Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

Prije više od devet godine Borka Ožegović je brutalno ubijena u svojoj kući u mjestu Ribnik kod Mrkonjić Grada, udaljenoj nekoliko stotina metara od masovne grobnice Bunarovi, gdje su zakopana tjela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići. Ubice Ožegovićke su iza sebe ostavile i previše tragova ali do dan danas ovaj slučaj nije riješen

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

INSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

 

Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora

Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat

Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:

1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?

Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.

Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka

Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo

Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,

• da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.

S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, napustio je londonski aerodrom i na putu je za univerzitet Buckingham , kaže za Žurnal njegova kčerka Emira Ganić. Nezvanična vijest da je Ganić uhapšen odnosno zadržan na londonskom aerodromu stvar je nesporazuma, kaže Emina Ganić, i dodaje da se on zadžrao na aerodromu ali da se nije radilo o hapšenju, što je kasno večeras putem medija potvrdio i sam Ejup Ganić.

- Ni ja još uvijek ne znam o čemu se radi. Mislim da je bila neka banalnost sa izgubljenim prtljagom ili nešto slično. Čula sam se sa bratom Emirom koji je sa njim i oni su već na putu za  Buckingham gdje je večeras ceremonija dodjele diploma njegovim studentima - kaže Emina Ganić i dodaje da je sve apsolutno u redu.

B92, međutim, tvrdi da je "Ganić pušten sa aerodroma uz objašnjenje da je to urađeno iz logističkih razloga", prenoseći izjavu Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova Srbije.

"Srpski Biro interpola je zbog toga zatražio zvanično objašnjenje", rekao je Dačić, prenosi B92.

"Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH, danas je bio nakratko zadržan na aerodromu u Londonu, ali će, zahvaljujući brzoj intervenciji i diplomatskim kontaktima, nesmetano obaviti aktivnosti zbog kojih je otišao u Veliku Britaniju. Tamo će noćiti i nesmetano se vratiti u Bosnu i Hercegovinu", izjavio je večeras za Agenciju Fena u Sarajevu izjavio portparol Ministarstva vanjskih poslova BiH Zlatan Burzić.

Uz napomenu da u vezi sa slučajem "Dobrovoljačka" za Ganićem nije na snazi međunarodna Interpolova potjernica, niti za bilo kojim bosanskohercegovačkim građaninom, portparol je kazao da je bh. ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj odmah po saznanju za Ganićev slučaj kontaktirao njega lično te Ambasadu BiH u Velikoj Britaniji kao i britansku ambasadu u Sarajevu. Kontaktiran je Foreign Office, kazao je Burzić.

On se nada da će preduzete aktivnosti lišiti sve bosanskohercegovačke građane potencijalnih sličnih neugodnosti.

Njegov daljnji komentar je da Velika Britanija i Srbija vjerovatno imaju neki bilateralni sporazum kao pravno uporište na osnovu kojeg se desio ovaj slučaj.

I ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović večeras je Feni prokomentirao da je Ganić bio na jedan sat u aerodromskom odjeljenju za dodatne provjere, ali i da se nije desilo ništa ozbiljno.

"Ništa neobično za aerodrome. Sve je uredu i on će se vratiti nesmetano", dodao je ministar.

Nezvanična informacija koja se pojavila oko 19 sati glasila je da je Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uhapšen u Londonu po potjernici Tužilaštva Srbije zbog slučaja “Dobrovoljačka”.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Srbijanski B92 prenio je da se Ganić trenutno nalazi na aerodromu i da je tu zadržan zbog provjere potjernice MUP-a Srbije, potvrdio je za B92 Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, gostujući u Vestima TV B92.

Prema riječima Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, on još uvijek nema nikakvih informacija o tome.

(zurnal.info/FENA)

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

“Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

“Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

“Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.

BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)

OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.

Predočen interni dokument u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke

 

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika postigao je najbolje rezultate u procesu privatizacije. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja gdje su vlasti na manje-više (ne)uspješan način državne firme pretvarale u privatno vlasništvo, Dodikov SNSD je privatizovao čitavu Republiku Srpsku. Materijalni dokaz kako je SNSD Milorada Dodika privatizovao Republiku Srpsku i kako se prema javnim dobrima odnosi kao prema vlastitoj prćiji, novinarima je ovih dana predstavio potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Javnosti je predočen interni dokument SNSD-a upućen svim opštinskim odborima ove stranke u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke, te da o tome dostave uzvještaj šefu SNSD-a Miloradu Dodiku.

KNJIŽICA BOJE TRULE VIŠNJE

U depeši koju je potpisao Dodik traži se da u roku od 20 dana Izvršni i Opštinski odbori svih lokalnih organizacija partije obave raspravu o djelovanju direktora preduzeća i javnih ustanova koje je postavio i imenovao SNSD po opštinama, te da se izvještaj naslovljen na predsjednika SNSD lično, dostavi u centralu, uz obaveznu ocjenu POZITIVNO ili NEGATIVNO. Uz pozitivnu ocjenu, stoji u uputstvu, ne treba obrazloženje, ali je ono zato obavezno ako neko od direktora nije ispunio očekivanje stranke.

U dokumentu je predsjednicima opštinskih odbora objašnjeno da prilikom analize rada SNSD-ovih direktora treba uzeti u obzir njihov opšti odnos prema stranci i odboru, obim zapošljavanja aktivista i članova SNSD-a , kao i da li su imali podršku lokalnog odbora ili kadrovske komisije. Na kraju depeše se navodi da sjednica Izvršnih odbora moraju biti zatvorene, a informacije prije i poslije sjednica ne treba da idu izvan kruga aktivista SNSD.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik Vukota Govedarica tvrdi da ovakvim ponašanjem i odnosom prema kadrovima koje je postavio na direktorke funkcije, SNSD podriva ustavno uređenje Republike Srpske, optuživši Milorada Dodika za stvaranje partijske države.

-SNSD zaboravlja na predizborno obećanje o zapošljavanju 40.000 ljudi, ali zaboravlja i da je tokom prošle godine u RS bez posla ostalo 26.000, a u januaru ove godine još 5.000 ljudi, rekao je Govedarica i upitao: “Da li umjesto znanja i iskustva prednost imaju oni sa partijskom knjižicom boje trule višnje?”

On je podsjetio da je SNSD u oktobru prošle godine zatražio od Vijeća ministara BiH da ovoj stranci dostavi izvještaj o svom radu.

-Zna se kome Vijeće ministara treba da podnosi izvještaj o svom radu, to je Parlamentarna skupština BiH, a ne svaka od parlamentarnih stranaka pojedinačno- rekao je Govedarica.

Odavno je poznato da u Banjoj Luci u javnim preduzećima, ustanovama i vladinim institucijama, prednost kod zapošljavanja imaju kadrovi koji su članovi SNSD-a, ili bliski rođaci direktora.

I PO BABU I PO ESENESDEOVCIMA...

Žurnal je već objavljivao podatke o sveprisutnom nepotizmu koji cvjeta pod okriljem SNSD-a, a jedan od drastičnih primjera je već zaboravljeni slučaj direktorice Centra za socijalni rad u Banjoj Luci Borke Vukajlović, koja je prije dvije godine u ovoj ustanovi udomila gotovo pola familije.

Vukajlovićeva je prvo zaposlila svog brata od tetke kao ličnog šofera, zatim njegovu snahu, nakon toga i svog starijeg sina, profesora fizičkog vaspitanja, a potom i njegovog najboljeg prijatelja, po struci profesora geografije, da radi sa maloljetnim prestupnicima.

Komentar SNSD-a na račun ponašanja vječite direktorice Centra za socijalni rad Borke Vukajlović, koja tu dužnost I dalje obavlja, došao je od gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića: "Ne znam je li tačno da je u Centru zaposlila sve te članove svoje porodice, ali ukoliko je to tačno, moram da kažem da sam apsolutno protiv takvih stvari i uvijek sam bio."

Davidović je to rekao, ali nije učinio ništa, kao što nije učinjeno ništa po tom pitanju ni kada se zna da u Javnom RTV servisu RS, RTRS, radi oko 40 članova porodica raznih šefova sektora i ranije zaposlenih radnika, da direktori masovno zapošljavaju svoje srodnike u javnim ustanovama i preduzećima, Poreskoj upravi, Fondu PIO, Vladi RS…

Nepotizam, kao ekskluzivitet SNSD-a i dalje cvjeta, po čemu je Republika Srpska zaista bolji i uspješniji entitet u BiH. Kada je nepotizam u pitanju, zaista se ostvarila Dodikova krilatica - RS je bolji dio BiH!

 

 

VASIĆEVO PRIZNANJE

Reagujući na objelodanjivanje ovog dokumenta, izvršni sekretar Glavnog odbora SNSD Rajko Vasić je poručio da se SDS “nepotrebno miješa u unutarstranačke stvari i organizacionu tehnologiju SNSD-a”, ističući da SNSD ne radi ništa ilegalno, ni protiv interesa građana.

Na optužbe Govedarice, da SNSD od Republike Srpske "pokušava napraviti privatnu i jednostranačku republiku", Vasić je rekao da SDS "maše papirima koji su internog karaktera, pokušavajući da javnost ubijedi u nešto što je suprotno onome što čitava javnost zna i što i sami rade u SDS-u".

"SNSD ne radi ništa što je ilegalno, niti što je protiv interesa građana, nego provjerava kako su koji ljudi koje je predložio SNSD obavljali svoj posao i to je, naravno, i u interesu građana da se provjeri", rekao je Vasić, faktički priznajući stvarne namjere svoje stranke da zapošljavanjem pridobije podršku građana.

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka, rezultati su opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender. U prvom dijelu priče istražujemo kako je moguće izabrati ponuđača u Republici Srpskoj čiji lijek uopšte nije registrovan a pritom je za 400.000 maraka skuplji od najpovoljnijeg

Više od 300 miliona maraka bespotrebno se potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, rezultati su istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za nabavku sanitetskog materijala prošle godine izabrao je ponudu čak 400.000 maraka skuplju od druge koja je odbačena iako je državni Ured za razmatranje žalbi uvažio prigovor i naredio entitetskom Fondu da poništi svoju odluku. Štaviše, ponuđeni serum u trenutku odobravanja tendera bio je tek u procesu registracije kod Agencije za lijekove.
- Razliku u parama je uzeo neko nadležan da to proturi – kaže otvoreno Anđelko Kozomara, direktor kopmanije Farmaprom čija je ponuda odbijena jer navodno nisu imali odgovarajuće lijekove i dodaje kako je zdravstvena korupcija u ovom entitetu uzela previše maha: Radim ovaj posao 15 godina i ovo su lopovi koji se rijetko sreću.

