Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju

Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)

Firma Dodikovog velikog majstora za gradnju Potemkinovih puteva uzela je skromni avans od 72 miliona KM za posao gdje Integral projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima. Naravno, sve to postoji samo na papiru, jer na gradilištu nema radnika Integrala. Tačnije, postoji jedan koji je čuo kako je njegov komšija vidio jednog koji vjeruje da je jednom prilikom naletio na Stankovićevog radnika

“Ovo je jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata, vjerovatno u mandatu ove Vlade, ovdje na ovom prostoru. Kada sam preuzeo mandat predsjednika Vlade, mi smo jasno u svom ekspozeu, kao obavezu Vlade RS u ovom mandatnom periodu, preuzeli obavezu da ćemo obezbijediti finansiranje, početak i izgradnju ovog zahtjevnog infrastrukturnog projekta, dakle, koji smo nazvali radno- Čemerno, koji treba da riješi problem klizišta, ali ono, što je još važnije, da spoji jedan i drugi dio RS i da omogući nesmetanu komunikaciju sa jasnom aspiracijom da postane najvažniji putni pravac koji će povezivati Srbiju sa ovim dijelom dole jadranske obale”.

Ovim riječima je premijer Milorad Dodik u septembru 2008.-e godine svečano otvorio radove na Čemernom, duboko svjestan da ih odmah može i zatvoriti, jer ne postoji nikakva šansa da oni ikada budu završeni. Sve što se do tada, ali i nakon tog “svečanog” trenutka događalo, svjedočanstvo je o pljački, javašluku i bezobzirnosti aktuelne entitetske vlasti, koja ne preza ni od najtežih prevara i obmana kako bi se dokopali narodnog novca. Sama činjenica da je Slobodan Stanković angažovan na ovom poslu, dovoljna je sama po sebi za spoznaju da je navodna izgradnja kvalitetnog puta preko Čemernog afera, čije stvarne razmjere će se moći spoznati tek kada laktaški režim bude smijenjen sa vlasti.

U TUNELU USRED MRAKA...

Odlukom od 9.10.2007. godine predsjednik Savjeta za razvoj RS odobrio je finansiranje projekta «trajno rješenje klizišta Čemerno na putu Gacko-Foča».

Predstavnici JP «Putevi RS» Ministarstva saobraćaja i veza i Ministarstva finansija potpisali su 6.12.2007. u Banjaluci Memorandum o sanaciji klizišta na prevoju Čemerno u vrijednosti od 75 miliona KM, što su stručnjaci okarakterisali kao optimizam, jer u ovaj drum, da bi poslužio svojoj svrsi, potrebno je bilo uložiti najmanje 120 miliona maraka. Naravno, ovako niska cijena je dogovorena kako bi Stanković preuzeo posao, a onda će naknadnim aneksima, aneksima i aneksima..., cijena značajno preći onu od 120 miliona.

Projektnu dokumentaciju na nivou izvođačkog projekta za prevoj Čemerno je 2002. godine uradio Urbanistički zavod iz Banjaluke. Zbog složenosti posla na ovom projektu angažovani su iskusni i priznati beogradski stručnjaci, a sva dokumentacija sastoji se od 14 knjiga u kojima su elaborirani svi potrebni elementi za građenje.

Na osnovu ove dokumentacije pripremljena je tenderska dokumentacija i raspisan tender na kojem je najpovoljniju ponudu dao Integral inženjering. Ugovor o izvođenju radova sa ovom firom potpisan je 15.05. 2008. godine, nakon čega dolazi do nevjerovatnog preokreta. Iz sasvim nepoznatih razloga u junu 2008. godine izmjenjuju se ključni dijelovi projekta kojima Stankovićeva firma i prije ulaska u radove povećava količinu radova, a time i ugovorenu cijenu. Npr. dužina tunela Čemerno se sa predviđenih 1.468 metara povećava na 1.757 metara, što je za 300 metara duže i pet miliona skuplje. Tu nije kraj priče, jer se u septembru taj tunel izdužio na cijelih 2.300 metara, odnosno kilometar duže od prvobitnog projekta i, naravno, dvadeset miliona maraka skuplje. Umjesto da nakon izmjene projekta ponovo raspiše tender, Mladen Lazendić, direktor Puteva RS, dozvoljava Integralu da radi projektnu dokumentaciju.

Na ovom mjestu kreće prava kriminalna zavrzlama, jer Integral ne samo da radi novi projekat, već i reviziju projekta. To je u nadležnosti Instituta za građevinarstvo, odnosno firme koja je u sastavu konzorcijuma Integral inženjering i čiji je vlasnik Slavica Stanković, supruga Slobodana Stankovića. Da bi se cijela ova mafijaška priča zaokružila, i nadzor nad izvođenjem radova dat je Institutu građevinarstva. Sve na jednom mjestu i u porodici Stanković.

Jasno je da su u cijelom ovom poslu JP Putevi samo prolazna stanica preko koje budžetske pare jure na račune Integrala, a odatle na privatne račune Stankovića i njegovog šefa Dodika. Navodne slučajnosti da jedna firma projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima nema nigdje na svijetu. To nije sve, jer odmah nakon potpisivanja ugovora u maju 2008. godine Putevi su uplatili avans izvođaču radova firmi Integral Ineženjering od 15 miliona KM, odnosno 20 posto od ugovorene cijene. Uobičajeno je da se uplati svega deset posto, a nepoznato je koja je banka, ako je to uopšte bila banka, dala garanciju za ovako visok avans.

Ako je neko pomislio da je na ovom mjestu kraj piči o avansiranju grdno se prevario, jer u julu prošle godine, kada nije bilo urađeno ni dva posto radova na izgradnji zaobilaznice, usplaćeno dodatnih 55 miliona maraka «Integralu». Učinjeno to bez bankovne garancije i bilo kakvog obezbjeđenja. (Znači, svi radovi će se odvijati na časnu riječ izvođača, i njegovu dobru volju da privede radove kraju.) Tim novcem, uz još neke sitnije uplate, isplaćen je u potpunost ugovor od 72 miliona KM za Čemerno. Par dana nakon ove uplate od 55 miliona na računu Integrala nije bilo ni jedne jedine marke. Stanković je bio bez para i nijedna banka mu tada, već duže od godinu nije htjela dati ni kredit niti garanciju. Pitanje je gdje su nestale pare i na čijim su računima završile, a pitanje je i kojim parama će se završiti Čemerno. Jer para više nema.

KOME TREBA PROJEKAT?

Ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović tvrdio je prilikom potpisivanja Memoranduma o finansiranju radova (06.12.2007.godine) da će

izgradnja obilaznog puta sa velikim objektima (tunel od 2.300 metara i most dužine oko 320 metara), biti završeni do početka 2011. Od toga nema ništa, a i kada bi para bilo, cesta preko Čemernog neće biti gotova do kraja 2012. godine. Situacija na samom gradilištu je otužna: ne može se zapaziti značajno prisustvo radnika, osim onih iz ŽGP Sarajevo koji grade most. Sve drugo je sporadično prisustvo podizvođača (jedne male firme iz Banjaluke zadužene za radove na trasi i firme iz Lukavca koja izvodi radove u tunelu). Radnika «Intergral inženjeringa» uopšte nema na trasi, a prisustvo «megakorporacije» iz Banjaluke se ogleda u jednom jedinom čovjeku, koji je istovremeno izvođač radova, projektant i nadzorni organ.

Suštinski problem, koji će građane ovog entiteta koštati desetine miliona maraka, je što se radovi izvode bez projekta, pa nije jasno po čijim direktivama, proračunima i crtežima se radi, odnosno da li je za takav projekat, koji se na Čemernom implementira, uopšte izdata građevinska dozvola. Ako je dozvola i izdata, postavlja se pitanje da li je inspekcija ikada posjetila gradilište i utvrdila da li se radovi izvode u skladu sa projektnom dokumentacijom ili ne?! Prema onom što i laik može vidjeti na terenu, a i prema tvrdnjama stručnjaka, radovi se izvode prema sklonostima pojedinaca i njihovoj sposobnosti da počnu i završe pojedinu fazu radova.

Već na prvi pogled vidljivo je da ŽGP radi objekat (most Trnova Luka) koji nije bio predmet tenderske dokumentacije. U tenderu je bio sasvim drugi objekat (duži za oko 100 m i naslonjen na hrbat-gredu brda koje ga vodi do tunela Surdup). Sada, visinski položaj mosta je znatno spušten; on se naslanja na padinu, odnosno značajno se zasjeca u padinu i izaziva odronjavanje materijala a stvara se novo potencijalno klizište. Cilj projekta je bio da se obiđe čuveno klizište Čemerno, a novim rješenjem “Integrala” se izaziva novo klizište, koje će se morati sanirati i prije nego što put bude izgrađen. Prema navodima radnika ŽGP-a, već je morala biti urađena sanacija prvog stuba mosta upravo zbog promjene trase i loše nosivosti tla ispod njega. Jednostavnije rečeno, stub se srušio, pa su morali podizati novi. Posebna priča su elementi mosta od čelika koji će biti nosači na ovom mostu u surovim klimatskim uslovima (sa poslovično lošim održavanjem). Prema riječima stručnjaka, konstrukcija neće moći izdržati ni deset godina, a da ne bude podvrgnuta velikim popravkama.

Interesantna je i nova trasa puta od mosta do tunela Surdup gdje je, bukvalno, izmišljena serpentina, koja, takođe, nije bila predviđena projektom koji je bio dio tenderske dokumentacije.

Na tunelu Surdup (koji treba biti dugačak oko 300 metara) nema radova, osim ako magovi za maglu iz Laktaša ne smatraju čeprkanje po brdu i blatu, tunelskim radovima. Na glavnom tunelu Čemerno jedino se i odvijaju radovi. Do sada je firma CPM iz Lukavca probila oko 1.300 metara. Betonska obloga unutar tunela se još ne radi, a uslijed problema i neobučenosti došlo je i do teže povrede nekoliko radnika. Naravno, niko nije odgovarao.

NOVE PREVARE

Izvođač, to jest projektant, to jest nadzorni organ, to jest “Integral inženjering” i dalje smišlja nove prevare kako bi u narednom periodu obezbjedio potpisivanje novih aneksa sa novim milionima, a na uštrb posla koji je ionako preplaćen. Potrebno je samo preračunati koliko je izvođač uštedio novca skraćivanjem kapitalnih objekata na cesti, odnosno za koliko je povećao probleme bezbjednosti u saobraćaju primjenom maksimalno dopuštenih nagiba trase u tunelu i na mostu i ubacivanjem pomenute serpentine. Sve čega su se Dodik i Stanković dotakli, uništeno je, pa će tako klizište na Čemernom biti još gore, nego što je to bilo prije početka radova. Valjda je to i cilj kako bi se prikrila pljačka teška desetine miliona maraka.

EKSPLOATACIJA ŠLJUNKA U NACIONALNOM PARKU

U samom koritu rijeke Sutjeske (u okviru nacionalnog parka Sutjeska) eksploatiše se šljunak i drobi na licu mjesta, te se ugrađuje u nasip i beton potreban za građevinske radove. nijedna inspekcija nije smjela da preduzme bilo kakve korake, premda je riječ o teškom krivičnom djelu.

Očigledno je da Fatima Fatibegović, čelnica Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju nema snage niti hrabrosti da inspekcije pošalje na gradilište i utvrdi sva kršenja zakona.

Takođe, niti ovlašteni radnici Puteva RS nisu česti gosti na gradilištu. Od početka radova do sada su bili u tri navrata u trajanju od po pola sata - samo da bi bili viđeni, a ne da bi utvrdili šta radi izvođač i kako se krši zakon.

(zurnal.info)

TEORIJE ZAVJERE

Posljednje objavljeno istraživanje javnog mnijenja koga je za NDI radila agencija Ipsos potvrđuje da bi nacionalne stranke ponovo mogle pobijediti na izborima uprkos tome što se na vrhu spiska najvećih problema građana ne nalaze nacionalni već ekonomski problemi. Dino Đipa, vlasnik agencije Prism Research koja već godinama radi istraživanja javnog mnijenja pred izbore, objašnjava da građani vjeruju kako su upravo nacionalne stranke sposobne riješiti probleme nezaposlenosti, korupcije i kriminala.

Prema svim pokazateljima novi izbori koji će nas koštati više od 12 miliona maraka neće donijeti revolucionarne promjene ali ipak postoji nekoliko zanimljivih trendova. Stručnjaci za istraživanje javnog mnijenja kažu da je još uvijek rano za procjene izbornih rezultata ali je jasno da će najzanimljivije biti pratiti pad popularnosti SNSD-a i Milorada Dodika, izbor bošnjačkog člana Predsjedništva te rast popularnosti Fahrudina Radončića i Mladena Ivanića odnosno PDP-a.

SDP ubjedljivo vodi prema svim istraživanjima. Postalo je već uobičajno da se njihovi izborni rezultati ne poklapaju sa rezultatima istraživanja. Također je postalo uobičajno da se nakon objavljivanja rezultata anketa agencije za istraživanje optužuju za neistinito prikazivanje rezultata. Zaista, kako je moguće da SDP ima tako ubjedljivo vodstvo sve do dana izbora kada se ono istopi i ovu stranku stavi na drugo ili treće mjesto u Federaciji? Ipsos je prošle godine dobio nagradu za najbolju američku agenciju za istraživanje tako da je mogućnost da ova agencija ne prikazuje istinite rezultate apsolutno isključena.

