Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje djelovati antikorupciono

Svaki drugi ispitanik od onih koji su bili u situaciji da daju novac, dao je mito ljekaru, uglavnom prilikom operacija ili porođaja  – poražavajući su podaci do kojih je nakon višemjesečnog istraživanja došla trebinjsko Udruženje građana Stop Mobbing. Ovi rezultati  stavljaju zdravstvo odmah iza carine, policije i pravosuđa kao oblasti društvenog života u kojima je korupcija najrasprostranjenija. Anketa je pokazala kako su građani veoma dobro svjesni okruženja u kojem žive i „uobičajenih načina ponašanja“, kaže Anica Ramić, menadžerica projekta:- Korupcija je postala uobičajeno ponašanje u BiH. Naši podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na nju prinuđeni i nemaju drugog izbora, kao što je slučaj s podmićivanjem zdravstvenih radnika.

Ovo istraživanje pokazalo je da su građani itekako spremni da učestvuju u davanju mita iako su svjesni da je riječ o krivičnom djelu. Najviše se podmićivalo kada je riječ o operacijama i porođajima, a građani znaju da je korupcija itekako prisutna ali i štetna. Zašto je onda podržavaju?

- Osoba koja se nalazi u stanju potrebe za zdravstvenom uslugom katkad nije u situaciji da bira da li će platiti za operaciju kojoj treba da bude podvrgnuta, uput za liječenje u zdravstvnoj ustanovi višeg ranga ili kakvu sličnu uslugu od koje u krajnjem slučaju može zavisiti trajanje i kvalitet njenog života – kaže Anica Ramić.

Društvo je naviklo na korupciju

Zanimljivo je kako građani, iako svjesni da učestvuju u krivičnom djelu, ne smatraju to vlastitim problemom i odgovornošću. Imajući u vidu „malu“ korupciju u kojoj učestvuju i koja im donosi korist, oni su ipak svjesni postojanja „velike“ korupcije o kojoj imaju samo posredna znanja. Na korupciju u zdravstvu u BiH toliko smo navikli i toliko je ukorijenjena da je postala sasvim uobičajena, ali što je i gore – tolerisana:

- Relativizacija opasnosti koju korupcija predstavlja za društvo u cjelini predstavlja znak da se društvo barem djelimično naviklo na pojavu korupcije da je spremno da je, barem u izvjesnoj mjeri, toleriše. Ipak, većina ispitanika još uvijek je smatra zlom protiv kojeg se treba boriti.

Trebinjci, pokazuje anketa, što se može preslikati i na ostatak države, pod mitom ne smatraju činjenje protuusluga ili nenovčano darivanje . Dok se u javnosti  davanje mita uglavnom dovodi u vezu sa davanjem gotovine ili ostvarivanjem novčane dobiti, mnogi drugi postupci koji podrazumijevaju recipročne obaveze davanja usluga, poklona ili ustupaka, a koji predstavljaju sastavni dio tradicionalnog morala – izuzimaju se. U Udruženju kažu kako poistovjećivanje značajnog dijela korupcijske prakse s obavezama koje proističu iz normi tradicionalnog morala predstavlja psihološku podlogu ne samo za tolerisanje već i opravdanje ove pojave.

Kao vlastiti doprinos u pokušaju smanjenja korupcije, udruženje Stop Mobbing će u Trebinju uspostaviti telefon za prijavu slučajeva korupcije u Domu zdravlja, Opštoj bolnici Trebinje i provesti kampanju za informisanje građana. Sarađivat će i sa trebinjskom policijom, Transparency Internationalom i zdravstvenim institucijama. Provođenjem javne informativne kampanje „Građani  prevrnite list“, održavanjem radioemisija, javnim tribinama, distribucijom brošura i plakata informisalo bi se namjanje 100.000 građana:

-  A 25. avgusta organizujemo javnu tribinu u Trebinju „Zajedno protiv korupcije u zdravstvu“. Cilj je informisanje građana o nivou korumpiranosti iz podataka dobijenih anketom, mogućnost prijavljivanja korupcije putem telefona, te jačanje svijesti građana da je plaćanje zdravstvenih usluga mimo pravila kriminalan čin. Time želimo uticati na svijest građana da prijave ovakve slučajeve, što oni ne rade zbog straha.

Ljekari u politici

Na ovaj okrugli sto u Trebinju pozvani su i predstavnici političkih strana. U vrijeme nastanka ovog teksta u udruženju Stop Mobbing nisu imali povratnih informacija koliko će se stranaka pozivu odazvati. A zainteresovanih bi, barem u Trebinju ako ne i šire, trebali biti podosta, s obzirom da se na važnim stranačkim pozicijama nalazi i veliki broj ljekara. Upravo trebinjski psihijatar Dragan Sorajić i načelnik Trebinja, urolog Dobrosav Ćuk vode trebinjski SNSD. Poslanik SDS-a je i Slobodan Prtilo, hirurg iz Trebinja a ginekolog Slavko Boljanović vodi hercegovačke Radikale. 

Još je jedan trebinjski ljekar u visokoj politici - doktor Vasko Kovač na čelu je trebinjskog odbora  Stranke za demokratsku Srpsku. Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje uopšte govoriti, a kamoli djelovati antikorupciono, barem kada je riječ o zdravstvu.

U SDS-u se u vezi sa pitanjima u oblasti zdravstva akcenat namjerava staviti na rješavanje problema u vezi s listama čekanja, kontrolu i nadzor javnih nabavki i formiranje internih kontrola.

U Stranci za BiH se u vezi sa zdravstvom u izbornoj i ekonomskoj platform spominje tek “zdravstveni turizam”. O borbi protiv korupcije u zdravstvu nema ni riječi.

SDP u okviru zdravstvene politike ima izrađen program u kojem se detektuje pet najvažnijih oblasti u zdravstvu kojima treba reforma, ali i nude rješenja. Pet je segmenata – esencijalne liste, uspostavljanje osnovnog paketa zdravstvene zaštit, odabir ljekara, proširenje usluga porodične medicine, uspostavljanje tijela koje će voditi računa o kvalitetu usluga u zdravstvu. U Politici pravde SDP-a BiH za izbore 2010. navodi se kako je BiH najkorumpiranija zemlja regiona, te konstatuje da korupcija smanjuje učinke javnih službi, zdravstva i obrazovanja.

U SDA, opet, kada je riječ o sektoru zdravstva, iako su svjesni problema, akcenat namjeravaju staviti na “rješavanje problema s knjižicama”, kaže za Žurnal Salmir Kaplan, PR stranke:-          Korupcija u zdravstvu je problem svugdje u svijetu, pa i kod nas, problem koji treba riješiti. Ipak, mi ćemo akcenat staviti na rješavanju problema liječenja pacijenata iz jednog kantona u drugom.

U SNSD-u se generalno zalažu za iskorjenjivanje korupcije, navodeći kako to zahtijeva mnogo vremena i teških odluka. O kakvim se odlukama radi teško je reći jer većina ljekara, članova SNSD-a koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi za razgovor. Jedan od njih, fočanski  ljekar i dekan Medicinskog fakulteta u Foči, Veljko Marić, odbio je razgovor:

- Odakle ste? – pitala je sekretarica.

- Profesore, iz Sarajeva…  Halo, profesor ne dava izjave – saopšti sekretarica i spusti slušalicu.

Strankama čini se ne znače mnogo istraživanja prema kojima je polovina ispitanika imala doticaja s korupcijom u zdravstvu. Podaci CCI-a, još iz prošlogodišnjeg istraživanja govore kako većina ispitanika, njih 77 posto, smatra da je korupcija u zdravstvu najprisutnija u bolnicama, gdje se za obavljanje operacije u prosjeku daje 700 KM.

Ibrahim je rudar iz Banovića. Nije baš upućen u ekonomiju. Zna kopati ugalj i slušati nadređene. Kad su mu nadređeni prošle godine rekli će dobiti otkaz ako tuži rudnik zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora, Ibro je slegnuo ramenina. Neki drugi Ibrini komorati nisu postupili po naređenju. Tužili su rudnik i dobili po 30 hiljada maraka. Keša. Onda je Ibro postao nezadovoljan, pa mu je u posjetu, prije dva-tri mjeseca, došao ministar. I onda je ministar pred svim rudarima kazao da su oni rudari koji su za svoje pare tužili rudnike-državni izdajnici, da će dobiti otkaze i da im se ni deseto koljeno neće zaposliti u rudniku. Ibri je bilo malo lakše, ali mu je, opet, bilo žao njegovih zarađenih para.

Da bi smirio nezadovoljstvo, ministar je sa svojim saradnicima, Muneverom Čergićem, direktorom RMU Banovići, te Rešadom Husagićem, direktorom Rudnika Kreka, odlučio „pomoći“ Ibri i komoratima. Pozvali su ih jednog dana na razgovor i ponudili da im isplate po 10 hiljada duga po kolektivnom ugovoru. Rudari bi, zauzvrat, pismeno izjavili da se odriču svih svojih prava. E, sad, pošto rudnik nema para, svakom je rudaru predloženo da u nekoj komercijalnoj banci uzmu kredit u iznosu od 10 hiljada maraka. Svaki rudar bi od toga dobio 7.900 KM, dok bi ostatak pripao banci po osnovu kamata. Mjesečna rata kredita iznosila bi 119 maraka. Taj novac, rudarima bi, svaki mjesec, uz plaću, prebacivao rudnik. Pod uslovom da ima dovoljno novca.

Konsultovan je i sindikat koji nije pravio probleme i ubrzo su ministrovi ljudi dobili zeleno svjetlo da još jednom prevare rudare. Rudarima nije preostalo ništa drugo nego da stave svoj potpise.

Prema Sporazumu o poravnanju, Rudnik je radnicima trebao svaki mjesec doznačavati na njihove tekuće zaostale obaveze u 84, a najduže u 120 jednakih rata, da se iz tih sredstava plaća mjesečna rata banci. Međutim, prema mišljenju uglednog ekonomiste, profesora Kadrije Hodžića, ukoliko Rudnik padne u nelikvidnost, prema Sporazumu, biti će obustaviljeno plaćanje na najduže 6 mjeseci, a obaveza tada pada na zaposlenike, jer “Banka nije predvidjela mogućnost pauze u izmirivanju obaveza, nego se naprotiv obezbjedila se administrativnom zabranom i mjenicom dužnika.”

Pored toga, svaki zaposlenik je, dakle, klasično zadužen kod banke i prema ugovoru o kreditu obaveza je na njemu da izmiruje svoje obaveze, a banka ima instrumente obezbjeđenja, mjenicu i administrativnu zabranu. Prema Sporazumu Društvo se obavezalo da će mjesečni iznos rate uplaćivati na tekući račun svakog radnika. Ukoliko to ne uradi, uposlenik je dužan izmiriti svoju obavezu.

-Ovim klasičnim kreditnim odnosom između banke i zaposlenika je stvoren kreditni odnos kojim se svakako opterećuje kreditna sposobnost zaposlenika i u Centralnom registru se vodi kao obaveza-smatra profesor Hodžić.

Uspostavljanjem ovakvog kreditnog odnosa između banke i zaposlenika, RMU Banovići kao da ne postoji u lancu izmirenja obaveza prema zaposlenicima.

Hodžić smatra da kamatna stopa nije visoka, ali je ona tržišna zaposlenici su ponovo na gubitku za nekih 20 posto: Neobično je da je banka dekurzivno obračuna kamate, a naplatu vrši anticipativno. Ako se prostom računicom pomnoži mjesečna rata od 119,05 sa 84 mjeseca dobijamo 10 000, a svaki radnik je dobio 7. 950 KM.

Banka u ovom slučaju nije trebala praviti ustupak zaposlenima nego je poslodavac trebao podići kredit, pa tu mjesečnu ratu plaćati za radnike, odnosno isplaćivati im na račun u banci i dati svoje instrumente obezbjeđenja. Da je to urađeno zaposleni ne bi imali zaduženja i ne bi se u Centralni registra kredita vodili kao dužnici.