Može i bez dozvole

Serumi Farmaproma zaista nisu odgovarali onima koje je Fond tražio ali Kozomara tvrdi da su ti serumi zastarjeli i da se više nigdje ne koriste. Imaju ih samo rijetki dobavljači i koštaju više.

U svojoj žalbi nije birao riječi kritike entitetskog Fonda.
- Obrazloženja Odluke kojom se naš prigovor odbacuje, a u kojem su ljudi napisali: Da bi laboratorije mogle same da pripreme tražene otopine, moraju biti opremljene potrebnim hemikalijama, vagama, laboratorijskim posuđem, konduktometrom i pHmetrom, što naše transfuzološke laboratorije nemaju. Ovdje normalnom čovjeku zastane pamet: Kako su te laboratorije dobile dozvolu za rad ako nemaju laboratorijsko posuđe? Pa, čak i kada bi ove budalaštine i bile tačne zar nabavka tog laboratorijskog posuđa ne bi koštala Ugovorni organ manje od 400.000 KM, koliko se namjerava platiti Krajinalijeku više od naše ponude!?, napisao je Kozomara u svojoj žalbi.

Direktorica Zavod za transfuzijsku medicinu RS-a Gordana Guzijan nije željela razgovarati o ovom tenderu. Objasnila nam je kako Zavod nema ništa sa tenderom i kako je za sve nadležan Fond zdravstvenog osiguranja i dodala: Ko su ponuđači da određuju šta ćemo nabavljati?

Također nije željela razgovarati niti o favoriziranju Krajinalijeka odnosno Biognosta i poprilično nesusretljivo prekinula naš razgovor. Objašnjenje koje smo dobili od Radeta Blagojevića, izvršnog direktora sektora za ugovaranje roba i usluga i sistema javnih nabavki samo potvrđuje nelogičnosti Zakona o javnim nabavkama.
- Ukoliko niko od ponuđača nema registrovan lijek onda su svi ravnopravni i bira se najbolji – kaže Blagojević i dodaje da se u tom slučaju čeka registracija lijeka.

On tvrdi da svaka kompanija, pa i Farmaprom dobije tendere u kojima su najbolji ponuđači te da Kozomara može da zaboravi na povlašten status koji je navodno imao dok je njegov brat bio direktor banjalučkog kliničkog centra.

Kozomara je jedan od rijetkih učesnika tendera koji je spreman javno govoriti i čovjek kome je, narodski rečeno, prekipilo. Drugi vlasnici uglavnom prešute nepravdu ili u krajnjem slučaju ulože žalbu bojeći se reakcije nadležnih ili su i sami bili pobjednici tendera pod sumnjivim okolnostima. Sa druge strane, veći tenderi se uglavnom podijele na nekoliko dijelova koje dobiju različite kompanije kako bi se smanjilo nezadovoljstvo i naizgled ispoštovale procedure.

Razmetanje optužbama

Za odbijanje najpovoljnije ponude uvijek se može pronaći izgovor: od navodne nepotpune dokumentacije, nedovoljno velikog godišnjeg prometa i još niza sitnica kojima se nepodoban ponuđač može diskreditovati. Da stvar bude gora, sve se to može uraditi “po zakonu”.

Primjeri žalbi banjalučke firme Co.medprom to najbolje pokazuju. Oni su na tenderu za nabavku vakcina za Fond zdravstvenog osiguranja RS odbijeni jer nisu dostavili potvrdu o registraciji vakcina mada to u prvom pozivu nije bilo niti potrebno. U međuvremenu je Fond promijenio pravila tendera ostavljajući nedovoljno vremena ponuđačima da promijene svoje ponude, umjesto sedam dana kako piše u zakonu.
- Da smo imali dodatni rok sigurno smo i mi mogli pribaviti ponudu koja bi imala za ponuđenu vakcinu odgovarajuće Rješenje o registraciji..., piše u žalbi Co.medproma. U njihovoj drugoj žalbi na nabavku materijala za Klinički centar u Banjoj Luci prihvaćeni su samo dijelovi žalbe dok su drugi ponovo dodijeljeni ranijim pobjednicima iako je Ured za žalbe naredio ponavljanje čitavog tendera.

Pregledajući desetine žalbi koje stižu Uredu za razmatranje žalbi BiH jasno je da se uloge zadovoljnih i oštećenih neprestano mijenjaju. Kompaniju koja dobije jedan tender kritikuje druga koja ga nije dobila a već na sljedećem su učesnici isti a uloge promijenjene. Kozomaru, koji danas žestoko kritikuje one koji tendere odobravaju, prije samo nekoliko godina, uglavnom ti isti ljudi, kritikovali su zbog ugovora sa Kliničkim centrom Banja Luka gdje je direktor tada bio njegov brat Risto. Naknadno je sudskim vještačenjem utvrđeno da Farmaprom nije nanio štetu banjalučkom kliničkom centru.

Međusobne optužbe između trgovaca, proizvođača i zdravstvenih institucija gotovo su svakodnevne. Kozomara je u svojoj žalbi iznio nekoliko optužbi na račun Gordane Guzija.
- Sve što je Ugovorni organ napisao...su proizvoljne, neistinite i netačne ocjene Gordane Guzijan koja dobija dobru proviziju od Biognosta. Čak i kada bi bilo tačno da je te nekakve smiješne i u svim transfuzijama svijeta nepoznate klonove koje navodi Guzijanka da je ponudio Biognost mi kao ponuđač nemamo nikakvih mogućnosti da provjerimo da li je to zaista tačno ili je to samo jedna u nizu njenih izmišljotina, piše u Farmapromovoj žalbi.

Slučajevi za sud

U izvještaju udruženja Tender, koje su osnovali nezadovoljni ponuđači, stoji da se navođenjem imena proizvođača i proizvoda u neravnopravan položaj stavljaju drugi proizvođači. Ovakve primjedbe nalaze se u većem dijelu žalbi koje smo analizirali.
- Veoma je bitno istaći konstatacije i mišljenja pojedinih ponuđača iz FBiH, koji ukazuju na moguće značajne zloupotrebe i na koruptivnim osnovama, kao posljedice prakse ugovornih organa da se nenavođenjem robnih stavki kao vrijednosti LOT-a, već navođenjem konkretnog lijeka ili pak, vrste pakovanja koje ima samo jedan proizvođač ili uvoznik, obezbjeđuje protežiranje takvog ponuđača, bez obzira na nerealnu visinu cijene ponude.

Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u toku prošle godine sklopio je najviše otvorenih ugovora sa Krajinalijekom i Pharmanovom Bel te Phoenixom iz Bijeljine i ti su postupci bili zatvorenog tipa bez objave. Ovaj Fond sa preko milijardu maraka koje godišnje potroši na javne nabavke ipak radi transparentije prema mišljenju organizacije Tender.

Iako oštećeni ponuđači imaju mogućnost sudski tražiti pravdu to se rijetko dešava i uglavnom sve završi na žalbama. Kozomara trenutno ima pet sudskih procesa na koje čeka. Prvi, koji je pokrenuo još 2007. godine na red Suda BiH će doći tek 2011. godine.
- Tužilaštva nisu spremna da vode te istrage. Komplikovano je jer vladajuća struktura postavlja ljude. Javne nabavke su smišljene da neko uzme novac – tvrdi Kozomara.

Uredi za reviziju također su zaduženi za praćenje regularnosti javnih nadmetanja i mogu bez žalbe ili prijave da kontrolišu zdravstvene institucije. Međutim, to se dešava jako rijetko.

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS, Kancelarija za reviziju institucija BiH i Ured za reviziju institucija u FBiH, posebno zabrinjava činjenica da se kontrole ne vrše redovno, niti detaljno, npr.: kontrola KC Univerziteta u Sarajevu vršena je za 2006. godinu; KC Banja Luka za 2007. godinu; Zavod zdravstvenog osiguranja kantona Sarajevo 2003. godine; Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH 2007. godine i Fonda zdravstvenog osiguranja RS takođe 2007.godine, kaže izvještaj o javnim nabavkama u zdravstvenim institucijama.

Te jedni, te isti

Klinički centar Banja Luka u analiziranom periodu je tokom devet prvih mjeseci prošle godine od 206 ugovora čak 90 dodijelio bez prethodne objave, što je tekako predstavljalo značajan prostor za moguće zloupotrebe i nabavke robe po nerealno višim cijenama, svakako i na koruptivnim osnovama, navodi se u izvještaju Tendera.
- Ovo tim više, jer je prisutna i praksa dodjeljivanja većeg broja ugovora istim dobavljačima. Tako je najveći broj ugovora je potpisan sa preduzećima: Đaković eksport import d.o.o. iz Banja Luke i to četiri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, a jedan sa objavom, dok su dva putem otvorenih postupaka; TGT a.d. iz Laktaša, tri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i četiri putem otvorenih postupka; Siemens-om d.o.o. iz Sarajeva, jedan putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i jedan sa objavom, dok su dva provedena putem otvorenih postupka, i jedan pregovarački bez objave itd.

Banjalučki centar veoma često nije navodio koliki su iznosi tih ugovora i uporno je odbijao dostaviti izvještaje udruženju Tender a često nisu navođene niti karakteristike robe. Iz Tendera tvrde da je to dovelo i do tri puta većih cijena ponuđača. Tako su poništene 43 nabavke, pri čemu je posebno nelogično poništavanje 27 konkurentskih zahtjeva bez prethodne objave, što pored ostalog, može i da govori o neuspješnom dogovaranju sa poznatim ponuđačem o visinama ponuda.

