Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka Milorad Dodik je odmah po drugom dolasku na vlast, marta 2006. godine, poništio prodaju izdavačke kuće „Glas“ i preprodao je Željku Kopanji, odnosno konzorcijumu koji je on oformio, a čiji je jedan od nosilaca bio i Slobodan Stanković. Uz „Glas“, Kopanja je dobio i prodajnu mrežu, te je tako, suprotno zakonima, ostvario monopol u ovom segmentu. Međutim, nije mu to bio cilj, već da se kupovinom „Glasa“ dokopa zemljišta, koje je pripadalo ovoj firmi, na kojem je Dodikov medijski tajkun namjeravao da zajedno sa Stankovićem izgradi poslovno-stambene objekte. Kriza je učinila svoje, Kopanja ne zida, Dodik se razišao sa njim, jer nema više para da plaća Kopanjine propale firme, (a uz to mu i ne trebaju više usluge ovog mešetara); redakcija „Glasa Srpske“ pridružena je redakciji „Nezavisnih novina“...
MAFIJAŠKA SRPSKA
Zašto je ovo bitno? Zato što je to bila jedina poništena privatizacija, jer je ona koja joj je prethodila oglašena kriminalnom. Nakon što je „Glas“ prepustio na nemilost svom „ljubimcu“, Dodik je osnovao Komisiju za hartije od vrijednosti, sa ciljem, kako je tada tvrdio, vraćnja privatizacije u zakonske okvire i progon mešetara, koji su kupili desetine firmi. Komisija je potrošila milione, mahom neuspješno progoneći Mladena Ivanića zbog privatizacije „Kristal“ banke; progoni su pali u vodu, a Komisija je prije par nedelja, kroz usta svog čelnika, zatražila da bude ukinuta?! Potpun i promašaj! Na sve to, Dodik je lakonski izjavio da je Vlada RS učinila sve i optužio tužilaštva i sudove da su krivi za krah rada Komisije. Tu je tačka i to je znak da niko ništa neće uraditi da bi se privatizacvijsko pljačkanje bar u nekoj mjeri sankcionisalo, odnosno neće odgovarati niko od kriminalaca koji su počinili strašna nedjela, opljačkali milione i uništili živote hiljada i hiljada radnika i njihovih porodica, ostavljajući ih na ulici i bez sredstava za život. Koga briga?! Bitni su bili politički poeni u kampanjama, a Dodikova priča o grešnim sudovima i tužilaštvima je licemjerstvo, jer ih on i njegov režim u potpunosti kontrolišu. Republika Srpska je mafijaška tvorevina, tu dileme nema i takva će biti, kako stvari stoje, još decenijama. Ali, tražili ste, gledajte. Potvrđuje to i oslobađajuća presuda Vrhovnog suda RS ubici Rajku Saviću, koji je strijeljao Branislava Garića, a najteža sankcija mu je oduzimanje pištolja na šest mjeseci.
PORODIČNI POSAO
Čemu, onda, da se nadaju svi izvarani i opljačkani nakon ovog besramnog čina? Ničemu. Obijanje pragova entitetskih institucija u potrazi za pravdom je Sizifov posao i dobro dođe za „ubijanje“ vremena u opštoj besposlici i nemanju pametnijeg posla. Primjer koji slijedi pokazuje u kolikoj mjeri je sve korumpirano i kriminalizovano, jer niko ništa iz vlasti neće i ne želi da preduzme, člak i kada su situacije potpuno čiste i kada se zna da je riječ o notornmim kriminalcima. Slučaj privatizacije „Agrokrajine“ i svega onoga što se dešavalo pet godina nakon toga, ukazuje da je Dodikov potez o poništenju privatizacije „Glasa“ i njegovog poklanjanja Kopanji bio, u stvari, nasilnički akt, a formiranje Komisije tek poza, koja bi takvo i slična nasilnička djela trebalo da opravda. Što se i desilo.
„Agrokrajina“ je privatizovana 2005. godine, a od tada do danas je to nekada uspješno preduzeće postalo ruina, a oni koji su ga kupili bogataši. Naravno, radnici su na ulici, imovina se krčmi, a niko od entitetskih funkcionera i ne pomišlja da reaguje i spriječi brutalnu otimačinu. „Agrokrajinu“ je kupio Radivoje Karalić, pater familias, čiji su članovi ili u zatvoru ili na sudovima. Njegova supruga Mirjana izdržava višegodišnju kaznu zbog malverzacija sa firmom „Da Gor“ i višemilionske utaje poreza, u koje su bili uključeni i sinovi Danijel i Goran. Dok supruga guli robiju, Radivoje, sa ostatkom familije, guli „Agrokrajinu“, izvlačeći iz nje milionske dobitke, iako je vlasnik svega 20 posto kapitala, koje je kupio za bagatelu starom deviznom štednjiom. Saučesnici u ovim nečasnim radnjama su mu, osim sina Danijela, i rođaci Zrnići, koji su svi, odreda, članovi uprave, iako to po zakonu ne mogu biti. Šema pljačke je standardizovana i javnosti predstavljena en puta, ali nikom ništa, jer odgovornima u Komisiji za hartije od vrijednosti i Investiciono-razvojnoj banci RS, na pamet ne pada da prekinu lanac pljačke, premda postoje svi relevantni dokumenti, koji bi Radivoja trebalo da pošalju ženi.
SILA BOGA NE MOLI
Kriminalna firma „Da Gor“ preimenovana je u „Duvan promet“. Njen stopostotni vlasnik je Nada Zrnić, sestra zatvorene Mirjane Karalić, majka Bojana Zrnića, člana UO „Agrokrajine“, supruga Žarka Zrnića, akcionara ove firme, i svastika Radivoja Karalića, vlasnika 20 posto akcija i direktora preduzeća, koji je na to mjesto imenovan falsifikovanjem dokumenata. Kada su se stvari ovako lijepo poredale, lako je doći do milionske zarade. „Agrokrajina“ izdaje svoje poslovne prostore „Duvanu“ po bagatelnim cijenama, a oni im liferuju robu po višestruko naduvanim cijenama i od njih stvaraju svoje dužnike. Uz to, „Duvan“ podiže milionske kredite kod banaka (dva miliona maraka samo u jednom slučaju), a pod hipoteku stavlja nekretnine „Agrokrajine“. Krediti se ne vraćaju, a „Agrokrajina“ će platiti stečajem. Nakon toga će se pojaviti Karalići sa novcem izvučenim preko „Duvana“, a od onih kredita, za bagatelu otkupiti stopostotno vlasništvo u „Agrokrajini“. Tako će se dokopati i firme i miliona, a da nisu ni marke uložili. Karalići novac izvlače i preko kreditiranja samih sebe, tako što uzimaju stotine hiljada maraka iz blagajne, kojima se gubi svaki trag. Novac se vodi kao beskamatni kredit, a nikada se ne vraća, niti postoje osiguranja za njegov povratak. A i zašto bi, kada je sve njihovo, kako smatraju.
Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“ u ovih pet godina. Prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je poslovala sa preko 100 hiljada maraka dobitka i imala pedesetak radnika, da bi krajem prošle godine bila u gubitku od milion maraka (što se zna) i upošljavala desetak radnika. Uz to, svi potezi Karalićeve uprave su nezakoniti, a Skupštine akcionara se održavaju jednom u dvije - tri godine. I tada se siluje zakon, jer Karalići i Zrnići zakon i ne poznaju, niti im treba, jer su oni zakon. Iz firme su izbačeni svi - od privatizacionih fondova do malih akcionara, premda imaju više vlasništva u „Agrokrajini“ od Karalića. Ali, sila Boga ne moli. Komisija za reviziju privatizacije nije našla za shodno da zatraži njeno poništenje u ovom slučaju; Komisija za hartije od vrijednosti upoznata je sa svim ovim malverzacijama, ali nije ništa preduzela, a zainteresovane da se kriminalu stane u kraj uputila je na Sud. Isti onaj za koji Dodik zna da neće ništa učiniti.
(zurnal.info)
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
UPOZORENJE IZ RS: Ubica Rajko Savić je na slobodi!
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
“Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića”, je jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio ministar Omerbegović Ma, ko kaže da su policajci glupi? Evo, tuzlanski komesar Nedim Mutapčić u stanju je pobiti čak i Isaaca Newtona i njegov zakon gravitacije.
Naime, pred pravosudnim organima Republike Srspke, u predmetu Milenko Lakić, Mutapčić je izjavio da je Lakićeva žrtva (policajac) hodala po plafonu. Pritisnut Mutapčićevim dokazima sud je oslobodio Lakića, kojeg su, nekoliko godina kasnije uhapsili pripadnici SIPA-e. Osumnjičen je da je član zločinačke organizacije Zijada Turkovića. Trenutno je u pritvoru, pa nije mogao vidjeti da je njegov spasilac, vještak opće prakse Nedim Mutapčić, ponovno imenovan za policijskog komesara MUP-a Tuzlanskog kantona.
-Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića - ustvrdio je jučer Sead Omerbegović, ministar.
I ovo je, možda, jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio Omerbegović.
Dakle, kanton u kojem predsjednika Nezavisnog odbora za izbor policijskog komesara predlaže osuđenik Mirsad Kukić, zaslužuje komesara koji ima toliko hrabrosti da svjedoči u korist kriminalaca koje njegova policija prijavljuje. (Predmet: Sakić Senad Sendi; krivično djelo: pokušaj ubistva).
Samo kanton u kojem funkciju ministra unutrašnjih poslova obavlja optuženik Sead Omerbegović, zaslužuje da ima policijskog komesara koji se ne libi pocijepati krivičnu prijavu svojih inspektora. (Predmet: Đug; krivično djelo: neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.)
Nijedan drugi kanton osim onog u kojem funkciju premijera obavlja optuženik Enes Mujić, ne zaslužuje da ima komesara koji uhapsi svoje inspektore zato što su nesmotreno zaplijenili 10 kilograma heroina. (Predmet: Fazlić i Janković; krivično djelo: zloupotreba položaja i ovlasti.)
Zar ijedan drugi kanton u kojem na čelu tužilaštva nije Šesenam Ćosić zaslužuje da na mjestu prvog čovjeka policije ima čovjeka koji je u stanju staviti u ladicu dokaze protiv najopasnijih narko-dilera? (Predmet: Emir Kodžaga; krivično djelo: međunarodna trgovina opojnih droga.)
Ima li pravo ijedan kanton, koji nema tužiteljicu Danicu Kovačević, da ima komesara koji u alkoholiziranom stanju može nekažnjeno slupati dva službena automobila?(Predmeti: Nedim Mutapčić 1 i Nedim Mutapčić 2; krivično djelo: ugrožavanje sigurnosti saobraćaja i oštećenje tuđe stvari.)
Kako ijedan drugi kanton, koji nema tužiteljicu poput Dijane Milić, može uopće razmišljati da na mjesto komesara dovede čovjeka koji je tako milostiv i koji svojim inspektorima oprašta to što omogućavaju ubicama da pobjegnu sa mjesta zločina? (Predmeti: Davor Blagojević i Mersed Hadžić Švicarac; krivična djela: ubistvo, ubistvo u pokušaju, izazivanje opće opasnosti, nanošenje lakih tjelesnih povreda, zloupotreba službenog položaja i ovlasti.)
Pošto Tuzlanski kanton ispunjava sve navedene uslove, Nezavisni odbor je odlučio da na mjesto komesara imenuje Nedima Mutapčića. Stoga, pješaci i vozači – oprez.
(zurnal.info)
Priče o korupciji na fakultetima do sada su zaobilazile Ekonomski fakultet u Sarajevu jer je dekan Veljko Trivun dosta uspješno "novinare držao podalje" a i studenti su držali jezik za zubima i tek anonimno, na internetskim forumima pričali o korupciji. Međutim, zbog nezajažljivih apetita uprave, i sve praznijih studentskih džepova, i to bi se moglo promijeniti. Studentima je dosta prakse da za engleski jezik, iako im je to redovan predmet, dodatno fakultetu plaćaju 600 maraka!
Na većem broju fakulteta sarajevskog Univerziteta već je ustaljena praksa da za ocjenu iz engleskog jezika studenti prilažu certifikate o završenom kursu u školi stranih jezika, i to u školi s kojom fakultet potpiše ugovor. Kada su se studenti Ekonomskog fakulteta u Sarajevu pobunili što uz školarinu, za redovni predmet na fakultetu naknadno moraju plaćati ispit u Interlingui, uprava fakulteta je uvela novu praksu. Angažirali su svog predavača engleskog jezika, Milicu Babić, asistenticu sa Katedre za marketing.
ZNANJE JE IMANJE
Ispostavilo se, međutim, da je novom praksom studentski džep bio neznatno rasterećen, jer za svaki izlazak na ispit kod Babićke studenti moraju najprije uplatiti 90 KM. Samo što sad novac ne uplaćuju Interlingui nego na račun fakulteta. Kako za tri godine školovanja moraju položiti ukupno šest ispita, studente to košta 540 KM te još 60 maraka za certifikat. Sad pomnožite tu cifru sa oko 7.000, brojem studenata na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i prostom računicom jasno je da je fakultet samo na ispitu iz engleskog jezika inkasirao više od četiri miliona maraka.
Kada je u septembru 2008. godine, odmah nakon preuzimanja funkcije dekana, Veljko Trivun obznanio pronevjeru oko 150.000 maraka u finansijskoj službi njihovog fakulteta spekuliralo se i kako je bombastičnim otkrićem želio skrenuti pažnju javnosti sa mnogo krupnijih problema na fakultetu. Prije svega, od priče o korupciji u obrazovanju o čemu su u to vrijeme brujali svi domaći mediji. Bilo je potrebno preusmjeriti pažnju medija daleko od priče o novcu koji Ekonomski fakultet zarađuje na studentima a posebno od pitanja u čijim džepovima taj novac završava. Odakle novac kojim su kreditirani profesori? Otkud izdašni honorari kojima se nagrađuju i profesori koje studenti sretnu jednom godišnje, samo kada im potpisuju ocjenu?