Slobodan prevod ove stručne analize bi glasio: rudari su ponovo namagarčeni.

(zurnal.info)

Prema podacima koje je prikupio monitoring tim nevladine organizacije ALDI BiH, na svakih 685,70 konvertibilnih maraka, koliko građani Bosne i Hercegovine izdvajaju za plate zaposlenih u opštinama, ministarstvima, parlamentima..., i kojekakvim javnim službama, za projekte mladih potroši se SAMO JEDNA KONVERTIBILNA MARKA! A, ako se nastavi trend ponižavanja mladih, kakav je primjećen u 2010. godini, onda će se budućnost ove zemlje morati zadovoljiti sa CIJELIH 42 FENINGA.

MASOVNI IZLAZ

Ili, da pojednostavimo do kraja: vlasti u BiH su ove godine izdvojile za mlade toliko para koliko najplaćeniji igrač Real Madrida Cristiano Ronaldo zaradi za dvadeset dana, igr'o ne igr'o. Znači, skoro milion mladih Bosanaca i Hercegovaca ovim vlastim vrijede koliko i lijeva kopačka potugalskog napadača.

Ako ovo nije podatak koji bi trebao natjerati mlade u Bosni i Hercegovini da masovno izađu na izbore i otjeraju sve one koji trenutno imaju vlast, onda vladajuća koalicija nema zbog čega da brine.

Ima tih poređenja koliko god treba. Naprimjer, Milorad Dodik, zaposlen kao premijer Republike Srpske na neodređeno, ove je godine dao poslušnim medijima deset miliona ili PET PUTA VIŠE PARA NEGO ŠTO ĆE (možda!) DOBITI SVI MLADI U BOSNI I HERCEGOVINI! Dodikov koalicioni partner, federalni ministar energije i rudarstva Vahid Hećo je preko svog ministarstva i poslušnika u elektroprivrdama (EP BiH i EP HB) podijelio odabranim medijima i vlasnicima billboarda skoro polovinu godišnjeg budžeta za projekte mladih. I sve to uz kretensku poruku: Nije kasno za bolji život... Koliko če tek potrošiti kada saznaju za grunfovski slogan: Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega. (Uf, sada su saznali!?)

MANJE NE MOŽE

Predstavnici ALDI-a, koji su radili na ovom istraživanju, izražavaju razočarenje i konstatuju da su domaće vlasti u protekle četiri godine potpuno zanemarile probleme mladih ljudi u BiH smanjujući izdvajanja za mlade sa 5,2 miliona KM u 2006. na svega 2,2 miliona KM u 2010. godini, što predstavlja smanjenje od 58 posto, dok su plate zaposlenih u državnoj administraciji za isti period porasle za 47 procenata.

Za politike koje su usmjerene na poboljšanje položaja mladih, vlasti u BiH su izdvojile minimalna sredstva u odnosu na ukupnu budžetsku potrošnju, pa tako su ta izdvajanja u planovima budžeta za 2010. godinu najmanja u posljednjih 5 godina.

SVE ZA PLATE

Posmatrajući četverogodišni rad trenutnih vlasti kroz budžete (2007 – 2010) predstavnici ALDI-a konstatuju su u ovom periodu vlasti izdvojile za mlade svega 14 miliona, dok su za isti ovaj period troškovi rada javne administracije iznosili 9,6 milijardi KM.

Kreiranjem Građanske platforme 2006. godine, imajući u vidu loš položaj mladih ljudi u BiH, organizacije civilnog društva su zahtijevale od parlamenata i vlada na nivou države i entiteta da do kraja 2010. godine osiguraju afirmativne politike u oblasti poboljšanja položaja mladih. Iako su se vlasti 2006. godine, svojim potpisivanjem Građanske platforme obavezale da će se zalagati za poboljšanje položaja mladih, tadašnja izdvajanja za mlade koja su iznosila 0,1 posto ukupnih budžetskih sredstava, četiri godine kasnije, su prepolovljena i iznose svega 0,05 posto ukupnih budžetskih sredstava za 2010. godinu.

Kada se malo bolje razmisli, mladima bi bolje bilo da ove vlasti nisu potpisale nikakvu deklaraciju. To zaključuju i u ALDI-u: Smanjenje izdvajanja za mlade u 2010. godini u odnosu na 2006. godinu jasno ukazuje da domaće vlasti nisu ozbiljno shvatile socijalne i ekonomske probleme sa kojima se suočavaju mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, te su u protekle četiri godine njihove probleme stavili u drugi plan vodeći prvenstveno brigu kako zaposlenim u državnim institucijama povećati plate i naknade.

Ko zna, ukoliko i u narednih četiri godine ova garnitura ostane u svojim foteljama, mladi će morati izdvajati od džeparca kako bi popunili budžetske rupe, tako da vlasti koje imaju ovakvu omladinu za svoju budućnost ne treba da brinu!

(ZURNAL.INFO)

Episkop Zahumsko – hercegovački Grigorije, inače poručnik pretorijanske garde Milorada Dodika (odjeljenje Jug), do te mjere je ogrezao u kriminalu i korupciji da će, kad za to vrijeme dođe, Strašni sud o njegovom slučaju morati zasjedati najmanje u tri nastavka.

Grigorije, alijas Mladen Jevrić Durić, Dodika je proizveo u Boga, sopstveno Zlatno tele, i klanja mu se do zemlje, a zauzvrat prima milionske naknade iz sredstava Investiciono razvojne banke RS, budžeta RS, te opštinskih budžeta. Većinu tog novca, ovaj crkveni fićfirić je proćerdao, tako da je sada dužan i Bogu i narodu.

BLOKIRANJE RAČUNA

Koliko daleko je nekadašnja »velika nada« Srpske pravoslavne crkve otišla u »poslovnom ludilu«, svjedoči i šokantni podatak da je čak založio i pravoslavne hramove, te zemljište eparhije, kako bi se dokopao novca i bavio se neimarstvom i drugim unosnim poslovima. Problem je što su vladika i njegovi tajkuni potpuno nesposobni, te im je većina projekata propala ili zapala u teške finansijske neprilike. I to tolike da bi Eparhija Zahumsko-hercegovačka uskoro mogla ostati bez hramova, što znači da bi narod vjerujući, zahvaljujući samoprijegornom radu polupismenog vladike, ubrzo mogao da se moli na ledinama ili pod svodovima i u portama određenih banaka. Na primjer, Hercegovcima se može desiti da se vjenčavaju ili djecu krštavaju u hramu Svete Balkan investment banke, koja je prije nekoliko mjeseci blokirala račune eparhije, zbog neizmirenja kreditnih obaveza.

Hram Svetog Arhangela u trebinjskom naselju Hrupjela, Vladika Grigorije je založio kao jemstvo kod Balkan investment banke, koja je odobrila kredit od 350 hiljada KM firmi »Neimarstvo«, koja je u vlasništvu Mate Uljarevića, episkovog ličnog graditelja. Iz Zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je ova bogohulna transakcija sudski verifikovana 11.05.2007. godine. Vladika je pare uzeo, ali trebalo je vraćati kreditne rate, što je »Neimarstvo« prestalo da čini. Nakon toga Balkan investment banka blokirala je račune Eparhije i već mjesecima sa njih skida novac, koji joj se duguje. Ukoliko novca ponestane, crkva Svetog Arhangela otići će na doboš. A zajedno sa njom i njeno dvorište.

Crkva Svetog Arhangela je, u stvari, austrougarska kula pretvorena u hram. Kula je do 2000. godine bila u vlasništvu Ratka Bodiroge, a onda je on zamijenio sa vladikom koji mu je dao kuću u centru Trebinja. Crkva još nije završena, iako se u njoj održava služba.

Grigorije, Dodikov Poncije Pilat, donedavno je bio apsolutni gospodar Hercegovine, ali stvari se mijenjaju, jer mu narod masovno okreće leđa i pokazuje prezir prema njemu, svjestan da je ogrezao u kriminalu i korupciji, te da nije nikakav božiji, već sluga Saveza nezavisnih socijaldemokrata i njihove nakazne politike. Grigorije, koji je Dodika svojevremeno karakterisao kao »dobro komunističko đače«, te lažova i prevaranta, sada je jedan od njegovih najvećih ulizica, spreman i na fizičke obračune sa svim protivnicima nenarodnog totalitarnog režima koji uništava ovaj entitet. Grigorije je nalogodavac napada na kritičare režima poput Nikole Sekulovića i Blaža Stevovića (na njima primijenio i inkvizitorke metode i isključio ih iz SPC), a ne preza ni da naloži premlaćivanja, kamenovanja i svaku vrstu pritisaka, samo da bi što duže omogućio vladavinu Dodiku i njegovim gaulajterima.

KRIMINAL U ULICI PLATANA

Nagrada slugi pokornom Grigoriju stigla je u milionskoj protivrijedosti, a samo iz Investiciono-razvojne banke dobio je 3,2 miliona maraka, koje je, poput bekrije, proćerdao. Njegov hotel »Platani« je dobio 2,4 miliona, od čega 1,2 miliona u septembru 2008. (HYPO ALPE ADRIA BANK), a drugih 1,2 miliona u junu prošle godine (preko Volksbanke). Nema sumnje da je ovdje riječ o strašnom pranju para, jer od hotela radi samo bašta i to ljeti. Nisu loše prošli ni »Podrumi manastira Tvrdoš«, koji su od IRB-a u novembru 2008.- godine maznuli 420 hiljada KM. Vladika proizvodi vino, a pijan od ludila već godinama pokušava da nanese štetu konkurenciji i onemogući ugledne hercegovačke vinare da razvijaju posao. I treća vladikina firma »Popovo polje« dobila je novac od IRB-a: šesto hiljada KM inkasirali su oktobra 2008- godine. Prošle godine vladika je radnike poslao »na čekanje«, jer je firma potpuno propala. Propale su i pare IRB-a, a jasno je da u »Popovo polje« i nisu uložene, već u neke druge poslove. Tako je bilo i sa novcem za »Platane«.

FONDACIJA ZA KRIMINAL I UTAJE

Kao i Milorad Dodik, Grigorije je ima svog ličnog neimara, ovaploćenog u liku i nedjelu Mate Uljarevića, vlasnika firme »Neimarstvo«. Ta firma u Trebinju dobija najartaktivnije poslove i parcele za gradnju stambeno-poslovnih objekata. Jedan od njihovih zajedničkih nezakonitih projekata je izgradnja takozvane Mandićeve zgrade koja je počela još 2002. godine. Eparhija je od HET-a besplatno dobila zemljište, čiji je jedan od čelnika Jovo Marić, čovjek koji je tokom i nakon rata bio jedan od najvažnijih vladikinih saradnika u mutnim radnjama. Marić je Grigoriju zemljište poklonio na ime naknade za oduzetu imovinu Crkve, koju sada koristi HET! Grigorije sklapa poslovnu saradnju sa preduzećem Manko, vlasništvo Moma Mandića, po kome će ovo preduzeće biti izvođač a Crkva će dobiti nekoliko stanova kao kompenzaciju. U zvaničnim dokumentima Eparhija je investitor, te je bila dužna da plati i rentu. Međutim, fizička lica koja su željela kupiti stan morala su uplatiti novac na račun "Manka". Cijena kvadrata se tada kretala od 950 do 1.100 KM. Uplaćen je novac za oko 50 stanova i 20 poslovnih prostora. Zgrada se radila skoro dvije godine i onda je nestalo para, a i Momo Mandić je uhapšen i gradnja je stala. Nesuđeni stanari tražili su pomoć od Crkve, Opštine, Vlade, OHR, Suda, ali pomoći nije bilo. Tek krajem 2005. godine, protivno volji načelnika opštine Dobroslava Ćuka, odbornici su iz trebinjskog budžeta izglasali pomoć stanarima od 100.000 KM, kako bi se stvorili uslovi za priključenje vodvodne i kanalizacione mreže. Ćuk nije htio ispalatiti ova sredstva sve dok mu Dodik, početkom 2006. kada je ponovo preuzeo vlast, nije izdao naredbu da novac isplati. Uz to je Dodik iz sredstava od prodaje Telekoma uplatio dodatnih 400.000 KM na račun Eparhije, a radove je nastavilo da izvodi «Neimarstvo» Mate Uljarevića. Nevjerovatno, ali tačno - RS je tako platila obaveze investitoru umjesto da bude obratno, što je teško krivično djelo.