Rajko Kecman iz udruženja Tender smatra da bi se javnim objavljivanjem svih žalbi na stranicima Ureda za razmatranje žalbi smanjio prostor za manipulacije i povećala transparentnost svih javnih nabavki.
- To smo tražili od Ureda ali oni to još uvijek ne rade i to je najveći problem. Sve te žalbe ostaju negdje u ladicama – kaže Kecman.

Njegova organizacija nastavlja pratiti regularnost javnih nabavki, posebno u zdravstvu pa će biti zanimljivo vidjeti da li će se transparentnost povećati a razlike u cijenama smanjiti do njihovog sljedećeg izvještaja.

U nastavku priče o tenderskoj pohlepi donosimo primjere iz Federacije.

(zurnal.info)

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu

Vanredni izbori za načelnika opštine Bileća pokazali su da udružena opozicija može zbrisati vladajući režim Milorada Dodika, uprkos činjenici da on u svojim rukama drži sve instrumente - od materijalnih do onih kojima se efkasno može pritisnuti, zaprijetiti, ucijeniti... Bilećka pobjeda dala je opoziciji snažan zamah, ali je krajnje upitno da li će se on znalački iskoristiti, odnosno da li će djelovati kao čvrst kohezioni faktor ili, pak, biti posljednja tačka na kojoj su se kako tako susreli interesi protivnika laktaškog režima?!

BILEĆKI SLUČAJ...

Zvuči paradoksalno, ali u ovom trenutku realnije je da Bileća bude prva i ujedno zadnja destinacija na kojoj su skupa boravili opozicioni šefovi, od Mladena Bosića, preko Mladena Ivanića i Milanka Mihajlice, pa sve do Dragana Čavića i Zdravka Krsmanovića. Utoliko više, jer su bilećki izbori imali i svoju tamnu stranu koja kaže da pojedinci iz pobjedničke Koalicije Zajedno za Bileću nisu tokom predizborne kampanje dozvolili kandidatu, kasnijem izbornom prvaku, Draganu Babiću da prisustvuje skupovima nekih opozicionih partija, koje nisu bile dio ozvaničene grupacije. Ova naopaka i nakazna politička logika mogla je urušiti Babićeve šanse, ali se o tome ćutalo, jer su se svi plašili odijuma javnosti, ukoliko sukobi izbiju na površinu na mikroprostoru, kakav Bileća jeste. To nikako ne znači da je rečena politička perverzija adaktirana i da će oni koji su progutali pilulu žuči pristati da u oktobru sliste cijelu bocu osporavanja u ime pobjede opozicionih snaga. Posebno što je nesporno da su Babićevoj pobjedi itekako doprinijeli i glasovi Krsmanovićeve Nove Socijaističke partije, Čavićevog DP-a, Pokreta za Hercegovinu Nikole Sekulovića..., što ni na koji način ne umanjuje vrijednost rezultata javno proklamovane Koalicije koju su činili SDS, PDP i SRS. Dapače.

DRAGAN ČAVIĆ (DS): Nećemo biti fleka za ljepljenje nečijih frustracija

Gdje je u ovom trenutku opozicija i da li postoji minimun oko kojeg se opozicione stranke mogu okupiti?

-Minimum sigurno postoji, ali je problem što opozicija još nije sjela zajedno niti je pokušala išta da napravi. U suštini, izglada da u poslednje vrijeme traju neki razgovori između SDS-a i PDP-a, ali je to, prema mom mišljenju, kontraprodukitivno i ne znam koliko će to proizvesti koristi ako se ne uključe i ostali politički akteri. Bilo bi logično da se kompletna opozicija, i parlamentarna i vanparlamentarna, udruži, da definiše zajednički politiku i pristup i postigne određene zajedničke ciljeve u odnosu na vladajuću koaliciju.

Ako postoji, koji bi to minimum bio, jer ga do sada niko nije saopštio?

-Minimum je postizanje dogovora oko kandidatura i dogovoriti zajednički odnos prema vladajućem režimu i koaliciji na vlasti.

Da li postoji mogućnost da dođe samo do dogovora u vezi sa kandidaturama za člana Predsjedništva i predsjednika RS i da li na tom minimumu opozicija uopšte može funkcionisati?

-To nije realno. Možda za neke da, ali za mene to nije prihvatljivo. Prije svega, očigledno je da u opoziciji imamo diferencirane stavove u vezi sa nekim političkim pitanjima. Na kraju krajeva, ja sam otišao iz SDS-a zbog neslaganja sa dijelom politike te stranke. O takvim stvarima se sigurno politički nećemo dogovoriti, ali postoje jedan broj stvari o kojima se možemo dogovoriti- iz sfere ekonomsko-socijalnih pitanja, borbe protiv korupcije i kriminala, pa i nekim političkim pitanjima.

Da li imate osjećaj da SDS i PDP hoće da vas izbace iz političke igre i da su dosadašnji razgovori u opoziciji, u stvari, bitka za lidera opozicije?

-Ne mogu da tvrdim, ali je očigledno da između PDP-a i SDS-a postoji neka vrsta bitke za lidera opozicije, što je jalova bitka, nepotrebna. Nama treba ujedinjena opozicija sa više konstruktivnih aktera, a ne opozicija sa jednim liderom koji diktira uslove. Nemoguće je na toj koncepciji graditi opoziciju. Čini mi se da postoji ta vrsta odnosa između ove dvije stranke, koje sebe smatraju velikim, za sada i jesu, jer se ne može reći da nisu. Ipak, može im ta “veličina” zaslijepiti oči pa da od drveta ne vide šumu.

Da li postoji mogućnost da DP sa svijim kandidatima izađe na izbore na svim nivoima, ukoliko ne dođe do dogovara sa ostalim opozicionim strankama o minimumu o kojem ste govorili?

-Mi smo, prije svega, raspoloženi da zajednički sa ostalima definišemo koncept opozicione politike, opozicione borbe i opozicionog političkog nastupa prema strankama vladajuće koalicije. Ako toga nema, ako nismo ravnopravni učesnici i ako neki misle da će sa nama, kao s flekom, krpiti neke svoje odnose ili neke svoje lične ili ne znam kakve frustracije, odnosno lične animozitete, onda je potpuno jasno da ćemo mi i za pojedinačne kandidature ići sa svojim kandidatima. DP ima personalno snažne kandidate, koji mogu ravnopravno da se nose sa kandidatima i najvećih političkih stranaka, naročito na pojedinačnim funkcijama – za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.

Koliko je realno da vi i Bosić sjednete za isti sto i dogovorite se o svim ovim stvarima?

-Što se mene tiče, to uopšte nije problem. Mi ne možemo miješati lično i političko. On je šef svoje stranke, ja sam takođe šef stranke koja me je birala za predsjednika. Ja imam odgovornost prema vlastitoj stranci i nemam prava na sujetu u političkim odnosima i ne miješam te dvije stvari. Želim sa svima sjesti i na ravnopravnoj osnovi razgovarati, a to ne znači da ćemo razgovarati o ličnim odnosima.

Vidljivo je da u opoziciji još ne postoji čvrst stav da režim mora da ode!?

-Očigledno je da dio opozicije kalkuliše, pod neki m hipotetičkim pretpostavkama – ko će, kuda će, šta će, i jedna apsolutna želja za učešćem u vlasti, pod bilo kakvim uslovima, može kod dijela ljudi proizvoditi tu vrstu kalkulacije i nedovoljno čvrstog pristupa i nedjelovanja u pravom opozicionom smislu.

 SVAK' SA SVAKIM...

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu, koji totalitarnim metodama i teškom zloupotrebom finansijskih resursa, policije, sudstva i svih ostalih institucija ovog entiteta čini sve kako bi se održao na vlasti i zaštitio opljačkano. Prije svega, ne postoji jasan i čvrsto definisa stav u svakoj od stranaka ponaosob da postojeći režim mora da ode, što ukazuje da u opoziciji ima i onih koji bi da dio koalicionog kapaciteta sačuvaju i za postizborne dogovore sa trenutno vladajućom oligarhijom. Takvo djelovanje samo dodatno generiše ionako duboko ukorijenjeno nepovjerenje i erozivno djeluje čak i na najmaglovitiju najavu zajedničkog istupa.

Jednostavnije rečeno, najveća prepreka uspjehu opozicije na predstojećim oktobarskim izborima nisu Milorad Dodik i njegov orkestar za sahranu ove zemlje i svih naroda u njoj, već sama opozicija. Preciznije, njeni lideri za koje su rogovi u vreći kompaktno i složno društvo. Bilo bi nekorektno kao jedinog krivca izdvojiti bilo koga od njih, jer svaki ponaosob iz čisto ličnih i politikantskih (nikako političkih) razloga daje značajan doprinos opstanku nepovjerenja i razvaljivanju i najmanje mogućnosti za zajedničko djelovanje. Matrica prema kojoj se glasovi protivnika režima jedino mogu okupiti oko zajedičkih kandidata za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS nerealna je i predstavlja patetičan pokušaj prikrivanja nespremnosti za dogovor o minimumu programskih načela sa kojima bi se izašlo pred narod i suprotstavilo mafijaškoj državi, koja je na djelu u ovom entitetu. To istovremeno znači da partijski i lični interesi imaju izuzetnu prednost naspram narodnih za koje se svi javno zalažu. I na kraju krajeva, to znači da opozicioni lideri uopšte nisu svjesni užasa trenutka koji se ovdje živi i u kojem nakot okupljen oko Dodika vrlo uspješno i intenzivno implementira staljinistički koncept upravljanja ljudskim resursima, koji im koriste isključivo za polurobovski rad i široku pljačkašku upotrebu, tokom koje im kanibalistički pohotno proždiru meso, uz supu od preostalih koski.

MLADEN BOSIĆ (SDS): Razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama

Smatrate li da postoji minimum oko kojeg opozicija u RS može da se okupi i da li je taj minimum dogovor oko zajedničkih kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH?

-Na osnovu razgovora koje smo imali do sada mislim da neće biti nikakav problem da se definišu kandidati koji bi bili prihvatljivi za najširi krug opozicije. Znači, ne vjerujem da će problem biti sama imena kandidata. Problem ostaje eventualna forma koalicije, odnosno da li će to biti tehnička koalicija, koja će isključivo imati cilj da skupi što više glasova sa svih strana, ili će biti programska, koja onda mora ponuditi glasačima neki program za koji traži podršku.

