Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)

Prije dvije godine (24. novembra 2008.) pompezno je najavljena izgradnja mreže autoputeva u Republici Srpskoj, duga cijelih 397 kilometara. Koncesija je data austrijskoj firmi «Štrabag», procijenjeno je da je vrijedna 2,9 milijardi evra, a svako onaj ko bi se usudio reći da od tog posla nema ništa počašćen je od premijera Milorada Dodika atributom izdajnika, stranog plaćenika, frustriranom osobom, pederom... I sve tako do prije par večeri kada je borac protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika i defrustrirana individua, poznat i kao Milorad Mile Dodik, ustvrdio da je cijela priča propala i da se radi na tehničkim detaljima raskida ugovora sa «Štrabagom».

NI POTEMKIN NIJE KAO NEKAD

Očekivano, još jedno Potemkinovo selo spaljeno je «bez milosti», a «mačo» premijer nije se ni po uhu počeo zbog neprijatnosti koju bi trebalo da mu izazove gubitak posla od tri milijarde evra. A i zašto bi, jer je od početka znao da je riječ o dudi varalici, jednoj u nizu koje je «pod bubrege» prodao narodu. Za razliku od njega, Nedeljko Čubrilović, Ministar saobraćaja, nije siguran da je posao sa «Štrabagom» gotov, a iznenađenje je izrazio i Rudolf Krampf, čelnik austrijske firme, ističući da mu nije jasno šta premijer priča, da još ništa nije gotovo, da su poslovni ugovori tajna...

Nesaglasje između najodgovornijih za propali posao je očigledna, ali ne zbog toga što im je žao posla, već što još uvijek nije definisano ko će vratiti «kajmak» uzet za nezakonito dodjeljivanje posla Austrijancima. Prema pouzdanim informacijama «Žurnala», «narukvica» koja je obećana za dobijanje koncesije za izgradnju mreže autoputeva po RS teška je dvadeset miliona evra. Od toga je isplaćeno nekih tri miliona, a ostatak bi bio iskeširan nakon potpisivanja ugovora o izgradnji autoputa prema Doboju. S obzirom na to da je sve palo u vodu, sada se vode pregovori kako vratiti ona tri uzeta miliona. Uz to još treba obeštetiti «Štrabag» u poslu u koji nije uložio ni pfeniga, a na kraju arbitražnog postupka biće bogatiji za najmanje dvadeset do dvadesetpet miliona evra. Upravo zbog toga je Krampf iznenađen, Čubrilović zapanjen, a Dodik navodno odlučan da stvari istjera na čistac.

SKUPLJE NE MOŽE

Austrijanci nemaju razloga za preveliku brigu, jer je Dodikova vlada učinila sve da u potpunosti zaštiti njihove interese, prihvatajući brojne odredbe koje bi poput crne rupe progutale stotine miliona maraka budžetskih sredstava, da je kojim slučajem posao krenuo u realizaciju. Cijeli ugovor o koncesiji prepun je štetnih paragrafa, a sve manipulacije oko ove tužne priče, pale su u vodu odmah nakon objavljivanja Ugovora o koncesiji. Vrijednost projekta je dvostruko potcijenjena, tako da ona nije tri milijarde, već bi dostigla nevjerovatnih šest milijardi evra. Dokazi za ovu tvrdnju izrečeni su u samom ugovoru u Prilogu 2 u kojem je istaknuto da u pomenutu cijenu ne ulaze PDV, porezi, dažbine, carine i druga javna plaćanja. To znači da se njegova vrijednost uvećava za najmanje 60 posto. Kada se tome doda i fakat da je orijentaciona cijena za svaku dionicu obračunata po cijenama iz jula 2007. godine godine, koje su u proteklom periodu narasle za nekoliko desetina procenata, onda dolazimo do frapantnog podatka da je ukupna vrijednost ovog projekta zaista 6 milijardi evra. Sama ta činjenica značila je da je on nesprovodiv, zato što veličina saobraćaja u čitavoj Bosni i Hercegovini, (a kamoli Republici Srpskoj), ne može taj novac otplatiti ni u narednih trista godina, a kamoli u trideset na koliko je odobrena koncesija. Jednostavnije rečeno, za isplativost ovog projekta potrebna je zarada od saobraćaja od 200 miliona evra godišnje, što je bila suluda iluzija. Očekivani profit na autoputu Banjaluka –Gradiška, (kada za 250 godina bude pušten u saobraćaj) je 15 miliona evra godišnje, pa je samo ovaj podatak dovljan da ukaže na svu besmislenost megalomanskog ugovora odgovornog Megalomana.

NEMA GRADIT' NAKO

Mogle bi se unedogled nabrajati štetni pargrafi, ali je pitanje zbog čega je napravljena cijela ova predstava i zašto je posao izgradnje pet autoputeva, koji je praktično neizvodljiv, proglašen projektom vijeka?! Odgovor je veoma jednostavan: Da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera za jedini putni pravac koji je isplativ, a to je Banjaluka-Doboj. Nema sumnje da bi studije izvodljivosti pokazale da su putni pravci Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad i Doboj–Jakeš-Bijeljina neisplativi i da ih ne vrijedi graditi. Nakon toga vlada bi odustala od njihove izgradnje, na šta ima pravo po Ugovoru, a koncesionaru ostavila mogućnost da izgradi cestu od Banjaluke do Doboja na kojoj bi svi masno zaradili.

Stvarna vrijednost ovog projekta (puta prema Doboju) je 750 miliona evra, a ne nekih 450 miliona, kako su to često isticali iz Vlade RS. Međutim, nije im se posrećilo, jer «Štrabag» nije mogao da nađe pare. Šef evropske banke za obnovu i razvoj za Bosnu i Hercegovinu Đulio Moreno stavio je tačku na cijelu priču o milionima koji samo što nisu stigli. Nijedna evropska banka nije htjela da kreditira trange frange projekat, koji je dogovorio Dodik. Moreno je otvoreno rekao da «Štrabag» neće dobiti kredit, jer nije bilo tendera za izgradnju puta prema Doboju, već je posao sklopljen direktnom pogodbom. Drugi, ništa manje bitan razlog, je potpisani stand by aranžman sa MMF-om, koji precizira da RS ne smije zaduživati budžetski sistem, tako da bi uzimanjem kredita za izgradnju mreže autoputeva došlo do prekida ovog ugovora, a samim tim i bankrota, kako države, tako i entiteta. Nakon svega ni Dodiku nije preostalo ništa drugo već da prizna da od projekta nema ništa.

ISTJERIVANJE ĐAVOLA

Ma koliko to aspurdno zvučalo, ni Potemkinova sela nisu kao nekad - par kulisa, prođe car(ica) i nakon toga nikom ništa. Danas su ona preskupa, jer se ugovori moraju poštovati, pa i oni nakaradni poput ovog sa «Štrabagom». Sve u svemu, za duplo golo, što su stvarni efekti ovog posla, budžet RS biće počišćen za 100 miliona maraka.

Vlada je potrošila 35 miliona maraka na eksproprijaciju zemljišta za put koji neće biti izgrađen... Dati su i milioni za idejni projekat koji ništa ne vrijedi, a radio ga je Institut građevinarstva Slobodana Stankovića. Plaćeno mu je po Ugovoru milion i po evra, a prema našim saznanjima bio je tu i najmanje jedan aneks vrijedan par stotina hiljada evra. Uprkos tome, projekat je ravan nuli, a «Štrabag» će upravo na njegovoj nekomptetentnosti istjerivati «đavola» iz budžeta RS. Desetine hiljada maraka utrošene su na skupa putovanja u Beč i sastanke sa čelništvom Štrabaga na kojima nije ništa dogovoreno, još manje postignuto. Uz sve to, tokom posljednje tri godine potrošeno je deset miliona maraka na konsultantske usluge o autoputu prema Doboju. Konsultant je kiparska firma Deloit, koja nije ništa radila, jer im ništa nije ni dato da rade, ali ugovor je ugovor i on se mora islatiti. Uz sve to, najmanje 20-25 miliona evra biće obeštećenje za Štrabag.