Priču o bezbožnom vladiki upotpunjuje Fondacija za razvoj sporta i kulture, čiji su osnivači manje više srpski tajkuni. Suština postojanja ove fondacije je projekat otimanja imovine radi izgradnje stambene zgrade uz rijeku Trebišnjicu i sprečavanje izgradnje istorijsko-kulturnog objekta Bgova kuća. Kamp Dejana Bodiroge je samo pokriće za opstrukciju koja se više godina sprovodi oko obnove Begove kuće. Vlada RS je izdvojila 1.000,000 KM za obnovu Begove kuće, što nikada nije učinjeno, a gdje su pare završile ne zna se.

(zurnal.info)

Kada se radi o ulasku u EU, BiH je ovom trenutku najmanje sedam godina iza Hrvatske, dvije godine iza Crne Gore, godinu dana iza Srbije i godinu i po iza Albanije. Svakim danom za BiH Brisel postaje sve dalji a jaz između nas i zemalja u okruženju dramatično se povećava.

Sve zemlje u regionu, izuzev Kosova koje je specifičan slučaj, ili su već zvanično kandidati za članstvo u EU ili su barem podnijele molbu za članstvo. Osim BiH.

BiH kaska i za Albanijom

Hrvatska je na pragu EU i do kraja godine trebala bi završiti pregovore o ulasku i onda joj ostaje samo da sačeka da pristupni sporazum bude ratifikovan u parlamentima zemalja članica.

Molbu za prijem u EU Hrvatska je podnijela još u februaru 2003. a status kandidata dobila u junu 2004. godine, što znači da je u poziciji u kojoj se danas nalazi BiH, Hrvatska bila prije više od sedam godina.

Makedonija, koja je molbu za prijem u EU podnijela u martu 2004. godine a status kandidata dobila još krajem 2005. godine tako je ispred Bih šest godina. Prije početka pregovora o članstvu u EU, Makedonija mora razriješiti spor oko imena sa Grčkom, što je jedina preostala prepreka.

Srbija je molbu za članstvo u EU podnijela u decembru prošle godine, Crna Gora u decembru 2008. godine, a Albanija u aprilu prošle godine.

Albanija je i SSP sa EU potpisala dvije godine prije BiH, u junu 2006. godine tako da je i ova nekada najsiromašnija evropska zemlja prestigla BiH.

Prvo gašenje OHR-a pa status kandidata

U međuvremenu BiH je jedina ostala na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju SSP) potpisanom sa EU prije dvije godine, 16. juna 2008. godine. U suštini, SSP je prvenstveno o sporazumu o slobodnoj trgovini između EU i BiH koji formalno ne garantuje ulazak u EU, ali predstavlja neophodnu stepenicu na tom putu.

Bez obzira na najave domaćih lidera kako će i BiH, "koliko sutra" podnijeti zvaničnu molbu za prijem u EU, poruka iz Brisela je bila jasna, BiH ne može postati zvaničan kandidat za članstvo dok postoji OHR.

Kako je gašenje OHR-a odavno postalo ulog u lokalnim političkim nadmudrivanjima ,više niko sa sigurnošću ne može reći kada bi OHR trebao biti zvanično zatvoren, pa samim tim ostaje i potpuno neizvjesno kada bi BiH mogla dobiti status kandidata.

Ulazak u zvaničnu čekaonicu za EU, što je praktično status kandidata, nije samo pitanje formalne procedure već direktne finansijske koristi za zemlje kandidate.

Glavni pretpristupni fondovi EU, u kojima je na raspolaganju na desetine milijardi eura, postaju dostupni tek nakon sticanja statusa kandidata a u međuvremenu državama koje imaju samo potpisan SSP, kao što je slučaj sa BiH, na raspolaganju su tek "mrvice" iz ovih fondova.

Naravno, EU ovaj novac ne dijeli "onako" već za dobijanje para iz ovih fondova treba imati prije svega i kvalitetne projekte ali i efikasnu kontrolu utroška, kako bi se spriječilo da novac ne "ispari".

Kako BiH nije ni blizu pristupa ovim fondovima, nema razloga ni da se brine da li ispunjava ove kriterije jer ključni preduslov je ozbiljan obračun sa korupcijom u čemu se BiH do sada nije proslavila.

BiH se u međuvremenu pokazala nesposobnom da na vrijeme ispuni i puno jednostavnije uslove, koji su traženi da bi EU ukinula vize i građanima sa bh. pasošima.

Komšije trče a BiH tapka u mjestu

Lako je moguće da se uz ukidanje OHR-a i pitanje popisa stanovništva pokaže kao nepremostiva prepreka za razmatranje molbe BiH za prijem u EU, kada jednog lijepog dana ova molba bude upućena iz Sarajeva u Brisel.

I dok se aktuelna vlast u BiH rukovodi principom "jesmo za EU, ali da se oni prilagode nama", jaz između BiH i ostalih zemalja u regiji svakog dana postaje sve veći kako se ove zemlje približavaju Briselu a BiH uporno tapka u mjestu.

Čekanje da 27 država članica EU, gdje živi više od 500 miliona stanovnika, odustane od svojih principa i pravila mukotrpno građenih i usglašavanih 50 godina, da bi se "prilagodili" maloj i siromašnoj BiH, sa manje od četiri miliona stanovnika, moglo bi potrajati .

Ali našim političarima se ionako ne žuri, a jedina nepoznanica je koliko se žuri njihovim podanicima koji do sada nisu pokazali da im nešto naročito smeta zaostajanje BiH.

Ako već BiH ne želi da se približi EU, onda će se EU približiti BiH. Hrvatska bi za dvije godine mogla postati punopravna članica EU pa bi tako EU postala prvi "komšija" BiH, a ubrzo zatim "šengenski zid" bi stigao na granice BiH, što nije nužno dobra stvar za građane BiH.

(zurnal.info)

Plate i administrativni troškovi zaposlenih u administraciji, u BiH će ove godine progutati gotovo polovicu ukupnih budžeta u BiH. Više nego brojna administracija građane će ove godine koštati 3,19 milijardi maraka što je 47,1 posto iznosa ukupnih budžeta u BiH, od države, preko entiteta do kantona, pokazuju rezulati najnovijeg istraživanja nevladine organizacije ALDI BiH pod nazivom "Monitoringom javne potrošnje do efikasne vlade".

Samo za plate i naknade administracije, bez pratećih administrativnih troškova, na svim nivoima vlasti ove godine morat će se izdvojiti 2,5 milijardi maraka, što je više od trećine ukupnih budžeta u BiH koji su za ovu godinu planirani u iznosu od 6,78 milijardi maraka.

Za razliku od ostatka svijeta, gdje su vlade suočene sa žestokom ekonomskom krizom radikalno rezale troškove za plate javne adminsitracije, što kroz drastična smanjenja plata ili masovna otpuštanja desetina hiljada činovnika, činovnici u BiH pokazali su se kao vrsta imuna na ekonomsku krizu, makar to bila i najveća kriza u poslednjih 70 godina.

NEMA KRIZE ZA ČINOVNIKE

Na plate i naknade zaposlenih u javnoj administraciji u BiH u ovoj godini biće potrošeno 826 miliona maraka više nego u 2006. godini, koja je iz današnje perspektive, bila "zlatno doba" kada su budžeti bili prepuni novca koji se slivao u budžete nadmašujući očekivanja. Sasvim logično se nameće pitanje koliko bi novca onda administracija potrošila na sebe da nije došlo do krize.

Iako su vremena teška zaposleni u administraciji u BiH ipak se uspješno odupiru udarima krize, pa je prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi u BiH u maju bila 1.092 marke, što je znatno iznad prosječne plate u BiH koja je u istom mjesecu iznosila 795 maraka. Istovremeno, zaposleni u građevinarstvu morali zadovoljiti sa prosječnom platom od 565 maraka, pokazuju podaci Agencije za statistiku BiH.

Kako su apetiti administracije nezasiti, a novca nema dovoljno, nije preveliko iznenađenje da nakon što se podmire plate činovnika ne ostaje previše novca za ostale namjene.

PLATE VAŽNIJE OD INVESTICIJA

Za javne investicije, koje su jedino efikasno sredstvo za ublažavanja posljedica krize i najbolji način za upošljavanje domaćih kompanija i radnika, u ovoj godini u budžetima je planirano tek 209 miliona maraka što je 2,9 posto iznosa ukupnih ovogodišnjih budžeta u BiH.

U odnosu na sumu koja se izdvaja samo za plate javnih službenika ovo je zaista smiješna cifra i najbolji pokazatelj koliko je domaćim vlastima zaista stalo do domaće ekonomije i smanjenja nezaposlenosti koje tako rado pominju u ovo predizborno vrijeme.

To što bi se novac izdvojen za javne investicije, osim što bi omogućio život od vlastitog rada zaposlenim u domaćim kompanijama, ponovo direktno ili indirektno vratio u budžet, penzione i zdravstvene fondove, za vlast je nedovoljno snažan argumenat.

Apetitima domaće administracije nikakvu smetnju nije predstavljala ni činjenica da su planirani ovogodišnji budžeti u BiH više spisak želja nego stvaran pokazatelj raspoloživog novca.

"RUPA" U BUDŽETU O 756 MILIONA MARAKA

Problem je što su planirani rashodi svih budžeta u BiH 6,7 milijardi maraka, dok su očekivani prihodi manji za 756 miliona maraka, koliko nedostaje da bi se ispunila sva obećanja budžetskim korisnicima. Naravno, spasonosno rješenje koje pronašla aktuelna vlast je vrlo jednostavno, uzećemo kredit od MMF-a o čijem vraćanju ćemo razmišljati kasnije.

Varijanta da bi se možda ukupni budžetski troškovi mogli smanjiti, odnosno da bi se moglo potrošiti samo onoliko koliko realno ima novca u budžetu, izgleda nikome nije pala na pamet. Razlog je vjerovatno što bi u tom slučaju posljedice kresanja budžetskih troškova administracija osjetila puno jače na vlastitoj koži.

Konačan rezultat je da BiH dovodi sebe u situaciju da se dodatno zadužuje, ali ne zato da bi tim novcem pokrenula ekonomiju i zaposlila domaće radnike, već da bi se nahranio ogromni administrativni aparat i očuvao kakav-takav socijalni mir do izbora 3. oktobra.

Bez obzira na to ko pobijedi na izborima, vrlo brzo će se morati suočiti sa` problemom prevelike i preskupe administracije koja guta gotovo polovicu budžeta. Nedostajući novac za troškove adminsitracije ne može se beskonačno obezbjeđivati novim zaduživanjima jer pozajmljeni novac prije ili kasnije morat će se vraćati, a na žalost činovnika, otplata ino-dugova ima prednost čak i nad platama administracije.

(zurnal.info)

Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović nego Igor Radojičić

 Savez nezavisnih socijaldemokrata ponovo je postao Stranka nezavisnih socijaldemokrata, premda to u ovoj ekstremističkoj organizaciji još uvijek nisu javno obznanili. Linija Nebojše Radmanovića, visokog funkcionera Saveza, oličena u Demokratskoj partiji socijalista, (koju je on prije osam godina uveo u Savez), potpuno je marginalizovana i obesmišljena do mjere da njeni pripadnici otvoreno kažu da već dvije dobre godine i ne postoje.