SDS se zalaže za, prije svega, programsku koaliciju koja treba da definiše najosnovnija pitanja, uz obećanje građanima da će ih ispuniti ukoliko glasaju za njih.

Koja su to pitanja?

-Ne želim o tome da licitiram prije nego što razgovaram sa potencijalnim koalicionim partnerima, jer ne bih želio da na bilo koji način doprinesem eventualnoj nemogućnosti sastavljanja koalicije. To ostaje stvar koju ćemo definisati u međusobnom razgovorima. Međutim, ta pitanja moraju biti od suštinskog značaja za budućnost RS, a većina tih pitanja u ovom vremenu se nameće sama od sebe - moraju se ponuditi definitivno jasna načela borbe protiv korupcije i kriminala, koji jeste jedan od osnovnih problema društva, preko ekonomije, zdravstva i svih ostalih segmenata koji su od interesa za građane.

Stiče se utisak da među opozicionim strankama ne postoji čvrst stav da aktuelni režim treba da ode s političke scene. Slaže te li se sa takvim utiskom i da li SDS ima takav jasan politički cilj?

-Mi smo stranka koja se bori za dolazak na vlast i zato promovišemo svoje ideje i to je osnova razgovora oko stvaranja koalicije. Smatram da takvu tezu puštaju pojedini stranački lideri, koji bi na osnovu te sumnje željeli, na neki način, da dobiju bolje pregovaračke pozicije. To jednostavno nije realno. Ja ne znam šta bi mi još trebalo da uradimo, pa da shvate da zaista hoćemo zajedničkim snagama da dođemo do nove i bolje vlasti u oktobru.

Da li između vas i Ivanića postoji tiha borba za preuzimanje uloge lidera opozicije?

-Vidite, ja nemam nikakve liderske ambicije niti vidim osnovu da bi Ivanić imao liderske ambicije. Ovde se ne pravi liderska koalicija, već se pravi koalicija udruženih snaga. Jasno je da u eventualnu koaliciju SDS ulaže najviše, time što ima najveći broj svojih potencijalnih glasača. Prema tome, ovdje se ne radi o tome ko će biti, kao ime, lider opozicije. Takvog lidera neće ni biti u toj koaliciji. Radi se, prije svega, o odnosima koji treba da budu iskreni na nivou onoga oko čega se dogovorimo. Znači, ne postoji liderska pozicija za opozicionu koaliciju i ona se neće na takav način formirati.

Koliko buduće razgovore između SDS i PDP-a može opteretiti Ivanićev zahtjev da se u opozicionu koaliciju uključi i Dragan Kalinić, koji je nedavno izbačen iz SDS?

-Vidite, ja ne znam šta će biti politička budućnost Kalinića, u kojoj varijanti i hoće li se on uopšte naći na političkom tržistu u RS. Ukoliko Ivanić misli da Kalinića uključi u PDP, to je njegova lična stvar, to nije stvar SDS-a. Mi očekujemo da stranke koje razgovaraju o budućoj koaliciji ne podmeću klipove u točkove jedna drugoj, već da rade na zajedničkom interesu prikupljanja što više glasača.

Da li ste spremni sjesti sa Draganom Čavićem i razgovarati o kaoalicionom djelovanju, s obzirom na vaše lične animozitete?

-Mi, prije svega, razgovaramo sa parlamentarnim strankama i tu se ne radi o ličnom animozitetu niti ja mislim da bi imao pravo da vodim politiku na osnovu ličnog stava. Odnos prema svakoj stranci je odnos prema politici te stranke. Čavić je, na neki način, izabrao svoj politički put. Da imamo iste političke stavove on bi bio u SDS-u. Očigledno da on ima drugu politiku i to je njegovo pravo. Ja nemam ništa protiv toga.

Znači li li to da nećete razgovarati sa Čavićem?

-Rekao sam da u ovom trenutku razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama, a da smo, svakako, raspoloženi da se za sljedeće izbore napravi što je moguće šira koalicija oko dvije direktno birane funkcije.

NAJJAČI OPOZICIONI PIK

Da je tako, argumentuju fakti da se tek kreće u pregovore, s mišlju da ima i više nego dovoljno vremena, što je potpuno pogrešan pristup koji ukazuje na prekomotno ponašanje. Istina je da opozicija uveliko kasni sa početkom kampanje, jer je već odavno trebalo biti sve utegnuto (od kandidata do najmanjeg zajedničkog programskog imenitelja) i usmjereno protiv anticivilizacijskog režima, da je bilo čvrste volje za takvim djelovanjem. U BiH je sve moguće, pa čak i da se postigne dogovor u narednih dva mjeseca, pod uslovom da svaki od lidera prestane precjenjivati sopstvenu poziciju, što listom čine. A jedino je tačno da niko od njih ponaosob ne može srušiti kartel na vlasti, te da će se, ukoliko ne postignu minimum jedinstva, morati u naredne četiri godine zadovoljiti mrvicama, a «politika» će im se svesti na međusobne optužbe i tračeve o tome ko je kriv za opstanak tiranije, kriminala i svakog drugog zla koje totalitarni režimi poput aktuelnog nose sa sobom. Bio bi to strašan poraz, posebno zbog činjenice da je rejting ganga u galopirajućem opadanju i da svakodnevno gube na supstanci, što otvara ogroman prostor za djelovanje i pobjedu opozicije, ali udružene, a ne rascjepkane i međusobno duboko podijeljene. Stoga je vrlo bitno pravilno procijeniti trenutni kalibritet svake od opozicionih partija i njihove sadašnje pozicije, kako bi se i na taj način ukazalo na neophodnost kvalitetnog, sistemskog i strukturalnog koaliranja.

Najjači opozicioni pik je, bez dileme, Srpska demokratska stranka, koja je godinama bila u dubokoj defanzivi i sa statusom opozicije koja nije alternativa. SDS je posljednjih mjeseci uspjela da napusti tu krajnje nezahvalnu situaciju i vrati se u snažnom kapacitetu na političku scenu, o čemu svjedoči i velika zainteresovanost stranog faktora za njihovo djelovanje, koje se ogleda u značajnom broju susreta u ovoj ravni, održanih u posljednje vrijeme, među kojima su i oni sa američkim visokim zvaničnicima.

TRI FAKTORA

Tri su faktora koji su SDS vratili na scenu. Prvi je susret između Bosića i Dodika, održan prije nekoliko mjeseci, na kojem su dogovorili sve i svašta, a od čega nije ispoštovano ništa. Dodik je tada strance htio da zaplaši SDS-om, znajući da im se diže kosa na glavi od mogućnosti takve koalicije, dok je Bosić nastupio sa istom prijetnjom, tražeći na taj način da ga međunarodna zajednica uvaži kao partnera, što do tada nije bio slučaj. Više koristi je imao Bosić, jer su stranci ultrapragmatični i nastupaju pod geslom «nije vrijeme za gađenje», posebno u ambijentu kada i sami smatraju da je uslov svih uslova za bilo kakav napredak ove zemlje značajno slabljenje vlasti kartela, odnosno njihov odlazak sa vlasti nakon oktobra. Pobjeda opozicije u Bileći dodatno je učvrstila Bosića kao alternativu, a usekovanje glave Dragana Kalinića i definitivno je potvrdilo da je Bosić jedina SDS adresa na koju se vrijedi obraćati. (Kalinićevo orgijanje sa «utemeljivačima» SDS-a neće ovoj stranci nanijeti nikakvu štetu, još manje dovesti do daljeg osipanja, jer su «utemeljivači» mahom zombiji, koji bespomoćno urlaju sa smetljišta istorije). Pomenuta tri događaja zaustavila su paranje SDS-ovog džempera i nagovijestili lagano jačanje stranke, ali to je nedovoljno za direktnu pobjedu nad SNSD-om, koji jeste znatno oslabljen, ali je i kao takav još uvijek miljama daleko od propasti. Matrica («Bez nas niko ne može iz opozicije ništa napraviti») po kojoj djeluju u SDS-u, samo je pola istine, jer cijela glasi da ni SDS bez ostatka opozicije ne može takođe napraviti ništa značajno. Uz sve to, pitanje je koliko je Bosić svjestan da on jedini od lidera opozicije na sljedeće izbore ide sa glavom na panju: ukoliko ih izgubi, teško da će preživjeti na čelu SDS-a, a svi potezi koji su mu podržani u proteklom periodu (mahom su to sječe glava u sopstvenim redovima) vratiće mu se kao bumerang. Zato ključni ispit za ovu stranku i Bosića lično jeste (ne)uspostavljanje čvrstih koalicionih odnosa sa Čavićem i njegovom Demokratskom partijom. Ukoliko do toga dođe, uspjeh opozicije je zagarantovan. Desi li se suprotno, teško da će od pobjede išta biti.

Možda se nekom insistiranje na Čaviću čini pretencioznim, ali je nesporno da će njegov DP polučiti sasvim solidan rezultat na predstojećim izborima, jer je otvoren najveći prostor strankama centra, među koje spada i novoformirani SNS. Birači su prezasićeni radikalizmom, socijalna situacija postaje nepodnošljiva, obećanja režima svakodnevno pucaju kao baloni od sapunice..., tako da racionalan pristup, bez velikih obećanja, uz snažnu kritiku režima, kakav nudi Čavić, neće proći nezapaženo. Uz sve to Čavić nikako ne napada SDS (premda i oko njega ima jastrebova koji bi se najradije upustili u direktan obračun sa dojučerašnjim stranačkim drugovima), nudeći i na taj način prostor za zajedničko djelovanje, što jednu značajnu struju u SDS-u čini vrlo spremnom na dogovor sa njim. Tim više, jer ne vjeruju do kraja Ivaniću sa kojim su u prošlosti imali niz, po sebe, razočaravajućih druženja u poziciji. Najveća Čavićeva slabost je, svakako, to što do sada sa partijom nije izlazio na izbore, te je nepoznata njena stvarna težina, zbog čega je njegovim protivnicima otvoren prostor za svojevrsno potcjenjivanje i stavljanje DP-a na marginu. Uz sve to, Čavićevi odnosi sa Bosićem su istovjetni Bosićevim sa Čavićem-potpuni animozitet, tako da će i on morati štošta izgutati dođe li do direktnog kontakta sa nekadašanjim stranačkim drugom. Na taj sastanak, desi li se, Bosić će donijeti snagu SDS-a, a Čavić mogućnost da svojim kandidatima za predsjedničke funkcije sruši nade opozicije, pa je krajnje nezahvalno prognozirati ishod, s tim što je realnije da do dogovora ne dođe. Desi li se suprotno, biće to samo po sebi težak udarac režimu, jer ako je moguće da se Bosić i Čavić dogovore, onda nema dileme da je svijest o zločinima ovog zla koje vlada Republikom Srpskom potpuna i spremna za suštinske promjene.