Navodno se od "drveta tada nije vidjela šuma", na koju je svojevremeno upozoravao i rahmetli profesor Meho Bašić. Kada je odlučio progovoriti o korupciji pa čak i spomenuti neke od svojih kolega, uprava se sjetila primjetiti da je profesor Bašić znao ponekad izostati sa predavanja. Bilo je to obrazloženje za njegov otkaz i za krajnje sramotan odnos koji će kasnije dekan Trivun imati prema dugogodišnjem profesoru. Bašića je na vratima fakulteta čak čekala i pismena naredba o zabrani ulaska u zgradu. Za njegovu priču o korupciji, iz dekanata nikada nije ponuđen kontraargument. Otkazom profesoru koji ne dolazi na nastavu, dekan Trivun je navodno želio kazati kako će njegovim dolaskom za dekana, sada sve biti u savršenom skladu. Reakcija na utaju 150.000 maraka je trebala također odaslati istu poruku. Nije, međutim, Trivun nikada praktično dokazao i da želi na čistac izvesti nekoliko prethodnih velikih priča.
Ensar Šehić i danas predaje na Katedri za kvantitativnu ekonomiju, uprkos tome što je na legalnost njegovog izbora javno stavljen upitnik. Jedan od kandidata na tom konkursu od prije četiri godine bio je i Adem Abdić, jedan od najboljih studenata koje je Ekonomski fakultet ikada imao. Abdić je i ranije bio angažiran kao demonstrant na predmetu Kvantitativne metode u ekonomiji i menadžmentu. Međutim, ni to ali ni njegove "desetke" nisu tada zadovoljile vrlo čudne kriterije po kojima je za asistenta ipak angažiran Šehić, svršenik Prirodno-matematičkog fakulteta, s prosjekom ocjena na granici potrebnog za izbor u zvanje asistenta. Međutim, Ensar Šehić sin je profesora Dževada Šehića, koji je u vrijeme spornog izbora bio prodekan za nastavu. Podsjetimo samo da je otac Šehić bio svojevremeno "prozvan" i za stan koji je dobio od fakulteta nakon samo godinu dana angažmana.
PJESME O PROFESORU JAHIĆU
"Što to sad ponovo ispitujete kad je sve bilo čisto. Sve je bilo čisto!", vrištao nam je u telefonsku slušalicu Šehić mlađi. Nije pristao na razgovor o temi koja je za njega očito završena priča. Uputio nas je na odjel za odnose s medijima, čija su nam vrata već bila zatvorena. Službenica za odnose s medijima već nam je bila saopćila da nam je "dekan negativno odgovorio" na molbu za razgovor.
Doduše, ništa manje neprijatan razgovor nije bio ni s Ademom Abdićem, koji je uprkos svemu danas angažiran kao asistent. Zanimalo nas je šta se ve događalo u međuvremenu? Nije li se Abdićevim kasnijim angažmanom, pa i angažmanom njegovog brata blizanca koji također radi na fakultetu, uprava nastojala iskupiti za "nepravdu" ali i za sva vremena okončati priču o privilegiranim profesorskim sinovima. Jer, po teoriji prozvanih, Ensar Šehić je završena priča i sličnih više nema. Navodno je samo slučajnost što u profesorskim kabinetima na Ekonomskom fakultetu sjede ljudi s istim prezimenima.
Supružnici Azra i Tarik Zaimović, te Snježana i Nenad Brkić, braća Velid i Adnan Efendić, rođaci Šabanovići, Bašići, Jahići...
Profesor Mehmed Jahić, međutim, kaže kako asistenticu Hatidžu koja nosi isto prezime kao i on uopće ne poznaje?!
Za još jednog Jahića na fakultetu, profesora Harisa Jahića kaže kako je riječ o "daljnjoj" rodbini . "Znate li vi koliko ima Jahića u Bosni. Znate li da je samo u Tuzli, po posljednjem popisu bilo 8.000 Jahića! Šta je onda čudno ako nas na Ekonomskom fakultetu ima troje", bilo je pojašnjenje profesora Jahića.
"Ne znam mnogo o tom Harisu Jahiću, kažem vam, jesmo rođaci ali tamo neko četvrto koljeno. Zaista nemam veze s njegovim angažmanom na našem fakultetu", kaže Jahić.
Istina je, međutim, malo drugačija od profesorove. Veoma se dobro poznaju a uz to obojica predaju na Katedri za računovodstvo i reviziju. Navodno je upravo uticaj Jahića na fakultetu, mlađem kolegi pomogao transfer sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu na Ekonomski fakultet. Haris Jahić se, navodno, ubrzo našao u središtu afere kada je otkriveno da su ispitna pitanja nekako završila u rukama odabranih studenata. Kako je od školske 2006/2007. godine otvoren odjel Ekonomskog fakulteta u Goraždu, Jahića je uprava poslala tamo da predaje. Vratio se nakon godinu dana i mada to nikada nije ozvaničeno, njegov je privremeni premještaj u Goražde zapravo bio kazna za "propust" s testovima.
Profesor Jahić kaže da na fakultetu uopće nema nepotizma te da je sasvim prirodan slijed da se dijete nekog profesora jednoga dana nađe u njegovom kabinetu. I ovaj profesor zastupa "teoriju o genetskim predispozicijama djece" koju od početka Žurnalovog istraživanja o korupciji i nepotizmu u obrazovanju slušamo od asistenata i njihovih roditelja. "Ako dijete živi s profesorima ekonomije i svaki dan sluša o čemu razgovaraju, velika je vjerovatnoća da zavoli matematiku", pojasnio nam je prof. Jahić. Na opasku da bi po toj teoriji dijete rudara trebalo da zavoli samo rudarski posao, profesor je autorici teksta skrenuo pažnju da je ta teorija već isuviše isključiva ???
Profesor Mehmed Jahić, čiju stručnost niko ne spori, zna da važi za "najstrožijeg" profesora na fakultetu te da je na njegovom predmetu Finansijsko računovodstvo najmanja prolaznost studenata. Teško je, međutim, precizirno utvrditi šta je razlog. Visoki kriteriji profesora ili pak razlozi o kojima studenti pjevaju u satiričnoj pjesmi o profesoru Jahiću, svima dostupnoj na Youtube ( refren: "Hoću da imam para kao Mehmed Jahić...")?
Dok smo razgovarali u njegovom kabinetu, kafu nam je donio simpatični Kiko iz fakultetske kantine. Vjerovatno bi ludost bila pitati profesora Jahića da li dobro poznaje i Kikinu dvojicu sinova, obojicu sada već diplomante Ekonomskog fakulteta. Ludost bi bila i Kiku pitati da li je kao što je bio srdačan s profesorom Jahićem, srdačan i s drugim profesorima te kako to da kolege iz studentskih klupa njegove sinove baš i nisu uvijek viđali na ispitima.
ČIME JE UCIJENJEN TRIVUN
Mada je navodna afera uspješno zataškana, i danas se kroje razne teorije o neuspjelom pokušaju jednog studenta da ucjeni profesora Trivuna. Mada bi takav slučaj u najmanju ruku trebao biti tretiran kao klasični kriminal a ne kao kakva studentska psina, bahati ucjenjivač je "sklonjen" s Ekonomskog fakulteta a svaki razgovor o slučaju je prestao. Navodno je, tek tada kolege ali i Trivunove studente počelo zanimati, a čime je to zapravo student pokušao ucijeniti Trivuna?
STUDENTIMA JE BOLJE DA ŠUTE
Vijeće studenata, kaže njihov presjednik Ahmed Nurković s dekanom ima veoma lošu komunikaciju. Svaki pokušaj da razgovaraju o nekom problemu, Nurković kaže, završava dekanovim, već standardnim odgovorom za sve; "Kome se ne sviđa ovdje nek' ide studirati u Kiseljak!!!"
(zurnal.info)
Mikerević i Kondić su razvili savršen sistem legalnog otimanja para: napravili su zakon po kojem su firme u Republici Srpskoj dužne da urade godišnje revizorske izvještaje. Po firmi je to najmanje 4.000 KM, a revizije će raditi Mikerevićeva i Kondićeva firma Interesna grupacija okupljena u Savezu računovođa i revizora Republike Srpske (RS), koristeći se godinama polugama vlasti, toliko je postala moćna da čak kreira i provodi zakon, koji joj omogućuju enormno bogaćenje. Glavni likovi ove gramzive družine su Dragan Mikerević, bivši premijer RS i Novak Kondić, nekadašnji entitetski ministar finansija, trenutno dekan Ekonomskog fakulteta u Banjaluci. Oni su ključne osobe u privatnoj asocijaciji - Savez računovođa i revizora RS, ali i u Savjetu za računovodstvo i reviziju RS, koji je formirala Vlada RS. Savjet propisuje propise za Savez računovođa i revizora, odnosno Mikerević i Kondić sami sebi pišu pravila i namještaju poslove, što je klasičan primjer sukoba interesa.
MRAČNA KOMORA REVIZORA
Poslednji od izuma Mikerevića i Kondića, pod radnim nazivom “kako lako doći do para”, je nalog da zakonski obavezne revizije poslovanja preduzeća koštaju najmanje 12.000 maraka. Država od svega toga nema puno vajde, posrnula privreda je izložena novom udaru nameta, a jedini dobitnici su mešetari iz Saveza računovođa i revizora RS. Prema novim propisima, koje je nedavno donio Savjet za računovodstvo i reviziju RS, sva preduzeća će do kraja godine morati da potpišu ugovore sa revizorskim kućama i plate usluge revizora, čija je propisana minimalna satnica 50 KM. Pravila dalje kažu da revizor mora da provede određen broj sati u pregledanju poslovnih knjiga određenog preduzeća, recimo 80 sati u u firmi najnižeg platnog reda, nakon čega će istom preduzeću ispostaviti fakturu na oko 4.000 maraka. Što je preduzeće veće, revizor u njemu mora duže da se zadrži, pa bi neke firme za reviziju trebalo da izdvoje i po nekoliko stotina hiljada maraka. Uz to, pravila revizorske službe dalje kažu da je preduzeće u kojem se vrši revizija dužno revizoru da plati smještaj, hranu i putne troškove. Još jedan od bosanskohercegovačkih apsurda!? Bosna i Hercegovina, međutim, sama po sebi nije zemlja apsurda, nego se takvima čine dobro osmišljene pljačke, garnirane najcrnjim nepotizmom, čiji su direktni izvršiocu ljudi u i oko vlasti. Poput ovog slučaja.
U poslednjem nacrtu Zakona o računovodstvu i reviziji (koji je kroz niz godina pretrpio nekoliko manjih izmjena i dopuna) bilo je predviđeno osnivanje Komore revizora, koja bi bila nezavisna organizacija sa zadatkom da nadzire rad revizorskih kuća, kako je to praksa i u zemljama u okruženju. Osim toga, Komora revizora trebalo je da edukuje revizora i izdaje certifikate revizorskim kućama. U tom slučaju, Savez računovođa i revizora RS izgubio bi monopolski položaj, zbog čega na scenu stupa Mikerević i lobira kod predsjednika Vlade Milorada Dodika da se odustane od osnivanje Komore. Vječiti trgovac Dodik sklapa nagodbu sa Mikerevićem i iz zakona izbacuje Komoru, a umjesto nje uvodi Odjeljenje pri Ministarstvu finansija, koje preuzima nadležnosti Komore. Zauzvrat, Dodik od Mikerevića traži da napusti Partiju demokratskog progresa (PDP), što ovaj i čini. Izbacivanjem Komore revizora iz zakona stvoreni su preduslovi da Ministarstvo finansija može direktno uticati na rad revizorskih kuća, pa i na same revizije. Novoformirano Odjeljenje formira Savjet za reviziju i računovodstvo, na čije čelo se imenuje Duško Šnjegota. On na tu funkciju dolazi direktno iz Saveza računovođa i revizora RS, po nalogu Dragana Mikerevića, dok član Savjeta postaje i Novak Kondić, koji je gensek Saveza računovođa i revizora RS.
Skandal je još veći s ozbirom na činjenicu da Kondić posjeduje vlastitu, “BL” revizorsku kuću, uz to u ime Saveza računovođa i revizora RS odobrava licence računovođama, a na Ekonomskom fakultetu, čije je dekan, predaje predmet reviziju. U kolu nepotizma je i Kondićev zet Stanko Stanić, koji je rektor banjalučkog Univerziteta, a njihova sestra/supruga Nevenka takođe je vlasnica revizorske kuće “EF”. Svoju revizorsku kuću ima i Mikerević, ali on je bio nešto mudriji, pa je registrovao u Brčkom, gđe Zakon o računovodstvu i reviziji RS nije na snazi. Kondić i Mikerević u branšu su ubacili i sinove, pa je Kondićev sin zaposlen u Agenciji za bankarstvo, a Mikerevićev sin predaje na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci.