“DPS već dvije godine ne postoji i priča o stranci unutar stranke je nerealna koliko i tvrdnje da će se Radmanović kad-tad okrenuti od Dodika”, kazao je za “Žurnal” član GO SNSD. (DPS je prije deceniju nastao raspadom SPRS, kada je Radmanović napustio i pocijepao stranku kojom je tada rukovodio Živko Radišić.)

NEMILOSRDNO UKLANJANJE

Milorad Dodik, nesporni gospodar SNSD-a, vješto je iskoristio dogovore oko predizbornih Koalicija i sklapanje kandidatskih lista za parlamente i nemilosrdno pomeo sve Radmanovićeve ljude, stavljajući ih na neatraktivne i marginalne pozicije na listama ili ih skroz izostavljajući sa spiskova. Svoj potez obrazložio je, kako je “Žurnalu” rečeno, “argumentima” da Radmanovićevi ljudi “nisu dovoljno probitačni i operativni”. Istina je da je Dodik procijenio da Radmanovićevi ljudi nisu dovoljno lojalni.

“Grupacija oko Dodika, koju predvode Rajko Vasić i Slavko Mitrović, procijenila je da bi u određenom trenutku pripadnici DPS mogli odigrati ulogu trojanaca i pocijepati stranku. Stoga su uklonjeni bez milosti”, kaže naš izvor. Ovakav rasplet svjedoči da je unutar SNSD-a veliku pobjedu odnijela ultraradikalna struja, sa ideolozima Mitrovićem i Vasićem, koja je, svojevremeno, oštro bila protiv uspostavljanja Saveza. Sam Vasić je u jednoj svojoj lajtumobolnoj tvorevini, koju on naziva knjiga, DPS-ovce okarakterisao kao “crvenu gamad”, pitajući se šta će oni Dodiku i tvrdeći da je to katastrofalan potez.

Na naš upit zbog čega ne napuste SNSD i nastave djelovanje kao DPS, sagovornik “Žurnala” je rekao da za to nema nikakvih mogućnosti.

“Istina je da unutar Saveza ima turbulencija na linijama SNSD-DPS, ali to je labuđi pjev Radmanovićevih ljudi, koji ponegdje, u lokalnim sredinama, pokušavaju da pokažu karakter više poze radi, nego što takvo ponašanje donosi bilo kakvu korist. Jednostavno rečeno DPS ne postoji, a niko od onih viđenijih funkcionera SNSD-a, koji se smatraju tom linijom, nema snage ni hrabrosti da bilo šta učini. Svi ćute i trpe”, bio je eksplicitan. Na našu konstataciju da se radi o kukavičluku, a ne svijesti da se bez Dodika ništa ne može uraditi, uslijedio je šokantan odgovor: ”Zar misliš da neko od njih želi biti Milan Vukelić”?!

Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović; on je na zalasku karijere i mandat više ili manje suštinski mu ne znači ništa, kao ni činjenica da je karijeru završio kao Vasićeva žrtva; već Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Cijela ova situacija pokazuje da je Radojičić političar kojemu nedostaje značajan dio karaktera i da je, osim pljačke i formiranja mafijaške države opečaćene skupštinskim čekićem, spreman progutati i lična poniženja od tipova poput Dodika, Mitrovića i Vasića, koji mu, objektivno, ni po znanju ni po političkom umijeću nisu ni do koljena. Uz sve to, Radojičić nije kriminalac niti ga ima u mafijaškim poslovima, pa je njegov ljudski, politički i svaki drugi sunovrat tim drastičniji i užasniji.

Sukobi između njega i Dodika tinjaju već dvije godine, a kulminirali su prije nekoliko mjeseci kada se otvoreno suprotstavio premijerovim igrarijama oko raspisivanja referenduma. “Izdao me onaj od kojeg sam to najmanje očekivao i kojem sam bezrezervno vjerovao”, konstatovao je Dodik u najužem krugu prijatelja i istakao da je ta priča za njega završena. Pregovori sa Demokratskim narodnim savezom, (o podršci ove stranke predsjedničkim kandidatima SNSD-a), pokazali su da je Dodik čvrst u namjeri da se otarasi Radojičića. Dodik je DNS pridobio, jer je Marku Paviću, šefu te stranke, obećao poziciju predsjednika Narodne skupštine.

“O tome nije čak ni obavijestio Radojičića, već je to ovaj saznao u partijskim kuloarima”, tvrdi naš izvor. Nakon toga uslijedila su nova poniženja: Radojičić je postavljen za nosioca poslaničke liste u banjalučkoj izbornoj jedinici tek nakon što je tu poziciju odbio Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke. Uz to, Radojičiću je odaslana poruka da mu je namijenjeno mjesto Ministra inostranih poslova u Savjetu ministara BiH, što je on odbio, svjestan da se radi o neslanoj šali, budući da ta pozicija treba da pripadne nekom iz reda stranaka sa hrvatskim predznakom.

MULJATOR ZA PREMIJERA

Priče oko toga da će Radojičić postati premijer ako Dodik postane predsjednik RS, najobičnije su izmišljotine, jer je to mjesto lider SNSD-a namijenio nekom od svojih najbližih saradnika u mutnim poslovima.

“Na tom mjestu već se vidi sadašnji ministar finansija Aleksandar Džombić. Činjenica je da se 90 odsto članstva SNSD protivi mogućem imenovanju Džombića za pemijera RS, ali je on Dodikov lični izbor, kome niko ne smije otvoreno da se usprotivi. Njih dvojica su u brojnim inkrimisanim poslovima, a Džombić, kao ministar finansija, zna sve o novčanim transakcijama koje je mimo zakona izvršio Dodik kao premijer RS”, kaže naš izvor. Uz Džombića, kao kandidat za premijera pominje se i Slavko Mitrović.

Kada je bez po muke “poravnao” Radojičića, Dodikov Orkestar za sahrane nastavio je sa “sprovodima”, te je “kremiran” sadašnji šef poslaničkog kluba SNSD-a u Narodnoj skupštini Željko Mirjanić, koji je svojevremeno bio generalni sekretar DPS-a. Njegov pepeo je razvejan na sedmo mjesto na kandidatskoj listi za parlament RS u izbornoj jedinici Banjaluka, dok se Perica Rajčević, šef Radojičićevog kabineta i poslanik iz Hercegovine, uopšte ne nalazi na kandidatskoj listi za Narodnu skupštinu RS, iako je na prošlim izborima bio nosilac liste za izbornu jedinicu šest (Trebinje). Rajčeviću je ponuđena brojka slična Mirjanićevoj, ali je on za razliku od banjalučkog kolege, imao digniteta da odbije nominaciju. Uz njih su stradali još mnogi, a podatak da od 41 poslanika koliko ih trenutno ima SNSD u NSRS čak njih 13 nije na listama, dovoljno govori sam za sebe.

Dodik je amortizovao svaku Radmanoviću pobunu kandidujući ga za člana Predsjedništva BiH. Nakon što mu je urnisao ljude, Dodik je Radmanoviću poklonio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, jer je siguran da ovaj neće praviti probleme u stranci ako pobijedi na izborima. “Ukoliko izgubi, Radmanović tek tada neće ništa preduzimati iz prostog razloga što neće htjeti da bilo koga povuče sa sobom u ambis”, tvrdi naš sagovornik.

Radmanović je svojim ljudima za poniženje kao naknadu obećao dobre poslove ako ponovo bude izabran za člana Predsjedništva BiH.

(zurnal.info)

Rekonstrukcija zgrade Vlade u Sarajevu koštala nas je više nego novogradnja hotela sa pet zvjezdica iako je u početku bilo planirano da samo jedan sprat ima grijanje. Na telefonima i namještaju se ipak nije štedjelo pa je kupovan najskuplji dostupan na našem tržištu. Slično je i sa svjetlima u raznim bojama. Tako ovu zgradu krasi i nekoliko odlika bordela odnosno hot linea. Naravno, najskupljeg na svijetu. U drugom nastavku priče donosimo detalje nabavke namještaja, telefona i rasvjete

Kada je došlo vrijeme da se zgrada opremi i iznutra pokazalo se da su naše vlasti pravi stručnjaci za unutrašnji dizajn. Odvojili su dva i po miliona za ormare, stolove, tepihe i ostale stvari koje rad čine ugodnijim te naglasili da se cijela procedura požuri jer useljenje već kasni. Da bi to postigli zanemarivali su i zakone i propise.

PRIRODNO SKUP NAMJEŠTAJ

Sarajevska kompanija Forma 77 očito se nije trebala naći na spisku dobavljača pa je njihova ponuda automatski odbijena zbog “neprirodno niske cijene”. Oni su se ponudili da sav namještaj dostave za manje od dva miliona maraka.

- Ne znam kako su mogli reći da je neprirodna cijena kada ja imam uzorke tog namještaja – kaže Dubravko Huzbašić iz Forme 77 koji je nedavno dobio rješenje u kojem se nalaže da se cijeli postupak vrati na početak.

Kaže da mu ona sada ništa ne znači jer je već prošlo tri godine, zgrada je namještena, a namještaj plaćen drugoj firmi po cijeni pola miliona većoj od njegove. Ovaj slučaj istraživala je i SIPA ali ni od toga nema posebne koristi. Jedino što bi mogao uraditi jeste da traži izgubljenu dobit ali Huzbašić rezignirano kaže da to vjerovatno neće uraditi i da od tada gotovo nikako ne učestvuje na javnim pozivima.

Kasumović kaže da je najbolje ponuđače birala sedmočlana komisija iz nekoliko državnih tijela i da je pobjednička kompanija utjecala na njih.

- Izlobirali su moju komisiju. I na mene su vršili pritisak – kaže Kasumović i dodaje da je MOS Tradingu poništio dodijeljeni posao jer su lažno predstavljali domaće proizvode: Oni su rekli da će za 45 dana napraviti i montirati namještaj. Prvo, ovakav namještaj se ne proizvodi nigdje u BiH, a drugo oni su tada imali osam uposlenih pa nije nikako bilo moguće da to urade.

On kaže da je sačekao odluku Ureda za razmatranje žalbi i tek onda potpisao ugovor.

- Šta bih da sam čekao dvije godine? Još ne bismo uselili u zgradu – kaže Kasumović koji zgradu danas opisuje kao “malo neekonomičnu” zbog prevelikog prostora potrošenog na liftove i hodnike.

ELITNO I UGODNO

Očito su uključeni stručnjaci u ovaj projekat, koji su usput rečeno za te usluge naplatili više od 200.000 maraka uz svoje redovne plate, željeli napraviti jednu skladnu zgradu pa nije bio red da uz polumilionsko vanjsko osvjetljenje unutra bude loše dizajnirani namještaj. Eh sad, kada je sve na evropskom nivou ne bi bio red da se administracija koristi neki bezimenim jeftinim telefonima iz Kine. Nabavljeni su vjerovatno najskuplji telefonu na tržištu od preko tri stotine maraka po komadu, a trebalo ih je ni više ni manje nego 900 komada.

Analizom karakteristika navaljenog modela telefona za isti se navodi kako je pogodan za tradicionalne call centre, te sukladno tome revizija smatra kako je trebalo razmotriti nabavu različitih vrsta telefonskih aparata, gdje bi značajan broj bili telefoni s manje opcija (tehničkih karakteristika), a sukladno stvarnim potrebama većine uposlenika koji su smješteni u Zgradi prijateljstva, piše u izvještaju revizora.

Kasumović objašnjava da je sve već ranije bilo predviđeno projektom i da se nije moglo mijenjati bez obzira na cijenu.

Oprostite na našoj nastranosti ali vanjsko svjetlo koje mijenja boju i telefoni za call centre više podsjećaju na bordel ili hot line nego na zgradu najozbiljnijeg državnog tijela.

(zurnal.info)

Mostarsko preduzeće "Ceste", neodoljivo podsjeća na protočni bojler. Novac koji ova kompanija dobija od Direkcije za ceste FBiH, kao naknadu za održavanje regionalnih puteva, samo prolazi preko računa, da bi završio kod privatnih kompanija koje su angažovane kao podizvođači radova, često bez tendera i precizne cijene njihovih usluga pokazuje izvještaj Ureda za reviziju institucija u FBiH.