MLADEN IVANIĆ (PDP): Udružena opozicija ima velike šanse da pobijedi

Smatrate li da je koalicioni dogovor među opozicijom moguć jedino oko zajedničke kandidature predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH i da li, eventualno takav koalicini dogovor, može da zaživi na tom osnovu?

-Koalicioni dogovor treba da podrazumjeva i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali to nije dovoljno. Koalicioni dogovor treba da ima i neke elemente zajedničke politike, koju bi provodila buduća vlada, koju bi formirali koalicioni partneri. Osnovne elemente te politike vidim u ekonomiji, jer je na tom planu lakše postići saglasnost.

PDP ima namjeru otvoriti te razgovore sa potencijalnim partnerima. Mi smo napravili svojih pet politika, a koliko znam i neki od partnera su takođe pripremili svoje ekonomske programe. Krajnji rezultat bi mogao biti dogovor oko zajedničke kandidature za predsjednika RS, člana Predsjedništva BiH i oko osnovnih elemenata ekonomske politike buduće vlade koju bi činili koalicioni partneri.

Bez toga, bojim se, dogovor samo oko ličnosti za čelne funkcije nije dovoljan.

Da li je moguće postići takav dogovor kada postoje lični animoziteti između Bosića i Čavića, te kada postoje određeni nesporazumi na relaciji SDS-SRS RS, pa i na relaciji SDS-PDP?

-Ako je svim partnerima stalo do ostvarivanja rezultata, promjena u RS, oni tako nešto jednostavno moraju napraviti. Ako ne naprave, onda odgovornost moraju imati svi.

Ipak, da li postoji takva odlučnost. Iz svih stranaka koje smo pomenuli, pa i iz vaše partije, ne čuje se jasan stav da ovaj režim mora da ide?

-Mi smo više nego jasno rekli da smo zainteresovani za promjene, a ja sam, ne jednom nego više puta rekao da apsolutno nije realna bilo kakva koalicija sa SNSD-om posle izbora. Znači, mi smo svoj stav rekli. Drugi će se pokazati. Onaj ko ne bude istinski djelovao opoziciono, biće kažnjen i izgubiće značajne rezultate.

Ili, ko god bude mislio da se definiše kao opozicija pred izbore, a onda eventualno bude razmišljao da pravi vlast sa drugim, biće kažnjen.

To je odluka svake partije. Nikoga na to ne mogu natjerati niti mogu biti nečiji advokat. Meni je potpuno svejedno. Mi svoj stav znamo, jasno smo ga definisali i s time idemo u pregovore.

Da li ima istine u tome da između vas i Bosića postoji bitka za lidersku poziciju u opozicii, da svako od vas želi da stekne što veći koalicioni kapacitet na opozicionoj ravni? U prilog tome ide i činjenica da ste u opoziciju pozvali Dragana Kalinića, mada se još ne zna kakav će biti njegov politički angažman, čime ste, na određen način, Bosića stavili u defanzivu.

-Ne, realno govoreći, SDS je najveća partija, on ima daleko više glasova i poslanika nego što ima PDP. PDP ima jednu svoju prednost – to je partija u kojoj ima ljudi koji su napravili program i mi mislimo na bazi tog ekonomskog programa dobiti podršku. Mi uvažavamo činjenicu da je SDS glavni i da će uvijek imati priliku da prvi kaže šta konkretno misli i želi - da li to bila neka funkcija ili elementi programa.

Ja mislim da cijeli ovaj posao može uspjeti samo ako sva opozicija, ko god da je opozicija, bude zajedno. Smatram da će na izborima biti vrlo tijesno i da će svaki glas biti potreban. To je jedini moj motiv kada govorim o okupljanju opozicije. Drugog motiva, u smislu potcjenjivanja nekoga, dovođenja SDS-a ili bilo koje druge partije u lošiju poziciju, zaista nemam i to nije moj cilj.

Šta ćete učiniti ako Bosić uslovi koaliciju sa PDP-om nepozivanjem u tu političku grupaciju Kalinića?

-Šta ću učiniti, vidjeću. Procijeniću šta je manja šteta. Mislim da njihove međusobne sujete ne treba da budu predmet, jer i u partiji Dragana Čavića ima mnogo ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da budem s njima.

Imate i u nekim drugim partijama ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da pravim dogovor s njima ako je njihova istinska želja da budemo opozicija. Ko ima problem sa nekim od pojedinaca, to je već njegov problem.

Smatrate li da, usudio bih se reći, mnoge stranke u opoziciji, ako ne i sve, trenutno precjenjuju svoju političku snagu i svoje političke pozicije i da sa precjenjenih pozicija kreću u dogovore?

-Što se mene tiče, mislim da opozicija ima šansu da pobijedi ako bude jedinstvena. Neće biti jednostavno, biće tijesno, ali smatram da će opšte prilike i loša ekonomska situacija, koja će se dodatno pogoršavati, samo ići u korist opozicije. Lično mislim da partije u opoziciji imaju potencijal, neku vrstu energije koja se može pozitivno iskoristiti, a to vladajuća struktura nema. Ona ponavlja stare floskule, upotrebljene već više puta. U tom kontekstu, šanse opozicije su zaista velike i to nije nerealan optimizam. Naprotiv, mislim da je to jedan vrlo utemeljen i realan optimizam i mislim da možemo pobijediti. Ako ne pobijedimo, odgovornost ne nosi vladajuća struktura nego opozicija, zbog svojih unutrašnjih sujeta i nerazumijevanja. Ja, međutim, to nikako ne bi mogao razumjeti, ali oni koji budu sujetni, oni će biti odgovorni za eventualni loš rezultat. Može se pobijediti, učiniću sve da se opozicija ujedini i nadam se da će tako i biti.

 SIGNALI IZ BEOGRADA

Jedan od ključnih faktora u opozicionoj priči jeste i PDP Mladena Ivanića, koji je jedini lider koji razgovara sa svima, ali nikom ne vjeruje, a malo ko i u njega ima povjerenje. Ivanić može odigrati najbitniju ulogu u okupljanju opozicije, pod uslovom da ne podlegne soptvenoj želji da ovlada svim njenim resursima i stavi ih pod svoju kontrolu, što se da naslutiti iz nekih njegovih postupaka, a što je potpuno nerealan zahvat. On vješto koristi sukobljenost opozicionih šefova, kako bi ojačao sopstvenu poziciju, kao i poljuljani rejting stranke, ali ostane li sve na tome, ni on, a ni PDP neće napraviti nikakve značajnije domete, tim prije, jer mu se stranka u dobroj mjeri osula, a na najvećem dijelu istoka RS gotovo da i ne funkcioniše. Ivanić je takođe svjestan da mu preveliko približavanje SDS-u i SRS-u ne donosi mnogo dobra, te je za očekivati da insistira na uključivanju Čavića u igru, kako bi se rasteretio prevelikog bremena desnice, ali i kako bi ohladio nerealnu ambiciju Milanka Mihajlice. Prvi u radikala mnogo jače viče hop nego što može skočiti i krajnje je nesiguran da li SRS uopšte može preći cenzus. To potvrđuje i njegova želja/namjera da koalira i sa (ne)najavljenom Listom građana Dragana Kalinića. On ujedno na ovaj način pokušava kod Bosića steći značajniju pregovaračku poziciju, što opet ide u prilog tvrdnjama o neiskrenosti opozicionara o sopstvenoj svijesti potrebe rušenja režima. Mihajlica je ostao bez značajnog dijela infrastrukture, koja je prešla u SNS, tako da bi ga preveliko naduvavanje sopstvene pozicije moglo dovesti da ostane i bez zeca, ali i bez ražnja. Što se tiče SNS-a, njihov uspjeh zavisiće od angažmana Tome Nikolića i Aleksandra Vučića u izbornoj kampanji. Beogradski dvojac će se jače uplesti, ukoliko procijene da je Dodik značajno oslabio; u suprotnom fingiraće podršku. Kada je Krsmanović u pitanju, on je do sada više uradio na krunjenju Socijalističke partije, negoli na podizanju svoje NSP, ali ni taj rezultat nije za odbaciti.

Sve u svemu, prevelikog optimizma o zajedničkom nastupu opozicije nema, ali nada umire posljednja.

Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)

“Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.

 

Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.

Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.

-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.

Zatvaranje očiju kao rješenje

Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.

-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.

 

Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.

-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.

Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.

-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.

Strah od iznošenja svoh mišljenja

Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.

Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.

-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.

Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.

Koga treba ojačati, entitete ili državu

Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.

Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.

U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.

-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.

Ustav kao paravan za kriminal

Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.

-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.

Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.

(zurnal.info)

Korupcija u BiH danas je prisutnija nego prije pet godina, ubjeđena je većina građana.

Kako pokazujuju rezulati najnovijeg Gallupovog istraživanja provedenog na nivou regije, čak 55,5 posto građana BiH smatra da je danas stanje gore nego prije pet godina, dok u susjednim zemljama taj procenat iznosi 52,3 posto u Hrvatskoj a u Srbiji 48,9 posto.

Da je ukupna slika, kada se radi o korupciji, gledano iz ugla običnih građana, još gora najbolje se vidi iz podatka da samo 5,6 posto građana vjeruje da je korupcija u BiH danas manja nego prije pet godina. Očigledno, sva dosadašnja upozorenja nevladinog sektora i medija da je korupcija izmakla kontroli ne zabrinjavaju vlast koja uporno ignorira zahtjeve da se krene u obračun sa korupcijom na svim nivoima u BiH.