- Ne postoji nikakva teorija zavjere – objašnjava Đipa i dodaje da se građani ustručavaju reći anketarima kako će glasati za nacionalne stranke: Mediji su stvorili ambijent u kojem je ljudima neprijatno reći da će glasati za nacionalne stranke. Nije im to prijatno izgovoriti preko usta.

Ljudi su pomalo paranoični da bi njihove odgovore mogli saznati članovi pozicione stranke i ugroziti njihova radna mjesta. Istraživanja telefonom dodatno pogoršavaju situaciju jer postoji strah da se oni prisluškuju. Tu je još jedan fenomen svojstven BiH: ljudi daju poželjne odgovore! U posljednje vrijeme taj se trend mijenja, kaže Đipa, pa su i rezultati sve približniji stvarnom stanju. To će se posebno poboljšati nakon popisa stanovništva jer su dosadašnja istraživanja rađena tek na osnovu procjena. Uz sve to tu je i 15 do 20 posto ispitanih koji ne žele da se izjasne ali će glasati na izborima. Dosadašnji trendovi su pokazali da ti glasovi uglavnom idu SDA i HDZ-u u Federaciji te SDS-u u Republici Srpskoj. Tek kada rasporedite ovaj procenat glasova zaista dobijete rezultate približno jednake onima na izborima.

RASTE NEZADOVOLJSTVO

Na rezultate anketa posebno utječe i to šta se dešavalo tokom istraživanja. U sedmici posljednjeg istraživanja ti su događaji mogli u velikoj mjeri utjecati na rezultate. Inicijativa da se obilježi stradanje vojnika u Dobrovoljačkoj i Brčkanskoj malti ponovo su podigle nacionalne tenzije dodatno podrgijane odbijanjem Harisa Silajdžića da se sastane sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem na sajmu u Mostaru iako je taj sastanak ranije bio dogovoren. Istraživanje je rađeno samo nekoliko dana prije velikih protesta boraca što je uveliko moglo utjecati na rezultat SDA i posebno Sulejmana Tihića, te Radončića sa druge strane čiji je Dnevni avaz danima ohrabrivao borce da se obračunaju sa federalnim vlastima i dovedu nova lica na njihovo mjesto.

Koliko zaista društvena dešavanja utječu na stav građana najbolje pokazuju istraživanja iz novembra 2009. godine. Neuspjeli butmirski pregovori doveli su do toga da tek svaki sedmi građanin BiH misli da zemlja ide u pozitivnom pravca i to je najniži procenat u posljednjih pet godina. On se zadržao i do danas i po svim procjenama bi trebao utjecati na rezultate izbora. Na to posebnu pažnju mora obratiti SNSD čijih se polovina nezadovoljnih glasača danas pretvorila u sedam od deset.

Žurnal je uz pomoć istraživanja u posljednjih pet godina i izbornih rezultata sastavio listu stranaka sa nazjanimljivijim izbornim trendovima.

 

SDA – RAZNI FRONTOVI I DOMAĆI IZDAJNICI

Sedmica u kojoj su rađena ispitivanja obilježena je svakodnevnim kritkama boraca na račun Sulejmana Tihića pa je on dospio na prvo mjesto u Federaciji po nepovoljnom mišljenju birača o njemu. Tihić odavno nije miljenik Islamske zajednice odnosno reisa Mustafe Cerića, bitnih faktora za dobar izborni rezultat, a od kada je Radončić i zvanično u politici, SDA ne može računati ni na pomoć Avaza.

Izborni adut: Stabilna baza

SDA ima jednu od najstabilnijih izbornih baza u BiH. Mada procenti u izbornim anketama variraju, ako se pogledaju rezultati izbora jasno je da postoji određen broj ljudi koji će bez obzira na sve glasati za ovu stranku. Trenutno su na 12 posto sigurnih glasova ali među četvrtinom neizjašnjenih sigurno se nalazi veliki broj glasova za ovu stranku.

Izborni problem: Liderstvo

Svaki peti stanovnik BiH odlučuje za koga će glasati na osnovu mišljenja o lideru stranke. Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović imaju najveće procente negativnih mišljenja u BiH.

SDP – LOŠE RASPOREĐENI GLASOVI

Svaki peti opredjeljeni birač izabrao bi SDP ako bi se izbori održali sljedeće sedmice i ova bi stranka bila pobjednik na državnom nivou. Problem SDP-a je što isto toliko ljudi ne želi da se izjasni u anketama. Do sada se pokazalo da simpatizeri SDP-a nemaju problem u anketama reći svoje opredjeljenje što se ne može reći za nacionalne stranke. Tako SDP zadrži procenat glasača iz anketa ali raspoređivanjem neizjašnjenih drugim strankama ponovo dolazi na treće mjesto u Federaciji.

Izborni adut: Željko Komšić

Član Predsjedništva Željko Komšić već je četvrtu godinu za redom popularniji od svih svojih protukandidata zajedno. On je ujedno i jedini političar koji ima pozitivnu ocjenu kada se saberu pozitivna i negativna mišljenja glasača. Zanimljivo je da njegova popularnost među Hrvatima u BiH raste u posljednje dvije godine pa sada svaki četvrti ima pozitivno mišljenje o Komšiću dok o Draganu Čoviću pozitivno misli svaki treći Hrvat. SDP-ov problem je što su na prošlim izborima čak i u najpovoljnijim izbornim jedinicama kao stranka teško osvajali polovinu glasova Željka Komšića.

Izborni problem: Loše raspoređeni glasovi

SDP u ukupnom zbiru glasova ne zaostaje puno za SDA i SBiH ali su ti glasovi po njih loše raspoređeni. Loše rezultate redovno imaju u izbornim jedinicama koje donose najviše mjesta u skupštinama.

SNSD – SIGURAN PAD U POSLJEDNJE ČETIRI GODINE

SNSD je u slobodnom padu, ali Milorad Dodik i njegova stranka i dalje imaju podršku kakvu stranke u Federaciji mogu samo poželjeti. Ipak, na narednim izborima Dodik će teško imati apsolutnu većinu. Sa više od 53 posto sigurnih glasova 2007. godine SNSD je u 2008. izgubio više od deset posto glasova. Kako pokazuju istraživanja ti glasovi tada nisu otišli niti jednoj stranci, ljudi su jednostavno postali neopredjeljeni. U prošloj godini te su glasove pokupili SDS i PDP, a SNSD je izgubio dodatna dva procenta prošle godine. I dalje imaju duplo više osiguranih glasova od SDS-a ali je cifra od 39 posto podrške u RS-u najniža u posljednje četiri godine.