MAGARČENJE

Cijeli postupak dogovaranja posla oko izgradnje mreže autoputeva, u kojem su pozivane i brojne druge svjetske firme osim «Štrabaga» bio je najobičnija farsa. Dodik je sa predstavnicima Štrabaga još sedmog novembra 2006., (znači dvije godine prije potpisivanja Ugovora o koncesiji), parafirao Memorandumu o razumijevanju. Taj papir je sukus Ugovora koji je uslijedio, a termini izgradnje autoputeva naznačeni u njemu notorno su svjedočanstvo o laživosti ovdašnje kriminalne vlasti. Tako se u memorandumu navodi da će dokumentacija za ceste Gradiška-Glamočani, Glamočani-Kupres, Laktaši-Doboj, Banjaluka-Prijedor, te autoput na koridoru VC, koji prolazi kroz ovaj entitet, biti urađena u 2007. godini, a da će izgradnja početi 2008., te biti završena, zavisno od projekta, između 2009. i 2012. Ovi rokovi precizno kažu da je izgradnja puteva trebalo već da počne, a studije izvodljivosti odavno da skupljaju prašinu. Studije nikada nisu urađene. U Memorandumu, koji je obaveza, nijedan rok nije ispoštovan, baš kao ni u Ugovoru koji je potpisan dvije godine kasnije i kojim su pomenuti rokovi pomjereni, te su studije izvodljivosti trebale biti urađene do kraja prošle, odnosno polovine ove godine. To se nije desilo čak ni za dionicu Banjaluka-Doboj, koja je jedina isplativa i zbog koje je i napravljen ovaj štetni ugovor, kako bi se Štrabagu omogućilo da bez tendera dođe do ovog posla.

BEŠČAŠĆE

Treba naglasiti da nikada nije postojao ni minmum mogućnosti da se grade dionice Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad, Banjaluka –Jakeš-Bijeljina, već samo dionica Banjaluka –Doboj. Frapantna je činjenica da je u samom ugovoru navedeno kako su pomenute dionice neisplative i da se niko od narodnih poslanika, koji su 2008. godine podržali Ugovor, nije upitao zbog čega su kao takve sastavni dio ovog dokumenta, kada je jasno da do njihove igradnje neće ni doći.

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Razlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

“Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

“Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

“Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

SUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

„I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

„On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Ovu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

„Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

„Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Nova hapšenja mafijaša iz Italije još jednom su pokazala čvrste veze najopasnijih klanova sa Bosnom i Hercegovinom. Bosovi Cosa Nostre i Camorre nabavljali su oružje iz BiH a sada se skrivaju u Hrvatskoj i ulažu u poslove u Banjoj Luci, pokazuju podaci italijanskih obavještajnih agencija. Iako bosanskohercegovačke obavještajne agencije već godinama rade na ovim slučajevima, domaći parlamentarci tek su se prije nekoliko dana počeli zanimati za oružje koje iz BiH odlazi mafijašima u Italiju. Prije nego dobiju zvanični odgovor podsjećamo ih na detaljne opise ovih poslova poznate još od 2008. godine i tvrdnje Roberta Saviana da i među političarima ima saradnika mafije

Hapšenje Paola Schiavonea, italijanskog bosa, i još oko 70 pripadnika mafije prije nekoliko dana u Italiji ponovo je pokrenulo priču o nabavku oružja iz Bosne i Hercegovine za dvije najpoznatije italijanske mafijaške organizacije Camorru i Cosa Nostru. Paolo je dvadesetesedmogodišnji sin Francesca Schivonea zvanog Sandokan iz klana Casalesi. Schiavonea mlađeg je policija iznenadila na njegovom brodu kada se sa tek vjenčanom suprugom vraćao sa medenog mjeseca. Nakon hapšenja italijanska policija je prikazala video snimak na kojima se vide zaplijenjeni kalašnjikovi čijem tvorcu se članovi Camorre iskreno dive, ručni raketni bacači, deseci bombi, streljivo i plastični eksploziv. Navodno je Paolo bio zadužen za nabavljanje ovog naoružanja iz zemalja bivše Jugoslavije a, kako prenose italijanski mediji, najčešće se radilo o BiH.

Oružje iz Han Pijeska i ulaganje u Banjoj Luci

Ove informacije pojavile su se tek kao sporedne u priči o namjeri mafije da potpuno preuzme kontrolu proizvodnje i distribucije voća u Italiji. U saradnji sa bosanskohercegovačkim obavještajnim agencijama italijanska policija je još prije nekoliko godina rekonstruisala dio mafijaškog plana naoružavanja oružjem ostalog iz rata u BiH. Jutarnji list prenosi da se Han Pijesak spominje kao jedan od većih centara za nabavku oružja u čijim je skladištima još uvijek dosta oružja iz ratnih sukoba. Oružje je navodno stizalo i iz Doboja, preko Banje Luke, što je bio jedan od puteva. Kao drugi se navodi prevoz čamcima iz Bosanskog Broda preko Save gdje je kroz Hrvatsku i Sloveniju kopnom stizalo u Italiju.

Istraga italijanske policije pokazala je da su mafijaši rijetko koristili morske puteve preko Jadrana i da je oružje uglavnom putovalo kopnom. Jutarnji prenosi izjavu Pietra Grossoa, glavnog antimafijaškog tužioca, u kojoj potvrđuje da je u jednoj od akcija bilo i državljana Hrvatske te da su veze mafije iz Italije i bivše Jugoslavije stvorene tokom i poslije rata devedesetih. Njihov glavni saveznik bio je Željko Ražnatović Arkan.

“Kriminalci su izabrali Balkan kao glavno skladište za drogu jer se ona u roku od 24 sata može dopremiti na bilo koju lokaciju u Europi. To ruši cijenu droge na europskom tržištu”, rekao je Grasso, prenosi Jutarnji.

On je otkrio da sa mafijom sarađuju i bivši pripadnici elitnih vojnih i policijskih jedinica iz bivše Jugoslavije. Italijanski mafijaši su u zemljama Zapadnog Balkana vidjeli i odlično mjesto za skrivanje. Jedan od takvih je i Enris Sovitti, zvani Debeli, pedesetsedmogodišnji visokopozicionirani pripadnik mafije iz Milana. On se, prema informacijama italijanskih obavještajnih agencija i američke agencije za narkotike DIA-e krije u Hrvatskoj nakon što je u Italiji osuđen na više od 16 godina zatvora. Ove agencije također sumnjaju da on ulaže u legalne poslove, između ostalog i u Banjoj Luci.

Bh. političari saradnici mafije?

Hapšenja u Italiji i veza sa BiH uskomešali su nadležne u našoj zemlji. Branko Zrno, predsjedavajući komisije za odbranu i sigurnost Skupštine prije nekoliko dana je zatražio da se istraži kako su mafijaši dospjeli do oružja koje je trebalo biti uništeno ili je tako evidentirano. Odgovor na Zrnino pitanje najlakše je naći u knjizi Roberta Saviana Gomora, objavljenoj još prije četiri godine.

