Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

SUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

„I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

„On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Ovu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

„Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

„Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Nova hapšenja mafijaša iz Italije još jednom su pokazala čvrste veze najopasnijih klanova sa Bosnom i Hercegovinom. Bosovi Cosa Nostre i Camorre nabavljali su oružje iz BiH a sada se skrivaju u Hrvatskoj i ulažu u poslove u Banjoj Luci, pokazuju podaci italijanskih obavještajnih agencija. Iako bosanskohercegovačke obavještajne agencije već godinama rade na ovim slučajevima, domaći parlamentarci tek su se prije nekoliko dana počeli zanimati za oružje koje iz BiH odlazi mafijašima u Italiju. Prije nego dobiju zvanični odgovor podsjećamo ih na detaljne opise ovih poslova poznate još od 2008. godine i tvrdnje Roberta Saviana da i među političarima ima saradnika mafije

Hapšenje Paola Schiavonea, italijanskog bosa, i još oko 70 pripadnika mafije prije nekoliko dana u Italiji ponovo je pokrenulo priču o nabavku oružja iz Bosne i Hercegovine za dvije najpoznatije italijanske mafijaške organizacije Camorru i Cosa Nostru. Paolo je dvadesetesedmogodišnji sin Francesca Schivonea zvanog Sandokan iz klana Casalesi. Schiavonea mlađeg je policija iznenadila na njegovom brodu kada se sa tek vjenčanom suprugom vraćao sa medenog mjeseca. Nakon hapšenja italijanska policija je prikazala video snimak na kojima se vide zaplijenjeni kalašnjikovi čijem tvorcu se članovi Camorre iskreno dive, ručni raketni bacači, deseci bombi, streljivo i plastični eksploziv. Navodno je Paolo bio zadužen za nabavljanje ovog naoružanja iz zemalja bivše Jugoslavije a, kako prenose italijanski mediji, najčešće se radilo o BiH.

Oružje iz Han Pijeska i ulaganje u Banjoj Luci

Ove informacije pojavile su se tek kao sporedne u priči o namjeri mafije da potpuno preuzme kontrolu proizvodnje i distribucije voća u Italiji. U saradnji sa bosanskohercegovačkim obavještajnim agencijama italijanska policija je još prije nekoliko godina rekonstruisala dio mafijaškog plana naoružavanja oružjem ostalog iz rata u BiH. Jutarnji list prenosi da se Han Pijesak spominje kao jedan od većih centara za nabavku oružja u čijim je skladištima još uvijek dosta oružja iz ratnih sukoba. Oružje je navodno stizalo i iz Doboja, preko Banje Luke, što je bio jedan od puteva. Kao drugi se navodi prevoz čamcima iz Bosanskog Broda preko Save gdje je kroz Hrvatsku i Sloveniju kopnom stizalo u Italiju.

Istraga italijanske policije pokazala je da su mafijaši rijetko koristili morske puteve preko Jadrana i da je oružje uglavnom putovalo kopnom. Jutarnji prenosi izjavu Pietra Grossoa, glavnog antimafijaškog tužioca, u kojoj potvrđuje da je u jednoj od akcija bilo i državljana Hrvatske te da su veze mafije iz Italije i bivše Jugoslavije stvorene tokom i poslije rata devedesetih. Njihov glavni saveznik bio je Željko Ražnatović Arkan.

“Kriminalci su izabrali Balkan kao glavno skladište za drogu jer se ona u roku od 24 sata može dopremiti na bilo koju lokaciju u Europi. To ruši cijenu droge na europskom tržištu”, rekao je Grasso, prenosi Jutarnji.

On je otkrio da sa mafijom sarađuju i bivši pripadnici elitnih vojnih i policijskih jedinica iz bivše Jugoslavije. Italijanski mafijaši su u zemljama Zapadnog Balkana vidjeli i odlično mjesto za skrivanje. Jedan od takvih je i Enris Sovitti, zvani Debeli, pedesetsedmogodišnji visokopozicionirani pripadnik mafije iz Milana. On se, prema informacijama italijanskih obavještajnih agencija i američke agencije za narkotike DIA-e krije u Hrvatskoj nakon što je u Italiji osuđen na više od 16 godina zatvora. Ove agencije također sumnjaju da on ulaže u legalne poslove, između ostalog i u Banjoj Luci.

Bh. političari saradnici mafije?

Hapšenja u Italiji i veza sa BiH uskomešali su nadležne u našoj zemlji. Branko Zrno, predsjedavajući komisije za odbranu i sigurnost Skupštine prije nekoliko dana je zatražio da se istraži kako su mafijaši dospjeli do oružja koje je trebalo biti uništeno ili je tako evidentirano. Odgovor na Zrnino pitanje najlakše je naći u knjizi Roberta Saviana Gomora, objavljenoj još prije četiri godine.

Kao rođeni Napuljac Saviano više nije mogao gledati teror Camorre nad svojim gradom pa je obavio knjigu u kojoj je do u detalje objasnio njihovu organizaciju. Zasluge najomraženijeg protivnika italijanske mafije zaradio je objavljivanjem imena, funkcija i poslova mafijaških bosova. Danas se pokazuje da je Saviano zaista bio prorok pa redom “padaju” članovi mafije koje je prozivao.

“Odnosi između italijanske mafije i drugih balkanskih organiziranih mafijaških grupa svode se prije svega na krijumčarenje u Crnoj Gori. Ova veza je jačala tokom rata u bivšoj Jugoslaviji jer je Kamora dostavljala oružje, drogu i novac zaraćenim državama pod embargom. Štaviše, nije eparhijska legenda da je Arkan, šef paramilitarnih trupa u Srbiji, tokom rata, došao u Casal di Principe da se vidi sa Francescom Sandokanom Schiavoneom i tražio od njega oružje i diplomatsku pomoć i posredovao kod albanskih kriminalnih grupa da proizvode oružje, hranu i drogu i prevoze ih sa Kosova u Beograd. Istraga nazvana Adelphi istakla je veze između Arkana i klana Casalesi i Licija Gellija”, izjavio je Saviano u intervjuu za magazin Start još prije dvije godine.

U istom intervjuu Saviano navodi podatke iz izvještaja Parlamentarne komisije protiv mafije koji kažu da je “internacionaliziranje procesa protiv kalabrijske mafije, ‘Ndranghetae, uvijek dovodilo do neke balkanske države”.

“Ovo govori da Kamora vjerovatno regrutuje ljude iz tih mjesta gdje posluje jer oni dobro poznaju to područje, a činjenica da u BiH postoji više od jedne policije otežava koordinaciju protiv organiziranog kriminala”, izjavio je tada Saviano i potvrdio da ima saznanja kako bh. političari sarađuju sa Camorrom, prije svega klan Casalesi, čiji su članovi uhapšeni prije nekoliko dana.

Prema njegovim tvrdnjama, mafijaši pokušavaju kupiti državne dionice u istočnoevropskim državama i tako steći moć i utjecaj kod domaćih sudova. “Tako, kada italijanski sud zatraži informacije o poslovima Casalesija u ovim stranim državama, one upozore kriminalne grupe umjesto da daju tražene informacije”, rekao je Saviano.

Čitavi magacini naoružanja iz Jugoslavije stizali su u Italiju (Gomorra, Roberto Saviano)

Prethodne noći stiglo je tridesetak kalašnjikova s Istoka. Iz Makedonije. Pravcem Skoplje – Gričinjano d’Aversa, (Mjesto u provinciji Kazerta, u Kampaniji) brzim i neometanim putevima transporta, i garaže Kamore su napunjene automatskim puškama i pumparicama. Čim je gvozdena zavjesa pala, Kamora se sastala s vođama komunističkih partija u rasulu. Za pregovoračkim stolom sjedili su predstavnici moćnog, vrijednog i tihog Istoka. Znajući da su u krizi, klanovi su nezvanično kupovali od istočnih zemalja – Rumunije, Poljske, bivše Jugoslavije – čitave magacine oružja, godinama obezbjeđujući plate magacionerima, stražarima, intendantima magacina oružja. To znači i da su jedan dio odbrane tih zemalja održavali klanovi. Najbolji način da se oružje sakrije jeste da se drži u kasarnama. Tako i pored stalnih smjena vođa, unutrašnjih obračuna i kriza, bosovi nisu morali da se oslanjaju na crno tržište, pošto su im magacini oružja istočnih zemalja bili potpuno na raspolaganju. Ovog puta su automatske puške poredali u vojne kamione s vidno istaknutim znakom NATO-a s obje strane. Bili su to tir kamioni ukradeni iz garaža američkih trupa, a zahvaljujući tom znaku mogli su neometano da se kreću po čitavoj Italiji.

(...)

U jednom izvještaju SISMIja (SISMI, Servizio per le Informazioni e la Sicurezza militare, Informativnobezbednosna vojna služba, italijanska vojna tajna služba) i kontraobavještajne službe u Veroni iz 1994. navodi se da je Željko Ražnatović, poznatiji pod imenom „tigar Arkan“, održavao kontakte sa Sandokanom Skjavoneom, vođom klana Kazalea. Arkan je ubijen 2000., u jednom beogradskom hotelu. Bio je jedan od najsurovijih ratnih zločinaca, koji je u svojim pohodima sravnio sa zemljom mnoga muslimanska sela u Bosni, osnivač nacionalističke formacije Srpska dobrovoljačka garda. Dva tigra su stupila u savez. Arkan je tražio oružje za svoje vojnike, a naročito da mu se omogući probijanje embarga nametnutog Srbiji tako što bi kapital i oružje ulazili u zemlju pod plaštom humanitarne pomoći: montažnih bolnica, lijekova i medicinske opreme. Prema izvještaju SISMIja, sva ova oprema ukupne vrijednosti od nekoliko desetina miliona dolara plaćena je iz Srbije sredstvima u iznosu od osamdeset pet miliona dolara, skinutim s računa jedne austrijske banke. Taj novac je prebačen organizaciji koja je bila u savezu sa srpskim klanovima i klanovima Kampanije, a imala je zadatak da od raznih preduzeća naručuje robu koja će biti isporučena kao humanitarna pomoć i plaćena novcem iz nezakonitih aktivnosti, obavljajući na taj način pranje novca. I upravo ovdje na scenu stupaju klanovi Kazalea. Oni su u svrhu pranja novca stavili na raspolaganje preduzeća, prevozna sredstva, proizvode. Prema navodima ovog izvještaja, Arkan je preko svojih posrednika tražio intervenciju klanova Kazalea da bi ušutkao albanske mafijaše koji su mogli da ugroze njegov finansijski rat, nadirući s juga ili blokirajući šverc oružja. Klanovi Kazalea su smirili svoje albanske saveznike, dali Arkanu oružje i omogućili mu da mirno ratuje. Zauzvrat su preduzetnici klana kupili preduzeća, firme, prodavnice, poljoprivredna gazdinstva, farme po veoma povoljnim cijenama i italijanska preduzeća nikla su na pola teritorije Srbije. Prije ulaska u pakao rata, Arkan se obratio Kamori. Ratovi se, od južne Amerike do Balkana, vode kandžama porodica Kampanije.

Mafijaška moda u Sarajevu

Sistem Sekondiljana je držao čitavu mrežu proizvodnje tekstila, napuljska periferija je bila prava proizvodna zona, istinski poslovni centar. Sve ono što se negdje drugdje ne bi moglo postići zbog ograničenja koja se inače nameću ugovorima, zakonom, autorskim pravima, postajalo je dostižnu u sjevernom dijelu Napulja. Poslovna snaga klanova koncentrisala se na periferiji, što je omogućavalo obrtanje astronomskih kapitala, nezamislivih za bilo koji legalni tok proizvodnje. Klanovi su pokrenuli čitave ogranke proizvodnje tekstila i izrade obuće i kožne galanterije, prave fabrike koje mogu da proizvode odjeću, jakne, cipele i košulje identične robi velikih italijanskih modnih kuća. (…) Odjeća koju su kopirali klanovi Sekondiljana nije bila klasična lažna roba, loša imitacija, nešto što samo liči na autentični proizvod. Bila je to neka vrsta krivotvorenoautentične robe. Komadu odjeće je nedostajao samo onaj posljednji pečat, odobrenje matične kuće, njena marka, ali klanovima to odobrenje nije bilo potrebno. Klijenta su, uostalom, svuda u svijetu, zanimali jedino kvalitet i model. Marka je bila tu, kvalitet također. Ništa drugačije od originala. Klanovi Sekondiljana razvili su u čitavoim svijetu svoju distributivnu mrežu, i tako se sebi omogućili pristup čitavim lancima prodavnica i osvajanje međunarodnog tržišta odjeće. (...) Nije bilo mjesta na kome nisu razgranali svoje poslove. U Njemačkoj su prodavnice i magacini bili smješteni u Hamburgu, Dortmundu, Frankfurtu. U Berlinu su držali prodavnice Laudano, na adresi Gnajzenauštrase 800 i Viclebenštrase 15, u Španiji u Paseo de la Ermita del Santo 30, u Madridu, i još u Barseloni; u Belgiji u Briselu, u Portugalu u Portu i Boavišti; u Austriji u Beču, u Engleskoj u jednoj prodavnici jakni u Londonu, potom u Irskoj, u Dablinu. U Holandiji u Amsterdamu, u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i u Beogradu.