Izborni adut: Slaba opozicija

Šansu da dobije i ove izbore SNSD može zahvaliti neorganizovanoj opoziciji. Međutim, čak i da se trend pada SNSD-a nastavi teško da će on pasti toliko nisko da oni ne dobiju izbore. Rezerva od skoro polovine sigurnih glasova u RS-u teško da se može izgubiti do oktobra.

Izborni problem: Nezadovoljstvo građana

Samo od prošle godine broj ljudi koji smatraju da SNSD može smanjiti nezaposlenost pao je sa 13 na 11 posto a za isti procenat je smanjen broj ljudi koji smatraju da im ova stranka može zaštiti nacionalne interese.

PDP – DOBAR IZBOR, ALI DRUGI

PDP i Mladen Ivanić zabilježili su u posljednje tri godine najveći rast popularnosti u Republici Srpskoj. Dok je SDS uglavnom zadržao glasače sa prošlih izbora, PDP stalno “raste” po svim kriterijima. Za sada su treći u trci za pozicije u Narodnoj skupštini RS-a sa solidnih devet posto u odnosu na četiri od prije pola godine. Ujedno su prvi na listi takozvanog drugog izbora što znači da će pokupiti većinu izgubljenih glasova SNSD-a.

Izborni adut: Pravovremena opozicija

Odluka Mladena Ivanića da izađe iz vlasti očito se pokazala ispravnom i PDP-u donijela dragocjene glasove.

Izborni problem: Vrijeme

Pitanje PDP-a je da li će do izbora imati dovoljno vremena da sa skromnim kapacitetima “nabilda” svoje procente i postane barem druga po jačini stranka u RS-u iza SDS-a za kojim na državnom nivou kaskaju za četiri procenta.

HDZ – KOMŠIĆ JE KRIV ZA SVE

HDZ je, sa šest posto podrške među biračima koji su već odlučili za koga će glasati, i dalje najjača hrvatska stranka u BiH. Ovo istraživanje pokazuje da bi oni mogli ponoviti izborne rezultate od prije četiri godine. Ako je suditi po ovoj anketi, na povratak u Predsjedništvo ne mogu računati a postoji i mogućnost da dio njihovih glasača svoj glas povjeri Željku Komšiću. Ono što bi im na federalnom nivou moglo pomutiti račune jeste jaka opozicija ali i kada se saberu glasovi opozicionih stranaka dobije se tek izjednačen rezultat. Uz procenat iz “rezerve” odnosno neizjašnjenih birača, HDZ može računati na prvo mjesto kod Hrvata. Gotovo 70 posto njihovih birača bi podržalo koaliciju i sa strankom koja im se ne sviđa pa je HDZ-u ostavljeno dovoljno prostora da izbornom matematikom ponovo dođe do vlasti.

Izborni adut: Tradicija

Polovina dosadašnjih simpatizere HDZ-a glasa kako su i navikli. Samo pet posto sigurnih birača HDZ-a će glasati jer HDZ štiti njihove nacionalne interese tako da bez obzira ne predizbornu kampanju, HDZ može računati na svoju glasačku bazu.

Izborni problem: Željko Komšić

Ivo Miro Jović se ponašao kao dijete kome su nepravedno oduzeti slatkiši u izbornoj noći 2006. godine pa su ga od kamera morali skloniti u drugu sobu. Tako se, manje više, ponaša i cijela stranka od tada a to se posebno vidi na početku ovogodišnje utrke za ugodne fotelje.

Dragan Čović je nedavno izjavio da bi njihovoj kandidatkinji za ulaza u Predsjedništvo Borjani Krišto bilo dovoljno 130.000 glasova i da će napustiti politiku ako se to ne desi. Čović je procjenu napravio na osnovu 116.000 glasova za Željka Komšića na prošlim izborima ali je pritom zaboravio da je Komšićeva popularnost od tada drastično porasla, čak i među Hrvatima.

SBB – MALO LJUDI POZNAJE RADONČIĆA A NI ONI NE MISLE NAJBOLJE O NJEMU

Broj građana BiH koji se identifikuju sa stavovima SBB-a se od prošle godine povećao za četiri puta ali ne i broj onih koji bi na glasačkom listiću zaokružili ovu stranku. Uprkos velikom rastu u ukupnom zbiru ova stranka ne prelazi pet posto ni na jednom nivou vlasti.

U isto vrijeme, dok raste broj pristalica SBB-a gotovo identičan broj glasova gube SBiH i BPS Sefera Halilovića. Rast popularnosti i četiri posto koje bi dobio da se izbori održavaju sada SBB prije svega može zahvaliti nezadovoljstvu građana ostalim strankama. To se jasno može vidjeti kroz stav građana o sposobnosti ove stranke da riješi najveće probleme BiH poput nezaposlenosti, kriminala i ekonomskih problema gdje su uglavnom dobijali dva posto i ta cifra u odnosu na prošlu godinu nije rasla. Svojim skupovima širom BiH Radončić je donekle uspio nagovoriti građane da glasaju za njega ali ih još uvijek nije uvjerio da može riješiti njihove probleme. Silan trud da se dodvori borcima, između ostalog i dovođenjem Dževada Rađe, predsjednika boračke organizacije u SBB, čini se da nisu dali željeni rezultat. Procenat građana koji misle da SBB može riješiti boračke probleme povećao se tek sa jedan na dva posto u posljednjih šest mjeseci.

Izborni adut: Dnevni avaz

Najveći izborni adut Saveza za bolju budućnost jeste Dnevni avaz. Prema istraživanjima iz 2008. godine o izvorima političkih novosti glasača, Avaz se nalazi odmah iza tri javna emitera.

Izborni problem: Neprepoznatljiva lica

Radončić još uvijek nije uspio povezati ime Dnevnog avaza sa svojim i imenom stranke. Skoro četvrtina ljudi u BiH uopšte nije čula za njega. Iako njegova popularnost značajno raste teško da će do oktobra imati vremena da prvo bude prepoznatljiv svima a onda da nagovori glasače da baš njemu daju svoj glas. Za sada se Radončić nalazi na dnu liste političara o kojima ljudi imaju pozitivno mišljenje.