-Ovakvi podaci u stvari potvrđuju nalaze istraživanja Transparency International BiH, ali i drugih relevantnih institucija i organizacija, da je nivo korupcije u BiH u stalnom porastu i to posebno najopasniji vidovi odnosno politička korupcija. Prema istraživanju Transparency International, indeks percepcije korupcije, BiH je pozicionirana na najlošiju poziciju čak i u konkurenciji zemalja jugoistočne Evrope. Ne treba posebno naglašavati da je na samom dnu u okviru Evrope, kaže u razgovoru za Žurnal Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Zanimljivo je da unutar BiH građani različito doživljavaju rasprostranjenost korupcije.

U Federaciji BiH čak 64,9 posto građana smatra da je stanje danas gore nego prije pet godina dok takvo mišljenje u Republici Srpskoj dijeli tek 37,7 posto ispitanika, mada je teško povjerovati da u stvarnosti postoji bitna razlika u raprostranjenosti korupcije između dva entiteta.

Mediji uljepšavaju sliku

-Razlika u percepciji korupcije između entiteta, prije svega je uslovljena potpunim medijskim mrakom koji vlada u RS. Činjenica je da Vlada RS kontroliše veliku većinu medija, i da je zvanična politika Vlade usmjerena na to da se RS prikaže kao ekonomsko čudo, koje doživljava renesansu i procvat u svakom pogledu. Što je naravno daleko od istine, objašnjava Srđan Blagovčanin.

Mediji imaju značajan dio zasluga za razlike u percepciji korupcije među građanima dva bh. entiteta smatra Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije “Narodni front” iz Banja Luke.

- Razliku je teško objasniti, jer je situacija teška u oba entiteta. Vjerovatno su mediji, posebno u RS-u učinili da ovdje građanima zamažu oči, pa građanima govore da je bolje, iako oni znaju da nije. Zaista, teško mi je shvatiti razliku u razmišljanju kada svi znamo da je situacija katastrofalna, kaže Dragomir Babić.

Da korupcija nije nešto o čemu se samo priča i što postoji jedino u medijima potvrđuje i podatak da je 14,6 posto ispitanika tokom poslednjih 12 mjeseci dalo mito. Najčešće su podmićivani policajci i zdravstveni radnici.

Među ispitanicima koji su priznali da su dali mito čak njih 51 posto navelo je da su podmićivali policajca a 18 posto da je dalo mito doktoru ili medicinskoj sestri.

Policajci i doktori najčešće podmićivani

-Ovo nije nikakvo iznenađenje jer o građani imaju najviše doticaja sa policijom i zdravstvom. Što se tiče policije, uglavnom se to odnosi na saobraćajce. Većina građana će rađe dati mito nego se ganjat po sudu, nikome to nije ugodno. A što se tiče zdravstva to je postala tradicija. Čašćenje doktora, davanje mita , dolazak preko veze na pregled, to je uobičajeno. Mada je u nekim situacijama to opravdano, jer u većini slučajeva se susrećemo sa doktorskim bezobrazlukom, većina njih ne poštuje Hipokratovu zakletvu, pa se udomaćilo i kod doktora i pacijenata mito i korupcija, smatra Dragomir Babić.

Da je glavni glavni uzrok za najčešće podmićivanje policajaca i zdravstvenih radnika jednostavno činjenica da su građani najčešće u prilici da dođu u kontakt sa ovim javnim službenicima, slažu se i u Transparency International BiH.

-Razloge za ovakve rezultate treba prije svega tržaiti u činjenici da je daleko najveći broj prilika da se desi korupcija u ovim oblastima, jer građani imaju najfrekventnije kontakte upravo uposlenim u ovim oblastima. Svakako da su ovi rezultati uslovljeni i činjenicom da građani imaju svakodnevno priliku da prate u medijima da višemilionske afere i njihovi akteri ostaju nekažnjeni i onda i građani naprosto slijede model ponašanja koji im omogućava da "brže i efikasnije" ostvare svoja prava, kaže Srđan Blagovčanin.

Građani su itekako svjesni činjenice da je korupcija pogubna za čitavo društvo. Mada kratkoročno omogućava “brzo i bezbolno rješenje” svakodnevnih problema u kontaktu sa javnim službenicima, ipak korupcija nanosi više štete nego koristi, sa čime se složilo 78,5 posto ispitanika u Gallupovoj anketi.

Ipak, iako je svima jasno šta je korupcija, podmićivanje i korištenje veza među ljekarima ipak se među građanima ne doživljava kao “prava” korupcija.

“Prihvatljivo” podmićivanje doktora

Paradoksalno je da većina ispitanika, čak njih 51,1 posto, smatra prihvatljivim korištenje veza da bi se dobila odgovarajuća zdravstvena usluga, mada su građani tu uslugu već unaprijed platili kroz poreze i doprinose koje ubire vlast.

-To je kod nas uobičajeno i ne iznenađuje me. Častiti doktore i dolazak preko veze i nije ništa novo ne samo kod nas nego svugdje. Mislim da je to jedna vrsta kriminala koja se udomaćila u našem zdravstvu, a koja ne donosi ništa novo, ocjena je Dragomira Babića.

Da na korupciju u zdravstvu građani gledaju drugačije nego na ostale vidove podmićivanja pokazala su i istraživanja Transparency International.

- Građani su vrlo dobro svjesni okruženja u kojem žive i uobičajenih načina ponašanja. A korupcija svakako jeste odavno postalo uobičajeno ponašenje u BiH. Ovi podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na to prinuđeni i nemaju drugog izbora kao što je slučaj sa podmićivanjem zdravstvenih radnika. Prema nalazima istraživanja Transparency International, građani su najmanje spremni da prijavljuju korupciju u zdravstvu. Jako je teško kriviti bilo koga ko se nadje u takvoj situaciji ili neko od njegovih bližnjih, da mu je neophodna hitna ljekarska intervencija za koju je uslov da plati mito, objašnjava Srđan Blagovčanin.

U BiH već godinama na posljedice korupcije upozoravaju samo mediji i nevladine organizacije. Građani gunđaju i plaćaju a političari u najboljem slučaju nevoljko priznaju da korupcije”vjerovatno ima negdje, ali da nije baš tako loše kao što novine pišu”.

Korupcija političarima ne smeta

Za obračun sa korupcijom sami mediji i nevladine organizacije nisu dovoljni, ukoliko država kroz adekvatne zakone i njihovo provođenje ne demonstrira konkretnu spremnost da se prekine sa dosadašnjom praksom. Očekivati od aktuelnih vlasti da se sami odluče na takav korak, bez snažnog pritiska javnosti i njihovih birača, prilično je nerealno. Koliko su građani i njihovi izabrani predstavnici zaista ozbiljni u namjeri da se BiH iščupa iz gvozdenog zagrljaja korupcije, vidjet će se već u oktobru.

U susjednoj Hrvatskoj do takvog preokreta je došlo, pa je na nedavnim predsjedničkim izborima borba protiv korupcije dominirala kampanjom svih predsjedničkih kandidata. U međuvremenu konačno je stigao i “onaj ponedjeljak” kada je počela funkcionisati i pravna država.

BiH nije Hrvatska, a da li ćemo i za godinu dana ponovo samo konstatovati da i dalje tonemo u korupcijsko blato ili će početi obračun sa korupcijom na svim nivoima vlasti i u svim segmentima društva, vidjet ćemo već po predizbornoj kampanji za opšte izbore.

Ukoliko problem korupcije bude na dnu liste prioriteta, i političara i njihovih glasača, onda to znači da korupcija izgleda nikome previše ne smeta a građanima samo ostaje da i naredne četiri godine ćute i plaćaju, kad god se to od njih zatraži.

(zurnal.info)

 

Sa tri godine zakašnjenja država završava evidentiranje romskih potreba iako su i bez toga doneseni planovi za pomoć Romima i za to odobrena sredstva. Ona bi se mogla prepoloviti jer je broj evidentiranih Roma manji od dosadašnjih procjena. Dio romske zajednice u BiH ovo evidentiranje naziva etiketiranjem Roma i još jednom vrstom diskriminacije ove manjinske zajednice

Tek 40.000 Roma živi u Bosni i Hercegovini, a ne dvostruko više kako se do sada procjenjivalo, kažu preliminarni rezultati “evidencije” državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To bi moglo značiti i upola manje novca za Rome u narednih pet godina. Nedžad Jusić iz organizacije Euro Rom u ovom evidentiranju vidi etiketiranje Roma jer su već ranije donesene odluke o pomoći Romima zbog kašnjenja sa evidentiranjem.

Ovo istraživanje romskih potreba još uvijek nije završeno ali je jasno da će brojka koja će se koristiti kao zvaničan podatak biti znatno manja od dosadašnjih procjena. Predstavnici romskih nevladinih organizacija nezadovoljni su načinom evidentiranja za potrebe Dekade romske inkluzije, projekta kojim bi se za Rome trebalo izdvojiti oko 600 miliona maraka do 2015. godine.

Evidentiranje je trebalo poslužiti pravljenju akcionih planova i strategije za pomoć Romima, ali su zbog kašnjenja, ti planovi već usvojeni i odobren budžet za pomoć najugroženijoj manjini u BiH.
- Ovo je sada etiketiranje Roma – kaže Jusić i dodaje da za evidentiranje nije trebalo uzimati lične podatke.

Njegova organizacija bila je saradnik u ovom projektu ali se on povukao zbog loše metodologije.
- Otvoreno sam im rekao da nisam zadovoljan i da ne želim ulaziti u taj posao – objašnjava Jusić i tvrdi da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica dosta toga uradilo na svoju ruku.

O kako ozbiljnim propustima se radi najbolje govori to da Jusića niti ikoga iz njegova porodice ili organizacije nisu evidentirali, kao ni Sanelu Bešić, koordinatoricu Romskog informativnog centra, jedne od najpoznatijih romskih organizacija u BiH.
- U Tuzli se popis u naseljima pravio u jednoj prostoriji, jedan dan. Ljudi su dolazili i prijavljivali se. Pitanje je je li to vjerodostojno? Da li mogu tvrditi da je to tačno? – kaže Bešićeva i objašnjava da je proces bio posebno težak za nepismene Rome, a bilo je i jako puno Roma koji se uopšte nisu željeli prijaviti na evidenciju.
Uz sve nedostatke, za Bešićevu je evidentiranje korisno jer Dekada ima potrebu za bazom podataka kojom bi mjerila progres.