Kao rođeni Napuljac Saviano više nije mogao gledati teror Camorre nad svojim gradom pa je obavio knjigu u kojoj je do u detalje objasnio njihovu organizaciju. Zasluge najomraženijeg protivnika italijanske mafije zaradio je objavljivanjem imena, funkcija i poslova mafijaških bosova. Danas se pokazuje da je Saviano zaista bio prorok pa redom “padaju” članovi mafije koje je prozivao.

“Odnosi između italijanske mafije i drugih balkanskih organiziranih mafijaških grupa svode se prije svega na krijumčarenje u Crnoj Gori. Ova veza je jačala tokom rata u bivšoj Jugoslaviji jer je Kamora dostavljala oružje, drogu i novac zaraćenim državama pod embargom. Štaviše, nije eparhijska legenda da je Arkan, šef paramilitarnih trupa u Srbiji, tokom rata, došao u Casal di Principe da se vidi sa Francescom Sandokanom Schiavoneom i tražio od njega oružje i diplomatsku pomoć i posredovao kod albanskih kriminalnih grupa da proizvode oružje, hranu i drogu i prevoze ih sa Kosova u Beograd. Istraga nazvana Adelphi istakla je veze između Arkana i klana Casalesi i Licija Gellija”, izjavio je Saviano u intervjuu za magazin Start još prije dvije godine.

U istom intervjuu Saviano navodi podatke iz izvještaja Parlamentarne komisije protiv mafije koji kažu da je “internacionaliziranje procesa protiv kalabrijske mafije, ‘Ndranghetae, uvijek dovodilo do neke balkanske države”.

“Ovo govori da Kamora vjerovatno regrutuje ljude iz tih mjesta gdje posluje jer oni dobro poznaju to područje, a činjenica da u BiH postoji više od jedne policije otežava koordinaciju protiv organiziranog kriminala”, izjavio je tada Saviano i potvrdio da ima saznanja kako bh. političari sarađuju sa Camorrom, prije svega klan Casalesi, čiji su članovi uhapšeni prije nekoliko dana.

Prema njegovim tvrdnjama, mafijaši pokušavaju kupiti državne dionice u istočnoevropskim državama i tako steći moć i utjecaj kod domaćih sudova. “Tako, kada italijanski sud zatraži informacije o poslovima Casalesija u ovim stranim državama, one upozore kriminalne grupe umjesto da daju tražene informacije”, rekao je Saviano.

Čitavi magacini naoružanja iz Jugoslavije stizali su u Italiju (Gomorra, Roberto Saviano)

Prethodne noći stiglo je tridesetak kalašnjikova s Istoka. Iz Makedonije. Pravcem Skoplje – Gričinjano d’Aversa, (Mjesto u provinciji Kazerta, u Kampaniji) brzim i neometanim putevima transporta, i garaže Kamore su napunjene automatskim puškama i pumparicama. Čim je gvozdena zavjesa pala, Kamora se sastala s vođama komunističkih partija u rasulu. Za pregovoračkim stolom sjedili su predstavnici moćnog, vrijednog i tihog Istoka. Znajući da su u krizi, klanovi su nezvanično kupovali od istočnih zemalja – Rumunije, Poljske, bivše Jugoslavije – čitave magacine oružja, godinama obezbjeđujući plate magacionerima, stražarima, intendantima magacina oružja. To znači i da su jedan dio odbrane tih zemalja održavali klanovi. Najbolji način da se oružje sakrije jeste da se drži u kasarnama. Tako i pored stalnih smjena vođa, unutrašnjih obračuna i kriza, bosovi nisu morali da se oslanjaju na crno tržište, pošto su im magacini oružja istočnih zemalja bili potpuno na raspolaganju. Ovog puta su automatske puške poredali u vojne kamione s vidno istaknutim znakom NATO-a s obje strane. Bili su to tir kamioni ukradeni iz garaža američkih trupa, a zahvaljujući tom znaku mogli su neometano da se kreću po čitavoj Italiji.

(...)

U jednom izvještaju SISMIja (SISMI, Servizio per le Informazioni e la Sicurezza militare, Informativnobezbednosna vojna služba, italijanska vojna tajna služba) i kontraobavještajne službe u Veroni iz 1994. navodi se da je Željko Ražnatović, poznatiji pod imenom „tigar Arkan“, održavao kontakte sa Sandokanom Skjavoneom, vođom klana Kazalea. Arkan je ubijen 2000., u jednom beogradskom hotelu. Bio je jedan od najsurovijih ratnih zločinaca, koji je u svojim pohodima sravnio sa zemljom mnoga muslimanska sela u Bosni, osnivač nacionalističke formacije Srpska dobrovoljačka garda. Dva tigra su stupila u savez. Arkan je tražio oružje za svoje vojnike, a naročito da mu se omogući probijanje embarga nametnutog Srbiji tako što bi kapital i oružje ulazili u zemlju pod plaštom humanitarne pomoći: montažnih bolnica, lijekova i medicinske opreme. Prema izvještaju SISMIja, sva ova oprema ukupne vrijednosti od nekoliko desetina miliona dolara plaćena je iz Srbije sredstvima u iznosu od osamdeset pet miliona dolara, skinutim s računa jedne austrijske banke. Taj novac je prebačen organizaciji koja je bila u savezu sa srpskim klanovima i klanovima Kampanije, a imala je zadatak da od raznih preduzeća naručuje robu koja će biti isporučena kao humanitarna pomoć i plaćena novcem iz nezakonitih aktivnosti, obavljajući na taj način pranje novca. I upravo ovdje na scenu stupaju klanovi Kazalea. Oni su u svrhu pranja novca stavili na raspolaganje preduzeća, prevozna sredstva, proizvode. Prema navodima ovog izvještaja, Arkan je preko svojih posrednika tražio intervenciju klanova Kazalea da bi ušutkao albanske mafijaše koji su mogli da ugroze njegov finansijski rat, nadirući s juga ili blokirajući šverc oružja. Klanovi Kazalea su smirili svoje albanske saveznike, dali Arkanu oružje i omogućili mu da mirno ratuje. Zauzvrat su preduzetnici klana kupili preduzeća, firme, prodavnice, poljoprivredna gazdinstva, farme po veoma povoljnim cijenama i italijanska preduzeća nikla su na pola teritorije Srbije. Prije ulaska u pakao rata, Arkan se obratio Kamori. Ratovi se, od južne Amerike do Balkana, vode kandžama porodica Kampanije.

Mafijaška moda u Sarajevu

Sistem Sekondiljana je držao čitavu mrežu proizvodnje tekstila, napuljska periferija je bila prava proizvodna zona, istinski poslovni centar. Sve ono što se negdje drugdje ne bi moglo postići zbog ograničenja koja se inače nameću ugovorima, zakonom, autorskim pravima, postajalo je dostižnu u sjevernom dijelu Napulja. Poslovna snaga klanova koncentrisala se na periferiji, što je omogućavalo obrtanje astronomskih kapitala, nezamislivih za bilo koji legalni tok proizvodnje. Klanovi su pokrenuli čitave ogranke proizvodnje tekstila i izrade obuće i kožne galanterije, prave fabrike koje mogu da proizvode odjeću, jakne, cipele i košulje identične robi velikih italijanskih modnih kuća. (…) Odjeća koju su kopirali klanovi Sekondiljana nije bila klasična lažna roba, loša imitacija, nešto što samo liči na autentični proizvod. Bila je to neka vrsta krivotvorenoautentične robe. Komadu odjeće je nedostajao samo onaj posljednji pečat, odobrenje matične kuće, njena marka, ali klanovima to odobrenje nije bilo potrebno. Klijenta su, uostalom, svuda u svijetu, zanimali jedino kvalitet i model. Marka je bila tu, kvalitet također. Ništa drugačije od originala. Klanovi Sekondiljana razvili su u čitavoim svijetu svoju distributivnu mrežu, i tako se sebi omogućili pristup čitavim lancima prodavnica i osvajanje međunarodnog tržišta odjeće. (...) Nije bilo mjesta na kome nisu razgranali svoje poslove. U Njemačkoj su prodavnice i magacini bili smješteni u Hamburgu, Dortmundu, Frankfurtu. U Berlinu su držali prodavnice Laudano, na adresi Gnajzenauštrase 800 i Viclebenštrase 15, u Španiji u Paseo de la Ermita del Santo 30, u Madridu, i još u Barseloni; u Belgiji u Briselu, u Portugalu u Portu i Boavišti; u Austriji u Beču, u Engleskoj u jednoj prodavnici jakni u Londonu, potom u Irskoj, u Dablinu. U Holandiji u Amsterdamu, u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i u Beogradu.