SBIH – STRANKA JEDNOG LICA

Pad popularnosti Stranke za BiH u posljednje dvije godine je toliko velik da bi odustajanjem Harisa Silajdžića od politike ova stranka završila ispod izbornog praga. Uspjeh stranke će zavisiti isključivo od njega. Birači ovu stranku smatraju jednako sposobnom da riješi njihove probleme kao i nedavno osnovani SBB. Prema mišljenju birača Silajdžić je sve manje blizak običnim ljudima, sve manje razumije njihove probleme a povjerenje u njega je sa 49 posto u 2007. za samo godinu spalo na 27 posto. Njegov najjači adut je bilo mišljenje građana o njemu kao sposobnom političaru ali takvo mišljenje od polovine 2007. godine nezadrživo mijenjalo, na gore. Na listi najpozitivnijih političara u BiH nalazi se tek na šestom mjestu, a u Federaciji tek na četvrtom. Na listi najnegativnijih političkih pojava u BiH je na drugom mjestu, odmah poslije Milorada Dodika ali nešto bolje stoji u Federaciji gdje manje ljudi o njemu misli loše nego u Tihiću. Prema posljednjim rezultatima NDI-ja Silajdžić u utrci za predsjedništvo ima dva procenta manju podršku od Tihića. U istraživanju Prism Researcha gdje je anketiranim građanima postavljeno otvoreno pitanje za koga će glasati a ne lista političara, Silajdžić ima prednost u odnosu na Tihića.

Izborni adut: Ejup Ganić

Stranka za BiH ima već uhodane trendove između izbora. Šest mjeseci nakon održanih izbora njihov rejting počne nezadrživo da pada i tako je sve do nekoliko mjeseci prije narednih izbora. U augustu 2006. godine i stranka i Silajdžić bili su jedini sa pozitivnim skorom među Bošnjacima. SBiH je imala pozitivan rejting od 17 a sam silajdžić od 26. U martu 2008. godine stranka je pala na samo plus dva a Silajdić na plus tri. Broj građana koji bi glasali sa SBiH se prepolovio u 2008. godini, a danas stoje na tek četiri posto sigurnih glasača što je jednako Radončićevom SBB-u. Od polovine Bošnjaka koji su nedugo nakon prošlih izbora smatrali da se Silajdžiću može vjerovati taj se broj za samo godinu dana smanjio na svakog trećeg Bošnjaka. Ostale stavke kao što su bliskost sa običnim ljudima, razumijevanje šta ih brine i sposobnost također su se drastično smanjivale.

Izborni problem: Neispunjeno obećanje

Posljednje istraživanje pokazuje da tek jedan od deset glasača bira stranku zbog izbornih obećanja ali skoro polovina onih koji neće glasati to neće uraditi zbog neispunjenih izbornih obećanja. Kako je na prošlim izborima rekao da ne obećava ništa osim ukidanja Republike Srpske, Silajdžiću bi više od kampanje trebao David Koperfield da na tren učini da ovaj entitet nestane.

SDS – MOŽE LI SE TADIĆ NOSITI SA DODIKOM?

Pored Dodika i njegovog SNSD-a SDS izgleda kao najjača mala stranka u Republici Srpskoj. Sve do 2008. godine SDS je drastično gubio popularnost da bi prije dvije godine taj trend prvo stao a onda se polako počeo mijenjati. Trenutno imaju tačno duplo manju podršku od vladajuće partije i to nakon što je SNSD izgubio dio potencijalnih glasača od prošle godine a SDS sa šest otišao na osam posto podrške. Poeni su uglavnom zarađeni na borcima čija je podrška SDS-u porasla kao i stav da ova stranka može smanjiti korupciju i kriminal.

 

Izborni adut: Ognjen Tadić

Ovaj advokat rođen u Sarajevu ima najniži stepen nepovoljnih stavova od svih političara iz RS-a. Njegova stranka nema nikakve šanse u trci za sprskog člana Predsjedništva ali Tadić u trci za predsjednika RS-a za Dodikom zaostaje nadoknadivih deset posto. U 16 posto anketiranih koji nisu željeli odgovoriti sigurno se nalazi dobar procenat poklonika SDS-a pa se Tadić možda već nalazi iza Dodika u okviru statističke greške od tri do četiri posto.

Izborni problem: Bezidejnost

Stanovnici RS-a od četiri ponuđene stvari kojima su zadovoljni kako ih sadašnja Vlada rješava najzadovoljiji su načinom zaštite nacionalne grupe. Kako je SDS do sada na izborima uglavnom nudio upravo to, teško da će to biti dovoljno da se pridobiju SNSD-ovi birači. Procenat onih što misle da SDS može zaštiti njihove nacionalne interese sa prošlogodišnjih šest je pao na pet posto i to je skoro tri puta manje od SNSD-a. Isto se desilo i sa stavom da ova SDS može smanjiti nezaposlenost.

(zurnal.info)

Predmet Enesa Mujića preživio je jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda

Krivično djelo počinio je prije četrnaest godina. Optužen je prije deceniju. Njegov je predmet preživio jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda. Bio je kriv. Bio je oslobođen. Bila je zastara. Onda je, opet, bio kriv. Potom je bio oslobođen. I sad mu se ponovo sudi. Po šesti put.

Ime mu je Enes Mujić. Premijer je Tuzlanskog kantona. Ne sjeća se kada je optužen. Zna samo da nije kriv. I zna da su za odugovlačenje procesa krivi drugi. Što je, naravno, tačno.

NIKO NIJE KRIV DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO

Bila je 2000. godina kada je Općinsko tužilaštvo Banovići podiglo optužnicu protiv Mujić Enesa, sina Ibrahimovog, zbog toga što je, kao načelnik Općine Banovići, 1996. godine oštetio Budžet, dodijelivši tuđe zemljište za izgradnju trafo-stanice. Na teret mu je stavljeno krivično djelo zloupotreba položaja i ovlasti. Općinski sud u Banovićima je dvaput presudio. Jednom ga je osudio, drugi put oslobodio. Obje presude su ukinute. Dvije godine kasnije ukinut je Općinski sud u Banovićima, a potom je, u reformi pravosuđa, ukinuto i Općinsko tužilaštvo Banovići. Predmet je preuzelo Kantonalno tužilaštvo Tuzla, a sudilo se na Općinskom sudu u Živinicama.

Došla je onda 2006. godina. Mujić Enes je u slobodnim izborima izabran za poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona. Dva mjeseca kasnije postao je premijer i pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću prisegnuo da će štiti zakone i Ustav Tuzlanskog kantona. Četrdesetosam sati kasnije, premijersku fotelju zamijenio je optuženičkom klupom u živiničkom sudu gdje se branio od optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. U proljeće 2007. godine, zbog ranije preuzetih premijerskih obaveza, nije stigao na vrijeme u Općinski sud u Živinice, pa tako nije ni čuo da je sutkinja Salina Karasalihović izgovorila dvije riječi: KRIV JE.

“Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno”, govorio je Mujić dan poslije, pravdajući se da presuda nije pravomoćna.

