glavnice po emitovanim obveznicama.

Ipak, ostavljena je mogućnost da se obaveze po osnovu obveznica isplate iz drugog izvora, sa eskrow računa, na kojem se nalazi novac od privatizacije.

Prilikom usvajanja prvog rebalansa, poslanici SDS-a, PDP-a i SRS RS napustili su skupštinsku salu dok je ministar finansija Aleksandar Džombić obrazlagao odluku o zaduženju RS prema MMF-u. Prije nego što su napustili salu, izviždali su Džombića i nisu mu dali da govori.

Sve to nije bilo dovoljno pa je Vlada RS zatražila od Narodne skupštine, da po hitnom postupku usvoji još jedan rebalans budžeta za 2009., i to na samom kraju budžetske godine. U budžet, između ostalog, treba vratiti davanja za borce i invalide, jer su u prethodnom rebalansu ove socijalne kategorije zapostavljene.

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić najavio je da će ova stranka zatražiti izmjene i dopune Zakona o budžetu RS prema kojima se rebalans ne bi mogao vršiti u posljednjem kvartalu. Čavić je naveo da bi se time spriječila praksa aktuelne Vlade Milorada Dodika da samo osam dana prije isteka budžetske godine utvrđuje rebalans budžeta.

On tvrdi da Vlada tako ispravlja greške u prethodnom rebalansu i sada želi da poentira tako što će obezbijeiti pare za borački dodatak i nosioce odlikovanja.

-Zakon o budžetu treba mijenjati i spriječiti Vladu da vrši rebalans budžeta u zadnjem kvartalu, čime se obesmišljava postojanje budžeta - kategoričan je Čavić: Skandalozno je što Vlada na ovaj način želi da realokacijom sredstava u određenim budžetskim stavkama preduprijedi buduću reviziju i poravna sve ono što je nenamjenski potrošeno tokom ove godine, čime se gubi smisao postojanja budžeta.

MREŽA OKO VRATA

Bivša ministrica finansija Svetlana Cenić smatra kako „Vlada pokušava da poravna faktičko stanje i tako spremno dočeka reviziju koja bi i te kako imala šta da vidi.“

-Ovo je samo šminkanje budžeta i kupovina vremena do narednog. Glavnoj službi za reviziju javnog sektora želim mnogo uspjeha u novoj godini, ako ih uopšte pripuste da u izbornoj godini vrše reviziju rada vladinih institucija- kaže Cenićeva.

Rebalans su morali ponoviti jer podloga za prvi rebalans nije bila ažurna, poručuje glavni revizor Boško Čeko.

-Iz izlaganja ministra finansija zaključio sam da se želi napraviti poravnanje na rashodovnoj strani budžeta i tako uzeti novac tamo gdje nije potrošen i namaknuti ga tamo gdje nedostaje - tvrdi Čeko.

On ne negira da Zakon o izvršenju budžeta omogućava Vladi da do kraja godine može vršiti rebalans, ali postavlja pitanje da li je do rebalansa moralo doći.

Primjedbi i to ozbiljnih ima i na budžet za 2010. godinu. Iz opozicije upiru prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”.

Lider DP-a Dragan Čavić, koji je nedavno rekao da je osnovni cilj njegove stranke smijeniti bahatu vlast SNSD-a, postavio pitanje na šta je konkretno utrošeno skoro deset miliona KM kojima su plaćene konsultantske usluge kompaniji sa Cipra “Deloitte & Touche”, koje se odnose na izgradnju mreže autoputeva.

-Mreža autoputeva biće naša mreža oko vrata - tvrdi Čavić i pita šta znači budžetska stavka “pomoć u inostranstvu” za koju je izdvojeno 8,8 miliona KM u prošloj i ovoj godini.

-Ako već postoje predstavništva RS u inostranstvu, za čiji rad je obezbijeđeno finansiranje iz budžeta u iznosu od 2.150 000 KM, na šta se onda troši novac koji se izdvaja za “pomoć u inostranstvu” - upitao je lider DP-a, izrazivši sumnju da dio tog novca odlazi na finansiranje advokatskog tima premijera Milorada Dodika.

 Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.

 “Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.

Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.

Privatnoj školi 374.000 maraka

Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.

Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola “All Walidein Gazzaz” kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.

Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.

I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.

Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.

Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.

Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.

Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica

Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.

Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.

Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.

Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.

Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.

Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.

Pusti zakon, uzmi pare

Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.

Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.

Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.

Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.

Višak želja kao prirodna nepogoda

Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.

Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.