(Magazin Start, oktobar 2008.)

(zurnal.info)

Brojni prijedlozi o raznim zabranama Milorada Dodika samo su sakrivanje njegovog nerada i izbjegavanje stvarnih problema građana koje predstavlja, smatraju čelnici opozicionih partija u Republici Srpskoj. Njegova nedavna inicijativa da se usvoji zakon o zabrani nošenja burki zbog navodne sigurnosti dobar je predizborni trik ali i najava radikalizacije pred opšte izbore

Sve žene u Bosni i Hercegovini pokrivene burkama morat će se otkriti a one koje to ne urade platit će po stotinu maraka kazne i možda provesti nekoliko dana u zatvoru, ukoliko se usvoji inicijativa Milorada Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske, za zabranu nošenja burke. Dodik smatra da su ove žene prijetnja sigurnosti jer se ne zna ko se nalazi ispod crne odjeće koja prekriva sve dijelove ženskog tijela. Njegova inicijativa došla je samo nekoliko dana nakon što je u srbijanskom parlamentu usvojena deklaracija osude zločina u Srebrenici i nekoliko mjeseci prije opštih izbora u BiH. Za usvajanje ovakvog zakona na državnom nivou potrebni su mu glasovi SDA i SBiH što bi za njih bilo političko samoubistvo i čega je Dodik jako dobro svjestan pa je očita namjera inicijative bila da se baci prašina u oči i sakriju stvarni problemi, smatraju naši sagovornici, čelnici opozicionih politički partija u RS-u.
- To je jeftin trik da se iznerviraju Bošnjaci – smatra Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije, i dodaje da bi to značilo gušenje identiteta na prostoru gdje se decenijama dešavaju konflikti upravo zbog identiteta.

Hranjenje mržnjom

Čavić objašnjava da su slobode u ovoj zemlji zagarantovane jedinstvenim ustavom u kome konstitutivnost nose tri naroda. Dodik sada zloupotrebljava stanje svijesti i strah od Islama nakon 11. septembra, smatra Čavić i naziva ovaj potez čistim politikantstvom.
- Ustav garantuje slobodu izražavanja religije i bilo bi sada recimo suludo da neko traži zabranu nošenja brada sveštenicima – kaže Čavić i dodaje da se radi o skretanju pažnje sa ekonomskih problema, sumnjivog trošenja javnih sredstava i deficita: Ovdje je mjerilo kvaliteta političara postala količina mržnje koju prema njemu ima drugi narod. To se jasno vidi kod Dodika i Harisa Silajdžića. Što jednog više mrzi Sarajevo a drugog Banja Luka to su u svojim sredinama popularniji.

Jasno je da je Dodik i za ovu predizbornu kampanju odabrao isprobanu priču o nacionalnoj ugroženosti prije nego suočavanje sa svakodnevnim problemima svih Bosanaca i Hercegovaca. Samo u posljednjih nekoliko sedmica iz njegovog kabineta su stigle inicijative da se deklaracijom osudi genocid nad Jermenima, snažno je podržao ako ne i pokrenuo obilježavanje pogibije vojnika JNA u bivšoj sarajevskoj ulici Dobrovoljačka a sada predlaže da se toj ulici vrati staro ime umjesto današnjeg - Hamdije Kreševljakovića. Tu je i nekoliko inicijativa o obilježavanju i izgradnji spomenika poginulim vojnicima na Brčkanskoj malti u Tuzli. Dodik je inače poznat po sličnim inicijativama ali nikada ranije ih nije predlagao toliko puno i u tako kratkom periodu, niti su dobijale manje prostora u medijima i javnom mijenju nego što je to sada.

Predizborne sabotaže i terorizam

Zdravko Krsmanović, predsjednik Socijalističke partije, uopšte ne želi razgovarati o ovoj temi. Kaže da pred izbore ne želi pričati ni o čemu drugom osim o ekonomskom oporavku BiH.
- Ovo je ključna godina. BiH je u ruševinama, prijeti nam sindrom Grčke, nemamo bezvizni režim. Rasprava o burkama je zadnja stvar koja nam sada treba. Ljudi su gladni, vraćaju kredite, nemaju marku da dadnu djetetu – kaže Krsmanović i naziva ovaj Dodikov potez “katastrofalno smiješnim”, i dodaje da ga ne bi podržao.

Budući potezi Dodika, kako se izbori budu bližili, bit će daleko od smiješnih, smatra Krsmanović. Prema njegovim riječima sadašnji premijer RS-a će ići u radikalizaciju koliko god bude morao da bi osigurao novu pobjedu, što će generalno biti trend u cijeloj državi pred izbore.
- Očekujem nerede na fudbalskim utakmicama, ponavljanje Širokog Brijega, sabotaže, likvidacije pa čak i terorističke napade... Možemo očekivati kiparizaciju BiH do oktobra da bi Dodik obezbijedio 51 posto – tvrdi Krsmanović.

Ovakve Dodikove poteze Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, smatra beznadežnim. Kaže da njegova partije nema stav o ovom pitanju niti su o tome ikada raspravljali.
- Ovdje nema praktično ničega. Tu priču treba promijeniti u priču o ekonomiji i od toga Dodik bježi. SNSD nema pojma šta radi i zato možemo očekivati sve više ovakvih poteza do izbora – kaže Čavić.

(zurnal.info)

Hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca prvi su tužili Centar za socijalni rad zbog neisplaćenih naknada. Dobili su proces i povratili novac ali je u svim ostalim slučajevima došlo do zastare

Hraniteljske porodice u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku praktično rade “nacrno” i to pod pokroviteljstvom države. Svaka od ovih porodica koja na smještaj prima jedno ili više djece, sklapanjem ugovora sa centrom za socijalni rad potpisuje dokument kojim se verifikuje skoro pa radni odnos, ali to ne podrazumijeva da će zauzvrat dobiti sve beneficije koje nosi i radni odnos. Ova upozorenja za Žurnal iznosi Ferid Maleškić, predsjednik Udruženja hranitelja u BiH iz općine Doboj Istok. On istovremeno upozorava da se hraniteljstvo u BiH suočava sa ogromnim problemima, a jedan od najvećih su neadekvatne naknade koje se izdvajaju za ovu populaciju. Iako zakon jasno propisuje da se hraniteljskim porodicama svakog mjeseca na području ovog kantona isplaćuju mjesečne naknade za smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu, tokom 2003, 2004 i 2005. godine, tvrdi Maleškić, u periodu od avgusta do januara naredne godine naknade nisu isplaćene. Zbog toga su hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca tužili nadležni centar za socijalni rad:

 - Bio je to prvi put da se neko na taj način suočio sa centrom za socijalni rad – prisjeća se Ferid Maleškić:

- Tada smo i naplatili taj novac, ali samo hranitelji s naše i gračaničke opštine. Svi drugi su novac izgubili jer je u međuvremenu došlo do zastare.

Ni marka od Opštine

Udruženje hranitelja u BiH jedina je nevladina organizacija koja nije dobila ni jednu marku iz budžeta Opštine Doboj Istok, iako je u programu Opštine jasno navedeno kako će, u skladu s nadležnostima, podsticati aktivnost Centra za socijalni rad i udruženja građana kojima je osnovni cilj socijalna zaštita i humanitarna djelatnost.

Ferid, koji je i sam hranitelj, prije nekoliko godina pokrenuo je inicijativu za istupanje iz krovnog udruženja hranitelja Tuzlanskog kantona Familija, smatravši kako svoj posao ne rade adekvatno:

- Imali smo udruženje hranitelja koje nije naše. Tražio sam spisak svih donacija koje su došle, a nakon toga je zatražena moja smjena. Nikad spisak nije izašao niti će izaći jer se zna koliko je novca pokradeno.

Od tada, kako kaže, sa šačicom entuzijasta, pokušava djeci bez roditeljskog staranja smještenoj u hraniteljskim porodicama na bilo koji način poboljšati kvalitet života. Prošle godine registrovali su Udruženje hranitelja u BiH. Uspjeli su osigurati besplatne frizerske i stomatološke usluge za djecu iz hraniteljskih porodica s područja Doboj Istoka:

- U ovom trenutku imamo pošiljku odjeće koju ne možemo podijeliti jer nam centar za socijalni rad ne da spiskove djece smještene u hraniteljsku porodicu, već hoće da oni dijele tu pomoć. E, pa neće, podijelit ćemo je mi, a ako preostane dat ćemo u Merhamet ili neko drugo dobrotvorno društvo, samo ne njima da oni dijele.

Direktorica Centra za socijalni rad Zefija Sinanović kaže kako potrebe za dostavljanjem spiskova jednostavno nema jer je opština u kojoj žive malena, svi se poznaju, i on (Maleškić, op. aut.) dobro zna koje su to hraniteljske porodice.

Vlast želi siromašne građane

Ferid je autor projekta Profesionalno hraniteljstvo u Bosni i Hercegovini, koji je ušao među 30 najboljih poslovnih projekata u takmičenju Business Start-Up Centre (BSC Zenica).

Hraniteljstvo ili porodični smještaj predstavlja jedan od vidova zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, pored usvojenja, starateljstva i smještaja u ustanove za brigu o djeci. Hraniteljstvo je privremeni odnos a ne trajni, kao što je to usvojenje.

Hraniteljska porodica je porodica u koju je odlukom centra za socijalni rad zbrinuto dijete, a čine je hranitelj, i sve osobe koje žive sa hraniteljem u istom domaćinstvu. U Udruženju hranitelja imaju sasvim jasnu viziju kako bi se mogli riješiti svi problemi koji prate ovu populaciju u BiH.

S obzirom da se veliki broj djece bez roditeljskog staranja nalazi u domovima za nezbrinute, a trenutno se 99% djece bez roditeljskog staranja nalazi u srodničkim porodicama, njihov prijedlog je da država donese zakon po kojima bi hraniteljima bilo uplaćivano PIO i zdravstveno osiguranje, odnosno da se osnuju Servisi hraniteljstva koji bi pratili da li hranitelji poštuju odredbe potpisanog ugovora, odnosno da li država poštuje odredbe potpisanog ugovora.

U zapadnim državama praksa svojevrsnog zapošljavanja članova hraniteljskih porodica dovela je do smanjenja broja nezbrinute djece, a u Sloveniji, objašnjava Ferid, više nama domova za nezbrinutu djecu:

- Pokrećemo inicijativu da se sada zakonski riješi taj problem, ali dok je ova vlast tu neće to proći jer ova vlast neće uspješne i bogate građane, ona voli što siromašnije.

Djeci smještenoj u hraniteljskim porodicama preko ovog udruženja može se pomoći na različite načine:

- Odjećom koju su vaša djeca iznosala, hranom, donacijom, ili ako imate vikendicu u koju ih možete pozvati da borave... a nekad nam je dovoljna i lijepa riječ, neka pomogne kako ko može – kaže Ferid.

(zurnal.info)

Milorad Dodik ponovo je prije nekoliko dana demantovao da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv njega vodi bilo kakvu istragu. Zalud su desetine potvrda koje su stigle upravo iz ove pravosudne institucije, zalud krivična prijava SIPE, «teška» 115 miliona maraka, protiv «zločinačke organizacije Milorada Dodika», (kojoj osim njega pripada još 14 lica)... Dodik tvrdi da istrage nema, da je nikada nije bilo i da je nikada biti neće. Ista situacija je i u režimskim medijima, a informacije radi, šef novog tužilačkog tima koji istražuje premijera «boljeg dijela BiH» je Božo Mihajlović, čelnik Posebnog odjeljenja Tužilaštva BiH za organizovani kriminal, a njegovu ekipu čine još tri tužioca. Tužilački tim «kojeg nema» veoma je uznemirio Dodika, te je svoju nervozu nedavno pokaza u uskom krugu prijatelja, žaleći se da su ga dopali «veoma zajebani igrači», te da zbog toga ima stalne glavobolje. Očito je da su se nervoza i migrene nastavili i nakon ove sesije, o čemu svjedoče i nedavni skandalozni ispadi bakinačkog lažnog proroka.

FIKTIVNA FARMA

Dodikova glavobolja nije za potcijeniti, jer je mnogo razloga za nju: vještačenja koja je provelo Tužilaštvo po krivičnoj prijavi SIPE pokazala su da itekako ima «mesa» u tvrdnjama o teškom kriminalu počinjenom na izgradnji administrativnog centra RS, autoputa Banjaluka-Gradiška, te izgradnji RTV doma. Uz sve to, istražioci Tužilaštva, ali i brojnih drugih agencija posljednjih mjeseci itekako su zainteresovani za rad firme «Farmalend», off shor kompanije, koja je, izvan svake razumne sumnje, u vlasništvu Dodika i njegove porodice.