(Magazin Start, oktobar 2008.)

(zurnal.info)

Brojni prijedlozi o raznim zabranama Milorada Dodika samo su sakrivanje njegovog nerada i izbjegavanje stvarnih problema građana koje predstavlja, smatraju čelnici opozicionih partija u Republici Srpskoj. Njegova nedavna inicijativa da se usvoji zakon o zabrani nošenja burki zbog navodne sigurnosti dobar je predizborni trik ali i najava radikalizacije pred opšte izbore

Sve žene u Bosni i Hercegovini pokrivene burkama morat će se otkriti a one koje to ne urade platit će po stotinu maraka kazne i možda provesti nekoliko dana u zatvoru, ukoliko se usvoji inicijativa Milorada Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske, za zabranu nošenja burke. Dodik smatra da su ove žene prijetnja sigurnosti jer se ne zna ko se nalazi ispod crne odjeće koja prekriva sve dijelove ženskog tijela. Njegova inicijativa došla je samo nekoliko dana nakon što je u srbijanskom parlamentu usvojena deklaracija osude zločina u Srebrenici i nekoliko mjeseci prije opštih izbora u BiH. Za usvajanje ovakvog zakona na državnom nivou potrebni su mu glasovi SDA i SBiH što bi za njih bilo političko samoubistvo i čega je Dodik jako dobro svjestan pa je očita namjera inicijative bila da se baci prašina u oči i sakriju stvarni problemi, smatraju naši sagovornici, čelnici opozicionih politički partija u RS-u.
- To je jeftin trik da se iznerviraju Bošnjaci – smatra Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije, i dodaje da bi to značilo gušenje identiteta na prostoru gdje se decenijama dešavaju konflikti upravo zbog identiteta.

Hranjenje mržnjom

Čavić objašnjava da su slobode u ovoj zemlji zagarantovane jedinstvenim ustavom u kome konstitutivnost nose tri naroda. Dodik sada zloupotrebljava stanje svijesti i strah od Islama nakon 11. septembra, smatra Čavić i naziva ovaj potez čistim politikantstvom.
- Ustav garantuje slobodu izražavanja religije i bilo bi sada recimo suludo da neko traži zabranu nošenja brada sveštenicima – kaže Čavić i dodaje da se radi o skretanju pažnje sa ekonomskih problema, sumnjivog trošenja javnih sredstava i deficita: Ovdje je mjerilo kvaliteta političara postala količina mržnje koju prema njemu ima drugi narod. To se jasno vidi kod Dodika i Harisa Silajdžića. Što jednog više mrzi Sarajevo a drugog Banja Luka to su u svojim sredinama popularniji.

Jasno je da je Dodik i za ovu predizbornu kampanju odabrao isprobanu priču o nacionalnoj ugroženosti prije nego suočavanje sa svakodnevnim problemima svih Bosanaca i Hercegovaca. Samo u posljednjih nekoliko sedmica iz njegovog kabineta su stigle inicijative da se deklaracijom osudi genocid nad Jermenima, snažno je podržao ako ne i pokrenuo obilježavanje pogibije vojnika JNA u bivšoj sarajevskoj ulici Dobrovoljačka a sada predlaže da se toj ulici vrati staro ime umjesto današnjeg - Hamdije Kreševljakovića. Tu je i nekoliko inicijativa o obilježavanju i izgradnji spomenika poginulim vojnicima na Brčkanskoj malti u Tuzli. Dodik je inače poznat po sličnim inicijativama ali nikada ranije ih nije predlagao toliko puno i u tako kratkom periodu, niti su dobijale manje prostora u medijima i javnom mijenju nego što je to sada.

Predizborne sabotaže i terorizam

Zdravko Krsmanović, predsjednik Socijalističke partije, uopšte ne želi razgovarati o ovoj temi. Kaže da pred izbore ne želi pričati ni o čemu drugom osim o ekonomskom oporavku BiH.
- Ovo je ključna godina. BiH je u ruševinama, prijeti nam sindrom Grčke, nemamo bezvizni režim. Rasprava o burkama je zadnja stvar koja nam sada treba. Ljudi su gladni, vraćaju kredite, nemaju marku da dadnu djetetu – kaže Krsmanović i naziva ovaj Dodikov potez “katastrofalno smiješnim”, i dodaje da ga ne bi podržao.

Budući potezi Dodika, kako se izbori budu bližili, bit će daleko od smiješnih, smatra Krsmanović. Prema njegovim riječima sadašnji premijer RS-a će ići u radikalizaciju koliko god bude morao da bi osigurao novu pobjedu, što će generalno biti trend u cijeloj državi pred izbore.
- Očekujem nerede na fudbalskim utakmicama, ponavljanje Širokog Brijega, sabotaže, likvidacije pa čak i terorističke napade... Možemo očekivati kiparizaciju BiH do oktobra da bi Dodik obezbijedio 51 posto – tvrdi Krsmanović.

Ovakve Dodikove poteze Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, smatra beznadežnim. Kaže da njegova partije nema stav o ovom pitanju niti su o tome ikada raspravljali.
- Ovdje nema praktično ničega. Tu priču treba promijeniti u priču o ekonomiji i od toga Dodik bježi. SNSD nema pojma šta radi i zato možemo očekivati sve više ovakvih poteza do izbora – kaže Čavić.

(zurnal.info)

Hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca prvi su tužili Centar za socijalni rad zbog neisplaćenih naknada. Dobili su proces i povratili novac ali je u svim ostalim slučajevima došlo do zastare

Hraniteljske porodice u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku praktično rade “nacrno” i to pod pokroviteljstvom države. Svaka od ovih porodica koja na smještaj prima jedno ili više djece, sklapanjem ugovora sa centrom za socijalni rad potpisuje dokument kojim se verifikuje skoro pa radni odnos, ali to ne podrazumijeva da će zauzvrat dobiti sve beneficije koje nosi i radni odnos. Ova upozorenja za Žurnal iznosi Ferid Maleškić, predsjednik Udruženja hranitelja u BiH iz općine Doboj Istok. On istovremeno upozorava da se hraniteljstvo u BiH suočava sa ogromnim problemima, a jedan od najvećih su neadekvatne naknade koje se izdvajaju za ovu populaciju. Iako zakon jasno propisuje da se hraniteljskim porodicama svakog mjeseca na području ovog kantona isplaćuju mjesečne naknade za smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu, tokom 2003, 2004 i 2005. godine, tvrdi Maleškić, u periodu od avgusta do januara naredne godine naknade nisu isplaćene. Zbog toga su hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca tužili nadležni centar za socijalni rad:

 - Bio je to prvi put da se neko na taj način suočio sa centrom za socijalni rad – prisjeća se Ferid Maleškić:

- Tada smo i naplatili taj novac, ali samo hranitelji s naše i gračaničke opštine. Svi drugi su novac izgubili jer je u međuvremenu došlo do zastare.