(zurnal.info)

 

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo prikupili su nevjerovatne podatke o tome kako je Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini RS od nekadašnjeg zemljoradnika postao milioner i vlasnik nemjerljivih kvadratnih metara nekretnina u BiH i inozemstvu

Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.

-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.

GLAMOUR I PAPARAZZO

Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.

-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.

Mikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.

-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.

-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.

Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.

Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.

U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.

Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.

Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.

Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.

S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.

Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.

Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!

DOBAR STAN U LOŠEM STANJU

Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.

U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.

Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.

Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.

Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.

Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.

STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA

Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.

Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."

Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.

Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.

Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.

U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.

Dragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.

U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.

Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.

Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.

Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.

Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.

Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.

Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.

Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.

-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.

Prema rezultatima istraživanja Centra za humanu politiku u BiH se za pet godina opljačka toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.

Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.

U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.

Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.

-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.

Misteriozni aneksi

Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.

Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju

Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.

Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.

-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.

Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.

Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.

Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.

Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.

U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.

Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.

Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.

Dvije firme jedan predsjednik

Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.

Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.

Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.

Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.

Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.

I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.

Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.

Živopisni partner Behgjeta Pacollia

Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.

Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.

Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.

Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.

Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.

Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.

Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.

I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.

Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.

Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.

Dozvola nema a sat otkucava

Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.

Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.

Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.

- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.

Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.

Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.

-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.

Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.

Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.

Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.

{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}

(zurnal.info)

Niti jedan federalni ministar danas nije radio. Odlučili su da spoje ugodno sa korisnim, tačnije Dan državnosti i Bajram.

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

Dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 101 dan, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka; skupljih zakona, a većeg bezakonja nema na planeti

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

 

Biometrijski pasoši Srbije sa kojima će od 19. decembra biti moguće ulaziti u EU bez vize, rezervisani su samo za one državljane Srbije koji imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji ove države.

U praksi to znači da građani BiH koji su se opredjelili za uzimanje i državljanstva Srbije, prvenstveno se nadajući srbijanskom pasošu za koji vrlo brzo neće trebati vize, po automatizmu ne mogu računati i na pasoš.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

U Bosni i Hercegovini trenutno se ne može naći niti jedna vakcina protiv virusa H1N1, poznatijeg kao svinjska gripa. Do sada su oboljele 263 osobe od kojih je jedna preminula. Na press konferenciji održanoj nakon sastanka povodom pandemije virusa H1N1, ministri zdravstva Federacije i Republike Srpske nisu mogli sa sigurnošću odgovoriti kad će se vakcina pojaviti na ovim prostorima. Nisu odgovorili ni zašto Bosna i Hercegovina, dok se čitava Evropa vakciniše, nije u stanju da dobije ni nekoliko hiljada vakcina za najhitnije slučajeve a koje su već plaćene proizvođaču. No, nisu propustili priliku da obavijeste građane kako su se oni uspješno vakcinisali.

 