Zvanično, vlasnik ove firme je “Farmland LLC”, američka kompanija koja ima adrese u državama Wyoming, Delawar i Florida. Međutim, kako je ranije objavljeno, adresa na kojoj je Farmland LLC registrovan u Wyomingu pripada jednoj advokatskoj firmi, a na osnovu podataka iz tamošnjeg registracionog biroa njen jedini direktor je britanska investiciona grupa Tylney Directors LTD. Sva ova imena su u stvari najobičnija paučina iza koje nema ništa, jer riječ je o fiktivnoj firmi, čiji je jedan od ogranaka “Farmaland LLC”, koja je je vlasnik gradiškog “Farmalanda”.

BAČENE PARE

Toj i takvoj firmi, koja nije uopšte iz ove zemlje, Investiciono-razvojna banka RS lani (januar) je “hladno” dala tri miliona maraka kredita “za unapređenje proizvodnje”. Kao i obično u ovakvim slučajevima, čiji je Dodik visoki pokrovitelj, radi se o bačenim parama, kada je IRB u pitanju, odnosno pranju para kada se uobzire stvarni vlasnici farme. Da je tako, potvrđuje i notorna činjenica (navedena i u revizorkom izvještaju o poslovanju firme) da pomenuto preduzeće uopšte ne vraća rate kredita, da su mu računi blokirani, te da je u teškoj dubiozi od nekoliko desetina miliona maraka. Kompletna imovina im je pod hipotekom, a računi su im blokirani zbog duga prema Poreskoj upravi RS od 1,5 miliona KM, te višemilionskih dugova prema raznim dobavljačima. Dužni su i Upravi za indirektno oporezivanje, a sa uplatama PDV-a kasne mjesecima. Sve ovo je i prošle godine bilo poznato institucijama RS, posebno zbog česte blokade računa firme, ali to ih nije smetalo da iz IRB-a uplate tri miliona. Naravno, jer je to Dodik naredio, kao što je naredio i Robnim rezervama RS da sa “Farmalendom” sklope višemilionske ugovore.

BOLJE STOKA NEGO KONZERVE

Odlukom Vlade RS “Farmalendu” je dodijeljen ugovor od deset miliona maraka sa Robnim rezervama RS. Ovaj kriminalni akt predložili su ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Radivoje Bratić i Predrag Gluhaković, ministar trgovine. Realizacija ugovora je trenutmo zaustavljena, ali nema sumnje da će on biti sprovedenn do kraja. Ugovorom je precizirano da Vlada RS obezbijedi pet miliona KM za nabavku hiljadu junica, koje će udomiti na „Farmalandu“. Zauzvrat, Dodikovi govedari trebali bi svake godine Robnim rezervama RS isporučiti 90 teladi. Dokumentom nije precizirano ko će telad brojiti i ko će ih u RR čuvati i gojiti. Jasno je da bi, ukoliko ih uopšte bude, opet bili upućeni na “Farmalend”, a Vlada RS bi izdvojila još miliona za njihovo zbrinjavanje. Još pet miliona KM Vlada RS trebala je dati za kupovinu i ishranu junica.

“Bolje je da RS drži stoku, nego konzervirano meso”, pojasnio je ovaj posao Gluhaković, potvrđujući po ko zna koji put da nije ništa drugo do najobičnija poltrončina i Dodikov pion, kojeg on povlači kako i kada želi.

STOKA OD PAPIRA

Ugovor je apsolutno štetan po budžet i njegov cilj je samo izvlačenje državnog novca i njegovo prebacivanje na privatne račune. Nikakvih tu junica, a ni teladi ne bi bilo, u to nema nikakve sumnje. Dodik je, treba podsjetiti, stručnjak za fiktivnu telad, jer je tokom rata uzgajao ovu vrstu stoke. Imao je firmu imenom “Ranč 3D”, povukao je milionske kredite u dojč markama, pokrio se papirima i “papirnatom stokom”, a novac vratio potpuno obezvrijeđen u tadašnjim dinarima, koji nisu vrijedili ni hartije na kojoj su bili odštampani. Sama činjenica da se deset miliona izdvoji za “proizvodnju 90 teladi” skandalozna je do te mjere da vrijeđa inteligenciju svakog normalnog stanovnika ove zemlje.

SAJBER TELAD

Međutim, Dodik nema namjeru da odustane od ovog posla. Nakon što je Poreska uprava RS blokirala račune farme, novinarima se obratio Gluhaković i u svom nemuštom “pojašnjenju” ustvrdio da bi junice trebalo što prije dobaviti, kako bi se telile, telile i telile.

“Ja i dalje smatram da ovaj projekat treba da zaživi što prije i ne treba sigurno… Mnogi oni koji žele da konstruišu oko ovog projekta, je previše ovdje, ali Poreska uprava sigurno zna šta radi i radi u skladu sa zakonom. Ukoliko bude problem, oni će raditi sigurno u skladu sa zakonom, a nadam se da toga neće doći”, odmukao je Gluhaković, a ko ga je razumio zaslužio je Nobelovu nagradu. “Farmaland” je do sada dobio više od 2,5 miliona KM subvencija za proizvedeno mlijeko, a izvori “Žurnala” tvrde da farma nije za tu cifru mogla proizvesti mlijeka ni u deceniju rada. Naravno, stotine hiljada hektolitara su fiktivni, a i što ne bi bili, kada su i krave virtualne, a telad sajber.

ELITNA GARDA

Preduzeće “Farmalend” d.o. o. nastalo je 2005. godine, privatizacijom nekadašnje Govedarske farme u Novoj topoli. Kupljena je za deset hiljada KM. Stvarni vlasnik ove firme je Goran Dodik, Miloradov brat. Na “Farmalandu” je smještena zaštitarska firma “Elit Sekjuriti”, koju vodi Aleksandar Dodik, član uže porodice bakinačkog bosa. “Elit sekjuriti” ima zadatak da štiti Dodika i njegovu porodicu. Dodikovo imanje nalazi se u neposrednoj blizini “Famrmalanda”.

Vlada FBiH spremila je novo iznenađenje za ratne vojne invalide, demobilisane borce, civilne invalide, ukratko, za sve korisnike socijalnih davanja. Pored novčanog cenzusa biti će uveden i imovinski cenzus čija primjena počinje od 1. januara iduće godine, saznaje “Žurnal”.

Dok se u Parlamentu FBiH vodila žestoka borba oko plata funkcionera i državnih službenika i neuspješno pokušavala uvjeriti boračka populacija da se ne buni previše zbog već uvedenih smanjenja dosadašnjih prava i primanja, Vlada FBiH je zajedno sa Vladom RS i Vijećem ministara BiH u tišini 5. marta ove godine MMF-u uputila novo “Pismo o namjerama”.

Ovim “pismom” Vlada FBiH se svečano obavezala da će u sklopu reforme postojećeg sistema socijalnih davanja uvesti “sveobuhvatan imovinski i prihodovni cenzus, i uvesti reviziju imovine za sve korisnike civilnih i ratnih prava od 1. januara 2011. godine”

Više nema novca za demobilisane borce

Prevedeno na običan jezik, ovo znači da će zadržavanju postojećih naknada ratnim i civilnim invalidima, od početka iduće godine, demobilisanim borcima zavisiti ne samo od visine drugih novčanih primanja već i od toga da li raspolažu i drugom imovinom, poput stanova, kuća zemljišta.

U svom pismu MMF-u Vlada FBiH nije se bavila detaljima koliko će konkretno iznositi imovinski cenzus te da li će time biti obuhvaćeni možda i automobili i mobiteli, ali to su ionako “tehnički detalji”.

Najmanje razloga da se bune zbog ovog imovinskog cenzusa imaju demobilisani borci jer sa ili bez imovinskog cenzusa više neće imati šta da izgube, jer od 1. maja ove godine ionako prestaje isplata dosadašnjih naknada za nezaposlene borce.

Da se ne bi uzalud nadali, u “Pismu o namjerama”, Vlada FBiH kategorički tvrdi da “ sve eventualne buduće povlastice za demobilisane borce neće sadržavati novčane povlastice, posebne penzije, stambene kredite ili naknade za troškove stanovanja.”

Ovo znači da svako eventualno muljanje i petljanje aktuelne vlasti do opštih izbora 3. oktobra sa maglovitim obećanjima demobilisanim borcima kako će se Vlada FBiH pobrinuti za njih, može biti smatrano samo za čistu predizbornu demagogiju.

Smanjuju se i izuzetne penzije

Nekog razloga za zadovoljstvo nemaju ni oni koji su uspjeli ugrabiti izuzetne penzije pod naročito povoljnim uslovima u prethodnim godinama jer vlada nije zaboravila ni njih.

Namjera Vlade FBiH je da smanji budžetska izdvajanja za izuzetne penzije na dva načina. Jedan je pooštravanjem kriterija za sticanje izuzetnih penzija ubuduće, što znači “ko je jamio, jamio”.

Drugi način uštede je smanjivanje razlike između prosječnih “običnih” penzija i prosječnih izuzetnih penzija. Kako je teško očekivati da će postojeće penzije običnih penzionera drastično porasti ovo smanjenje razlike vlada namjerava izvesti kroz smanjenje izuzetnih penzija.

Iako Vlada FBiH u svome pismu MMF-u navodi da je odlučna da ograniči plate državnih službenika na svim nivoima vlasti, ovaj utisak se nije stekao na osnovu dosadašnjih prijedloga zakona, po kojima bi se ovo ograničenje za ministre i poslanike u federalnom parlamentu na volšeban način pretvorilo u povećanje njihovih dosadašnjih plata.

Budžetske rupe veće od planiranih

Vlastima u BiH štednja nekako ne ide od ruke. U prvom pismu o namjerama koje je BiH uputila MMF-u u junu prošle godine i na osnovu kojeg je i odobren kredit MMF-a za BiH od 1,2 milijarde eura, računica je bila da će 2009. godinu budžeti u BiH završiti sa ukupnim deficitom u vrijednosti od 4,7 posto društvenog bruto proizvoda. Kada se na kraju godine podvukla crta pokazalo se da je deficit i pored svih najavljenih mjera štednje dogurao do 5,3 posto BDP.

Tako se prema najnovijoj računici vladinih stručnjaka u FBiH, ako bude sreće, ukupan deficit svih budžeta u FBiH trebao zaustaviti na 439 miliona maraka. Za toliko bi znači u ovoj godini troškovi trebali biti veći od prihoda.

Ali kako se već pokazalo u prošloj godini, vlast je loš prorok pogotovu kada se radi o trošenju budžetskih para pa i ovog puta ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko bi se na kraju pokazalo da se u zanosu potrošilo i više nego što je planirano a da su prihodi i bili ispod očekivanja.

U dopisivanju sa MMF-om Vlada FBiH se slavodobitno hvali da je situacija mogla biti i gore ali je pronađeno spasonosno rješenje, pa je i ono malo novca za kapitalne investicije dodatno skresano.

Pušenjem protiv bankrota

Ministrima finansija u BiH najdraža kategorija stanovništva su pušači. Za razliku od invalida, demobilisanih boraca, penzioneri koji ionako samo traže pare kojih nema dovoljno i stvaraju čuvarima kase dodatnu glavobolju pušači donose čistu zaradu u državne kase.

Zahvaljujući povećanju akciza na cigarete od početka ove godine ministri finansija računaju da će BiH inkasirati dodatnih 120 miliona maraka. Pomisao na ovaj novac unosi tračak svjetlosti u sumornu svakodnevnicu ministara finansija pa sa neskrivenim optimizmom obavještavaju MMF da će akcize nastaviti da rastu do 2015. godine, tj. dok se ne izjednače sa evropskim prosjekom.

Pušači tako imaju satisfakciju da na sasvim razložne kritike nepušača kako pušenjem uništavaju i svoje i tuđe zdravlje, sad mogu s ponosom odgovoriti “jeste, ali ja pušenjem spašavam državu od bakrota”.

(zurnal.info)

Specijalno tužilaštvo Republike Srpske ima namjeru da optuži najmanje dvadeset visokih funkcionera Investicionorazvojne banke i Gradske uprave Banjaluka zbog malverzacija sa akcijama Medicinske elektronike i gradskim građevinskim zemljištem. Ovo je za Žurnal potvrdio jedan od istražitelja, ističući da su pritisci na ovu instituciju permanentni i iz dana u dan sve oštriji i brutalniji. Prema njegovim riječima, krugovi bliski premijeru Miloradu Dodiku svakodnevno nasrću na uposlenike Specijalnog tužilaštva, insistirajući da istraga ni na koji način ne dovede do predsjednika Vlade RS. Naši sagovornici dalje kažu da su naredne tri do četiri nedjelje u ovom slučaju prelomne i da će se iskristalisati da li će istraga krenuti lično prema Dodiku, jer je već sada nesporno da Mile Radišić, njegov kum i intimus i vlasnik fantomske firme «Grand trade» nikako bez premijerovog odobrenja nije mogao postati većinski vlasnik akcija Medicinske elektronike za svega 180 hiljada KM, te 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u centru Banjaluke, koje je dobio za cirka 5 miliona maraka. S tim što mu ti placevi nikako nisu mogli biti dodijeljeni, jer se značajan broj njih nalazi u vlasništvu «Medicinske elektronike», «Elektroprenosa», te u privatnom posjedu.