U prošloj godini od 12,2 miliona maraka, koliko je iznosio ukupan prihod kompanije, 2,18 miliona maraka plaćeno je privatnim kompanijama koje su bile angažovane za izvođenje radova na održavanju magistralnih cesta.

Ovdje ne bi bilo ništa čudno da se radilo o usko specijalizovanim i visokosofisticiranim poslovima , ali u praksi kooperanti su angažovani za najjednostavnije poslove, poput uklanjanja snijega tokom zime i posipanja soli, ili postavljanja zaštitnih mreža pored puteva.

Za šta onda 246 zaposlenih u ovoj kompaniji prima platu, pitanje je koje su postavili i revizori u svom izvještaju o poslovanju mostarskog preduzeća "Ceste" u 2009. godini.

"Nameće se pitanje potrebe angažiranja kooperanata u održavanju magistralnih i regionalnih cesta. U Društvu je 246 uposlenih, tehnički je opremljeno i ima dugogodišnje iskustvo u održavanju javnih cesta", navodi se u u revizorskom izbještaju.

Cestari sa viškom škole

Biti zaposlen u preduzeću "Ceste" izgleda je jako dobra stvar, naravno, ukoliko ste u dobrim odnosima sa čelnim ljudima ovog preduzeća.

Kako su utvrdili revizori , u ovom preduzeću se, kada je riječ o zapošljavanju , ne zamaraju formalnostima, pa manjak škole nije prepreka kao što ni višak obrazovanja ne garantuje manje naporan i bolje plaćen posao.

"Određeni broj uposlenika nema adekvatnu stručnu spremu koja se predviđa Pravilnikom. 75 uposlenih obavlja poslove za koje je predviđena stručna sprema veća za stepen, a ponekad i dva stepena obrazovanja (npr. PK uposlenik, radi na poslovima administrator blagajnik), a za to radno mjesto je predviđena SSS. Na drugoj strani 57 uposlenika radi na poslovima stručne spreme koja je za stepen niža od stepena obrazovanja koji uposlenici posjeduju (npr. SSS radi na poslovima Cestar 2, za što je predviđeno PK radnik) , navodi se u revizorskom izvještaju.

Pri tome, platu ne određuje stručna sprema, jer kako su utvrdili revizori, "uposlenicima se plaća obračunava po koeficijentu radnog mjesta na koje su raspoređeni".

Suvišni tenderi i ugovori

Posebno je zanimljiv način na koji su angažovani vanjski kooperanti. Kako su utvrdili revizori, u 2003. i 2004. godini Ceste Mostar su objavile javni poziv za izbor dobavljača za isporuku materijala i obavljanje usluga nakon čega su izabrane najpovoljnije ponude.

Nakon toga, u narednim godinama, na osnovu saglasnosti Direkcije za ceste FBiH produžavani su ugovori sa ranije izabranim kooperantima bez objavljivanja novog poziva. Na kraju su u preduzeću "Ceste" izgleda zaključili kako je raspisivanje javnih poziva za izbor najpovoljnijih dobavljača i izvođača radova samo nepotreban gubitak vremena, pa su nastavili sa angažovanjem "provjerenih" kooperanata.

"Poslovi sa određenim brojem dobavljača obavljani bez zaključenih ugovora uopće. Neki od takvih dobavljača su : Zotex Široki Brijeg, Graming d.o.o. Kiseljak, Separacija Prţine B.Grahovo, Tegrad d.o.o Grude, Barić d.o.o Kiseljak, Bakovići d.o.o.Fojnica;,BM Commerce d.o.o. Kiseljak, Buba commerc d.o.o.Vitez", utvrdili su revizori u svom izvještaju.

Novost u poslovnoj praksi je i način na koji su pravljeni postojeći ugovori sa kooperantima preduzeća "Ceste".

"Određeni broj ugovora zaključen je okvirno bez detaljno utvrđenih temeljnih elemenata ugovora: cijene. količine, uvjeta plaćanja i slično", utvrdili su revizori.

Izgleda da jesvrha ovakvih ugovora bila samo da upravu preduzeća "Ceste" podsjeti da svojim kooperantima prebaci onoliko novca koliko oni zatraže i kada zatraže.

Država nemoćna pred malim dioničarima

Ako je za angažovanje kooperanata u ranijim godinama kao opravdanje i moglo poslužiti da "Ceste" nemaju dovoljno vlastite opreme, taj problem je uglavnom riješen još 2007. godine kada je Vlada FBiH donaciju od Japana u vidu opreme za održavanje cesta, vrijednu 10,1 milion maraka dodijelila mostarskom preduzeću "Ceste".

Umjesto rješenja jednog problema, dodjelom ove opreme nastao je drugi problem. Vlada FBiH koja je većinski vlasnik u ovom preduzeću, sa 51 posto kapitala, logično je zaključila da bi ova nova oprema trebala biti uknjižena kao dodatni državni kapital, o čemu je još u decembru 2007. godine donešen zaključak Vlade FBiH.

Postojećim malim dioničarima u preduzeću "Ceste", koji trenutno imaju 49 posto vlasništva, ova ideja nikako se nije dopala, pa je skupština dioničara u decembru prošle godine glatko odbacila ovaj prijedlog Vlade FBiH.

Razlog je sasvim jednostavan, trenutno dionički kapital preduzeća je skromnih 1,6 miliona maraka tako da je 49 posto kapitala u rukama malih dioničara nominalno vrijedno 788 hiljada maraka.

Ukoliko bi u kapital bila uračunata i japanska oprema koju je obezbjedila Vlada FBiH u tom slučaju kapital preduzeća bi narastao na 11,7 miliona maraka od čega bi gotovo 11 miliona maraka bio državni kapital pa bi se procentualni udio u vlasništvu malih dioničara sveo sa sadašnjih 49 posto na manje od sedam posto, čime bi država preuzela potpunu kontrolu nad preduzećem.

Kako bi očuvali postojeći uticaj na poslovanje preduzeća, postojeći mali dioničari iskoristili su prednost koju im pružaju postojeći zakoni o dioničkim društvima po kojima je za sve ključne odluke, poput povećanja kapitala , neophodna apsolutna većina, odnosno glasovi dioničara koji imaju minimalno 67 posto vlasništva.

Postojećih 51 posto državnog vlasništva očigledno nije dovoljno da Vlada FBiH provede svoju odluku o knjiženju japanske opreme kao dodatnog kapitala u kompaniji.

Vlada FBiH sada samo može pokušati da "odobrovolji" dio malih dioničara, prije svega investicijske fondove koji drže 25,7 posto vlasništva , da podrže prijedlog Vlade FBiH, jer nema drugog načina da opremu koju je obezbjedila i zvanično uknjiži kao svoj kapital.

(zurnal.info)

Rekonstrukcija nekadašnje zgrade Izvršnog vijeća u Sarajevu koštala je više od planiranog, probijen je rok za završetak radova i opremljena je po najvišim mogućim cijenama, a kajmak su na kraju pokupili Grci. Danas se velika zgrada Vlade zove Zgrada prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine. To je prijateljstvo plaćeno najmanje četiri miliona maraka jer se upravo za toliku sumu mogla jeftinije renovirati. U nedavno objavljenom izvještaju o rekonstrukciji ove zgrade Ured za reviziju institucija BiH gotovo da nijedna od 40 stranica nije bez kritike načina izgradnje i namjernih ili slučajnih grešaka mjerenih od milion pa naviše.

Kako piše u grčkom planu, novac je naša vlast mogla potrošiti na modernizaciju infrastrukture, unaprijeđenje proizvodnih ulaganja, modernizaciju javne uprave i samouprave, usmjeravanje na ekonomske nejednakosti i razvoj jedinstvenog ekonomskog prostora, podrška obrazovanju i stručnom usavršavanju te administrativnom znanstvenom potencijalu...

Nigdje nije rečeno da se sav ili većina novca mora potrošiti odjednom i za jednu stvar ali su naši političari nekako shvatili da bi obnavljanje zgrade u kojoj se danas nezadovoljni dodijeljenim prostorom “guraju” brojna ministarstva moglo objediniti sve navedene namjene. Onako, “od oka”, je procijenjeno da bi rekonstrukcija mogla koštati 12 i po miliona eura – oko devet grčkih i više od tri naša. Do početka radova ukupna cifra je bez nekog posebnog razloga a i objašnjenja narasla za još četiri miliona eura, doduše samo grčkih. Cijena renoviranja po kvadratu dostigla je skoro tri hiljade maraka za svaki od 12.500 kvadrata. što je za po hiljadu maraka po kvadratu skuplje od novogradnje preko puta u kojoj će biti hotel sa pet zvjezdica! Od tada su stvari u ovom projektu bez velikih problema nastajale i nestajale. Tako i Zajednički upravni odbor koji je trebao nadgledati radove nikada nije formiran.

Tijekom revizije nismo uspjeli u cjelosti saznati prave razloge o tome zašto Zajednički upravni odbor nije nikad formiran (dobili smo određena pojašnjenja kako je donator procijenio kako bi to iziskivalo značajna finansijska sredstva), piše u izještaju revizije.

 DOMAĆI – GOSTI 2:3

Već je tada bilo jasno da će sve odluke donositi isključivo Grci bez puno mogućnosti da upravljamo barem sa svojih šest miliona maraka. Sve komisije za izbor ponuđača imale su po tri predstavnika Grčke i po dva iz BiH. Većina odluka donošena je sa dva glasa za domaće i tri za strane firme.

Stoga nije ni bilo čudno kada je za pobjednika konkursa izabrana grčka građevinska firma Domotechiki, iako je domaći Unioninvest imao dva miliona jeftiniju ponudu! Tender je tri puta poništavan sve dok nije izabrana grčka firma. Čak je i nadležnost komisije bila sporna jer su njeni članovi počeli ocjenjivati ponude iako u tom trenutku još uvijek nisu bili zvanično imenovani od Vijeća ministara.

Unioninvest se tada nije žalio niti se javno govorilo o ovome jer je po pravilima Evropske Komisije i programa PHARE zabranjeno komentarisati javne natječaje.

Šutnja Unioninvesta se ubrzo isplatila. Grci su baš njih izabrali za podizvođača radova iako je u javnom pozivu izričito pisalo da se takva vrsta ugovora zabranjuje!

Vijeće ministara ponovo je pogazilo vlastitu riječ i odobrilo pravljenje zajedničke kompanije Unioninvesta i Domotechikija. U stvarnosti su se Grci samo u papirima vodili kao izvođači. Cijeli je posao uradio domaći Unioninvest a razliku u cijenama od oko dva miliona eura grčka kompanija je uzela bez da su zakucali ekser u renoviranu zgradu.

VIŠAK OD DVA MILIONA

Dva “čista” miliona očito nisu bila dovoljna, pa blagonaklono Vijeće ministara krajem decembra 2006. godine dodaje još dva miliona maraka za “višak radova” i produžava rok za završetak radova za još tri mjeseca. “Neko” je greškom u projektu grijanje stavio na samo jedan sprat umjesto na sve! Očitu grešku projektantske firme Vlada je nagradila dodatnim novcem i vremenom. Uz sve ustupke i 66 nepredviđenih stavki radova, izvođač je opet uspio probiti rok za kraj radova. Umjesto u februaru 2007. godine zgrada je dobila certifikat o konačnom prijemu u augustu 2008. godine.
- Zgrada se nije smjela otvoriti prije one u Banjoj Luci i zbog toga smo imali probleme sa Špirićem – kaže Fuad Kasumović, zamjenik ministra finansija i treći po redu nacionalni koordinator HIPERB projekta.