NOVO PRAVOSUĐE

Ostavku, zato, nije podnio. Nastavio je raditi svoj posao. A i sud je nastavio po starom. Kantonalne sudije poništile su presudu. Po četvrti put. Onda je predmet oduzet sutkinji Salini Karasalihović i dodijeljen je Ibrahimu Bubiću. Sudija Bubić je, potom, utvrdio da postoje elementi krivičnog djela, ali da Mujiću nije dokazana namjera. Oslobodio je premijera. I dobio funkciju predsjednika Općinskog suda u Živinicama. A Muhamed Tulumović, dotadašnji predsjednik, koji je predmet oduzeo sutkinji Salini Karasalihović, imenovan je za direktora Sekretarijata Visokog-sudskog i tužilačkog vijeća. Sve se, naravno, desilo “slučajno”. Kao što je slučajno Tulumović godinama odgađao izdržavanje kazne Mujićevom šefu iz Banovića, Mirsadu Kukiću. Kao što je slučajno Kukićeva supruga Envera najutjecajnija sutkinja Općinskog suda u Živinicama. Kao što je slučajno sutkinja Općinskog suda u Živinicama Aiša Softić supruga Safeta Softića, predsjednika Predstavničkog doma FBiH, koji je, ujedno, kao predsjednik SDA u Banovićima, predložio svog sugrađanina Mujića za premijera Tuzlanskog kantona.

I, da, za kraj – sasvim slučajno, prije mjesec i po dana imenovan je novi sudija u predmetu Mujić. Novo, šesto suđenje, zakazano je za kraj avgusta. Presuda neće biti objavljena prije izbora. A niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.

Od 174 uslova za ukidanje šengenskih viza građanima BiH za putovanja u EU još uvijek nisu ispunjena tri uslova, usklađivanje krivičnih zakona entiteta i Brčko Distrikta sa državnim krivičnim zakonom, početak funkcionisanja sistema razmjene podataka između policijskih agencija u BiH i “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije”

Evropska komisija je 27. maja dala preporuku za ukidanje viza građanima BiH, ali je ovo “zeleno svjetlo” uslovljeno ispunjavanjem preostala tri uslova. Vrijeme za njihovo ispunjenje ubrzano ističe jer ocjenu da li je “domaća zadaća” u potpunosti urađena ne daju domaće vlasti već eksperti Evropske komisije, koji bi u finalnu inspekciju u BiH trebali stići do kraja jula.

Rok ističe za mjesec dana

Ukoliko domaća vlast prije kraja jula ne ispuni preostale uslove, u Briselu niko neće plakati niti se pretjerano nervirati, jer unutar EU ne postoji pretjerano oduševljenje za ukidanje viza građanima BiH i Albanije zbog straha od moguće najezde sirotinje iz ove dvije zemlje.

U tom slučaju građani BiH bi praktično mogli zaboraviti na ukidanje viza u ovoj godini, jer avgust je mjesec godišnjih odmora u EU pa bi dolazak eksperata bio moguć tek u septembru.
Kako se pokazalo tokom prethodnih provjera, nakon što završe obilazak terena u BiH ekspertima treba barem nekoliko sedmica da sačine zvaničan izvještaj. U slučaju BiH, ukoliko ocjena eksperata EU bude pozitivna i oni zaključe da je BiH ispunila preostala tri uslova tek onda počinje završna faza.

Odluku o ukidanju viza ne donosi Evropska komisija već ona samo daje preporuku o kojoj konačnu riječ daju Evropski parlament i Evropsko vijeće na nivou ministara unutrašnjih poslova 27 zemalja članica EU.

Nametnuli su nam uslove

Drago Kalabić poslanik SNSD-a kaže da su ova tri uslova naknadno nametnuta od strane Evropske komisije.

-Ova priča polako postaje smiješna. BiH je ispunila sve uslove, a ove su nam nametnuli naknadno. Ako ćemo da uporedimo, BiH bolje stoji u pogledu borbe protiv korupcije od Srbije I Crne Gore-kazao je Kalabić.

On je dodao da veruje da niko od BiH nije očekivao da će ispuniti prethodne, pa je Evropska komisija nametnula dodatna tri. Takođe, Klabić kaže da nema volje od strane EU da BiH dobije bezvizni režim.

-Ja sada postavljam pitanje zašto ti uslovi, ako su bili toliko bitni, nisu odmah postavljeni, već su nametnuti kada je BiH završila sa ispunjavanjem uslova-dodao je Kalabić.

Optimistični scenario je da bi izvještaj eksperata bio gotov u toku septembra pa bi se odluku o ukidanju viza za građane BiH Evropski parlament i Evropsko vijeće mogli donijeti tokom oktobra.

Nakon donošenja konačne odluke o ukidanju viza na Evropskom vijeću, potrebno je da prođe barem mjesec dana do zvanične primjene bezviznog režima za građane BiH, što znači da bi se saamo sa pasošem BiH u EU moglo putovati od decembra.

Ukoliko BiH ne ispuni uslove prije kraja jula i bude čekala da se eksperti EU vrate sa godišnjih odmora prije nego što dođu u BiH, odluka o ukidanju viza teško da bi se našla na dnevnom redu Evropskog parlamenta i Evropskog vijeća prije novembra, a ukidanje viza stupilo bi na snagu tek iza nove godine.

Optimista?

Selim Bešlagić, član zajedničke Komisije za EU integracije i član SDP-a kaže da su uslovi za bezvizni režim postignuti u poslednji čas.

-Sistem za razmenu podataka između policijskih agencija u BiH je kao uslov za bezvizni režim, ispunjen je bukvalno u poslednjem momentu. Što se tiče ostala dva, na tome već ionako radimo, jer to je obaveza države, to I nisu trebali da budu uslovi-kazao je Bešlagić.

Bešlagić je dodao da ukoliko se ne ispune pomenuti uslovi do predviđenog roka, smatraće da BiH nije za Evropu.

-Ja sam optimista i verujem da će BiH ispuniti uslove, ali ja se lično ne opterećujem time, jer mi je potpuno isto da li je vizni ili bezvizni režim. Mi smo sve uslove ispunili, za ostalo ćemo videti-dodao je Bešlagić.

 

EU obećanjima ne vjeruje

Od tri preostala uslova, dva su sasvim egzaktna i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje.

Treći uslov, “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije” već je podložniji “slobodnom sudijskom uvjerenju” eksperata EU.

Ono što se od BiH očekuje u ovom slučaju je prije svega da dvije institucije na nivou države koje postoje tek na papiru, Agencija za borbu protiv korupcije i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, počnu raditi, za šta je prvi korak kadrovsko popunjavanje ovih institucija.

“Jačanja kapaciteta” nema bez novca u budžetu BiH neophodnog za funkcionisanje ovih institucija a aktuelno prepucavanje između entiteta i države oko bužeta za narednu godinu gdje oba entiteta odbacuju bilo kakvu pomisao o povećanju državnog budžeta za narednu godinu za 200 miliona maraka, teško da pokazuju spremnost vlasti u BiH da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom i nisu dobar adut u ubjeđivanju EU da BiH čini sve što je obećala na ispunjavanju postavljenih uslova za ukidanje viza i za jačanje vladavine zakona.