MONOPOL SA KOZMETIČKIM PROMJENAMA
Savez računovođa i revizora RS je osnovan 1996. godine kao „profesionalna, neprofitna, nevladina organizacija", koja je trebalo da doprinese uzdizanju ovih profesija na viši nivo. Međutim, “neprofitna” organizacija veoma brzo se preobratila u profitnu, donoseći svojim čelnicima milionske zarade. Za vrijeme prvog premijerskog mandata Milorada Dodika, 1999. godine, tadašnji ministar finansija Novak Kondić parlamentu je predložio Zakona o računovodstvu RS, kojim se entitetske institucije bukvalno odriču nadležnosti u toj oblast i prenose ih na jednu nevladinu organizaciju. Nikome od poslanika tada nije zasmetalo što je ministar Kondić istovremeno i predsjednik skupštine Saveza računovođa i revizora RS niti je ko postavio pitanje sukoba interesa. Pomenutim Zakonom je između ostalog, bilo propisano da pravilnike o dodjeli licenci i certifikata licima koja se žele baviti računovodstvom ili revizijom donosi Savez računovođa i revizora RS. Tako je na jednu interesnu grupaciju prenesen dio zakonodavstva RS. U skladu sa ovim zakonom, Savez računovođa i revizora je, nedugo zatim, usvojio pravilnik kojim je propisan način sticanja certifikata za bavljenje ovom profesijom. Ustavni sud RS je 2000. godine donio rješenje kojim je prenošenje nadležnosti Narodne skupštine na Savez praktično proglašeno neustavnim, a dvije godine kasnije neustavnim je proglasio i više odluka i pravilnika koje je usvojio Savez. Vlast se mijenjala, Zakon o računovodstvu i reviziji RS doživljavao je kozmetičke promjene, ali njegova suština ostala je ista- Kondić i Mikerevići i dalje su imali monopol u tim oblastima, koji su masno naplaćivali, donoseći nove, još gore i rigoroznije propise za računovođe i revizore. Mikerević- Kondićev pravilnik tako propisuje da za svaku obnovu licence, onaj ko želi da se bavi računovodstvom mora da plati 250 maraka. Onaj ko želi licencu, domislili su Kondić i Mikerević, mora imati i 39 famoznih bodova propisanih njihovim pravilnikom. Bodovi se stiču obaveznim prisustvovanjem kongresima i simpozijumima koje organizuje Savez, mahom u banji Kardijal u Tesliću. Učešćem na simpozijumu dobije se osam, na seminarima od četiri do 14, dok se pretplatom na časopis Saveza, “Finrar”, osvaja čak devet bodova. Tiraž ovog časopisa je 3.500 primjeraka, a godišnja pretplata 292,50 maraka. Glavni i odgovorni urednik ovog najprofitabilnijeg lista na Balkanu je Dragan Mikerević, kome godišnje od prodaje časopisa ostaje gotovo milion maraka. Mikerević i Kondić su svoje nečasne poslove doveli do savršenstva. Njihov Savez izdaje licence za rad revizorskih kuća i revizora, a njihov Savjet za računovodstvo i reviziju vrši kontrolu revizorskih kuća.
(zurnal.info)
Po svemu sudeći dva federalna ministarstva više neće postojati nakon odluke Ustavnog suda Federacije o njihovoj neustavnosti. Osim toga, ova odluka bi u Parlamentu mogla pokrenuti ustavne promjene u Federacije i krizu oko raspodjele manjeg broja ministarskih fotelja
Federalna ministarstva kulture i sporta i obrazovanja i nauke morat će se ukinuti najkasnije za šest mjeseci jer su ove oblasti u isključivoj nadležnosti kantona. Tako glasi odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donesena po zahtjevu Borjane Krišto, predsjednice Federacije. Ovim je broj federalnih ministarstava smanjen sa 16 na 14 pa će prije manji broj ministarskih mjesta nego briga za obrazovanjem i kulturom izazvati moguću krizu prije nego što vlast uopšte bude formirana. Federalnom parlamentu je ostavljen rok od šest mjeseci da pokuša pronaći drugo rješenje odnosno da pokuša nagovoriti kantone da svoje nadležnosti koje su imala ova ministarstva prenese na federalni nivo.
Odmah nakon donošenja ove odluke u javnosti su se pojavile špekulacije da bi odluka mogla značiti i poništavanje svih dosadašnjih odluka dva ministarstva. Predsjednica Ustavnog suda Kata Senjak objašnjava o čemu se zapravo radi.
- Odluke koje su donesene od strane ovih ministarstava ostaju na snazi, a sporne odredbe ovog zakona mogu se primjenjivati šest mjeseci poslije objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije BiH – kaže Senjak.
Nejasni motivi
Krišto navodno nije imala vremena da razgovara o ovoj temi iako smo nekoliko puta pokušavali dobiti njen komentar. Zanimali su nas njeni razlozi za ovakav zahtjev, s obzirom da ova dva ministarstva postoje već godinama. Zanimljivo je da ni dosadašnji ministri Gavrilo Grahovac i Meliha Alić nisu imali pravo da narede kantonima kako da provode svoje kulturne i obrazovne politike. Kako nam je objasnila Alić, sve što su oni radili bila je koordinacija i uvezivanje kantonalnih ministarstva, i zbog toga joj, kako kaže, nije do kraja jasno zašto se pojavio zahtjev za ukidanjem ministarstava.
- Kantoni su uvijek imali nadležnost nad osnovnim, srednjim i visokim obrazovanjem i mi smo tu samo koordinirali – objašnjava Alić ali dodaje šta bi se izgubilo ukidanjem ministarstva: Prije svega bi se izgubilo na fondovima za nauku, na istraživanjima i strategijama za sve.
Iz Federalnog ministarstva za kulturu i sport kažu da još uvijek ne žele komentirati presudu jer je nisu zvanično dobili ali je njihov nezvanični stav da ova odluka suda ne mora značiti i ukidanje ministarstva već samo onih dijelova koji su sporni a ostavljanje ministarstvima nespornih nadležnosti. Takvi su recimo Fond za kienematografiju i zaštita kulturnog naslijeđa.
Manja bara, još više krokodila
Ni pobjednici na izborima SDP još uvijek nema zvaničan stav a njihov Savjet za ustavno-pravna pitanja će u narednih nekoliko dana analizirati ovu odluku. Damir Mašić, federalni poslanik i član SDP-a, smatra da bi ukidanje ministrstava bio korak nazad. On objašnjava da se SDP zalaže za obrazovanje, kulturu, sport i nauku na državnom nivou ali da bi sada bolje bilo prebaciti ove nadležnosti na federalni a ne spuštati ih na kantonalni nivo.
- Nije idealno ali bi bilo bolje – kaže Mašić čiji je zaključke da se promjenama Ustava nadležnosti nad obrazovanjem i kulturom dadnu Federaciji te ukidanje prakse dvije škole pod jednim krovom Parlament već ranije usvojio ali se ništa nije uradilo: Obrazovni sistem je jedan od najlošijih segmenata društva.
On nije želio “nagađati” šta bi mogli biti razlozi Borjane Krišto ili interesi HDZ-a u ovom slučaju, ali pretpostavlja da bi tome mogla biti kriva klima među federalnim poslanicima.
- Jedan od razloga bi mogao biti razvijanje klime u Parlamentu Federacije da se o ovim temama diskutuje i da se napokon uhvati u koštac sa ovim problemima – objašnjava Mašić.
Međutim, reklo bi se da je razlog prije novi način raspodjele ministarskih mjesta. Do sada je u Vladi Federacije osam mjesta pripadalo Bošnjacima, pet Hrvatima i tri predstavnicima srpskog naroda. Sa dva ministarska mjesta manje, HDZ se vjerovatno nada većem broju fotelja za hrvatske predstavnike ali nema sumnje da se rasprava u Parlamentu neće završiti samo na ustavnosti dva ministarstva. Prije nego što je i formirana, čini se da federalna Vlada već može predvidjeti svoju prvu krizu, i to onu ustavnu.
Ustavni sud do dana pisanja ovog teksta nije primio niti jedan drugi zahtjev za provjerom ustavnosti postojanja drugih federalnih ministarstava.
(zurnal.info)
Jasmin Mašić je kriv, piše u presudi Apelacijskog vijeća Kantonalnog suda u Tuzli, zbog krivičnog djela – navođenje na prostituciju. No, koga je Mašić navodio na prostituciju – ne piše na službenoj stranici Kantonalnog suda u Tuzli Ponedjeljak je dan kad pravna država stiže u Bosnu i Hercegovinu. Ili, možda, i nije?
Dvije godine od hapšenja, bivši vozač u Vladi Tuzlanskog kantona Jasmin Mašić je osuđen. Kriv je, piše u presudi Apelacijskog vijeća Kantonalnog suda u Tuzli, zbog krivičnog djela – navođenje na prostituciju. No, koga je Mašić navodio na prostituciju – ne piše na službenoj stranici Kantonalnog suda u Tuzli. I u tome i jeste problem.
OSUĐEN ILI OSLOBOĐEN?
Naime, Jasmin Mašić godinama je bio angažovan kao vozač profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu. Uhapšen je 10. septembra 2008. godine i optužen za krivično djelo navođenje na prostituciju i krivično djelo prevara. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost, no, unatoč tome, mediji su saznali da je tužiteljica Dijana Milić na završnim riječima odustala od dijela optužnice koji se odnosio na navođenje na prostituciju. Mašića je, stoga, prvostepeni sud osudio samo zbog krivičnog djela prevare koje je počinio tako što je kćerki Faruka Balijagića uzeo novac za sređivanje ispita koji ona nikad nije položila. Žalba je nakon toga uložena, i drugostepeni sud je ukinuo presudu. Dijani Milić je, potom, oduzet predmet i dodijeljen tužitelju Mensuru Topčiću. I onda potpuni preokret.
Jasmin Mašić je u drugostepenom postupku oslobođen odgovornosti za krivično djelo (prevara) zbog kojeg je bio osuđen u prvostepenom postupku, dok je istom presudom osuđen za krivično djelo (prostitucija) od kojeg je, u prvostepenom postupku, tužiteljica odustala. Malo nejasno, zar ne?
Ali ta nejasnoća je ništa u odnosu na nejasnoće iz saopćenja Kantonalnog suda u Tuzli. Tamo, naime, piše da je Mašić osuđen zbog krivičnog djela navođenje na prostituciju. No, koga je Mašić navodio na prostituciju – ne piše.
Studentice ili prostitutke, pitanje je sad.
Ako su u pitanju prostitutke, onda profesori Pravnog fakulteta u Sarajevu mogu biti mirni. U tom slučaju oni bi samo bili korisnici usluga, što prema Krivičnom zakonu F BiH nije krivično djelo.
Ako su, pak, u pitanju studentice, ova presuda je, ustvari, presuda Fuadu Saltagi, Bajri Goliću, Zdravku Lučiću, Nijazu Durakoviću i Enesu Durmiševiću. Jer, ako su, prema presudi, žrtve, u ovom slučaju studentice, pružale seksualne usluge navednoj petorci, profesori su počinili krivično djelo spolni odnošaj zloupotrebom položaja i ovlasti iz člana 205 Krivičnog zakona Federacije BiH.
KLOPKA ZA BALIJAGIĆE
Stoga, prije donošenja konačnog zaključka treba sačekati da Sud napiše presudu. Ali i prije „opismenjavanja“ presude, jedna se stvar može zaključiti. Ova presuda najmanje odgovara Faruku Balijagiću, “advokatu iz odvjetničkog ureda”. Naime, u prvostepenom postupku, njegova kćerka Belma je tvrdila da je
sa Jasminom Mašićem dogovorima da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu: s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašiću kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost.
Dakle, pošto je drugostepni sud utvrdio da Balijagićeva kćerka nije prevarena, tužilaštvu ne preostane ništa drugo osim da podigne optužnicu protiv Faruka Balijagića i njegove kćerke i to zbog krivičnog djela davanje mita. Inače, prije pola godine inspektori SIPA-e su napisali prijavu protiv Balijagića, ali rukovodsvo Regionalne kancelarije Tuzla, sa Ivicom Divkovićem na čelu, na insistiranje tužiteljice Dijane Milić ne želi prijavu uputiti Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.
No, ipak saznajemo da bi do kraja novembra ova prijava mogla biti upućena Tužilaštvu, jer, osim tužiteljice Milić, u ovaj predmet uključeni još i tužitelji Stjepan Ćaćić i Dragan Radovanović. Ćaćić je, naime, ovih dana iz Federalnog tužilaštva dobio kompletan predmet u elektronskoj formi sa svim dokazima koji su, prilikom slanja krivičnih prijava protiv profesora i jedne studentice, bili skriveni. Zbog toga se očekuje da Kantonalno tužilaštvo Tuzla u narednih petnaest dana donese naredbu o provođenju istrage protiv Lučić Zdravka, Golić Bajre, Saltaga Fuada, Durmišević Enesa, Duraković Nijaza, Omerbegović Seada, Džambić Nedžada i Ledenko Šejle.
O svim njihovim krivičnim djelima Žurnal je izvijestio sredinom juna ove godine.
(zurnal.info)
Podatak da SIPA objavljuje na svojoj zvaničnoj web stranici imena operativaca koji sudjeluju u najsloženijim istragama u slučajevima organiziranog kriminala, terorizma, ratnih zločina..., ne samo da je šokantan nego predstavlja klasičan primjer ugrožavanja ustavno-pravnog poretka države i bezbjednost bh. obavještajacaDržavna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) odlučila je unaprijediti 75 svojih djelatnika. Čak 27 ih je dobilo čin viši inspektor, dakle, obavljat će najdelikatnije zadatke iz nadležnosti Agencije. Ostali su unaprijeđeni u inspektore, odnosno neznatan broj njih u čin viši narednik ili narednik. Objavljeno je to na zvaničnoj web stranici SIPA-e 20. oktobra.
Ugodno je saznanje da smo dobili još stručniji policijski kadar u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, još 27 viših inspektora, ali je istovremeno šokantno da imena operativaca koji sudjeluju u najsloženijim istragama organiziranog kriminala, terorizma, ratnih zločina, SIPA objavljuje na svojoj web stranici, dostupnoj bilo kome!?