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Govor ministrice Kopacz: Zašto je vakcina i dalje tajna   - Željela bih istaći da mi je prioritet u proteklih dvadeset godina prakse u zdravstvu bio prije svega ne činiti štetu. Ponijela sam to pravilo sa sobom u kabinet ministra zdravstva. U situaciji kada bih trebala preporučiti lijek bilo kome,kao i svaki drugi zdravstveni radnik, razmišljala bih - da li bih taj lijek dala mojoj staroj majci ili djetetu? I upravo takvo razmišljanje me navodi da budem opreznija pri provjeri informacija o lijekovima koje bi Ministarstvo zdravstva trebalo da preporuči svakom Poljaku. Milionima Poljaka koji nemaju medicinsko obrazovanje koje ima ministar, koje ima profesor Brydak istražujući gripu već četrdeset godina. On radi u jednom od 189 centara za istraživanje u svijetu, od kojih je jedan u Poljskoj. Može li neko dovesti u pitanje znanje profesora koji već 40 godina radi u oblasti koja se bavi gripom, svim tipovima gripe, i koji je objavio stotine članaka o toj temi? Imam samo jedno suštinsko pitanje: Da li se moramo boriti protiv pandemije gripe? Danas imamo saznanje o ugovorima koje su druge, brojne vlade jačih država potpisale sa proizvođačima vakcina. Također znamo šta je predloženo Poljskoj. S obzirom da su pregovori u toku ne mogu reći sve, ali mogu reći jedno: naš pravni odjel je pronašao najmanje dvadeset spornih tačaka u ugovoru. Prema tome, šta je obaveza ministra zdravstva? Da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za poljski narod ili da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za farmaceutske kompanije? Poznato mi je da su tri vrste vakcina dostupne danas na tržištu, od 3 različita proizvođača. Svaka ima različit udio aktivne supstance i čudno je da se ipak tretiraju kao iste? Zbog toga smatram da je normalno i fer da Ministarstvo zdravstva i stručnjaci imaju sumnje. Možda je ona sa tragom aktivne supstance samo “Sveta voda” za koju smo smatrali da može izliječiti gripu? Da li trebo platiti za to? Imamo primjer Njemačke koja je kupila 50 miliona vakcina, od kojih je samo 10% iskorišteno do sada. Danas 13% Njemaca želi da uzme ovaj “čudesni lijek”. To je zanimljivo iz razloga da Njemci inače imaju visok procenat stanovništva koje se vakciniše, toliki da kada bi se od hiljadu Poljaka njih 52 odlučilo da uzme vakcinu protiv sezonske gripe, u Njemačkoj bi to bilo dvijestotridesetosmero od hiljadu građana. Dakle šta se dešava pa samo 13 posto Nijemaca želi primiti vakcinu protiv svinjske gripe, a ne 23 posto kao i obično u slučaju sezonske gripe? Njihova vlada je kupila vakcine i ponudila im ih besplatno, a oni ih ne žele? Šta se dešava? Da li nas ove činjenice mogu navesti da se predomislimo po pitanju kupovine vakcina ili ne? Da se predomislimo po pitanju upoznavanja sa lijekom koji je na neki način tajna? Postoje web stranice na kojima proizvođači vakcina imaju obavezu da objave takozvane neželjene posljedice uzimanja lijeka. Vakcinisanje je u Evropi počelo 1. oktobra 2009. godine. Željela bih da posjetite bilo koju od ovih stranica i pronađete barem jednu neželjenu posljedicu vakcinisanja. Bilo koju malu stvar, barem jednu, kao alergijski osip kože. To se može desiti konzumirajući i najsigurnije lijekove. Nema niti jedne na ovim stranicama! „Savršen” lijek. I s obzirom da je toliko čudesan, zašto kompanije koje ga proizvode ne žele da ga predstave slobodnom tržištu i preuzmu odgovornost za njega? Zašto ne bi rekli: “ divno, siguran lijek i zbog toga ćemo preuzeti odgovornost, predstaviti ga tržištu i sve će biti čisto i transparentno”, umjesto što prebacuju odgovornost na nas – kupce. Nemamo kliničke rezultate testa, detaljne informacije o sastojcima i informacije o neželjenim efektima. Vakcine su trenutno u četvrtoj fazi testiranja, vrlo kratkih testiranja, i još uvijek nemamo te inforacije. Također, uzorak je bio veoma mali, jedna vrsta vakcine je testirana na samo stotinušezdeset volontera starosti od dvadeset do šezdese godina, od kojih su svi bili zdravi, nezaraženi. Druga vrsta vakcine je testirana na 600 volontera starosti od osamnaest do šezdeset godina, od kojih su svi bili zdravi. Je li to dovoljno dobro, posebno za nas doktore koji smo prisutni u ovoj prostoriji? To nije dovoljno dobro za mene. Želim biti dovoljno sigurna da bih preporučila taj lijek nekome. Nismo ispali iz utrke za vakcinu, ali u toku pregovora želimo iskoristiti to vrijeme da otkrijemo što više i koliko možemo o tom lijeku. Onda, ako komitet za pandemiju prihvati ovaj lijek, mi ćemo ga kupiti. Također, postoji oko milijardu ljudi sa sezonskom gripom širom svijeta svake godine. I to se ne dešava samo godinu ili dvije nego već duže vrijeme. Da li je iko igdje proglasio pandemiju zbog sezonske gripe? A sezonska gripa je mnogo opasnija od svinjske, uzrok je i smrti i mnogobrojnih komplikacija. Da li je ikakva pandemija proglašena zbog toga? One koji vrše pritisak na mene da kupim vakcine, pitam: „zašto niste bili glasniji prošle godine, prije dvije godine i 2003 godine. U 2003. godini imali smo milion i dvjesto hiljada Poljaka koji su bili oboljeli od sezonske gripe!”. Da li je u ovoj prostoriji iko urgirao: „Hajde da kupimo vakcine za sve!”? Ja se ne sjećam takve stvari. I konačno, želim samo reći sljedeće: Poljska nacija je veoma mudra, Poljaci znaju razlikovati laži od istine sasvim sigurno; oni znaju također znaju šta je objektivna situacija, a šta samo igra.

 

(zurnal.info)