Premijer Nikola Špirić tada je prvo rekao da zgrada tone a zatim i da puca kako bi navodno dobio na vremenu. Na kraju se završetak radova morao požuriti jer je sve moralo biti završeno prije posjete tadašnjeg grčkog premijera Kostasa Karamanlisa. Zanimljivo je da Domotechiki u vrijeme Vlade Karamalisa redovno dobija javne projekte a grčki mediji su ga nezvanično povezivali sa vlasnicima ove kompanije.

Kako samo useljenje u objekt nije nastupilo od početka računanja garantnog roka to se može zaključiti kako objekt nije korišten u punom kapacitetu u garantom roku kako bi se testirala njegova funkcionalnost i kvalitetu izvršenih radova, piše u izvještaju.

Čini se da ni osnovne matematičke funkcije ne idu baš najbolje našem premijeru i ministrima pa su najjednostavniju tabelu od osam stavki sabrali pogrešno! Neko se u računici zanio pa u neutrošena sredstva dodao oko 120.000 nepostojećih maraka. Grešku je ispravio Ured za reviziju ali ni oni nisu uspjeli da isprave sve računovodstvene greške. Kažu da je saradnja sa uposlenim na projektu bila solidna.
- Problem međutim predstavlja činjenica da se radi o višegodišnjem projektu i da je vidljiva značajna fluktuacija uposlenih u projektu, te česte izmjene nacionalnih koordinatora (tri nacionalna koordinatora) o čemu je pisano i u Izvješću. Također želimo ukazati i na problem računovodstvenog praćenja od samog početka pa sve do završetka projekta koje se nije vršilo na jednom mjestu o čemu smo također pisali u našem izvješću – kažu iz državnog Ureda za reviziju.

U narednom nastavku priče donosimo detalje nabavke namještaja, telefona i rasvjete. Najskuplje, obavezno.

(zurnal.info)

Čelnici SNS-a dostavili su Centralnoj izbornoj komisiji BiH potpuno falsifikovan Izvještaj o poslovanju, u kojem su „zaboravili“ čak 34 opštinska odbora

 Pred svake izbore javnost se obasipa informacijama iz stranačkih redova kako će se u kampanju uložiti «sredstva u skladu sa zakonskim normama», «skromno i bez pretjerivanja»..., uz isticanje da «crnih» para nema. A kada se oglasi startni pištolj, počnu da se dime ražnjevi sa kojih muču, bleje, skiče... volovi i ostala stoka sitnog zuba, dok se ispod šatri (ali ne i sa ražnja) oglašavaju raznorazne turbofolk i turboopanak zvijezde i zvjezdice, glasajući se poput oderane marve i mameći birače na još jednu grupnu seansu, dobro zalivenu alkoholom i masnim pečenjem, nakon koje im se mamurluk i stomačne tegobe javljaju svakodnevno u naredne četiri godine.

NA ZENIČKOM LEBU

Koliko se para spiska u «približavanje» biračima, niko ne zna, ali je, bez sumnje, riječ o desetinama miliona. U kampanjama se asfaltira, postavlja rasvjeta, dijele marke (od 20-50), ogrijev, brašno, ulje, šećer, krompir, sapuni..., majice, olovke, blokčići, upaljači..., sve što padne na pamet «kreativnim» šefovima kampanja. Plaća se nakon izbora iz budžeta opština, entiteta, države..., namještaju se tenderi, naduvavaju fakture, obezbjeđuju unosni poslovi...Kada bi istražni organi samo malo zagrebali u ovoj ravni otkrili bi strašne prevare i milionske pronevjere, zbog kojih bi dobar dio zvaničnika, da je države, godinama bio na «lebu» iz Zenice, Tunjica, Foče... Niko i ne pomišlja da se pozabavi brojnim nelegalnim predizbornim poslovima, tako da će i u kampanji koja je već počela biti spiskani milioni, a svi će tvrditi da su utrošili novca koliko im je zakon dozvolio.

Vrzinom kolu nigdje kraja, jer novoformirane partije, koje proklamuju «borbu protiv kriminala», «iskorjenjivanje korupcije»..., «higijenu» svake vrste, mahom nastaju na «crnim» parama, održavaju se zahvaljujući njima i na taj način najbolje demantuju ne samo svoje stavove i isprane platforme, već i pokazuju svu besmislenost sopstvenog postojanja. Jedna od takvih je i Srpska napredna stranka, prije dvije godine osnovana u Republici Srpskoj, kćerka-firma mnogo veće i snažnije SNS iz Srbije na čijem kormilu su Toma Nikolić i Aleksandar Vučić, dojučerašnji vatreni šešeljevci, koji su preko noći navodno promijenili ćurak i postali mete netom zaboravljenog idola i ideologa mržnje i zločina. Vučić i Nikolić se posljednjih nedjelja svako malo kunu da nemaju ništa sa kriminalnim klanovima, da se bore za čast, čest i poštenje, da ne znaju ko je ubijen po Šešeljevom nalogu, ali da znaju da je naručivao ubistva (?), o čemu su oni, eto, zaboravili da obavijeste nadležne organe u državi u kojoj se bore za vlast?! «Pošteno», nema šta. Posebno ako se zna da i stranka-kćerka ima sve veze sa kriminalnim klanovima u Republici Srpskoj, da je potpuno u njihovim rukama i na zločinačkim jaslama i da to, naravno, Ocima iz Beograda ni najmanje ne smeta. Šta više, oni su tu bulumentu i izabrali polovinom maja ove godine.

Nakon što su zasjeli «na funkcije», politički klovnovi iz SNS-a su se već vidjeli u entitetskim i državnim foteljama i, kao što to i priliči «nebeskim vizionarima», krenuli sa koruptivnim i kriminalnim aktivnostima. Cifra, za ovdašnje prilike, nije velika, (nekih stotinjak hiljada konvertibilnih maraka), ali je šokantno da su se Adam Šukalo, predsjednik SNS, i njegov tim «Supermena» usudili da Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK BiH) dostave potpuno falsifikovan Izvještaj o poslovanju ove političke partije u periodu februar-april 2010. godine. Tim više, jer je Služba za reviziju finansijskog poslovanja u svom Izvještaju za 2008.-u godinu, utvrdila da «Srpska napredna stranka nije ispoštovala odredbe člana 11. stav (1) Zakona o finansiranju političkih stranaka, jer ne vodi evidencije o svojim prihodima i rashodima». Umjesto da poprave propuste, u SNS-u su u prijavi za izbore CIK-u, iznijeli čitav set netačnih i falsifikovanih podataka, tako da je za očekivati da Komisija najozbiljnije preispita njihovo učešće na izborima u oktobru.

VIDIMO SE NA FACEBOOKU

Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», iz SNS-a su obavijestili CIK da oni uopšte nemaju «organizacione dijelove nižeg nivoa», odnosno Opštinske odbore, što je notorna laž. Istina je da imaju formirana 34 Opštinska odbora, od kojih većina ima kancelarije, telefone (čiji iznosi samo u Banjaluci dostižu visinu od 500 KM mjesečno), internet... i druge troškove . Tragikomično je da većina «nepostojećih» OO SNS ima svoje profile na Facebook, sve sa fotkama sa osnivačkih skupština i raznoraznih krkanluka, koji su plaćeni crnim parama. Istina je i da su Šukalo i njegovi mentori nakon preuzimanja stranke raspustili OO Banjaluka, Brčko i Dubica, te da im je 12 odbora otkazalo poslušnost, ali to ne znači da su nestali i da nisu bili dužni prijaviti i njih i novac koji obrću. Prema podacima do kojih je došao «Žurnal», SNS ima zakupljene kancelarije u Banjaluci, Doboju, Prijedoru, Derventi, Brčkom, Bijeljini, te još dvadesetak opština, ali nijedan od troškova za ove prostore nije prikazan u Izvještaju stranke. U Doboju je, (prema Ugovorima koji su u našem posjedu i koji su potpisano u ime tamošnjih OO SNS), zakup 160 KM (plus PDV), u Istočnom Sarajevu je 250 KM, u Brčkom 250 KM... Ovi troškovi se ne podmiruju preko računa stranke, te je jasno da SNS radi na crno i sa crnim parama, koje nisu u legalnim tokovima.

U izvještaju koji je predan CIK-u nisu iskazani ni prihodi od priloga fizičkih lica i članarine ostvarene u opštinskim odborima. Iz blagajničkih naloga vidljivo je da je jedno lice i to u dva navrata uplatilo značajne donacije SNS-u, koje uveliko premašuju zakonski limit. Tako je «poštovalac» SNS-a iz Novog Sada u februaru i aprilu ove godine platio 5 hiljada eura u kešu stranci, ali taj novac nije prikazan u predizbornom finansijskom Izvještaju.

Moglo bi se nabrajati unedogled, ali je bitno naglasiti da nisu prikazane ni isplate aktivistima stranke, koje su sve odreda bile u kešu i na koje nisu plaćeni pripadajući porezi, a radi se o nemalim svotama ( od 400-1000 KM mjesečno i to u više navrata). Oni koji su novac primili uredno su potpisali Izjave o tome, ali traga u knjigama nema. Kao što nema traga ni novcu plaćenom za usluge štampanja pristupnica, letaka, iznajmljivanja prostora za održavanje skupova (samo za jedan skup u Banjaluci, prostor je plaćen 2.500 KM u kešu), računa za hranu i piće, kupljenu opremu, struju, vodu...

Ukupan promet za pomenuta tri mjeseca, prema Šukalu i njegovim trabantima je svega 5.235 KM, a ukupni rashodi u tom perodu su 4.646 KM. Radi se o nevjerovatnoj drskosti, jer je samo za kirije u ovom periodu isplaćeno oko 18 hiljada KM. To je ujedno i najjači dokaz da SNS radi na crno, finansirajući se u najvećoj mjeri novcem iz nelegalnih poslova.

Takvu praksu ustanovio je bivši predsjednik Luka Kecman, sadašnji član predsjedništva SNS-a, a nastavio je Šukalo, koji ga je naslijedio. Kecman je od nekolicine članova užeg vrha SNS-a opominjan da djeluje nezakonito (o čemu postoje tonski zapisi sa sjednica), ali je lažni knez sve primjedbe odbijao, tetralno ističući svoju «istorijsku» dimenziju, koja je završila tako što ga je Šukalo sa nekoliko banjalučkih i beogradskih hohštaplera na Skupštini stranke isprašio bez milosti. «Kneza» je zamijenio fićfirić koji je nastavio sa nelegalnim poslovanjem i falsifikovanjem dokumentacije.

Kompletna dokumentacija o kriminalnim radnjama u SNS-u dostavljena je nadležnim tužilaštvima i CIK-u.

Portparol Centralne Izborne komisije (CIK) BiH Maksida Pirić izjavila je za "Žurnal" da će ova institucija otvoriti istragu o finansijskom izvještaju SNS dostavljenom CIK-u.
- Ukoliko postoji osnovana sumnja u neko veće kršenje o tome će CIK zauzeti stav. Nije isključeno da preduzemo određene mjere, ukoliko se to utvrdi, kazala je ona.