INTERES JAVNOSTI ILI BUDALAŠTINA?
U Državnoj agenciji za istrage i zaštitu navodno su u dilemi, kako da zaštite identitet svojih operativaca koji dobro znaju koliko im prepoznatljivo ime može pokvariti „posao na terenu“. Pitaju se, međutim, kako onda provesti javni konkurs za zapošljavanje? Kako provesti konkurs za čelnike Agencije a da budu transparentni prema građanima?
Kako je naš policijsko-sigurnosni sistem drugačije organiziran nego u Hrvatskoj, tamošnjoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA), umjesto naše Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), sudeći po nadležnostima, pandan bi prije bila SIPA. Pa, otvorite web stranicu SOA-e. Mislite da je moguće saznati tamo imena najvažnijih operativaca? Saznat ćete tek ime direktora , i to je sve. Imena i fotografija ima, ali samo bivših djelatnika. U šemi ustroja SOA-e, u rubrici operativa ni slova nema o zaposlenima. Tek štura natuknica o vrsti njihovih zadataka. Da li su zbog toga u hrvatskoj SOA-i sramotno netransparentni?
ZATVORENOST I NEPOTREBNA TAJNOVITOST
I Srbija bi trebala da se stidi što je njihova Bezbednosno-informativna agencije (BIA) hermetična i obavijena "velom tajnosti". Kod srbijanskih obavještajaca, za razliku od hrvatske agencije, iz organizacione šeme BIA-e na web stranici nećete saznati čak ni ko je direktor. Nema spiskova zaposlenih, ni na redovnom, pogotovo na na internom konkursu. Nema ni brojeva telefona rukovodilaca, pa ko želi komunicirati sa direktorom BIA-e, odnosno ljudima iz određenih sektora može poslati e-mail pa će tamo neko da vidi šta dalje. Kao i u Hrvatskoj, i za građane u Srbiji je, ako nemaju internet, otvoren dežurni telefon. Užasno netransparentno!
Mi smo valjda mnogo odmakli od susjeda pa ko je htio, samo ako je pratio konkurse od osnivanja SIPA-e do danas, potpuno transparentno mu je na uvid pružena organizaciona struktura Agencije. Komplatan spisak zaposlenih. U posljednjem slučaju, pored imena unaprijeđenih inspektora SIPA-e objavljena su i imena njihovih očeva. Valjda da ne bi bilo zabune oko identiteta. Nije navedena kućna adresa inspektora ali ako kome zatreba, transparentna SIPA im je pružila sasvim dovoljno „ulaznih“ podataka.
(zurnal.info)
Više je nego izvjesno da slovenački CPM neće uspjeti da obezbjedi da dostavi finansijsku garanciju od 300 miliona evra kako bi stekli uslove da izgrade 72 kilometra autoputa od Banjaluke do Doboja, baš kao što je jasno ida Vlada RS nikada ozbiljno nije računala kako će mariborska firma graditi ovu dionicu puta Mariborska firma CPM treba do 29. oktobra Vladi Republike Srpske (RS) da dostavi finansijsku garanciju od 300 miliona evra ako još namjerava da gradi 72 kilometra autoputa od Banjaluke do Doboja. Više je nego izvjesno da CPM neće uspjeti da obezbjedi kredite kod slovenačkih banaka, baš kao što je jasno da Vlada RS nikada ozbiljno nije računala da će mariborska firma graditi ovu dionicu puta.
PLATILI PARCELE KUPILI MIR
Potpisivanje koncesionog ugovora sa CPM i oživljavanje priče o izgradnji puta Banja Luka - Doboj bila je najobičnija predziborna prevara premijera RS Milorada Dodika, nakon što se više nije moglo sakriti da je posao sa “Štrabagom” propao i da od pompezno najavljivanje izgradnje mreže autoputeva nije ostalo ništa. Zaparavo, ostale su milionske štete po budžet RS, pride 200 hiljada evra duga koji Vlada RS austrijskoj kompaniji mora isplatiti na ime štete zbog raskidanja koncesionog ugovora. Sapunica o navodnoj izgradnji savremenog autoputa Banjaluka-Doboj bila je potrebna vlastodršcima kako bi pred izbore isplatili dodatnih 35 miliona za eksproprijaciju zemljišta i tako primirili vlasnike parcela na pomenutoj trasi. Vlada RS je za eksproprijaciju zemljišta ukupno platila 65 miliona maraka, a nevidljivi put budžetske obveznike koštao je i dodatnih deset milliona KM, isplaćenih “Deloitte” za konsultantske usluge. Uz to, ni Dodik niti njegov ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović više ne pominju izgradnju mreže autoputeva u RS, koju su predstvaljali kao kapitalni projekat Vlade u prethodnom četvorogodišnjem mandatu. Ne samo da ne pominju izgradnju autoputeva Banja Luka – Novi Grad, Banja Luka-Kupres, Jakeš-Modriča, Modriča-Bijeljina, već mudro ćute na svaki pomen završetka radova autoputu Banjaluka-Gradiška, najskupljeg puta na svijetu. Na izgradnju ove dionce do sada je potrošeno oko 300 miliona maraka, a završeno je prekratkih šest kilometara. Cijena po kilometru iznosi 22,5 miliona maraka, što je skuplje nego put u svemir. Ministar saobraćaja i veza RS Nedeljko Čubrilović tvrdi da će put biti završen “do zime”, ali nije precizirao koje godine. Autoput Banjaluka-Gradiška trebalo je da bude završen davno, a poslednji rok iscurio je 1. oktobra.
STEČAJNI PARTNER
Ministar Čubrilović sada intezivno razmišlja o drugom poslu i rješava probleme sa CPM-om, zbog čega je nedavno boravio u Ljubljani. Po povratku je saopštio kako će Vlada RS “najverovatnije odbiti ponudu” mariborske firme o formiranju zajedničke kompanije za upravljanje i koordiniranje prihodima za autoput Banjaluka-Doboj. Vlada RS i slovenački CPM potpisali su 29. avgusta ugovor o dodjeli podkoncesije za Lot jedan, za izgradnju dionice autoputa Banjaluka-Doboj, vrijedan 300 miliona evra. Tada niko nije pominjao mogućnost formiranja zajedničke kompanije CPM i RS. Sam Dodik, par dana posle potpisivanja ugovora, izjavio je kako mariborskoj firmi nije ni dat posao na izgradnji autoputa Banjaluka – Doboj, već samo mogućnost da u roku od 60 dana dokaže da ima novac, poručujući da će u suprotnom ta šansa biti ponuđena novom partneru. Još je naglasio kako se Vlada RS za partnerstvo sa CPM-om odlučila jer su projekat podržali slovenački premijer Borut Pahor i banke iz Slovenije. Dodik je na ovaj način nastojao da amortizuje medijske navode o upitnom rejtingu CPM-a i činjenici da je ta firma u ogromnim finansijskim dubiozama. Cijelu stvar CPM-u dodatno je otežalo to što je navećoj slovenačkoj banci, Novoj ljubljanskoj banci (NLB), propao plan o 400 miliona evra dokapitalizacije, zbog čega je uprava banke odlučila da smanji kreditni portfelj za čak milijardu evra. CPM, umjesto kredita slovenačkih banaka, po svemu sudeći čeka stečaj zbog neizmirenih dugova od oko 2,3 miliona evra.
Riječju, cijeli posao sa mariborskom firmom bio je još jedan predizborni trik Milorada Dodika, majstora prodavanja magle. Svako ko ozbiljno radi svoj posao, što narečeni svakako nije, ne bi sebi dozvolio da nekome dodijeli posao bez prethodno raspisanog javnog tendera, a posebno ne firmi lošeg rejtinga, uz to odranije kompromitovanoj u BiH. CPM Maribor u BiH ima registrovanu kćerku-firmu CPM d.o.o. Lukavac, koja je takođe pred stečajem jer državi i dobavljačima nije izmirila obaveze u iznosu od 27 miliona KM.
(zurnal.info)
U državni i dva entitetska parlamenta ponovo su ušli predstavnici naroda koji u proteklom mandatu nisu radili ništa a zarađivali su hiljade maraka. Pobjednik na izborima- SDP BiH, nove je mandate dao za četiri svoja kandidata dok su SDA i HDZ BiH nagradili po tri svoja neradnika, SNSD i HSP po jednog Magazin Žurnal je prije izbora napravio “listu bandita”-narodnih poslanika, debelo plaćenih parama poreskih obveznika koji su prošli mandat odspavali, bez ikakve zastupničke inicijative. Tada nismo skrivali nadu da će stranke znati kazniti svoje neradnike i cijeniti inteligenciju glasača pa im će im uskratiti nove mandate. Umjesto toga, SDP je dotadašanju poslanicu u Parlamentu Federacije Danijelu Martinović nagradio sa novim mandatom u državnom Parlamentu!? Martinović se na 125 sjednica na koliko je bila, nije udostojila postaviti niti jedno poslaničko pitanje, nije predložila niti jedan amandman niti je pokazala bilo kakvu inicijativu. Za 12 mjeseci 2009. godine Martinović je dobila 15.520 maraka samo zbog toga što se udostojila dolaziti na sjednice.
POSLANICI KAO NOGOMETNE SUDIJE
Kada se kandidovala na listama 2006. godine Martinović je imala stan u Hrvatskoj vrijedan 100.000 maraka i platu od 680 maraka mjesečno. Adresa stanovanja je bila sarajevska. Izbornoj komisiji je prije ovih izbora prijavila istu adresu stanovanja ali i vlasništvo nad ovim stanom od 38 kvadrata vrijednosti 80.000 maraka i štednju od 20.000 maraka. Sve to uz platu od preko 1.200 maraka u Parlamentu i privatni honorar od skoro 20.000 maraka godišnje, bez kredita, za četiri godine.
Njen poslanički kolega Mirza Kušljugić također je prekomandovan u državni parlament iako je protekli mandat završio sa ubilježene tri nule ispred popisa aktivnosti. Ovaj stručnjak za energetiku član je stručnog odbora Parlamenta za energiju, rudarstvo i industriju i na taj dio njegovog poslaničkog rada teško bi bilo ko mogao imati zamjerku. S druge strane, za pune četiri godine, prema podacima Centara civilnih inicijativa, Kušljugić niti jednom nije ušao u skupštinsku pisarnicu da zvanično podnese prijedlog amandmana, inicijative ili postavi pitanje. To se desilo prvi put tek prije nekoliko dana kada je SDP zaustavljao Stranku za BiH da iskoriste sudijsku nadoknadu i iz ofsajda postignu pogodak u famoznim elektroenergetskim projektima. Bila je to posljednja sjednica Parlamenta Federacije kada je njegov poslanički mandat već formalno istekao. Čini se da je Kušljugiću draža uloga sudije nego igrača.
Federalnim poslanicima Slaviši Šućuru i Rusmiru Mesihoviću nedostajalo vrlo malo da i njih SDP nagradi sa mandatima na višem nivou vlasti. Prevagu je, naizgled, odnijelo to što je Šućur za četiri godine imao jedno poslaničko pitanje a Mesihović po jedno pitanje i prijedlog amandmana u odnosu na navedeni dvojac bez ikakvih aktivnosti.
NULA U ARHIVI RADA, HILJADE U KNJIGOVODSTVU
HSP-ov Zvonko Jurišić ili Jurišićev HSP, kako god hoćete, ponovo će u državni Parlament u čijim arhivima za protekle četiri godine nećete naći niti jednu inicijativu, pitanje ili amandman sa Jurišićevim potpisom. U knjigovodstvu staklene zgrade na Marijin Dvoru situacija je potpuno drugačija: Jurišićevi potpisi na platnim listama su čitki, uredni i redovni.
Poslušnost Miroslava Kraljevića iz SNSD-a nagrađena je sa još jednim mandatom sa po tri hiljade maraka mjesečno u naredne četiri godine. Kraljević se dva puta usudio postaviti pitanje a za amandmane i inicijative je samo glasao bez ijednog vlastitog. Ako ostane poslušan Kraljeviću je zagarantovano novih najmanje 150.000 maraka. Ni ovoga puta neće biti obavezan postaviti ni ova dva pitanja.
ŠIROK OSMJEH I ZLATAN ZUB
Dosadašnji predsjedavajući Predstavničkog doma Federalnog parlamenta Safet Sofitć nije krio radost na posljednjoj sjednici koju je vodio sredinom oktobra. Za nekoliko njegovih kolega to je bio posljednji poslanički honorar ali Softićeva odanost SDA vrhu se isplatila i on će, zajedno sa Šemsudinom Dedićem, vjerovatno biti u skupštinskoj većini ovog parlamenta. Nadamo se da će Softić i Dedić svoju radost podijeliti i sa glasačima i napokon za njih uraditi nešto korisno jer u posljednje četiri godine nisu uradili ama baš ništa. Sve kriterije za pristup dvočlanom SDA-ovskom klubu neradnika ispunjava i kolega iz susjednog entiteta, dugogodišnji zahvalni član stranke, Šefket Hafizović. Ne sumnjamo da će njih trojica, nakon još četiri godine, biti glavni kandidati za top listu neradnika.
Žestoka konkurencija će im biti HDZ-ovi federalni poslanici Ljilja Pejić, Ivan Musa i Katica Čerkez ukoliko posljednja ne ponovi grešku iz prethodnog mandata i omakne joj se jedno poslaničko pitanje.