Kako od ukidanja viza u oktobru nema ništa, čak ni u idealnoj varijanti, optimizam aktuelne vlasti na ispunjavanju preostalih uslova je naglo splasnuo, jer su zaključili da neće moći ubrati političke poene na izborima 3. oktobra na osnovu ukidanja viza.

To što su zbog njihove apslutne nezainteresovanosti i nerada u protekle tri godine samo građani BiH, skupa sa građanima Albanije i Kosova, ostali jedini zatvoreni u “šengenskom kavezu” njih pretjerano ne zanima. Koliko to zaista smeta građanima BiH vidjet će se 3. oktobra kada svojim glasovima birači u BiH budu ocjenjivali rad aktuelne vlasti u protekle četiri godine.

(zurnal.info)

Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)

Cijela ova predstava je napravljena da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera

Prije dvije godine (24. novembra 2008.) pompezno je najavljena izgradnja mreže autoputeva u Republici Srpskoj, duga cijelih 397 kilometara. Koncesija je data austrijskoj firmi «Štrabag», procijenjeno je da je vrijedna 2,9 milijardi evra, a svako onaj ko bi se usudio reći da od tog posla nema ništa počašćen je od premijera Milorada Dodika atributom izdajnika, stranog plaćenika, frustriranom osobom, pederom... I sve tako do prije par večeri kada je borac protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika i defrustrirana individua, poznat i kao Milorad Mile Dodik, ustvrdio da je cijela priča propala i da se radi na tehničkim detaljima raskida ugovora sa «Štrabagom».

NI POTEMKIN NIJE KAO NEKAD

Očekivano, još jedno Potemkinovo selo spaljeno je «bez milosti», a «mačo» premijer nije se ni po uhu počeo zbog neprijatnosti koju bi trebalo da mu izazove gubitak posla od tri milijarde evra. A i zašto bi, jer je od početka znao da je riječ o dudi varalici, jednoj u nizu koje je «pod bubrege» prodao narodu. Za razliku od njega, Nedeljko Čubrilović, Ministar saobraćaja, nije siguran da je posao sa «Štrabagom» gotov, a iznenađenje je izrazio i Rudolf Krampf, čelnik austrijske firme, ističući da mu nije jasno šta premijer priča, da još ništa nije gotovo, da su poslovni ugovori tajna...

Nesaglasje između najodgovornijih za propali posao je očigledna, ali ne zbog toga što im je žao posla, već što još uvijek nije definisano ko će vratiti «kajmak» uzet za nezakonito dodjeljivanje posla Austrijancima. Prema pouzdanim informacijama «Žurnala», «narukvica» koja je obećana za dobijanje koncesije za izgradnju mreže autoputeva po RS teška je dvadeset miliona evra. Od toga je isplaćeno nekih tri miliona, a ostatak bi bio iskeširan nakon potpisivanja ugovora o izgradnji autoputa prema Doboju. S obzirom na to da je sve palo u vodu, sada se vode pregovori kako vratiti ona tri uzeta miliona. Uz to još treba obeštetiti «Štrabag» u poslu u koji nije uložio ni pfeniga, a na kraju arbitražnog postupka biće bogatiji za najmanje dvadeset do dvadesetpet miliona evra. Upravo zbog toga je Krampf iznenađen, Čubrilović zapanjen, a Dodik navodno odlučan da stvari istjera na čistac.

SKUPLJE NE MOŽE

Austrijanci nemaju razloga za preveliku brigu, jer je Dodikova vlada učinila sve da u potpunosti zaštiti njihove interese, prihvatajući brojne odredbe koje bi poput crne rupe progutale stotine miliona maraka budžetskih sredstava, da je kojim slučajem posao krenuo u realizaciju. Cijeli ugovor o koncesiji prepun je štetnih paragrafa, a sve manipulacije oko ove tužne priče, pale su u vodu odmah nakon objavljivanja Ugovora o koncesiji. Vrijednost projekta je dvostruko potcijenjena, tako da ona nije tri milijarde, već bi dostigla nevjerovatnih šest milijardi evra. Dokazi za ovu tvrdnju izrečeni su u samom ugovoru u Prilogu 2 u kojem je istaknuto da u pomenutu cijenu ne ulaze PDV, porezi, dažbine, carine i druga javna plaćanja. To znači da se njegova vrijednost uvećava za najmanje 60 posto. Kada se tome doda i fakat da je orijentaciona cijena za svaku dionicu obračunata po cijenama iz jula 2007. godine godine, koje su u proteklom periodu narasle za nekoliko desetina procenata, onda dolazimo do frapantnog podatka da je ukupna vrijednost ovog projekta zaista 6 milijardi evra. Sama ta činjenica značila je da je on nesprovodiv, zato što veličina saobraćaja u čitavoj Bosni i Hercegovini, (a kamoli Republici Srpskoj), ne može taj novac otplatiti ni u narednih trista godina, a kamoli u trideset na koliko je odobrena koncesija. Jednostavnije rečeno, za isplativost ovog projekta potrebna je zarada od saobraćaja od 200 miliona evra godišnje, što je bila suluda iluzija. Očekivani profit na autoputu Banjaluka –Gradiška, (kada za 250 godina bude pušten u saobraćaj) je 15 miliona evra godišnje, pa je samo ovaj podatak dovljan da ukaže na svu besmislenost megalomanskog ugovora odgovornog Megalomana.

NEMA GRADIT' NAKO

Mogle bi se unedogled nabrajati štetni pargrafi, ali je pitanje zbog čega je napravljena cijela ova predstava i zašto je posao izgradnje pet autoputeva, koji je praktično neizvodljiv, proglašen projektom vijeka?! Odgovor je veoma jednostavan: Da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera za jedini putni pravac koji je isplativ, a to je Banjaluka-Doboj. Nema sumnje da bi studije izvodljivosti pokazale da su putni pravci Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad i Doboj–Jakeš-Bijeljina neisplativi i da ih ne vrijedi graditi. Nakon toga vlada bi odustala od njihove izgradnje, na šta ima pravo po Ugovoru, a koncesionaru ostavila mogućnost da izgradi cestu od Banjaluke do Doboja na kojoj bi svi masno zaradili.

Stvarna vrijednost ovog projekta (puta prema Doboju) je 750 miliona evra, a ne nekih 450 miliona, kako su to često isticali iz Vlade RS. Međutim, nije im se posrećilo, jer «Štrabag» nije mogao da nađe pare. Šef evropske banke za obnovu i razvoj za Bosnu i Hercegovinu Đulio Moreno stavio je tačku na cijelu priču o milionima koji samo što nisu stigli. Nijedna evropska banka nije htjela da kreditira trange frange projekat, koji je dogovorio Dodik. Moreno je otvoreno rekao da «Štrabag» neće dobiti kredit, jer nije bilo tendera za izgradnju puta prema Doboju, već je posao sklopljen direktnom pogodbom. Drugi, ništa manje bitan razlog, je potpisani stand by aranžman sa MMF-om, koji precizira da RS ne smije zaduživati budžetski sistem, tako da bi uzimanjem kredita za izgradnju mreže autoputeva došlo do prekida ovog ugovora, a samim tim i bankrota, kako države, tako i entiteta. Nakon svega ni Dodiku nije preostalo ništa drugo već da prizna da od projekta nema ništa.