Uprkos pritiscima, Specijalno tužilaštvo gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića tretira kao osumnjičenog, kao i još nekolicinu visokih funkcionera grada. Svi oni su već jednom saslušani, a u vremenu koje predstoji bit će obavljeni i dodatni razgovori s njima. Koliko je akcija sveobuhvatna svjedoči i podatak da uredi za nekretnine u upravi Banjaluke tokom ove sedmice uopšte nisu radili sa klijentima, već su sve vrijeme dostavljali dokumentaciju Specijalnom tužilaštvu RS.

NAGRADA ZA POSLUŠNOST

Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji šoferski posao bio mu je vozikanje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba na relaciji Biljana Plavšić - Radovan Karadžić, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS odvezao se i Radišić, koji na volšeban način završava fakultet, a kao nagradu za doprinos «demokratskim promjenama» biva postavljen na čelo Lutrije RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje i njegov uspon u hijerarhiji «Dodikovih biznismena». On uspostavlja bliske i prijateljske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz Lutrije zavrašava u njihovim džepovima.

SVE ZA GLORI

Vrhunac pljačkanja ove firme je famozni ugovor između Lutrije i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Marta te godine Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali kriminalan ugovor, prema kojem je iz Lutrije Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka. Dodik i Radišić su ovim ugovorom Lutriju pretvorili u vlastitu firmu koja im je trebala donijeti enormnu zaradu. Suština kriminalnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa Lutrijom unosi jedan računar (može i polovni) i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok Lutrija ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse. U takvoj nakaradnoj postavci sve je nakazno i zločinačko: tako je određeno da od zarade Lutriji Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene - Glori svog menadžera, a Lutrija sve ostale radnike. Uz to je Lutrija garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava Glori u ovoj saradnji” biti svojina kiparske firme i kao takva isključena “od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema Lutriji”. Preciznije, Lutrija će iz onih svojih 40 posto podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke. Moglo bi se nabrajati unedogled, paragraf po paragraf, šteta po šteta.

DODIKOVO KUMČE

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku u “bolji dio BiH”, Vlada RS 14. aprila 2000. godine, Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću pečati kriminalni posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku, što je opšteprepoznatljiv Dodikov rukopis u brojnim kriminalnim poslovima, koje je kao premijer organizovao i izvršio. Važno je istaći da Vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju Lutrije, što suštinski, ovaj štetni i katastrofalni dokument, jeste. Uprkos tome, Glori i Lutrija već 22. juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke. Posrećilo se Glori, jer je Lutrija u narednih godinu dana izgubila milionske svote.

KRIMI PRIČA O DODIKU I SEDAM MILIONA

Lutrija RS tokom 2000. i 2001. godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od nevjerovatnih 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio kriminalnog plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz Lutrije. Preciznije, za pranje para i presipanje sa računa Lutrije u džepove Dodika i Radišića. Cijeli ovaj lutrijski materijal i dan danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka kao stari papir za reciklažu. Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a sve ostale pare uzeli su Dodik i Radišić, koji je tada keš u navedenoj vrijednosti odnio u torbama na Kipar. Interesantno je da u Lutriji RS, sudeći prema zvaničnim Revizorkom izvještajima za prošlu i pretprošlu godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona, što je tragikomično.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima. Uništenje ovog materijala ne znači i uništenje dokaza protiv Dodika i Radišića, ali je pitanje da li će istragu i o ovom slučaju povesti Specijalno tužilaštvo. U svakom slučaju, “Glori” u ovom poslu nije izgubila ni marke, jer marke nije ni uložila.

UNIŠTAVANJE TRAGOVA

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor Lutrije. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog smjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da Lutrija RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Radišićev potez siguran je dokaz da je kao i Dodik bio duboko svjestan štetnosti ugovora, te da ga je iz straha od odgovornosti i prekinuo. On, nedugo nakon odlaska iz Lutrije, aktivira firmu Grand trejd, koja nije imala ni kancelarije ni telefona. To ipak nije smetalo gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću da Radišićevom kofer preduzeću badava dodijeli zemljište u centru Banjaluke vrijedno desetine miliona maraka. Nakon raskida ugovora advokati Glori su se u nekoliko navrata tokom 2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

DINASTIJA SREĆE

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika Lutrije, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović, koji je već gotovo dvije godine vršilac dužnosti, što je u potpunoj suprotnosti sa svim zakonskim normama. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u Lutriju da bi se u porodici konačno anulirao kriminalni ugovor iz 2000. godine, zbog kojeg je Dodik morao odgovarati. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između Lutrije i Glori, tvrdeći da “srećna firma“ ništa ne isplaćuje kipranima, što je notorna laž. Revizorski izvještaj za 2008. svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta nedavno presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet, jer je Dodik prije osam godina odobrio i potpisao štetan i kriminalan ugovor.

LAŽNI DOKTORI SA FANTOMSKOG “ŠERBATOVA”

Radišić je preko noći završio fakultet, a preko jutra je magistrirao na nepostojećem ruskom univerzitetu “Knez Šerbatov”. Postao je magistar finansijskog menadžmenta. Interesantno je da mu je ime i prezime napisano latinicom, što je nonsens ako se ima u vidu da je fakultet ruski. Latinica ili ćirilica, to Radišiću nije smetalo da doktroira negdje u bijelom svijetu, pa čak objavi i knjigu. Legenda kaže da je tu knjigu donio jednom prijatelju i rekao mu: “Pročitaj šta sam uradio”, na šta mu je ovaj knjigu vratio, odgovorivši: “Pročitaj je prvo Mile ti”! Interesantno je da je na nepostojećem univerzitetu “Knez Šerbatov” glavni u Komisiji bio aktuelni predsjednik Rajko Kuzmanović, a da su na njemu “doktorirali” Miroslav Mikeš, Tihomir Gligorić, Ostoja Kremenović, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji Milorada Dodika. Iako je postojanje ovog univerziteta zvanično demantovala Ruska vlada, a cijeli slučaj završio u Tužilaštvu RS, istraga stoji, “jer bi to bio udar na RS”.

Premijer Kantona Sarajevo želi zatvoriti centar grada za saobraćaj. Sarajlijama bi tada gotovo jedina mogućnost bila parkirati auto na ogromnom parkingu poslovnog centra Al Shiddi, čija bi se izgradnja mogla završiti taman u vrijeme zabrane saobraćaja. Milionski prihod od parkinga tada bi bio zagarantovan

Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo, ima novu ideju! A kad Besim ima ideju, to nas obično mnogo košta. Njegove ideje uglavnom vrijede od milion pa naviše. Ova o kojoj pišemo dobacuje i do 15 miliona godišnje. Prošle godine, otprilike kada se na Marijin Dvoru počeo praviti veliki parking sa hotelom i tržnim centrom, premijer je javno iznio ideju da se saobraćaj u strogom centru glavnog grada zatvori. Rekao je da želi smanjiti gužve u centru, povećati sigurnost pješaka i pružiti im više prostora za šetnju. Centrom bi vozili samo autobusi i tramvaji, a Sarajlije koje nemaju sreće da žive u centru a imaju aute ostavljali bi ih van zatvorenog kruga. Na rubovima tog kruga slobodnog i besplatnog parkinga nema vjerovatno od kada je Volkswagen u Bosni i Hercegovini otvorio svoju tvornicu. Danas je teško naći i plaćeni parking. Dok ideja sazrije i bude upotrebljiva, i to tačno na mjestu gdje počinje zabrana, bit će izgrađen poslovni centar Al Shiddi sa nelogično velikim brojem parking mjesta.

Poslovni i trgovački centar Al Shiddi u svojih 110.000 kvadratnih metara imat će hotel sa pet zvjezdica, tržni centar i tri sprata podzemnih garaža sa 1.750 parking mjesta. Bit će to najveći takav centar u Sarajevu, skoro tri puta veći od BBI centra. Zijad Imamović, nadzornik radova, kaže da je broj parking mjesta pravljen u skladu sa površinom centra. Međutim, većina tržnih centara u Sarajevu imaju po jedno mjesto za parkiranje na svakih 90 kvadrata. Novi centar Zagreb Mall, naprimjer, imat će 180.000 kvadrata i oko dvije hiljade mjesta za parking. Al Shiddi se odlučio praviti po jedno mjesto na svakih 60 kvadrata pa tako ima tri puta više od BBI centra, koji ima daleko bolji položaj u centru grada.

Međutim, ako se zatvori saobraćaj u centru Sarajeva ovo će biti vjerovatno najpogodniji parking za odlazak na Baščaršiju ili Ferhadiju. Ta bi odluka osigurala Al Shiddiju ispunjen parking tokom cijelog dana. Po sadašnjim cijenama parkinga, prihod bi mogao biti oko 42.000 maraka dnevno, preko milion mjesečno ili oko 15 miliona godišnje.

Mehmedić je prošle godine, nakon nekoliko saobraćajnih nesreća u kojima su povrijeđeni pješaci, za Oslobođenje objasnio svoju ideju.

“Inicirat ću da se zabrani saobraćaj u prstenu od Baščaršije do Alipašine ulice. Mislim da se to može uraditi, a zabrana bi se odnosila na sve, osim na vozila javnog gradskog prevoza”, izjavio je tada Mehmedić.

Ideja da sarajevski tramvaj svoju rutu završava u Radićevoj ulici umjesto kod Vijećnice također postoji. Ljudi nešto stručniji za saobraćaj od premijera kažu da bi bilo skoro nemoguće zatvoriti toliko ulica. Said Jamaković, direktor kantonalnog Zavoda za planiranje, kaže da bi nastao kolaps ali da je zatvaranje saobraćaja od Vječne vatre do Radićeve moguće. Slično misli i Mihajlo Krmpotić, kantonalni ministar prometa i komunikacija.

Za Al Shiddijev parking obje ideje su povoljne, s tim da im zatvaranje što veće površine više i odgovara jer bi u tom slučaju podzemni parking BBI centra postao neupotrebljiv. Shiddijev parking bit će završen u februaru naredne godine ali nije izvjesno da li će biti otvoren prije kraja gradnje ovog centra vrijednog više od 150 miliona maraka. Predstavnici kompanije trebali bi se u svakom slučaju tokom otvaranja zahvaliti premijeru, odlučnim da ne razgovara sa novinarima Žurnala, na ovoj inicijativi. Ako se ona pretvori u djelo, jednostavno će imati previše sličnosti sa projektom Al Shiddija da bi bila slučajnost.

(zurnal.info)

Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija

Parlament Federacije BiH u kontinuitetu je najneefikasnija institucija vlasti u BiH, a katastofalni rezultati njegovog i rada Vlade, jedan su od glavnih uzročnika i generatora krize u Federaciji. U 2009. godini, ovaj je parlament realizovao tek 21 posto zakona planiranih Programom rada. 26 od 121 planiranog, stoji u izvještaju CCI-ja o radu Federalne vlade za period 2007-2009. Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija. Dužni smo ipak upozoriti čitaoce na grešku u računici koju svjesno pravimo: procenat od 56 posto ispunjenog u slučaju Stranke za BiH nije tačan. I to zahvaljujući – Melihi Alić (SBiH), koja u prethodne tri godine uopće nije planirala nikakve zakonodavne aktivnosti, pa tako nema ni realizovanih, pa se njena (ne)učinkovitost ne može ni izračunati u konačnom zbiru. Karton političkih aktivnosti u analizi CCI-a Melihe Alić izgleda ovako:

NEMA ZAKONODAVNIH AKTIVNOSTI: UČINAK: 0 OD 0.

U poređenju s ovim katastrofalnim neangažmanom Melihe Alić, SDA-ov ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Musić i ne čini se takav neradnik: iako nije ispunio nijedan procenat od zacrtanih aktivnosti, barem je planirao.