(zurnal.info)
Ni SNSD ni HDZ ne žele da ispuste svoj dio kolača u vlasti u BiH naredne četiri godine. Dodik u četvrtak po prvi put nije odbio mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, tvrdeći da je ta stranka, pored SDA, autentičan predstavnik bošnjačkog naroda
HDZ i SNSD će u novom sazivu parlamenta BiH prvi put u političkoj istoriji BiH zajedno predložiti izmjenu Izbornog zakona, kojima će tražiti tri izborne jedinice, kako bi svaki od tri naroda mogao da izabere svoje predstavnike. Ovo su iz zgrade Vlade RS u Banjaluci (šta stranački lideri rade na tom mjestu?!) u četvrtak poručili Milorad Dodik i Dragan Čović, predsjednici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), krunišući tako prije nekoliko mjeseci promovisano političko savezništvo.
Ovaj dvojac, planirajući da promijeni Izborni zakon BiH, ali ne po obavezujućoj presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, već potpuno suprotno, suštinski želi da na mala vrata uvede promjene Ustava BiH.
- Dodik i Čović predlažu izmjenu Izbornog zakona i uvođenje treće izborne jedinice, koja bi prerasla u treći, hrvatski entitet. Objelodanjivanje ovakve ideje u ovom trenutku je puštanje probnih balona i utvrđivanje startnih pozicija pred početak stranačkih pregovora o formiranju vlasti na državnom nivou, rekao je “Žurnalu” izvor iz vrha SNSD-a.
Prema njegovim riječima, i SNSD i HDZ BiH uveliko razmatraju mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, svjesni da se i bez njih može napraviti vlast na državnom nivou.
- Ni SNSD ni HDZ ne želi da ispuste svoj dio kolača u vlasti u BiH naredne četiri godine. Dodik u četvrtak po prvi put nije odbio mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, tvrdeći da je ta stranka, pored SDA, autentičan predstavnik bošnjačkog naroda, kazao je isti izvor.
Prema njegovim riječima, Dodik sada oštricu svojih udara usmjerava prema Zlatku Lagumdžiji, a ne prema SDP-u, šaljući poruku “SDP može, ali ne i Lagumdžija”.
- Mi smatramo da mjesto predsjedavajućeg Savjeta ministara pripada HDZ-u, a ne Zlatku Lagumdžiji, koji je za nas personalno neprihvatljiv, rekao je Dodik, ponavljajući da odbija svaku saradnju sa liderom SDP-a, ali ne i sa njegovom strankom.
Naš izvor tvrdi da na taj način Dodik namjerava Lagumdžiji napraviti probleme unutar SDP-a, kandidujući kao problem njega, a ne stranku.
- Dodik sada nastoji da izazove potrese u SDP-u i da dio visokih funkcionera te stranke okrene protiv Lagumdžije, kao navodno glavnog krivca za nemogućnost pregovora sa SNSD-om, kazao je isti izvor.
On dodaje da Dodik, između ostalog, Lagumdžiji ne može zaboraviti to što je prethodnih godina isposlovao da SNSD, osim iz Socijalističke internacionale, bude isključena iz gotovo svih asocijacija koje okupljaju partije socijaldemokratske provinijencije. U namjeri da ojačaju svoje početne pregovaračke pozicije, Dodik i Čović su najavili homogenizaciju srpskih i hrvatskih partija. Čini se da su pravili račun bez krčmara. Lider PDP-a Mladen Ivanić danas je ponovio da u bilo kojoj varijanti ne želi da ulazi u koaliciju sa SNSD-om, dok iz Srpske demokratske stranke (SDS) stižu jasni signali da bi rado bili dio vlasti na državnom nivou sa SDA i SDP-om, ali bez SNSD-a.
Napuštanje Posavine
Dodik je podržao Čovićev zahtjev da se formira treći, hrvatski entitet, ali pod uslovom da on teritorijalno i politički ne zadire u Republiku Srpsku. Prema njegovim riječima, Čović je pristao na takvu varijantu, što praktično znači da je odustao od dijela Posavine, koji je ranije pominjao kao mogući dio hrvatskog entiteta. Prema Čovićevom planu Federacija BiH bi se podijelila na tri dijela - bošnjački entitet, hrvatski entitet i distrikt Sarajevo, dok bi RS ostala netaknuta, što je nemoguća misija.
Magazin Žurnal ponovo je pokrenuo istraživanje o nepotizmu na fakultetima u BiH; objavljujemo prvu priču o Stomatološkom fakultetu u Sarajevu gdje profesorima nerjetko asistiraju vlastita djeca; istraživali smo i kako se pravila na fakultetu prilagođavaju privilegiranima te zašto je ovaj fakultet godinama na meti inspektora obrazovanja
Karijera na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu Almi Prcić se „smiješila" još dok je bila studentica. Najprije je angažirana kao demonstratorica na jednom od predmeta što joj je kasnije, za izbor u viša zvanja bila neprocjenjiva prednost u odnosu na druge studente. Uz to je navodno imala i odličan prosjek ocjena. Koliko joj je, međutim, za posao asistentice koji je čekao na Katedri za dentalnu patologiju pomogla "važna referenca", majka Hajrija Konjhodžić-Raščić, aktuelna dekanesa fakulteta? Nebrojeno se puta, iz usta prvih ljudi fakulteta za takve upite kazalo da su "novinarske nebuloze". Argumenti za te tvrdnje su uglavnom navodne "suhe" desetke u indeksima profesorske djece.
NIJE MI TATA PISAO DOKTORAT
"Pogledajte samo prosjek ocjena te djece. Po prosjeku, a niti jedan nije ispod devet, moglo bi se zaključiti da su djeca profesora redom genijalci. Međutim, javna je tajna na fakultetu da u indeksima djece profesora osvane poneka desetka a da ih niko nije vidio na ispitu", kaže naš sagovornik koji nije želio da mu objavimo ime. Navodno se lično uvjerio u to još dok je studirao na Stomatološkom fakultetu.
Desetkama i, eto, ponekom devetkom, uglavnom nam se "maše pred očima" pri svakom pokušaju da razgovoramo o pojavi svojstvenoj doduše i na drugim visokoškolskim ustanovama, da od svih studenata nekako baš napreduju djeca profesora.
Naida Hadžiabdić, asistentica na Katedri za oralnu hirurgiju, prije nego je njen otac prof. Halid Sulejmanagić penzioniran, bila je čak asistentica na njegovom predmetu. Sulejmanagić je u to vrijeme bio šef katedre. Profesor se posvetio privatnoj praksi u Sarajevu, a među kolegama je ostao upamćen po tome što je svojevremeno uporno odugovlačio odlazak u penziju sve dok ne izvrši pripreme za izradu diktorata svoje kćerke. Kako u kćerkinom radu kolege ne bi slučajno prepoznale autorski pečat prof. Sulejmanagića, isposlovao je da Naidin mentor za izradu doktorske disertacije ne bude niko od sarajevskih kolega, već vanredni profesor iz Beograda.
Uz "savjete" autorici ovog teksta za teme o kojima bi trebala da piše, (između ostalog: zašto država izuzetnim kadrovima ne omogući finansiranje doktorata) Hadžiabdićka je glasine među kolegama da joj je otac pisao doktorat, nazvala ružnim lažima i kazala kako je njen rad vrlo značajno, specifično, multidiciplinarno istraživanje. Samo minut kasnije, u telefonskom razgovoru nakon kojeg se činilo kako više i nema smisla ugovarati sastanak, ustvrdila je da njen rad ipak još uvijek nije napisan. Izričito je zahtjevala da je ne citiramo, a autoricu teksta je pozvala da dođe na fakultet i pregleda njen indeks u kojem se među desetkama nalazi samo pet devetki. Pozvana je autorica i da se ozbiljnije upozna s kvalitetom Hadžiabdićkinog rada tako što će, za početak, "kao pravi novinar" ispitati kako Hadžiabdićka dobro radi i prisustvovati vježbama koje na fakultetu demonstrira studentima.
Lejla Redžepagić je asistentica na Katedri za ortodonciju Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. I u njenom je slučaju sve bilo "po pravilima". Najprije je bila angažirana kao demonstratorica. Navodno bi malo ko od profesora odbio tu čast za kćer kolege Seada Redžepagića, Lejlinog oca. Profesor Redžepagić je šef Katedre za stomatološku protetiku a tokom aktuelnog izbora je i jedan od najizglednijih kandidata za budućeg dekana. Njegova kćerka tvrdi kako su priče da joj je otac pomogao čiste izmišljotine. U kratkom telefonskom razgovoru kazala je da o tome ne želi razgovarati s novinarima. Pa ipak, samo nekoliko minuta kasnije, autorica ovog teksta je imala "privatni" telefonski poziv od Lejline brižne majke??? Bio je to vrhunac "telefonskih prepucavanja" i "intervencija" kojima nam se želio udijeliti "dobronamjeran savjet" o tome šta bi trebao biti sadržaj ovog teksta te u kojem bi periodu trebao biti objavljen. Naravno, u svakom tom slučaju se polazilo od pretpostavke da će u tekstu biti napisane sve same laži.
ZAŠTITNIČKE MAJKE
Administracija u Dekanatu nam je na svaki pokušaj da razgovaramo s dekanesom Hajrijom Konjhodžić - Raščić obećavala sastanak ali niko nije znao kazati kada "jer je dekanesa zauzeta pripremama za proslavu godišnjice fakulteta" . Eto, hajde i da kažemo da je dekanesa bila oduševljenja zahtjevom za razgovor te da je bila veoma nesretna što zbog posla "preko glave" nema vremena za novinare Žurnala. A htjeli smo je "samo" pitati da li je ikada postupila po ranijim, brojnim preporukama kantonalnog inspektora obrazovanja. Između ostalog i da pojasni kako je završila prošlogodišnja priča o šest asistenata koji su primali platu i nakon isteka ugovora o radu te kako to da su i danas angažirani na fakultetu. Po čijoj su odluci potpisali nove ugovore? Htjeli smo je pitati i za kćer Almu Prcić, kada nas je već krenulo da umjesto asistentica pričamo s njihovim "zaštitnički raspoloženim" majkama.
Inače danima slušamo priče o desetkama u indeksima profesorske djece, i o njihovim genijalnim rezultatima tokom studija. Najmanji prosjek ocjena za koji smo čuli bijaše 9,8! Genijalno!
Lejlu Behramović nismo ni kontaktirali. Behramovićka je već napredovala i sada ima zvanje viši asistent na Katedri za stomatološku protetiku. Eto, nećemo tvrditi da joj je jedna od „preporuka“ na fakultetu bila i činjenica da joj je majka profesorica histologije Zekira Mornjaković.
I Mirjana Gojkov-Vukelić, kćerka profesora Toška Gojkova je već napredovala u zvanje viši asistent. Njen je otac u međuvremenu penzioniran a Mirjana je zasjela na šefovsko mjesto fakultetske Klinike za parodontologiju i oralnu medicinu. Nećemo, eto, tvrditi ni da djeca profesora na Stomatološkom fakultetu s iznimnom lakoćom magistriraju, samo ćemo pojasniti vrlo specifična pravila koja su uveli, neuobičajena za druge članice sarajevskog Univerziteta. Naime, po Pravilniku kojeg su donijeli na Stomatološkom fakultetu, formirano je Vijeće postdiplomskog studija. Detaljnijom analizom rada ovog vijeća reklo bi se da njegovi članovi, umjesto Naučno-nastavnog vijeća (NNV) kojemu je to u nadležnosti, faktički odlučuju o proceduri za sticanje magistarske titule. Pred „malim vijećem“, kako ga u žargonu zovu profesori, kandidat izlaže svoj istraživački projekat o kojem onda članovi Vijeća donose mišljenje. Tek tada ga prosljeđuju Naučno-nastavničkom vijeću koje zapravo ne donosi svoj sud već glasa o već formiranom mišljenju?! Navodno se još nije dogodilo da NNV ne potvrdi formalno ono što su im "predložile" kolege iz "malog vijeća".
DISKRIMINIRANI STUDENTI: Nemamo šansi kad god se na konkursu pojave djeca profesora
„Ne mogu reći da sam u nastavnom procesu na bilo koji način oštećen, mislim na predmete koje nam predaju djeca profesora ali zaista nije pravedno da samo oni imaju šansu da napreduju. Šta je s drugim studentima? Bez obzira na prosjek ocjena, drugi se ne mogu baš mnogo nadati zvanju asistenta ako se u konkurenciji pojavi neko od profesorske djece“, kazao nam je jedan od studenata Stomatološkog fakulteta s kojim smo razgovarali, a koji je želio ostati anoniman jer mu se sa sadašnjim profesorima i asistentima valja viđati još godinu.
ČIJI JE NOVI DEKAN: Ogavni tračevi
Uz brojne opaske o namjerama koje autorica teksta ima aktueliziranjem priče o nepotizmu na ovom fakultetu baš u vrijeme izbora novog dekana, željelo nam se valjda spočitati i to da se pričom uključujemo u veoma prljavu "predizbornu kampanju".
Naime, na Stomatološkom fakultetu već su formirane dvije suprotstavljene struje: oni koji podržavaju kandidata profesora Seada Redžepagića i kolege koji bi na mjestu dekana rado vidjeli profesora Sedina Kobašliju, inače jednog sa spiska onih šest uposlenika fakulteta o kojima htjedosmo upitati dekanesu. Htjelo nam se, valjda, reći da smo pristrasni, samo nam nije rečeno za koga lobiramo. Na Stomatološkom fakultetu se to bar precizno može utvrditi. U tekstu ćemo, naravno, preskočiti ogavne tračeve koje ugledni profesori Stomatološkog fakulteta ovih dana plasiraju jedni o drugima.