ISTJERIVANJE ĐAVOLA

Ma koliko to aspurdno zvučalo, ni Potemkinova sela nisu kao nekad - par kulisa, prođe car(ica) i nakon toga nikom ništa. Danas su ona preskupa, jer se ugovori moraju poštovati, pa i oni nakaradni poput ovog sa «Štrabagom». Sve u svemu, za duplo golo, što su stvarni efekti ovog posla, budžet RS biće počišćen za 100 miliona maraka.

Vlada je potrošila 35 miliona maraka na eksproprijaciju zemljišta za put koji neće biti izgrađen... Dati su i milioni za idejni projekat koji ništa ne vrijedi, a radio ga je Institut građevinarstva Slobodana Stankovića. Plaćeno mu je po Ugovoru milion i po evra, a prema našim saznanjima bio je tu i najmanje jedan aneks vrijedan par stotina hiljada evra. Uprkos tome, projekat je ravan nuli, a «Štrabag» će upravo na njegovoj nekomptetentnosti istjerivati «đavola» iz budžeta RS. Desetine hiljada maraka utrošene su na skupa putovanja u Beč i sastanke sa čelništvom Štrabaga na kojima nije ništa dogovoreno, još manje postignuto. Uz sve to, tokom posljednje tri godine potrošeno je deset miliona maraka na konsultantske usluge o autoputu prema Doboju. Konsultant je kiparska firma Deloit, koja nije ništa radila, jer im ništa nije ni dato da rade, ali ugovor je ugovor i on se mora islatiti. Uz sve to, najmanje 20-25 miliona evra biće obeštećenje za Štrabag.

MAGARČENJE

Cijeli postupak dogovaranja posla oko izgradnje mreže autoputeva, u kojem su pozivane i brojne druge svjetske firme osim «Štrabaga» bio je najobičnija farsa. Dodik je sa predstavnicima Štrabaga još sedmog novembra 2006., (znači dvije godine prije potpisivanja Ugovora o koncesiji), parafirao Memorandumu o razumijevanju. Taj papir je sukus Ugovora koji je uslijedio, a termini izgradnje autoputeva naznačeni u njemu notorno su svjedočanstvo o laživosti ovdašnje kriminalne vlasti. Tako se u memorandumu navodi da će dokumentacija za ceste Gradiška-Glamočani, Glamočani-Kupres, Laktaši-Doboj, Banjaluka-Prijedor, te autoput na koridoru VC, koji prolazi kroz ovaj entitet, biti urađena u 2007. godini, a da će izgradnja početi 2008., te biti završena, zavisno od projekta, između 2009. i 2012. Ovi rokovi precizno kažu da je izgradnja puteva trebalo već da počne, a studije izvodljivosti odavno da skupljaju prašinu. Studije nikada nisu urađene. U Memorandumu, koji je obaveza, nijedan rok nije ispoštovan, baš kao ni u Ugovoru koji je potpisan dvije godine kasnije i kojim su pomenuti rokovi pomjereni, te su studije izvodljivosti trebale biti urađene do kraja prošle, odnosno polovine ove godine. To se nije desilo čak ni za dionicu Banjaluka-Doboj, koja je jedina isplativa i zbog koje je i napravljen ovaj štetni ugovor, kako bi se Štrabagu omogućilo da bez tendera dođe do ovog posla.

 

BEŠČAŠĆE

Treba naglasiti da nikada nije postojao ni minmum mogućnosti da se grade dionice Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad, Banjaluka –Jakeš-Bijeljina, već samo dionica Banjaluka –Doboj. Frapantna je činjenica da je u samom ugovoru navedeno kako su pomenute dionice neisplative i da se niko od narodnih poslanika, koji su 2008. godine podržali Ugovor, nije upitao zbog čega su kao takve sastavni dio ovog dokumenta, kada je jasno da do njihove igradnje neće ni doći.

 

Javnost je bila šokirana nakon objavljivanja skandaloznih činjenica iz afere "Pravni fakultet". No, nakon toga se ništa konkretno nije desilo. Žrtve su ostale žrtve, a "ugledni profesori" i dalje su "ugledni članovi akademske zajdnice". Kako još jedno skandalozno saznanje ne bi nestalo u vremenu smatramo da je u interesu javnosti da se objave šokantni detalji ovog slučaja

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

Željeznice Republike Srpske voze ravno u propast i ne postoji bilo kakva prepreka koja ih na tom samoubilačkom putu može zaustaviti. Sistem je doživio kolaps i pitanje je, ne dana, već trenutka, kada će se potpuno urušiti, bez ikakve nade u oporavak. Željeznice je urušio stravični kriminal, pljačka bez presedana, koja se mjeri stotinama miliona maraka; bezbjednost uopšte ne postoji, već je misaona imenica; kapaciteti su u katastrofalnom stanju; radnici u beznađu... Sistem, koji je stub svake države, definitivno je potopljen

 

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Razlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

“Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

“Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

“Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)

Preduzeće koje gazduje jedinim bosanskohercegovačkim skladištima nafte na Jadranu izbjeglo stečaj, ali ga i dalje prate posljedice štetnog djelovanja ranijeg vodstva

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Finansijska policija FBiH je u julu 2008. godine podnijela krivičnu prijavu protiv bivših direktora preduzeća, Drage Burđeleza i Josipa Tomića, i protiv još pet osoba među kojima su i premijer Branković te ministar energije, rudarstva i industrije FBiH, Vahid Hećo. Burđelez i Tomić su, između ostalog, osumnjičeni za prevare u službi i sklapanje štetnih ugovora sa britanskom firmom Deltagrip Limited iz Londona, a čelnici Vlade zato što nisu poduzeli ništa da zaštite NTF od štetnih poteza njenog vodstva.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

 

Žurnal ekskluzivno objavljuje dijelove iz izjave Ljubomira Borovčanina date haškim istražiteljima, čime se nedvosmisleno potvrđuje da je Miloš Stupar bio u Kravicama u vrijeme kada je streljano preko 1.200 Srebreničana. Ovu ključnu izjavu sutkinja Azra Miletić nije uzela kao dokaz u procesu protiv Miloša Stupara i zahvaljujući tome on je danas slobodan čovjek

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

SUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

„I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

„On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Ovu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

„Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

„Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)