Kako se neki ministri ne bi nepravedno kitili tuđim perjem donosimo vam i pojedinačne rezultate nerada ministara. Neslavno prvo mjesto po neučinkovitosti pripada HDZ-u BiH:

1. HDZ BiH: Nerealizovano: 64%

Ministarstvo finansija: Vjekoslav Bevanda: nerealizovano 15 od 38: ispunjenje plana 60%

Ministarstvo okoliša i turizma: Nevenko Herceg: nerealizovano 9 od 17, ispunjenje plana: 47%

Ministarstvo pravde: Feliks Vidović, nerealizovano: 60 od 75; ispunjenje plana: 20%

2. Stranka za BiH: Nerealizovano: 56,9% (izuzev “angažmana” Melihe Alić):

Ministarstvo kulture i sporta: Gavrilo Grahovac: nerealizovano 5 od 6: Ispunjenje plana: 17%

Ministarstvo enegrije, rudarstva i industrije: Vahid Hećo: nerealizovano 24 od 40, Ispunjenje plana: 40%

Ministarstvo obrazovanja i nauke: Meliha Alić: 0% - Nema zakonodavnih aktivnosti

Ministarstvo zdravstva: Safet Omerović: nerealizovano 6 od 13, ispunjenje plana: 54%

Ministarstvo unutrašnjih poslova: Muhidin Alić; nerealizovano 2 od 6; ispunjenje plana: 67%

3. SDA: Nerealizovano: 54,7%

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida: Zahid Crnkić: nerealizovano 3 od 8, ispunjenje plana: 63%

Ministarstvo prometa i komunikacija: Nail Šećkanović, nerealizovano 6 od 12, ispunjenje plana: 50%

Ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica: Edin Musić, nerealizovano 4 od 4; ispunjenje plana 0%

Ministarstvo prostornog uređenja: Salko Obhođaš: nerealizovano 1 od 9, ispunjenje plana: 89%

Ministarstvo trgovine: Desnica Radivojević: nerealizovano 0 od 3, ispunjenje plana: 100%

Vlada Federacije BiH: Nedžad Branković i Mustafa Mujezinović: nerealizovano 163 od 287, ispunjenje plana: 43%

4. HDZ 1990: Nerealizovano: 53,1%

Ministarstvo rada i socijalne politike: Perica Jelečević; nerealizovano13 od 24; ispunjenje plana: 46%

Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva: nerealizovano 12 id 23; ispunjenje plana 48%

5. SNSD: Nerealizovano: 50%

Ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta: Velimir Kunić, nerealizovano 3 od 6; ispunjenje plana: 50%

 

 (zurnal.info)

Kanton Sarajevo i ove će godine dati više od milion maraka za razvoj vrhunskog sporta. Od tog miliona vrhunski sport bi trebali razviti upravo kadrovi stranaka koje dijele novac

Raspodjela budžeta za 2010. godinu ozbiljno je narušila ionako loše odnose između dvije vladajuće stranke na području Kantona Sarajevo - Stranke za BiH i Stranke demokratske akcije. Iako je bilo dosta nesporazuma oko podjele grantova javnim preduzećima, najviše svađe je izazvala raspodjela novca za vrhunski sport, odnosno klubove ispodprosječnih rezultata ali sa jakim stranačkim vodstvom. Izjave posvađanih strana otkrivaju da se ne radi o brizi za vrhunske rezultate nego o raspodjeli vrhunske količine novca klubovima kojima upravljaju članovi Stranke za BiH, SDA i SDP-a.

Sve je počelo kada je kantonalni premijer Besim Mehmedić samovoljno odlučio srezati dio budžeta za vrhunski sport sa prošlogodišnjih skoro dva miliona na “svega” 600.000 maraka. Predstavnici pet sarajevskih “vrhunskih” klubova FK Sarajevo i Željezničar, KK Bosna, ŽKK Željezničar, RK Bosna, te zaista vrhunskih klubova sjedeće odbojke Spid i Fantomi nazvali su to katastrofom, genocidom i ubijanjem klubova. Admir Bukva, direktor košarkaškog kluba Bosna otkrio je o čemu se zaista radi.

Ima tu sigurno i međustranačkih sukoba, koji će se prelomiti preko sportskih kolektiva i ljubitelja sporta u Sarajevu, izjavio je Bukva za portal sportsport.ba.

POSTOJI SAMO STRANAČKI KRITERIJ

Ovogodišnji kantonalni budžet je istina morao biti srezan zbog finansijske krize ali ovdje se očito nije štedilo nego samo drugačije raspoređivalo javno dobro, o čemu smo pisali u prvom dijelu teksta o budžetu za ovu godinu. Žestok obračun SDA i SBiH u izbornoj godini na kraju nije završio padom Vlade. Našao se kompromis a vrhunski sportisti nazad dobili obećanih jedan i po milion maraka za ovu godinu.

Zanimljivo je i da se taj novac dijeli klubovima bez ikakvih kriterija. Miralem Zubović, pomoćnik za sport, objašnjava da će fudbalski i košarkaški klubovi dobiti više novca od ostalih.
- Novac se daje klubovima koji imaju tradiciju, neću reći da sada postižu neke rezultate ali im u tome želimo pomoći – kaže Zubović i objašnjava da namjena novca nije precizno definisana ali da se uglavnom odnosi na putovanja i programske aktivnosti, šta god to značilo.

Federalni Ured za reviziju još je prije dvije godine skrenuo pažnju na netransparentno trošenje ovog novca.

Utvrdili smo da nisu postojali pisani kriteriji i jasno utvrđeni parametri na osnovu kojih je utvrđivana visina sredstava po projektima i sportskim organizacijama, odnosno na osnovu kojih je izvršeno doznačavanje sredstava u iznosu 1.435.238 KM za Vrhunski sport i Takmičarsko–razvojni sport.
Potrebno je da Ministarstvo kulture i sporta, utvrdi i razradi kriterije po kojima se, u skladu sa postojećim propisima iz oblasti sporta, raspodjeljuje i određuje visina sredstava sportskim organizacijama, po kandidovanim projektima, piše u izvještaju o radu Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Čelnici ovih klubova, jasno je iz njihovih izjava, još uvijek ne mogu prežaliti lažno obećanje da će godišnje dobijati četiri miliona maraka. U prethodne dvije godine dobijali su po dva odnosno 1,8 miliona maraka. Za ovogodišnju cifru od 1,5 miliona maraka izborili su se uz pomoć Emira Hadžihafizbegovića, ministra kulture i sporta.

STRANAČKI KADROVI

Zahvaljujemo se ministru kulture i sporta Kantona Sarajevo Emiru Hadžihafizbegoviću. Uvijek je imao sluha i odvajao je finansijska sredstva za vrhunski sport u glavnom gradu BiH. Nas ne zanima iz koje je on stranke, bitno je da svoj posao obavlja profesionalno i korektno. Ovo što radi premijer Mehmedić je genocid za sport, izjavio je Tarik Smajlović, generalni sekretar rukometnog kluba Bosna BH Gas za portal sarajevo-x, nakon jednog od sastanaka sa Hadžihafizbegovićem.

Bezrezervnu podršku većina predstavnika klubova ministru, osim po službenoj sportskoj vezi, daje i po istoj stranačkoj pripadnosti. Dva ključna čovjeka fudbalskog kluba Sarajevo Mensud Bašić i Hajrudin Šuman kadrovi su SDA. Šuman je nakon rata bio direktor PTT BiH dok je Bašić sadašnji direktor BH Pošte. To je postao nakon što je izgubio mjesto direktora Elektroprivrede BiH na koje ga je SDA željela postaviti prije tri godine. Uz Sabahudina Delalića, kapitena i direktora odbojkaškog kluba invalida Spid, člana SDA i poslanika u kantonalnoj skupštini, i Šuman je na prošlim opštim izborima u BiH bio na izbornoj listi SDA. Duboko u odbrani kluba koga vode Šuman i Bašić, tačnije na golu, je Muhamed Alaim, stranački kolega i vijećnik sarajevske opštine Centar. Stranačku bordo-zelenu idilu kvari sadašnji trener Sarajeva, sdpeovac Mirza Varešanović, također vijećnik u Centru. Bit će da je to tek eksces jer je Upravni odbor kluba jednoglasno naklonjen stranci SDA. Nedžad Ajnadžić, sadašnji direktor kantonalnog ZOI '84, kandidat SDA za nekoliko ministarskih pozicija navikao se na rad u raznim odborima. U GRAS-ovom Nadzornom odboru Ajnadžić, inače ratni general, bio je sve do nabavke autobusa iz Srbije. Tada je podnio ostavku, navodno zbog mišljenja da su autobusi loši. Dok je za politiku bio otvoreno vezan povjereno mu je mjesto potpredsjednika Kantonalnog odbora SDA te predsjedničko mjesto Odbora za odbrambenu i sigurnosnu politiku ove stranke kao i članstvo u Izvršnom odboru općinskog odbora SDA Centar.

U odboru Sarajeva je i član kantonalnog odbora SDA u sarajevskoj općini Stari Grad, Fahrudin Pilavdžić, direktor javnog preduzeća Vodovod i kanalizacija. Tu je i SDA-ov udarnik Denis Zvizdić. Ovaj doktor arhitekture, već godinama na najvišim pozicijama u sarajevskom kantonu, trenutno je predsjedavajući kantonalne Skupštine. Još jedan u nizu SDA-ovaca u koševskom klubu je i Abid Jusić, ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša KS.

Da je politika kroz sport isplativa primijetio je i utemeljitelj Avaza i Saveza za bolju budućnosti, Fahrudin Radončić pa je prepisao oprobani recept ranije utemeljenih stranaka. “Njegov čovjek” u bordo timu je profesor DIF-a Munir Talović, član općinskog odbora SBB-a Centar. Talović je jedan od profesora kod kojih je Dino Konaković (gle čuda i on je bivši član UO Sarajeva!) svakodnevnim desetkama sve ispite položio za nekoliko dana.

U ljutom gradskom rivalu situacija je slična ali više stranački mješovita. Sabahudin Žujo, bivši je igrač i sadašnji predsjednik Željezničara te ujedno i simpatizer Stranke za BiH. Žujo se u politiku nikada nije miješao zvanično ali zato njegove kolege Dželaludin Muharemović i Bulend Bišćević jesu. Muharemović, direktor kluba, je član SDP-a u čije ime je i opštinski vijećnik u Novom Sarajevu. U istom vijeću je i Biščević, član SDA i sadašnji sportski direktor Želje.

Za političare očito ni košarka nije ništa manje zanimljiva. Dino Konaković postao je direktorom košarkaškog kluba Bosna kada je prestao sa aktivnim igranjem. Prije dvije godine je podnio ostavku na to mjesto ali je i dalje član upravnog odbora ovog kluba. Konaković je inače poznat po predizbornom sloganu da ima ključ, što nam je poručio sa plakata SDA na prošlim lokalnim izborima. Sve su prilike da je taj ključ negdje izgubio na dan izbora jer nije dobio mjesto načelnika Opštine Centar.

Zanimljivo je i to da je većina spomenutih sportista-političara bila u upravi raznih klubova. U suštini su se samo rotirali. Slično kao i novac za vrhunski sport.

(zurnal.info)

Veljko Marić, dekan Medicinskog fakulteta u Foči, nedavno je postao član Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Ništa previše čudno, da se Marić u SNSD nije učlanio na sjednici Vlade RS, te da Dodik kupovinu novog igrača nije obznanio u Administrativnom centru, gdje ga je i «predstavio» svojim «vjernim navijačima». Nakon toga odmah su uslijedila i obećanja o novim investicijama, a Dodik je u stilu Florentina Pereza najavio tri miliona maraka za izgradnju studentskog doma u Foči. Koliko je Marić dobio ne zna se, ali je sigurno da će do daljnjeg ostati Dekan Medicinskog faklteta, a ponešto će se namaći i tokom izgradnje doma. Obznanjujući ovaj transfef u zgradi vlade, Dodik je pokazao da on već odavno živi u jednopartijskom sistemu, tačnije društvu jednog lica i dodatno potvrdio svoju tezu da je ogromna većina funkcionera u ovoj zemlji tek hodajuća vreća krompira, na kojoj je vidno istaknuta cijena. Marić je ovu jeftinu filozofiju lažnog vožda u potpunosti potvrdio oblačenjem dresa koji je obožavao «još od malih nogu».

VREĆE KROMPIRA

Nije Marić jedini vreća krompira, već ih je u ovom entitetu, nažalost, na desetine hiljada. Uostalom, Dodik je SNSD doveo u poziciju najjače stranke u BiH djelujući po principu «velikog stomaka», što će reći da je gutao sve one koji su htjeli biti progutani, pri tom se nimalo ne gadeći, niti gledajući da li dolaze iz SDS-a, PDP-a, SP-a, ili neke druge partije, organizacije, NVO.... Uostalom, u vrhu «partije» su negdašnji socijalisti Nebojša Radmanović i Igor Radojičić, svojevremeno visoki funkcioneri SP RS, koji su se zakleli Dodiku na vjernost prije cijele decenije, razvaljujući matičnu stranku na čijem je čelu bio Živko Radišić, nekadašnji član predsjedništva BiH. Rukovodstvu SNSD-a pripada i Nikola Špirić, politička prostitutka, koji je od šešeljevih, preko sds-ovih, pdp-ovih i ko zna sve još čijih postelja stigao u bordel lažnog vožda. Špirić je svoj prelazak u «partiju» naplatio suvim zlatom, kućama i stanovima u Beču i Banjaluci, te enormnom svotom novca, čiji je najveći dio zaradio radeći na nikom potrebnim i nikad realizovanim «ekonomskim projektima».