Ni marka od Opštine

Udruženje hranitelja u BiH jedina je nevladina organizacija koja nije dobila ni jednu marku iz budžeta Opštine Doboj Istok, iako je u programu Opštine jasno navedeno kako će, u skladu s nadležnostima, podsticati aktivnost Centra za socijalni rad i udruženja građana kojima je osnovni cilj socijalna zaštita i humanitarna djelatnost.

Ferid, koji je i sam hranitelj, prije nekoliko godina pokrenuo je inicijativu za istupanje iz krovnog udruženja hranitelja Tuzlanskog kantona Familija, smatravši kako svoj posao ne rade adekvatno:

- Imali smo udruženje hranitelja koje nije naše. Tražio sam spisak svih donacija koje su došle, a nakon toga je zatražena moja smjena. Nikad spisak nije izašao niti će izaći jer se zna koliko je novca pokradeno.

Od tada, kako kaže, sa šačicom entuzijasta, pokušava djeci bez roditeljskog staranja smještenoj u hraniteljskim porodicama na bilo koji način poboljšati kvalitet života. Prošle godine registrovali su Udruženje hranitelja u BiH. Uspjeli su osigurati besplatne frizerske i stomatološke usluge za djecu iz hraniteljskih porodica s područja Doboj Istoka:

- U ovom trenutku imamo pošiljku odjeće koju ne možemo podijeliti jer nam centar za socijalni rad ne da spiskove djece smještene u hraniteljsku porodicu, već hoće da oni dijele tu pomoć. E, pa neće, podijelit ćemo je mi, a ako preostane dat ćemo u Merhamet ili neko drugo dobrotvorno društvo, samo ne njima da oni dijele.

Direktorica Centra za socijalni rad Zefija Sinanović kaže kako potrebe za dostavljanjem spiskova jednostavno nema jer je opština u kojoj žive malena, svi se poznaju, i on (Maleškić, op. aut.) dobro zna koje su to hraniteljske porodice.

Vlast želi siromašne građane

Ferid je autor projekta Profesionalno hraniteljstvo u Bosni i Hercegovini, koji je ušao među 30 najboljih poslovnih projekata u takmičenju Business Start-Up Centre (BSC Zenica).

Hraniteljstvo ili porodični smještaj predstavlja jedan od vidova zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, pored usvojenja, starateljstva i smještaja u ustanove za brigu o djeci. Hraniteljstvo je privremeni odnos a ne trajni, kao što je to usvojenje.

Hraniteljska porodica je porodica u koju je odlukom centra za socijalni rad zbrinuto dijete, a čine je hranitelj, i sve osobe koje žive sa hraniteljem u istom domaćinstvu. U Udruženju hranitelja imaju sasvim jasnu viziju kako bi se mogli riješiti svi problemi koji prate ovu populaciju u BiH.

S obzirom da se veliki broj djece bez roditeljskog staranja nalazi u domovima za nezbrinute, a trenutno se 99% djece bez roditeljskog staranja nalazi u srodničkim porodicama, njihov prijedlog je da država donese zakon po kojima bi hraniteljima bilo uplaćivano PIO i zdravstveno osiguranje, odnosno da se osnuju Servisi hraniteljstva koji bi pratili da li hranitelji poštuju odredbe potpisanog ugovora, odnosno da li država poštuje odredbe potpisanog ugovora.

U zapadnim državama praksa svojevrsnog zapošljavanja članova hraniteljskih porodica dovela je do smanjenja broja nezbrinute djece, a u Sloveniji, objašnjava Ferid, više nama domova za nezbrinutu djecu:

- Pokrećemo inicijativu da se sada zakonski riješi taj problem, ali dok je ova vlast tu neće to proći jer ova vlast neće uspješne i bogate građane, ona voli što siromašnije.

Djeci smještenoj u hraniteljskim porodicama preko ovog udruženja može se pomoći na različite načine:

- Odjećom koju su vaša djeca iznosala, hranom, donacijom, ili ako imate vikendicu u koju ih možete pozvati da borave... a nekad nam je dovoljna i lijepa riječ, neka pomogne kako ko može – kaže Ferid.

(zurnal.info)

Milorad Dodik ponovo je prije nekoliko dana demantovao da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv njega vodi bilo kakvu istragu. Zalud su desetine potvrda koje su stigle upravo iz ove pravosudne institucije, zalud krivična prijava SIPE, «teška» 115 miliona maraka, protiv «zločinačke organizacije Milorada Dodika», (kojoj osim njega pripada još 14 lica)... Dodik tvrdi da istrage nema, da je nikada nije bilo i da je nikada biti neće. Ista situacija je i u režimskim medijima, a informacije radi, šef novog tužilačkog tima koji istražuje premijera «boljeg dijela BiH» je Božo Mihajlović, čelnik Posebnog odjeljenja Tužilaštva BiH za organizovani kriminal, a njegovu ekipu čine još tri tužioca. Tužilački tim «kojeg nema» veoma je uznemirio Dodika, te je svoju nervozu nedavno pokaza u uskom krugu prijatelja, žaleći se da su ga dopali «veoma zajebani igrači», te da zbog toga ima stalne glavobolje. Očito je da su se nervoza i migrene nastavili i nakon ove sesije, o čemu svjedoče i nedavni skandalozni ispadi bakinačkog lažnog proroka.

FIKTIVNA FARMA

Dodikova glavobolja nije za potcijeniti, jer je mnogo razloga za nju: vještačenja koja je provelo Tužilaštvo po krivičnoj prijavi SIPE pokazala su da itekako ima «mesa» u tvrdnjama o teškom kriminalu počinjenom na izgradnji administrativnog centra RS, autoputa Banjaluka-Gradiška, te izgradnji RTV doma. Uz sve to, istražioci Tužilaštva, ali i brojnih drugih agencija posljednjih mjeseci itekako su zainteresovani za rad firme «Farmalend», off shor kompanije, koja je, izvan svake razumne sumnje, u vlasništvu Dodika i njegove porodice.

Zvanično, vlasnik ove firme je “Farmland LLC”, američka kompanija koja ima adrese u državama Wyoming, Delawar i Florida. Međutim, kako je ranije objavljeno, adresa na kojoj je Farmland LLC registrovan u Wyomingu pripada jednoj advokatskoj firmi, a na osnovu podataka iz tamošnjeg registracionog biroa njen jedini direktor je britanska investiciona grupa Tylney Directors LTD. Sva ova imena su u stvari najobičnija paučina iza koje nema ništa, jer riječ je o fiktivnoj firmi, čiji je jedan od ogranaka “Farmaland LLC”, koja je je vlasnik gradiškog “Farmalanda”.