Jusić, sa druge strane, nije siguran da je uopšte bilo želje da se dođe do pravih podataka. Tvrdi da postoje cijela naselja gdje živi i do stotinu Roma koja uopšte nisu evidentirana.
- Ne znam da li je to slučajno ili namjerno – kaže Jusić.

U popisu 1991. godine oko devet hiljada ljudi u BiH su se izjasnili kao Romi. Međutim, druge statistike su govorile da je Roma barem šest puta više. Slično bi moglo biti i ovaj puta a stvarni broj pripadnika najugroženije bosanskohercegovačke manjine ćemo saznati tek sa zvaničnim popisom stanovništva.

Količina novca koju će BiH izdvojiti za pomoć Romima određena je prema dosadašnjim procjenama od 76.000 Roma. BiH bi do 2015. trebala izdvojiti oko 640 miliona maraka za obrazovanje, zapošljavanje i izgradnju stanova za Rome. Do sada se pokazalo da se izdvaja tek pet posto od godišnjeg plana od 80 miliona maraka pa Jusić s pravom strahuje da ova evidencije to ne smanji na dva i po posto.
- Ne vjerujem da će to utjecati na budžet ali opet naša je država spremna na sve – kaže Jusić.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da smanjenja budžeta neće biti.
- I ovako imamo manje novca nego što treba tako da neće biti smanjenja – kaže Đuderija i dodaje da evidentiranje nije završeno.

Prema procjenama ovog ministarstva ostalo je još oko 20 posto neevidentiranih Roma i nadaju se da će posao završiti do kraja januara. Đuderija naglašava da se ne radi o popisu nego evidentiranju romskih potreba te da je proces bio dobrovoljan. Projekat koji je trebalo završiti još prije tri godine koštao je 250.000 maraka i Romi od njega još uvijek ne vide direktne koristi. Jusić objašnjava da sve to za Rome izgleda daleko i imaginarno.
- Država je daleko iznad nas, stvari se moraju spustiti na lokalni nivo.

(zurnal.info)

Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije

Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.

Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.

SVI DODIKOVI MEDIJI

O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.

Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.

Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.

Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.

Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.

Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.

Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?

DODIKOV MEDIJSKI MOGUL

Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.

TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“

-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.

O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.

REZERVISANE NASLOVNICE

Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.

Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.

U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.

Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.

Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.

MEDIJE TREBA POKORITI

Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.

Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:

-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.

Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:

-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.

(zurnal.info)

Zaposleni u Općinskom sudu u Sarajevu godišnje “ukradu” skoro milion maraka - tačnije 918.743,75 konvertibilnih maraka, jer njihov radni dan traje pola sata kraće od propisanog, i plaćenog. Radno vrijeme zaposlenih u Općinskom sudu u Sarajevu zvanično počinje od 08,00 i traje do 16,00. Tako bi barem trebalo biti prema zvaničnoj informaciji o radu Suda. Međutim, ova institucija sa radom počinje tek od 08,30. Dakle, sa pola sata zakašnjenja. Naravno, to uposlene ne spriječava da u 16,00 napuste svoja radna mjesta.

BUDŽET OD 14,7 MILIONA KM

Tako, naprimjer, na Izvještaju o prispjeću pošiljke koju vam poštar ostavi na adresi, ukoliko niste kući kada vam dostavlja dopis iz Općinskog suda u Sarajevu, piše da “navedenu pošiljku možete podići na sudu - Općinski sud Sarajevo...” Kada zatražite informaciju o početku rada Suda, uljudno će vam saopštiti da je radno vrijeme od 08,00 do 16,00. Ali nije tako.

U Sudu ne možete ništa uraditi prije 08,30 jer vas, jednostavno, stražari na vratima neće pustiti. Obrazloženje uposlenih na obezbjeđenju, doduše usmeno, glasi: “Radno vrijeme Suda je od pola devet.” Dakle, radno vrijeme uposlenih nije osam radnih sati nego 7 sati i 30 minuta. Pola sata manje od zvaničnog.

Kako bismo saznali koliko (ne)rad zaposlenih u Općinskom sudu košta građane Kantona Sarajevo, poslužili smo se osnvnim matematičkim radnjama i došli do zaista skandaloznih informacija. Prema izvještaju o budžetu Kantona Sarajevo, prošle godine je na plaće, naknade i doprinose zaposlenih u Općinskom Sudu u Sarajevu potrošeno 14.699.900 KM. Obzirom da je pola sata (ne)rada uposlenih u Sudu jedna šesnaestina njihovog radnog vremena, lako se izračuna da oni godišnje nezasluženo uzmu 918.743,75 konvertibilnih maraka. Pri tom, isti taj sud bilježi nevjerovatna kašnjenja pri rješavanju slučajeva. Prema informacijama navedenim u Biltenu Općinskog suda u Sarajevu na kraju 2008. godine ostalo je neriješeno skandaloznih 1.049.005 slučajeva. Naravno, to se pravda nedovoljnim brojem zaposlenih, a da niko od njih ne postavlja pitanje koliko rade oni koji su već zaposleni.

KLIZNO RADNO VRIJEME

U Sudu smo zatražili informaciju zbog čega radno vrijeme uposlenih na Općinskom sudu u Sarajevu počinje u 08,30 a ne u 08,00 sati, koliko je i zvanično navedeno radno vrijeme i koje traje do 16,00 sati. Zbog toga smo zatražili da nam dostave zvaničnu informaciju zbog čega je to tako i da li za takvo ponašanje postoji zvanična odluka.

Od Amre Karačić, stručnog saradnika za odnose s javnošću Općinskog suda u Sarajevu dobili smo suhoparnu birokratsku informaciju u kojoj se navodi da je za uposlenike Općinskog suda u Sarajevu “radno vrijeme klizno”, te da je “dolazak na posao i početak radnog vremena od 07.30 h do 08.30 h, kraj radnog vremena je od 15.30h do 16.30h.” U njenom saopćenju za Žurnal još se navodi kako je “za fizička i pravna lica ulazak/izlazak u/iz zgrade suda od 8.30h do 16,30h.”

Ova informacija mogla nas je djelomično zadovoljiti ali, nažalost, ona je netačna, da ne upotrijebimo neku težu riječ. Da bismo provjerili navode savjetnice Karačić, 15 minuta nakon 16 sati pokušali smo ući u zgradu Suda. Naravno, ulaz je bio zaključan a na izlazu su bile samo uposlenice koje su se odjavljivale, provlačeći svoje magnetne akreditacije. Upitali smo policajca iz obezbjeđenja da li možemo ući u Sud na što nam je odgovoreno da je radno vrijeme završeno i upućeni smo da dođemo “u pola devet, kada Sud počinje sa radom”. Pitali smo ih od kada do kada radi Sud, na šta smo dobili odgovor: “Od pola devet, do četiri”.

Dakle, ipak zaposleni na Općinskom sudu u Sarajevu rade sedam i po sati a poreski obveznici u Kantonu Sarajevo plaćaju njihovo puno radno vrijeme. Onih 918.743,75 konvertibilnih maraka neko “ukrade”, a za onih preko milion neriješenih predmeta možemo samo upotrijebiti onu staru izreku kako je pravda spora, a za neke i nedostižna.

(zurnal.info)

Medijska hajka Dodikovih medija krenula je odmah nakon ulaska policije u prostorije BN televizije i ubrzo pokazala stvarne motive čitave akcije

Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.

"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.

Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.

DOBRO UPUĆENI  NN

Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.

Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.

„Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.

Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.

„Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.

Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?„

Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.„Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.

Ko je Milorad Lazić?

Milorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.

Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.

U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.

-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.

CRNI MEDIJSKI TALAS

Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.

“Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.

Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.

Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.

“Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.

U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.

Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.

Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!

I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.

Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

Nakon objavljivanja biografija savjetnika premijera Mujezinovića, na red su došli savjetnici ministrice obrazovanja i nauke Melihe Alić. Zajednička karakteristika za Mujezinovićeve kadrove mogla bi biti lovci u mutnom. Alićkini savjetnici su anemični kao i njeno ministarstvo, jednostavno neuvjerljivi i nekompetentni. Uostalom, zaključite sami.  

KABINET FEDERALNE MINISTRICE OBRAZOVANJA I NAUKE MELIHE ALIĆ

NADIJA BANDIĆ: Medijski egzekutor

Opis posla: Savjetnica ministrice za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje

Karijera: U opisu posla savjetnice Bandić, vjerovatno je greškom izostavljen zadatak da vrši medijsku egzekuciju svih onih koji se ne slažu na koji način ministarstvo Melihe Alić nabavlja udžbenike. Do sada je to savjetnica Bandić odlično radila i tako uzela direktno učešće u neviđenim skandalima kao što je izbor udžbenika iz kojih djeca uče da vuk živi na grani, djeci se nude zbirke zadataka koji nemaju rješenja a kao odmor od tereta brojki i slova djeci je ponuđena razonoda času muzičkog vaspitanja uz popularnu pjesmu meksičkih ustanika La Kukaraču:

Bubašvaba, bubašvaba

s nogu se srušila,

na život gleda sa strane,

jer nema joj marihuane,

koju je pušila.

(ref. pjesme La kukarača uvrštene u udžbenik muzičkog vaspitanja za peti razred osnovne škole autora Refika Hodžića)

Istraživanje Centra civilnih inicijativa vezano za srednje obrazovanje otkrilo je šokantne činjenice: trećina djece u Bosni Hercegovini ne završava srednju školu.

- „Analize koje smo proveli proteklih mjeseci i ispitivanja javnog mijenja pokazale su da upravo diskriminacija u srednjem obrazovanja, odnosno nemogućnost svih da jednako pristupe srednjem obrazovanju, proizvodi probleme kao što su nezaposlenost, socijalna isključenost i siromaštvo“, izjavio je Adis Arapović iz CCI-a prilikom prezentiranja istraživanja.