POLTRONSKI DVOJAC

U vrhu je bilo i SDS-ovaca, poput pokojnog predsjednika RS Milana Jelića. On je svojevremeno, davne 1998. godine, nakon što je Dodik postao premijer, u pratnji Uroša Gostića prispjeo na njegovo (tada) seosko imanjce sa torbom punom para. Pokojni je svoj nastup u SNSD-u debelo platio, ali ga je kasnije i naplatio, jer su njegovi nasljednici u ostavinskoj raspravi podijelili nekoliko desetina miliona evra i nekoliko desetina stambenih jedinica. Samo dva dana prije isteka predizborne kampanje 2006. godine, lažnom voždu su pristupili Miroslav Mikeš i Tihomir Gligorić, obojica iz Socijalističke partije. Bilo je zaista ogavno gedati i slušati taj poltronski dvojac kako obrazlaže ulazak u Harem. Obojici se isplatilo, jer je Gligorić postao direktor Geodetske uprave RS, a Mikeš delegat u Vijeću naroda NS RS, a ostao mu je i politički uticaj u ovdašnjem pravosuđu, zahvaljujući kojem je stekao enormno bogatstvo. Istina, bilo je onih u SNSD-u poput mladog junoše Dubravka Suvare koji su se pobunili zbog kupovine isluženih igrača, ali Mikeš je tada SNSD optužio za antisemitizam, pa je sve leglo nakon Dodikove intervencije.

«Gutanje» se nastavilo, što svjedoči slučaj Marić, ali i hiljade drugih «vreća krompira», koji su pristupili Dodikovoj stranci. Kada je PDP istupio iz koalicije sa SNSD-om, taj postupak «principijelno» je osudio njihov član i tadašnji ministar rada Boško Tomić. Nakon raspada saveza, Tomić je napustio ministarsku funkciju, ali i PDP i postao direktor Zavoda za zapošljavanje RS. I brat mu je ostao direktor jedne paljanske firme, pa je principijelnost sasvim solidno materijalizovana. Zoran Mastilo, direktor Fonda PIO, takođe je bio uvaženi član PDP-a, a sada je uvaženi član SNSD-a i to Glavnog odbora. Postupio je kao i Tomić, a stanovi u Beogradu svjedočanstvo su kvalitetne odluke.

ULAZNICA ZA KRIMINAL

Tako je to u načelu (entitetski nivo), ali je prelazaka bilo i u detalju (opštine), gdje ćemo navesti samo dio primjera, jer je nemoguće sve nabrojati. Čelnici opštine Rogatica samo su marionete u rukama stvarnih gospodara ovog gradića, što jesu Milorad Jagodić i Tomo Ujić, uvaženi članovi SNSD-a, vlasnici ovdašnjeg agrokombinata i uz to čelnici šumskog gazdinstva Rogatica. Jagodić i Ujić, dugogodišnji članovi SDS-a, vrlo brzo su preko tamošnjih polja i šumara preplivali u SNSD, i tako se, bar zasad, spasili zatvora, jer su vinovnici najveće privatizacione pljačke u ovom kraju, u kojoj je država izgubila desetine miliona maraka, a stotine radnika ostalo je na ulici. Oni su potpuno nezakonito došli u posjed ogromne imovine, privatizujući «Agrokombinat», na način da je sve od početka do kraja čist kriminal, zbog kojeg niko nije odgovarao. Ova firma svorena je 1995. godine od nekoliko rogatičkih preduzeća, potpuno nezakonitim odlukama tadašnjeg ratnog predsjedništva opštine, listom esedesovaca.

Firme poput Prometa i Klaonice, koje su bile u mješovitoj svojini i gdje su radnici imali ogroman broje akcija, pretvorene su u državne. Ove odluke poništio je Ustavni sud ovog entiteta, ali ko za pravo haje, te su 2004. godine Jagodić i Ujić za svega 329 hiljada maraka, i bez znanja Upravnog i nadzornog odbora i Skupštine akcionara, kupili više od pola Rogatice. Oni gazduju nebrojenim poslovnim prostorima, koje izdaju pod zakup, a novac uzimaju u kešu. Nekoliko poslovnih prostora na Baščaršiji, milionske vrijednosti su odavno prodali, pare strpali u džep i kupili kućerine i nekretnine u Beogradu. Uz sve to, prisvojili su potpuno nezakonito preko hiljadu hektara poljoprivrednog zemljišta, koje je u državnoj svojini. Čak su ga uspjeli uknjižiti na sebe, a značajan dio su već rasprodali, premda na to nisu imali nikakvo pravo. Istjerani i opljačkani radnici obraćali su se svim entitetskim institucijama, Komisiji za reviziju privatizacije, pa čak i Dodiku lično, ali niko im nije izišao u susret, iz prostog razloga što su pljačkaši Jagodić i Ujić sada visoki funkcioneri esenesdea.

NEŠTO I ZA SLAMARICE

Ima onih koji su prešli u «partiju» a da javno nisu uzeli «crvenu knjižicu». Vitomir Popović, dekan Pravnog fakulteta, nije postao član SNSD-a, ali kao da i jeste, jer je stajući u odbranu aktuelnog «Miloševića» zaslužio mjesto dekana. Popović je važio za okorjelog SDS-ovca, ali dekanska je tuga pregolema. Tu je još jedan okorjeli SDS-ov igrač - Pantelija Ćurguz, predsjednik Boračke organizacije RS. Narečeni je spreman braniti lik i djelo i svijetlim oružjem ako treba, jer mu je Vožd omogućio koncesiju za vađenje šljunka, zaposlio kćerku, a našao se tu i stan u Banjaluci... Šta je sve dobila Ranka Mišić, šefica Sindikata, još uvijek nije do kraja poznato, ali je postala najžešći Dodikov fan. Po njegovom nalogu rasturila je Sindikat, radnicima koji su ostali bez posla kaže da su sami krivi za to, fingira štrajkove, izmišlja sastanke sa «poslodavcima»..., riječju: čini sve da svi oni koji su ostali «na ulici» na ulicu ne izađu. Mišićka se skućila, ponešto ima i na knjižici, još više u slamarici, tu je i «pratnja» mladog mesa, sve u svemu nije loše za jednu sredovječnu djelimično pismenu «gospođu». I Rade Rakulj, šef penzionera, vjerna je «vreća». Još nije predložio ukidanje penzija, a hoće, jer mu člantvo u brojnim Upravnim odborima omogućava da živi i bez te crkavice. Kada im se doda Branko Dukić, predsjednik saveza logoraša, menažerija je potpuna. Dukićevoj organizaciji, Dodik u danu prebaci po nekoliko stotina hiljada maraka, a on mu zauzvrat omogućava da istrajno radi na pretvaranju Republike Srpske u logor u kojem je jedino voždova «batina iz raja izašla».

Moglo bi se nabrajati unedogled, ali čemu. Prije neko veče Aleksandar Džombić reče da na eskro računu Vlade RS ima još 520 miliona maraka, što će reći da prostora za prelaske još uvijek ima. Uostalom, prelazni rok ovdje stalno je otvoren.

Sezona skijanja na olimpijskim planinama ove godine mora da će početi već u avgustu jer je Vada Kantona Sarajevo u ovogodišnjem budžetu za “vještačko zasnježivanje” preduzeću “ZOI 84” galantno izdvojila 1,5 miliona maraka ili trostruko više nego prošle godine.

U ovogodišnjem budžetu Kantona Sarajevo najbolje su prošla javna preduzeža “ZOI 84”, TV Kantona Sarajevo, KSC Skenderija, GRAS, Sarajevogas za koja se uprkos krizi , MMF-ui manjku u kantonalnom budžetu našlo novca, i to više nego prošle godine.

Usvajanje ovogodišnjeg budžeta Kantona Sarajevo imalo je sve odlike dobrog trilera. Napetost je rasla iz sata u sat, sukob oko raspodjele novca čak je zaprijetio i “razvodom” vječitih partner u vlasti, SDA i Stranke za BiH, dok se ultimativno tražila smjena aktuelnog kantonalnog premijera iz Stranke za BiH, Besima Mehmedića .

Partneri u vlasti nisu se sukobili zbog različitih prioriteta u finansiranju školstva, zdravstva, podsticaja domaćim proizvođačima, već oko dodjele novca javnim preduzećima.

U žaru međusobnih sukoba predstavnika SDA i Stranke za BiH javno su pljuštale optužbe da “oni drugi” namjerno zakidaju “njihova” javna preduzeća sa ciljem da im oslabe izborne pozicije. Kroz javnu svađu koalicionih partnera na vidjelo je izašao ključni motiv brige za finansiranje javnih preduzeća, prikriveno korištenje novca iz ovih kompanija za finasiranje predizborne kampanje. O čemu, naravno, Izborna komisija BiH ne zna ništa.

Sve će to prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš

Vlada KS je pokazala zavidnu kreativnost kako bi i vuk bio sit i ovce na broju, odnosno kako bi se stvorio privid smanjenja troškova a istovremeno javnim preduzećima prebacilo više novca nego ranijih godina.

Da bi se ovo postiglo pojedine stavke koje se odnose na finansiranje javnih preduzeća su smanjivane ili u potpunosti preskakane ali su zato na mala vrata uvođene nove stavke i opravdanja za transfer novca.

Apsolutni rekorder je ZOI 84 koji će umjesto prošlogodišnjih 750 hiljada maraka iz kantonalnog budžeta ove godine dobiti duplo više, 1,5 miliona maraka.

Kantonalno ministarstvo privrede koje je prošle godine direktno subvencioniralo ZOI 84 sa 300 hiljada maraka ove godine po ovom osnovu nije izdvojilo niti marke. Ali je zato umjesto prošlogodišnjih 450 hiljada maraka za troškove “vještačkog zasnježivanja” ove godine ova stavka naprasno narasla na impresivnih 1,5 miliona maraka. Tako će u konačnom zbiru “ZOI 84” i pored “gubitka” subvencije iz kantonalnog budžeta inkasirati duplo više novca nego prošle godine. Menadžmentu “ZOI 84” sada samo ostaje da da prizivaju prirodni snijeg kako ne bi morali dobijeni novac trošiti na vještački snijeg.

Na medijima se ne štedi

Kantonalna vlada, ali i poslanici kantonalne skupštine koji su usvojili ovogodišnji budžet, nisu škrtarili ni na finasiranju TV Kantona Sarajevo.

Umjesto prošlogodišnjih 3,72 miliona maraka ovaj medij koštaće ove godine porezne obveznike 452 hiljade maraka više, ukupno 4,18 miliona maraka.

Redovna subvencija za osnovne troškove poslovanja kantonalne TV tako je u ovoj godini “pojačana” za 352 hiljade maraka pa će po ovom osnovu TV KS inkasirati 3,39 miliona maraka. Za nabavku nove opreme odobreno je 50 posto više novca nego prošle godine pa će za modernizaciju TV KS imati na raspolaganju 300 hiljada maraka dok je suma za nabavku programa ostala ista kao i prošle godine, 490 hiljada maraka.

Širokogrudnost aktuelne vlasti prema “svom” mediju i u doba najžešće ekonomske krize i besparice i nije neko iznenađenje, jer radi se o izbornoj godini.

Ono što je zanimljivo je da se kantonalna TV finansira iz budžeta kantonalnog Ministarstva pravde, kao i kantonalni sudski službenici i zatvorski čuvari, iako bi logično bilo da je javno informisanje u nadležnosti ministarstva kulture.

Kriza i kresanje javne potrošnje nisu pogodili ni KSC Skenderija jer je ovo javno preduzeće ove godine dobilo 60 posto više novca nego prošle godine, ukupno 1,2 miliona maraka. U okviru ukupnog izdvajanja za KSC Skenderija iznenada je u ovoj godini narasla stavka “sufinansiranje zakupnine poslovnih prostora” za šta će ove godine biti izdvojeno 400 hiljada maraka dok je prošle godine za istu svrhu izdvojeno puno manje, 150 hiljada maraka.

Povećano je izdvajanje i za “rekonstrukciju ledene dvorane” sa proplogodišnjih 300 hiljada na pola miliona maraka pa se u ovom javnom preduzeću nikako ne mogu žaliti da ih Vlada KS ne pazi.

Vožnja na trošak budžeta

Poseban slučaj je sarajevski GRAS, koji je kada se radi o direktnim izdvajanjima za ovo preduzeće iz kantonalnog budžeta među “gubitnicima” jer bi ove godine trebao od resornog kantonalnog ministarstva saobraćaja dobiti manje novca nego prethodne godine, 16,6 umjesto 17,1 milion maraka.

Ipak, istovremeno je ministarstvo obrazovanja naprasno povećalo izdvajanje za “prevoz učenika” sa prošlogodišnjih 2,4 na 3,05 miliona maraka a najveći dio ovog novca otoći će GRAS-u pa će u konačnici ovo preduzeće direktno ili indirektno iz kantonalnog budžeta dobiti približno istu sumu kao i prošle godine.

Najveći gubitnik među javnim preduzećima u raspodjeli novca iz ovogodišnjeg kantonalnog budžeta su Toplane koje bi umjesto prošlogodišnjih 13,5 miliona maraka trebale dobiti 10,7 miliona maraka.