BAČENE PARE

Toj i takvoj firmi, koja nije uopšte iz ove zemlje, Investiciono-razvojna banka RS lani (januar) je “hladno” dala tri miliona maraka kredita “za unapređenje proizvodnje”. Kao i obično u ovakvim slučajevima, čiji je Dodik visoki pokrovitelj, radi se o bačenim parama, kada je IRB u pitanju, odnosno pranju para kada se uobzire stvarni vlasnici farme. Da je tako, potvrđuje i notorna činjenica (navedena i u revizorkom izvještaju o poslovanju firme) da pomenuto preduzeće uopšte ne vraća rate kredita, da su mu računi blokirani, te da je u teškoj dubiozi od nekoliko desetina miliona maraka. Kompletna imovina im je pod hipotekom, a računi su im blokirani zbog duga prema Poreskoj upravi RS od 1,5 miliona KM, te višemilionskih dugova prema raznim dobavljačima. Dužni su i Upravi za indirektno oporezivanje, a sa uplatama PDV-a kasne mjesecima. Sve ovo je i prošle godine bilo poznato institucijama RS, posebno zbog česte blokade računa firme, ali to ih nije smetalo da iz IRB-a uplate tri miliona. Naravno, jer je to Dodik naredio, kao što je naredio i Robnim rezervama RS da sa “Farmalendom” sklope višemilionske ugovore.

BOLJE STOKA NEGO KONZERVE

Odlukom Vlade RS “Farmalendu” je dodijeljen ugovor od deset miliona maraka sa Robnim rezervama RS. Ovaj kriminalni akt predložili su ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Radivoje Bratić i Predrag Gluhaković, ministar trgovine. Realizacija ugovora je trenutmo zaustavljena, ali nema sumnje da će on biti sprovedenn do kraja. Ugovorom je precizirano da Vlada RS obezbijedi pet miliona KM za nabavku hiljadu junica, koje će udomiti na „Farmalandu“. Zauzvrat, Dodikovi govedari trebali bi svake godine Robnim rezervama RS isporučiti 90 teladi. Dokumentom nije precizirano ko će telad brojiti i ko će ih u RR čuvati i gojiti. Jasno je da bi, ukoliko ih uopšte bude, opet bili upućeni na “Farmalend”, a Vlada RS bi izdvojila još miliona za njihovo zbrinjavanje. Još pet miliona KM Vlada RS trebala je dati za kupovinu i ishranu junica.

“Bolje je da RS drži stoku, nego konzervirano meso”, pojasnio je ovaj posao Gluhaković, potvrđujući po ko zna koji put da nije ništa drugo do najobičnija poltrončina i Dodikov pion, kojeg on povlači kako i kada želi.

STOKA OD PAPIRA

Ugovor je apsolutno štetan po budžet i njegov cilj je samo izvlačenje državnog novca i njegovo prebacivanje na privatne račune. Nikakvih tu junica, a ni teladi ne bi bilo, u to nema nikakve sumnje. Dodik je, treba podsjetiti, stručnjak za fiktivnu telad, jer je tokom rata uzgajao ovu vrstu stoke. Imao je firmu imenom “Ranč 3D”, povukao je milionske kredite u dojč markama, pokrio se papirima i “papirnatom stokom”, a novac vratio potpuno obezvrijeđen u tadašnjim dinarima, koji nisu vrijedili ni hartije na kojoj su bili odštampani. Sama činjenica da se deset miliona izdvoji za “proizvodnju 90 teladi” skandalozna je do te mjere da vrijeđa inteligenciju svakog normalnog stanovnika ove zemlje.

SAJBER TELAD

Međutim, Dodik nema namjeru da odustane od ovog posla. Nakon što je Poreska uprava RS blokirala račune farme, novinarima se obratio Gluhaković i u svom nemuštom “pojašnjenju” ustvrdio da bi junice trebalo što prije dobaviti, kako bi se telile, telile i telile.

“Ja i dalje smatram da ovaj projekat treba da zaživi što prije i ne treba sigurno… Mnogi oni koji žele da konstruišu oko ovog projekta, je previše ovdje, ali Poreska uprava sigurno zna šta radi i radi u skladu sa zakonom. Ukoliko bude problem, oni će raditi sigurno u skladu sa zakonom, a nadam se da toga neće doći”, odmukao je Gluhaković, a ko ga je razumio zaslužio je Nobelovu nagradu. “Farmaland” je do sada dobio više od 2,5 miliona KM subvencija za proizvedeno mlijeko, a izvori “Žurnala” tvrde da farma nije za tu cifru mogla proizvesti mlijeka ni u deceniju rada. Naravno, stotine hiljada hektolitara su fiktivni, a i što ne bi bili, kada su i krave virtualne, a telad sajber.

ELITNA GARDA

Preduzeće “Farmalend” d.o. o. nastalo je 2005. godine, privatizacijom nekadašnje Govedarske farme u Novoj topoli. Kupljena je za deset hiljada KM. Stvarni vlasnik ove firme je Goran Dodik, Miloradov brat. Na “Farmalandu” je smještena zaštitarska firma “Elit Sekjuriti”, koju vodi Aleksandar Dodik, član uže porodice bakinačkog bosa. “Elit sekjuriti” ima zadatak da štiti Dodika i njegovu porodicu. Dodikovo imanje nalazi se u neposrednoj blizini “Famrmalanda”.

Vlada FBiH spremila je novo iznenađenje za ratne vojne invalide, demobilisane borce, civilne invalide, ukratko, za sve korisnike socijalnih davanja. Pored novčanog cenzusa biti će uveden i imovinski cenzus čija primjena počinje od 1. januara iduće godine, saznaje “Žurnal”.

Dok se u Parlamentu FBiH vodila žestoka borba oko plata funkcionera i državnih službenika i neuspješno pokušavala uvjeriti boračka populacija da se ne buni previše zbog već uvedenih smanjenja dosadašnjih prava i primanja, Vlada FBiH je zajedno sa Vladom RS i Vijećem ministara BiH u tišini 5. marta ove godine MMF-u uputila novo “Pismo o namjerama”.

Ovim “pismom” Vlada FBiH se svečano obavezala da će u sklopu reforme postojećeg sistema socijalnih davanja uvesti “sveobuhvatan imovinski i prihodovni cenzus, i uvesti reviziju imovine za sve korisnike civilnih i ratnih prava od 1. januara 2011. godine”

Više nema novca za demobilisane borce

Prevedeno na običan jezik, ovo znači da će zadržavanju postojećih naknada ratnim i civilnim invalidima, od početka iduće godine, demobilisanim borcima zavisiti ne samo od visine drugih novčanih primanja već i od toga da li raspolažu i drugom imovinom, poput stanova, kuća zemljišta.

U svom pismu MMF-u Vlada FBiH nije se bavila detaljima koliko će konkretno iznositi imovinski cenzus te da li će time biti obuhvaćeni možda i automobili i mobiteli, ali to su ionako “tehnički detalji”.

Najmanje razloga da se bune zbog ovog imovinskog cenzusa imaju demobilisani borci jer sa ili bez imovinskog cenzusa više neće imati šta da izgube, jer od 1. maja ove godine ionako prestaje isplata dosadašnjih naknada za nezaposlene borce.

Da se ne bi uzalud nadali, u “Pismu o namjerama”, Vlada FBiH kategorički tvrdi da “ sve eventualne buduće povlastice za demobilisane borce neće sadržavati novčane povlastice, posebne penzije, stambene kredite ili naknade za troškove stanovanja.”

Ovo znači da svako eventualno muljanje i petljanje aktuelne vlasti do opštih izbora 3. oktobra sa maglovitim obećanjima demobilisanim borcima kako će se Vlada FBiH pobrinuti za njih, može biti smatrano samo za čistu predizbornu demagogiju.

Smanjuju se i izuzetne penzije

Nekog razloga za zadovoljstvo nemaju ni oni koji su uspjeli ugrabiti izuzetne penzije pod naročito povoljnim uslovima u prethodnim godinama jer vlada nije zaboravila ni njih.

Namjera Vlade FBiH je da smanji budžetska izdvajanja za izuzetne penzije na dva načina. Jedan je pooštravanjem kriterija za sticanje izuzetnih penzija ubuduće, što znači “ko je jamio, jamio”.