ADAM ŠUKALO: TOLIKO JE ŠKAKLJIVO DA NE BIH DIRAO

Prema informacijama, koje su mi potvrđene iz više izvora, a i prema dokumentima koje posjedujemo, vi ste predali netačan finansijski izvještaj CIK-u za februar, mart i april ove godine?
- Ja stvarno ne znam o čemu vi govorite, to je onako potpuno tema o kojoj, prije svega, nisam mislio da ćemo da razgovaramo. Naravno, ona je aktuelna u smislu finansiranja političkih stranaka, ali stvarno ne znam o čemu govorite. Morao bih da se sastanem sa vama, pa da vidim o čemu je riječ.
Mogu vam pojasniti...
- Bilo kakvu komunikaciju na temu  koja je vrlo, vrlo škakljiva ne bih uopšte otvarao... Ne znam otkud vam uopšte takva informacija, ali mogu vam reći da to nije istina, a sa vama bih volio u četiri oka da se sastanem. Naravno, vi kao profesionalac, a ja kao neko ko predstavlja SNS, da razgovaramo o tome... U suštini, ne mogu da vjerujem uopšte da takva tema može da bude. Prema tome, ako me pitate za komentar, apsolutno to demantujem, ali volio bih stvarno da vidim o čemu je riječ.
U vašoj finansijskoj prijavi za mjesece koje sam pomenuo navodite da nemate niže oblike organizovanja, odnosno opštinske odbore, a imate 34 odbora. Dovoljno je ući na facebook i vidjeti da imate odbore širom RS...
- Dobro. O kom izvještajnom periodu je riječ?
Februar, mart, april 2010. godine...
- Tačno je, tada su se završavali samo mjesni odbori. Poslije smo zaokruživali opštinske odbore i 15. maja smo imali Izbornu skupštinu. Tada je bilo tako, je li. Znači, nismo zaokružili proces, taj proces je trajao.
Zar niste trebali, na primjer, navesti kroz finansijske knjige da su plaćane, po ugovorima, kancelarije stranke u, recimo, Doboju, Brčkom, Banjaluci... To u vašim finansijskim izvještajima ne postoji!?
- Ja stvarno ne znam kakvom vi to dokumentacijom raspolažate. Pogotovo je neozbiljno da to radite telefonom. Ja sam vrlo ozbiljan čovjek i nema problema da sve ono što mi date na uvid komentarišem, ali ne mogu komentarisati nešto što ne vidim.
Na kraju krajeva, možemo da zakažemo termin da se vidimo, da napravimo intevju, da kako god želite obradimo tu temu potpuno, ali na ovaj način to stvarno nije prihvatljivo.
Pitate me o nečemu što ja apsolutno ne znam.
Vi ste predsjednik stranke koji je potpisao taj izvještaj, ne znam koga bih drugog mogao pozvati?

Možete mene da pozovete, možete da pozovete generalnog sekretara SNS-a, ali nije stvar u tome da neko izbjegava da priča o toj temi, već nije moguće o tome razgovarati telefonom. Vrlo je ozbiljno pitanje i ja se iskreno nadam da vi shvatate odgovornost u tom smislu da pokrećete takvo pitanje, da o tome moramo pričati argumentima, a ne ovako telefonom.

 

ŠUKALO (drugi put): MOŽDA JE NEKO ZLOUPOTRIJEBIO PEČAT

Razgovor sa Šukalom završen je dogovorom da se tog dana (30.07., op.aut.) “nađemo u četiri oka” i da on odgovori na naša pitanja. Dva časa nakon što je Šukalo čvrsto obećao da će nam se javiti, pozvali su iz SNS-a.

- Ovdje Ljubiša Aladžić, generalni sekretar SNS-a. Predsjednik mi je rekao da vam se javim.

Ne znam što biste se meni javljali?!

- Pa vi ste nešto razgovarali sa predsjednikom, pa mi je on rekao da vam se javim.

Uopšte ne vidim razloga da meni iznosite vašu komunkaciju sa vašim predsjednikom. To je nešto što me se ne tiče. Kada je, pak, razgovor sa g. Šukalom u pitanju, on je obećao da će se javiti do 18. časova.

- Znači vi želite da se predsjednik javi?

Da, po dogovoru.

Adam Šukalo, predsjednik SNS-a, javio se dvadesetak minuta prije isteka dogovorenog vremena i demantovao da je falsifikovan izvještaj poslao CIK-u. “SNS se finansira u skladu sa zakonom i finansijski izvještaj je poptuno tačan i validan u svakom smislu”, rekao je on. Govoreći o poslovnim prostorima stranke u kojima se nalaze njeni opštinski odbori, Šukalo je rekao da on nije potpisao te ugovore, navodeći da od 15 maja, otkako je on na čelu stranke, ne postoje takvi ugovori. On je još istakao da za tu “dokumentaciju uopšte ne zna”.

“Vi meni govorite nešto što ja ne znam i što ne postoji u arhivi SNS-a. Finansijski izvještaj za taj period sastavljao je bivši generalni sekretar Aleksandar Popović, koji ga je i potpisao”, rekao je Šukalo.

Očito je da Šukalo i ne zna šta je potpisao, premda je za samo nekoliko časova uspio saznati da ima odbore, ali da, kako tvrdi, nema ugovore za kancelarije.

“Niko te ugovore nije potpisao u ime SNS-a. Možda je neko zloupotrijebio pečat”, rekao je on.

Taj “vrlo ozbiljan čovjek” je u vrlo ozbiljnim problemima, jer će morati CIK-u BiH da objasni otkud stotinjak hiljada maraka za finansiranje SNS-a, te kako je moguće da ni dio tog novca nije prikazan u finansijkom izvještaju, već je riječ o potpunom falsifikatu.

 

ALEKSANDAR POPOVIĆ, bivši generalni sekretar SNS-a: UKAZIVAO SAM NA NEZAKONITOSTI

Da li ste u vrijeme kada ste bili generalni sekretar ukazivali na nezakonite finansijske transakcije bivšem predsjedniku Luki Kecmanu?
- Da, o tome postoje zapisnici sa sjednica Predsjedništva stranke, postoje i fono zapisi. Još od prošle godine, od sjednice Predsjedništva koja je održana u Zvorniku sam ukazivao da nije moguće da se na ovaj način vrše finansijske transakcije i da je potrebno da se za sve finansijske transakcije donose odluke na Predsjedništvu stranke, koje je po Statutu jedino ovlašten organ za donošenje odluka o trošenju stranačkih sredstava.
Šta je g. Kecman na to rekao?
- Tvrdio je da organi stranke nemaju o tome šta da odlučuju, da su to njegove odluke. Članovi organa stranke su upoznati sa tim, a nas par se nije slagalo sa takvim pristupom. G. Kecman je tvrdio da su to njegove odluke, iako nema pravo da donosi takve, i da on stoji iza njih.
Da li ste upoznali novo rukovodstvo sa svim tim?
- Naravno, novo rukovodstvo je od prvog trenutka bilo upoznato sa svim ovim problemima. Međutim, do današnjeg dana nije napravljena nikakva primopredaja niti sam ja kao bivši generalni sekretar dobio bilo kakakv akt o razrješenju. Poslednja dva mjeseca ja insistiram da se primopredaja izvrši, jer ne želim da nosim hipoteku iz prethodnog mandata.
Prema dokumentima koji su u posjedu Žurnala jasno je da je g. Šukalo potpisao falsifikovan izvještaj koji je predao CIK-u!?
- Oni su o tome trebali da vode računa od onog momenta kada su preuzeli dužnost. Trebalo je da sa bivšim predsjednikom stranke sjednu i izvrše zakonitu primopredaju i na osnovu toga sačine izvještaj. Iz kojih razloga je sadašnje rukovodstvo prihvatilo takav finansijski izvještaj, oni će morati da odgore.
Ni vama nisu vratili opremu koju ste platili sopstvenim novcem!?
- Nisu, ja sam nekoliko puta odlazio i razgovarao s njima o tome, postoje dokumenti koji potvrđuju da sam tu opremu kupio svojim novcem i posudio stranci, ali oni nemaju namjeru da mi je vrate. Ako je ne vrate, pokrenuću sudski spor.

(zurnal.info)

Bio sam u „zapadnom krilu“ podstanarskog stana kada mi je kolega Omer iz svog prognaničkog „ovalnog ureda“ poslao poruku– Ganić, navodno, oslobođen.

Ubrzo je stigla potvrda. Ejup u srijedu stiže u Sarajevo. Sa djecom. Gospođa Fahrija iz Zapadnog krila „Vile Ganić“ izvijestila je javnost da su se Ejup, Emina i Emir zaželjeli pite:

„Naručili su da im napravim buredžike i krompirušu“, kazala je gospođa Ganić za četvrtu stranicu Dnevnog avaza.

Nekako u isto vrijeme, oglasio se i uvaženi Mustafa Cerić. Na petoj stranici novine sa logom zmaja ustvrdio je da „od vremena Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića, autonomnost suverene države BiH nije bila na težem ispitu kao u slučaju Ejupa Ganića“.

„Za razliku od Husein-kapetana Gradaščevića, kojeg je Beč izručio Istanbulu, odakle se nikad više nije vratio u svoj voljeni Gradačac, Ejup Ganić je imao sreću“, dersio je Mustafa ef .

Licemjerno, dragi Mustafa. Licemjerno. Prije samo 17 dana bio si u Potočarima, na, kako kažeš, najtužnijem polju koje BiH pamti. Klanjao si dženazu žrtvama genocida. Tog dana ih je ukopano 775. I sad, eto, njihova žrtva, njihovi životi, za tebe nisu simbol odbrane BiH koliko je to Ejup Ganić. Za tebe, dakle, ni otac niti brat mog kolege Omera, ni još 8 hiljada drugih Bošnjaka ubijenih u Srebrenici nisu branili autonomiju BiH. Nisu, po tebi, autonomiju branili ni oni koji su pod ljiljanima poginuli '92. Ni oni koji širom Bosne izginuše '93., '94. i '95. godine. Za tebe je žrtva samo Ejup.

Ni one četiri godine rata nisu za tebe, Mustafa Ceriću, bile „najteži ispit autonomnosti BiH“. Najteži su, tvrdiš, bili oni dani dok se Ejup po londonskim hotelima družio sa svojom djecom i branio od optužbi za ratni zločin.

Po tebi, ni onda kada je na sarajevskom aerodromu zarobljen Alija Izetbegović, nije bio najteži ispit autonomnosti BiH. Najteži dan i najteži ispit za BiH, po tebi je došao osamnaest godina poslije, kada je na londonskom aerodromu uhapšen Ejup Ganić.

I samo je, dakle, Ejup Ganić ravan Huseinu kapetanu Gradaščeviću. Samo je Ejup ravan prvom borcu za nezavisnu BiH, kojeg su u avgustu 1834. godine ubile Osmanlije. U Istanbulu. U gradu u kojem su ti, Mustafa Ceriću, dva stoljeća poslije ubistva „Zmaja od Bosne“, izjavio da je „Turska naša majka“.

Kažeš još u novini sa logom zmaja, da je Zmaja od Bosne „našoj majci Turskoj“, izručio mrski Beč. Isti onaj Beč u kojem si, u Mariahilfe strasse, svom sinu kupio stan. Da i u Beču ne bude podstanar.

(zurnal.info)

Budžetska rezerva za interventno korištenje iznosi 4 posto od 16.280.000 KM ukupnih sredstava - ravno 651.200 konvertibilnih maraka. Ova sredstva trebala bi se koristiti ukoliko se neki od budžetskih korisnika nađe u nepredviđenim teškoćama, kao i za vanredne situacije kao što su požari, poplave... Međutim, upravo u te svrhe se ne koristi, već služi predsjedavajućem Vijeća ministara Nikoli Špiriću i njegovom zamjeniku Draganu Vrankiću da se dokazuju u svojim rodnim mjestima.

BEZ SMETNJI

Posebno je interesantan način raspodjele ovih sredstava: prema Službenom glasniku BiH (broj 11, strana 7) pomenutih 651.200 KM raspoređeno je na tri dijela, i svako sa svojim komadom radi šta hoće.

«Iznos iz člana 1 ove Odluke dijeli se na tri dijela, tj. predsjedavajući i dva zamjenika predsjedavajućeg mogu raspolagati iznosom od po 217.066 KM na godišnjem nivou», navodi se u Odluci o prenosu ovlaštenja predsjedavajućuem i zamjenicima predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH za interventno korištenje budžestke rezerve. Samo u ovoj zemlji je moguće da se pojedincima na vlasti daju ovolike pare da sa njima rade šta hoće i to bez ikakve kontrole.