Manje novca dobiće i Pokop 6,8 miliona umjesto prošlogodišnjih 7,4 miliona maraka kao i sarajevski “Vodovod i kanalizacija” kome su ovogodišnja izdvajanja iz kantonalnog budžeta od 6,8 miliona maraka za 561 hiljadu maraka manja nego prethodne godine.

Ovogodišnjem budžetu Kantona sarajevo u odnosu na prošlu godinu smanjena su izdvajanja i za javno preduzeće “Park” sa 6,07 miliona na 5,7 miliona maraka a ista sudbina snašla je i “Rad” koji će se morati zadovoljiti sa 7,52 miliona umjesto prošlogodišnjih 7,78 miliona maraka.

Kako do izbora ima još vremena, ni rebalans kantonalnog budžeta nije isključen pa bi to mogla biti dobra prilika da se “obeštete” i trenutni gubitnici među javnim preduzećima.

(zurnal.info)

Sarajevski studenti pohvalili su odluku kantonalnog premijera Besima Mehmedića da im za tri miliona budžetskog novca pojeftini gradski prevoz i trgovali obraz i najmanje 60.000 novih knjiga ili bežični internet za cijeli Univerzitet, nekoliko novih naučno-istraživačkih centara, laboratorija, domove koji ne prokišnjavaju i svakog dana imaju tople vode, ili više profesora i asistenata. Odluka je već donesena i novac je nepovratno otišao gradskom prevozniku GRAS-u. Napravili smo malo istraživanje je li se ovaj novac mogao potrošiti pametnije od još jednog predizbornog trika.

RASIPNIŠTVO SIROMAHA

Mašinski fakultet u Sarajevu bio je na prvoj liniji fronta i tokom rata je potpuno uništen. Ni 15 godina poslije nije do kraja obnovljen. Nije rijetkost da sa zgrade otpadaju komadi fasade a zbog nedostatka novca istraživački rad je prepušten entuzijazmu profesora i asistenata. Ejub Džaferović, dekan ovog fakulteta, kaže da je ove godine od kantonalnih vlasti dobio 50.000 maraka za djelimičnu obnovu fasade. Kaže da bi renoviranje fakulteta zajedno sa namještajem trebalo oko 1,5 miliona maraka i još oko sto hiljada maraka za opremu studentima. Dopustite da primijetimo kako je ovo tek polovina novca dodijeljenog gradskom prevozniku u vječnom godišnjem deficitu.

Džaferović dodaje da bi za kvalitetne laboratorijske naučno-istraživačke projekte trebalo nekoliko miliona eura. Ministri i premijer bezbroj su puta ponovili da smo siromašni i da za to jednostavno nemamo novca. Novinari Žurnala detaljno su prečešljali ovogodišnji budžet i odgovorno tvrdimo da se ne radi o siromaštvu nego o rasipništvu i korupciji, dakle, o kriminalu. Novac je dodjeljivan i šakom i kapom za jednokratne političko-promotivne manifestacije, pokrivanje dugova loše vođenih javnih kompanija i sumnjivo stečene ratne zasluge. Na kraju, novac za jeftinije karte će donekle olakšati studiranje studenata ali ga sigurno neće poboljšati.

- Ja sam za to da se pomogne studentima. Pomagalo im se i prije rata, pomaže se i sada – kaže Džaferović i dodaje da je ovo škakljiva tema i da o tome radije ne bi govorio.

On smatra da je pristup internetu rak-rana sarajevskog univerziteta.

- Ne znam zašto se to u Sarajevu ne rješava na elegantan način. Trebaju nam optički, a ne bakarni kablovi, i veća brzina – objašnjava Džaferović.

Ove je godine iz budžeta izdvojeno 200.000 maraka za bežični internet ali samo za nekoliko fakulteta. Ostali će morati čekati neke naredne budžetske godine ili izbore kao da se radi o privilegiji, a ne o uslovu normalnog studiranja.

Dekan Džaferović dodaje da se studiranje mašinstva i naučno-istraživački projekti ne mogu zamisliti bez pristupa naučnim bazama podataka i pretplate na naučne časopise. Jedna od takvih baza je i ScienceDirect čija je mjesečna pretplata basnoslovnih 200.000 maraka. Za tri miliona cijeli univerzitet bi se mogao pretplatiti na 15 ovakvih baza podataka!

MAŠTANJE O BOLJEM

Za razliku od novca koji ide GRAS-u, novca za obrazovanje nikada nije dovoljno niti previše i on se višestruko vraća. Jedan od takvih primjera je laboratorija za istraživanje kvaliteta i ispravnosti hrane.

- Najvažnije stvari su laboratorije i kadrovi – kaže Sabahudin Bajramović, prodekan za finansije na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu u Sarajevu.

Objašnjava da imamo problem kod uvoza hrane i pića jer većinu stvari ne možemo kontrolisati zbog nedostatka referentnih laboratorija.

- Kad se nešto uveze mi ne možemo reći je li uredu ili nije – kaže Bajramović i dodaje da se ova ulaganja vraćaju višestruko: Između ostalog tu se obezbjeđuje posao profesorima, asistentima ali i našim studentima. Prije rata smo zarađivali jako puno novca na analizama hrane.

Projekti izgradnje laboratorija ovog fakulteta u sarajevskom naselju Butmir i univerzitetskom kampusu već postoje. Novac će tek tražiti. Bajramović kaže da za jedan takav laboratorij treba oko 300.000 maraka. Ne treba biti nadaren matematičar da se zaključi da je to desetina novca potrošenog na jeftiniji studentski prevoz ili ako pomnožimo - za taj se novac moglo izgraditi deset ovakvih centara.

- To bi trebao biti jedan referentni laboratorij – objašnjava Bajramović.

On smatra da je puno pametnije bilo uložiti sav taj novac u kadrove.

- To je naš najveći problem. Ljudi moraju držati po pet modula bez asistenta. Ja predajem četiri modula, sam sebi izgledam neozbiljan – tvrdi Bajramović i karikira da smo u bolonjsku reformu krenuli bez kartonskih a kamoli betonskih temelja.

Ovaj fakultet je od svih nivoa vlasti za ovu godinu dobio nešto više od milion maraka za naučno-istraživački rad.

- To je simbolična cifra – kaže Bajramović i objašnjava da samo jedan od projekata koji rade sa još dvadesetak instituta iz Evropske unije košta oko dva miliona maraka.

Već ranije smo pisali da se za renoviranje sramotno neuslovnih studentskih domova u Sarajevu ne izdvaja gotovo ništa a da bi se za spomenuti novac mogli pretvoriti u hotele sa četiri zvjezdice. Maštanje o kvalitetnom trošenju tromilionskog kolača moglo bi se nastaviti u nedogled. Po cijeni od 50 maraka moglo bi se kupiti 60.000 najaktuelnijih stručnih knjiga. Ili možda 3.000 kompjutera za studente i profesore. Sve nabrojane stvari dugoročno bi poboljšale kvalitet studija. Sve osim jedne – jeftinijeg prevoza.

I, DA SE NE LAŽEMO

Svako normalan se pita: pa, zašto u ovakvoj situaciji Vlada Kantona Sarajevo rasipa milione maraka koji se mogu upotrijebiti na bezbroj korisnijih načina? Nekoliko je razloga. Prvo, direktor GRAS-a je kadar Stranke za BiH koja je i postavila Besima Mehmedića na mjesto premijera KS. Naravno, nema tu neke stranačke lojalnosti i ljubavi na relaciji Besim Mehmedić-Hasan Bašić. Cilj je da se tri miliona konvertibilnih maraka prebaci iz budžeta, dakle iz džepova stanovnika Kantona Sarajevo, u kasu GRAS-a. Obzirom da je izborna godina, svaka marka je dobrodošla, pa tako tri miliona puta.

Druga bitna stvar je također vezana za ovu izbornu godinu. Naime, odlukom da se studentima omogući besplatno vozanje, Stranka za BiH i njen premijer u Vladi KS, namjeravaju kupiti glasove studenata. Od četrdeset hiljada studenata na Sarajevskom univerzitetu, neka se njih deset posto zakači na ovaj trik, SBiH će prikupiti skoro pet posto svojih glasova, što je sasvim dovoljno da ostanu “jezičak na vagi” u raspodjeli vlasti.

Treće, ali ne manje bitno, tri miliona maraka iz Kantonalnog budžeta omogućiti će nesposobnom menadžmentu GRAS-a da bar za neko vrijeme pokriju rupe u svom poslovanju.

Na koncu, kad već studenti nemaju iz čega da uče, neka se barem vozaju džaba. Ionako, kada završe fakultet ova vlast im neće imati šta ponuditi, osim vozanja.

(zurnal.info)

Odluka Besima Mehmedića, premijera Kantona Sarajevo, da donira tri miliona maraka gradskom prevozniku GRAS-u za jeftiniji studentski prevoz čisti je predizborni trik i taj bi novac mogao završiti u predizbornoj kampanji Stranke za BiH. Ko ne vjeruje – evo dokaza

Vlada Kantona Sarajevo, odnosno njen premijer Besim Mehmedić, odlučili su dati tri miliona maraka sarajevskom javnom prevozniku GRAS kako bi studenti imali jeftiniji prevoz. Tako su odlučili da će i ove godine izdvojiti nula maraka za popravljanje studentskih domova. Još su odlučili da će Sarajevo biti vjerovatno jedini grad na svijetu koji za prevoz studenata izdvaja duplo više nego za razvoj nauke.

Do sada su studenti plaćali 33 marke mjesečnu prevoznu kartu a sada će za godišnju izdvajati samo 50 maraka a važit će im i dok budu na jednomjesečnom zimskom ili tromjesečnom ljetnom odmoru.

Jeftinije samo u izbornoj godini

Cifra od tri miliona maraka, čini se, izabrana je proizvoljno ili je to maksimum kojeg je iz kantonalnog budžeta mogao izvući Mehmedić. On je još prošle godine studentima obećao skoro 15 miliona maraka za besplatan prevoz a onda mjesecima studentima, nakon redovnih protesta, obećavao sve manje, sve do tri miliona maraka. Da ova cifra nema nikakve veze sa studentima nego sa GRAS-om pokazuje sljedeća računica: ako niko od studenata ne kupi godišnju kartu GRAS će opet dobiti svoja tri miliona. Ali ako svi studenti odluče kupiti ove karte tada će GRAS biti u minusu jer je premijerova ranija računica bila da za besplatne karte treba više od 12 miliona maraka. Ovako će na njegova tri studenti sa svojih 50 maraka dodati još dva miliona, što je ukupno pet, ili oko sedam manje od potrebnog!

Da je bilo imalo namjere da se pomogne studentima novac za karte ne bi bio na listi prioriteta. Samo Studentski centar u Sarajevu odnosno dva studentska doma duguju više od milion maraka: 80 hiljada za struju, 150 hiljada za plin i 30 hiljada za vodu a dug dobavljačima hrane je nedavno premašio milion. Vjerujemo da ste primijetili da su svi ovi troškovi upola manji od novca izdvojenog za karte.

Znamo već odgovor premijera koji danima izbjegava razgovarati sa novinarima Žurnala: to su studenti iz drugih kantona i neka im plate njihove Vlade. Ali zašto to onda nije problem sa kartama jer je upravo njima najpotrebniji jeftiniji prevoz!?

Mehmedić je danas ponosno izjavio kako mu je drago da je i ovaj studentski problem riješen!? Koliko zaista brine o studentima i drugim građanima svog kantona najbolje pokazuje ovogodišnji budžet, jedva usvojen: za rješavanje problema maloljetničke delinkvencije ide 100.000 maraka; smještaj i ishranu studenata 60 hiljada; studentskom centru 800 hiljada; informatizaciji osnovnih i srednjih škola 40 hiljada...

Ni ove godine nije bilo novca za obnovu Mašinskog, Stomatološkog, Filozofskog i Fakulteta političkih nauka.

Sa druge strane, studenti su zadovoljni, sami su to priznali, bilo kakvim podsticajem od kantona. Sada će se jeftinije prevoziti a uradili su nešto i za buduće generacije studenta. Samo što je premijer nekako zaboravio reći da naredne godine neće biti podsticaja. Jednostavno, u projekcijama budžeta za 2011. i 2012. godinu nema stavke sufinansiranje javnog prevoza za studente. Doduše, ne piše da se takvi poticaji daju samo u izbornim godinama. Provjerili smo da se možda ne radi o zabuni u zvaničnom ovogodišnjem budžetu ali 1,3 miliona za javni prevoz ratnih vojnih invalida i šest i po za penzionere uredno stoje i u stavkama za sljedeće dvije godine. Na mjestu gdje trebaju biti tri miliona za studente - tek dvije crtice.

U želji da se što više dodvori studentima Vlada u svom saopštenju posebno naglašava da karte važe jednu kalendarsku a ne školsku godinu. Studenti je mogu kupiti bilo kada i važit će im i kada budu kući na odmoru. Time se, valjda, htjelo preduhitriti pitanje zašto se ovakva odluka donosi na kraju ljetnog semestra kada je studentima korisna još samo dva mjeseca. Očito je za premijera ovo bio zadnji rok da donese ovakvu odluku jer je prva sljedeća prilika za to u oktobru, kada počinju predavanja ali prođu opći izbori.