Drugi način uštede je smanjivanje razlike između prosječnih “običnih” penzija i prosječnih izuzetnih penzija. Kako je teško očekivati da će postojeće penzije običnih penzionera drastično porasti ovo smanjenje razlike vlada namjerava izvesti kroz smanjenje izuzetnih penzija.

Iako Vlada FBiH u svome pismu MMF-u navodi da je odlučna da ograniči plate državnih službenika na svim nivoima vlasti, ovaj utisak se nije stekao na osnovu dosadašnjih prijedloga zakona, po kojima bi se ovo ograničenje za ministre i poslanike u federalnom parlamentu na volšeban način pretvorilo u povećanje njihovih dosadašnjih plata.

Budžetske rupe veće od planiranih

Vlastima u BiH štednja nekako ne ide od ruke. U prvom pismu o namjerama koje je BiH uputila MMF-u u junu prošle godine i na osnovu kojeg je i odobren kredit MMF-a za BiH od 1,2 milijarde eura, računica je bila da će 2009. godinu budžeti u BiH završiti sa ukupnim deficitom u vrijednosti od 4,7 posto društvenog bruto proizvoda. Kada se na kraju godine podvukla crta pokazalo se da je deficit i pored svih najavljenih mjera štednje dogurao do 5,3 posto BDP.

Tako se prema najnovijoj računici vladinih stručnjaka u FBiH, ako bude sreće, ukupan deficit svih budžeta u FBiH trebao zaustaviti na 439 miliona maraka. Za toliko bi znači u ovoj godini troškovi trebali biti veći od prihoda.

Ali kako se već pokazalo u prošloj godini, vlast je loš prorok pogotovu kada se radi o trošenju budžetskih para pa i ovog puta ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko bi se na kraju pokazalo da se u zanosu potrošilo i više nego što je planirano a da su prihodi i bili ispod očekivanja.

U dopisivanju sa MMF-om Vlada FBiH se slavodobitno hvali da je situacija mogla biti i gore ali je pronađeno spasonosno rješenje, pa je i ono malo novca za kapitalne investicije dodatno skresano.

Pušenjem protiv bankrota

Ministrima finansija u BiH najdraža kategorija stanovništva su pušači. Za razliku od invalida, demobilisanih boraca, penzioneri koji ionako samo traže pare kojih nema dovoljno i stvaraju čuvarima kase dodatnu glavobolju pušači donose čistu zaradu u državne kase.

Zahvaljujući povećanju akciza na cigarete od početka ove godine ministri finansija računaju da će BiH inkasirati dodatnih 120 miliona maraka. Pomisao na ovaj novac unosi tračak svjetlosti u sumornu svakodnevnicu ministara finansija pa sa neskrivenim optimizmom obavještavaju MMF da će akcize nastaviti da rastu do 2015. godine, tj. dok se ne izjednače sa evropskim prosjekom.

Pušači tako imaju satisfakciju da na sasvim razložne kritike nepušača kako pušenjem uništavaju i svoje i tuđe zdravlje, sad mogu s ponosom odgovoriti “jeste, ali ja pušenjem spašavam državu od bakrota”.

(zurnal.info)

Specijalno tužilaštvo Republike Srpske ima namjeru da optuži najmanje dvadeset visokih funkcionera Investicionorazvojne banke i Gradske uprave Banjaluka zbog malverzacija sa akcijama Medicinske elektronike i gradskim građevinskim zemljištem. Ovo je za Žurnal potvrdio jedan od istražitelja, ističući da su pritisci na ovu instituciju permanentni i iz dana u dan sve oštriji i brutalniji. Prema njegovim riječima, krugovi bliski premijeru Miloradu Dodiku svakodnevno nasrću na uposlenike Specijalnog tužilaštva, insistirajući da istraga ni na koji način ne dovede do predsjednika Vlade RS. Naši sagovornici dalje kažu da su naredne tri do četiri nedjelje u ovom slučaju prelomne i da će se iskristalisati da li će istraga krenuti lično prema Dodiku, jer je već sada nesporno da Mile Radišić, njegov kum i intimus i vlasnik fantomske firme «Grand trade» nikako bez premijerovog odobrenja nije mogao postati većinski vlasnik akcija Medicinske elektronike za svega 180 hiljada KM, te 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u centru Banjaluke, koje je dobio za cirka 5 miliona maraka. S tim što mu ti placevi nikako nisu mogli biti dodijeljeni, jer se značajan broj njih nalazi u vlasništvu «Medicinske elektronike», «Elektroprenosa», te u privatnom posjedu.

Uprkos pritiscima, Specijalno tužilaštvo gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića tretira kao osumnjičenog, kao i još nekolicinu visokih funkcionera grada. Svi oni su već jednom saslušani, a u vremenu koje predstoji bit će obavljeni i dodatni razgovori s njima. Koliko je akcija sveobuhvatna svjedoči i podatak da uredi za nekretnine u upravi Banjaluke tokom ove sedmice uopšte nisu radili sa klijentima, već su sve vrijeme dostavljali dokumentaciju Specijalnom tužilaštvu RS.

NAGRADA ZA POSLUŠNOST

Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji šoferski posao bio mu je vozikanje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba na relaciji Biljana Plavšić - Radovan Karadžić, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS odvezao se i Radišić, koji na volšeban način završava fakultet, a kao nagradu za doprinos «demokratskim promjenama» biva postavljen na čelo Lutrije RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje i njegov uspon u hijerarhiji «Dodikovih biznismena». On uspostavlja bliske i prijateljske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz Lutrije zavrašava u njihovim džepovima.

SVE ZA GLORI

Vrhunac pljačkanja ove firme je famozni ugovor između Lutrije i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Marta te godine Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali kriminalan ugovor, prema kojem je iz Lutrije Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka. Dodik i Radišić su ovim ugovorom Lutriju pretvorili u vlastitu firmu koja im je trebala donijeti enormnu zaradu. Suština kriminalnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa Lutrijom unosi jedan računar (može i polovni) i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok Lutrija ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse. U takvoj nakaradnoj postavci sve je nakazno i zločinačko: tako je određeno da od zarade Lutriji Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene - Glori svog menadžera, a Lutrija sve ostale radnike. Uz to je Lutrija garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava Glori u ovoj saradnji” biti svojina kiparske firme i kao takva isključena “od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema Lutriji”. Preciznije, Lutrija će iz onih svojih 40 posto podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke. Moglo bi se nabrajati unedogled, paragraf po paragraf, šteta po šteta.

DODIKOVO KUMČE

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku u “bolji dio BiH”, Vlada RS 14. aprila 2000. godine, Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću pečati kriminalni posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku, što je opšteprepoznatljiv Dodikov rukopis u brojnim kriminalnim poslovima, koje je kao premijer organizovao i izvršio. Važno je istaći da Vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju Lutrije, što suštinski, ovaj štetni i katastrofalni dokument, jeste. Uprkos tome, Glori i Lutrija već 22. juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke. Posrećilo se Glori, jer je Lutrija u narednih godinu dana izgubila milionske svote.