Nepoznato je zašto je ova savjetnica vrtoglavo napredovala od profesorice bosanskog jezika i književnosti do savjetnice za obrazovanje. Stalni štrajkovi prosvjetnih radnika, mnoštvo zamjerki na korupciju u procesima nabavke i odabira udžbenika, po nekoliko škola pod istim krovom, neusaglašenost školskih programa..., samo su dio neuspjeha u radu ministrice, direktno i njene savjetnice Nadije Bandić.

ADMIR POZDEROVIĆ: Organizator kulturno-zabavnih manifestacija

Opis posla: Savjetnik ministrice za visoko obrazovanje i nauku

Karijera: Admir Pozderović mladi je profesor sigurnosti bez ikakvog ranijeg iskustva sa neprilikama u visokom obrazovanju. Sudbina je htjela da savjetnik Pozderović munjevitom brzinom, ničim izazvan, uzleti od šefa Omladinskog kulturnog centra „Goražde“ do savjetnika ministrice za resor koji donosi ogromne prihode ministarstvu (ako uračunamo dadžbine koje se nameću studentima), resor koji se najčešće spominje u tekstovima koji tematiziraju sex skandale, prostituciju i korupciju. Obzirom da nadležno ministarstvo malo toga poduzima da riješi probleme u visokom obrazovanju i skine ljagu i najveću sramotu u univerzitetskoj povijesti Bosne i Hercegovine sa ovdašnjih fakulteta, najveći dio krivnje komotno se može prebaciti na ministricu i njenog savjetnika za visoko obrazovanje.

Obzirom da ne postoji logično objašnjenje zbog čega bi neko poput Pozderovića bilo kome bio savjetnik, onda se mora kalkulisati i sa činjenicomvda ga je u orbitu delegirala knjiga Muhamedova a.s. predskazanja: Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama. Autor je, pogađate, uvaženi Pozderović.

Naredni citati najbolje opisuju Pozderovićev književni talent:

- Kršćanstvo i Taoizam zamijenit će timove u nacionalnim dresovima, i sa puno neizvjesnosti ući u drugo poluvrijeme finala. Međutim, Islam će svirati kraj utakmice.

- Iako Muhammed a.s. nije precizirao koja će to od skupina potomaka Ishaka osvojiti Konstantinopolis, najvjerovatnije je da će to biti vojska koja će krenuti iz Bosne put Istanbula."

Ako ova knjiga nije Pozderovića izbacila u orbitu, onda tajnu uspjeha mladog savjetnika moramo potražiti u njegovoj iscrpnoj biografiji u kojoj ponosno navodi: Posjedujem golemo iskustvo sa multimedijama. U sklopu Omladinskog kulturnog centra “Goražde”, organizirao niz kulturno-zabavnih manifestacija, tribina, promocija knjiga itd. Autor dvije knjige. Osvajač 3 zlatne i 1 bromzane medalje na međunarodnim izložbama inovacija u Ženevi, Parizu i Strazburu”.

Napomena: Eventualne greške u citiranom dijelu biografije savjetnika Pozderovića su namjerne. Zbog autentičnosti nismo ništa korigovali.

DŽEMKO RUŽDIĆ: Demobilisani savjetnik

Opis posla: Savjetnik ministrice za implementaciju projekata, resornu i međuresornu saradnju i inspekciju

Karijera: Vlastitim riječima: Demobilisan sam 20. 09. 1994. godine, na zahtjev Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta R BiH. U proteklom periodu napredovao sam od stručnog suradnika do stručnog savjetnika. U međuvremenu položio sam ispit za “organe upravljanja”. Od 2007. godine sam savjetnik ministrice obrazovanja i nauke.

Posao zeničkog načelnika izgradnje elektrane na gas sa kompanijom KTG počeo je loše: skrivanjem informacija od javnosti i optužbama da je svako ko sumnja u uspjeh ovog projekta neprijatelj Zenice. Posljednja odluka Općinskog vijeća Zenice o poklanjanju zemljišta zajedničkoj kompaniji mogla bi na koncu koštati građane ovog grada nekoliko miliona maraka. Donosimo hronologiju sumnjivih odluka i propusta u “zeničkom poslu stoljeća”

Lokalna vlast u Zenici do sada je dala sve što je mogla u poslu izgradnje elektrane na gas u ovom gradu, a da zauzvrat, od svojih partnera - kompanije KTG AG iz Švicarske, nije dobila gotovo ništa. Za ovaj posao još uvijek ne postoje nikakve bankovne garancije, a od svih obećanja KTG je ispunio samo uplatu od 45.000 maraka na račun zajedničke firme KTG Zenica. Svaki segment ovog projekta imao je barem po jednu nejasnu, skrivenu ili pogrešnu odluku zeničkog načelnika Husejina Smajlovića, jednoglasno podržanu od Općinskog vijeća. Idemo redom.

1.STRATEŠKI PARTNERI: Prije nego su bacili oko na Zenicu, Branko Montenegro i Behgjet Pacolli trebali su biti strateški partneri Federacije BiH u izgradnji elektrana. Sa njima je posao, bez saglasnosti Vlade i premijera, sklopio Vahid Hećo, federalni ministar energije, rudarstva i industrije. Već tada je otkriveno da su Pacolli i Montenegro ranije bili umiješani u razne afere. Švicarska je protiv Pacollija vodila istragu zbog namještanja posla renoviranja moskovskog Kremlja od milijardu dolara što je platio milionima na računima kćerki bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jelcina. Poslove u BiH trebala je srediti Stranka za BiH kao zahvalnost za poslove koje je kompanija Unioninvest, pod kapom SBiH-a dobijala na Kosovu, Kazahstanu i Rusiji.

2.UPOZNAVANJE: Uprkos tome što ih je federalna Vlada proglasila nepoželjnim partnerima, zenički načelnik Husejin Smajlović dočekao ih je raširenih ruku. Tada je izjavio kako ranije nije poznavao ni Pacollija ni Montenegra ali da su ga sa njim upoznali njegovi prijatelji, zenički biznismeni. Sam je tada priznao da posao izgleda previše dobro da bi bio istinit.

3.MEMORANDUM: Javnost je za posao stoljeća, kako su ga optimistično nazvali iz načelnikovog ureda, saznala tek kada je potpisan Memorandum o razumijevanju u martu 2009. godine. Ovaj sporni memorandum javnosti i novinarima nikada nije bio javno dostupan. Njegova prva nejasnoća je: s kojom kompanijom je Memorandum uopšte postpisan. Negdje je pisalo da je to KazTransGas a negdje KTG. Tada je zvanično objašnjeno da se radi o skraćenici ali se ispostavilo da su to dvije sasvim različite kompanije sa jednom zajedničkom osobinom: objema upravlja Branko Montenegro. Nije bilo jasno ni zbog čega za njega vrijede švicarski zakoni što je Smajlović tada prokomentarisao riječima da su mu savjetnici objasnili da je to bolje!? U slučaju spora to bi značilo odlazak na teren Montenegra i plaćanje pravnih zastupnika iako općina već izdvaja sredstva za domaće pravnike. U memorandumu se spominjala saradnja sa Elektroprivredom i BH Gasom mada ove dvije kompanije o tome nisu bile zvanično obaviještene niti su bile spremne na takvu saradnju. Rok za izgradnu od dvije godine bio je teorijski moguć ali je u domaćoj praksi izdavanja dozvola i gradnje praktično od početka bio nerealan. Sam Smajlović je tada rekao da sumnja da će se elektrana zaista napraviti ali je i dalje nastavio sa bezrezervnom saradnjom sa Montenegrom.

4. UGOVOR: Tri mjeseca od početka saradnje sa Švicarcima, odnosno Kazahstancima, odnosno Montenegrom, potpisan je i Ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica. Problem je bio u tome što je ugovor potpisan sa drugom firmorm a ne istom iz Memoranduma. Haris Mašić, direktor novoformiranog preduzeća, isprva je govorio da nikakvih aneksa na memorandum nije bilo. Kasnije je za Žurnal izjavio da je promjena firme regulisana, pogađate, aneksom. Treba li napominjati da niti ugovor niti aneksi nikada nisu bili dostupni javnosti zvaničnim putem. Pravdano je to poslovnom tajnom i interesom projekta.

5. LIKVIDACIJA: Gašenje firme sa kojom su isprva potpisali saradnju svakom ozbiljnom političaru trebalo bi biti dovoljno da tu saradnju i prekine. Međutim, Smajlović i općinski vijećnici nastavili su “gurati” ovaj projekat kao da se ništa nije ni desilo usput izjavljujući da firma sa kojom su potpisali ugovor nije u likvidaciji. To jeste bilo tačno ali oni nikada javno nisu objasnili da su memorandum i ugovor potpisani sa dvije različite kompanije.

6. NOVI ANEKS: Sve do posljednje odluke zeničke lokalne vlasti da u zajedničku kompaniju ulože zemljište vrijedno skoro 12 miliona maraka iz posla se moglo barem donekle izaći bezbolno. Ovako, Zeničani se mogu samo nadati i moliti da će i druga strana ispoštovati makar djelić svojih obaveza i uložiti više od dosadašnjih 45.000 maraka. Istina, zenički načelnik je na sjednici Općinskog vijeća pročitao pismo garancije u kojem se navodi da izvjesni BSI pismeno garantuje za posao u Zenici. Kao i svaki put do sada, ovaj dokument nije javan i nejasno je da li se radi o švicarskoj banci BCI ili BSI-ju, još jednoj kompaniji u vlasništvu Montenegra i Pacollija.

Optužbe da smo protivnici poslovanja sa kontroverznim “biznismenima” prihvatamo sa punom odgovornoću i radošću. Iskreno priznajemo da nam cilj interes javnosti, građana Zenice i BiH, a ne bahata gramzivost lokalnih političara ili zaštita neke stranke. Jednostavno, posao koji je počeo loše, skrivanjem informacija od javnosti i nedopuštanje bilo kakve sumnjičavosti, teško da može završiti dobro i korisno. Previše je dvoznačnosti i nejasnoća u cijelom poslu, i kako reče Smajlović, sve izgleda previše obećavajuće da bi bilo istina.

(zurnal.info)