(zurnal.info)
U trećem dijelu feljtona o pljački mostarske fabrike, čitajte kako je i kome menadžment opraštao milionske dugove i kakva je uloga srajevskog duhanskog lobija
Koliko god su prve poslijeratne godine bile teške za ukupnu privredu u Bosni i Hercegovini, za mostarsku Fabriku duhana bi se taj period, s obzirom na događaje koji će tek uslijediti nakon 2000-te, mogao još nazvati zlatnim periodom. U to vrijeme se još proizvodilo i vjerovalo kako za FDM slijede bolja vremena.
POLITIKA ULAZI U FABRIKU
Početkom 1999. godine, međutim, prema tvrdnjama radnika FDM-a kola kreću nizbrdo kada se fabrikom počinje baviti politika. Najprije dolazi do smjene na čelu FDM-a. Tadašnji direktor Senad Milavić odlazi u penziju a na njegovo mjesto je u februaru imenovan Esad Pobrić. Crne slutnje o namjerama s kojima u Fabriku dolazi SDA-ov kadar dijelom se obistinjuju već naredne godine. Najprije propada pokušaj Agencije za privatizaciju HNK da 2000. godine proda državni dio kapitala FDM-a. Zainteresiranih je bilo, ali kao i u svakom narednom pokušaju prodaje, kupac bi odustajao čim bi se podrobnije informirao o finansijama FDM-a.
U međuvremenu ponovo dolazi do smjene na čelu Fabrike. Nakon Pobrića, u julu 2004. godine za direktora FDM-a imenovan je Bakir Pekušić. Navodno se ni kadar Stranke za BiH nije mnogo brinuo za sudbinu fabrike što je pokazao i izvještaj Finansijske policije FBiH iz 2005. godine. Poslovanje FDM-a je , upravo u periodu kada Pekušić preuzima dužnost od Pobrića bilo više nego katastrofalno.
Nakon formalne revizije finansija tadašnji specijalni revizor za FBiH i RS Dalle Ellen Ralpf u knjigama FDM-a pronalazi mnogo „nejasnoća“ i hitno nalaže zadatak federalnoj Finansijskoj policiji da istraže sumnje. Inspektori su utvrdili da su milioni maraka završili na krajnje sumnjiv način i na još sumnjivijim adresama. Takvim je poslovima vrijednost kapitala kompanije drastično smanjena za samo tri godine. U junu 2002. godine je, prema izvještaju Finansijske policije temeljna glavnica kapitala FDM-a iznosila 22, 1 milion KM a samo tri godine i pet mjeseci kasnije taj je iznos smanjen na 15,8 miliona maraka?! Uz taj su se gubitak već nagomilale obaveze prema drugima na 5,9 miliona maraka. Riječ je još o periodu kada se u FDM-u ponešto i proizvodilo. Međutim, gdje su završile mostarske cigarete? Izvještaj o kriminalu u FDM-u je Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona proslijeđen 2006. godine i do danas istraga nije okončana. Pisali smo već o sumnjivim fakturama ispostavljenim dvjema kompanijama s Kipra, Funrick trading LTD Limassol i kompaniji Dulwich enterprises LTD Cyprus, kojima su cigarete prodate „s popustom“ od oko 2,5 miliona maraka!
Ukoliko Tužilaštvo HNK napokon odluči istraživati kriminal u FDM-u, bit će vrlo zanimljivo saslušati i obrazloženje menadžmenta za odluku da otpišu potraživanja od 132 „manja“ kupca cigareta. Samo tim su potezom fabriku oštetili za više od 4 miliona maraka!? Među najvećim dužnicima koji su se tada obradovali suludoj poslovnoj politici u FDM-u bila je i Bancocom banka ( 917.000 KM). Da apsurd bude veći za tu je banku naknadno utvđeno da uopće ne postoji?! Na spisku dužnika kojima je dug „oprošten“ je i Ljubljanska banka (196.000 KM), Autokuća T. Iz Gračanice ( 148.000 KM) Monopur Tuzla ( 127.000 KM), Polietilenka Bihać (101.000 KM), Unionimpex Sarajevo (103.000 KM), Tabacocomerc 1 (972.000 KM), Bijela Band Sarajevo ( 134.000 KM). Iako su ostali dugovali mnogo manje iznose vrlo je zanimljiv popis dužnika: Kruško 1 ( 68.000 KM), Sule (5.600 KM), Nail ( 1.400 KM), Sabko ( 7.600 KM), Kaktus, Dada, Šuvalija....
SPECIJALNA ULOGA SARAJEVSKOG LOBIJA
Dok je trajala finansijska kontrola knjiga FDM-a 2005. godine, Agencija za privatizaciju HNK raspisuje ponovo javni poziv za prodaju dijela kapitala kompanije metodom neposredne pogodbe. I ovaj pokušaj, međutim, propada jer je već tada očigledno da malo ko želi investirati u kompaniju koja grca u dugovima. Nedugo nakon toga Vlada FBiH kao većinski vlasnik FDM-a odlučuje da nadležnost za prodaju Fabrike, od Agencije za privatizaciju HNK preuzme federalna Agencija. Uz to je, u godinama kada se događa najveća pljačka FDM-a, pažnja javnosti bila usmjerena na potpuno drugu priču. Podsjetimo na slučaj „mostarskih granata“ otkrivenih u proljeće 2002. godine u prostorima FDM-a ali i još dvije mostarske kompanije. Sve do kraja 2005. godine kada je okončan sudski proces u ovom slučaju, javnost je bila zaokupljena pričom o aferi a ne o razlozima zbog kojih FDM već tada bespovratno tone u finansijsku provaliju.
Kada je federalna Vlada 2005. konačno pokazala navodnu zabrinutost za sudbinu fabrike počinje se u javnosti sve glasnije govoriti i o ideji da mostarsku fabriku dokapitalizira Fabrika duhana Sarajevo. Navodno su postojala čvrsta obećanja tadašnjeg federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića ali nikada nije razjašnjeno zašto se od te ideje odustalo. Dio radnika FDM-a vjeruje kako je upravo FDS-u zapravo najviše smetala mostarska konkurencija. Već 2007. godine je potpuno jasno da od „udruživanja“ mostarske fabrike sa sarajevskom nema ništa jer federalna Vlada nalaže Agenciji za privatizaciju FBiH da ponovo raspiše javni poziv za prodaju državnog dijela kapitala, ovaj put metodom neposredne pogodbe. Potpisan je tada kupoprodajni ugovor s firmom Pazardžik iz Bugarske. Kako, međutim, kupac do kraja 2008. godine nije izvršio potpisane obaveze, ugovor je raskinut 2009. godine. Bilo je u međuvremenu dosta zaintersiranih za kupovinu ali je njihovo interesovanje trajalo kratko. Sve do saznanja o stanju finansijskih knjiga FDM-a. Tako je bilo i pred posljednji javni poziv u septembru 2010. godine. Agenciji za privatizaciju FBiH nije pristigla ni jedna ponuda. Kako smo već pisali, zbog nelikvidnosti fabrike, Agencija više nema mogućnosti za njenu prodaju. O sudbini FDM-a odlučit će Vlada Federacije BiH , najvjerovatnije u novom sazivu i to kada FDM uopće dođe na dnevni red. Mada, samo zbog brojki iz poslovnih knjiga FDM-a nije teško pretpostaviti ishod priče a nije zanemarljiv ni podatak da već tri godine naše tržište, osim proizvoda sarajevske fabrike, ne prepoznaje druge domaće cigarete.
(zurnal.info)
Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju posjeduje. U organizaciji otmice učestvovali su biznismeni, bivši ministri, policajci, padobranci, bezbjednjaci
Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju Koljančić posjeduje, rekao je “Žurnalu” izvor blizak istrazi ovog slučaja. Prema njegovim riječima, osobe koje su umješane u otmicu, iz katastarskih knjiga povadile su sve katastarske čestice zemljišta, čiji je vlasnik Koljančić, te napravile spisak njegove kompletne imovine, a onda krenule u realizaciju paklenog plana. “Uz pomoć notara Sauda Filipovića, bivšeg ministra pravde Republike Srpske, sačinili su četiri ugovora, prema kojima Koljančić prenosi svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu na Izeta Šahinovića iz Bihaća. Vrijednost te imovine procijenjena je na četiri miliona maraka”, kazao je isti izvor.
On navodi da je Koljančića za metu tipovao Boriša Pelević, biznismen iz Novog Sada, koji je sa Koljančićem ranije zajedno držao kafe “Kajak” u Banjaluci, te da su svi ostali učesnici u otmici imali precizna zaduženja. Tako je Žarko Milanović Žare iz Banjaluke pozvao Koljančića da se nađu u restoranu “Stari mlin” nadomak Banjaluke kako bi ga, navodno, povezao sa potencijalnim kupcima kamenoloma, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji na trasi koridora 5 C, a čiji je Koljančić vlasnik.
- Koljančić je ubrzo shvatio da se radi o zamci i pokušao je pobjeći, ali su ga savladali, strpali u automobil i odvezli ga prvo u banjalučko naselje Šeher, odakle je prebačen u drugi automobil i odvežen u kuću Dalibora Džombića u Piskavici kod Banjaluke. Pet otmiccara imalo je fantomke na glavama i lako su savladali Koljančića. U Džombićevoj kući u Piskavici bio i Saud Filipović, koji je donio pripremljene ugovore o prenosu vlasništva. Batinama su ga primorali da potpiše ugovore. U trenutku kada je potpisivao ugovore na rukama je imao lisice, a na glavi vreću, koju su mu povremeno skidali. U nekoliko navrata su ga i gušili, ispričao je sagovornik “Žurnala”.
On dodaje da nije tačna tvrdnja Filipovića da je prije nekoliko dana primoran da sačini sporne ugovore, zbog prijetnji njegovoj porodici, navodeći da je Filipović od samog početka znao zbog čega se planira i kako će se izvesti Koljančićeva otmica.
Naš sagovornik navodi da sve osobe umješane u Koljančićevu otmicu imaju propale firme i da su se na ovaj način željele dokopati novca, po nekoliko stitina hiljada maraka, kako bi izmirili postojeće dugove.
- Niko od njih ranije nije osuđivan, ali, sasvim sigurno, namjeravali su da ubiju Koljančića i zakopaju njegovo tijelo na nepoznatoj lokaciji. Smatrali su da bi se kasnije otvorila priča o tome zašto je potpisao ugovore o prenosu vlasništva nad svojom imovinom, ali su cijenili da bi vrijeme učinilo svoje i da ne bi bili razotrkiveni, naveo je isti izvor.
Prema njegovim riječima, plan otmičara je osujećen brzom reakcijom Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije, koji su nakon prijave Koljančićeve supruge o njegovom nestanku u rekordno kratkom roku uspjeli da uđu u trag kidnaperima.
- Kada su shvatili da im je policija za petama, strpali su Koljančića u automobil i iz Džombićeve kuće u Piskavici odvezli se do jedne šume kod Novog Grada, gdje su ga izbacili iz automobil.
Po nalogu Specijalnog tužilastva RS uhapšeno je pet osoba, za koje se sumnja da su umiješane u otmicu Stanislava Koljančića. Žarko Milanović uhapšen je u subotu u stanu u sarajevskoj opštini Novi grad, a isti dan u Istočnom Sarajevu uhapšen je Boriša Delević, koji se smatra mozgom cijele operacije. U petak su uhapšeni Saud Filipoviću i Izet Šahinović, kojima je kao i prvom uhapšenom Daliboru Džombiću već određen jednomjesečni pritvor.
Ukratko o otmičarima
Dalibor Džombić prvi je rođak aktuelnog ministra finansija RS Aleksandra Džombića. Naši izvor, međutim, navodi da njih dvojica već pola godine nisu u dobrim odnosima. Dalibor Džombić na prošlim izborima bio je na kandidatskoj listi Nove socijalističke partije za parlament RS.
Žarko Milanović bio je u vojnoj bezbjednosti i ima čin majora, dok je Izet Šahinović, bivši policajac, koji je radio na krvnim deliktima. Šahinović je tokom rata bio pripadnik 505. bužimske brigade, a pred sami rat u BiH završio je obuku 63. padobranske jedinice u Nišu.
Saud Filipović bio je ministar pravde RS u vladi Dragana Mikerevića, a poslednjih godina bavi se advokaturom i ima notarsku kancelariju u Prijedoru, dok je Boriša Delević ranije bio Koljančićev poslovni partner. Njih dvojica zajedno su vodili banjalučki kafić “Kajak”, koji je Koljančić kupio od Delevića, a potom ga 2002. godine prodao i počeo se baviti drugim poslovima.
Saud Filipović je bivši ministar pravde u Vladi RS Dragana Mikerevića. Sumnja se da je pripadao organizovanoj kriminalnoj grupi koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića
Bivši ministar pravde u Vladi Republike Srpske (RS) Saud Filipović uhapšen je danas zbog sumnje da je dio organizovane kriminalne grupe koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića. Saud Filipović bio je ministar pravde u Vladi Dragana Mikerevića, a trenutno je notar u Prijedoru. Šef Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva RS Darko Ilić saopštio je novinarima da je, osim Filipovića, danas uhapšen i Izet Šahinović iz Bihaća.
Ilić je večeras novinarima rekao da se intezivno traga za Žarkom Milanovićem iz Banjaluke i Borišom Delevićem iz Novog Sada, koji su takođe osumnjičeni da pripadaju organizovanoj kriminalnoj grupi koja je kidnapovala Koljančića. On je podsjetio da je prije dva dana u Banjaluci uhapšen Dalibor Džombić, koji je danas predat u nadležnost sudije Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal, koji treba da odluči o njegovom pritvoru.
- Dosadašnjom istragom, koju vodi Specijalno tužilaštvo i Centar javne bezbjednosti Banjaluka , došlo se do dokaza koji upućuju da se radi o organizovanoj kriminalnoj grupi, koja je duži vremenski period planirala izvršenje ovog krivičnog djela. Motiv tog krivičnog djela je sticanje protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu na štetu Stanislava Koljančića, naveo je Ilić.