KRIMI PRIČA O DODIKU I SEDAM MILIONA

Lutrija RS tokom 2000. i 2001. godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od nevjerovatnih 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio kriminalnog plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz Lutrije. Preciznije, za pranje para i presipanje sa računa Lutrije u džepove Dodika i Radišića. Cijeli ovaj lutrijski materijal i dan danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka kao stari papir za reciklažu. Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a sve ostale pare uzeli su Dodik i Radišić, koji je tada keš u navedenoj vrijednosti odnio u torbama na Kipar. Interesantno je da u Lutriji RS, sudeći prema zvaničnim Revizorkom izvještajima za prošlu i pretprošlu godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona, što je tragikomično.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima. Uništenje ovog materijala ne znači i uništenje dokaza protiv Dodika i Radišića, ali je pitanje da li će istragu i o ovom slučaju povesti Specijalno tužilaštvo. U svakom slučaju, “Glori” u ovom poslu nije izgubila ni marke, jer marke nije ni uložila.

UNIŠTAVANJE TRAGOVA

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor Lutrije. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog smjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da Lutrija RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Radišićev potez siguran je dokaz da je kao i Dodik bio duboko svjestan štetnosti ugovora, te da ga je iz straha od odgovornosti i prekinuo. On, nedugo nakon odlaska iz Lutrije, aktivira firmu Grand trejd, koja nije imala ni kancelarije ni telefona. To ipak nije smetalo gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću da Radišićevom kofer preduzeću badava dodijeli zemljište u centru Banjaluke vrijedno desetine miliona maraka. Nakon raskida ugovora advokati Glori su se u nekoliko navrata tokom 2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

DINASTIJA SREĆE

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika Lutrije, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović, koji je već gotovo dvije godine vršilac dužnosti, što je u potpunoj suprotnosti sa svim zakonskim normama. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u Lutriju da bi se u porodici konačno anulirao kriminalni ugovor iz 2000. godine, zbog kojeg je Dodik morao odgovarati. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između Lutrije i Glori, tvrdeći da “srećna firma“ ništa ne isplaćuje kipranima, što je notorna laž. Revizorski izvještaj za 2008. svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta nedavno presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet, jer je Dodik prije osam godina odobrio i potpisao štetan i kriminalan ugovor.

LAŽNI DOKTORI SA FANTOMSKOG “ŠERBATOVA”

Radišić je preko noći završio fakultet, a preko jutra je magistrirao na nepostojećem ruskom univerzitetu “Knez Šerbatov”. Postao je magistar finansijskog menadžmenta. Interesantno je da mu je ime i prezime napisano latinicom, što je nonsens ako se ima u vidu da je fakultet ruski. Latinica ili ćirilica, to Radišiću nije smetalo da doktroira negdje u bijelom svijetu, pa čak objavi i knjigu. Legenda kaže da je tu knjigu donio jednom prijatelju i rekao mu: “Pročitaj šta sam uradio”, na šta mu je ovaj knjigu vratio, odgovorivši: “Pročitaj je prvo Mile ti”! Interesantno je da je na nepostojećem univerzitetu “Knez Šerbatov” glavni u Komisiji bio aktuelni predsjednik Rajko Kuzmanović, a da su na njemu “doktorirali” Miroslav Mikeš, Tihomir Gligorić, Ostoja Kremenović, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji Milorada Dodika. Iako je postojanje ovog univerziteta zvanično demantovala Ruska vlada, a cijeli slučaj završio u Tužilaštvu RS, istraga stoji, “jer bi to bio udar na RS”.

Premijer Kantona Sarajevo želi zatvoriti centar grada za saobraćaj. Sarajlijama bi tada gotovo jedina mogućnost bila parkirati auto na ogromnom parkingu poslovnog centra Al Shiddi, čija bi se izgradnja mogla završiti taman u vrijeme zabrane saobraćaja. Milionski prihod od parkinga tada bi bio zagarantovan

Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo, ima novu ideju! A kad Besim ima ideju, to nas obično mnogo košta. Njegove ideje uglavnom vrijede od milion pa naviše. Ova o kojoj pišemo dobacuje i do 15 miliona godišnje. Prošle godine, otprilike kada se na Marijin Dvoru počeo praviti veliki parking sa hotelom i tržnim centrom, premijer je javno iznio ideju da se saobraćaj u strogom centru glavnog grada zatvori. Rekao je da želi smanjiti gužve u centru, povećati sigurnost pješaka i pružiti im više prostora za šetnju. Centrom bi vozili samo autobusi i tramvaji, a Sarajlije koje nemaju sreće da žive u centru a imaju aute ostavljali bi ih van zatvorenog kruga. Na rubovima tog kruga slobodnog i besplatnog parkinga nema vjerovatno od kada je Volkswagen u Bosni i Hercegovini otvorio svoju tvornicu. Danas je teško naći i plaćeni parking. Dok ideja sazrije i bude upotrebljiva, i to tačno na mjestu gdje počinje zabrana, bit će izgrađen poslovni centar Al Shiddi sa nelogično velikim brojem parking mjesta.

Poslovni i trgovački centar Al Shiddi u svojih 110.000 kvadratnih metara imat će hotel sa pet zvjezdica, tržni centar i tri sprata podzemnih garaža sa 1.750 parking mjesta. Bit će to najveći takav centar u Sarajevu, skoro tri puta veći od BBI centra. Zijad Imamović, nadzornik radova, kaže da je broj parking mjesta pravljen u skladu sa površinom centra. Međutim, većina tržnih centara u Sarajevu imaju po jedno mjesto za parkiranje na svakih 90 kvadrata. Novi centar Zagreb Mall, naprimjer, imat će 180.000 kvadrata i oko dvije hiljade mjesta za parking. Al Shiddi se odlučio praviti po jedno mjesto na svakih 60 kvadrata pa tako ima tri puta više od BBI centra, koji ima daleko bolji položaj u centru grada.

Međutim, ako se zatvori saobraćaj u centru Sarajeva ovo će biti vjerovatno najpogodniji parking za odlazak na Baščaršiju ili Ferhadiju. Ta bi odluka osigurala Al Shiddiju ispunjen parking tokom cijelog dana. Po sadašnjim cijenama parkinga, prihod bi mogao biti oko 42.000 maraka dnevno, preko milion mjesečno ili oko 15 miliona godišnje.

Mehmedić je prošle godine, nakon nekoliko saobraćajnih nesreća u kojima su povrijeđeni pješaci, za Oslobođenje objasnio svoju ideju.

“Inicirat ću da se zabrani saobraćaj u prstenu od Baščaršije do Alipašine ulice. Mislim da se to može uraditi, a zabrana bi se odnosila na sve, osim na vozila javnog gradskog prevoza”, izjavio je tada Mehmedić.

Ideja da sarajevski tramvaj svoju rutu završava u Radićevoj ulici umjesto kod Vijećnice također postoji. Ljudi nešto stručniji za saobraćaj od premijera kažu da bi bilo skoro nemoguće zatvoriti toliko ulica. Said Jamaković, direktor kantonalnog Zavoda za planiranje, kaže da bi nastao kolaps ali da je zatvaranje saobraćaja od Vječne vatre do Radićeve moguće. Slično misli i Mihajlo Krmpotić, kantonalni ministar prometa i komunikacija.

Za Al Shiddijev parking obje ideje su povoljne, s tim da im zatvaranje što veće površine više i odgovara jer bi u tom slučaju podzemni parking BBI centra postao neupotrebljiv. Shiddijev parking bit će završen u februaru naredne godine ali nije izvjesno da li će biti otvoren prije kraja gradnje ovog centra vrijednog više od 150 miliona maraka. Predstavnici kompanije trebali bi se u svakom slučaju tokom otvaranja zahvaliti premijeru, odlučnim da ne razgovara sa novinarima Žurnala, na ovoj inicijativi. Ako se ona pretvori u djelo, jednostavno će imati previše sličnosti sa projektom Al Shiddija da bi bila slučajnost.

(zurnal.info)