U budžetu još možemo vidjeti da će dug GRAS-a u naredne dvije godine porasti za skoro milion maraka. Ova javna firma je pogodna, osim za skupljanje glasova, i za namicanje novca za predizbornu kampanju. Revizorski izvještaji pokazuju da su prikazani prihodi i rashodi nejasni, netransparentni i nemarno urađeni pa tako novac u ovu firmu može ući i izaći poput studenta koji se šverca za prevoz u tramvaju.

Kome to premijer daje novac?

Posljednji dostupan revizorski izvještaj o poslovanju GRAS-a više liči na indeks takozvanih vječitih studenata nego izvještaj o radu kompanije sa prihodima većim od 50 miliona maraka – na ispitima poslovanja uglavnom se padalo.

Po našem mišljenju, zbog efekata koje na finansijske izvještaje imaju stavke navedene u prethodnom pasusu, finansijski izvještaji ne prikazuju istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, finansijski položaj  Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća „Gras“ d.o.o. (...) u skladu sa Međunarodnim standardima finansijskog izvještavanja, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija u Federaciji. Zaposlenici GRAS-a jedini u Sarajevu imaju pravo na potpuno besplatan prevoz. Uz akreditaciju se mogu voziti bez ograničenja. Vjerovatno su i jedini koji uz to još svaki mjesec dobiju 75 KM za prevoz!? Isplata ove naknade vršena je i za vrijeme godišnjeg odmora uposlenika. Po navedenom osnovu u 2008. godini isplaćeno je 1.633.425 KM, od čega je 1.154.851 KM iskazano kao troškovi prevoza.

Da stvar bude još paradoksalnija ove isplate nastavljene su i kada je, zbog finansijske krize, prestalo izdavanje akreditacija za prevoz zaposlenima. Navodno su mogli zadržati te akreditacije zbog ulaska u firmu ali kako objasniti da nema novca za štampanje kartica a ima milion i po za karte koje navodno plaćaju zaposleni.

Revizijom nabavki utvrdili smo propuste i nepravilnosti u provedenim postupcima i procedurama. U 2008. godini provedeno je 1.024 postupaka, a zaključeno 994 ugovora, u vrijednosti od 18.028.342 KM. Veći broj nabavki nije proveden u skladu sa procedurama propisanim Zakonom o javnim nabavkama BiH, njegovim provedbenim i vlastitim aktima. Sredstva nisu korištena transparentno i na efikasan način. Uprava GRAS-a uglavnom voli dogovarati poslove direktnim dogovorima bez objavljivanja tendera. Kada su ga već morali raspisivati uglavnom su tenderi bili neregularni, zaključak je revizorskog izvještaja.

Ugovor sa zemunskim Ikarbusom od pet miliona maraka kao da se morao sklopiti bez obzira na sve. Uslovi tendera su mijenjani i nakon njegove zvanične objave, Ikarbus nije davao popust što je bio jedan od uslova a rokovi isporuke su ostali nejasni. Ipak, GRAS odbija žalbe dva druga ponuđača i bira Ikarbus iako nije ispunio sve tražene uslove.

Slično je i sa kupovinom minibusa od Daustrucka iz Splita plaćenih skoro milion maraka. GRAS je u tenderu tražio da njihov proizvođač ili prodavac ima servis u Sarajevu kako bi mogao ispoštovati garanciju ali kako to Daustruck nije imao, GRAS je na kraju pristao servisirati minibuse u svojim servisima.

Prevozom onih famoznih 18 tramvaja iz Holandije napravljen je nezapamčen presedan.

Iako se radilo o uslugama transporta tramvaja iz Amsterdama do Sarajeva, jedan od objavljenih kriterija bio je garantni rok, piše u revizorskom izvještaju.

A da nije problem prošvercati ni milionske iznose pokazuje primjer nabavljanja goriva za autobuse. Svake godine GRAS od kompanije Green Oil kupuje naftu u vrijednosti od pet miliona maraka. Mada se radi o basnoslovnoj cifri ne postoji način kontrole potrošenog goriva.

Dostavljena dokumentacija iz koje se vidi samo zaduženje po svakom vozilu na bazi brojčanika iz pištolja za punjenje goriva, ne predstavlja praćenje potrošnje goriva. Priloženi spisak – pregled izdatog pogonskog goriva od pumpne stanice nije dokaz o potrošnji, već o izdavanju goriva, a ni priloženi Prijedlog normativa potrošnje goriva iz januara 2009. godine nije dokaz o praćenju potrošnje goriva, navodi se u izvještaju Ureda za reviziju.

Također, revizori su utvrdili da zbog zastarjelog sistema prodaje karata ne postoji transparentan način kontrole stvarno prodanih jednokratnih ili mjesečnih karata. Studenti se mogu jedino nadati da će drugačije biti sa novcem navodno izdvojenim za njihovo kvalitenije studiranje kroz jeftiniji prevoz. Za 50 maraka godišnje moći će se voziti u vozilima u prosjeku starim 18 godina: starost tramvaja je 29 godina, trolejbusa 21 godina, autobusa 15 godina i minibusa 8 godina.

(zurnal.info)

Ministri bez zakona, poslanici bez pitanja, to je najkraći zaključak novog izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu federalnih vlasti u prošloj i protekle tri godine. Federalni poslanici i ministri redom su odani komunisti, ako je suditi po fiksnim platama bez obzira na učinak

Sadašnji sastav Vlade Federacije najgori je još od nastanka ovog entiteta Washingtonskim sporazumom 1994. godine i teško da će neki naredni uspjeti da obori taj neslavni rekord.

Najnoviji izvještaj Centara civilnih inicijativa o radu federalne Vlade i Parlamenta u prošloj i posljednje tri godine stavio je građane i novinare u nezgodan položaj: kako izabrati najgoreg od najgorih ministara? Da li je to Meliha Alić federalna ministrica obrazovanja i nauke bez zakonodavnih aktivnosti odnosno ijednog predloženog ili usvojenog zakona u posljednje tri godine; ili je to Edin Musić koji malo planira a ništa ne radi i nema niti jedan pripremljen zakon u tri godine; u užem izboru je i Gavrilo Grahovac, federalni ministar kulture i sporta, bez ijednog izglasanog zakona; i posljednji kandidat je ambiciozni ministar pravde Feliks Vidović koji svake godine obeća da će raditi kao svi ostali ministri zajedno a na kraju godine se vidi da je njegov nerad jednak neradu svih ostalih zajedno. Računica da ovoj vlasti trebaju 24 godine samo da završe posao predviđen za jedan mandat sasvim je dovoljna kritika za njenu smjenu. Umjesto toga, u neviđeno kratkom roku je pripremljen i stavljen na usvajanje zakon koji im povećava plate i obezbjeđuje penzije po njemačkim standardima. Bez imalo ustručavanja se može zaključiti da većina njih ne računa na novi mandat pa grabe što se ugrabiti da.

Sve ću ti obećati

Gavrilo Grahovac je nedavno podnio ostavku ali je tim činom samo pokazao svoju bahatost. Ostavku je podnio zbog problema sa stranačkim kolegama a u stvari ju je odavno trebao podnijeti zbog svog nerada bez premca. On je za tri godine htio da pripremi tek šest zakona ali je na sastancima Vlade usvojen tek jedan! U Parlamentu Federacije mu je pao i taj jedan zakon pa se čini da Grahovca, osim stranačkih kolega, ne vole ni parlamentarci.

Ne znamo šta o Vidoviću misle kriminalci ali ga svakako ne bi trebali mrziti jer se baš i nije potrudio da im svojim radom stane u kraj. On je ministar sa najvećim broj obećanih a neurađenih zakona u protekle tri godine. Samo u prošloj je njegov nerad skoro jednak neradu svih ostalih ministara zajedno! Htio je Vidović da u prošloj godini pripremi čak 23 zakona, duplo više od onoga što su planirale sve njegove kolege zajedno ali je godinu završio sa tek četiri pripremljena zakona.

Meliha Alić je, čini se, odlučila poštovati tradiciju pa se ni u prošloj godini nije zamarala zakonima. Jedini je ministar bez ocjene uspješnosti jer apsolutno ne postoje kriteriji po kojima bi mogla dobiti ocjenu. Istina, ministrica prosvjete dolazila je na časove ali nit se od nje nešto tražilo niti je ona pokazala interes pa je školsku godinu ostala neocjenjena. Ako bi se primijenili isti kriteriji, za njenog kolegu Edina Musića bi se jedino moglo reći: na mjesto, jedan. Neprolaznu ocjenu, odnosno nula posto urađenog u protekle tri godine, Musić je zaradio upornim izbjegavanjem da predloži jedan jedini zakon. Da se samo malo potrudio i iskoristio rupe u načinu ocjenjivanja poput ministra trgovine Desnice Radivojevića, mogao je zaraditi najbolju ocjenu. Desnica je sračunato godišnje obećavao po jedan zakon što i nije bilo teško ispoštovati.

Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, svojim radom podsjeća na pristojnog ministra. Svake je godine planirao raditi na više od deset zakona i uspio završiti ukupno 23 njih od čega su samo dva pala na glasanju u Parlamentu. To, međutim, i dalje ne znači da je opravdao svoju platu veću od četiri hiljade maraka jer i dalje svake godine ima trećinu neurađenog posla.

Mandat ili penzija?

Kada se sve sabere i oduzme ministri su planirali ukupno 285 zakona, uradili tek 122 a Parlament usvojio 62! Kako se parlamentarci uvijek žale na plate i do hiljadu maraka manje od ministarskih čini se da su tako i odlučili raditi - kada ministri sa svojim platama mogu raditi malo mi sa svojima možemo još manje! Tako smo dobili najgoru instituciju vlasti u cijeloj državi.

Parlament Federacije BiH u kontinuitetu je najneefikasnija institucija vlasti u BiH (posmatrajući entitetsko-državni nivo). I kao što smo ranije isticali, katastofalni rezultati njegovog i rada Vlade, jedan su od glavnih uzročnika i generatora krize u ovom entitetu. U 2009. godini, ovaj je parlament realizovao tek 21% zakona planiranih Programom rada. 26 od 121 planiranog, piše u izvještaju CCI-ja i dodaje kako je za tri godine usvojeno onoliko zakona koliko su trebali usvojiti za šest mjeseci.

Samo federalni poslanici vraćaju ovu zemelju, ili entitet da budemo precizniji, 20 godina unazad svakim svojim mandatom. Ovim tempom svoj posao završili bi tek 2030. godine. Umjesto toga, većina njih će vjerovatno na kraju ovog mandata u beneficirane penzije dok će ostali građani narednih 20 godina raditi da nadoknade vrijeme koje su oni potrošili. Čini se da su neki početak mandata shvatili kao prijevremenu penziju, ili bolje reći mirovinu.

Tri godine od početka mandata i nepunu godinu dana pred Opšte izbore u BiH, u Parlamentu Federacije je i dalje jedna poslanica koja tokom mandata nije niti jednom uzela učešće u raspravi, postavila poslaničko/delegatsko pitanje, pokrenuli inicijativu ili slično. Riječ je o Šagolj Magdaleni iz Hrvatske kršćanske demokratske unije (HKDU), piše u izvještaju o Šagoljevoj koja se pojavila tek na nekoliko sjednica: Niti jednom do sada predstavnici političke stranke iz koje dolazi (HKDU) nisu našli za shodno obrazložiti ovakav nezapamćeno indolentan odnos prema mandatu povjerenom od strane građana.

Ipak, svakome treba pružiti priliku da se popravi. To najbolje pokazuje Fadil Hamzić, jedan od neaktivnih poslanika, koji je u trećoj godini svog mandata postavio prvo poslaničko pitanje. Čestitamo.

Podsjetimo da smo krajem prve godine mandata (2007.) imali gotovo anarhično stanje. Sjednicama je znalo neprisustvovati i po 30 poslanika, ne snoseći za to nikakve sankcije. Čak 15 poslanika i deset delegata za čitavu godinu dana nije uzelo učešće u bilo kojoj od Poslovnikom definisanih aktivnosti, osim prihvatanja prava (na različite nakande), koja su im po osnovu preuzimanja mandata pripala, navodi CCI.

Devet od 25 evidentiranih poslanika i delegata su iz Stranke za BIH, sedam iz SDA, po tri HDZ-a i Narodne stranke radom za boljitak, po jedan iz HDZ-a 1990, HKDU-a i SDP-a.

Bez obzira na nerad i izostanke parlamentarci su umjesto sistema plata po zaslugama, izabrali onaj iz komunističkog sistema koga na sjednicama i pauzama tako često kritikuju.

Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD).

Ovo bi ujedno bio i posljednji izvještaj o radu federalne vlasti pred oktobarske izbore. Za kraj odjavna špica poslanice Amile Alikadić Husović za koju je BiH “država za poželit'”.

(zurnal.info)