On nije mogao da kaže da li je Delević vođa organizovane kriminalne grupe koja je kidnapovala Koljančića. Kako se saznaje, Delević i Koljančić nekada su bili poslovni partneri i zajedno su držali banjalučki kafić “Kajak”. Prema istom izvoru, Delević je prodao Koljančiću svoj dio, a ovaj je 2002. godine prodao “Kajak” i počeo se baviti drugim poslovima.
Banjalučki biznismen Stanislav Koljančić otet je prije tri dana, ali se uspio spasiti zahvaljujući brzoj reakciji Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije. Otmičari su ga pretučenog i iscrpljanog izbacili u jednoj šumu blizu Novog Grada. Motiv za Koljančićevu otmicu, prema izvoru “Žurnala”, bila je namjera da on potpiše ugovor kojim bi drugim osobama prepustio vlasništvo nad kamenolomom, koji se nalazi na trasi putnog koridora 5C, koji treba da se gradi kroz BiH.
- Vrijednost tog kamenoloma, koji se nalazi na putu između Doboja i Broda, naglo je porasla nakon što je utvrđeno da će tu prolaziti trasa koridora 5C. Taj kamenolom sada vrijedi milione maraka i određene osobe namjeravale su da se dokopaju vlasništva nad kamenolomom, kazao je isti izvor.
(zurnal.info)
Petnaest političkih stranaka nakon proteklih izbora kažnjeno je zbog prljanja, šaranja i oštećivanja zgrada, i lijepljenja plakata bez dozvole. No, ni nakon toga neke od njih nisu ispunile zakonsku obavezu I uklonile plakate s nelegalnih površina. Kako nalaže član 11 Zakona o komunalnoj čistoći:
“utvrđena je zabrana pranja, šaranja, oštećivanja zgrada, javnih vodovodnih, telefonskih, sanitarnih i drugih uređaja i njihovih dijelova, blaćenje izloga i fasada prilikom pranja ulica, lijepljenje plakata bez dozvole i izvan mjesta određenih za tu svrhu”. U Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove objašnjavaju da su, pored izdatih prekršajnih naloga, donesena i rješenja kojima je naređeno uklanjanje bespravno postavljenih plakata. Ipak, i slučajnom prolaznikku groz grad jasno je da ove uredbe nisu ispoštovane. Umjesto da nakon izbora, kao što zakon i nalaže, stranke uklone vlastite predizborne plakate, Sarajevo je prljavije nego ikada.
Kazna utvrđena Zakonom o komunalnoj čistoći za počinioce prekršaja iznosi od 500 do 3.000 KM, a za odgovorno lice od 200 do 700 KM, očito je preniska da bi se neke od stranaka zamarale čišćenjem smeća iza sebe. Zbog toga se jedan broj njih nije ni odazvao upozorenju koje je poslala Kantonalna inspekcija pa su doneseni zaključci o dozvoli izvršenja prinudnim putem. Što u ovom slučaju znači da će smeće umjesto stranaka pokupiti redari JKP Rad:
- Troškovi izvršenja rješenja idu na teret političke stranke – kažu u inspekciji.
A osim nelegalno postavljenih plakata Sarajlije od jutros uveseljava i čestitka novoizabranom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću:
- Čestitam na pobjedi, predsjedniče – poručuje se putem bilboarda iz kompanije Heco.
(zurnal.info)
Detaljan izvještaj o bezočnoj pljački FDM-a finansijski inspektori dostavili su Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona još u aprilu 2006. godine. Niko, međutim, do danas nije pozvan na odgovornost
U Mostaru niko ne zna gdje je „nestao“ Nikola Prce. Bivši ga saradnici iz Fabrike duhana Mostar (FDM) nisu viđali u gradu proteklu deceniju. Prce je nekadašnji šef računovodstva u FDM-u a kada je rat njegove kolege odveo svakog „na svoju stranu Neretve“, dobio je malo više ovlasti u kompaniji. Nikola Prce je raspolagao i s pečatom Fabrike duhana Mostar. Pa ipak, pitaju Prceove bivše kolege zašto istraživanje uzroka propasti FDM-a tražimo i u njegovim „sitnim“ mutnim poslovima. „Od 1999. godine su nama kola krenula nizbrdo, od kada se razni lobiju sa podrškom u SDA i Stranci za BiH počinju otimati za fabriku. Što ne pitate u Sarajevu kome je smetala FDM? Ko će se sad sjetiti šta je bilo u ratu i prvih poslijeratnih godina“, kažu nam.
Izgubljeni u propisima
Od Prceovih mutnih rabota je zapravo pljačka FDM-a i počela. U izvještaju Finansijske policije Federacije nakon istrage provedene u FDM-u tokom 2005. godine, navedeno je da je Prce bio jedan od bivših direktora firme registrirane pod imenom „Tvornica duhana“ d.d. Mostar. Iako u vrijeme revizije finansijskih knjiga FDM-a Prce uopće nije bio njihov uposlenik, federalni finansijski inspektori su evidentirali i štetu koju je on svojevremeno načinio sumnjivim poslovima sa imovinom Fabrike duhana Mostar, zahvaljujući onom pečatu kojeg spomenusmo na početku priče. U izvještaju je jasno navedeno kako je Prce izvjesnom Krešimiru Ćoriću za 150. 000 KM prodao zgradu odmarališta radnika FDM-a u Gradcu u Hrvatskoj. FDM je je 2000. godine na Općinskom sudu u Mostaru pokrenula spor protiv Ćorića radi raskida kupoprodajnog ugovora, međutim, nekretnine koje je Prce „kao svoje“ preprodao Ćoriću, radnicima FDM-a nikada nisu vraćene niti je Prce ikada bio pozvan na odgovornost.
Na sreću Nikole Prcea, osim nelegalne prodaje zgrade odmarališta, ne može ga se teretiti za krađu mašina iz pogona FDM- jer mu i taj plan nije pošao za rukom, pa ga se bivše kolege ponajviše sjećaju po nakani da se mašine iz pogona „spase od ratnih dejstava“ i prevezu u Ljubuški. Na sreću mašine su ostale u pogonima pa je odmah nakon rata pokrenuta i proizvodnja većih količina cigareta, uglavnom za domaće tržište. Već zaboravljenu mostarsku Drinu nemali je broj konzumenata, u vrijeme besparice prvih poslijeratnih godina, kupovao i jer je bila jeftinija od sarajevske. Radnici kažu kako se fabrikom u to vrijeme upravljalo domaćinski. Na čelu FDM-a bio je Senad Milavić, sve do februara 1999. godine kada je penzioniran. Na čelu FDM ga je zamijenio Esad Pobrić.
Pozajmice iz radničkih džepova
Na Pobrićevo rukovođenje FDM-om, jednako kao i na rukovođenje njegovog nasljednika Bakira Pekušića posebno su bili fokusirani federalni finansijski inspektori tokom istrage 2005. godine. Nakon saznanja kako razlog drastičnog smanjenja vrijednosti kapitala kompanije (sa 21 milion u 2002. godini na 15 miliona u 2005. godini) nije loša prođa proizvoda FDM-a na domaćem tržištu već loše poslovanje uprave kompanije, Tužilaštvo BiH je naložilo Finansijskoj policiji Federacije da istraži poslovanje od 2002. do 2005. godine. Sumnjive fakture za tone cigareta isporučenih kupcima za koje se naknadnom provjerom utvrdilo da uopće ne postoje i to a po cijenama daleko ispod tržišnih, kompaniju su još u tom periodu dovela na rub likvidnosti. Pa ipak menadžment se odlučuje čak na pozajmice drugima. Jedva su, i to nakon pokretanja sudskog spora 2003. godine, uspjeli povratiti 110.000 KM pozajmice FK Velež. Pozajmica od 40.000 KM „Slobodnoj zoni“ Mostar, međutim nikada im nije vraćena. Detaljan izvještaj o bezočnoj pljački kompanije finansijski federalna finansijska policija je dostavila Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona još 20. aprila 2006. godine. Niko, međutim, do danas nije pozvan na odgovornost.
Kontrola finansijskih knjiga FDM-a je, nažalost, uslijedila već kada je kapital kompanije zbog dugogodišnjeg lošeg poslovanja skoro prepolovljen. Vlada Federacije, nakon svih propalih pokušaja privatizacije i nema previše opcija za odluku o sudbini FDM-a. Dugovanja su premašila vrijednost kapitala kompanije a tržište je odavno zaboravilo mostarsku Drinu. Ko bi se usudio investirati u fabriku dužnu oko 12 miliona KM i preuzeti odgovornost za 80 radnika kojima se godinama duguju plate i doprinosi? Gasi se još jedna fabrika u BiH. Međutim, jednako poražavajuće zvuči i saznanje da su dokazi o krivcima za propast FDM-a završili u gomili sličnih spisa koji još uvijek samo kupe prašinu u ladicama mostarskih tužilaca.
U nastavku: Mostarsko-sarajevski lobiji u ratu zbog FDM-a; koliko su štete FDM-u nanijeli bivši direktori Esad Pobrić i Bakir Pekušić
(zurnal.info)
-6.jpg)
Preko 60.000 nevažećih glasačkih listića pobudilo je sumnju u regularnost izbora. Stranka PDP-a traži istragu dok izborne komisije imaju opravdanje za sve
-2.jpg)
Prije dvije godine 5. oktobra izborna mafija poništila je volju osam hiljada Banjalučana, bacajući je u kantu za smeće, kako bi kandidatima SNSD-a na lokalnim izborima omogućila novi, neprikosnoveni četvorogodišnji mandat u skupštini grada. To se desilo, uprkos činjenici da je čak 11 posto glasačkih listića proglašeno nevažećim. Izborna komisija, kao ni drugi državni organi, nisu preduzeli ništa da se odgovorni za ovu bezočnu krađu kazne, što je za posljedicu imalo da se strašna prevara desi dvije godine kasnije, na netom održanim opšim izborima.
OBRAĐENI GLASAČI
Sve govori da je u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH Mladen Ivanić brutalno pokraden, ali po svemu sudeći neće se učiniti ništa da se ta prevara sankcioniše, a trenutno stanje stvari promijeni. Ovoga puta oko sedam hijada Banjalučana ispalo je nepismeno, a na nivou RS, čak 60.000 građana su isti takvi. Niko od njih nije znao da popuni najjednostavniji listić na kojem su se nalazila svega tri imena: sem narečenog Ivanića, kandidati su bili Nebojša Radmanović, iz SNSD-a i Rajko Papović iz Kalinićevog „Saveza za demokratsku Srpsku“. Zahvaljujući „nepismenima“, Radmanović nišani fotelju u Predsjedništvu, a osnovna poruka je da na izbore više ne vrijedi izlaziti, jer postoje snage koje taj čin u potpunosti obesmisle.
-Meni ovakav srpski član Predsjedništva BiH ne treba, za PDP srpski član Predsjedništva nije onaj koji je krađom došao na to mjesto. Ako ostane ovakav izborni proces, ja nikada više neću nekoga birati niti davati nekome mogućnost mene da bira, jer je besmisleno da ja glasam za nekoga, a onda strepim da li će taj glas biti poništen ili ne“-rekao je za „Žurnal“ potpredsjednik PDP-a Branislav Borenović.
Brojni su načini izborne prevare, a najčešći je sa listićem koji kruži: izvuče se jedan glasački listić prije izbora i popuni se na željeni način. Takav listić daje se „obrađenim“ glasačima, koji ga odnose na biračko mjesto, ubacuju u kutiju, a odatle se vraćaju sa nepopunjenim materijalom, koji predaju organizatorima posla. Nakon što to učine, dobijaju novčanu nadoknadu, uobičajenih 20 KM (kada „zagusti“ cijena ide i na 50 KM), a cijeli proces se nastavlja do kraja izbornog dana. Drugi način je isplata za „uslikan“ glas, mobilnim telefonom, a od ove godine uvedeni su i „nepismeni“ u mnogo većem broju nego na prethodnim izborima.
Kako je šetajući listić prespor sistem, oni koji su spremni prodati glas dobijaju pratioca do biračkog mjesta. Tu navedu da su nepismeni, te da im je pratilac potreban da bi im pomogao pri popunjavanju listića, na šta imaju zakonsko pravo. Nakon što pratilac utvrdi da je glasanje obavljeno po dogovoru, slijedi isplata, a on odlazi na sljedeće biračko mjesti, gdje ga čeka novi „nepismeni“ klijent. I tako od mjesta do mjesta, a prevaru i kupovinu glasova je nemoguće utvrditi, jer ne postoji način da se to učini, niti je moguća kontrola koliko pojedinac može nepismenih opismeniti.
DESETINE PRIGOVORA
-Izborna krađa je veoma organizovana aktivnost, koju mogu spriječiti jedino ljudi koji su u CIK-u kada analiziraju rezultate. PDP je reagovao na mnogo biračkih mjesta, ali je našim posmatračima bilo teško kontrolisati cijeli proces. Možete zamisliti jednog posmatrača koji treba da nadgleda deset članova biračkog odbora, koji su sinhronizovani, organizovani i koji razvrstavaju glasačke listiće. To je mašinerija, koju je jeko teško razotkriti, ali je potpuno jasno da se ovdje desilo nešto što svakom ozbiljnom čovjeku u CIK-u treba da bude potpuno jasno - da se na najednostavnijem glasačkom listiću pojavio najveći broj nepravilnosti. Kada imate deset posto nevažećih listića i 60 hiljada nevažećih glasova, to je znak da se odmah mora pokrenuti istraga i ustanoviti zašto je to tako“, naveo je Borenović.