«Za upotrebu sredstava iz stava 1 ovog člana ovlaštena lica će donositi pojedinačne odluke», navodi se dalje u dokumentu, čime se potvrđuje da Špirić, Vrankić i Sadik Ahmetović (ranije Tarik Sadović) jedan drugom neće praviti smetnje pri raspodjeli ovih para. Uz sve to, za njihov utrošak nije im potrebna nikakva odluka niti odorenje bilo koje institucije. Majstorski, nema šta.

Upravo ovakva situacija omogućila je Špiriću da se isprsi u svom selu i tako potvrdi onu narodnu da nisi uspio dok te tvoji seljani ne priznaju. Stoga je Špirić promptno reagovao i donio odluku da potpomogne nabavku presa za nekoliko drvarskih sela, među kojima je i Gornja Prekaja iz koje je potekao.

«Odobravaju se sredstva (...) u iznosu od 19.422 KM u svrhu nabavke presa za baliranje sijena i prskalica za navodnjavanje radi pomoći stanovnicima u povratničkim naseljima Bunčevac, Gilijakovići, Gornja Prekaja i Brda», navodi se u Špirićevoj odluci (SL. glasnik BiH, broj 15, 05.07.2010. g.). Tako sada povratnici mogu da presuju i baliraju sijeno po Špririćevom rodnom selu i ljeti i zimi. Fabrike gdje bi se mogli zapositi otvorit će se u nekom paralelnom univerzumu. Jasno je da Špirić, dok je bosonog trčakarao po Prekaji, nije volio da sakuplja sijeno, još manje da kosi i vodu nosi, te je sada odlučio da modernizuje Gornje Prekaje i da ima da se balira i presuje.

U SLUČAJU NUŽDE

Uz sve to, dobro će proći i firma iz Laktaša «Agrokop», kod koje prese i prskalice, kako je to Odlukom izričito navedeno, moraju biti kupljene.

Špirić je rano pobjegao iz Prekaja i to u Bosnaski Petrovac, gdje je završio gimnaziju. Kako je to vrlo značajan istorijski podatak za ovu zemlju, Špirić je 1.500 KM prebacio Branku Despotu za štampanje monografije «50 godina gimnazije u Bosanskom Petrovcu». Nema sumnje da će Špirićeva slika u monografiji biti najveća i u koloru.

Pokazao se interventim i Dragan Vrankić, Špirićev zamjenik i Ministar finansija. On interventnim sredstvima iz budžetske rezerve finansira izgradnju mokrih čvorova.

«Odobravaju se sredstva za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Budžeta institucija BiH ... u iznosu od 5.000 KM Mjesnoj zajednici Trebižat za izgradnju mokrog čvora i renoviranje prostorija», navodi se u Odluci objavljenoj u Službenom glasniku BiH (26.01.2010. g.). Bitno je da ima mokri čvor u mjesnoj zajeednici u Trebižatu, za koju 99,999 posto građana BiH nikad nije čulo. Ali jeste Vrankić.

On podržava i Lađare i to one iz Čeljeva. Njima je uplatio 2.000 KM za nabavku sportske opreme, a po nekoliko hiljada dobile su brojne klape u čijoj pismi Vrankić uživa.

Merhametli Sadović

Za razliku od Špirića i Vrankića, Tarik Sadović je, u vrijeme dok je bio ministar, najviše novca iz budžetske rezerve davao za pomoć «Merhametu», dok je Sadik Ahmetović 5.000 KM izdvojio za realizaciju projekta «Srebrenica, mapa genocida».

Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
- Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.

I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.

Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste.
- Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.

Ispadamo budale

Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali.
- Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.

Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude.
- Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.

Svi smo mi nule

Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka.
- Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.

Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu.
- Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.

Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune.
- Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.

Pridruži se ili šuti

Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
- Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.

Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju.
- Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.

Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik.
- Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.

Dodika vole seljaci

Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena.
- Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu.
- To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.

(zurnal.info)

Tokom pet godina, od 2004. do kraja 2009.,iz budžeta na svim nivoima vlasti u BiH, za finansiranje političkih stranaka isplaćeno je ukupno 110 miliona maraka pokazuje najnoviji izvještaj Transparency International BiH "Finansiranje političkih partija u BiH".

Da li se ovih stotinak miliona maraka moglo upotrijebiti korisnije i šta se sve moglo napraviti ovim novcem u zemlji u kojoj je pola miliona zvanično nezaposlenih, drugo je pitanje.

Budžeti su i dalje, barem prema zvaničnim finansijskim izvještajima političkih partija, glavni izvor njihovog finansiranja.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja koje su stranke dostavile Centralnoj izbornoj komisiji BiH, u prošloj godini političke stranke u BiH ukupno su inkasirale 22,6 miliona maraka od čega je čak 18,5 miliona maraka ili 82 posto, došlo iz budžeta, dok članarine i prijavljene donacije fizičkih i pravnih lica očigledno čine zanemarljiv udio u prihodima stranaka.

Naravno, pravo na novac iz budžeta imaju samo stranke koje imaju poslanike u parlamentu pri čemu je pravilo, "više poslanika, više para".

Putevi novca koji prolazi kroz kase političkih stranaka u BiH ostaju jedna od većih misterija u svemiru.

Stranačke kase niko ne kontroliše

Dok svaka firmica registrovana kao dioničko društvo, po sili zakona, moraju objavljivati svoje godišnje finansijske izvještaje u novinama, i to ovjerene od strane nezavisnih revizora, bez obzira koliko mali bio njihov promet, političke stranke koje obrću milione maraka godišnje, ne polažu račune nikome.

- Postojeći zakoni ne obavezuju političke stranke da javno objavljuju svoje finansijske izvještaje. Stranke su jedino obavezne da svoje finansijske izvještaje dostave Centralnoj izbornoj komisiji BiH, koja opet nema načina da ih detaljno provjeri. Čak ni članovi stranaka ne znaju šta se dešava sa novcem, koliki su prihodi stranke, odakle dolazi novac, kako se troši, jer su ti podaci dostupni samo najužerm rukovodstvu stranke. Čak ni na stranačkim kongresima članstvu se ne podnose izvještaji o finansijskom poslovanju, kaže u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Drugi problem kod finansiranje političkih stranaka su problemi sa memorijom i zaboravnost odgovornih koji po pravilu zaborave da navedu i prihode "u naturi" iako ih zakon obavezuje na to. Potpuno je svejedno da li je neko političkoj stranci poklonio 12.000 maraka u gotovini ili im je besplatno ustupio poslovni prostor, jer u oba slučaja radi se direktnom ili indirektnom prihodu stranke.

Iz budžeta na tekuće račune poslanika

Posebna priča su poslanički klubovi u parlamentima za čiji rad se izdvaja novac iz budžeta. Teoretski, ovaj novac je namjenjen za pokrivanje troškova vezanih sa obilazak terena i održavanje kontakta sa "izbornom bazom" narodnih predstavnika.

Slučajno, ova oblast nije precizno definisana zakonima i propisima pa iako na prvi pogled djeluje nevjerovatno, ovaj novac dobrim dijelom direktno završava na tekućim računima poslanika.

Kako se navodi u izvještaju TI BIH, iz budžeta Republike Srpske za finansiranje poslaničkih klubova u prošloj godini izdvojeno je 1,19 miliona maraka od čega je gotovo polovina, 435 hiljada maraka direktno završila na tekućim računima poslanika.

Kao stranka sa najviše poslanika u Narodnoj skupštini RS, SNSD je od 1,19 miliona maraka u 2009. godini izdvojenih za finansiranje poslaničkih klubova, dobio 592 hiljade maraka da bi potom na tekućim računima poslanika SNSD-a završilo 231 hiljada maraka.

Slična situacija je i sa finansiranjem poslaničkih klubova u drugim parlamentima u BiH, ali kako nema jasnih propisa onda je i prebacivanje novca na tekuće račune poslanika zakonito.

- Poslanički klubovi jednostavno nikome ne podnose izvještaj o tome kako su utrošena dobijena sredstva, niti ih na to obavezuje zakon što samo potvrđuje da kada je riječ o finansiranju političkih stranaka u BiH ne postoji niti minimum transparentnosti, kaže Srđan Blagovčanin.

Kako se odužiti donatoru

Pitanje kako se finansiraju političke stranke, odakle dolazi novac i kako se troši nije čisto akademsko jer odavno je poznato da "nema besplatnog ručka".

Tajnovitost koja okružuje novčane tokove kroz stranačke blagajne logički nameće pitanje šta zauzvrat dobijaju javni i tajni finansijeri političkih stranaka.

- Suštinska manjkavost postojećih propisa je što se oni fokusiraju samo na prihode a ne i na troškove političkih stranaka. A kontrola troškova je najefikasniji način da se utvrdi koliko stvarno novca dolazi u neku stranku i odakle. Nemoguće je da stranka prijavi ukupan prihod od milion maraka a da potroši dva miliona jer to onda znači da je milion "viška" stigao ilegalnim kanalima i nije prijavljen. Kako trenutno stvari stoje stranke nemaju razloga za zabrinutost jer niti ko kontroliše njihove troškove a kada i prijave da su prekoračili zakonski limit kod prihoda kazne su simbolične tako da im se isplati i platiti kaznu koja je maksimalno 10.000 maraka , smatra Srđan Blagovčanin.

Koliko košta predizborna kampanja

Kako bi se barem okvirno utvrdilo koliko novca zaista imaju i troše političke stranke u BIH, iz TI BiH najavljuju detaljan monitoring utroška novca za medijsku propagandu tokom predizborne kampanje u septembru.

- Organizovaćemo detaljan monitoring promotivnih sadržaja stranaka u štampanim i elektronskim medijima i potom svake sedmice objavljivati koliko taj medijski prostor koji su zakupile stranke košta po tržišnim cijenama, kako bi se dobila barem okvirna cijena stvarnih troškova predizborne kampanje i potom to uporedili sa ciframa koje će stranke navesti u svojim finansijskim izvještajima, najavljuje Srđan Blagovčanin.

Iako je malo vjerovatno da će se stranke nešto zabrinuti zbog otkrića da njihova predizborna kampanja košta više nego što to oni tvrde, njihovi birači moći će mirnije spavati znajući da stranke za koje namjeravaju glasati nisu sirotinja.

Najveće čudo nakon Gospe i piramida

Kada se radi o parama, onda među strankama u BiH postoji neviđeno razumjevanje i saglasnost.

U zemlji u kojoj se vladajuće političke stranke ne mogu četiri godine dogovoriti o bilo čemu i gdje je sporno sve, od popisa stanovništva, imenovanja direktora različitih agencija, državnih praznika, zakona o državljanstvu, državne imovine, referenduma, budžeta, nadležnosti države i entiteta, ove godine desilo se čudo, najveće u BiH nakon ukazanja Gospe u Međugorju i otkrića piramida u Visokom.

Bez ikakvih problema u Parlamentu BiH je u izbornoj godini dogovorena je izmjena izbornog zakona kako bi se za 50 posto povećao maksimalni iznos donacija koje strankama mogu dati pravna i fizička lica.

Tako bi umjesto dosadšnjih osam, ubuduće maksimalni iznos donacije za pravna lica tokom jedne godine bio povećan na 15 prosječnih plata u BiH što znači na 12.000 maraka godišnje.

Ovog puta niko se nije pozivao na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, nije bila sporna ustavna nadležnost države niti je entitetsko glasanje bilo problem. Da je ovakav entuzijazam vlast pokazala kod usvanja zakona i reformi koje su preduslov za ulazak u EU, BiH bi do sada već bila članica Evropske unije.

(zurnal.info)

ČIN PRVI

Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“

Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.

Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“

Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.

ČIN DRUGI

Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.

„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.

Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.

Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.

ČIN TREĆI

Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.

Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?

ČIN ČETVRTI

„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.

„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.

Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.

Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.

ČIN PETI

Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.

ČIN ŠESTI

U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.

(zurnal.info)

Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.

DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...

“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.

Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.

Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.

BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI

Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).

Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.

PRANJE PREKO OPTIME

Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.

Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.

To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.

SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA

Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.

NJEFTEGAZINKOR?

U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.

RUSKE FIRME SNABDJEVAČI

Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.

Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)