Uobičajeni načini su zamjena popunjenih listića nepopunjenim, dopisivanje križića, križanje kompletnih listića specijalnim olovkama u prstenovima (srbijanski specijalitet), ubacivanje glasačkog materijala nakon završetka izbornog procesa... U ovim situacijama kupuju se članovi biračkih odbora (cijena do 500 KM), a prevara je već tradicionalna, jer se dešava na svim izborima od rata naovamo. Borenović tvrdi da su na nekoliko glasačkih mjesta, uglavnom u selima oko Banjaluke, u izbornoj krađi organizovano učestvovali, ne samo članovi biračkih odbora, nego pojedinci koje je za to zadužio SNSD, među kojima i neki od viđenijih privrednika.
-Za sve je postojala koordinacija za Gradskom izbornom komisijom. Veliki dio ljudi u biračkim odborima predložila je GIK, obrazlažući da se radi o iskusnim ljudima, koji su se pokazali aktivnim u prethodnim izbornim procesima. Ti ljudi su, međutim, toliko uvježbani i dobro organizovani da im je dovoljna stotinka sekunde da učine glas nevažećim ili ubace listić, što je lako utvrditi provjerom sa identifikacionog spiska glasača i CIPS-ove lične karte“, istakao je Borenović. On kaže da je bilo momenata kada je na biračka mjesta ulazilo po 20 ljudi, koji su ignorisali primjedbe PDP-ovih posmatrača da to nije dozvoljeno.
-Napisali smo na destine prigovora i čekamo da vidimo šta će biti. Očekivali smo da će velika izlaznost u gradu, anulirati izborni inžinjering na selima, ali se pojavila ogromna količina nevažećih listića, što CIK mora ispitati - istakao je Borenović.
KAO U DOBA ENVERA HODŽE
Predsjednik GIK Banjaluka Aleksandar Radeta za „Žurnal“ tvrdi da je razlog za veliki broj glasačkih listića za srpskog člana Predsjedništva BiH taj što postoje ljudi koji nisu bili ni za jednu od tri ponuđene opcije – ni za Radmanovića ni za Ivanića ni za Papovića, a željeli su da glasaju za ostale nivoe vlasti.
-Oni imaju pravo da ne glasaju za taj izborni nivo ili da ubace prazan, neoznačen glasački listić ili da glasaju za sva tri kandidata i da niko ne dobije glas - naveo je Radeta. On kaže da je u Banjaluci ukupno bilo 6.639 nevažećih listića od njih 94.081, navodeći da je GIK učinio sve da svim strankama obezbijedi iste uslove praćenja izbornog procesa. Radeta tvrdi (a to je odavno opštepozno) da su pojedine stranke kupovale mjesta u biračkim odborima od drugih stranaka, tvrdeći da je to radila i PDP.
Bilo je na ovim izborima i mrtvih koji glasaju, a slučaj u Krupi na Vrbasu, potvrđuje da su se vremena Envera Hodže vratila u Republiku Srpsku. U tom dijelu Banjaluke čak 98 posto upisanih birača je «glasalo», a njih čak 90 posto za kandidate SNSD-a Nebojšu Radmanovića i Milorada Dodika.
-Od onih koji su navodno izašli na izbore je 30 ljudi umrlo, a stotinu ljudi taj dan nije bilo u Krupi na Vrbasu. Mi sada to ispitujemo, čovjeka po čovjeka i podnijećemo krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu - naveo je Borenović. Prerevnosni esenedeovci pretjerali su na ovom mjestu i dali za pravo svima koji tvrde da su izbori, bar kada je u pitanju nivo predsjedništva BiH, pokradeni.
Borenović tvrdi da je na dan izbora van glasačkih mjesta bio u opticaju veliki broj glasačkih listića, koji su se prodavali glasačima.
Izborne krađe ne bi mogle biti u ovolikoj mjeri da ne postoji sprega stranaka i članova izborne komisije. U mnogim strankama skloni su optužiti Aleksandra Radetu da je esenesdeov igrač u izbornom procesu, što nikada nije ničim dokazano.
Činjenica je da su ekipe SNSD-a najjače u izbornoj krađi i da to čine već godinama. Međutim, ni u drugim strankama, posebno onim većim, nisu imuni na nelegalne radnje, a samo od (ne)sposobnosti «igrača» zavisi da li će dodatni broj glasova biti i odlučujući i odnijeti prevagu. Nema sumnje da su esenesdeove ekipe na proteklim izborima odnijele ubjedljivu pobjedu i na ovom polju.
(zurnal.info)
Saradnik Žurnala analizira predizbornu atmosferu u Republici Srspkoj, kao i moguće rezultate općih izbora u BiH
Prostituisanje Borisa Tadića, predsjednika Srbije u Doboju na mitingu Saveza nezavisnih socijaldemokrata, garnirano ničim izazvanim procjenama IPSOS-a, iznesenim neposredno prije izbora (koje su odreda u funkciji SNSD-a), te prljava, gebelsovska kampanja nacionalsocijaldemokrata usmjerena protiv Mladena Ivanića i Dragana Čavića, svjedoči da je totalitarni, mafijaški režim Milorada Dodika u ozbiljnom strahu da bi sa vlasti mogao otići i demokratskim putem.
BORIS FRULAŠ I CECA PEVALJKA
Boris Tadić je instituciju predsjednika već odavno bagatelisao razvlačeći je po laktaškim kafanama, u kojima je sa Dodikom dogovarao udare na BiH, procjenjujući da je to najefikasniji način da se prikrije bjesomučna pljačka u RS i sunovrat države Srbije u svim aspektima njene spoljne politike. Sada je u Doboju, ugledajući se na pevaljku Cecu Ražnatović, krenuo sa nastupima na otvorenom, uz neviđene mjere obezbjeđenja, koje su izazvale potpuni kontraefekat od priželjkivanog. Sljedeći korak mu je, bez sumnje, skakutanje po stolovima u bircuzima, do kada će njegov i Dodikov Orkestar za sahrane već uveliko obaviti svoj prljavi posao – kremaciju svih mislećih u Srba.
Uz Dodika su i dežurni davaoci tuđe krvi major Vasilije i poručnik Grigorije (pukovnik Amfilohije je na službenom putu), ali teško da će spriječiti poraz njegovog štićenika Nebojše Radmanovića. Mladen Ivanić je pred pobjedom u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH i samo teška izborna krađa, (kojima je SNSD vičan), može onemogućiti taj događaj. Veliko paranje džempera kod Dodika izaziva strah, tjeskobu i paranoju, jer ga od statusa «gospodara BiH» svodi na poziciju preplašenog mišića, koji čeka kada će doći po njega omiljeni mu junaci sapunice «Ukinuti Tužilaštvo BiH». Slaba mu je utjeha, što je sasvim realna njegova pobjeda u trci za devastiranu, poniženu i zgaženu instituciju predsjednika RS, jer mu je jasno da je «čekanje zatvora» teže i od same robije. Bar on ima iskustva u tome. Ognjen Tadić, kandidat Koalicije «Zajedno za Srpsku» samo čudom može pobijediti, jer je dio esdesovaca učinio sve da mu skreše krila, kako bi sačuvali svoje jadne male pozicije genseka i njihovih evet efendija.
Čuda se dešavaju: sjetimo se izgradnje Piramida, Babilonske kule, pobjede Rajka Kuzmanovića u trci za predsjednika, objavljivanja sabranih nepismenih nedjela Milana Ljepojevića, Rajka Vasića u tangama..., pa zbog toga i Tadićev poraz nije baš sto posto siguran. Ali je sigurno da vladajuća oligarhija u sastavu SNSD - DNS (Demokratski narodni savez) - SP (Socijalistička partija) nakon trećeg oktobra neće imati natpolovičnu većinu u ovdašnjem parlamentu, niti kontrolni ucjenjivački paket u predstavničkom domu Skupštine BiH. Uprkos vašars0kim atrakcijama, oličenim u Borisu Frulašu i Ceci Pevaljki, masnim šatorima prepunim još masnijeg pečenja, toplog piva, oznojenih tjelesina i ustajalog urina, te plakatiranju kompletnog entiteta po principu «crveno je da ne može crnje», SNSD će osvojiti 31-32 mjesta u Narodnoj skupštini RS, što je pad za 9-10 mandata u odnosu na izbore održane 2006. godine. Socijalistička partija, na čijem čelu je presuđeni kriminalac Petar Đokić, prepoloviće se i implementirati jedan mandat, dok će DNS Marka Pavića jedini zabilježiti rast i osvojiti pet mjesta, umjesto dosadašnjih četiri. Pavić, poznat i kao Marko Polo (pola meni pola tebi), vrlo vješto je iskoristio udare opozicije po SNSD-u i zagrabio u neodlučno biračko tijelo, ne štedeći ni ića ni pića, a ni para.
U KORIST VLASTITE ŠTETE
Što se opozicije tiče, SDS je lidersku poziciju prepustio Mladenu Ivaniću i njegovom PDP-u. Mladen Bosić, (koji u kampanji ima katastrofalan nastup, neubjedljiv do mjere potpune dosade), nije iskoristio brojne propuste vlasti omeđene teškim kriminalom i bezočnom pljačkom i snažnije zatalasao biračko tijelo, tako da SDS neće polučiti značajno bolji rezultat negoli prije četiri ljeta. Ipak će nešto rasti, a bingo im je 18-20 poslanika. Bosićev poslovični bijeg od odgovornosti i sklonost poltronima doveli su ga u poziciju žrtve Dragana Ćuzulana, (generalnog sekretara SDS-a), i njegove tračerske/kvazisavjetničke grupe, koju krasi diletantizam, plitkoumnost i, nerijetko, imbecilizam, a direktna posledica takvog «rada» je neokupljanje opozicije pod jednim kišobranom. Bio je to i najžešći udarac Ognjenu Tadiću, koji teško da će preživjeti. Uz sve to, Ćuzulan & Baba Sere do te mjere su unakazili marketinški nastup SDS-a, da se stiče utisak da ova stranka i ne postoji (sva sreća da postoje Izborne hronike). Dalje, njihov predsjednički kandidat nema nikakvu kampanju, a čak ni njegov slogan, (Razuman izbor), nije utisnut u materijale stranke. Ognjen Tadić, što se tiče Ćuzulana & Baba Sera, kao da je pao sa Marsa. Kada se Ćuzulan & Baba Sere pomnože sa ratnim zločincem Nenadom Stevandićem, rezultat SDS-a u Banjaluci je nula, što Dodiku daje gotovo nedostižnu prednost. Sreća po ovu stranku je što su regionalni lideri (Bijeljina, Istočno Sarajevo...) odbili da implementiraju idiotluke iz centrale i što su, mimo vrha, napravili svoje nezavisne kampanje i pokrenuli stare mehanizme, te je SDS u poljednjih desetak dana značajno živnuo. Konačno je to uvidio i Bosić, zabranio Ćuzulanu da se petlja u kampanju u Hercegovini (gdje mu je baza), ali kasno se Mladen odluči za Razuman izbor.
12 ISPRAVNIH I ČETIRI POKVARENA KIŠOBRANA
Ćuzulanovo orgijanje sa Baba Serama najbolje je iskoristio Mladen Ivanić, čiji će PDP ostvariti najbolji rezultat do sada. Ivanićevi pikovi Branislav Borenović, Siniša Đorđević, Zoran Tešanović i Sretko Vučurević, vode nevjerovatno agresivnu kampanju koja je dala odlične efekte. Čak je i Ivanić napustio udobnu kožu političara koji «pazi na riječnik» i upustio se u otvoreni obračun bez milosti sa dodikovcima, što ga je i dovelo na prag pobjede. Takav nastup (nerijetko i rigidniji) Draganu Čaviću i njegovoj Demokratskoj pariji, izvan svake razumne sumnje, donose priželjkivani cenzus, što znači najmanje tri do četiri poslanika u NSRS, dok će Ivanić imati 10-11 mjesta. Radikali Milanka Mihajlice, (za kojeg je ostalo nepoznato da li se u promotivnim spotovima krsti ili soli), takođe će dobaciti do tri mandata, dok Narodna demokratska stranka Krste Jandrića uzima sigurno jedno poslaničko mjesto, a ukoliko uspiju da pređu cenzus i sva tri. Stranke, čije su centrale u Sarajevu, zauzeće osam pozicija, od čega će SDP BiH i SDA imati po tri mandata, a Stranka za BiH će pasti na dvije stolice.
Sem narečenih, u izbornoj trci učestvuje i Koalicija Naša stranka – Nova socijalistička partija Zdravko Krsmanović. Ta priča je toliko otužna, da se drhtavim prstima ukucava. Od silnog «intelektualnog» potencijala, Naša stranka je iskoristila fizičku snagu Bojana Bajića koji nosa kamenčine pred jednim snimateljem i jednim nosačem stativa i to naziva kampanjom. Miljevići i njemu slični miljevići izgledaju kao kulise, a sam Krsmanović, (koji je za samo šest mjeseci od nove nade političke scene dospio do dna političke deponije) nedodoljivo podsjeća na pajaca, kojeg treba još jednom naviti do kraja kampanje. Jadni koliko i oni su SNS-ovci Tome Nikolića; to malo stado bezveznjakovića, što je «Big» lideru iz Srbije priredilo nastupe pred 12 ispravnih i četiri pokvarena kišobrana (najlon kesa nije bilo u publikumu). U ovu grupu nebitnih spada i Savez za demokratsku srpsku Dragana Kalinića, koji je sebi dozvolio da na kraju političke karijere bude Dodikova krpa za brisanje cipela. Uprkos svemu izrečenom 3. oktobra izađite na izbore i tako ne dozvolite da vam drugi kreiraju budućnost.
